Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Univerzum i ?ovjek - makro i mikro svijet na djelu - Tesla


 
Izdvojeni II dio rada „Razvoj ?ovje?anstva“, slika skinuta sa: http://www.teslasociety.ch/


Iz razloga nekadašnjih posljedica ?ernobila i današnjih u Japanu, i ratova, ovdje dajem vrlo korisnih stvari o djelovanju Univerzuma i ?ovjeka u njemu. Izdvojeni drugi dio pomenutog rada, smatram korisnim za znanje i svijest ?itaoca.

Ne?emo ovdje ulaziti u teorije nastanka naše planete, ve? ?emo ukratko krenuti na problem njene strukture. Površina Zemlje prou?ava se na osnovu sastava stijena i njihovog me?usobnog odnosa. Njeni dublji dijelovi istražuju se na osnovu geofizi?kih podataka, a pogotovo seizmi?kih talasa. Brzina seizmi?kih talasa se mijenja pri prolasku kroz razli?ite sredine gustina. Tako je Zemlja sastavljena od nekoliko omota?a, zvanih geosfere, i jezgra. Oni se me?usobno razlikuju po sastavu i stanju u kojem se nalaze.

Postoje tri omota?a po Viktoru Moricu Goldšmitu: od površine ka unutrašnjosti, silikatni omota?-litosfera u širem smislu, debljine 60-120 km i gustine 2,8. Zatim, eklogitni omota? (mineral eklogit) na dubini od 120-1200 km. Sastavljen je od bazi?nih silikata, sa gustinom 3,6-4. Sulfidno-oksidni ili rudni omota?, nalazi se na dubini os 1200-2900 km, sastavljen od jedinjenja sumpora i metala, i gustine je 5-6. Posljednja, jezgro ima pre?nik oko 3400 km. Sastavljeno je od metala, gustine 8-12. Me?utim, postoje razne druge diferencijacije druge i tre?e sfere-za litosferu da u užem smislu zahvata dubinu do 60 km, a na okeanskim depresijama svega nekoliko kilometara. Ovdje dolazimo što kra?e do glavnog problema. Litosfera je pretežno sastavljena od lakših elemenata. To su silicijum (Si) i aluminijum (Al), pored kiseonika (O), te se zbog toga naziva Sial zona. Odmah ispod nje je Sima zona, do dubine 1200 km koja odgovara eklogitu. Naziv nosi po pretežno sastavljenim jedinjenjima od silicijuma (Si) i magnezijuma (Mg). Temperatura je tu oko 1600 stepeni C ,sa pritiskom od oko 500 000 atmosfera. Zbog toga je viskozna.

?vrsta kristalna masa Sial-zone leži na amorfnoj-viskoznoj magmatskoj masi Sima-zone. Ove dvije zone su granica. Imaju osobinu da naglo mijenjaju sve vrste seizmi?kih talasa. Dobila je naziv Moho-sloj (Mohorovi?i?eva granica, Mohorovi?i?ev omota?) po geofizi?aru Andriji Mohorovi?i?u (1857-1936). Ovaj sloj nalazi se na dubini od 35 km od površine, dok je na nekim okeanskim mjestima na svega 6-8 km ispod dna. Bušenjem ovog sloja, dobijeni su rezultati od fundamentalnog zna?aja za razumijevanje strukture Zemlje. Zato postoje opravdani dokazi o izdvajanju geosfera, jer je uo?eno da se seizmi?ki talasi kre?u nejednakom brzinom kroz dijelove Zemlje. Kroz guš?e sredine imaju ve?u brzinu, a kroz rije?e manju brzinu (P i S talasi). Prvi se (P- talasi), longitudijalni talasi, mogu prostirati podjednako dobro kroz ?vrstu i kroz te?nu sredinu. Transvezalni (S-talasi) se mogu prostirati samo kroz ?vrstu sredinu. Tako putem sprava-seizmografa, uo?avamo zemljotrese i razlikujemo prostiranja ova dva talasa.

Zemlja se ponaša kao magnet. Uti?e i na veli?inu deklinacije i inklinacije, što nazivamo magnetizmom. Na Zemlji je prosje?na temperatura 14,3 step. C. Od neutralnog sloja ka dubini, temperatura raste za 1 step. C u prosjeku na svaka 33 m. To se naziva geomagnetski stupanj. Me?utim, on nije isti svugdje na našoj planeti i razlikuje se na svakom kontinentu, pa ?ak i dijelovima jednog kontinenta. Zemlja ima toplotu, koja poti?e sa 3 izvora. Prvi izvor toplote je Sunce, koje zagrijava atmosferu i površinu Zemlje razli?ito u dubinama na svakom dijelu naše planete, u zavisnosti od geografske regije i klimatskih faktora na tom podru?ju. Drugi izvor toplote je u Zemljinoj kori, koji je od radioaktivnih elemenata urana, torijuma, radijuma i drugih elemenata, a nalaze se u granitnoj ljusci Sial-zone, na 10-15 km prema Aleksandru Evgenevi?u Fermanu. I tre?i izvor toplote je iz Zemljinog jezgra koji ima izuzetno visoku temperaturu iskonskog porijekla. Njegova temperatura varira prema autorima. Neki su s po?etka smatrali da je temperatura jezga 200 000 step. C, pa 100 000 step. C i 5000 step. C. Danas se smatra za izme?u 3000-4000 step. C, što je znatno više nego što je ta?ka topljenja gvož?a koja iznosi 1533 step. C. Da je temperatura jezgra zaista visoka, svjedo?e vezuvske lave temperatura oko 1200 step. C. Ta?ka topljenja magmatskih stijena iznosi preko 1100 step. C. Neki autori smatrali su ?ak da jezgro i nema najve?u temperaturu. Sovjetska nau?nica J.A.Ljubimova, smatrala je da temperatura Zemlje dostiže maksimum na dubini 2000-3000 km, pa da onda opada do centra u koji je 2600 step. C. Me?utim, istraživanja su pokazala temperaturu ve?u od 3000 step. C.

