Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Rudolf Steiner - Evolucija Zemlje i ?ovjeka i utjecaj zvijezda - Evolucija Zemlje i ?ovjeka i utjecaj zvijezda - 3. dio


Evolucija Zemlje i ?ovjeka i utjecaj zvijezda 3/14
Što prirodna znanost i antropozofija imaju za re?i o zemljinim slojevima i fosilima
Dornach, 7.srpnja 1924

Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Shvatit ?ete iz svega što smo rekli da je naša Zemlja u sadašnjem obliku samo zadnji ostatak onog što je jednom bilo esencijalno razli?ito. Ako bi željeli njeno ranije stanje usporediti s bilo ?ime, stvarno je možemo usporediti jedino — kako ste vidjeli — s onim što imamo u jajnoj ?eliji. Danas naša Zemlja ima ?vrstu jezgru iz svakakvih minerala i metala. I oko nas imamo zrak, i u zraku dvije supstance koje posebno utje?u na nas - bez njih ne možemo živjeti: kisik i dušik. Možemo prema tome re?i da u Zemlji imamo ?vrstu jezgru od svakakvih supstanci, sedamdeset do osamdeset njih, a oko nas zra?ni omota? sadrži uglavnom dušik i kisik.

Dušik i kisik su, me?utim, samo glavni sastojci. Zrak uvijek sadrži druge supstance, premda u vrlo malim koli?inama, kao što je ugljik, vodik, sumpor, izme?u ostalih. Ali to su tako?er supstance sadržane u bjelanjku jaja, u bjelanjku kokošjeg jaja. Kisik, dušik, vodik, ugljik i sumpor! Razlika je jedino ta da su u bjelanjku jaja sumpor, vodik i ugljik usko kombinirani s kisikom i dušikom, dok su u vanjskom zraku prisutni na mnogo blaži na?in. Dakle iste supstance su u zraku koje su i u kokošjem jajetu. Iste supstance su prisutne u mnogo manjim koli?inama u žumancu, i možemo prema tome re?i da kada se u?vrš?uje, zgušnjava, postaje ono što je Zemlja. Treba promatrati ove stvari ako želimo znati kako je Zemlja jednom izgledala.

Danas su, me?utim, stvari napravljene na sasvim razli?it na?in, i da vaš sud o onom što vam ovdje govorim ne bi zbunjivalo to što je op?enito prihva?eno, želio bih vam dati mali pogled na ovo op?e znanje. Savršeno se slaže s onim što govorim ako ga samo razmotrite na pravi na?in.

Ljudi danas ne misle o stvarima kao što smo mi to napravili ovdje u zadnja dva predavanja. Oni kažu: Ovdje je Zemlja; napravljena je od mineralne supstance. Ova mineralna Zemlja je zgodna za istraživanje, dakle ispitajmo najprije što leži na vrhu, na ?emu hodamo. Zatim ako vadimo kamen, ako radimo željezni?ke kolosijeke i otvaramo tlo, nalazimo da postoje odre?ene naslage ili slojevi zemlje. Najgornji sloj je onaj po kojem hodamo. Ako negdje idemo u dubine, nalazimo slojeve koji leže dublje. Ali ovi slojevi ne leže uvijek tako lijepo jedan iznad drugog da možemo re?i: jedan je uvijek iznad drugog.


Kada stvarno ispitujete zemlju, ovdje imate jedan sloj [Vidi crtež-crveno], više je zakrivljen, nije ravan; drugi sloj ispod je tako?er zakrivljen [zeleno]. I iznad njih dolazi sloj na kojem hodamo [bijelo]. Sada, sve dok ostajemo na ovoj strani brda nalazimo gornji sloj koji bi mogao postati dobra obradiva zemlja ako bi koristili ispravne metode gnojenja i tako dalje. Ali ako gradimo željeznicu možda odre?eni sloj moramo odstraniti i prave?i te kolosijeke dolazimo u dubine zemlje. To je dovelo do otkri?a da su slojevi nadre?eni jedan drugom, ne ravni, ali su zbrkani na svakakve na?ine.

