Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti - stranica

Zrcalna ljubav

''Pojedinci koji ne vole sebe ne mogu duboko dijeliti s ostalima jer imaju pristup samo površinskm aspektima sebe samih.'' Bhakti Tirtha Swami

Ljubav prema sebi dolazi kroz predani rad na sebi. Bez rada na sebi posve ste osuđeni na druge. Prije nego date sebe drugima; radite na sebi. Ovo idealno zvuči, šteta je nemoguće. Svi se mi dajemo drugima loše; sa njima imamo ovisničke odnose i od rođenja nam je usađivano upravo to. Tko su ''drugi''? Drugi su ''oni vani'': vlada vaše planete, vlada vaše države, vlada vaše općine, vlada vaše škole ili tvrtke, vlada vašeg domaćinstva ili zgrade, vlada vaše obitelji, vlada vašeg odgoja, vašeg marketinga i medija, vlada vaše vremenske prognoze, vlada mišljenja o vašoj frizuri, o vašem stilu, vašim odlukama, vašem karakteru, vašem biću i vašim roditeljima, djeci i prijateljima. ''Drugi'' su oni koji su naoko stvorili i sustvarali svijet u koji ste stavljeni.

Kada smo ostali osuđeni na druge tada naša stanja, mišljenja, imanja i djelovanja postoje isključivo u odnosu na ''njih''. Mi smo ovdje hodajuća meta. I ovdje si teško dajemo za pravo učiniti nešto duboko za sebe, radi sebe i nešto što vjerujete da je ispravo bez obzira na ''sve njih''. Ili ako si priuštite nešto takvoga - čekaju vas opravdanja, rezoni, racionalizacije, objašnjenja. Čeka nas velika i topla obitelj krivnje. Zamislite posve nemati potrebu ili primoranost pravdati se ikome - jednom zauvijek.

Kroz predani rad na sebi vidjet ćete da je riječ o čudnovatoj ILUZIJI, jer ''druge'' ste VI stvorili i VI ste im dali moć! Začudit ćete se kada to doživite! Ono što ste gledali na svojem platnu života kao ''njih'' ili kao ''druge'' zapravo je zamračena soba sa zrcalima u lunapraku, a strah je generator koji ga napaja. VI ste sebe zakinuli. Nitko drugi. Kada sebi postavite nova pravila i nove dozvole i date sebi dovoljno onoga što nam svima fali - ljubavi! – tada ćete vidjeti da je ''izvanjski svijet'' zapravo jedna lutkarska predstava koja podnosi mnogo od zabavne improvizacije. Najednom, zbog vaše vlastite promjene spram sebe mijenjaju se vaša iskustva, mijenjaju se ljudi oko vas, njihova otvorenost, njihova stvarnost, njihova uvjetovanost. ''Stranci'' koje će te susretati u životu biti će drugačijega kova i igrati će drugačije uloge. Tamna soba komičnih zrcala se otvara i postaje balkon sa širokim pogledom. Kakve su to čudne domine u igri?

Znate, čovjek nije mnogo više no realistična perika na tjemenu duše. Podno života i naših lica skrivena leži naša izigrana istina. I što više radite na sebi, radite više sa tom izigranom istinom. I vaše lice se polako mijenja. Ne puno prije nego što se suoči sa svakim pa i najmanjim strahom i lažima koje nazivamo – moj život, moj karakter, moja obitelj, moj odgoj, moje navike, moji načini, moje ''ja''. Ništa od toga nije naše ''ja'', a mnogi naši ''načini i navike'' su (pazite zbunjenog čuda) automatizirana djelovanja iz pukog straha kojima se štitimo. Dobili ste ih karmom, odgojem, primjerima i ranim traumatičnim iskustvima. Gotovo sve što znamo kao naša iskustva samo su okolnosti koje smo odabrali ili su odabrale nas zbog NAŠIH vlastitih uvjerenja koja nosimo i rasipamo uokolo kao maslačak svoje plaho sjeme. Ako ćemo se voljeti u djelu, morat ćemo se razgolititi da bi uopće vidjeli što to trebamo zavoljeti, pa krenuti od tamo. Nije uvijek jako lako.