Ove smo podatke dali o unutrašnjosti Zemlje, kako bismo od od površine do jezgra pokazali njene slojeve u kojima dolazi do zemljotresa, koji su nekad iznenadni i kratkotrajni pokreti Zemljine kore, koji u obliku udara, talasanja, drhtanja i sl. izazivaju potrese, aktivne tektonske pokrete duž poprije?nih rasjednih linija, erupcije vulkana, pada stijena u podzemnim kanalima, pad meteorita i sl. Smatra se da ?ak i Sun?eve pjege mogu izazvati vulkanske erupcije na Zemlji, jer imaju snažna magnetna polja. Sun?eve pjege se javljaju na fotosferi Sunca (površinskom sloju), i prolazne su i nestabilne pojave. One mijenjaju oblik i iš?ezavaju. Znaju trajati od nekoliko sati do nekoliko mjeseci. Njihovom pojavljivanju prethodi uznemirenost fotosfere, pojava fakula i erupcija na Suncu. Znaju dosti?i dimenzije 2000-3000 km, a nekada ?ak i do 120 000 km. Pjege se okre?u u skladu sa kretanjem Sunca oko svoje ose, pa se sa istoka pojavljuje ka ekvatoru i zalaze na zapadnoj strani. Temperatura im zna biti od 1400 step. K do 4300 step. K. Imaju 40 % zra?enja iste površine svijetlog dijela fotosfere. Pjege su veoma jakih magnetskih polja, ?ija ja?ina, u sredini, može iznositi i 4000 ersteda, dok je opšti nivo magnetskih polja Sunca svega nekoliko ersteda. Postoje pjege vodilje i pjege pratilje, i imaju obi?no suprotan magnetski polaritet. Npr. vodiljin polaritet na sjevernoj hemisferi suprotan je istom polaritetu na južnoj hemisferi. Zato je važan raspored pijega po longitudi, pošto u pojedinim vremenskim razmacima postoje aktivne longitude u kojima dolazi naro?ito do izražaja Sun?eva aktivnost ne samo u pogledu pjega nego i drugih pojava. Time se mogu objasniti izvjesne pojave zabilježene u Zemljinom magnetizmu i jonosferi (sloju Zemljine atmosfere o kojoj ?e biti rije?i), kao i radiofrekventna i kosmi?ka zra?enja Sunca. Kada je maksimum Sun?eve aktivnosti, ja?ina njegovih decimetarskih i metarskih elektromagnetskih talasa, u neposrednoj blizini izvjesnih pjega, raste jako za nekoliko dana (radio-elektri?na bura), kad se zapaža i porast magnetske aktivnosti na površini Zemlje. Tada nastaju i magnetske bure i promjene stanja u Zemljinoj jonosferi, što dovodi do prekida radio-veza na odre?enim frekvencijama.

Me?utim, može i ?ovjek biti taj koji bi izazvao zemljotres, i sigurno je ve? bio odgovoran ko zna koliko ve? puta do sada. To ?emo pomenuti nešto kasnije, kada do?emo do Teslinog oscilatora. No, da vidimo prvo gdje su to seizmi?ke oblasti? Seizmi?ke oblasti sa ?estim i jakim zemljotresima su u prostoru Tihog okeana-duž njegove isto?ne i zapadne obale, u prostoru Sredozemnog mora i duž alpskih i himalajskih vjena?nih planina.

Peneseizmi?ke oblasti sa rijetkim i slabim trusovima su na granicama pomenutih oblasti, dok su aseizmi?ke oblasti bez zemljotresa i horizontalni stari geološki slojevi (Kanadski štit, Ruska plo?a i dr). Dakle, vidjeli smo da uzroci zemljotresa mogu biti tektonskog, vulkanskog i urvinskog porijekla. Me?utim, kako se oni mogu još pojaviti? Rekli smo i ?ovjekovim dejstvom, usljed njegovog nemara, jer eksplozije bombi, mina, haubica, topova, torpeda i sl. izazivaju reakcione sile na Zemlju. Ove reakcione sile iznose stotine ili ?ak hiljade tona, i mogu se osjetiti na površini naše planete. Naravno, dokazano je da se njihovo dejstvo može znatno uve?ati rezonancom (Teslin oscilator). Zemljina sfera, vidjeli smo, ima takvu kapacitivnost, da je njena krutost ve?a od ?elika. Ona može da zatreperi, približno, jednom u toku od 1 ?asa i 49 min. Dakle, to je njena prirodna vibracija. Zato, ako se bilo kakvi udari dešavaju u pojedinim trenucima na površini, njihovo kombinovano dejstvo može pokrenuti tektonska pomijeranja u bilo kojem dijelu Zemlje. Tako npr. neka nesre?a iz zemlje A može imati porijeklo od nekih eksplozija zemlje B u regionu.

Pogledajmo sada neke druge probleme vezane za ovaj problem, i probleme druge prirode, koje ?emo nadovezati analogno: atomsko oružje ?ine atomska-nuklearna i termonuklearna eksplozivna sredstva i radioaktivne borbene materije. Atomske bombe ba?ene na Hirošimu i Nagasaki, imali su pojedina?no po 20 KT TNT (20 ktilotona trinitrotoluola=20 000 tona) ja?inu eksplozije. Istu mo? imala je i isprobana bomba 20 dana pred bombardovanje Japana, ta?nije 16. jula 1945. godine na Los Alamosu (a tamo su vršene i probe poslije rata). Povežimo ovu ja?inu eksplozije sa Zemljinom rezonancom koju smo spominjali. I ne samo to, nego ?emo ovdje i ja?e atomske naprave pomenuti sa troduplo ja?om snagom od ovih eksplozivnih ja?ina, i lako ?emo pojmiti potrese koji su ko zna koliko puta još zadesili unutrašnjost Zemlje.

Obje atomske bombe ba?ene na Japan, uništile su dva grada od vazdušnog udara, i spržena od požara nakon toga. Jako vazdušno strujanje širilo je požare. Svo stanovništvo koje se našlo na otvorenom prostoru blizu nulte ta?ke eksplozije bilo je smrvljeno ili sprženo. Gubici su u ljudstvu u samo jednom gradu bili ogromni. Oni koji su preživjeli bili su izloženi ne samo zra?enju ve? i radioaktivnim crnim kišama (nalik nafti po boji-izuzetne radioaktivnosti) nastale kao posljedica od eksplozije, njenih talasa i požara. Radijacione bolesti nisu se izlje?ivale ni nakon 12 godina.

Od 1949. godine nuklearno naoružanje imao je i SSSR, 1952. godine i Velika Britanija, a onda su i druge zemlje gradile nuklearne reaktore. Nakon ovog zla, krenulo se sa još ve?im na principu fuzije (termonuklearni proces spajanja manjih jezgara u ve?a), pri kojom se osloba?a mnogo više energije nego fizionim procesom u obi?noj atomskoj bombi, a naro?ito zbog toga što se eksploziv okruži uranijumom. Takve probe SAD su izvršile 1. novembra 1952. godine, SSSR 12. avgusta 1953, a Velika Britanija 15. maja 1957. godine. Termonuklearne bombe (hidrogenske bombe) nemaju ograni?enje u veli?ini eksplozivne snage. Snaga probnih eksplozija kretala se od 1 MT TNT (MT-megatona=1 milion tona) do 45 MT TNT. Samo pomnožimo ove snage ja?ine spaljivanja i potresa koji nastane na Zemlji od samo jedne ove bombe. Dobijamo samo haos i užas! Prema nekim mišljenjima ova bomba može po koli?ini oslobožene energije da predstavlja više eksploziva no što je savezni?ka avijacija ukupno bacila bombi u Drugom svjetskom ratu. Zapazimo ovaj potres i katastrofu. Možemo se sa pravom zapitati da li su ove “nuklearne olimpjiske igre“ ubrzale neke od zemljotresa i cunamija od kraja rata do danas. A pogledajmo sada ovo: termonuklearka sa konstruktivnom snagom od 50 MT TNT (2500 puta ja?a od eksplozije u Hirošimi i Nagasakiju) smatra se dovoljno snažnom da uništi najve?i ratni objekat-veliki grad, industrijski basen ili pomorski desant.