Ovi slojevi su ponekad izvanredni. Ljudi su pitali kako se može odrediti dob sloja — koji sloj je stariji. Naravno da je najo?itiji odgovor ovo: Kada slojevi leže jedni iznad drugih, tada je onaj najniži i najstariji, slijede?i iznad, mla?i, a onaj na samom vrhu najmla?i od svih. Ali, vidite, to nije uvijek slu?aj. Na nekim mjestima je tako, ali ne svugdje. I na slijede?i na?in se može pokazati zašto to nije svugdje slu?aj.

Navikli smo, kao što znate, u našim civiliziranim krajevima pokopati naše doma?e životinje kada uginu, tako da ne bi bile štetne za ljude. Ali da ljudska rasa nije toliko evoluirala, što bi se tada dogodilo sa životinjama? Gdje god bi životinja uginula, tu bi i ležala. Sada najprije ona ostaje na površini. Ali, kao što znate, kada je kiša tlo se ispere i nakon nekog vremena dio raspadaju?eg stvorenja je izmiješan s tlom koje je izbacila kiša. Tamo ?e ostati, i nakon nekog vremena u cijelu životinju je prodrla zemlja od kiše ili vode koja te?e nizbrdo i zatim ostatak zemlje prekriva životinju. Sada netko može do?i i re?i: Nebesa!
Tamo zemlja izgleda tako neravna, moram kopati i pogledati! Ne bi trebao puno kopati, samo malo, i sada nalazi što je ostalo od kostura, recimo, od divljeg konja. Onda kaže: Dakle, sada hodam po sloju koji se pojavio tek kasnije, onaj ispod se formirao kada su tu bili onakvi divlji konji. I možemo znati da je to slijede?i sloj, da je dobu u kojem ovaj ?ovjek živi prethodilo doba u kojem su živjeli ovi konji.

Vidite, ono što taj ?ovjek ?ini je ono što su geolozi radili sa svim slojevima Zemlje, stalno od vremena kada su ih mogli dosegnuti va?enjem kamena, željezni?kim kolosijecima, iskopinama, i tako dalje. U geologiji se u?i svugdje istraživati kamenolome, s ?eki?em ili nekim drugim instrumentom, da bi se zabilježilo ono što je izloženo na klizištima ili sli?no. Svugdje se udara ?eki?em, daju razli?ite izjave i onda se u nekom sloju na?u takozvani fosili. Tada netko može re?i: Postoji ispod zemlje sloj koji sadrži životinje sasvim razli?ite od današnjih. Tada se u iskapanju zemljinog sloja otkriva kakve su bile životinje koje su postojale u drugim dobima.

To nije ništa specijalno, jer ljudi ?esto podcjenjuju vrijeme koje je potrebno da se nešto takvo dogodi. Ljudi danas u južnim regijama nalaze crkve ili druge gra?evine kako tamo stoje. Ljudi do?u, malo kopaju iz ovog ili onog razloga, i Nebesa! ispod ove crkve je nešto što je ?vrsto;to nije zemlja. Kopaju i ispod nalaze poganski hram! Što se dogodilo? Prije kratkog vremena taj površinski sloj na kojem stoji crkva ili gra?evina uop?e nije bio tu. Podignut je gore od ?ovjeka, možda uz pomo? prirodnih sila, a dolje ispod je poganski hram. Što je jednom bilo gore, sada je dolje. Sloj po sloj je u stvari nagomilavan u zemlji. I treba saznati, ne iz na?ina na koji sloj leži, ve? iz prirode fosila, kako su te životinje i razne biljke došle u sloj.


Tada, me?utim, dolazi do slijede?eg: Nalazimo jedan sloj zemlje [Vidi crtež, žuto], nalazimo drugi [zeleno]; iz ovog ili onog razloga možete iskapati [strelica], i ako gledate samo slojevitost, tada izgleda da je ono što sam ozna?io zeleno bilo niži sloj a ono što sam ozna?io žuto gornji sloj. Ovdje uop?e ne možete do?i, ne možete iskapati, nema željeznice, nema tunela niti i?eg pomo?u ?ega bi do tu došli. Nazna?ite da je žuto gornji sloj, zeleno donji. Ali ne smijete na pre?ac odlu?iti, morate najprije potražiti fosile.

