Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti

Sjeti se...

Sve što prolaziš sada i uvijek služi samo jednoj svrsi, da te nauči i ojača pod uvjetom da imaš oči uvidjeti to. Stotinama puta vidio si da je tome tako. Vjerovao si i vjeruješ sada, više nego ikada. Jer vidjeti je vjerovati, a čak i bez očiju vjera čini čuda. Nastavi.
     
Uvijek traži istinu, posebice kad je teško. Samo ona će te istinski očeličiti, iako se često neće tako činiti.
     
Ne utapaj se u ljudima. Molim te ne čini to. Radi samo po jednoj maksimi: Daj im ljubavi. Sebe daj im cijeloga. Daj se nesebično i bez straha. Daj uvijek, a kad zaboraviš to činiti lupi se po čelu, prisjeti se. Nadoknadi. Ispričaj se.

Od davanja dobit ćeš sve na svijetu što ti treba. I više.
     
Sjeti se koliko si velik, koliko ogroman možeš biti baš onda kada zaboraviš na sebe i nestaneš u vjetru smijeha, kada daješ, kada se ne utapaš, onda kada je jednostavno sve što takvim mora i može biti, a komplikacije su tu samo da te razonode.
     
Ne traži uvijek, ne traži prečesto od ljudi. Molim te, prijatelju dragi, pusti sve samo da ti dođe. Znaš da hoće. Učini mi to, bit ćeš sretniji - unatoč tome što ljudi umnogome daju kada ih tražiš. Pusti ih da žele od sebe samih dati.
Pusti ih neka daju u nijemome smiješku.
     
Kad osjetiš da ne daješ, kad osjetiš da se utapaš u drugima, kad osjetiš da tražiš previše - samo sjedni mirno. Samo udahni. Sjetit ćeš se. Hoćeš jer si uvježban, jer tu vježbu činiš mnogo. Vježbu prisjećanja, vježbu vraćanja u zenit.
     
Sjeti se toga posebice kada žudiš dati a nemaš u tom trenu kome. Samo sjedni. Sklopi oči. To vrijeme uskoro će doći. Uvijek dolazi kada znaš dati.
Ne zaboravi sjediti u tišini. Sjedni često. Rodit će se krasna buka iz te divne tišine.
     
Čim osjetiš inat, prkos, nestrpljenje, cinizam, nerazumijevanje, kad pomisliš da se velika kugla ne vrsti po ritmu tvoje volje; opet sjeti se svega. Sjeti se da ne postoji nepravda veća od one koju činiš kada TI SAM zamjeraš. Kada ne ideš toplim valom prema svemu, plimom koja ruši i topi tisućama puta jače od šake i groma.
      
Vele da je najbolja osveta živjeti dobro. Ti živi bez osvete, samo voli - vidjeti ćeš sam. Kad god si to činio dobio si sve što silom nitko nikada osvojio nije.
      
Ne brzaj sa ljudima. Ne brzaj sa davanjem čak, ne brzaj sa traženjem od ljudi.

Presuši neka emocionalna jezera, podigni branu na jednom koje vrijedi više od sviju ostalih. Onome gdje je voda čisti gejzir. Pusti plimu da utapa one koje voliš, nauči voljeti mnoge, ne škrtari, a sve one koji te okružuju neka je osjete barem kao izmaglicu na površini i predivan prizor. Nemoj tražiti inspiraciju i ideal u drugima, budi njima inspiracija. Nije lakše, ali je bolje.
       
Ne žudi odveć ni za čime. Kada osjetiš preveliku žudnju, ona koja te stane odvlačiti od sebe, opet sjedni. Sjeti se. Udahni duboko, sklopi oči… i vrati se.

stranica

Oproštaj Indijanske duše...

Oduvijek sam sa ljubavlju i poštovanjem zagledao u obrise stare domorodačke civilizacije sjeverne Amerike. U Indijance. Nekako mi je žalosna njihova sudbina koja se odigrala i bila zapečaćena sredinom i krajem 19. stoljeća. Čitajući knjigu o Babajiu ''Ja sam sklad'' nailazim na jedan citirani dokument koji me je duboko taknuo, koji mi se čini bitnim i koji želim podijeliti sa svima koji to žele. Riječ je o pismu, o odgovoru indijanskoga poglavice Seathl vladi Sjedinjenih Američkih Država koja je njega i njegovo pleme urođenika prisilila ''prodati'' svoje tradicionalno lovište i mjesto življenja, praktički svoj čitav način života i život, za svotu od 150 000 tadašnjih dolara. To se dogodilo nakon svih paleži, ratovanja i protjerivanja domorodaca sa tih prostora. Ovo je odgovor jednog indijanskog čovjeka bijelcu koji ga je doveo do ruba egzistencije, ubijao mu narod, otjerao ga sa svoje zemlje i naposlijetku, ponudio u zamjenu za njihov dom određenu svotu i priliku da izumru unutar rezervata koji bi za njih osigurali. Ovaj dokument, kako ga ja vidim, je nevjerojatan oproštaj jedne čitave predivne civilizacije, duhovnosti i filozofije življenja. Jedan obduhovljeni slavujev pijev, prije posljednjeg pada i duge sahrane koja je tada 1850. godine kada je ovo pisano, već neko vrijeme trajala. 

'' Veliki poglavica šalje poruku da želi kupiti našu zemlju. Veliki Poglavica također šalje poruiku prijateljstva i dobre volje. To je veoma ljubazno od njega, jer nam je poznato da je naše prijateljstvo njemu slabo potrebno. Ali razmotrit ćemo vašu ponudu, jer znamo da bi, ako mi ne budemo htjeli prodati zemlju, Bijelci mogli doći s puškama i uzeti nam je.

Kako je uopće moguće kupiti ili prodati nebi, toplinu zemlje? Tako nešto veoma nam je strano. Budući da ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako vi to od nas možete kupiti?

Pokojnici Bijelaca zaboravljaju zemlju svog rođenja kada krenu na put među zvijezde. Naši pokojnici nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka Crvenokožaca. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisni su cvjetovi naša braća; jelen, konj i veliki orao naša su braća. Stjenovite gorske kose, livadski sokovi, ponijeva tjelesna toplina i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kada veliki Poglavica u Washingtonu pošalje poruku da želi kupiti našu zemlju, on mnogo traži od nas. Veliki Poglavica šalje poruku da će osigurati mjesto za nas gdje ćemo moći udobno živjeti onako kako želimo. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Stoga ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako, jer je nama ova zamelja sveta. Ovdje i sada postavljam prvi uvjet -  da nam ne uskratite pravo da posjećujemo grobove naših predaka, prijatelja i djece i da nas ne uznemirujete kada to budemo činili.

Blještava voda rijeka i potoka nije samo obična voda, nego krv naših predaka.  Prodamo li vam zemlju, zapamtite da je ona sveta i ponesite to svojoj djeci , a svaki je odraz duha u jasnoj vodi jezera priča o događajima i uspomenama iz života mnogih ljudi. Žubor vode je glas oca moga oca.

Rijeke su naše sestre; one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanuo i hrane našu djecu. Prodamo li vam zemlju, morato to imati na umu i o tome poučavati svoju djecu: da su rijeke vaše i naše sestre, te im treba iskazati ljubaznost kao prema rođenim sestrama. 
Crvenokožac je uvijek bježao od Bijelaca kao što planinska magla bježi pred jarkim suncem. Ali pepeo je naših otaca svet. Njihovi su grobovi sveto tlo, isto kao i ova brda, ovo drveće; ovaj nam je komad zemlje svet.

Mi znamo da nas Bijelci ne razumiju. Njima je svaki komad zemlje isti kao i svaki drugi jer su oni stranci koji dolaze noću i uzimaju od zemlje sve što im treba. Zemlja im nije sestra, već neprijateljica; kad je osvoje, idu dalje.

Bijelac ostavlja grobove svojih predaka za sobom i ne mari za njih. On otima zemlju svojoj djeci i za to ne mari. Zaboravlja na grob svoga oca i na pravo svoje djece na rođenje. Prema svojoj se majci zemlji i prema svom bratu nebu ponaša kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao ovce ili sjajne ogrlice. S takvim apetitom proždrijet će zamlju i za sobom će ostaviti pustoš. Ne znam. Naš je način života različit od vašeg. Pogled na vaše gradove zadaje bol očima Crvenokožaca. No možda je to zato što je Crvenokožac divljak i što ništa ne razumije. Nema tihih kutaka u gradovima Bijelaca, nema mjesta na kojem bi se čulo šuštanje lišća u proljeće ili zujanje krila kukaca. Međutim, možda je to zato što sam ja divljak i što ništa ne razumijem.

Izgleda da buka samo vrijeđa uši. Ali kakav je to život ako ne moćete čuti usamljeni krik mračnjaka ili svađu barskih žaba? Ja sam Crvenokožac i ništa ne razumijem.

Indijanac voli nježan dašak vjetra nad zrcalom jezera, sam miris vjetra pročišćen podnevnom kišom ili osvježen mirisom bora.

Zrak je dragocjen Crvenokošcima , jer sve stvari dijele isti dah: zvijeri, drveće, čovjek – svi oni dijele isti dah. Izgleda da Bijelac i ne primjećuje zrak koji udiše.  Poput čovjeka koji već danima umire, neosjetljiv je na smrad.

Međutim, prodamo li vam zemlju, znajte da nam je zrak veoma dragocjen i da zrak dijeli svoj duh sa svim životom na zemlji. Vjetar koji je našim djedovima podario pravi dah, prima i njihov posljednji izdah.

A ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje i Bijelac može osjetiti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju.

Odlučimo li je prihvatiti, postavit ću drugi uvjet: Bijelac se mora ponašati prema životinjama kao prema vlastitoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem ni jedan drugi način. Vidio sam na tisuće bizona u preriji ostavljenih da trunu jer ih je Bijelac ubijao iz vlaka koji je jurio.  Ja sam divljak i ne mogu razumjeti kako može biti važniji željezni konj koji se dimi, od bizona kojeg ubijamo samo zato da bi smo preživjeli.
Što je čovjek bez životinja? Kad bi sve životinje nestale , ljudi bi umrli od velike duhovne samoće. Jer što god da se desi životinjama , uskoro će se desiti i s ljudima. Sve su stvari međusobno povezane. 

Morate svoju djecu učiti o tome da je tlo pod njihovim nogama pepeo njihovih djedova. Kako bi naša djeca poštivala zemlju  recite im da je zemlja bogata životima naših rođaka. Učite djecu o onome o čemu mi učimo svoju, o tome da je zamlja naša majka. Ako pljuju po zemlji, ljudi pljuju po sebi samima.
Znamo ovo: zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Mi to znamo.

Sve su stvari međusobno povezane, poput krvi koja sjedinjuje jednu obitelj. Sve su stvari povezane. Što god se desi zemlji desit će se i sinovima zemlje. Čovjek nije istkao paučinu života, on je samo jedna od njezinih niti. Što god čini paučini, čini samome sebi.

Ali razmotrit ćemo vašu ponudu da idemo u rezervat koji bi ste osigurali za moj narod. Živjet ćemo odvojeno i u miru. Malo je važno gdje ćemo provesti preostale dane; nema ih mnogo. Naša su djeca vidjela svoje očeve ponižene i poražene. Naši su ratnici su postiđeni te provode svoje dane u besposlici i pijanstvu. Još nekoliko sati, još nekoliko zima i nijedno dijete iz velikih plemena koja su nekoć nastanjivala ovaj široki prostor ili u manjim skupinama lutala po šumama, neće preostati da nariče na grobovima naroda nekoć moćnog i punog nade kao što je i vaš.

A zašto da tugujem na svojim narodom? Plemena čine pojedinci, a i oni nisu ništa bolji od plemena. Ljudi dolaze i odlaze poput morskih valova. Takav je prirodni poredak. Čak ni bijelac čiji je Bog hodao i razgovarao s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može umaći zajedničkoj sudbini. Nakon svega, mogli bi smo biti braća. Vidjet ćemo.