Ljudska iskvarenost i nemar krenula je još dalje-u konstruisanje atomskog topa nakon rata, koji je SAD isprobala 25. maja 1953. godine kao oružje dalekog dometa do 40 km. Bilo je ideja da se eksploziv i baca sa visine ve?e od 5-6 km, jer bi se tada dejstvovalo samo “toplotnim zra?enjem“. Kao radioaktivne borbene materije koristili su se radioaktivni otpaci, koji nastaju u velikim koli?inama pri proizvodnji nuklearnog eksploziva i radu nuklearnog reaktora. Ono što javnost vrlo malo zna, ili nimalo, jeste da su se do kraja 1957. od strane SAD-a izvršile 90 nuklearnih eksplozivnih proba, od SSSR-a oko 50, a od Velike Britanije oko 15. Tim probama ispitivano je dejstvo na objekte, ratnu opremu, tehniku, životinje i ?ovjeka u raznim uslovima. Rezultati istraživanja uvijek su držani u tajnosti. ?ak su se i namjerno znali lansirati neta?ni podaci radi dezinformisanja javnosti. Sve se koristilo od ovog naoružanja za postizanje takti?kih ciljeva, strategije i manipulisanja putem straha i panike.

Atomski topovi pravljeni su i sa ve?im dometima 3000-8000 km i više, kako bi zamijenili avijacijsko bombardovanje u ratu. Ubrzo se krenulo i sa kombinacijom interkontinentalnih raketa sa termonuklearnim procesom. Krajem 50-ih godina XX vijeka bilo je nagomilano toliko nuklearnog eksploziva da su se mogli uništiti svi ve?i centri svijeta. Danas tek možemo misliti kako stoji stanje po ovom pitanju. S pravom možemo vjerovati da bi se danas zbog toga mogla uništiti cijela zemaljska kugla.

Nuklearne eksplozije imaju 4 faze, osloba?anja energije, koja djeluje u obliku vazdušnog udara (kao udarnog dejstva), toplotnog zra?enja (zapaljivo dejstvo), po?etnog-primarnog i naknadno-sekundarnog nuklearnog (radioaktivnog) zre?enja. Sva ova dejstva imaju domet, ja?inu, trajanje (zavisno od oblika i vrste zemljišta), atmosferskih prilika, mjesta i snage eksplozije i od vrste cilja. Zato su naseljena mjesta uvijek bila najbolja meta zbog lakog uništenja. Najve?i efekat ima ravno zemljište (kao u slu?aju mjesta Hirošime i Nagasakija). Pošumljena mjesta omogu?avaju maskiranje ciljeva i daju djelimi?nu zaštitu od primarnog dejstva nuklearne eksplozije takti?kog oružja (atomski topovi). Manje šume pretstavljaju uo?ljive ciljeve koji se mogu lako uništiti. ?etinarske šume se lako zapaljuju od toplotnog efekta nuklearne eksplozije. Zemljište koje je krševito pove?ava trajanje radioaktivnosti. Kraško zemljište (pe?ine, uvale, vrta?e, kameni blokovi i sl.) omogu?avaju zaštitu. Ovo kraško zemljište je i nezgodno za izradu fortifikacionih (zaštitnih) objekata i nedostatka vode za dekontaminaciju, dok ?e kod niskih eksplozija pove?ati radioaktivnu kontaminaciju. Pri površinskim eksplozijama udarni efekat na mo?varnom zemljištu može negativno da uti?e na stabilnost obližnjih fortifikacionih objekata. I ispresjecanije zemljište sa ve?im visinskim razlikama, i sa planinskim, umanjuje ta?nost atomskih projektila velikog dometa i mogu?nost upotrebe samo pojedinih lansirnih sredstava. Mrtvi uglovi uvijek su bili dobri za zaštitu od atomskih i drugih eksplozija, i brojne brošure tih godina nakon rata izlazile su za upoznavanje javnosti za zaštitu u slu?aju da u Hladnom ratu ponovo krene nešto put ve?eg zla.

?ak su i nepovoljne meteorološke prilike umanjivale mogu?nost primjene atomskog naoružanja, pa se i tu ljudska pakost domišljato služila. Tako npr. atmosferski talog i magla za vrijeme nuklearnih eksplozija smanjuje dejstvo primarnog radioaktivnog zra?enja, a naro?ito toplotnog. Kiša i snijeg za vrijeme eksplozije mogu da pove?aju koncentraciju radioaktivne prašine na užem prostoru. Na ljudstvo u skloništu, sniježni pokriva? umanji?e dejstvo, ali pove?ati svjetlosni bljesak i toplotni efekat na ljudstvo van zakona. Zato se snijeg u nedostatku vode može upotrijebiti kao dekontaminaciono sredstvo. No, ljudska pakost u ovome krenula je još dalje ispituju?i koja je od tri vrste eksplozije bolja (vazdušna, površinska i podzemna (podvodna)).

Vazdušne su kao prizemne najbolje, jer vatrena lopta dodiruje kopno ili more. Postoje i srednje i visoke (srednjovazdušne i visoko vazdušne) eksplozije, zavisno od ja?ine atomskog projektila. Ali, niskovazdušna najviše uništava nezašti?eni živalj. Površinske i podzemne stvaraju najve?u sekundarnu radioaktivnost na užem prostoru. Pogodne su i za rušenje objekata. Podzemne (podvodne) su opasne i zbog toga što bi obalski pojas posule velikom koli?inom radioaktivne vode, pa bi duže vremena ?inio zonu opasnu po živote stanovnika i ostalog živog svijeta. Dejstvo atomskog naoružanja nije uvijek proporcionalno snazi eksplozije, a ljudska pakost utvrdila je da je bolje, isplativije u efektu iskoristiti više manjih eksploziva nego jedan ve?i. Razaranja termonuklearnim eksplozijama su nesrazmjerno ve?a. Hidrogenska bomba je isprobana 26. marta 1954. u Enivoteku, mogla bi uništiti sve u pre?niku oko 20 km (oko 300 km2), a po nekim prora?unima hidrogenska bomba od 200 MT TNT npr. (na visini eksplozije oko 50 km) mogla bi požarom uništiti svu vegetaciju u pre?niku 600 km (oko 270 000 km2). Po nekima bi 10 hidrogenskih bombi mogle uništiti 75 % kapaciteta ?eli?ne industrije SAD. Sekundarna radioaktivnost je od hidrogenske bombe znatno ve?a nakon njene eksplozije. U Enivoteku je na pomenutoj probi radioaktivni oblak bio širine od oko 36 km i velikog intenziteta zra?enja prodirao je ponijet vjetrom na oko 400 km.