Sada se ?esto nalaze fosili u gornjem sloju koji su raniji, ribe, na primjer, ?udni riblji kosturi koji su raniji. A možda ispod, nalazimo zanimljive kosture sisavaca koji su svježiji. Sada su fosili u kontradikciji sa slojem, gore iznad se pojavljuje starije, ranije; ispod, svježije, mla?e. Treba shvatiti kako se to dogodilo. Vidite, to je zbog neke vrste potresa, neko unutarnje kretanje je ono što je ispod izbacilo na gornji sloj. To je isto kao da na stol položim sjedalicu pa bi originalna pozicija bila: ovdje sjedalica - natrag i ovdje stol – gore, a zatim preko zemljotresa stol izvrne na sjedalicu.

U najrazli?itijim slu?ajevima može se opaziti da je došlo do inverzije, okretanja naopako. A može se do?i do slijede?ih zaklju?aka o tome kada se dogodila inverzija: Morala se dogoditi kasnije nego što su sve životinje bile žive, morala se dogoditi nakon što su se formirali fosili, ina?e bi ležali druga?ije.

Na ovaj na?in dolazimo do prosudbe o slojevima ne jednostavno kao što leže jedan iznad drugog, ve? moramo mo?i vidjeti kako su promijenili svoje položaje. Alpe, ovaj mo?an planinski lanac koji se proteže od Mediteranskog mora do dunavskih regija, ovaj glavni planinski vijenac u Švicarskoj, uop?e se ne može razumjeti ako ne u?emo u ovakve stvari. Jer svi slojevi iz kojih su izgra?ene Alpe kasnije su bili potpuno izmiješani. Tamo ono što je najniže ?esto leži na vrhu, a što je bilo na vrhu najniže je od svega. Treba saznati kako su se sve te smjene odigrale.

Tek kada se sve to uzme u obzir može se re?i koji je najstariji sloj a koji najnoviji. Moderna prirodna znanost, istražuje samo izvana, zatim naravno kaže: Najstariji su oni slojevi u kojima se mogu na?i ostaci veoma jednostavnih životinja i biljaka. Kasnije, životinje i biljke su postale kompliciranije, i tako najkompliciranije ostatke nalazimo u zadnjim slojevima. U najstarijem sloju nalazimo fosile jer je kalcijska ili kvarcna struktura životinje bila sa?uvana, dok je sve ostalo razgra?eno. Kada dolazimo do kasnijih slojeva kostur je sa?uvan.

Postoji sada drugi izvanredan na?in na koji su formirani fosili. Ponekad je to veoma zanimljivo. Zamislite da je jednom postojala neka jednostavna vrsta drevnog stvorenja; imalo je tijelo, možda s pipcima naprijed. Crtam ga ve?e; u sloju koji je poznat geologiji u pravilu ?e biti manji. To stvorenje sada propada leže?i na komadu zemlje, i to odre?eno tlo ne prodire i ne prožima stvorenje; izbjegava, takore?i, tjelesne kiseline. Tada se doga?a nešto izvanredno: zemlja u kojoj životinja leži pristupa joj sa svih strana i obuhvata je, i prema obliku životinje je na?injen šuplji prostor. To se vrlo ?esto doga?alo; formirani su takvi šuplji prostori, zemlja se oblikovala oko životinje. Ali unutra nema ni?eg; tlo nije bilo apsorbirano od tijela, ali naokolo, pošto je životinja bila prekrivena krljuštima, formiran je šuplji prostor. Kasnije, krljušti su razgra?ene a još kasnije tu vijuga potok.

To onda ispunjava šuplji prostor s kamenitim šljunkom, [zeleno] a ovdje unutra, fino je modeliran odljev, od sasvim razli?itog materijala. Ovakvi odljevi su posebno zanimljivi, jer tu nemamo same životinje, ve? njihove odljeve.
Me?utim, ne smijete misliti da su stvari uvijek ovako jednostavne. Od sadašnjeg ?ovjeka, na primjer, sa svojim organizmom od mekih supstanci, iznimno malo ostaje — a ni od viših životinja. Postoje životinje od kojih su ostali jedino odljevi zuba. Nalazimo odljeve zuba vrste prvobitnog morskog psa koji su na ovaj na?in formirani. Dolazimo do razumijevanja da svaka životinja ima svoj vlastiti oblik zuba i da ?ovjek ima razli?it oblik. Formacija zuba je uvijek u skladu s sveukupnom strukturom stvorenja. Treba imati talenta za zamisliti pojavu cijele životinje iz oblika zuba. Dakle stvari nikako nisu jednostavne.