Jedno znamo sigurno, a Bijelac će to možda tek otkriti jednoga dana- naš je Bog isti taj Bog. Možete vi misliti da ga posjedujete onako kao što želite posjedovati našu zemlju, ali to je nemoguće. On je Bog svakog čovjeka, a svojim milosrđem obasipa jednako Crvenokožce kao i Bijelce. Zemlju smatra dragocjenom, a ugrožavate li zemlju, vi iskazujete svoj prezir prema Stvoritelju.

I Bijelci će jednom nestati; možda i brže nego ostala plemena. Zagadite li svoju postelju, jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću.

Ali u svom nestajanju, jarko ćete sjati, ražareni snagom boga koji vas je doveo na ovu zemlju i radi neke posebne svrhe omogućio vam da vladate nad ovom zemljom i Crvenokošcima. Ovakva sudbina nama ostaje tajnom jer ne razumijemo, da svi bizoni moraju biti pobijeni, a divlji konji ukroćeni, da tajna mjestašca po šumama budu obilježena mirisom mnoštva ljudi, a pogled na zrele brežuljke zatrpan telefonskim žicama.

Gdje je šikara? Nema je više.
Gdje je orao? Nema ga više.
Kraj života i početak preživljavanja.

Stoga ćemo razmisliti o vašoj ponudi da kupite našu zemlju. Ako je prihvatimo, to će biti zato da sebi osiguramo rezervat koji ste nam obećali. Možda ćemo tamo moći proživjeti svoj kratki vijek onako kako želimo. Kada i posljednji Crvenokožac nestane sa lica zemlje , a sjećanje na njega među Bijelcima bude samo mit, ove će obale vrvjeti nevidljivom smrću moga plemena. Moje pleme voli ovu zemlju kao što novorođenče voli otkucaj majčinoga srca.

Bijalac nikada neće biti sam. Neka samo bude pravedan i ljubazan prema mome narodu jer mrtvi nisu potpuno nemoćni.

Zar sam rekao ''mrtvi''? Ne postoji smrt. Radi se samo o promjeni svijeta.

Tako, ako vam prodamo svoju zemlju, volite je kao što smo je i mi voljeli. Brinite se o njoj kako smo se i mi brinuli. Sačuvajte u mislima sjećanje na nju onakvu kakvu ste ju preuzeli.

Sa svom svojom snagom, sa svim svojim umom i sa svim srcem čuvajte je za svoju djecu i volite je...kao što Bog sve nas voli. Jedno sigurno znamo. Naš je Bog isti Bog. Zemlja mu je veoma dragocjena. ''

stranica

Učeniče...

Sjećam se koliko sam ljubio riječi. Bile su iluzija dosezanja vječnosti. Moji blagi partneri, suradnici u očajničkome grananju spram svijeta koji sam toliko želio dotaći. Riječi, iako do pola prazne, imaju moć. Kao i svaki medij - one kanaliziraju. One su cjevaste, a prohodne  cijevi propuštaju  mnogo supstancije čiji su medij. Iako riječi vrijede manje nego neki misle, ipak znaju poslužiti i kakvu veliku svrhu koja nas nadrasta - u tome da potakne drugo biće na njegovom putu doma.

Od kako pišem, zadnjih desetak godina - sve sam pisao samo za sebe.  Sve sam pisao za ljude; njihove i svoje dojmove. Sebično, u želji , u strahu. Želji da budem viđen i priznat kao postojanje u svijetu, kao kakva lijepa duša. I u strahu od svijeta i prolaznosti, dok mi uspomene dišu za vratom, a zvuci predivne glazbe me tjeraju u kakvu čeznutljivu bol. Pisao sam, iz razloga zbog kojih većina piše.

Sada ovdje i ovo ovdje pišem za tebe, Bože. Neću se zavaravati  da pomažem ili činim mnogo.

To je isto jedna od lekcija koju učim. Nudim svoju hvalu sili svemira što me je dopremila tu gdje jesam, i što sam očito dovoljno tumarao i dovoljno želio i molio za pomoć, a da mi se moglo početi pomagati da pomognem sebi. Učim.

Ovim tekstovima nastojim preslikati učenje bogova koji su najbolji mogući sluge Boga. Ovo tu učenje je mojega učitelja koji jeste od Boga, i moji pokušaji shvaćanja istoga.

Ovdje ne možete čuti ništa doista novo, ništa briljantno, dovitljivo i oštroumno. Jer istina nije takva. Ovdje također nećete čuti  moje neobične ideje, doskočice, sofizme i mišljenja. Ovo nije književnost.  Više do 90% svega napisanoga božje su riječi, ili čovjekova neposredna shaćanja božjih riječi. Gotovo ništa nije ''moje''. 

Piše vam  zrnce pijeska koje kao lotus cvijet uči bez imalo straha otvoriti svoje srce, kao što su to činili oni prije nas, a posebice oni koje nosimo u sebi,  sa sobom te vješamo njihove slike po zidovima i oltarima svijeta. Svi oni postoje, oni kojima se molite i koje molimo za savjet i vodstvo. Stvarni su, pa i mnogo stvarniji od nas. Ovo se ne može naučiti, može se samo posvjedočiti i usaditi - u početku posredstvom ljudi koji to čine neposredno,  a s vremenom i sami postajete sve bolja sredstva samoga tvorca – kako nam je i namijenjeno. Dom je mjesto gdje sve želje utrnu.

stranica

Razum je gluhonijem...

Još ranije sam se uvjerio (sada sa još većom dubinom i neminovnošću) kako ni jedna količina vjerskih,  religioznih ili u vjerskom zanosu pisanih tekstova nema moć od nevjernika učiniti vjernika. Tekst sam po sebi nema moć preobrazbe.  On ne budi presudnu iskru porađanja više istine. 

Ono što riječi govore i što formiraju ne utjelovljuje se u osobi koja  to isto već nije u sebi otkrila, zaživjela ili nije u tome trenu spremna otjeloviti. Vjerski tekstovi služe vjernicima - šireći im i kovitlajući čakre te sponu sa onostranim  - dok nevjernicima iste riječi mogu djelovati i djeluju katkada naivno i djetinje ili pak sentimentalno i zaluđeno. 

Shvaćam to potpuno jer sam kao mlađi skeptik dvije godine studija filozofije studirao i polagao pregršt teoloških i skolastičkih spisa, od Tome Akvinskoga, Avicene, Majmonidesa, Averoesa, Bonaventure i dr. .. neumorno se tematizirao samo i jedino Bog - na tisuću i jedan način. Istinu na sunce; više me umorilo i odbilo svo to naklapanje o prvom i jedinom principu nego pridobilo ili uvjerilo, iako sebe nikada i nisam deklarirao za ateista, niti se osjećao takvim. Čak i neki od najglasovitijih i inspirativnijih teoloških spisa nisu mi mogli nositi neku težinu, jer su čitani sa malo srca, a puno akademskog racia, pa i prinude. 

Slično tome, ne postoji argument koji bi vjernika mogao uvjeriti da je vjera suvišna, ili da su duša, Bog i metafizika praznovjerja, kao što ne postoji  argument koji bi jednom zakletom ateisti na razumskoj osnovi dokazao postojanje Boga. Povijest teologije je pokušavala, a vjernici i učenjaci neumorno formulirali ono što se danas nazivaju ''dokazima božjeg opstojanja''. Vidio sam veći broj takvih dokaza i učio ih. Prilično je očito: ne postoji takav argument koji igdje na poligonu razuma može izvojevati tu bitku za čitav ljudski rod. Da postoji-  već bi svi pismeni ljudi bili preobraćeni.  Argumenti za, gotovo u svakoj bitci argumentima, nisu uvjerljivo jači od argumenata protiv – posebice kada je vjera u pitanju.

Znanost koja se u svoje vrijeme (od 18. Stoljeća naovamo) morala opravdano ograničiti od pitanja vjere i Boga, čak ona se trvi oko sebe i svojih temelja,  iako to u mnogim oblasima teže priznaje. Kako tek ne bi vjera, kada ju pokušamo transliteracijom pretvoriti u sustav hijeroglifa nazvanih - jezik.
Neobična je činjenica, razmislite malo o njoj, ta da razumski (racionalno i argumentirano) ne možete uvjeriti ili razuvjeriti čak bilo koji sustav podložan analizi. Pobjeda argumentima uvijek je više ovisila o vještini onoga koji ih iznosi, nego o kvaliteti argumenta samih.  Sjetimo se očeva sofista.  I sinova im - današnjih političara.

Meni ili bilo tkome - postojanje bogova, duhovnih vodiča, Boga, Krista, Babajia, transcendenta, duša, reinkarnacije, astrala, paralelnih svemira, drugih frekvencija, aura, čakri, može se činiti posve logičnim na osnuvu iskustva, dokaza, očitovanja - kao što se može činiti i posve nelogičnim ili neutemeljnenim. Temelj ''prosudbe'' ipak nije razum, iako se takvim može činiti.

Ovime mi nije namjera zastupati posvemašnji relativizam, već istaknuti kako relativizam možda upravo počiva tamo gdje mu se ne bismo nadali -  u domeni racionalnoga. Razum je jedan od najvećih kapitalista na zemlji. Sve bi podredio sebi, i ne žaca se ničega. I dobro mu ide.
Učitelj nam kaže, i ovo je bitno:  razum je onaj majmun koji svake sekunde pokušava kontrolirati i domisliti sve oko sebe, svaki milimetar života, a sve samo kako bi opravdao svoj strah. Učiti utrnuti taj ''razum'', koji ionako u nas postoji implicitno kao i autonomni živčani sustav te kojime se služimo i bez učešća svijesti -  jedna je od lekcija duhovnosti te  velikog broja metoda duhovne prakse. Bilo da govorimo o TM-u, reikiu, yogi, mantrama i drugim ''spiritualnim tehnologijama''. Kada utihne kukavni razum, i ako zanemarimo slijepe mahnite strasti, tada ostaje samo  ''govor tišine''...

Bog.

Spoznaja. Služenje. Manifestacija. Srce. Punoća. Simfonija. Mir. Povratak.

Bog. 

stranica

Abeceda za ( duhovnu ) djecu...

Može lako biti da u duhovnosti ne postoje ''početničke'' i ''napredne'' lekcije. Pored napretka koji se očituje osobno za svaku individuu, lekcije su jednostavne, duboke i često teške za savladati.  Uči se odbacivati stare i ukorijenjene obrasce ponašanja i zaživljavati sve ono znanje koje latentno snuje u nama. Učimo se sebi, svome iskonskome identitetu.

Zanimljiva, katkada i zamorna stvar jeste to da vas duhovnost ne uči ničemu novome. A opet, učite konstantno – ono što znate. Većina praktične duhovnosti čovječjeg života spada u kategoriju kada se bedasto nasmiješ i kažeš ''joj, da, da, pa znam to''. Iskorak od ''da, da, znam to'' do šutnje ispravnoga djelovanja veliki je koliko i život.  Učimo zaživjeti ono što oduvijek znamo – to bi mogla biti jedna od mnogih definicija duhovnoga rasta.
Ono lijepo sada što vidim je to da sve češće počinjem rečenice sa ''Sada shvaćam zašto...''.  Primjerice: ''Sada shvaćam zašto je uobičajeno da Zen učitelji udaraju svoje učenike kada im ovi dodijavaju pitanjima'' ili ''Sada shvaćam zašto je danas svijet takav kakav jeste''. ''Sada shvaćam zašto reagiram ili sam reagirao tako kako jesam...'' i još mnogo takvih...nijemih spoznaja koje dolaze spontano, neminovno. 

Naime, posebice sada, čovjek ne oskudijeva u objašnjenjima , mišljenjima i stavovima o tome zašto su stvari takve kakve jesu, koji je ''glavni'' problem čovjeka, zašto se ponašamo kako to činimo, što činiti i kome se obratiti - ono u čemu se oskudijeva je opredjeljenje. Oskudijeva se u fokusu. Smjernici koja bi istinski pridobila jednog inteligentnog čovjeka i otvorila prema sebi i Tvorcu. Oskudijeva se u hrabrosti. Oskudijeva se u prepuštanju.  U poniznosti.

''Najveći oblik hrabrosti je poniznost'' napisao je C.G. Jung. Neobično lijepa istina.

