Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Rudolf Steiner - Uho


UHO
Rudolf Steiner,
Stuttgart, 9 prosinca, 1922

Jednom prije govorio sam vam o izvjesnim duhovnim ?injenicama o odnosu ?ovjeka s nadosjetilnim svjetovima — ili, to mogu jednako nazna?iti kao, o odnosu ?ovjekova zemaljskog života prema njegovom životu izme?u smrti i novog ro?enja. Jer gledano s ?ovjekova stajališta ?ovjekov život izme?u ro?enja i smrti — ovako satkan s fizi?kim svijetom osjetila — može se držati da uglavnom predstavlja sam taj fizi?ki svijet. Dok život ?ovjeka izme?u smrti i novog ro?enja, kada je on potpuno utkan unutar nadosjetilnog ili duhovnog svijeta, predstavlja — opet gledano s ?ovjekova stajališta — nadosjetilni svijet kao takav.

Danas ?emo nastaviti ovom linijom misli u vezi nekih drugih ?injenica i zaklju?aka od velike važnosti za ljudski život.

Kroz antropozofsku duhovnu znanost postajemo svjesni, iznad svega, da ?ovjek kakav stoji ispred nas u fizi?kom svijetu predstavlja — unutar tog fizi?kog svijeta — pravu sliku nadosjetilnog. S jedne strane razmotrite mineralni objekt. Ne možemo re?i da je, onakav kakav je, neposredna slika nadosjetilnog. Kakva je mineralna priroda, o tome možete ?itati u mojoj Teozofiji. Za ?ovjeka, me?utim, moramo re?i da se u mnogim aspektima uop?e ne može razumjeti na osnovu onog što vidimo oko nas u svijetu fizi?kih osjetila. Na osnovu toga možemo razumjeti zašto, na primjer, sol preuzima kubi?an oblik. Istina, ove stvari još nisu znanosti danas u potpunosti jasne, ali iz onog što je ve? jasno može se re?i da je kristal obi?ne soli razumljiv na temelju onog što se može konstatirati direktno u oblasti osjetilne percepcije. Ljudsko oko ili uho s druge strane nisu razumljivi na temelju onog što fizi?ka osjetila mogu percipirati. Niti do toga može do?i unutar te domene. Oblik oka ili uha — i unutarnji oblik i vanjska konfiguracija — to je stvar koju ?ovjek donosi sa sobom kao plan ili tendenciju preko ro?enja. ?ak je niti ne prima kroz sile koje rade, recimo, u procesu oplodnje ili u tijelu majke.

Istina, uobi?ajeno je naturivati sve te stvari koje se ne razumiju pod op?eniti naslov naslje?ivanja; ali ?ine?i tako samo se predajemo iluziji. Jer istina je da je unutarnji oblik oka ili uha ve? planiran i postavljen takore?i unaprijed. Izgra?en je u Duhu, u pred-zemaljskom životu ?ovjeka, u zajednici s višim duhovnim bi?ima, s uzvišenim bi?ima hijerarhija. U vrlo velikoj mjeri, ?ovjek izme?u smrti i novog ro?enja gradi vlastito fizi?ko tijelo u duhovnom obliku — takore?i duhovno sjeme ili zametak. To duhovno sjeme, kada je dovoljno skupljeno (ako možemo koristiti takvu predodžbu), on tada šalje dolje u liniju fizi?kog naslje?ivanja.
Duhovno je tako ispunjeno fizi?kim, osjetilno-percipiraju?im materijalom, i tako postaje fizi?ko sjeme, percipibilno unutar svijeta osjetila. Ali cijeli oblik — unutarnji oblik na primjer oka, ili uha — oblikovan je i modeliran radom ?ovjeka izme?u smrti i ovog ro?enja u suradnji s nadosjetilnim, duhovnim bi?ima. Prema tome, možemo re?i: Promotrite ljudsko oko! Ne možemo tvrditi da je shvatljivo kao kristal soli, na temelju onog što vidimo oko nas s našim osjetilima; niti to možemo re?i za ljudsko uho. Radije moramo re?i: Za razumjeti ljudsko oko ili ljudsko uho moramo se obratiti za pomo? onim misterijima koji se mogu na?i jedino u nadosjetilnom svijetu. Moramo razumjeti da je ljudsko uho, na primjer, oblikovano i stvoreno iz nadosjetilnog svijeta; i tek nakon što je tako oblikovano može preuzeti zadatak kao osjetilni organ — zadatak fizi?kog slušanja zvukova i zapisa unutar atmosfere, unutar sfere Zemlje. S obzirom na to, zaista možemo re?i, ?ovjek je slika procesa i stvarnosti bi?a u duhovnim svjetovima.

Razmotrimo ovu stvar detaljno. Promotrimo unutarnju formaciju ljudskog uha. Prolaze?i unutra kroz slušni kanal dolazite do takozvanog timpana ili bubnja. Iza toga nalazite nekoliko si?ušnih kostiju, ili koš?ica. Vanjska znanost ih zove ‘?eki?’, ‘nakovanj’ i ‘stremen’ (malleus, incus, stapes). Iza njih opet, dolazite do unutarnjeg uha, o ?ijoj konfiguraciji ne?u govoriti detaljnije.

Uho

Imena ovih si?ušnih koš?ica odmah iza bubnja — imena, takore?i, koja im vanjska znanost daje — ve? pokazuju da je ta znanost sasvim nesvjesna o tome što one stvarno jesu. Jer ovako to izgleda kada je osvijetljeno s antropozofskom duhovnom znanoš?u.
Prolaze?i sada iznutra prema van, ono što razgrani?uje unutarnji dio unutarnjeg uha, i što znanost zove stapes ili stremen, pojavljuje se u svijetlu duhovne znanosti kao metamorfoza ljudske butne kosti sa svojim privitkom na bedro. I mala kost koju znanost zove incus ili nakovanj, javlja se kao transformirana ?ašica koljena. Kona?no, ono što prelazi od incus-a do tympanum-a ili bubnja pojavljuje se kao metamorfoza donjeg dijela noge uklju?uju?i stopalo. Ali ‘stopalo’ u ovom slu?aju ne stoji na zemaljskom tlu ve? na bubnju uha. Unutar vašeg uha u stvari imate ?lana ?ovjeka — transformirani metamorfozirani ud. Možete ga dakle opisati: Prvo, gornja ruka (jedino što je kod ruke ‘?ašica koljena’ nerazvijena, takore?i nema nakovnja), i zatim niža ruka — još jedna koš?ica koja stoji na bubnju. Baš kao što dirate i osje?ate tlo svojim stopalom, tako dirate i osje?ate bubanj uha sa stopalom od ove male koš?ice. Jedino što je stopalo s kojim hodate grublje oblikovano. Grubo osje?ate tlo s tabanom svog stopala, dok s ovom rukom ili stopalom koje je unutar vašeg uha vi konstantno dirate i osje?ate delikatne vibracije bubnji?a.