Kontaminirano zemljište (zavisno od visine i snage eksplozije) može godinama biti smrtonosno za ?ovjeka i živa bi?a uopšte. Simptomi radioaktivnog dejstva smrtonosnog karaktera javljaju se tek poslije izvjesnog vremena tipa stroncijuma 90, koji nastaje pri fizionim eksplozijama (dijeljenje jezgra). On se taloži u kostima razaraju?i ih, što je znatno opasnije po ?ovje?anstvo od dejstva tricijuma, koji se ve? javlja pri fuzionim eksplozijama (termonuklearni proces spajanja manjih jezgara u ve?a), stvaraju?i negativne genetske posljedice. Ovim je ugroženo i danas ?itavo ?ovje?anstvo, a ne samo zara?ene strane (slu?aj ?ernobil npr). Poslije izlivanja ?ernobila, izgleda da je 1994. godine na granici dvije Koreje eksplodirala jedna bojeva glava u ?arkama ameri?kih padobranaca i Južnokorejanaca s jedne strane, i vojske sjeverne Koreje s druge strane.

Atomske eksplozije u Japanu avg. 1945, stvarale su privremeno sljepilo kod ljudi-tokom dana oko 5 min, a no?u i do 1 ?asa. Dejstvo nakon eksplozije je štetno dugotrajnije i neprimjetno za ljudska ?ula. Onda, stvara se i jako psihološko dejstvo. Osnov psihološkog uticaja na panici i strahu, je radioaktivno dejstvo. I u mirno doba javlja se panika ugroženog stanovništva u blizini gdje se vrše nuklearne probe. Jednostavno, strah od radioaktivnog dejstva, koja ljudska ?ula ne mogu da registruju, najja?e je komponenta psihološkog dejstva ove ljudske tame. Uticaj atomskog naoružanja i danas je isti globalni problem, zbog mogu?e raketne primjene. Treba ista?i i to da ?ovjek ne bi smio biti blizu bez ikakve zaštite pri vadjenju radioaktivnog elementa plutonijuma (Pu) 239 i provesti više od 25 min. bez zaštite, jer bi mu svaka ?elija bila ugrožena.

I eto, razvojem raketnih postrojenja nakon Drugog svjetskog rata, pružalo je agresorima donekle znatnu prednost u strategiji, taktici i manipulisanju. Sve se dovodilo, a i danas se dovodi takvo stanje da je lako agresoru da parališe život u najve?im privrednim rezervoarima za mobilizaciju snaga i sredstava. Omogu?uju agresivnima da unište najve?e saobra?ajne centre, poremete i sprije?e mobilizacijsku koncentraciju. Vazdušna eksplozija nominalnog atomskog naoružanja ima oko 3 km efikasan pre?nik dejstva ako je projektil eksplodirao na oko 600 m visine. Po nezašti?eno stanovništvo gubici su 50 %. Me?utim, od kada su 50-ih godina XX vijeka nastali atomski topovi, ni za agresora nisu stvari tek bile prijatne ukoliko je mislio da sa trupama u?e u zemlju koju je prethodno ga?ao atomskom raketom ili bombom. Zašto? Zato što bi njegovi bataljoni morali biti premiještani svakih 12 h. Zbog radioaktivnog zra?enja ne bi smjeli ostajati na jedno mjesto više od 12 ?asova. Kako je no? otežavala primjenu oružja, još onda se radilo na tome da to postane mogu?e, te se infracrveni zraci koriste u tu svrhu. Agresoru i atmosferski talozi negativno uti?u ne dejstva u atomskom ratu, baš kao i onom koga je oštetio prije toga. Jednostavno radi zra?enja mu se smanjuje pokretljivost trupa.

Nakon Drugog svjetskog rata, atomski rat je toliko opio umove da se razmišljalo i o ratu ?etvrte dimenzije. Neki ameri?ki generali su u Korejskom ratu 1950-1953, htjeli i te kako bacati atomske bombe po Koreji. Taktiku takvog zastrašivanja koristili su i u prijetnjama SSSR-u krajem 40-ih godina, i prema još nekim zemljama. O?igledno su ovakvi zalu?eni mozgovi, ma od koga da su, bili i te kako slijepi a pitanje je jesu li uopšte i znali ta?no sve posljedice koje nastaju nakon atomskih eksplozija, kada su im “bacanja ko od šale“ padala na pamet. O ratu ?etvrte dimenzije se pomišljalo zbog podzemne zaštite, za koju se koristio i poseban materijal. Zato se npr. ozra?eni ljudi sahranjuju u sanduke od olova. Zidovi ogromne debljine pod zemljom (atomska skloništa), eventualno minimalni natsloj 15 m kod jedrih stijena (stijene su od (Si) silicijuma) , a do 40 m kod zemlje srednje tvrdo?e; rovovi dubine 2,2-2,5 m, naro?ito ako su sa nišom itd.

Zato se ratna mornarica uvijek mogla lakše prilagoditi u atomskom ratu. Termonuklearnom eksplozijom može se uništiti višemilionski grad ili ?itav industrijski basen. I zemlje koje ne ratuju Švedska i Švajcarska su se dale na radu zaštite od nuklearnog rata ukoliko bi se pojavio nad njima kao opasnost ili u njihovoj blizini. Pri eksploziji ovakvih bombi javlja se poslije 75 sek vazdušnu udar na 30 km od nulte ta?ke. Panika i strah, glavni su neprijatelji kod ?ovjeka, i svaki agresor to opako koristi. Velika opasnost od nekontrolisane atomske energije i danas postoji. Ne samo pri upotrebi, ve? i proizvodnji, skladištenju, prevozu i sl. zbog zra?enja, koje može stvoriti još ve?u katastrofu. Zatim, opasnost predstavlja i zra?enje strojeva, naprava i otpadaka proizvodnje što se dobro pokazalo u slu?aju ?ernobila, ?ija je radijacija do skoro bila još aktivna, a osjetila je sigurno ?etvrtina planete jer se putem vazduha širila. U SSSR-u se skladištilo na jednom kilometrima ograni?enom prostoru, i poslije 1991.godine nije skladište adekvatno ?uvano, pa su radnici iz postrojenja i oni koji nisu to bili a znali su za ne?uvanje skladišta, krali (Pu) plutonijum i (U) uranijum kako bi prodajom prehranili porodicu u teškom stanju raspada države i nemaštine. Tako se smatra da su neki teroristi došli do ova dva elementa za atomsko naoružanje na ovaj na?in, kupovinom ili kra?om. I tako je došlo do opšte nesavjesti i nemara, kako onih ljudi sa vrha kao najodgovornijih za skladište, tako i drugih pojedinaca.