Fokus i prepuštanje naoko se čine suprotstavljenima. Ali slično oku koje nekada fokusira, a nekada se pokrije kapkom, tako i čovjek današnjice objedinjuje načine ispravnoga djelovanja. Isto tako ego i razum imaju svoja pravovaljana mjesta na ovome planetu i životu, njih se ne može i ne treba iskorijeniti. Njih se mora zaposliti i staviti u službu. Također, slično tome, katkada je šutnja zlato. Katkada je šutnja osuda. Katkada grijeh. Danas nam doduše – fali tišine.

Lekcije koje ovdje zapisujem  vidim kao abecedu za duhovnu djecu, kakvo sam i sam. Možda je to zamka za ego svih onih koji misle da su daleko odmakli na putu, pa su za njih ''početničke'' lekcije ono što je vjetrić za planinski lanac. U svakom slučaju znam da su većina mojih suputnika, barem u ovom životu, početnici kao i ja. Osjećam također kako i napredni učitelj, prirodom samog ljudskoga života, jednim dijelom biva uvijek ''na početku'', uvijek svjestan da je i sam učenik, pa tek onda učitelj. Da citiram svoga učitelja koji katkada na šaljiv način dijeli s nama sebe i Boga: ''i ja sam čovjek, obična budala, i svaki dan se ustajem, radim na sebi, idem na wc kao i vi, prolazim procese...''

Ovdje vam ne mogu pričati o stvarima koje ne razumijem, a kojih je mnogo. Dijeliti ću sa vama ono što sam barem djelomice uspio shvatiti, a uspio sam to jer sam dugo vremena ''neuspješno'' težio shvatiti, a tek sada mi se otkrivaju u tom jednostavnom i snažnome svjetlu. Ponajviše, govorit ćemo o tome što je rečeno iz izvora. Ne od mene ili od čovjeka - već samo kanala i gole svijetlosti. 

stranica

Ljubav kakva jest...

 

Gledajući svoju svježu prošlost, silne nepoložene lekcije, nepoznavanje ljubavi i druženje sa strahom, svoje nametanje iluzija, svoju nepreglednu smiješnu patnju i uzrokovanje iste, gledajući ljubav koja nije bila ljubav a zaklinjao sam se u njeno ime – gotovo me okrzne tuga. Čuđenje. Suosjećanje i žaljenje spram sebe i sviju koji još nisu počeli niti otkrivati, ili imati uz koga otkrivati, pravu narav ljubavi. Gledajući svoje šaroliko groteskno  no i sveto platno nastojanja, raznih boja a svaka od njih krivim kistom nanošena učinilo mi se –kakva  sramota je da tek sada sa svojih 29 godina učim i saznajem što ljubav doista jeste, riječju i djelom. Vidim i radim, pa makar u povojima, što je prava narav ljubavi, odakle stiže, kamo vodi...Tada se stresem, jer  zapravo vidim...pa  već ovako mlad uviđam nešto tako veliko i presudno, ono što nudi odgovor na sva ikada postavljena pitanja. Već sada, a ne tek sada, otkriva mi se ŠTO doista jeste ljubav. Foton po foton njenoga bića. Tečna svjetlost, vječna blagost.

Ljubav se riječima može pokriti jednom kratkom rečenicom, a djelima se pokriva sa jednom vječnošću. Zaživljavanjem riječi. Kao što učitelj uvijek ponavlja:

Ljubav je davanje.
U ljubavi nema uzimanja.

Nema pitanja o dobivanju. Samo sreća davanja, i biti svjestan časti dobiti dopuštenje davati se nekome. Teško da postoji broj dovoljno velik broj koliko bi se se ove riječi trebale ponoviti prije nego se zažive i prije nego se shvate – čistokrvnim doživljajem, djelom i djelovanjem.

Iz  svakodnevnog bivanja na ovome planetu otkriva mi se jednostavna istina: Jedino ako na svaki izvanjski podražaj reagiramo u ljubavi, tek tada nećemo nastaviti gubiti. I jedino i samo tako možemo i hoćemo uvijek držati ovo naše umrljano čelo od svjetlosti, čestito prema nebu. Bez toga, otkriti ćete prije ili kasnije; nema dostojanstva, nema samopoštovanja, nema pravde, a Bog sjedi za tvoje srce u čekaonici bez reda. Jedino ako stalno reagiramo iz ljubavi nećemo imati na čemu se kajati, već unatoč svemu baštinit ćemo mir u dubini.

Od stotine podražaja svakoga dana, od cvrkuta ptičica uz prozor sve do zadnjeg suradnika na poslu, prosjaka na ulici, staraca u gužvi – na koliko njih reagirate u ljubavi?! Neustrašivo. U ljepoti. Bez grča. U duši. Iz duše. Na koliko? Na jedan, na dva, tri? Dok ste odmorni, dok je sunčano, dok nema pritiska, dok su svi manje više zdravi? Koliko uspijevate otpusiti taj naš grč iz želudca i otvoriti prsa svijetu i ljudima!? Neki ljudi to ne učine niti jednom godišnje, ili tek rijetko kada i to možda spram svojih najbližih. Ljubav nema svoje i tuđe. Iako se čovjek prisiljava, iz straha, gdje god pogleda vidjeti svoje i tuđe.

Strahovito je teško, i strahovito nagrađujuće, na svaki podražaj reagirati u ljubavi.  To sam nekada uspio  raditi nekoliko minuta.  Kada bi me spontano obasjalo nekakvo svjetlo iznutra. Znao sam i na nekoliko sati, kada bi me nekakva inspiracija ili učitelj oduhovnili. Nekoliko puta čak i danima sam uspio biti ono što jesam. Kada bi prošao kroz kakav proces. I produžujemo, radom i željom, to  razdoblje sekundi i istine, života u LJUBAVI. U reagiranju u ljubavi.

Nije u pitanju motivacija ili puka odluka - već čista i prirodna rezonancija sa božanskim u nama. Riječ je o doživljavanju. Doživljaj kultivirate duhovnim procesima, a duhovne procese sakupljate duhovnom praksom. Radite i dobit ćete. Sve dolazi postupno, ciklički, i najbitnije: tada kada ste za to spremni.  Odvija se taj vidljivi napredak mnogo brže nego što većina misli. Nisu potrebna desetljeća i godine da bi se doživjelo nešto veliko.  Poklon ljubavi dolazi radom, predanim radom na sebi. Naravno da dolazi od Boga, ali kao što nam učitelj kaže za našeg učitelja: Bog ne voli ljenčine.

Ljubav je samo davanje i ništa više! Zamislite. I ovo naravno spada u kategoriju ''pa da, da, znali sam to''.  Knjige nas ne uče ničemu, osim mudroj retorici ili nadahnuću duhu koji se želi nadahnuti.  Knjige tek slijede već pripremljeni duh. Duhovnu pismenost. I tu im je vrijednost. Ovo vam govori mladić koji se svojedobno posve zatrpao knjigama, njušio ih kao hranu,  secirao kao žabe, osluškivao u tišini parkova te šuštao godinama. Nisu me mnogo približile sebi. Vjerujem da su me udaljile.

Treba čitati. Mnogo više ipak, treba činiti. Odvažiti se podići pogled sa korica i usmjeriti ga u oči drugog čovjeka te pobijediti svoje strahove. Niti jedna knjiga ne nauči ljubavi, ili odricanju straha - osim što može mantrati njezino ime.

Strašno je do koje mjere od ljudi ostaje nespoznata - lekcija ljubavi.  Jedina lekcija. Vidim po sebi. Po drugima. Po licima. Po svijetu. Vidim i po učitelju ponajviše. Njegovom iskustvu. Vidim koliko  strahovito čovjek gubi sebe, gubi život, trati sebe, trati život - ne živeći ljubav, već samo njezno ime koje svi zazivaju.

I LJUBAV nikada ne staje na voljenoj osobi, jednoj ili dvjesto njih. Ljubav to ne zna, niti smije znati. Kao kada bi Bog bio rasist, kako ljubav može stati i birati?! Ona je bezuvjetna sila tvorca i tvorac sami. Ona ne zna objekte. Ona nema razloge. Jednostavno jest. 

Zbog čega gotovo da nitko osim rijetkih ne razumije i ne živi tu jednostavnu rečenicu "ljubav je davanje i ogromna sreća davanja"? Da bi se živjela ljubav, istinska narav ljubavi kao davanja bez pitanja o uzimanju, čovjek prvo mora ne imati potrebu za primanjem bilo čega od strane drugog čovjeka. Kada ne treba ništa izvana tek tada, tek tada može čovjek pokloniti ljubav, i tek tada odnos postaje ljubav.  Davanje i ogromna sreća davanja. Dakle, čovjek mora biti u jedinstvu sa Sobom, sa Svemirom, sa Bogom u sebi. I tu leži poana cijele priče; zbog čega je ljubav drevni mit u suvremenom svijetu i bezbrojna referenca iza čijeg značenja stoji sve samo ne bezuvjetno davanje bez pitanja o uzimanju? Zbog toga jer čovjek nije u sebi našao sve što treba, a što doista obitava tamo kada se oljušte sve traume i sastružu strahovi. Ne našavši Sebe u sebi čovjek je prisiljen trgovati ljubavlju. Trgovanje ljubavlju je ono što se danas u neznanju naziva – ljubav. Tu leži stvarni istočni grijeh, neposluh vlastitoj prirodi. Trgovanje ljubavlju možete vidjeti u svakom odnosu, u svakoj obitelji, u svakoj vezi – gotovo bez iznimke. Ljubavlju se trguje jer ljudima treba ljubav, a popločeni su strahom. Potreba i strah, trgovanje ljubavlju - trebam li dodati nešto ovoj jednadžbi?

Rijetki znaju ljubav jer rijetki su voljni raditi na sebi te žrtvovati  druge stvari da bi došao do vlastite jezgre, i vidio što tamo obitava. Kakvo skriveno i nepresušno blago izvan svake divlje mašte, nijemo čuči u vama, čekajući da počnete rušiti vaše zidove i brane kako bi se izlilo i poklonilo se svemu stvorenome. Kada bi znali i doživjeli koliko mnogo dobijate - davajući. 

Kao što rekoh u tekstu prije, ničega novoga vam ne mogu niti ja, niti učitelj, niti Bog otkriti a da kada bolje pogledate nećete reći: ''da, da, pa znam to''. Dobro da je tako. Drugačije ne bi išlo.

stranica

I pijesak...

''...Ništa nije VAŠE. Baš ništa, shvaćate li? Ništa živoga VI ZAPRAVO NE POSJEDUJETE. Ni svoju odjeću pa ni svoja tijela. Sve je od Tvorca. Čak i pijesak je od Tvorca! Rodite se goli i bosi i umrete goli i bosi'' – govorio je učitelj povremeno mahajući rukama.

Jedno od najčešćih pitanja vezano za duhovnost u današnje vrijeme je: zbog čega duhovni učitelji naplaćuju svoje usluge? Ako su produhovlijeni što će im taj novac i takve cijene?!? To doista zbunjuje sve one koji ''se interesiraju'' za duhovnost. One koji bi rado nešto radili, ali ne rade. To je zapravo većina onih koji imaju duboko u sebi poziv, ali koketiraju sa duhovnošću već tko zna koliko dugo. Zahvalan sam što mi je na to pitanje odgovoreno, isprva riječima, a zatim nutrinom. 

Pravi duhovni učitelj ne radi svoj posao zbog novaca, iako naplaćuje svoj rad sa ljudima kroz posvećenost Bogu. Ako se nađete u prilici biti blizu duhovnog učitelja na neki duži period uvidjet ćete da novac za njega/nju nema isti značaj kao onaj koji mu vi ili mi pridjevamo. Uočiti ćete, ukoliko nije riječ o šarlatanu ili nekome tko koristi stečene moći za manipulaciju i profit, koliko ta osoba poklanja i pored svoje ''naplate''.

Moram priznati da je pitanje naplate duhovnih dobara i mene opsjedalo prije nekoliko godina dok sam bio student sa vrlo malo novaca, a tečajevi intenziva su bili (i još su) po 300-400 eura. Zašto bi ''prosvjetljenje'' ili tečaj osvješćivanja moralo toliko koštati? No eto, već u korjenu ja sam na novac gledao kao na nešto što nemam, bio je izvor moje frustracije i moga nedovoljnog samopoštovanja. A prava duhovna PRAKSA i njezini rezultati bili su nešto manje nepoznato. Unatoč svim knjigama, svim nastojanjima, težnjama, traganju – nisam posve shvaćao.