Oti?imo dalje natrag, unutar uha. Dolazimo do takozvane cochlea-e ili ‘pužnice’. Ispunjena je vodenim fluidom, koji je neophodan za ?in slušanja. Ono što ‘stopalo’ dodiruje i osje?a na bubnji?u treba biti preneseno natrag do ove spiralne cochlea-e, smještene unutar ušne šupljine. I sada još jednom: Iznad bedara imamo unutarnje organe, abdominalne organe. Cochlea unutar uha nije ništa drugo ve? divna, razra?ena metamorfoza tih unutarnjih organa. I tako možete zamisliti, tamo unutar uha leži ljudsko bi?e, ?ija glava je uronjena u vaš vlastiti mozak. Zaista, mi unutar sebe nosimo brojna ‘ljudska bi?a’, više ili manje metamorfozirana ili transformirana, i to je jedno od njih.

Što to sve zna?i? Ako prou?avate porijeklo i rast ?ovjeka ne samo sa sirovom znanoš?u osjetila; ako ste svjesni da je ovaj ljudski embrio kako se razvija u maj?inoj utrobi slika onog što se dogodilo ranije u pred-zemaljskom životu; tada ?ete tako?er uvidjeti slijede?e. Na prvim stupnjevima razvoja u životu embrija, iznad svega je planirana i oblikovana glava. Ostali organi su relativno mali dodaci. Sada — to je zavisno samo od unutarnjih potencijala svojstvenih zametku, unutar maj?ine utrobe — ti dodaci, ti mali patrljci koji kasnije postaju noge i stopala, jednako su mogli postati nekakvo uho. Oni u stvari imaju unutarnju tendenciju, potencijal za postati uho. Odnosno, ?ovjek je mogao narasti na takav na?in tako da nema uho ovdje, i ovdje, ve? uho i dolje tako?er.
Priznajem, ovo su ?udne rije?i. Ipak, to je istina. ?ovjek je tako?er i dolje mogao postati uho. Zašto nije? Jer na odre?enom stupnju razvoja embrija on ve? dolazi u domenu zemaljske sile gravitacije. Gravitaciji koja uzrokuje da kamen padne na zemlju — gravitacija, izražavaju?i težinu — pritiš?e ono što ima tendenciju postati uho, transformira i preoblikuje. I tako postaje niži ?ovjek u svojoj potpunosti. Pod utjecajem zemaljske gravitacije, ‘uho’ koje teži dolje rasti promijenjeno je u nižeg ?ovjeka. Zašto se samo uho ne promijeni na ovaj na?in? Zašto se njegove male kosti ne promijene i fine male noge lijevo i desno? Iz jednostavnog razloga da je preko položaja ljudskog embrija u maj?inom tijelu, uho zašti?eno od ulaska u domenu gravitacije, kao što se to doga?a s malim embrijskim patrljcima koji kasnije postaju noge. Embrijsko uho ne ulazi u domenu gravitacije. Stoga ono sa?uva plan i tendenciju koja je primljena u duhovnom svijetu u pred-zemaljskom životu. To je u stvari ?ista slika duhovnih svjetova. Što je sada tamo u duhovnim svjetovima? O tome sam ?esto govorio. Glazba sfera je stvarnost. ?im do?emo u duhovni svijet koji leži iza duševnog svijeta, mi smo u svijetu koji potpuno živi u zvuku i pjesmi, u melodiji i harmoniji, i harmonijama izgovorenog zvuka. Iz tih unutarnjih veza zvuka formirano je ljudsko uho. Stoga možemo re?i da u našem uhu imamo aktualno sje?anje na našu duhovnu i pred-zemaljsku egzistenciju. U našoj nižoj ?ovjekovoj organizaciji zaboravili smo pred-zemaljski život; prilagodili smo našu organizaciju zemaljskoj sili gravitacije i svemu što dolazi s principom težine. Dakle ako ispravno razumijemo kako nastaje oblik ?ovjeka, uvijek možemo re?i, za bilo koji sustav ili organe, kako njegova konfiguracija otkriva bilo njegovu prilagodbu na Zemlju ili nastavak prilagodbe iz pred-zemaljskog života.

A sada zapamtite: ?ak i nakon što smo ro?eni, još uvijek nastavljamo ono što je planirano i zapo?eto životom embrija. Hodati uspravno, potpuno u?i u sile gravitacije, stvar je koju u?imo tek nakon ro?enja. Tek tada u?imo orijentirati se u tri dimenzije prostora. Ali uho se osloba?a tri dimenzije prostora i ?uva svoje ?lanstvo u duhovnom svijetu. Mi ljudska bi?a smo potpuno formirani na ovaj na?in. Djelom smo živi monument onog što smo napravili u skladu s višim bi?ima izme?u smrti i novog ro?enja; dok u drugu ruku tako?er svjedo?imo ?injenici da smo se utjelovili u ovu zemaljsku egzistenciju, u kojoj sile gravitacije i težine imaju prevagu.

Ove transformacije, me?utim, ne idu samo u smjeru koji sam opisao, ve? i u suprotnom smjeru tako?er. S vašim nogama hodate na Zemlji. I — oprostit ?ete mi na izrazu — bilo da hodate ka dobrim djelima ili lošim; prema boljim ili lošijim. Sada što se ti?e pokreta vaših nogu, na Zemlji, za po?etak, nema sumnje da su ravnodušni bilo da hodate prema dobrim ili lošim djelima. No, istina kao što je ta da je niži ?ovjek metamorfozirao od plana za uho u formu kojom stoji na Zemlji, tako?er je istina da su moralni efekti do kojih dolazi vašim hodanjem — bilo da hodate napraviti dobro ili loše djelo — svi transformirani nakon što pro?ete kroz vrata smrti — ne odmah ve? nakon izvjesnog vremena — transformirani u zvukove kao nebeski govor i glazba.