Zapazimo samo ovaj besmisao i apsurd u koriš?enju nuklearnog naoružanja, pa i njegovu proizvodnju koja zahtijeva tolike mjere opreza, zaštite i kontrole. Ve?ina takvih pitanja pojavljuje se ne samo u unutrašnjem, nego i u me?unarodnom poretku, te je to pitanje ?ovje?anstva. Zatim i pravljenje brodova i podmornica na atomski pogon, na?inila je dodatni problem zbog radioaktivnosti vode. Tako je prva podmornica na atomski pogon “Nautilus“, prošla ispod arkti?kog leda 1958. godine. Bilo kakva upotreba nuklearnog naoružanja pravi zra?enje preko granice države u kojoj se vrše eksperimenti. Nebitno bivaju li eksperimenti na podru?ju neke zemlje ili na otvoreno more, kao što je to bio slu?aj sa nuklearnim eksperimentima na otocima Pacifika. Dalje se postavlja pitanje opasnosti od slijeganja ?estica s djelovanjem radijacije iz oblaka stvorenim eksplozijama. Zato ne bi trebalo da postoji ni tzv. “atomsko pravo“ koje bi ograni?avalo, nego da se prestane sa eksploatacijom radioaktivnih elemenata.

Danas se atomsko oružje skladišti na poseban na?in od strane NATO pakta, na mjestima gdje god ima baze širom svijeta. Citira?emo Miroslava Lazanskog šta kaže o tome: „...Naime, ameri?ki nuklearni arsenal u Evropi sastoji se od 180 atomskih bombi raspore?enih u sedam raznih zemalja. To su bombe tipa B-61 i B61-10, u proseku deset puta ja?e od one ba?ene na Hirošimu. ?uvaju se u specijalnim skladištima tipa WS3, u cilindrima od cementa ukopanim u zemlju, u raznim bazama. U Italiji je u vremenu Hladnog rata bilo ?ak 700 komada atomskog oružja, a da parlament i šira javnost o tome pojma nisu imali. U bazi Avijano 1999. godine bilo 18 atomskih bombi pod isklju?ivo ameri?kim klju?em, u bazi Geda 11 atomskih bombi. Kako je vreme prolazilo bilo je potrebno podi?i nivo trajanja i bezbednosti tih nuklearnih skladišta. Niko o tome ne želi da pri?a, to je stvar vojnih komandi i tajnih sporazuma. Da li ?e NATO ta skladišta da premesti na teritoriju novih ?lanica alijanse? Naravno, iz NATO-a ?e to odmah da demantuju. Atomsko oružje zahteva održavanje, a promena lokacije tog oružja vojna je tajna...“

No, prije nego što krenemo na djelovanje ovih otrova i fosilnih goriva na atmosferu naše planete, podsjeti?emo se još otrova koji su se koristili. U Prvom svjetskom ratu imali smo pored ostale tehnike prvi put i upotrebu bojnih otrova od prvih dana rata. Bojni otrovi znali su i ubiti onoga ko je bio potpuno nezašti?en i dugotrajno izložen njima. Po?eli su da se koriste dakle, od samog po?etka rata 1914. godine, i to kako od Centralnih sila tako i od sila Antante. To su bili otrovi poput akroleina, arsentrihlorid, benzilbromid, enzilhlorid, brom, bromaceton, iperit, fozgen, sumporvodonik i dr. Neki od ovih otrova imali su kombinaciju sa cijanovodoni?nom kisjelinom, koja je za sastojak imala cijankalij-cijanid, jedinjenje koriš?eno kasnije u tzv. ciklonu B za vrijeme Drugog svjetskog rata u nacisti?kim koncentracionim logorima. Cijanid je, sjetimo se, koriš?en i za samoubistva državnika. Neki od pomenutih bojnih otrova imali su za sastojak i suzavac, koji se i danas koristi na demonstrante širom svijeta. Njegov u?inak je dobro poznat. Naravno, bojni otrovi su se od upotrebe na frontu, znali vazduhom prenositi u okolna sela i gradove. Dakle, isto kao što se i danas širi suzavac.

Ostale upotrebe naoružanja ne?emo spominjati, jer su dobro i poznati svima, tako da bismo samo širili rad i na nepotrebne pomene tejnkova, aviona i sl. o kojima se dosta zna. Ovdje želimo da prikažemo ono što je problem ?ovje?anstva, i rijetko poznate probleme. Ne želimo da forsiramo pojedine zlo?ine kao što to mediji rade, ve? da osudimo svako zlo, prikazuju?i ono što je i danas opšti zlo?in protiv ?ovje?nosti i što može biti uoptrijebljeno od bilo koga prema bilo kome. Zato neka se ne shvati pogrešno pomen u ponekim primjerima, koji javnosti i nisu poznati. Prikazali smo atomsko naoružanje u što kra?em obliku, ?isto da se vidi ta katastrofa po nas sve. Bi?e rije?i na kraju o tome kako se sve to odražava na atmosferu, još ponešto o uticaju na ?ovjeka, biljni i životinjski svijet, te kako to i danas traje kroz sagorijevanje fosilnih goriva.

Nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo samo koriš?enje nuklearnog naoružanja, nego i koriš?enje otrova za trajno uništenje zemljišta. To se upotrebljavalo u ratu protiv Vijetnama. Program “uništenja Indokine“ sastojao se, prakti?no iz programa defolijacije. Bio je to program (defolijacija) za ogoljavanje džungle da bi se onemogu?ilo maskiranje protivni?kih snaga, a onda uništenje biljaka, kako bi se onemogu?ila ishrana ljudi. Time je, u prvom redu, bilo pogo?eno stanovništvo. Hemijskim uništavanjem bilo je zahva?eno preko 2 miliona hektara ili ukupno 12 % površine Južnog Vijetnama. Upotrebljavani defolijanti u Vijetnamu, bili su deset puta ja?i od onih koji su se koristili u poljoprivredi. Defolijanti su na taj na?in djelovali kao herbicidi. A neki od onih agenaca u defolijaciji, kada se na?u u ?ovjekov organizam dovode ?ak i do poreme?aja ra?anja. Ima ih nekoliko vrsta: narandžasti, bijeli i plavi herbicidi. Plavi su do te mjere postojani, da se i poslije 2 godine mogu na?i u zemljištu od 80-90 % koli?inama. To zna?i, da su djelovali dugo godina i poslije odlaska Amerikanaca. S obzirom da dugo traje, glavni herbicid upotrijebljen u rejonima pirina?nih polja u kombinaciji sa arsenikom kao njegovim glavnim sastojkom 54 % iznosu, pretstavlja trajnu opasnost po ljudski život. I ovo je bio ratni zlo?in i zlo?in protiv ?ovje?anstva, i niko nije odgovarao. Tu je još toliko takvih zlo?ina, neosu?enih, širom planete, koji se vješto skrivaju nedaju?i im prostora u medijima. Broj je toliki da bi se moglo pisati i pisati.