Kada bi ste na novac pogledali duhovnim očima i vidjeli njegovu pravu narav, te Vam iz toga ODNOSA PREMA NOVCU on protječe životom kao rijeka kroz tjesnac – tada ne bi ste morali ništa pitati. Tako i majstor; on ne oskudjeva, niti se razbacuje, on samo pušta da ovaj teče kao energija. Slično tekućoj  vodi, novac može ustajati, usmrdjeti čovjeka. Neprirodno je pokušati blokirati enegiju, iako je posve uobičajena praksa danas - pokušati gomilati (u brizi) ako je to moguće. Naime, iz te perspektive bi ste lako uvidjeli zbog čega učitelj naplaćuje svoj rad i svoj trud i svoj dar. I zbog čega prima.  

Čovjek današnjice toliko je materijalno isfrustriran i proračunat da od duhovjaka očekuje vidjeti nekakav herojski uzor kojemu ne treba niti zrno riže da bi živio, naime, da bdije od zraka i lebdi nad učionicom. Ili kao što čitelj kaže: da sam kao vrapčić na grani.

Mnogi duhovni učitelji današnjice uče nas kako se odnositi prema novcu i koja je njegova istinska narav. U materijalističko doba doista nam trebaju upute u ovladavanje energijom koja je novac tj. novcem kao energijom. Novac nije bitan, ali sigurno nije ni nebitan. U današnje vrijeme on ima specifičnu i dvojaku ulogu, onu vrednovanja i na žalost onu moći, samim time i manipulacije.

Kako znati zbilja primati novac i trošiti novac bez vezivanja za isti? Kako biti protočan!?!? – to nas uče  mnogi  današnji poslanici. Novac nije samo bitno zaraditi, već je bitan način na koji ga zarađujemo. Ljudi danas ne mogu uštedjeti i jer su isfrustrirani svojim poslom, a nezadovoljstvo hrane impulzivnom potrošnjom, često  izvan vlastitih mogućnosti.

Trpim ovakav rad pet /šest/sedam dana tjedno = zaslužujem nagradu i neću si je uskratiti. Otprilike takvo ''pozitivno potkrepljenje'' koristimo u našem amaterskom odgoju sebe samih. Praksa trpljenja. Osnovana na pogrešnoj teoriji. 

Čovjekov odnos prema materijalnosti jedna je od  temeljnih lekcija na ovome svijetu. Ego po svojoj prirodi posvaja i poistovjećuje sebe do određenog dijela sa onime što posvaja. Predmeti govore o njemu/njoj.  ''Posjedovanje'' i baratanje zgrušanom energijom koju doživljavamo uskim spektrom osjetila i nazivamo ''zlatni sat'', ''sportski auto'' ili ''kuća na moru'' praksa je najčešćeg oblika iluzije materijalnosti. Prastara vijest. Znam.

Einstein je komično sročio kako je materijalni svijet iluzija, iako jedna vrlo uporna iluzija. Bilo da je govorio u vjerskom ili kvantno fizičkom aspektu, bio je u pravu. Onima koji su donekle osvjestili sebe možda nije teško uvidjeti istinitost toga da doista živimo u iluziji ako mislimo da su majica na našim leđima, naš kompjuter i auto za koji smo radili sve te sate doista u stvarnome smislu naši, dio nas, slika nas, naš identitet, ali velikoj većini nas teško je doista zaživjeti  tu spoznaju. Spoznaju da su stvari samo oblik tečne i protočne energije koji poklanjamo svijetu i svijet nam vraća po našem izboru, otvorenosti i mogućnostima. Spoznaja da su stvari doista samo sjena lišća na vjetru za oblačnoga dana. Kao dio Boga, božanskog plana i volje - one jesu svete, ali opipljive stvari su jednako tvarne i naše koliko i treperavi dim, voda ili zrak. Nitko nema vodu, mi samo koristimo vodu, kanaliramo je.  Zadržavanje vode je, metaforički i doslovno, poremećaj.

Dovoljno je pogledati vlastite roditelje i njihovu životnu borbu za ''srećom'' i ''mirom'', za svojim otokom pod suncem –  materijalnom sigurnošću. I dalje im grč straha prošarava lica i potkrada san, a vjeru ima klima briga o vječitom sutra. Teško je pojmiti čovjeku da i bez svega što naoko posjeduje baš ništa bitnoga izgubio ne bi, niti bi mu bilo uskraćeno. Današnji standardi sreće nemaju istinsku vezu sa srećom. No bez osobnoga iskustva takve istine nisu baš na raspolaganju da bi se zaživjele same po sebi jednog. Po prirodi, energija i vjera nisu nešto što će grafikon ili argument učiniti vjerodostojnima. Nećemo moći sve istine matematički opisati. Barem one najveće opiru se djetetu logike. Teško je pojmiti i zaživjeti da ''stvari'' dolaze na najneposredniji način od Boga, i da su tečne, i da nisu mjerilo nas, iako u današnje doba ''govore o nama''.

Također, druga strana medalje je jedna široko rasprostranjena iluzija koja nastaje čak pri samoj duhovnosti; ona koja se povodi za dojmom da posjed/novac/materijalna dobra bivaju suvišnosti kojih se treba odricati i koje trebamo prezirati. Naravno da nisu. Dijelom je to zastarjeo judeo-kršćanski obrazac koji se izvitoperio ili ostao ''nedotumačen'', a dijelom fatalistička krajnost kojoj je čovjek često sklon. 

Naime, nismo došli da odbacimo stvarnost već da njome gospodarimo. Stvarnost je pitoma i draga živina ako joj pristupamo kao gospodari svoje duše, i služimo. Ali, tko od nas ima hrabrosti služiti? Tko ima hrabrosti biti ponizan? I tko uopće zna, da se time dobije više nego svim zgrtanjima i proračunima? Naime, stvari nisu dobre ni loše, pogrešan  je naš odnos prema njima, a samim time i odnos prema sebi i drugima. Čudnim čudom, oni koji daju i naoko ''rasipaju'' prema drugima i braći - uvijek imaju dovoljno i nikada ne oskudjevaju, dok oni koji zgrću i imaju čitave otoke i spilje bogatstva većinom uvijek trebaju još, ćešće vide ono što im fali, a čemu teži njihovo djelovanje. Zar je teško uvidjeti jednu suptilu zakonitost?

Slično kao i ego (kategorijama omeđeni racio te navigator u fizičkome svijetu) sa kojime se duša združila tako i materijalno  u materijalnom svijetu ima svoje mjesto i svoju svrhu. Nismo bez razloga posađeni upravo u ovim sferama i ovim lekcijama. Svatko od nas ipak ima drugačiju priču, nemamo svi iste lekcije, iste karme, niti iste sudbine. U Božjim očima, barem kako sam ja shvatio riječi onoga čiji pogled je mnogo dublji od moga, za neke je najbolja stvar prosperirati dok je nekima potrebno posve se odreći svih posjeda. Ovisi o slučaju i lekcijama. Poanta je da se riješimo navezanosti i postanemo protočni. Onaj koji posve ne cijeni novac trebao bi ga početi cijeniti, zaraditi te zavrijediti, onaj koji štuje samo novac mora ga protratiti da bi vidio da novac nije božanstvo, već samo oruđe materijalnog svijeta - a sve to da bi stvari sjele na svoje mjesto, a priča krenula svojim tokom. 

Jer što su doista u svojoj srži – materijalna dobra? Ekonomski i pravno gledano novac je samo apstraktni dug. Prirodoslovno; materija je zgusnuta energija na nešto sporijoj vibraciji. Mentalno, novac je način vrednovanja sebe i svoga rada, jer je rad temeljni vid funkcioniranja i opstanka u materijalnom svijetu. Još bitnije i posve zaboravljeno - rad je osnovni način slavljenja Boga. Nadalje duhovno, novac je opet samo vid energije i protočnosti kao odnosa sa svijetom i ljudima.

Nekoć prije nije bilo novca, a u nekoj budućnosti opet ga neće biti. Naime, u ovom periodu Zemlje i duhovnog razvoja, po Vedama poznato kao ''kali yuga'' novac postaje mjerilo svega, pa tako i nomen ''propasti'' čovjeka i božanskih vrijednosti. Mi koji živimo u ovome dobu ne možemo funkcionirati bez novca. Služiti Boga ne znači odreći se materijalnoga. Boga se itekako služi zarađivajući za sebe i svoje te ostajanje čestitim u strukturi koja okreće leđa pravim vrijednostima. Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo, i što nam to donosi.

stranica

Karma i Logos kao terapija

Po običaju, duhovnost nas najčešće podsjeća na ono što već dobro znamo. Terapija na koju podsjećam nešto je posve očito, ali nije u svakoga isprobano na ovaj način. Ona ide ovako:

Svakoga dana imate mogućnost učiniti nešto lijepo za drugoga. Ovo nije banalni iskaz. To je činjenica zapostavljene vrijednosti koja vodi spasenju. Imati živući i dišući osjećaj smisla - znači biti spašen u ovome svijetu.

Krajnji smisao uvijek je Bog.

Za razliku od prve rečenice, ova kao da jeste banalni iskaz, jer gotovo da nema praktičnu referencu. Nema odnos sa našim prosječnim svakodnevnim iskustvom.

Bog je samo riječ, a riječi se prljaju i kidaju kao dječje majice u ljetnih mjeseci.

Ono što je Bog u nama, u svakodnevnom iskustvu, u svakodnevici života i u svakom našem pojedinom bezbrojnom sprovedenom djelu - TO predstavlja pravi smisao za čovjeka.

Naime, Boga se ne smije tražiti negdje izvan svakodnevnoga iskustva.

Boga se treba tražiti (i pronaći!) u prometnoj gužvi za sparnoga dana. Boga se nalazi u čekaonici doktora gdje čekate dugo, a stariji od vas ulaze preko reda. Bog se nalazi onda kada razbijete novi kalj, prolijete nešto na novi sag, izgubite mobitel. Bog se traži i nalazi u svinjcu. Na samome dnu bačve katrana! Jer lako ga je vidjeti u očima djece. U govoru tijela razigranog psa. Lako ga je naći kada ste na izletu za proljetnoga dana. Kada ležite na pokošenoj tratini. Kada se osjećate voljenim ili uranjate u meditaciju.

Nađite Boga kada vam je toliko teško da jedva dišete. Ne čini se lakim. Pomoći ću prijedlogom onako kako je i meni pomognuto.

Ako želite vidjeti Boga kada vam je uvelike teško tada ćete uzeti ''pauzu od Sebe'' i učiniti čudo. Što je čudo? Uzet ćete božansku kreativnu snagu, logos, kako bi pobudili sreću u nekome drugome. Iz ''ničega'' stvorit ćete sreću za nekog drugoga. To je Vaš božanski princip. To je vaša privilegija. Zvuči banalno? Nije.

Kada vam je teško sjetite se, Vi možete oživjeti smisao vlastitog postojanja svake sekunde svakoga dana, a ako zapnete na putu kao što svi zapinjemo; Boga možete vidjeti u zrcalu! Odmah nakon što napravite jednu malu sitnicu, bilo koju za bilo kome na svijetu, sa namjerom da usrećite. Uspjet ćete. To može biti samo jedna poruka, može biti čokoladica, može biti crtež, puding, čestitka ili knjiga, lijepa riječ, posveta, pažnja, bilo što za što znate da će nekome izvući smiješak na lice.

Budite sigurni da ako se ne možete odmah sjetiti što i kome učiniti, srce će već nešto predložiti. Ovo nije ezoterija. Ovo je najobičnije spuštanje transcendenta u ''svinjac''.

Napravite nešto lijepo za bilo koga samo iz jednog jedinog razloga. Da bi osjetili Boga u Sebi. Tada će vas i sami Bog osjetiti u Sebi. Kada to učinite sjetit ćete se možda; ''pa zamisli, mogao bih svakih sat vremena, svaki dan pružiti nekome sreću.''