Recimo na primjer da je ?ovjek otišao vani napraviti zlodjelo. Na Zemlji možemo najviše opisati i to?no registrirati kako su mu se kretale noge. Ali zlodjelo prianja pokretima nogu kada pro?e kroz vrata smrti. Tada, kada je ostavio sa strane svoje fizi?ko i etersko tijelo, sve što nerazdvojno leži u tim pokretima nogu transformirano je u duhovnom svijetu u grubu disonancu. I cjelokupni niži ?ovjek je sada transformiran u organizaciju glave. Na?in na koji se kre?ete ovdje na Zemlji — uzimaju?i uvijek moralnu obojenost, moralnu kvalitetu toga — to je nakon vaše smrti transformirano u sustav glave. I s tim ušima ?ujete kako ste se moralno ponašali dolje u zemaljskom svijetu. Vaš moral postaje lijepa, vaš nemoral ružna glazba. I harmoni?ni i disonantni zvukovi postaju Rije?i, izgovorene takore?i od hijerarhija, ocjene vaših djela, ?ije Rije?i ?ujete.

Dakle možete vidjeti u samom obliku ?ovjeka, kako se transformacija od duhovnog svijeta u svijet osjetila, i iz ovog svijeta ponovno natrag u duhovni, odvija preko metamorfoze i ponovno preko metamorfoze. Vaš sustav glave je iscrpljen u sadašnjoj zemaljskoj inkarnaciji. Ovdje sustav glave živi i buja, da bi opazio duhovno unutar oblasti osjetila. Ali nakon smrti glava otpada. A ostatak ljudskog bi?a, s izuzetkom glave, transformiran je ponovno nakon smrti u organizaciju glave u Duhu, da još jednom postane aktualna glava u slijede?em zemaljskom životu. Tako je ?injenica ponavljanih ljudskih života izražena u samoj formi i figuri ?ovjeka. Ljudsku glavu nitko ne razumije, tko je ne gleda kao transformaciju ljudskog tijela — tijela zadnjeg zemaljskog života. Nitko ne razumije sadašnje tijelo tko u njemu ne vidi zametak glave, za slijede?i zemaljski život. Za potpuno razumjeti ?ovjeka, u sve što o njemu opažamo s našim osjetilima treba prodrijeti s idejama o nadosjetilnom.

Možemo navesti mnogo drugih konkretnih ?injenica u ovom smjeru. Kada sam zadnji puta ovdje govorio, rekao sam kako ?ovjek izme?u smrti i novog ro?enja doživljava stanje u kojem u svom unutarnjem bi?u postaje potpuno jedno s bi?ima hijerarhija. U stvari sebe zaboravlja, on je sam hijerarhije. Nikad on ne bi postao svjestan sebe ukoliko ne bi bio sposoban, opet, ugasiti taj osje?aj hijerarhija unutar njega. Zatim, takore?i, izlazi iz sebe, ali upravo tako rade?i sebe nalazi. Ovdje na Zemlji nalazimo sebe odvra?aju?i pogled s vanjskog svijeta i koncentriraju?i se na svoje unutarnje bi?e. Izme?u smrti i novog ro?enja nalazimo sebe odvra?aju?i pogled od onog što je u nama — odnosno, od hijerarhija unutar nas. Na taj na?in postajemo svjesni sebe.

Sada sile koje nam ostaju iz tog ‘postajanja svjesnih sebe’ nisu ništa drugo osim sile sje?anja, dok su sile koje nam ostaju od naše unije s drugim bi?ima — bi?ima hijerarhija — moralne sile Ljubavi s pomo?u ?ega mi na Zemlji širimo naše bi?e u ljubav prema drugim bi?ima. Tako u sposobnosti za ljubav ovdje na Zemlji imamo eho života u suglasju s hijerarhijama. Dok u sje?anju imamo eho od onog drugog stanja koje je bilo naše izme?u smrti i ponovnog ro?enja, u kome smo se oslobodili hijerarhija i našli sebe.
Kao što sam zadnji puta kazao, to nije druga?ije od procesa disanja. Moramo udahnuti da ispunimo sebe životom. Zatim govore?i izdišemo zrak smrti. Jer u zraku kojeg izdišemo život nije mogu?. Na isti na?in dišemo, takore?i, u Duhu, u svijetu izme?u smrti i novog ro?enja. Sjedinjujemo se s bi?ima hijerarhija i opet odlazimo od njih. Ovdje na Zemlji imamo vrstu eha tog nebeskog disanja. U tome što možemo hodati ovdje na Zemlji, prilago?avamo se zemaljskoj gravitaciji. To je princip težine. U vezi toga sam govorio o transformiranom, metamorfoziranom uhu. Na sli?an na?in — kada bi samo mogli pogledati na to na pravi na?in — još možemo osjetiti da u našem aparatu govora i pjevanja još posjedujemo metamorfozu onog što je planirano u duhovnom svijetu kroz koji prolazimo u pred-zemaljskom životu. Samo ovdje na Zemlji mi adaptiramo naše organe govora za ljudski govor. U planu i tendenciji, izme?u smrti i novog ro?enja mi u sebe primamo Logos — kozmi?ku Rije? — kozmi?ki govor. Iz ovog kozmi?kog govora cijeli naš organ za govor i pjevanje je najprije formiran. Baš kao što mi transformiramo ovo ‘uho’ koje doseže dolje, u aparat hodanja i orijentacije u prostoru, tako transformiramo organ govora i pjevanja. Ali u ovom slu?aju metamorfoza nije toliko dalekosežna. U prethodnom slu?aju ostaje iza, u samom uhu, vjerna slika onog što je formirano u pred-zemaljskom životu u duhovnim svjetovima. Kod organa govora postoji prijelazni položaj.

Sve dok ne do?emo ovdje na Zemlju ne u?imo govoriti. Ipak je to, u dubljem smislu, iluzija. Istina je da je kozmi?ki govor ono što formira naše grlo i sve organe govora i pjevanja. Jedino što mi zaboravljamo kozmi?ki Logos, kada se okrenemo prema Zemlji i pro?emo život embrija. I ono što je utisnuto u naše nesvjesno bi?e ponovno osvježimo, kada u ranom djetinjstvu stje?emo ljudski govor.