Ali kako prou?avamo ove slojeve shva?amo kako su se stvari doista odvijale. I tada jednostavno postaje jasno da je bilo vrijeme kada ovakve životinje kakve imamo danas nisu postojale, kada su bila mnogo, mnogo jednostavnija stvorenja, nekako kao naši puževi, školjke, i tako dalje. Ali treba znati koliko je od njih preostalo. Zamislimo da se moglo dogoditi slijede?e. Pretpostavimo da je dje?ak koji ne voli jesti rakove krišom uzeo jednog s roditeljskog stola za ve?eru i igrao se s njim. Nije bio uhva?en i pokopao ga je u vrtu. Sada je preko njega zemlja i cijela stvar je zaboravljena. Kasnije vrt pripadne novim vlasnicima; oni kopaju i na jednom mjestu vide smiješnu malu stvar koja izgleda kao vapnene školjke. (Znate za takozvane rakove o?i koje nisu o?i, ve? male vapnene školjke u tijelu raka.) To su jedini preostali tragovi.

Ne može se sada re?i da su to fosili neke vrste životinje; to su fosili samo dijela stvorenja. Sli?no kod starijih slojeva, posebno u Alpama, nalazimo neke vrste fosila koji izgledaju sli?no ljušturi. Tako izgledaju; danas više ne postoje ali su na?eni u ranijem sloju. Ne treba pretpostaviti, me?utim, ta je to bilo cijelo stvorenje. Treba pretpostaviti da je oko toga bilo nešto što je razgra?eno, i ostao je samo mali dio životinje.

Moderna znanost u to malo ulazi. Zašto? Dakle, ona jednostavno kaže da su u ovoj mo?noj alpskoj masi slojevi bili izmiješani jedan s drugim, najniži je izba?en na vrh, najviši je najniži — da to pokazuje sloj. Ali možete li zamisliti, gospodo, da bi sa sadašnjim zemaljskim silama ovakve masivne planine mogle biti na taj na?in izba?ene? To malo što se sada doga?a na Zemlji je u usporedbi kao igra, mala mrlja ba?ena na drugu — danas je to sve, vrsta igre!

Da ?ovjek živi 720 godina umjesto sedamdeset dvije, doživio bi u starijoj dobi da hoda na tlu malo višem nego prije. Ali mi živimo prekratko. Samo promislite kada bi muha koja živi samo od jutra do ve?eri kazivala što proživljava! Pošto živi samo ljeti, ne bi nam rekla ništa osim o cvije?u, da je tu uvijek cvije?e. ne bi imala pojma što se zbiva zimi; vjerovala bi da se svako ljeto nastavlja na ono drugo. Mi ljudska bi?a zasigurno duže živimo nego jednodnevna muha, ali još imamo malo od prirode muhe s naših sedamdeset do sedamdeset dvije godine! Zaista vidimo malo od onog što se doga?a. ?ak i s ograni?enim silama koje danas prevladavaju, nema sumnje da se zbiva više toga nego što ?ovjek primje?uje. Ipak, u usporedbi, sve što se doga?a je da rijeke teku prema moru i iza ostavljaju aluvijalno tlo. Tako je malo tla odloženo, i to onda doseže iza obala te polja dobiju novi sloj. To je relativno malo. Kada se uzme u obzir kako je nešto kao ova velika planinska masa Alpa bila razdrmana i skroz protresena, o?ito je da su sile koje su danas aktivne bile u ranija vremena aktivne na sasvim druga?iji na?in.

Ali sada moramo pokušati predstaviti kako se takva stvar mogla dogoditi. Uzmite, na primjer, jajnu stanicu nekog sisavca. U po?etku izgleda sasvim jednostavna, u sredini jezgra s bjelan?evinastom masom okolo. Sada pretpostavimo da je jaje oplo?eno.
Kada je oplo?eno, jezgra se mijenja u svakakve male forme; razvija se vrlo ?udno u brojne spirale koje idu gore kao repovi. I onda u trenutku kada se pojave ovi mali namotaji, iz mase se razvijaju strukture - zvijezde. Cijela masa dolazi u formaciju pošto je u njoj život. Ono što se tamo doga?a veoma je razli?ito od onog što se danas doga?a u našoj Zemlji. Preokretanje i prevrtanje koje se odvija u jajnoj stanici isto je kao ono što se jednom odvilo u masivnim Alpama!