Ljudska sreća nije trivijalna stvar.

Znam da nije lako kada vas paraliziraju vlastite nedaće, posebice duhovna malaksalost ili još gori aveti bijesa ili straha, ali pokušajte. Siguran sam da to može svatko. I djeluje. I nagrađuje. Dugoročno je. Nuspojave su divne. Ako ne djeluje onako kako ste očekivali tada nešto krivo radite. Ili pojačajte dozu ili se odreknite očekivanja zahvalnosti. Ako čekate zahvalnost tada u zrcalnome odrazu nećete vidjeti Boga već samo vlastiti Ego. Onaj isti zbog kojega ste krenuli u ovu ''terapiju''. Naučio sam od učitelja da duša nikada ne boli, duša nema emocija, jer emocije nisu božanske- samo bezuvjetna ljubav je božanska istina, a bezuvjetna ljubav nije emocija. Kada god čovjek osjeća nelagodu ili bilo koju bol - one uvijek dolaze od ega. Iz mračnog skladišta straha. Naravno, to ih ne čini ništa manjima ili lakšima. Iako nije vječan, ego je stvaran, i nije lak podstanar.

Ovim ''banalnim'' načinom kada oživljavate božanski princip nesebično davajući drugima sreću, Vi služite Bogu u sebi. Onome koji vas iz vas samih može uzdići, prosvijetliti i dati vam vaš mir. Spokoj. Smisao. Svrhu. U suradnji s vama. Koja druga stvrha može postojati, a da nije prolazna, osim sreće davanja? Već smo definirali da je ljubav davanje i sreća davanja. Stotine drugih svrha koje pokreću praksu života činimo upravo da nađemo sreću. Iskušajte sreću davanja. Točnije, svi ste ju iskusili. Ona je učestala ali pokušajte jednom, dva puta, tri puta, učiniti je izvan konteksta podrazumijevanog davanja. Pokušajte to učiniti ''samo jer možete'', i možete kada god želite.

Samo malo pripazite zbog čega to činite. Činite li to radi Boga u sebi i sreće koje ono pruža ili radite jer čekate vidjeti zasluženu reakciju od ''primatelja''. Čekate nagradu zahvalnosti. Nema ništa lošega ako želite vidjeti nečije zadovoljstvo i sreću, ali nemojmo se vezati za njenu vanjsku formu kao za ishod. Nemojmo se vezati da tuđu zahvalnost. Budimo ''protočni''. Kako Isus kaže; činimo tako da nam desna ruka ne zna što lijeva čini.

Praksa toga da kada se doista čovjek poveden lošim osjećanjem upusti u neplanirao davanje te ugodno iznenadi nekoga koga možda već dugo nije – ima moć pomaknuti ga bliže natrag k Sebi. I odraz u ogledalu, i topao smiješak koji tamo možete naći... to je logo terapija, to je karma terapija. To zapravo nema imena, to puko davanja i sreća davanja. Kao što Sai Baba kaže: svi problemi nastaju samo iz jednoga razloga: premalo ljubavi, i svi se u konačnici mogu riješiti tom istom silom. Ona dolazi u bezbroj oblika. Ona je piće koje ide u svaki koktel. Napravite nekome drugome vaš koktel ljubavi sljedeći puta kada se osjećate ''loše''. Natočite još jedan, pa još jedan. Djeluju bolje nego oni u noćnim klubovima, ali nuspojave su divne. Probudite se lagane glave. I uvijek, uvijek možete natočiti još jedan.  

stranica

''Samo čistom i nesebičnom ljubavlju bez očekivanja na kraju dobijaš što ti pripada tvojim božanskim pravom'' – reče mi prijateljica u kontekstu šaljive andegdote sa njenim ocem. Odvratio sam joj da je upravo dala jednu doista lijepu definiciju nečega o čemu trenutno pišem.

Znati što je to protočnost znači (do)živjeti je. Kao i sve.

Imajte povjerenje u Boga. Pustite se. Imajte povjerenje u Boga. Pustite se. Imajte povjerenje u Boga. Pustite se.

Ovo je beskrajna mantra za svakog čovjeka na licu zemlje, gotovo svakoga dana, svake sekunde. Ovo je poziv. A može biti i vaša osobna molitva. Dovoljno je velika i teška ova lekcija potpunog prepuštanja; uviđanja neminovnog toka koji vam čini jedino dobro, ali u skladu sa vašom razinom svijesti i vašim lekcijama. Protočnost je jedini pravi način življenja. Ostalo su samo razine opiranja, razine kontrole, navezanost, ega i podsvjesnih programiranja – strahova i nepovjerenja.

U praksi mi ljudi imamo veliki problem u izvedbi i zaživljavanju ove mantre, tog duhovnog kreda. Prepuštanja. Toliko mnogo stvari izaziva našu predodžbu i želju za mirom i prepuštanjem. Život kao da nam se prijeti; mjesečni proračuni, vanjski utjecaji na vaše dijete, frekvencije ljudi oko vas, volja suradnika, šefova, prijatelja, susjeda, državnika, prekidi veze, pljusak i kašnjenja, boljke, smrti, nepredviđeni troškovi – neke stvari teže pronalaze ''višu svrhu'' u našem osobnom kutku svemira. Traže od nas ''veći'' stupanj protočnosti ili mirenja, veće umijeće prepuštanja. Neke stvari opiru se našem viđenju ''smislenog postojanja'' ili božanskog plana. Evo što avatar Sai Baba govori o takvim događajima: ''Posebno se brinem o onima koji su u zabludi. Zbog njih sam i došao. Za njih stvaram uvijek nanovo nove događaje da bi što je moguće brže uz pomoć proživljavanja naučili ono što im pisana riječ još ne može prenijeti.''

Istina je začudo da svaki pa i najmanji detalj u našem iskustvu života ima svoje zakonito mjesto, kao što i vaše mjesto u svim tim ''deteljima'' ima smisao. Nije ga uvijek lako poimati i zamjećivati, no sigurno nije nemoguće. Vidim to svakodnevno, i učimo se svakodnevno.

Sve, svaki dan, svaki detalj, svaki tmuran oblak, svaki crveni semafor, svako oguljeno koljeno, kao i svaki osmjeh i ljubazna riječ – imaju smislenost kakvu i svaka pojedina nota ima u Bachovoj skladbi.

Kako se prepustiti svakom satu, danu, tjednu i svemu što dani nose? Kako davati najbolje od sebe, ne grčiti se, nepotrebno revidirati i analizirati i biti posve prepušten? Mnogi prepuštenost predočuju sebi kao indiferentnost ili nehaj, kao nekakav egzotični zen bijeg, kao tlapnjuu stilu ''hakuna matata''. Pogrešno. Protočnost je duboko kreativni princip.

Naravno da je bezbrižnost prepuštenosti usko vezana uz vjeru, uz neki oblik duhovne prakse, uz oživljavanje one spone koju smo kao djeca imali, dok smo bili bliže izvoru. Djeca jesu bliže istini, jedino nisu bliže maloj lokalnoj istini odrasloga svijeta ove planete, što je samo jedna frekvecija ove planete Zemlje.

Svima nama treba ta zlatna sredina koja objedinjuje 1. davanje najboljeg od sebe i 2. puštanja Bogu na volju. To znači djelovati za Boga, i ne opterećivati se ishodom niti mogućim budućim zbivanjima. Briga za sutra toliko je strahovito uzaludna. I neugodna. Rušilačka. To je erozija jednoće sa sobom. Ona nije kreativni princip kao što ni njezina suprotnost, prepuštanje, nije nemar.

Uvjerili su se barem stotinu puta oni koji traže, da se sve stvari odvijaju najbolje za njih kako bi mogli rasti i učiti, prosperirati te ''otpatiti svoje'' u danu svrhu. Kao i to da naše opiranje i briga o tome ŠTO će se, ŠTO se može desiti danas/sutra/nagodinu djeluje razorno po našu duhovnost, naš mir i psihičku stabilnost. Ono je prije svega suprotnost od Istine i Boga.

Opet, što je protočnost? Ono je - ne opiranje apsolutno ničemu. Ništa što je došlo na svijet i u vaše iskustvo nismo mogli spriječiti, niti smo trebali. Ono što smo možda trebali, a nismo naša je lekcija i put. Volite svoje pogreške. Cijenite ih jer su vaše lekcije. Potrudite se položiti na pogreškama. Jer proći će svaka koju doživite. Poštujte svoju patnju. Naklonite joj se jer radi nje moći ćete se suosjećati. Učitelj nam kaže da onaj tko nije patio taj ne može niti suosjećati. Ne proći nikakvu patnju znači ne biti čovjek.

Na svakodnevnom platnu protočnost je - nevezanost za ishod. Ovo je zbilja sočan komad lekcije. To je djelovanje i rad jedino radi Boga i za Boga. Ne religijskog i apstraktnog Boga, već Boga kojeg nosite u sebi i koji djeluje u vama svaki puta kada se veselite nekome darovati samo jer ga/ju želite usrećiti. Bez očekivanja nagrade, bez misli o kompenzaciji, bez ikakve vezanosti za ishod ili plodove rada.

U ispravnome djelovanju nema ''zbog''. Jedino ''zbog'' je Bog.

On nam je dao život, a u suradnji s našom dušom koja je na višoj razini sa Bogom - mi smo na zemlji i imamo priliku služiti Boga kroz rad. Malo tko je uopće sretan i zahvalan što može raditi. Ima ih koji ne mogu. Ima samo takvih sudbina, no njih se sjetimo tek kada preletimo CNN, Bliski istok, Afriku, južnu Ameriku, lokalne kolodvore ili neki drugi ubogi kutak koji guli svoju karmu. Nije tajna da smo strahovito nezahvalni iz dana u dan. Nezahvalnost, strah i proračunatost – to je ateizam, a ne filozofično brbljanje o patnji nedužnih, Heuerbachu ili Nietzscheu.

Osjećaj potpunog prepuštanja i nagrade koje nosi – nešto je nezamjenjivo i beskrajno predivno. Nešto što jedino kada se doživi može se dozivati i poručiti drugima. Prepuštanje je nepojmljiva tišina i punina bivanja. Zen um. To je praznina koja je otvorena za sve mogućnosti i zaživljavanje istih. To je polje otvorenog zagrljaja svijeta. To je proljetna livada sa leptirima na usporeni snimak. I uz sve metafore, poeme i reference – ono je stvarno, i mnogo stvarnije stanje od onoga u kojemu smo navikli biti iz dana u dan.

Kako biti protočan? Molite se. Molite. Mantrajte. Radite duhovnu praksu. Radite svaki dan. I svakako pripazite za što točno molite jer ćete to i dobiti prije ili kasnije. Protočnost i život u miru sa sobom usko je vezan sa našim željama i odnosom prema tim željama.

Bhagavad-gita kaže: ''Želje dolaze kao što se rijeke ulijevaju u ocean, koji se uvijek puni vodom, ali ostaje miran. Samo onaj tko nije uznemiren neprestanim rijekom želja može dostići mir, a ne onaj tko nastoji zadovoljiti takve želje.''

Ono što čovjeka najviše sputava u životu jesu (na)vezanosti. Vezanosti koje se čine kao prirodni međuljudski odnosi ili interakcija sa materijalnim svijetom oko nas - zapravo su duhovno i psihički pogubni ovisnički odnosi. Oni ne dolaze iz ljubavi već iz straha. Kao i svaki ovisnički odnos. Svatko u nama nosi na desetke ili stotine želja koje plutaju iz svijesti u podsvjest i režiraju našu osobnu predstavu života. Vezanost za želje proizlazi iz straha i nezadovoljstva. Same želje nisu loše. Naši odnosi i ono što s njima činimo definira njihovu životnu ili duhovnu valjanost.

Danas popularni, vječni ''Zakon privlačenja'' također redefinira naš sami odnos prema željama, i govori da dok god imamo navezanosti na naše želje, točnije osjećaj da nam nešto nedostaje, nudimo svemiru jednu frekvenciju koja je suprotna od one koju doista želimo. Jer Bog (kao što i Neal Donald Walsh, autor razgovora sa Bogom, uči) uvijek kaže DA. I kada mislimo da ne možemo kaže da, i kada mislimo da možemo kaže da, i kada mislimo da nam fali mnogo toga kaže da, i kada znamo da ćemo imati sve što želimo, također kaže da. Obilje duha stvara sva druga moguća obilja.