Ipak, u tom ljudskom govoru jasno se raspoznaje zemaljski element, ruku pod ruku s onim koji je formiran iz duhovnog. Ne bi mogli izgovarati suglasnike ako se ne bi prilagodili stvarima vanjskog svijeta. U suglasnicima uvijek imamo naknadno oblikovanje, imitiranje onog što nam vanjski svijet predstavlja. Svatko tko za to ima osje?aj osjetit ?e da jedan suglasnik podsje?a na nešto ?vrsto i uglato, drugi podsje?a na kakvo?u baršuna. U suglasnicima se prilago?avamo formama i oblicima vanjskog svijeta. U samoglasnicima dajemo naše vlastito unutarnje bi?e. Onaj tko kaže Ah, zna da u Ah izražava nešto što živi u njegovoj unutarnjoj duši kao osje?aj ?u?enja ili zaprepaštenja. Na isti na?in u O postoji unutarnja kvaliteta. Svaki samoglasnik izražava neki element unutarnjeg života.

U vremenu koje dolazi postojati ?e zanimljiva grana znanja, prožeta s duhovnom znanoš?u. Otkriti ?e se da u jezicima u kojima prevladavaju suglasnici, ljudska bi?a daleko manje možemo zvati moralnima, jer su mnogo manje odgovorni za svoja djela, nego u onim jezicima gdje prevladavaju samoglasnici. Jer su samoglasnici odjek našeg zajedni?kog života s duhovnim hijerarhijama. To je stvar koju nosimo sa sobom, donosimo dolje na Zemlju i ostaje s nama; to je naše vlastito otkrivenje. Dok se u suglasnicima a prilago?avamo vanjskom svijetu. Svijet suglasnika je zemaljski; i ako bi mogli zamisliti jezik koji se sastoji samo od suglasnika, inicijat bi za takvi jezik rekao: ‘To je za zemaljsku oblast; a ako ?eš posjedovati nebesku, moraš dodati samoglasnike. Ali pazite! jer ?ete tada postati odgovorni Božanstvu. Tada ih ne bi mogli izlagati tako vulgarno, kao što izlažete suglasnike’.

Stari su Hebreji to uzimali u obzir. Samo su suglasnici pisani potpuno, samoglasnici samo nazna?avani. U našem jeziku koji je na snazi Nebesko i Zemaljsko zvu?e zajedno. Ovdje opet vidimo kako u ?ovjeku u sredini imamo nešto što je usmjereno takore?i u dva smjera, prema nebeskom i prema zemaljskom. Glava je cijela povezana s nebeskim. Drugi pol ?ovjeka povezan je s zemaljskim, ali stremi prema nebeskom — stremi na takav na?in da postaje nebesko, kada je ?ovjek prošao kroz vrata smrti. Srednji ?ovjek, u kojeg spada disanje — i s disanjem aktivnost govora i pjevanja — nebesko i zemaljsko dovodi zajedno. Stoga srednji ?ovjek sadrži iznad svega umjetni?ke sposobnosti ?ovjeka, umjetni?ke tendencije, koje su uvijek za ujediniti nebesko s zemaljskim.

I tako možemo re?i: Pogledajte rastu?e ljudsko bi?e. Ro?eno je bez orijentacije u vanjskom svijetu. Još ne može hodati ili stajati. Istina, ve? ima mogu?nosti u?i u ure?enje zemaljske gravitacije. Jer je tu tendenciju ve? primio u životu embrija prije svog ro?enja, kada ga je — osim glave — zgrabila gravitacija. Organi kao ljudsko oko ili uho su u stvari bili istrgnuti dalje od upada gravitacije.
?in orijentacije u prostoru sada nalazi izraz kod malog djeteta u u?enju hodanja i uspravnog stajanja. Završavamo s u?enjem toga tek nakon ro?enja. Jer ro?enjem još nismo orijentirani za hodanje. Da smo zadržali orijentaciju koju smo tada imali, trebali bi u najboljem slu?aju mo?i spavati na Zemlji. Jer u suštini, mala kost u uhu, koja predstavlja stopalo, usmjerena je vodoravno. U najboljem slu?aju bi mogli spavati, ali ne bi mogli hodati. Sli?ne stvari bi trebalo re?i o ljudskom oku.

To je, onda, jedna stvar koju završavamo u?iti ovdje na Zemlji. Prilago?avamo zemaljskim silama gravitacije ono što smo stekli u pred zemaljskom životu. A kada u?imo govoriti i pjevati, to je drugi ?in adaptacije: prilago?avamo se okolini u sferi koja nas okružuje, na obzoru Zemlje. Na kraju u?imo misliti. Jer smo u stvari ro?eni dezorijentirani za hodanje i stajanje, i ro?eni smo bez govora, i ?ak i bez misli. Ne može se re?i da je mala beba ve? sposobna misliti. Ove tri stvari, dovršavamo u?iti na Zemlji. Ipak su oni metamorfoza drugih sposobnosti koje smo posjedovali u pred zemaljskom životu. Jer svako od to troje je živi monument onog što je u nama planirano u duhovnom obliku u našem pred zemaljskom životu.

* * *

Naše Sje?anje ovdje na Zemlji je odjek samog našeg bi?a u duhovnom svijetu. A Ljubav, u svim njenim oblicima, odjek je našeg bi?a uronjenog u svijet hijerarhija. Mi imamo, kako smo vidjeli, naše tjelesne sposobnosti: hodanje, govor, pjevanje i mišljenje (jer je samo predrasuda zamišljati da je misao na Zemlji duhovna sposobnost; jer je naše zemaljsko mišljenje esencijalno povezano s fizi?kim tijelom, baš kao što je to i hodanje) — ove izvanredne sposobnosti tijela su transformacije, metamorfoze, duhovnog. Zatim, u duši, imamo izvanrednu sposobnost duše: Sje?anje i Ljubav, ponovno kao transformaciju iz duhovnog. I što imamo duhovno na Zemlji? To je naša sposobnost osjetilne percepcije. Naše gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje i tako dalje: sve je to osjetilna percepcija; i organi za tu osjetilnu percepciju, smješteni ovako na vanjskoj periferiji našeg organizma, formirani su i izgra?eni iz najviših duhovnih oblasti. Iz harmonije sfera formirano je uho, toliko da ostaje zašti?eno od sile gravitacije. Cijelim putem uha se nalazi taj fluid, koji ima svrhu zaštititi ga od sile gravitacije. Uho je smješteno u teku?ini na takav na?in da mu gravitacija ne može pri?i. Uho stvarno nije zemaljski gra?anin; sa svojom cjelokupnom organizacijom ono je gra?anin duhovnog svijeta. Sli?no je i oko, a tako?er i drugi osjetilni organi. Promotrite onda tijelo u hodanju, govorenju, pjevanju, mišljenju: imamo transformaciju duhovnog od pred-zemaljskog života. Napokon osjetila: ona su transformacija najvišeg duhovnog od pred-zemaljskog života.