Što je onda prirodnije nego re?i: Dakle, tada je Zemlja morala jednom biti živa, ili se ovi gr?evi okretanja i nagurivanja ne bi mogli dogoditi! Sadašnji oblik Zemlje u stvari nam pokazuje da je u prošlim dobima kada ni ?ovjek ni viša životinja nisu postojali, sama Zemlja bila živa. To nas obvezuje re?i da je sadašnja mrtva Zemlja nastala od žive Zemlje. Ipak životinje mogu živjeti na ovoj mrtvoj Zemlji! Samo promislite da se kisik i dušik nisu odvojili i osudili vodik, ugljik i sumpor na gotovo potpunu pasivnost: tada bi morali udisati nešto kao bjelanjak — jer to je bilo ono što je okruživalo Zemlju.

Sada možemo zamisliti — jer se u ovom svijetu sve može dogoditi! — da smo umjesto naših plu?a, razvili organe sposobne izvla?iti u takvoj bjelan?evinastoj atmosferi. Danas je, naravno, možemo uzeti kao hranu kroz usta. Zašto se ne bi mogla razviti vrsta plu?nog organa, gore bliže ustima? Sve može nastati u ovom svijetu; može do?i do svakakvih mogu?ih stvari — ?ak premda ne bi naslutili takve promjene promatraju?i ?ovjekovo sadašnje tijelo. Ali mislite, gospodo — danas gledamo beživotni zrak. On je umro. Nekad je bjelan?evina bila živa. Zrak je umro jer su sumpor, vodik i ugljik otišli a ugljik i kisik su prema tome tako?er propali. Mi zurimo u svjetloš?u ispunjen zrak koji je umro, ali to je omogu?ilo da naše o?i postanu fizi?ke, kao što su stvarno fizi?ke. Ako je sve u našem okruženju bilo živo, tada bi i naše o?i tako?er bile žive. Ali da su one žive, mi s njima ne bi mogli vidjeti, i uvijek bi bili u stanju nesvjesnosti: baš kao što osoba postaje nesvjesna kada po?inje imati previše života u glavi, kada umjesto ispravno razvijenih organa ima svakakve izrasline. Ona je tada nesvjesna na mahove, i kasnije to postaje toliko ozbiljno da leži kao da je mrtva. Na isti na?in u našem izvornom stanju na Zemlji, kakvo je tada bilo, nismo mogli živjeti svjesno.
Ljudska bi?a su jedino mogla probuditi svjesnost kako je Zemlja postepeno umirala. I tako se ?ovje?anstvo razvija na Zemlji koja je mrtva.

Tako je to, gospodo! I to je to?no ne samo za prirodu ve? i za civilizaciju. Ako se sjetite onog što sam maloprije rekao — da ispod zemlje mogu biti poganski hramovi a iznad krš?anske crkve — vidjet ?ete da su krš?anske crkve povezane s poganskim hramovima baš kao i gornji sloj s nižim, jedino što u jednom slu?aju imamo posla s prirodom, u drugom s kulturom. I ne?emo shvatiti kako se razvio krš?anski element ako ne opazimo da se razvio iz poganstva kao temelja. Tako?er i u kulturi trebamo uzeti u obzir ove slojeve.

Rekao sam sada da je ljudsko bi?e u stvari bilo tu cijelo vrijeme, ali kao duhovno bi?e, ne fizi?ko bi?e. A to nas tako?er vodi da potražimo stvarni razlog zašto se ?ovjek nije ranije razvio kao fizi?ko bi?e. Rekli smo da u današnjem zraku imamo dušik i kisik, s ugljikom, vodikom i sumporom u manjem stupnju. U našem disanju mi sami sjedinjujemo ugljik koji je u nama s kisikom koji udišemo i izdišemo ih zajedno kao uglji?ni dioksid. U našoj ljudskoj egzistenciji mi udišemo kisik i izdišemo uglji?ni dioksid; naš život se sastoji od toga. Mi bi davno, davno prije ve? ispunili Zemlju i zrak Zemlje s uglji?nim dioksidom da na Zemlji nema još ne?eg drugog: biljaka. One imaju istu glad za ugljikom kakvu mi imamo za kisik. One željno uzimaju uglji?ni dioksid, zadržavaju ugljik i predaju ponovno kisik.