Nego da pogledamo neke ra?unice iz ovoga rata o zemlji izba?enoj iz kartera bombardovanjima, jer sli?ne paralele se onda mogu praviti i za ostale ratove na svijetu: od 1965.godine pa do kraja rata u Indokini je ba?eno 6,3 miliona tona eksploziva, prema nekim izvještajima vojnih analiti?ara i novinara; u korejskom ratu (1950-1953) svega 1 milion, odnosno 2 miliona u Drugom svjetskom ratu (prema odnosima tonaže); tako se prema nekim ra?unicama, zemlja izba?ena iz 26 miliona kartera nastalih bombardovanjem iznosi 3,5 milijardi kubika, što je 50 puta više nego što iznosi koli?ina zemlje i pijeska iskopanog u Panamskom i Sueckom kanalu zajedno. Ovo su nevjerovatna razaranja, uništenja i potresi na Zemlji. Prisjetimo se one Zemljine rezonance i zemljotresa!

Ukupno obradive površine 10 % Južnog Vijetnama, bilo je konstantno (1962-1970) pod hemijskim udarima. Uništavano je rastinje džungle i biljke za prehranu. ?ak i ameri?ki izvori tvrdili su da se pod hemijskim udarima uništilo toliko poljoprivrednih kultura, koliko bi bilo dovoljno da se prehrani 2 miliona stanovnika. Napalm bombama i buldožerima tako?e se uništavala šuma i vegetacija sa dugoro?nim ekološkim posljedicama. Prisjetimo se samo što nam vegetacija i šume stvaraju? Kiseonik! Kako se buldožerisanjem trajno postizala neplodnost zemlje? Tako što se sa buldožerima skidao gornji humski sloj koji ?ini tzv. lateritna zemlja. ?im se ovo završi, ova vrste gline u dodiru sa spoljnom atmosferom lateralizira (cementira), i time za sva vremena zemlja postane neplodna, neobradiva. To je sterilizacija obradivih površina, i ova primjena ostavila je nesagledive i neprocjenjive pustoši u Vijetnamu. A šta je o fizi?kim likvidacijama u desetinama, stotinama hiljada ljudi kao u svakom drugom ratu?! Svijet je i tzv. “me?unarodni sudovi pravde“, opet su pre?utali dosta toga pa tako i sakrili po ko zna koji put, ili jednostavno nisu htjeli pri?ati iz raznih razloga. Zato je svijet današnji totalno naopak, i svaka neosuda bilo kog zlo?ina na pravi pravedan na?in, samo vodi u dalju stagnaciju budu?nosti ?ovje?anstva. I dalje se isto radi, i zato ne može biti ni prave istine, milosr?a i pravde u savremenoj civilizaciji.

I najzad, do?osmo do uticaja svega ovog na atmosferu. Re?i ?emo nešto o atmosferskim slojevima kako bi se shvatile promjene koje nastaju posebno u svakom sloju, što izaziva pove?avanje i smanjivanje temperature, promjenu vjetrova, ozonsku zaštitu i sl. Atmosfera na gr?kom zna?i „para lopte“, a u širem smislu omota? kojim su obavijena nebeska tijela, ve?e planete, zvijezde staja?ice i sl. U užem smislu zna?i i vazdušni omota? oko naše planete Zemlje. Atmosferu prate horizontalna i vertikalna vazdušna strujanja, kondenzacija kao i sublimacija vodene pare koja izaziva oblake i padavine. Ovi procesi koji nastaju u atmosferi tijesno su povezani sa drugim procesima na površini Zemlje, tla, vode i uticaja kosmi?kog zra?enja.

Još i prije nove ere po?ela su osmatranja ovih pojava, pogotovo onih u vezi s Mjese?evim mijenama. Ostavljeni su i neki zapisi o tome. U staroj Gr?koj opisani su mahom one pojave koje su imale uticaj na pomorski saobra?aj (vjetar, grmljavine, morske struje). Od geografskih otkri?a s kraja XV vijeka, znanje je uznapredovalo o atmosferi, a od druge polovine XX vijeka tek zbog slanja satelita. Atmosfera se sastoji iz više slojeva po?evši od prvog sloja izviše Zemlje u kojem nastaju sve klimatske promjene, pa nadalje, to su: troposfera, stratosfera, mezosfera, jonosfera (termosfera) i egzosfera.

Troposfera u srednjim geografskim širinama dostiže visinu 10-12 km, na polovima 8-10 km, a na polutaru 16-18 km. Obuhvata oko 80 % vazdušne mase u predstavlja najaktivniji sloj. U njoj se zbivaju sve klimatske promjene koje znamo. Izme?u svakog sloja atmosfere postoje mala prelazna rastojanja od jedne do druge, kao što je npr. tropopauza izme?u troposfere i stratosfere. Ona iznosi od nekoliko stotina metara do nekoliko km. Ina?e, u troposferi postoje ulazna i silazna strujanja vazduha, što dovodi do vertikalnog miješanja vazduha po cijeloj njenoj debljini. To odre?uje visinu troposfere i raspodjelu toplote u njoj. Skoro sva vodena para nalazi se u troposferi, te se samo u njoj stvaraju oblaci koji daju padavine. Tako i temperatura u njoj zna padati prosje?no 6 step. C po km. Vjetrovi u njoj pretežno su zapadnog pravca, a brzina zna naglo da im raste. Zapadni pravac im je zbog kretanja Zemlje oko svoje ose, koji je u pravcu Zapad-Istok, kao i oko Sunca. Gornja granica u temperaturi tropopauze je od -50 step C do -85 step. C.

U tropopauzi, kao grani?nom sloju izme?u troposfere i stratosfere, dolazi do oštrih pomjena pravca i brzine vjetra.
Stratosfera je do 40 km visine. U njoj su uglavnom horizontalna kretanja. Na granicama 20-40 km u njoj se nalazi maksimalna sadržina ozona (O3). Ozon je za nas jako važan sastojak, jer spre?ava da svo štetno zra?enje iz kosmosa i Sunca dospije na Zemlju, ograni?i ili ?ak uništi sve vrste života na njoj. Tako svi štetni sastojci do?u skoro potpuno razrije?eni i bezopasni po nas. Ali, kosmi?ki zraci ostavljaju tragove u našoj DNK strukturi iz vijeka u vijek, iz milenijuma u milenijum. To bi možda moglo objasniti smanjivanje u rastu i snazi svih vrsta života na Zemlji, u pore?enju tipa “nekad po nekad“ i danas. Zato se nekada ovaj sloj zvao ozonosfera. Male promjene sa promjenom visine u njoj uslovljavaju postojan sastav vazduha i relativno slaba vertikalna strujanja. Ona sadrži vrlo malo vodene pare. Zato tu nema oblaka koji bi davali padavine. Njeni donji slojevi imaju pretežno zapadne vjetrove, a gornji isto?ne vjetrove. Smjena pravaca vjetrova je na visini od 18-25 km, a pove?ana brzina vjetra se smanjuje prema daljim visinama. Do 20 km je najmanja, a onda se van toga pove?ava. Temperatura joj je bliska temperaturi tropopauze, pa u umjerenim geografskim širinama koleba ljeti od -40 step. C do -50 step. C, a zimi od -55 step. C do -65 step. C. Dalje visine uslovljavaju postojan sastav vazduha i relativno slaba vertikalna strujanja.