Tu mi s našom antropozofskom duhovnom znanoš?u u jednu ruku uzimamo kao naš po?etak Goetheanizam, ono što je ve? znao Goethe. Mi, naravno, moramo i?i dalje, na na?in potpuno konzistentan s Goetheom. ?esto sam citirao Goetheove rije?i da je ‘oko formirano u svijetlu i za svijetlo’. Da, moji dragi prijatelji, ali ne u svijetlu i za svijetlo koje vidimo. Razmotrite ljudsko bi?e, ljudski lik: visoko ?elo, istaknut nos, o?i, fiziognomiju. Tome dodajemo žive geste. Ako bi samo registrirali prostorne forme nekakvom aparaturom, još bi trebali imati oblike. Ali kada vidimo ljudsko bi?e, nismo zadovoljni samo fotografiranjem prostornih oblika kao sa vanjskom aparaturom. Mi gledamo kroz prostorni pokret geste duše koja leži iza. Kao sun?evo svijetlo: ono prodire prema nama.
Postoji vanjsko Sunce, dolazi nam sun?eva svijetlost. To je samo njen ‘prednji dio’; otraga je ‘druga strana’ sun?eve svjetlosti — duša, Duh sun?eve svjetlosti, a u toj duši i duhu mi sami prebivamo izme?u smrti i novog ro?enja. Tamo je Svijetlo nešto potpuno razli?ito. Kada govorite o 'izgledu’ ?ovjeka, mislite na život duše koji izlazi preko njegovih o?iju da se sretne s vama; stvarno mislite na ono što leži iza njih, unutar duše. I ako sada govorim o duhovnom u svijetlu, i ja tako?er mislim na ono što leži ‘iza’, unutar Sunca. To je Duh, duša svijetlosti. Završeno oko vidi ‘front’ svijetla, fizi?ki aspekt; ali samo oko je formirano pomo?u duše i duha svijetla, pomo?u onog što leži ‘iza’. Tako shva?aju?i Goetheove rije?i, trebali bi re?i: ‘Oko koje vidi svijetlo formirano je pomo?u duše i duha svijetla, ?ak prije nego je preuzelo fizi?ku egzistenciju ovdje na Zemlji.’

U cijelom ljudskom bi?u vidimo transformirano duhovno bi?e, koje ?e se opet transformirati natrag. Kod smrti dajete svoje fizi?ko-osjetilne organe Zemlji, ali ono što živi u fizi?kim osjetilnim organima zasvijetli izme?u smrti i novog ro?enja, i postaje vaše unutarnje bi?e – i zajedno s time, vaša veza s duhovnim bi?ima hijerarhija. Sada razumijemo kako je zemaljski svijet zvuka fizi?ka refleksija nebeske harmonije sfera, i kako je ?ovjek proizvod ne tih zemaljskih sila ve? nebeskih sila, koji je sebe smjestio usred zemaljskog. Nadalje, vidimo kako on sebe smješta usred zemaljskog. Prema dolje bi postao uho; a ako bi ostao u tom stanju zasigurno ne bi hodao, ali bi pretpostavio drugu vrstu pokreta; jer bi se trebao kretati na valovima kozmi?kih harmonija, ?ak kao što se si?ušna slika, mala kost u uhu, kre?e na valovima bubnja. S uhom u?imo slušati; s grlom i drugim organima koji leže prema i unutar samih usta, u?imo govoriti i pjevati. ?ujete neku rije?, na primjer Baum ili stablo. Vi sami možete kazati rije? stablo. U vašem uhu, u organima formiranim i oblikovanim nakon nebeskih aktivnosti, kako sam upravo opisao, tamo živi ono što izražavate jednostavnom rije?i stablo. Opet, vi sami možete re?i rije?. Što to zna?i da možete re?i rije? stablo? Pomo?u grla, pomo?u organa usta, itd., zemaljski zrak je doveden u takve formacije da je izražena rije? stablo. Tu u stvari imate drugo uho, nasuprot vašeg sluha.
I postoji još i tre?e, koje je samo nedovoljno spoznano. Kada ?ujete rije? stablo, vi sami s vašim eterskim tijelom — ne s vašim fizi?kim ve? s eterskim tijelom — kažete vrlo tiho sebi rije? stablo; i kroz takozvanu Eustahijevu cijev, koja prelazi od usta u uho, eteri?no zazvu?i rije? stablo, idu?i da susretne rije? koja vam dolazi izvana; i one se susre?u, te tako razumijete rije?. Ina?e bi je samo ?uli i ne bi bila ništa posebno. Razumijete je govore?i natrag kroz Eustahijevu cijev ono što prema vama dolazi izvana. Pri tome se vibracije izvana susre?u s vibracijama iznutra, i me?usobno penetriraju, unutarnji ?ovjek razumije ono što mu dolazi izvana.

Vidite kako u ljudskom organizmu sve stvari predivno rade i tkaju jedna u drugoj. Ali to nije sve; još je jedna stvar s tim povezana.
Pretpostavimo da želite u?iti o ljudskom bi?u, organizaciji njegova uha, oka, nosa i tako dalje. Sasvim dobro! Kažete sebi: znanost je postigla veli?anstven napredak, i ti uspjesi znanosti — iako su ovih dana malo skupi (inflacija marke) — ipak, možete ih kupiti ako možete nabaviti potrebnu koli?inu maraka. Kupite priru?nik anatomije ili fiziologije ve? prema tome želite li u?iti o oblicima ili funkcionalnosti. Idete na Sveu?ilište i slušate ono što se tamo kaže o oku ili uhu; ili ?itate sami. Ali mislim da ?e vam srce ipak ostati hladno. Neka vam vanjska znanost opiše uho; vaše srce ?e ostati hladno, to stvarno nije interesantno. U tom smislu je stvar dovoljno objektivna! Ali ako vam ga opišem kako sam upravo napravio, ako vam pokažem kako dolazi do toga da razumijete rije? stablo; i kao je uho otisak nebeskih aktivnosti: želio bh upoznati dušu onog ?ije osje?aje ovo ne bi uskomešalo, koji tu ne bi osje?ao ?udo, tko stvarno ne bi osje?ao s ovakvim opisom. Istina, današnji opis nije dan savršeno; može ga se dati savršenije.
Tada bi se doimao još ja?im. Ali je istinit, netko bi morao biti iznutra suh ako pri ovakvom opisu ne bi osje?ao ?udo i poštovanje za univerzum i za na?in na koji je sam ?ovjek smješten iz duhovnog svijeta u fizi?ki. Takva je kvaliteta antropozofske duhovne znanosti. Ona ne objašnjava stvari manje objektivno od standardne znanosti; jer subjektivno uop?e nije izmiješano s njom, kada opisujem kako je uho formirano i oblikovano iz nebeskih sfera. A srce, život osje?aja odmah ulazi u igru. Drugi ?lan ljudskog duševnog života, onako kako je intimno povezan s cjelovitoš?u našeg ?ovje?anstva, ulazi u igru. Što god glava stje?e preko ovakve znanosti, to je odmah pronašlo srce. Dakle, antropozofska znanost ide u srce ?ovjeka. To nije znanost glave, to je znanost koja ide razno u srce. Ona ne puni samo glavu, ona puni i ispunjava ljudsko bi?e od krvi, cirkulacije, srca.