Protočnost je kada imate u sebi svu radost svijeta tiho upakiranu u vaše srce, rado bi ste je podijelili sa čitavom planetom, ali uopće ne morate dijeliti ni sa kime da bi ona i dalje imala svoj smisao i bila vaš smisao. Sve je u vama. Oduvijek. Sve. Prvenstveno, to je sloboda od na vezanosti na ljude, ishode događaja i na želje. Stanje protoka je najplodnije igralište za nesebično davanje kao i za ostvarivanje želja. Želje tada nisu ciljevi, već razveseljavajuće pomisli koje u srcu već imamo. Nije nam presudno njihovo ostvarenje da bi bili zadovoljni. Taj stav šalje frekvenciju zahvalnosti koju svemir, božja sekretarica kako sam ga jednom nazvao, nagrađuje.

''Stoga trebaš djelovati iz dužnosti, bez vezanosti za plodove djelatnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji'' Bhagavad-gita.

Dakle djelovanje protočnosti takvo je da ne radi svoj posao zbog novca, zbog statusa, zbog hvale, zbog nagrade, već iz zahvalnosti što uopće može raditi i služiti, zbog toga što može pomoći, zbog ljubavi davanja. Sve ostalo nužno će ga pratiti ako nisu vaš motiv zbog kojeg to činite. Kao što kaže citat na početku teksta.

Istina je da Vi radite za Boga i radite za Sebe. Ne radite za šefa iako možda imate jednog ili više njih. Vi sami ste odabrali vaš posao! Koliko god vam se iluzorno činilo da ste negdje stjerani u kut i da nemate izbora. Kad jednom uklonite okove znat ćete zauvijek da je iluzija misliti kako radite nešto a da sami niste svojom voljom i izborom ovdje, da doista ne radite za šefa, niti za novac ili svoju djecu, već za Sebe i za Boga. Ništa nije ljepše od takve prisnosti sa Sobom kroz svakodnevno prepuštanje. Nema tih novaca, statusa, niti ičega zemaljskoga kao što je osjećaj prepuštenosti. Najtočnija poredba bila bi stanje dječje bezbrižnosti. Otvorenost. A što je duhovni put ako ne put natrag k djetinjstvu, doma, Bogu. Gdje sve stvari najednom postaju jasne, jednostavne, pune igre, ljubavi, svijetla.

I bolno je vratiti se na zemlju. Jer na zemlji su vas tukli, na zemlji su vam uskratili ljubav, na zemlji ste bili osramoćeni, odbačeni, na zemlji postoji raspored koji ste dužni slijediti, raspored koji nije osobitno blizak Bogu iako može biti, na zemlji ste dužni, na zemlji je zaborav izvora, a u Bogu... tamo gdje zapravo Jeste, tamo ste savršeni, tamo se volite zbog vas samih, tamo nema prošlosti, niti postoje ''oni'', tamo su kiše predivne...

U Bibliji o tome govori u Pouzdanju u Božju providnost (Matej 6-7, 25-34), Bhagavat Gita na više mjesta govori o protočnosti i djelovanju uz nevezanost za ishod, Sai Baba također spominje isti životni princip mnogo puta '' Čovjekovo je odrešenje da bude djelatan. Zato je djelatnost ljudima bezuvjetno potrebna. Djelovati odnosno moći raditi dobro, ne obazirući se na plodove svoga rada, to je milost.'' I stari Lao Tzu je u taoističkom Tao te Jingu otisnuo stihove:

''Proizvoditi ne posjedujući,
djelovati ništa ne očekujući,
umnožavati ne pllijeneći -
To je velika Vrlina. ''

stranica

''Nema sveca bez prošlosti niti grešnika bez budućnosti'' Babaji

Intenzivan rad na sebi porađa snagu, ali i veliku poniznost. Njime uviđamo da svi mi jesmo Bog, i svi mi jesmo negdje i nekako - daleko od Sebe. Svi ćemo morati (u većoj shemi stvari) proći iste lekcije, i svi ćemo posrtati, i svi ćemo na isti put stati, i svi ćemo otići u nepovrat, i svi ćemo otići doma. Svi ćemo ubiti, svi ćemo se ubiti, svi ćemo preljubiti, svi ćemo se polakomiti, svi ćemo se plašiti i svi ćemo prerasti sebe. Svi ćemo ponovno postati to što jesmo i odakle smo. I zato poniznost. Nitko nije izvorno kvalitetniji od onog drugoga. Sve ovo ne znači da na ovoj razini čovjek od vjere treba pravdati i blisko se družiti sa energijama silovatelja i ubojica, ali znači da ih neće mrzjeti niti prezirati u svome srcu. Neće posrnuti. Njihova gruba energija neće povući njegovu suptilnu u niže oblasti, niže čakre. Prokanalirati će je i poći svojim putem.

Ne znam može li biti išta većega na ovome svijetu od toga da činimo Boga, govorimo Boga, služimo Boga. Jer ovdje i sada On je sebe pretočio u zemlju, zrak, biljke, životinje i ljude – i dao je čovjeku priliku da služi Njega u Njima. Boga se služi isključivo i blisko u svim živim bićima. Kada si uvijek tu za Njih uvijek si uz Njega. Prolaze vremena kada će se boravak uz svete knjige smatrati blizinom božjom. Jer lako je bliže Bogu pastir nego pastor. Bliže je Bogu prosjak nego skolastik. Osobno, što sam bliže Bogu to vidim da mi više poniznosti treba jer uviđam koliko sam zapravo daleko dok sam na Zemlji. Što sam si bliži to si još bliži mogu postati. A kiša, kao što moj učitelj veli, kiša stalno pada na glavu. I ogriješiti se možeš i zadnjom sekundom prije smrti.

Nekoć nisam znao, ali raditi na sebi u duhovnom smislu donosi jako puno težine koja se treba zbaciti sa leđa. Oslobađanje i buđenje razotkriva golemi teret i golemo smeće koje smo taložili. Nekada se čini da mu uopće nema kraja. Karma je dugačka priča. I sve čega se želite riješiti morat ćete prije ili kasnije pogledati pravo u oči i prerasti. Ako se plašite visine tada ćete visiti sa ruba nebodera – i tako ćete rasti. Jedina duhovnost je duhovnost u praksi, sve ostalo je koketiranje i prepisivanje.

Znate, bude ponekad jako teško. Bude i tako da gotovo izgubiš vjeru u najveću od svih stvari: sebe. Divna stvar u tome je ta da uz Božju pomoć i sa vremenom doista prestaneš prezirati i zamjerati ljudima na svim njihovim nedostatcima svjetla. Nemaš tada više zašto. Jer znaš po svome putu da nisi ništa bolji, bio si blagoslovljen i došlo je tvoje vrijeme. I znaš koliko vlastitih aveta ega si i sam gledao u oči. Znaš i to da svi zaslužuju svoje šanse, svoje blagoslove, i da svi nosimo svoje križeve, da si prošao i prolaziš sve lekcije koje će i oni prolaziti ili su već prošli. Znaš dobro da:

''nema sveca bez prošlosti niti grešnika bez budućnosti''

Kada doista shvatiš i zaživiš da se sve njihove mane i sva njihova mišljenja i svi njihovi propusti niti malo tebe ne tiču - tu si već na istinitoj čistini. Tada možeš – dati nešto pravo.

Što manje prihvaćaš mane drugih to budi siguran da manje prihvaćaš sebe koji ih u njima vidi. Tada znaš da još uvijek mnogo zamjeraš- sebi na sebi. Sve što mogu reći o manama i propustima mogu reći isključivo na osnovu vlastitih mana i propusta. Ne mogu niti jednu riječ napisati, a da se nisam i sam ogriješio o temu pri ruci. I da raščistimo: ne postoje grijesi, oni impliciraju kvalitetu ili nedostatak iste. Riječ je uvijek o kvantiteti Boga. Grijeh je samo odgoda puta do doma, grijesi su lekcije koje duša mora proći da bi se napokon uvjerila u svoje porijeklo kroz bezbroj posrtanja i iskustava negdje na periferiji Boga. Stvar je, baš kako je Neal D. Walsh rekao: u putokazu. U smjeru, u razdaljini, a ne u grešnosti i kvaliteti. Sva kvaliteta svijetla svodi se samo na kvantitet blizine svijetlu; na tome koliko dugo si na putu. Kvalitet prestaje biti kakvoća, već postaje količina Boga. Razumijevanje. Suosjećanje. Prihvaćanje.

Shvatio sam da duhovni put nije jedan od puteva (kojime se kroči) u svijetu. To je zapravo jedan jedini put koji uopće i postoji. Drugoga nema. Može djelovati kako ih je mnogo, ali ne postoje mnogi putevi. Samo je jedan: put doma. Pored njega postoje samo iskustva odgode tog puta. Dom je isti u svim predajama. Dom je svjetlost, ljubav, energija. Na putu do doma puteljci su raznovrsni, jer je raznovrsno ljudsko iskustvo života na terminalu Zemlje.

stranica

Darshan je viđenje svetca, prisuće ogromne energije, ali darshan uvelike ovisi o tebi i tvome srcu. Ako ono nije otvoreno nećeš primiti mnogo. Ako ne skineš svoje kabanice nećeš osjetiti ni najveću kišu koja se slijeva po tebi, ni proljetnu, ni ljetni pljusak, ni one kiše jesenje. Neće svjetlost kroz oblake sumnje, niti blato straha. Čekat će dokle god treba.

''Kada nekoga sažaljevaš tada zapravo govoriš Bogu da je negdje pogriješio.''

Tada također (bilo svjesno ili ne) sebe stavljaš iznad osobe koju sažaljevaš. Kratkovidan si. Gotovo slijep. Ne možeš niti početi shvaćati širu sliku, a kamoli veći dio međupovezanosti i uzroka koji leže u pozadini bilo čije priče. O poimanju potpune istine o nekome nećemo niti govoriti.

Reklo bi se zato: suosjećaj se, ali svakome podaj njegovo poštovanje. Pa i najcrnjem šepavcu koji prosi uz cestu. To me učila Indija. Nemaš nikoga pravo sažaljevati. Koliko puta se čovjek uhvati na tu zamku još misleći kako je ''osjećajan'' i ''plemenit''.

U Indiji sam bio u poziciji da na darshanu sažaljevam Njega samoga, avatara, naoko radi toga što ljudi oko njega rade u njegovo ime. Činilo mi se besmisleno i otužno da avatar muči Sebe u fizičkom tijelu za ovu ''predstavu'' i ''farsu'' koju čitav ljudski mehanizam čini oko njega. Činio mi se čak nemoćan, predan volji ljudi, a ljudi naravno – nedostojni Njega.

Saznao sam naknadno da nisam zapravo Njega sažaljevao već jedino sebe samoga. I uzeo sam si za pravo da prosudim ne samo čovjeka kao utjelovljenje(ili ljude) već Njega i Njegov plan - koji uključuje milijune sudbina i život čitavog tog dijela Indije pa i svijeta.

Zamislite. Kao kada bi bakterija zalutala na simpozij fizičara o završnoj reviziji kvantne teorije i išla donijeti svoj veliki sud na temu. I najbolja bakterija teško da može biti pronicljiva po tim pitanjima, a nisu čak ni to pitanja od ikakve prave važnosti, koliko god se nekom intelektualnom zapadnjaku mogla činiti.

Ja sam imao čast zgriješiti na ovaj način, sada i zauvijek. Sažaljevati samog avatara.

No vidite, dobio sam i drugu priliku za Njegov Darshan. Zadnju. Dano mi je tada deset sati sjediti na suncu, na zemlji i čekati Ga. I iskoristio sam to dobrim dijelom da u meditaciji šaljem Njemu svoju malu ljubav, da molim Za njega umjesto da molim Njega, da pokušam dati Njemu kamenčić umjesto da iznudim planine. Tako nam je između ostaloga i učitelj rekao da je jedino čestito činiti.