Radom na sebi produbljujemo se i uviđamo istine koje kada se doista počnu zaživljavati donose spoznaje i stavove kojih prije nije bilo. Takvim radom posve redefiniramo sebe – temelj! Iz temelja polazi SVE naše. Jedna od istina koju počinjemo sprovoditi u djelo je ta da ''oni vani'' nisu mudriji, ispravniji, niti u pravu samo zato jer su ''tamo vani'', jer su brojni, jer su bili ovdje prije nas, jer imaju svoje blaženo mišljenje, jer su na televiziji ili u uredima. Kada kroz uporan rad na sebi stanemo uviđati i priznavati naš pravi identitet tada nas postaje sve teže pokoriti, sve teže prevariti. Postajemo slobodni-ji! Sa vremenom postajemo dovoljno slobodni činiti neke velike stvari, pa čak i voljeti one kojih smo se bojali. Kada vidimo ''onog drugoga'' bez iti malo straha(a strah postoji u svakom odnosu) sve što može ostati je ljubav. Tada, ljubimo svojeg bližnjega. Prerastamo strogi međuodnos ''ja-oni'' i nudimo osuđeniku u sebi pomilovanje spram ''njih''. Samim time postupno postajemo sve više svoji(ne svojeglavi) te sebe i njih bolje cijenimo. Naš pogled više nije prožet uvjetovanošću i potrebama koje mislimo da drugi mogu zadovoljiti.

Nevjerojatno, ali nama ''oni'' ne trebaju da bi smo mi – išta! I tek tada možemo osjetiti pravi poriv u sebi: onaj da im se dajemo. Da im pružimo sebe. Da ih volimo takve kakvi jesu, a bez da ih vidimo, bez da ih mijenjamo, bez da im se petljamo u život. Oni prestaju biti iskrivljene zrcalne slike nas i postaju neovisni, nevezani za nas.

Stavom prema sebi mijenjamo SVE stavove koje smo imali. Mi smo ta prva domina koju počinjemo ljuljati sve dok se nakon dovoljno truda ne strovali na onu dominu ispred nje. Kaskada je neminovna, a traje koliko i proces rasta.

Što više radimo ili nastavljamo raditi uviđamo kakav smo nekoć rob bili i opet dolazimo do temelja cijele priče: kako onome sebi iz prošlosti pokloniti potpuni oprost i bezuvjetnu ljubav?! Kako sagledati to preorano groblje prošlih bivanja sada kad ih tek stotinu puta jasnije vidite kao grubosti, kukavištvo, strah, bijeg, pa se preznojimo od sramote pred samim sobom!? Da ne kažem da se i razjarimo na sebe. Ne znaš bih li se bičevao na glavnome trgu ili pao u sažaljevanje i katatoniju. I tu je izazov ljubavi i oprosta. Čeka da se odvažimo.

Pustimo potpuno sve i bilo koje druge koji su sudjelovali i koji sudjeluju u vašem životu i toj prošlosti koju svi imamo. Pogledajmo sebe! To lice u ogledalu je ono što smo tražili, što smo stvorili – krenimo od tog odraza! Te oči i to lice u ogledalu najveći su izazov i jedina zemlja za pokoriti, preorati, opljeviti, zasijati novim sjemenjem i svakodnevno zalijevati vodom i sunčevim sjajem. Treba ne naučiti već htjeti i željeti voljeti tu istu zemlju na kojoj je nekoć toliko krvi proliveno, toliko toksina bačeno, toliko korova i otrovnog žbunja je nicalo, toliko ograda zabijano - iz neznanja i straha. Srećom zemlja se uvijek može obnoviti ma koliko se prije iscrpila, ali ne može bez najvećeg od svih oruđa: ljubavi spram sebe. Baš te panaceje koja zvuči otrcano svima onima koji su još daleko od svojeg početka ljubavi.

* * *

''Svi vam kažu da trebate voljeti sebe, ali nitko vam ne kaže kako se to radi'' T.B.

Mnogo je istine u ovoj tvrdnji. Srećom ipak postoje oni koji nam govore o tome kako se voljeti. Rijetki su, a ionako ih posve shvatimo i primjenimoto znanje tek onda kada smo spremni. Voljeti sebe zahtijeva određenu zrelost i volju, jer ako taj temelj ne postavimo – uvijek radimo s većim ili manjim (ili ogromnim) gubitcima.