Mezosfera je na 40-80 km. Prema visini temperature dijeli se na dva sloja. Prvi sloj je od 40-60 km gdje temperatura raste sa visinom (na gornjoj granici 50 step. C do 100 step. C), što je uslovljeno postojanjem sloja ozona na tim visinama. Drugi sloj mezosfere je na visini od 60-80 km, i trpi miješanja gdje se u donjem dijelu smanjuje koli?ina ozona, što na gornjoj granici ovog dijela sloja izaziva opadanja temperature od -50 step. C do -100 step. C. Naglim padom temperature nastaju nagla vertikalna strujanja. Zimi su u njoj pretežno zapadni vjetrovi, dok su ljeti pretežno isto?ni. U mezosferi se nalaze tanki srebrnasti oblaci, vrlo interesantne prirode.

Jonosfera (termosfera) je na visini od 80-800 km. Može biti negdje i ve?a kao npr. u Africi. Neki istraživa?i govore da može biti ?ak i duplo, duplo ve?a. Naziv joj je jonosfera zbog njenih elektri?nih svojstava. Po?etna granica joj varira u zavisnosti od godišnjih doba u visini izme?u 55-80 km. Zimi je manja visina, a ljeti ve?a. Ima dakle, neograni?eno naelektrisanje. Njen tok struje koji te?e, skoro je isti onom koji prolazi kroz ljude. Skoro sve atmosferske frekvencije su jednake ljudskim frekvencijama u biološkim sistemima. ?ista harmonija, zar ne?! Frekvencija našeg mozga je do 50 Hz. ?ovjekova uzbu?enost se kre?e od 10-20 Hz. Relaksacija našeg organizma je do 6 Hz, a to je Zemljina rezonanca koju hvatamo onog trenutka kada odmaramo ili spavamo. Jonosfera se može ?ak i osvijetliti, te bi Zemlja imala i svjetle?i omota?, a energija bi se za sve koristila odatle jer je ona neograni?ena (Teslin patent iz 1903. g). Zbog uticaja Sun?evog ultraljubi?astog zra?enja, po slojevima ovaj dio atmosfere je manje ili više jonizovan (jonizacija-proces pretvaranja atoma u jon tako što mu se uklanja jedan ili više elektrona; jon-atom koji je izgubio jedan ili više elektrona ). Najniži sloj jonosfere je jonizovani sloj D na visini 60-100 km. Iznad je sloj E na visini 90-130 km (sloj Kenli Hevisajda), i on nastaje jonizacijom molekula kiseonika. Ovaj sloj se dijeli na E1 i E2. Na visini od 160-280 km je sloj F, koji se tokom dana i za vrijeme ljeta raslojava na F1 i F2 (sloj Epltona) jonizacijom atoma kiseonika (F2), a F1 jonizacijom molekula azota. Sloj G je na visinama 400-500 km. Jonosfera uti?e na rasprostiranje radiotalasa. U njoj temperatura raste od -100 step. C na donjoj granici pa do više hiljada stepeni u gornjem dijelu. Porast temperature omogu?uje upijanje ultraljubi?astih zrakova Sunca, koji vrše molekuli (molekul-postojano grupisanje dva ili više elektrona) i atomi kiseonika i azota, kao dva glavna elementarna sastojka atmosfere. Na taj na?in mogu?e da dolazi do sažimanja i širenja materije kada se poveže plašt atoma, kada se apsorbuje višak elektromagnetnih talasa koji nastaje od Sun?eve svjetlosti, drugih toplotnih talasa, vatre i drugih izvora toplotnog zra?enja. Manjak elektromagnetnih talasa nastaje kada atom ima višak elektromagnetne energije u odnosu na okolinu koja u tom trenutku ima manjak, te se manifestuje hladno?om što dovodi do sažimanja materije. Višak elektromagnetne energije se manifestuje samo u odnosu atoma ili molekula, njihovim spajanjem. Tada se širi materija. Radi se samo o primopredaji energije, jer cijeli prostor, etar, ispunjen je ?esticama koje su prenosnici elektromagnetnih tvorevina, a prenosi ih svjetlost širom Kosmosa. Sve ovo odrazi?e se na radiokomunikacije na Zemlji, a sigurno makar i minimalnim dijelom na sav živi svijet na njoj. Vjetrovi u jonosferi su pretežno zapadnog smjera u gornjim djelovima, dok u donjim, što je zanimljivo preovla?uju ?esto isto?ni vjetrovi. Brzina vjetra izmjerena je 360 km/h.

Egzosfera je posljednji sloj atmosfere, odmah nakon jonosfere, i u njoj su molekuli i atomi toliko razrije?eni pa imaju toliku brzinu da jedan dio ?estica, uglavnom vodonika i helijuma, savla?uju Zemljine teže i odlaze u me?uplanetarni prostor. Ina?e, za egzosferu je karakteristi?na pojava polarne svjetlosti, jer se ?estice Sun?evih zraka blizu polova privuku geomagnetizmom te nastaje ova veli?anstvena pojava.

Naša atmosfera, vazduh, sastavljen je najviše od Azota (N2) sa oko 80 %, pa onda Kiseonika (O2) sa oko 21 %, dok ostali procenti spadaju na Argon (Ar), Ugljendioksid (CO2), Neon (Ne), Helijum (He), Kripton (Kr), Ksenon (Xe), Vodonik (H2) i Ozon (O3).

Vodena para je najvažnija primjesa vazduha i ona omogu?uje stvaranje oblaka i padavina, slabi Sun?evo zra?enje i ?uva toplotu koju Zemlja zra?i. Zato se sagorijevanjem fosilnih goriva pove?ava i zaga?enje i toplota na Zemlji. Neki istorijski podaci starog vijeka (prema astronomiji i istoriji), govore da je Sunce isijavalo istu koli?inu energije na Zemlji kao danas, što zna?i da je današnje pove?anje toplote na Zemlji, promjena klime i otopljavanje velikih lednika upravo zbog zaga?enja i globalnog zagrijavanja.

Fizi?ke osobine vazduha ?ine propustljivost vazduha za zra?enje (radijaciju), što se ogleda u rasturanju i upijanju (apsorpciji) Sun?evih zraka. Zraci se rasturaju na sve strane pri susretu sa molekulima gasova i sa ?vrstim ili te?nim ?esticama. Tako dolazi i do kvantnog skoka u plaštovima atoma. Više se rasturaju zraci sa manjom talasnom dužinom (ljubi?asti). Najviše ih upijaju vodena para, Ozon i Ugljendioksid. Manje ih upija Kiseonik.