Ili opet, uzite stvarno ozbiljno ono što sam upravo rekao. Kada mi?emo naše noge ... dobro, možete prou?avati mehanizam kretanja na uobi?ajeni na?in. Uzmite jedan od priru?nika iz fiziologije; neka vam mehanizam kretanja nogu bude objašnjen. Jedna stvar sigurno ne?e biti raspirena u vama — osje?aj odgovornosti. Ali kada otkrijete da ?e dobra ili zla svrha zbog koje se vaše noge mi?u nakon smrti zazvoniti prema vama iz božanskih svjetova kao harmonija ili kao disonanca; da ?e božanski sud o svim vašim djelima zazvu?ati prema vama; u trenutku kada to otkrijete, vašoj znanosti je pridružen osje?aj odgovornosti, i tada ?e to biti pridruženo svim djelima vaše Volje. Ne samo naš život osje?aja ve? i naš život volje ulazi u igru s onim što u?imo — za po?etak, za naše glave — objektivno baš kao i kod vanjske znanosti. Ipak to udara dolje u ?ovjeka osje?aja i u ?ovjeka volje. Antropozofska znanost se obra?a cijelom ?ovjeku. U moderno doba sve više obra?amo pažnju samo na znanost koja se obra?a samo glavi; ali obra?aju?i se samo glavi, ostavlja osje?aje hladnima i ni na koji na?in ne priziva volju. To je kriti?na to?ka na kojoj stojimo. Slijedi da znanje o nadosjetilnim svjetovima mora biti stjecano od cijelog ?ovjeka. Ve? kada smo se uzdigli do imaginativne spoznaje moramo do nje do?i unutarnjom aktivnoš?u. Standardno u?enje se stje?e u odre?enim krugovima (koji su zaista pogodni za tu svrhu) — stje?e se ‘bubanjem’. Tako ste?eno, pridruženo je memoriji. Ali pretpostavimo da vježbama koje su opisane u ‘Kako se stje?u spoznaje o višim svjetovima,’ dosegnete imaginativnu spoznaju. Ili pretpostavimo da ste tako konstituirani da vam je svijet duhovnih koncepata ve? dan kao prirodni talent i predispozicija u vašem životu, kao što sam to opisao u mojoj knjizi ‘Goetheova koncepcija svijeta.’ (Jer ste tada ve? u procesu eteri?ke spoznaje koja je u isto vrijeme unutarnji doživljaj.) Tada se ne možete pasivno predati svijetu.
Duhovna znanost se ne može ‘bubati’. To je, možda, loš vic, ali napokon, baš su oni koji samo ‘bubaju’ ujedno i oni koji gledaju s visoka na duhovnu znanost. Duhovna znanost, kao što ste svjesni, mora se stjecati unutarnjom aktivnoš?u. Mi sami u našem unutarnjem životu moramo za to nešto napraviti, moramo iznutra biti oprezni i brzi. ?ak i tada, uvijek ?e se dogoditi da ?e ono što na po?etku duhovnom imaginacijom steknemo brzo biti izgubljeno. To je osje?aj, on brzo nestaje. On nije lako pripojen našoj memoriji. Nakon tri dana sve što smo u toj oblasti stekli — odnosno, samo uobi?ajenim naporom da postignemo imaginaciju — sigurno je nestalo. Iz istog razloga memorija u eteri?kom tijelu nakon smrti nestaje u tri dana. Jer je to ista aktivnost, kada nakon smrti kroz eteri?ko tijelo imamo sje?anje oko tri dana. Period varira; o tome možete ?itati u mojoj ‘Tajnoj znanosti,’ ali mi se sje?amo otprilike tri dana — odnosno, toliko dugo koliko posjedujemo eteri?ko tijelo. Na isti na?in onaj tko je došao do nekih otkri?a pomo?u eteri?ke poznaje zna da ?e to odletjeti nakon tri dana, ako ne napravi napor da to dovede u uobi?ajene koncepte.

Prije sam se uvijek služio metodom da odmah prenesem, pisanjem ili malim crtežima, sve što bih stekao na ovaj na?in. Jer tako glava ulazi u igru. To nije pitanje medijumskog pisanja, niti se to zapisuje da bi se poslije ?italo. Zaista bi to kod mog sadašnjeg na?ina života bilo silno teško. Kada sam nedavno bio u Berlinu ponovno sam vidio kolika se koli?ina notesa tamo akumulirala. Da sam želio pro?itati bilo što od toga, ne bi mi bilo zgodno kada sam bio u Stuttgartu ili Dornachu. Ne, nije to pitanje naknadnog ?itanja; naglasak je samo biti uklju?en u tu aktivnost, što je aktivnost glave. Jer tada sjedinjujemo imaginativno mišljenje s uobi?ajenim mišljenjem. Tada to možemo zapamtiti, dati predavanje o tome. Ako ne bi napravili takve napore mogli bi u najboljem slu?aju sutradan govoriti o tome. Poslije bi to nestalo, baš kao što panorama našeg života nestaje tri dana nakon naše smrti.