Mnogo je načina da se iskaže i da se čini ljubav prema sebi, a jedan od centralnih ključeva je EGO. Ego je naš privremeni identitet i moramo ga početi odgajati tj. treba ga preodgojiti. Sve što odgajamo vrijedno je naše ljubavi, kao i poštovanja. Trebat će nam ocean strpljenja sa ovim djetetom. Moramo ga naime smjestiti gdje ne čini štete i zatim ga štititi ljubavlju, jer on je kao dijete ostavljeno u mraku – sve što zna je strah i briga. Sve što on posjeduje je identitet, ja, ja, ja, i potrebu da 'ja' bude važno, veliko i zaštićeno u ovom malom svemiru. Ja - mora imati da bi bio. Što više slušate to dijete postajete njegova žrtva i teže ili nikako ne odrastate u istinskome smislu. Dijete vas lako proguta, svo vaše vrijeme, misli, nastojanja, a jedini sustav vrijednosti mu je opstanak, važnost i posjed. To dijete je najzločestije, najtvrdokornije, najvragolastije, najdomišljatije stvorenje. Odličan je u svim igrama koje možete zamisliti, posebice skrivača. Jedino ga se pobjeđuje ljubavlju i mudrošću, tako da nije neobično što razmaženo vlada svijetom i gotovo svim pojedincima. Ako ne odgojimo svoj ego, tada on odgaja nas, točnije vodi nas putem onako kako on misli da je najbolje. Ego je često briljantan i domišljat, ali vrlo je rijetko miran i sretan. Sebe voli ili ne isključivo u odnosu na druge, nije spojen na istinski izvor ljubavi niti doista poznaje ljubav i davanje. Zna samo derivate straha, trgovinu i prisvajanje.

Naime, mnogi kao argument za zatiranje i obezvređivanje ega uzimaju to da se sveci posve odriču svojega ega! Bitno je da nas ne treba zanimati kako doći na 108. kat sa tla već kako sa prizemlja i prvog ili drugog kata polako i sigurno doći na četvrti, peti, pa šesti. Zatim ako smo ustrajni, kako uopće pronaći nekakav lift koji bi nas uz našu pomoć brže mogao dovući uz puno truda na petnaesti, dvadeseti, trideseti kat, a da pri tom ne padamo stalno dolje i k tome da na niže etaže gledamo sa odobravanjem i oprostom. Uspon je grbav, spiralan, vrtoglav, ali je uspon.

Svi mi sudimo sebi, drugima i svijetu sa tla. Sa petoga kata već je nepregledno drugačiji pogled i drugačije poimanje svega oko nas. Gledajući kako je svijet djelovao sa prvoga kata ispunjava nas poniznošću, jer znamo da je uvijek još veći put do gore i da idemo prema mjestu zbog kojeg smo svjesni da i danas možemo činiti mnogo bolje te da je i ovo samo etaža, a tek onda kad dođemo do majstorstva sebe samog, kako kaže učitelj: ''e tek tada ste ušli u duhovni vrtić i polako učite abecedu i korake!''. Pravi napredak krije u sebi pravu poniznost.

Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost sa dostojanstvom? Ova pitanja izriču potrebu za metodom. Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi nemaju blagoga pojma kako se to čini, a jedva da i poimaju što uopće znači izraz ''voljeti sebe'', jer zvuči gotovo paradoksalno ili kao igra riječi. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka???

Bakti Tirta Swami govori da temelji za ljubav spram sebe počivaju u nenasilju i u čistom življenju. Dakle ako odlučimo voljeti sebe bilo bi dobro da se počnemo

- dovoljno poštovati da zbog svojeg uživanja u hrani ne ubijamo ili dajemo ubijati,

- da ne koristimo opijate i stimulanse kako bi pobjegli od sebe i stvarnosti, već da si damo pravo i povjerenje biti snažni i slobodni.

- da svoju seksualnost i seksualnu energiju koristimo na ispravan način, a ne kako bi manipulirali, liječili svoje loše mišljenje o sebi ili se iživljavali.

Ove su stavke početni temelj ljubavi i poštovanja spram sebe samoga.