Vidite, gospodo, kako se predivno ove stvari upotpunjuju! Mi ljudska bi?a trebamo kisik iz zraka, udišemo ga, ujedinjujemo s kisikom koji imamo u nama i izdišemo ugljik i kisik zajedno kao uglji?ni dioksid. To udišu biljke i ponovno izdišu kisik, i tako u zraku uvijek ima kisika.

Dobro, to je danas to?no ali u ljudskoj evoluciji na Zemlji nije uvijek bilo tako. Kada na?emo fosilizirana stvorenja koja su davno živjela, shvatimo da nisu mogla biti kao naše moderne biljke i životinje, posebno ne kao naše sadašnje biljke. Sve prvobitne biljke morale su biti prili?no kao naše spužve, gljive, alge. Postoji razlika izme?u naših gljiva i drugih sadašnjih biljaka. Ove potonje uzimaju ugljik i iz njega oblikuju svoje tijelo. Kada potonu u tlo, njihovo tijelo ostaje kao ugljen. Ugljen koji danas vadimo ostaci su od biljaka.

Sva istraživanja koja možemo provesti o vrstama biljaka koje su originalno postojale govore nam slijede?e: Naše sadašnje biljke, uklju?uju?i biljke koje nas sada snabdijevaju ugljenom, gra?ene su od ugljika. Ali mnogo ranije biljke bile su formirane ne iz ugljika ve? iz dušika. To je bilo mogu?e jer baš kao što se danas uglji?ni dioksid izdiše od životinja i ?ovjeka, u drevna vremena izdisana je kombinacija ugljika i dušika. To je cijanovodi?na kiselina, strašno otrovna kiselina fatalna danas za sav život. Ta otrovna cijanovodi?na kiselina je jednom izdisana, i nije se moglo pojaviti ništa što danas postoji. Rane gljivo-like biljke uzimale su dušik i iz njega oblikovala svoja tijela. Stvorenja o kojima sam zadnji puta govorio, ptico-lika bi?a i teška, gruba životinjska bi?a, izdisala su ovu otrovnu kiselinu, a biljke oko njih uzimale su dušik za oblikovanje njihovih biljnih tijela. Ovdje, tako?er, vidimo da su supstance koje danas još postoje bile u drevna vremena korištene na sasvim druga?iji na?in.

O ovome sam ve? govorio onima od vas koji su tu ve? neko vrijeme. Ispri?ao sam kako sam 1906 morao dati neka predavanja u Parizu o evoluciji Zemlje, porijeklu ?ovjeka, i tako dalje. Tema me dovela da kažem: Može li išta na ovom svijetu pokazati da ugljik i kisik nisu uvijek igrali ulogu kakvu igraju danas, da je jednom tu ulogu igrao dušik, i da se jednom atmosfera sastojala od cijanovodi?ne kiseline?

Sada znamo da postoje stari ljudi i mlada djeca. Dakle, ako ?ovjek od sedamdeset stoji ovdje a dijete od dvije do njega, oni su oboje ljudska bi?a; stoje jedno do drugog, i onaj koji danas ima sedamdeset bio je kao dvogodišnjak prije šezdeset osam godina. Razli?ite starosti stoje jedna do druge. Jednako je tako i u univerzumu; tamo, tako?er, starije i mla?e stoji jedno do drugog. Naša Zemlja, iz onog što sam upravo opisao i što danas još možete vidjeti, naša zemlja je sijeda brada, drevni kolega, gotovo ve? mrtav – ako se ne ra?una novo izviru?i život, možemo je nazvati gotovo mrtvom. Ali na njenoj strani u univerzumu postoje opet mla?i oblici koji ?e tek kasnije postati ono što je naš sadašnji život. Na primjer, moramo na komete gledati kao na jedno od njih. Možemo znati, prema tome, da pošto su kometi mla?i, moraju još imati uvjete koji pripadaju mla?oj dobi. Kometi su prema Zemlji ono što je dijete prema starom ?ovjeku. I ako je Zemlja jednom imala cijanovodi?nu kiselinu, kometi je moraju imati sada, moraju imati cijanovodi?nu kiselinu! Ako bi netko s današnjim tijelom dotakao komet, odmah bi umro. U njima je razblažena cijanovodi?na kiselina.