Vidite, prema tome, da je imaginativno mišljenje ve? povezano s cijelim ljudskim bi?em. Cijelo ljudsko bi?e mora živjeti u imaginativnom znanju. To je još i više kod viših oblika znanja. Ne trebate se prema tome ?uditi što je poziv za ovakvo znanje upu?en cijelom ?ovjeku. Tada tako?er osje?amo da u svijetu postoji beskona?no više nego što to opažaju vanjska osjetila. I iznad svega, osje?amo kako je mogu?e živjeti u svijetu u kojem prostor više nema nikakvo zna?enje. Glazbeni doživljaj je ve? unaprijed kušanje, ako mogu tako opisati, neprostornog. Jer prostorno je izvan nas; ono postoji izvana. Ali kod unutarnjeg doživljaja koji je realiziran preko glazbe, prostorni element jedva da igra ulogu. U najboljem slu?aju postoji njegov eho. I kod imaginativne spoznaje, postepeno, prostorno potpuno iš?ezava. Sve stvari postaju vremenske. Za imaginativnu oblast vremensko zna?i isto što i prostorno za fizi?ku. Nadalje, to nas vodi do još jedne stvari, naime, da je element vremena zaista permanentan; to je stvar koja ostaje. Tko se uzdigne do imaginativnog znanja postepeno u?i opažati svaku to?ku svoje prošle zemaljske egzistencije (i to je samo po?etak).
Možda je ?ovjek sasvim star; sada ponovno postaje osamnaestogodišnjak. Opaža svoju mladost živo kao što je opažao kada je imao osamnaest godina. Pretpostavimo na primjer kada ste imali osamnaest godina da ste izgubili nekog tko vam je bio veoma drag. Promislite kako je u to vrijeme to bio živ doživljaj. Promislite kako je to slabo u vašem sje?anju nakon trideset godina. Ne treba ?ak ni pro?i trideset godina; to vrlo brzo oslabi, ?ak i kod onih koji su najosje?ajniji; i u vanjskom zemaljskom životu mora biti tako. Ali premda u slijede?oj ‘sadašnjosti’ blijedi, ipak ostaje, kao esencijalni dio ljudskog bi?a; i mi se u stvari možemo ponovno premjestiti u to. Zaista, nakon naše smrti mi smo tako premješteni. Tada proživljavamo istu stvar s jednakim intenzitetom. Kroz što god je ?ovjek prošao pripada njemu. To ostaje; to je samo za njegovu percepciju, za njegovu viziju, ono što je prošlost. Stoga, tako?er, to ima stvarni zna?aj.

Da ste bili ro?eni u dobi od sedam — da ste do sedme godine živjeli u nekom drugom stanju egzistencije, recimo kao embrio — da ste ro?eni tek u dobi od sedam, tako da ste odmah primili svoje druge zube, imaju?i prve ve? u stanju bivših; tada ne biste mogli postati religiozan ?ovjek ili žena. Jer predispozicija za religijsku prirodu ne može raditi u zemaljskom životu koji je po?eo na takav na?in. Sve religijske tendencije koje posjedujete — nosite u sebi jer je prvih sedam godina vašeg života prisutno u vama. Vi ih ne percipirate kao živu sadašnjost; ipak je to u vama kao takvo. Prvih sedam godina mi smo potpuno posve?eni vanjskom svijetu; to je stvarno religijski osje?aj. Tek kasnije se premjestimo u drugu oblast. Prvih sedam godina imamo impuls imitiranja svih stvari koje nas okružuju. Poslije imamo isti osje?aj posve?enja za stvari duše i duha.

A da smo ro?eni u ?etrnaestoj godini našeg života — ro?eni u stanju puberteta — nikada ne bi postali moralni ?ovjek i žena. Jer se moralne kvalitete moraju ste?i unutarnjim razvojem ritmi?kog života izme?u sedme i ?etrnaeste godine. Stoga možemo imati tako veliki utjecaj na moralnu edukaciju ?ovjeka, u prvom ili elementarnom periodu školskog života.

Sve to poslije nosimo u nama. Zaista stalno nosimo sve unutar nas. Ako odrežete nožni prst, on je daleko od vaše glave, ali kroz glavu još doživljavate bol koju ste tamo osje?ali. Ako se danas osje?ate religiozni, u vama je aktivno ono što ste doživjeli u duši — samo je tada to bilo u odnosu na vanjski svijet — do vaše sedme godine, do promjene zuba. Baš kao što doživljavate bol u nožnom prstu preko aktivnosti vaše glave, tako je i ono što ste doživjeli prije vaše sedme godine još aktivno u vama u vašim ?etrdesetim godinama; još je tamo.

Postoji važna posljedica toga. Mnogi ljudi kažu, antropozofska duhovna znanost je sasvim u redu; u?i nas o duhovnim svjetovima. Ali zašto moramo znati sve te stvari o doživljajima izme?u smrti i novog ro?enja? Kada umremo svakako idemo u te svjetove, sve ?emo to otkriti u pravo vrijeme. Zašto se moramo truditi izme?u ro?enja i smrti? I?i ?emo tamo, po svoj prilici, što god se dogodilo.
To stvarno nije tako. Jer je život u vremenu realnost. Kao što je prostorni stvarnost ovdje u fizi?kom, tako je vremenski — zaista, ?ak i nad-vremenski — stvarnost u duhovnom svijetu. Ovdje na Zemlji ?ovjek-dijete je još u vama u kasnijem životu. Kada pro?ete kroz vrata smrti cjelina vremena je unutar vas u jednom trenutku. To pripada vama, dio je vas. Kao ?ovjek svijeta prostora mogli bi re?i:
Zašto je potrebno da imam oko? Svijetlo je svuda oko mene u svakom slu?aju. Oko je samo tu da bi vidio svijetlo, i oko sebe imam svijetlo svakako. Bilo bi isto, u drugoj oblasti, re?i ‘Zašto duhovnu znanost trebamo ovdje na Zemlji? Kada u?emo u oblast Duhova duhovno svijetlo ?e svakako biti oko nas’. To nije mudrije nego re?i, ‘Svijetlo je tamo u svakom slu?aju. Zašto trebam oko’? Jer što ?ovjek u?i kroz antropozofsku duhovnu znanost u duhovnom svijetu nakon smrti nije za njega izgubljeno. To je oko kroz koje onda opažamo duhovno svijetlo. I ako na Zemlji — to vrijedi za sadašnji stupanj ljudske evolucije — on ne razvija duhovnu znanost, on nema oka kroz koje bi opažao duhovni svijet, i on je kao zaslijepljen s onim što doživljava.