Velika je čast uopće moći pristupiti svecu i avataru u jednome životu, a kamoli da Ga ideš neumorno moljakati da ti pomogne. Već ti je pomogao. Već si blagoslovljen. Naše neznanje i nesvjesnost zbilja su velike. Srećom nisu neoprostive, jer da jesu – nitko se nigdje ne bi mrdnuo.

Bio je to rođendanski darshan Sai Babe. Čekalo se. Zora je svitala. Sunce je izašlo. Sati su prolazili, a On se nije pojavljivao. Ekvatorsko sunce se penjalo po nebu, a ljudi su hrlili u sve većem i većem broju. Znoj se rosio na licima ljudi. Za zapadnjaka je izazov prelomiti nekoliko sati skvrčen na tlu, čekajući. To je test strpljenja, poniznosti, zahvalnosti – svega što zapadnjaku nedostaje. Sati u čekanju...

Negdje u međuvremenu više nisam osjećao umor, vrućinu, glad, žeđ – ništa. Čak niti želju da On dođe u vremenu u kojem smo ga iščekivali. Mnogi ljudi su se, iako je bilo zabranjeno i nesolidarno, stalno ustajali sa svojih mjesta u silnoj želji da očima vide avatara ukoliko bi se baš sada ukazao. Počeli su reagirati na bilo koji zvuk, kao mungosi na zvonce sa hranom. Vidjeti Ga smatra se najvećim blagoslovom. To i jeste Darshan.

Svi smo već dugo čekali i mnogi su bili spremni prelomiti se preko drugih, pa i urlati u bijesu samo za jednu vrećicu slanih štapića koje su Seve dijelile masi. Ljudi su bili nestrpljivi. Umorni. Neki su i spavali, hrkali u tom moru ljudi. U silnog gužvi u kojoj smo sjedili već mnogo sati, najednom je pridošlo još ljudi koji su se namjerili sjesti upravo tamo gdje smo mi sjedili već vrlo stisnuti. Čineći još i veću gužvu i vrelinu. Najednom su se dvoje djece odnikuda nasadila gotovo nama u krilo. Gledajući me pravo u lice sa velike blizine. Prva misao bila je ''oh ne, zar baš ovdje?'' Ljudi su gubili strpljenje, a komešanje i vika postala je masa u kojoj smo se našli. Mi - šutjeli smo. Djeca su nesmetano gledala moje neobično bijelo lice. Nedugo nakon toga shvatio sam da smo moja dva prijatelja i ja jedina tri bijelca u svoj masi ovog dijela zelenog partera. K tome još svo troje posve odjeveni u sniježno bijele panđabije. Tri smiješna bijela zgužvana znojna - ratnika svjetlosti?!?

Čekalo se i dalje. Dječica crnih lica sjedila su centimetrima daleko od nas, priljubljeni uz naša znojna tijela. Svi su se činili gladni, i hrane i Njega. Dao sam djeci naših preostalih dva-tri decilitra vode, jer sunce je bilo jako. U tom trenutku koji je postao stopljen sa predanjem...krenula je povorka koju se čekalo svo ovo vrijeme.

Avatar je izašao i polako se kretao zacrtanim putem!

Masa je podivljala, najednom su se svi ustali na noge i njihov pogled kao suncokretov gutao je sve u smjeru Njega. Inače su sve ove sate Seve konstantno molili i govorili ljudima da sjednu i ostanu u sjedećem položaju. Sada više nije bilo smisla. Nas troje ostali smo sjediti iako smo čekali od dva sata ujutro. I dok sam tako sjedio, a oko mene tisuće ljudi uskomešani i na nogama - sklopio sam oči i otvorio ih ponovo. Zvukovi i slika ovog događaja i vremena stopili su se u nešto tiho, nekakvo nečujno mirno prisuće.

U tom trenutku općeg slavlja na mene se sručila predivna i sveta - Milost shvaćanja. U toj silnoj buci, u ekstazi Njegovog dolaska, u strci – moj pogled bio je miran i nije se uopće dizao više od jednog metra u zrak. Oko mene bilo je tisuće malih crnih nožica koje su mlatarale.

I shvatio sam.

Shvatio sam zašto je avatar i dalje tu u svome fizičkome tijelu.

Shvatio sam svetost tih crnih nogica koje su se vrzmale oko moje glave.

I doista - Vidio sam Njega u Njima.

I dok su svi gledali u Njega koji je napokon, nakon više od 12 sati čekanja ljudi iz cijeloga svijeta - pristigao, ja sam samo gledao ljude oko sebe koje sam mogao gledati i sve ove sate.

Gledao sam njihovu potrebu i želju, njihove osmjehe, njihovo nastojanje, osjetio sam Njih duboko u grlu i grudima – i kroz njih vidio sam Boga, avatara. Crne nožice tapkale su usporenim snimkom, kao mantra. I već u njima bilo je dovoljno svjetla da pomogne ljudskom srcu. Silna buka oduševljenja bila mi je nijema i zaglušujuća. Nisam niti znao gdje se On trenutno nalazi. Moj smješak bio je sitan, duboko urezan u mene. Kao da nije niti bilo važno, jer nisam ga više ni očekivao ni osjećao odvojenoga od svih gladnih Indijaca koji su se gužvali oko nas i stapali s nama. Buka i gužva bila je nježnost i pjesma, lelujanje u Bogu.

Nakon kraćeg vremena i mi smo se ipak ustali sa zemlje. Ja sam i dalje gledao oko sebe, spokojno smeten, a jedan čovjek mi je prstom pokazao gdje se nalazi povorka s Njime na čelu.

I tada kada je moj pogled zastao na velikom postolju zlata i Njemu kojega nose – u toj sekundi – vratio mi je svu ljubav koju sam mu slao svih sati i mjeseci prije puta. U toj sekundi utisnuo se u mene kao pečat, moje grudi su se urušile, moje suze su potekle od sreće, shvaćanja, poniznosti, stida, ljubavi, ganuća, poimanja, svega, Njih, Njega, početka i kraja, milosti, davanja, ostajanja. Držao sam ruku na licu koje se ono posve vitoperilo od plača... i nije moglo prestati. To je bila ta potvrda svih milijuna garavih nogu i svih razloga zbog kojih je Baba i dalje sa svima nama. Ljubav. Ništa više. Nesavršenost čovjekove ljubavi spram Njega posve je nebitna, i samo je mi prosuđujemo takvom.

Podno mene bilo je dvoje garave djece koja su pokušavala vidjeti Babu, no nisu mogli zbog visine i mora ljudi koji se prosipaju i propinju na prste kako bi ga bolje vidjeli. Uzeo sam tada jedno od njih kao da je moje vlastito i podigao ga što sam više mogao, državši ga u zraku. Na djetetovu licu bio je smješak od milijardu bijelih zubi, a zvukovi su bili kao da sam u najdubljem klancu najbitnije scene najvažnijeg života koji je uprizoren zauvijek. Držao sam dijete iznad sviju kao da je najbitnije na svijetu, posve nevažno što ne mogu vidjeti ništa ispred sebe. Kako sam ga spustio podigao sam i njegovog mlađeg brata koji je isto želio vidjeti dolazak Svjetlosti. Mnogi su me gledali u toj masi, jer bio sam jedini uplakani bijelac koji grli i diže crnu braću prema nebu, sav obučen u bijelo kao dijete velikoga lica.

Tada sam osjetio nečije ruke na svome tijelu i sebe kako rastem u zrak. Mislio sam da me je prijatelj podigao da bolje vidim Babu kojega je masa dočekivala sa ovacijama. Taj tren dok sam bio visoko iznad sviju bio je najponizniji tren koji sam iskusio. Poklon i blagoslov. Nakon što sam spušten vidio sam da me je k nebu zapravo podigao jedan sredovječni siroti debeljuškasti Indijac iz mase, koji me je dočekao sa smješkom koji ljudi na zapadu ne mogu niti početi shvaćati. Možda ga nikada nisu niti vidjeli, osim odglumljenoga na filmu.

Bila je to čitava Indija koju sam podigao u zrak, i Indija koja mi je odmah uzvratila ljubav. Zagrlili smo se u osmjesima taj odrastao čovjek i ja... i još sam neko vrijeme gledao kako avatar dolazi na svoje mjesto, a ja sa rukom na licu jer je plač još povremeno izbijao na moju kožu.

Nakon toga sjeli smo. I sve je postalo odsanjano i lelujavo. Rastočeno. Milo. Dvadesetak minuta nakon toga helikopter je nadlijetao čitav stadion i desetke tisuća ljudi koji su došli iz čitave Indije, od Tibeta do oceana te od svijeta do cijeloga svijeta. Iz njega bacale su se posvećene ružine latice među ljude. Nebo je prekrio roj nježno crvenih latica koje su kišile na ljude. Ruke su poletjele i vapile u zrak. Gledali smo ovu kišu koja se odvijala nad udaljenim ljudima. Naposlijetku helikopter je stao iznad nas i izbacio latice kao kakav rajski blagoslov. Pomislio sam kako bih volio uhvatiti jednu i sačuvati je kao uspomenu. Ispružio sam ruku prema nebu i svoj dlan dok su tisuće latica kišile po nama kao neki sneni prizor.

Čekao sam hoće li mi jedna završiti u dlanu.

Osjećao sam da bi svakako trebala te sam nečujno zamolio Babu za jednu.

Kiša je prestala, a nekolicina je prolijetala kroz moje prste. Ruke oko mene mlatarale su i lovile nježne crvene latice ruže. Kiša je prestala, a laticu nisam uhvatio te sam svoju praznu ruku počeo spuštati natrag u krilo. U toj sekundi dok sam spuštao pogled i ruku dijete koje je sjedilo podno mene taman je podizalo svoju crnu ručicu pružajući mi jednu ružinu laticu i cvjetić koje je ulovilo.

Tamo, tako, na licu mjesta – to je bio Bog.

Tog trena vadim svoju zadnju bijelu papirnatu maramicu iz jedinog džepa na prsima panđabija, otvaram je i stavljam ružu i cvjetić te ih lijepo složene vraćam u svoj džep.

Svemir je tada bio zaokružen, i iznova sam po tko zna koji puta - u njemu našao svoje mjesto.

Na rastanku sam se izgrlio sa svoje dvoje djece, rekoh im da su oni isto Baba i da to moraju znati... i sa prijateljima krenuo sam natrag kroz bujicu ljudi.

stranica

O oprostu, o ljubavi i o zahvalnosti

Kada ih pogledam, ovo troje: oprost, ljubav, zahvalnost – čini mi se kao da ništa drugo niti ne postoji, a što bi u ovome životu trebalo... dozvoliti Sebi.

Znao sam reći kako ne znamo mi ljudi mnogo o oprostu.

Oprostio sam ali nisam zaboravio - ovdje nema niti grama oprosta.

Rado istaknem kako uvijek kada pišem i kada prosudim nešto, poput ovoga, činim to na osnovu 95% onoga što vidim u sebi u prošlosti i sada, a tek 5% onoga što uviđim oko sebe po stavovima i reakcijama ljudi. Zato ako se netko osjeti prozvanim, neka se dobro preispita – tko ga to doista proziva? Tko nas jedino može prozivati...Odmorite svoje tijelo boli na sekund, sjednite u fotelju mira i vidjet ćete.

Pisati o ovako velikim i svetim silama kakve su oprost, ljubav i zahvalnost... zahtjeva poniznost kakvu sam rijetko imao, i kakvu često dozivam. To je onda kada uočim da mudrije od toga i ne mogu provesti svoje sate ovdje, nego da molim da mi se pomogne biti bolje poniznim kako bih više radio po volji Njega, nego sebe. Sve ostalo su akademske i literarne dosjetke i lijepe riječi.

No ne želim o oprostu, o ljubavi i o zahvalnosti pisati sa uvodom u svoju nedostojnu narav, već sa poniznim i opravdanim znanjem da sam i ja, kao i vi, Bog. I mogu biti ponizan. Makar često ne osjetim taj lanac od svjetlosti što ga vučem po zemlji za sobom, pa se osudim na ''ljudsku slobodu''. Svi poznajemo ropstvo naše ljudske slobode.