U Parizu sam 1906 rekao da to slijedi iz premisa duhovne znanosti. Oni koji priznaju duhovnu znanost prihvatili su moju izjavu iako ih je zaprepastila. Zatim kasnije, dosta nakon toga, pojavio se komet. Do tada su ljudi imali neophodne instrumente i tada se pronašlo uobi?ajenim znanstvenim metodama da kometi zaista imaju cijanid, cijanovodi?nu kiselinu, kao što sam kazao 1906 u Parizu. Dakle to je potvr?eno.

Naravno, kada ljudi za to ?uju, nazivaju to koincidencijom: O naravno, Steiner je to izjavio u Parizu, i zatim je došlo do otkri?a — samo koincidencija. Kažu to jer ne znaju ništa drugo. Ali sada sam vam rekao zašto treba uzeti za sigurno da je u kometima cijanovodi?na kiselina. To nije slu?ajno, to je izvorna znanost s kojom se najprije došlo do tog znanja. Fizi?ko istraživanje je samo kasnije potvrdilo. Ljudi shva?aju da je tako sa svime što predstavlja antropozofija; jer sve je kasnije potvr?eno. Brojne ?e stvari danas biti otkrivene izvan Antropozofskog pokreta koje su ve? dane od antropozofije prije mnogo godina na neki drugi na?in.

Da, postoje i mnoge druge stvari koje se danas mogu pažljivo istražiti od znanosti. Uvijek govorim da kada bi ljudi zaista mogli putovati do zvijezda, bili bi iznena?eni kada bi ih našli razli?ite od modernih ideja o njima odre?enih modernim životom.
Zamišljaju da one sadrže užareni plin. Ali to uop?e nije ono što bi tamo našli. U stvari, tamo gdje je zvijezda, tu je prazan prostor, prazan prostor koji bi odmah nekog usisao. Tamo su usisne sile. U isti ?as bi vas usisale, razdvojili na komadi?e. Ako bi ljudi radili s istim dosljednim istraživanjem i mišljenjem bez predrasuda kao što mi ovdje radimo, došli bi tako?er do toga da sa složenim spektroskopima vide da tamo nema plinova, ve? negativni usisni prostor.

Prije nekog vremena dao sam izvjesnim pojedincima zadatak da istražuju Sunce i zvijezde sa spektroskopom, jednostavno da bi dokazao vanjskim metodama da su zvijezde šuplji prostori, ne užareni plinovi. To se može dokazati. Osobe kojima sam dao taj zadatak bile su strašno entuzijasti?ne kada su po?ele: “Oh! napokon ?emo do ne?eg do?i!” Ali ponekad entuzijazam splasne; previše se odužilo. I onda nakon godinu i pol iz Amerike dolaze vijesti da ljudi po?inju istraživati zvijezde i postepeno pronalaze da nisu užareni plinovi ve? izdubljeni prostori! To nije katastrofa, naravno, da se takve stvari dogode. Ali naravno, za nas bi bilo korisnije – izvana — da smo to mi napravili. Ali nije važno, dok god istina dolazi na svijetlo.

S druge strane, me?utim, na to se može gledati upravo kao na stvari gdje antropozofija stvarno želi raditi u suradnji sa svakodnevnom znanoš?u. Tako bi tako?er željela raditi s uobi?ajenom znanoš?u na slojevima Zemlje. Potpuno se prihva?a ono što znanost ima kazati o prekretanju i okretanju u Alpama. Ali ne može se i?i pod ruku s njima kada pretpostavljaju da je preokretanje bilo uzrokovano silama koje još danas postoje. ?injenica je da su tada tamo bile životne sile; samo životne sile su mogle bacati i razbacati te slojeve jedan kroz drugi. Antropozofija ve? inkorporira obi?nu znanost i širi se daleko iza nje, ali znanost uvijek želi stati kad god je previše lijena bliže pristupiti stvarima.

Dakle — nastavljamo u srijedu u devet sati.

 

Stranica 3 od 14 Sve stranice