U drevna vremena ljudi su još posjedovali instinktivnu vidovitost kao kasni cvijet njihova pred-zemaljskog života. Ali to je prošlost, to je izumrlo. Stara instinktivna vidovitost nije više tamo. Razvojem ljudske evolucije u me?uvremenu su ljudi trebali ste?i osje?aj unutarnje slobode. Sada su ponovno došli na stupanj kada trebaju oko za duhovni svijet u koji ?e nakon smrti u?i. To oko ne?e imati ukoliko ga ne steknu ovdje na Zemlji. Kao što fizi?ko oko treba biti ste?eno u pred-zemaljskom životu, tako mora i oko, za percepciju duhovnog svijeta, biti ste?eno ovdje na Zemlji preko duhovne znanosti, aktivnog duhovnog znanja. Ne mislim preko vidovitosti — to je individualna stvar — ve? preko razumijevanja, zdravom inteligencijom, onog što je otkriveno vidovitim istraživanjem. Jednostavno nije ispravno re?i da netko treba sam vidjeti duhovni svijet da bi vjerovao ono što vidi vidovnjak. To nije tako. Koristite zdravo ljudsko rasu?ivanje, i vidjeti ?ete da je uho zaista organ Nebesa. To se može otkriti jedino vidovitim istraživanjem. Jednom otkriveno može se vidjeti i prepoznati. Moramo jedino biti spremni promišljati stvari, i osje?ati ih skroz naskroz. To prepoznavanje od zdravog ljudskog rasu?ivanja, je ono što je dano od duhovnog svijeta — ne vidovitost, ve? aktivnost spoznaje — koja nas nakon smrti snabdijeva duhovnim o?ima. Vidovnjak mora ste?i to duhovno oko baš kao i drugi ljudi. Jer ono što steknemo imaginativnom spoznajom, što opažamo vidovitoš?u, otpada i nestaje nakon par dana. Nije tako jedino ako to spustimo dolje do stajališta uobi?ajenog razumijevanja, i u tom slu?aju dužni smo to razumjeti na upravo isti na?in na koji to razumiju i oni kojima to prenosimo. U suštini, vidovitost kao takva nije esencijalni zadatak ?ovjeka na Zemlji. Vidovitost mora biti tu jedino da bi se do nadosjetilnih istina moglo do?i. Ali zadatak ljudi na Zemlji je razumjeti nadosjetilne istine s uobi?ajenim, zdravim ljudskim rasu?ivanjem.

To je iznimno važno. Ipak to je upravo ono što mnogi ljudi — uklju?uju?i neke od boljih duhova — u današnje vrijeme ne?e priznati.
Nedavno, u Berlinu, objašnjavao sam ovo na javnom predavanju. Netko je onda to opisao kao poseban grijeh re?i da se istina duhovne znanosti trebala vidjeti s zdravim ljudskim razumijevanjem. Jer je izjavio, sasvim dogmatski, da intelekt ako je zdrav ne vidi ništa duhovno; i, obrnuto, za intelekt koji vidi duhovne stvari ne može se re?i da je zdrav. Takva primjedba je stvarno dana. To je karakteristi?no, jer na duže staze se dostiže do toga da ljudi sebi kažu, ‘Svatko tko izjavljuje bilo što duhovno ima bolestan um’.
Nije potrebno više mudrosti! Ali takva je mudrost, na nesre?u, sada široko raširena. Iz ovog vidite koliko je to?no — ono što sam uvijek govorio — da je opet došlo vrijeme kada ?ovje?anstvo apsolutno treba primiti duhovno, utjeloviti duhovno, i živjeti s njim. Stoga, moji dragi prijatelji, ne bi trebali primiti antropozofsku duhovnu znanost samo teoretski. U svima nama koji primamo duhovnu znanost, treba živjeti svijest, da smo jezgra ?ovje?anstva koja sve više raste, dok opet ne do?e da je jedino na onog tko je našao svoju vezu s duhovnim svijetom gleda kao na onog tko je pronašao svoje puno ?ovještvo. Tada ?e u ?ovje?anstvo u?i snažan osje?aj, osje?aj kojeg je iznad svega važno primijeniti u obrazovanju, u podu?avanju. Uobi?ajeno znanje glave je moralno neutralno. Ali duhovnu sferu nalazimo, ?im je dosegnemo, svugdje prožetu moralom. Trebate se samo sjetiti što sam rekao: Zbog zajedništva s višim hijerarhijama mi razvijamo Ljubav. Moral je na Zemlji samo slika doživljaja u nebeskim sferama. I kako doživljavamo ono što zovemo Bogom? To doživljavamo ovako: ?ovjek u stvari nije samo fizi?ko bi?e ve? duhovno bi?e. I ako doista živi svoj put u duhovni svijet, u?i primiti — s Duhom — Boga u sebi.

To je, tako?er, esencijalna misao u Filozofiji slobode, — u Duhovnoj aktivnosti. ?ovjek u?i primiti, s Duhom, ono što je Bog. I ako ne primi Boga u sebi, nije potpuno ljudsko bi?e, ve? zakržljalo i invalidno. To je kao da obje ruke bacimo daleko. Ako su mu ruke oduzete on je fizi?ki invalid; ako u njemu nedostaje Bog invalid je u duši i duhu. Preina?ite ovu misao, sa svim njenim utjecajima na volju i osje?aje, u metodu obrazovanja. Obrazujte na takav na?in da kada do?e doba puberteta — jer se vremenom mora razviti — ?ovjek ima živ osje?aj: ‘Ako nisam dobar, nisam cijeli ?ovjek — nemam se pravo zvati ?ovjekom’. Tada ?ete imati dobru moralnu poduku, pravo moralno u?enje ?ovje?anstva, protiv kojeg sva naglašavanja moralnih propovijedi i sli?no ne vrijede ništa.

Podu?avajte ljudsko bi?e tako da ono u sebi osje?a moralni element kao esencijalni dio njegove vlastite ljudske individualnosti, i osje?a se osaka?eno kada mu nedostaje — osje?a da nije potpuno ljudsko bi?e kada ga ne posjeduje. Zatim, u kazni, on ?e otkriti moralni život potpuno unutar sebe. Može biti da ?e sve vaše filozofske cjepidlake nazvati ovo užasnim na?elom — ne-njema?kim, ili kako želite. U stvari je to ?isti proizvod njema?kog duha. To je na?elo koje Duh dovodi najbliže mogu?e samom ?ovjeku — ne samo ?ovjeku op?enito, ve? direktno jednom ljudskom pojedincu, jer je to u naše vrijeme neophodno. Tijekom sadašnje epohe samo pojedino ljudsko bi?e — sam pojedinac — doseže svoju punu odgovornost.


Preveo: MonteChristo, Galaksija forum