Gravitacija je univerzalna sila. I mi kao da imamo svoju vrstu gravitacije, i zavisno od doti?ne osobe nekog privla?imo a nekog odbijamo. Gravitacija je specifi?an tok energije, koji izlazi iz geometrijskog oblika. Izgubila je svoj linijski hod. Zato je i njena energija cirkularno-spiralnog oblika. Vidjeli smo kako se gornji slojevi atmosfere rotiraju brže od susjednih donjih slojeva. Zato su i kosmi?ki zraci sa zapada ja?i, jer kosmi?ki tok tjera sistem ?estica prema sazvjež?u Lire, put kojeg nas i cijeli planetarni sistem vu?e Sunce 20 km/s. Time su kosmi?ki zraci nešto ja?i sa južne strane. Dokaz da oko Zemlje konstantno putuje elektri?na energija jeste zona akumulacije naelektrisanih materijalnih ?estica iznad ekvatorijalne oblasti Zemlje (elektrona, protona i dr.) uhva?enih magnetskim poljem Zemlje (Van Alenov pojas radijacije), a otkrio ga je tek 1958. godine ameri?ki nau?nik Van Alen po kojem je i dobio naziv. Ponegdje se naziva i magnetosfera. Naravno, ovaj pojas je van naše atmosfere jako štetan, ali naša gustina atmosfere (o kojoj ne vodimo ra?una) je takva da onemogu?ava štetnost po naše živote. Tone ?estica, privla?e tone drugih, tone materije tako?e. Sve preko energetskog toka, koji prolazi i kroz nas i sav ostali živi svijet na Zemlji.

Na kristalizaciju minerala sigurno uti?u i ovi spoljni elektro-uticaji. I zato se ?estice pore?aju u neki geometrijski oblik. Vjerovatno to rade u pravcu Zemljinog kretanja zapad-istok, jer kristali ne propuštaju valove u svim pravcima ve? samo u jednom. Spiralni tok energije kroz etar, ostavlja time i pe?at na naše ?elije u DNK (dezoksiribonukleinsku kisjelinu) spiralnog oblika, koja je nosilac svih nasljednih svojstava predaka (gra?a tijela, boja o?iju, pam?enje, inteligencija i sl.) i u njoj je pe?at ?itavog budu?eg života sa biološke strane (subatomske ?estice). Ima dvojnu spiralnu strukturu, i ?etiri vrste nukleotida, koji su u ovoj složenosti neponovljivi, osim u slu?aju blizanaca i to opet sa nekim manjim razlikama. A najsloženije spiralne konstrukcije su u našem mozgu.

Sunce nam šalje od sve svoje energije samo mali dio, otprilike svega dvomilijarditi dio. I ta je energija izvor svih bioloških i drugih aktivnosti na Zemlji. A izgleda kao da savremeni ?ovjek ništa od toga ne ?uva. Ne pita se ni da li iz Kosmosa može do?i neka katastrofa po opšti život na Zemlji. Npr.pojava zvijezde supernove u Sun?evoj blizini moglo bi izazvati uništenje ozonskog omota?a što bi dovelo do mnogih veoma štetnih uticaja po život. Život bi mogao možda i potpuno nestati, ili biti druga?ije štetan jer su u razvoju života svake vrste poznate mutacije. One danas mogu nastati i pri vo?enju krajnje nezdravog života od strane ?ovjeka (dugom upotrebom droga). Oko supernove se stvara izuzetno snažno zra?enje. Ja?ina zra?enja je jaka u svim domenima. Posebno je jaka u X-zracima i gama zracima. Rije? je o izuzetno visokim frekventnim oscilacijama. Imaju izuzetno pogubno dejstvo na život, a naro?ito na ove naše visoko razvijene oblike života. Na molekule DNK je izuzetno pogubno ultraljubi?asto zra?enje. Ozonski omota? oko Zemlje nas i tu štiti od pogubnih zraka i hemijskih elemenata koji zra?e dolaze?i ne samo sa zvijezda i planeta, ve? i Sunca.

A šta je još sa štetnim ugljendioksidom (CO2) koji proizvodimo konstantnim zaga?ivanjem vazduha?! Kuda on ide?! U našu atmosferu ide apsorbovanjem 45 % truju?i nas sve na Zemlji. Biljke i tlo apsorbuju 30 %. Okeani apsorbuju 25 %. Sedimenti i stijene apsorbuju 1 %. Danas se ugljendioksid (CO2) ispušta u atmosferu duplo brže nego što se iz nje uklanja. Od sagorijevanja fosilnih goriva poti?e 4/5, dok je sve ostalo od kr?enja šuma i drugih promjena upotreba zemljišta. Ugljendioksid izaziva globalno zagrijavanje, tako što apsorbuje dio toplotnog zra?enja koje dolazi sa Zemljine površine od Sunca i zra?i ga nazad. Dakle, ?ista kombinacija apsorbcije i konstantnog odbijanja. Da potpuno prestanemo sa emisijom CO2, treba?e mnogo više od 1 stotine godina da bi se atmosfera pro?istila od zaga?enja.

Današnji ?ovjek, o?igledno tek nio?emu ne vodi ra?una. „Bolje je sprije?iti nego lije?iti“, stara je izreka. Ali, ako nismo sprije?ili onda je bolje i lije?iti, nego dozvoliti da nas haos odvu?e. Greška je samo i?i istim pravcem i istom brzinom, ako je to kretanje pogubno. Ostavljamo Vas da sada o svemu razmislite i proširite vidike na sve ono što bi još moglo biti sli?no ovoj temi, a što je posljedica ma kakvog ?ovjekovog nemara na Zemlji.

„?ovjek može da bude tako uzvišen da mu se i Bog za?udi, a isto tako može da bude toliko zao da mu ?avo pozavidi.“ (jedna stara hriš?anska izreka)

„Tolika je mo? ?ovjeka, da nebo odjekuje a zemlja drhti od samog zvuka njegovog glasa.“
(Nikola Tesla)


Literatura:

-Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, tom 1, Beograd, 1958, 314-17 i 319-41.
-Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, tom 3, Beograd, 1960, 569-70.
-Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, tom 9, Beograd, 1967, 313-16.
-Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, tom 10, Beograd, 1968, 341, 769-72, 774 i 775.
-Proces širenja i sažimanja materije, Jovo Pavlovi?, val.hr, 5. jul 2010.
-Geomagnetizam, Pavlovi? Jovo, val.hr, 22. apr. 2010.
-Specijalni rat, Centar za studije i istraživanja, tom 6-7, Beograd, nov. 1974, 72-76.
-?eki?, krava i NATO, Miroslav Lazanski, Politika online, 16. jan. 2010.
- Astronomija, Atlasi znanja, tom 4, Mladinska knjiga, Ljubljana 1978, A3-B1, Vi-V4.
-Mineralogija, Atlasi znanja tom 5, Mladinska knjiga, Ljubljana 1978.
-Veli?anstvena vasiona, Vojislav Gledi?, Oktoih, Podgorica, 2003, 22, 37, 38, 53 i 66.
-O Tesli, dr. Velimir Abramovi?, Agape emisija, TV Studio B, 2009.godine.
- Karbonska kada, Robert Kuncig, Natonal Geographic-Srbija, Beograd, dec. 2009, 24, 25 i 26.





Napisao: Vladimir Karadži?, student istorije i istraživa?, ljeto 2010. godine, Podgorica