Louise Hay je svoje čitavo životno djelo posvetila učenju ljudi ljubavi prema sebi samima, kao i tehnikama kojima se to čini. Ljudi koji su već čitali takve ili slične stvari imaju u glavi teoretsku spoznaju no jedino po svojim životnim iskustvima i ''rezultatom života'' mogu uočiti primjenjuju li to znanje ili ga samo znaju citirati. Treba ih primjeniti sa sviješću.

Svi sve znamo, a nitko sretan. Neki ljudi čituckaju, drugi pročitaju, treći iščitavaju, a četvrtima neki tekst zbilja ''prokanalira''. Ovi stupnjevi su moja izmišljotina, ali imaju dosta veze sa istinom. Riječi i tekstovi mogu služiti kao moćna alatka i medij(ator), a mogu biti čitani posve gluhim ljudima. Opet se vraćam na volju i želju koje uvjetuju svako djelo u nastajanju, a njima nas nitko ne može naučiti. To da stvorimo želju, iskrenu želju i volju za boljim i dopustimo nekom tekstu(ili češće osobi) kojega smo našli i koji nas je našao da ''kanalira'' - ovisi samo o nama i našem stanju svijesti. Malo tko od nas ima hrabrosti priznati si do koje mjere potcjenjuje i prezire samog sebe, a što se očituje u otporu spram jednostavnih stvari koje bi nam bile pero lake da se iskreno volimo. Da ne kažem koliko se očituje u djelovanju i životnim iskustvima koja si navlačimo na grbu.

Prosječnom potrošaču i sunarodnjaku siguran sam da zvuči bedasto kada netko uopće povezuje ljubav spram sebe sa ne pušenjem, ne opijanjem ili ne jedenjem mesa. Ovo mnogima zvuči gotovo asketski ili zastranjeno. Naravno da nije. Malo tko je voljan priznati da je posve ovisan o umjetnim ''ružičastim naočalama'' i ''šećernm parfemu''. Ljudi misle da su ovisnosti one stvari koje se liječe u bolnicama. Ne, ono su ovisnosti koje su dovele osobu do ovisničkog cilja –potpunog utrnuća od boli ili smrt. Na kraju se naša želja za potpunim utrnućem od boli ponekada pretvori u izrazito bolni pakao. Fizički, mentalni i emocionalni. Ovisnost je apsolutno sve što ne možemo prestati činiti bez problema na barem 40 dana i noći, a što zacijelo pripisujemo nekakvoj navici, običaju ili općoj normi; poput mesa, alkohola i nekih drugih. Nije naime problem u mesu, problem je u iskrenosti spram sebe samoga.

Neki ljubav spram sebe možda vide u ugađanju sebi. Mi svakako trebamo biti dobri prema sebi, maziti i paziti sebe, davati si ohrabrenja i dopuštenja, ali kada je ''ugađanje'' u pitanju današnja kultura nije nikakvo mjerilo u tretiranju sebe ili čak bilo koga: ni drugih nacija, ni kultura, ni odgoja, ni prehrane, ni sustava vrijednosti. Devedeset posto naših svakodnevnih navika i običaja služe kako bi opravdale i racionalizirale isključivo osjetilna ugađanja i otupljivanja svih vrsta i boja. Hedonizam i svi ''izmi'' unutar njega nisu ništa više do šećernog parfema koji držimo pod nosom kako ne bi primirisali niti grama od gomile govana koji nas okružuju u vlastitom i društvenom životu, jer se naravno bojimo i vjerujemo da smo nemoćne žrtve.

Želja i volja koje naglašavam ono su što nas uče svi gurui; oni predstavljaju temelj prave molitve, pravi način zamolbe, poziva energiji, svemiru, sebi, Bogu. Boga se moli sa srećom i vjerom da je ono što se traži već ovdje, moli ga se sa predanošću i zahvalnosti. Ne sa energijom obespravljenoga već energijom povlaštenoga. Način na koji molimo presudan je. Jedan veliki guru rekao je svojim učenicima:

''Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli – prima. Onaj tko traži – nalazi. A vrata će se otvoriti onomu tko kuca.'' Luka 11:9

Napisao: Robert Marinković

Stranica 13 od 13 Sve stranice