Znate, oprost bilo kome uvijek znači oprost Sebi. Zvuči kao nešto već pročitano, no malo tko doista shvaća ovu rečenicu, a još manje tko ju živi. Da je lako svi bi mogli, ali to nije izlika da ne pokušavamo non stop.

Oprostiti nekome znači doista izaći na rub i unatoč svemu što se dogodilo, unatoč tome što ste mislili da ste oštećeni, obespravljeni, okradeni od drugoga koji vam je ''naštetio'' i koji se možda nikada za to nije ispričao: pristupiti toj osobi koja i dalje misli da je u pravu i koja vam se protivi, i Vi se njoj ISPRIČATE na tome što ste joj ikada išta zamjerali.

To znači okrenuti drugi obraz. (Za sve one koji misle da okretanje obraza znači nešto poput ''dati se maltretirati'') Jer... doista, shvatili ste: ne ispričavate se nikada nikome drugome. Nikada i nikome. Uvijek se ispričavate Bogu u Sebi. Uvijek kada opraštate činite to Sebi.

Uvijek zamjerate Sebi. Drugi je posve – iluzija.

Ovo zbilja nije lako za shvatiti. A nije lako ni zaživjeti. Iako je mnogo ljudi ovo već negdje čuo i klimalo glavom.

No sebi, Sebi jedinom dugujete oprost. Sebi dugujete oprost. Sebi dugujete oprost.

Drugi nas naoko ljute, drugi su nas naoko razočarali, drugi su nas naoko povrijedili – a zapravo, Vi plešete valcer sami samcati, i jedini partner koji vas čeka tamo u sjeni plesne sale je... oprost. Samo oči mu svijetle u mraku.

Naime, stidim se jedino jer sam uspio više puta biti ovaj oprost, i jer znam da bih morao biti u Njemu sve sekunde svakoga dana.Oprost je čudo ljubavi. Nisam u Njemu, ali ipak, on je u Meni. Samo kada ga se sjetim, i zamolim, i kada On osjeti da ga iskreno molim – nije daleko.

Oprost, ljubav, zahvalnost: ne mogu se niti odsanjati u bilo kojem smislu - odvojeni. Jer svi su samo aspekti Sveljubavi. Što je to ljubav ili sveljubav pa i najširi vokabular može samo pljuckati o tratinu i fićukati u vjetar. To je kao mačevanje sa planinom. Zahvalnost... ona je naravno, kao i svo troje zajedno, sijamski bliska sa sviješću i sa poniznošću. Mi ljudi naravno, najčešće krivo poimamo poniznost. Rijetko je iskusimo i miješamo je sa podilaženjem, nekakvom potlačenošću, udovoljavanjem i trpljenjem. To su naravno samo naši osobni  traumatični osvrti i opet, nemogućnost oprosta sebi samome. Poniznost je najveći dar, jer u njoj je sadržana najveća snaga koja je čovjeku dana na poklon i na zaslugu.

Poniznost i snaga, poniznosti i vrhunska hrabrost – sinonimni su.

Kad ih takvim napokon otkrijete znači da ste barem jednom u ovom životu bili istinski ponizni. Da ste ''pregrizli govno'' veličine prekooceanskog tankera, stali uspravno i... oprostili. Svaka vam čast.

Zahvalnost. Svako jutro i svaku večer da od srca zahvalite u stanju sreće i ushita na svemu što imate...uh...za to mi trebamo znati što je to što uopće imamo. I koliko smo bezobrazno bogati. I koliko smo žrtve našeg pogrešnoga poimanja žrtve. Naše bogohulne svakodnevne razmaženosti. Kada bi si svatko Otvorena Srca krenuo nabrajati što sve ima u životu, iznutra i izvana, kada bi vidio kako stotine milijuna nekih drugih ljudi živi, kakvu sudbinu oni gule i to sa smješkom i zahvalnošću... postidjeli bi se toliko da bi nam kapilari popucali. Dragi moji, imamo svi SVE, pa i više od toga. Da se polovice odreknemo bili bi bogati!

Opet dolazimo do svijesti i poniznosti. Do zahvalnosti. Osvrnute se od svoje mladost, zdravlja, udova, talenata, prijatelja, roditelja, odjeće i obuće, preko sigurnosti, hrane i pila,izbora, pitke vode, obrazovanja, lapmica za bor, dvjesto tisuća igračaka i iskustava, slobodne volje, komfora... ljubavi, sposobnosti za ljubavi, ljubavi koju tek trebate osvjestiti.

Da je dan duži možda bi i stigli nabrojati sva blaga koja smo zaboravili i o koja brišemo noge...

Oprost, ljubav, zahvalnost. Ako se ikada i za što molite - molite se za njih. U njima su svi ostali začini ljubavi, poput poniznosti, mira, psihičkog i fizičkog zdravlja, poput materijalnih dobara u kojima mislite da oskudjevate...u njima nisu pojmovno niti apstraktno, već implicitno i i duboko, kao hrast u žiru. Oprost je toliko jestiv i hranjiv da je čitav gotovi obrok za Bogove. Ovo sam također isprobao na svojoj koži. I molim se i danas za to.

Nikada, ali nikada nisam toliko dobio koliko kada sam davao i uspio dati – ove stvari koje sve zajedno jednostavno jesu ono nešto iza riječi Sveljubav.

Sretan Vam Božić : )))

stranica

Zrcalna ljubav

''Pojedinci koji ne vole sebe ne mogu duboko dijeliti s ostalima jer imaju pristup samo površinskm aspektima sebe samih.'' Bhakti Tirtha Swami

Ljubav prema sebi dolazi kroz predani rad na sebi. Bez rada na sebi posve ste osuđeni na druge. Prije nego date sebe drugima; radite na sebi. Ovo idealno zvuči, šteta je nemoguće. Svi se mi dajemo drugima loše; sa njima imamo ovisničke odnose i od rođenja nam je usađivano upravo to. Tko su ''drugi''? Drugi su ''oni vani'': vlada vaše planete, vlada vaše države, vlada vaše općine, vlada vaše škole ili tvrtke, vlada vašeg domaćinstva ili zgrade, vlada vaše obitelji, vlada vašeg odgoja, vašeg marketinga i medija, vlada vaše vremenske prognoze, vlada mišljenja o vašoj frizuri, o vašem stilu, vašim odlukama, vašem karakteru, vašem biću i vašim roditeljima, djeci i prijateljima. ''Drugi'' su oni koji su naoko stvorili i sustvarali svijet u koji ste stavljeni.

Kada smo ostali osuđeni na druge tada naša stanja, mišljenja, imanja i djelovanja postoje isključivo u odnosu na ''njih''. Mi smo ovdje hodajuća meta. I ovdje si teško dajemo za pravo učiniti nešto duboko za sebe, radi sebe i nešto što vjerujete da je ispravo bez obzira na ''sve njih''. Ili ako si priuštite nešto takvoga - čekaju vas opravdanja, rezoni, racionalizacije, objašnjenja. Čeka nas velika i topla obitelj krivnje. Zamislite posve nemati potrebu ili primoranost pravdati se ikome - jednom zauvijek.

Kroz predani rad na sebi vidjet ćete da je riječ o čudnovatoj ILUZIJI, jer ''druge'' ste VI stvorili i VI ste im dali moć! Začudit ćete se kada to doživite! Ono što ste gledali na svojem platnu života kao ''njih'' ili kao ''druge'' zapravo je zamračena soba sa zrcalima u lunapraku, a strah je generator koji ga napaja. VI ste sebe zakinuli. Nitko drugi. Kada sebi postavite nova pravila i nove dozvole i date sebi dovoljno onoga što nam svima fali - ljubavi! – tada ćete vidjeti da je ''izvanjski svijet'' zapravo jedna lutkarska predstava koja podnosi mnogo od zabavne improvizacije. Najednom, zbog vaše vlastite promjene spram sebe mijenjaju se vaša iskustva, mijenjaju se ljudi oko vas, njihova otvorenost, njihova stvarnost, njihova uvjetovanost. ''Stranci'' koje će te susretati u životu biti će drugačijega kova i igrati će drugačije uloge. Tamna soba komičnih zrcala se otvara i postaje balkon sa širokim pogledom. Kakve su to čudne domine u igri?

Znate, čovjek nije mnogo više no realistična perika na tjemenu duše. Podno života i naših lica skrivena leži naša izigrana istina. I što više radite na sebi, radite više sa tom izigranom istinom. I vaše lice se polako mijenja. Ne puno prije nego što se suoči sa svakim pa i najmanjim strahom i lažima koje nazivamo – moj život, moj karakter, moja obitelj, moj odgoj, moje navike, moji načini, moje ''ja''. Ništa od toga nije naše ''ja'', a mnogi naši ''načini i navike'' su (pazite zbunjenog čuda) automatizirana djelovanja iz pukog straha kojima se štitimo. Dobili ste ih karmom, odgojem, primjerima i ranim traumatičnim iskustvima. Gotovo sve što znamo kao naša iskustva samo su okolnosti koje smo odabrali ili su odabrale nas zbog NAŠIH vlastitih uvjerenja koja nosimo i rasipamo uokolo kao maslačak svoje plaho sjeme. Ako ćemo se voljeti u djelu, morat ćemo se razgolititi da bi uopće vidjeli što to trebamo zavoljeti, pa krenuti od tamo. Nije uvijek jako lako.

Radom na sebi produbljujemo se i uviđamo istine koje kada se doista počnu zaživljavati donose spoznaje i stavove kojih prije nije bilo. Takvim radom posve redefiniramo sebe – temelj! Iz temelja polazi SVE naše. Jedna od istina koju počinjemo sprovoditi u djelo je ta da ''oni vani'' nisu mudriji, ispravniji, niti u pravu samo zato jer su ''tamo vani'', jer su brojni, jer su bili ovdje prije nas, jer imaju svoje blaženo mišljenje, jer su na televiziji ili u uredima. Kada kroz uporan rad na sebi stanemo uviđati i priznavati naš pravi identitet tada nas postaje sve teže pokoriti, sve teže prevariti. Postajemo slobodni-ji! Sa vremenom postajemo dovoljno slobodni činiti neke velike stvari, pa čak i voljeti one kojih smo se bojali. Kada vidimo ''onog drugoga'' bez iti malo straha(a strah postoji u svakom odnosu) sve što može ostati je ljubav. Tada, ljubimo svojeg bližnjega. Prerastamo strogi međuodnos ''ja-oni'' i nudimo osuđeniku u sebi pomilovanje spram ''njih''. Samim time postupno postajemo sve više svoji(ne svojeglavi) te sebe i njih bolje cijenimo. Naš pogled više nije prožet uvjetovanošću i potrebama koje mislimo da drugi mogu zadovoljiti.

Nevjerojatno, ali nama ''oni'' ne trebaju da bi smo mi – išta! I tek tada možemo osjetiti pravi poriv u sebi: onaj da im se dajemo. Da im pružimo sebe. Da ih volimo takve kakvi jesu, a bez da ih vidimo, bez da ih mijenjamo, bez da im se petljamo u život. Oni prestaju biti iskrivljene zrcalne slike nas i postaju neovisni, nevezani za nas.

Stavom prema sebi mijenjamo SVE stavove koje smo imali. Mi smo ta prva domina koju počinjemo ljuljati sve dok se nakon dovoljno truda ne strovali na onu dominu ispred nje. Kaskada je neminovna, a traje koliko i proces rasta.

Što više radimo ili nastavljamo raditi uviđamo kakav smo nekoć rob bili i opet dolazimo do temelja cijele priče: kako onome sebi iz prošlosti pokloniti potpuni oprost i bezuvjetnu ljubav?! Kako sagledati to preorano groblje prošlih bivanja sada kad ih tek stotinu puta jasnije vidite kao grubosti, kukavištvo, strah, bijeg, pa se preznojimo od sramote pred samim sobom!? Da ne kažem da se i razjarimo na sebe. Ne znaš bih li se bičevao na glavnome trgu ili pao u sažaljevanje i katatoniju. I tu je izazov ljubavi i oprosta. Čeka da se odvažimo.

Pustimo potpuno sve i bilo koje druge koji su sudjelovali i koji sudjeluju u vašem životu i toj prošlosti koju svi imamo. Pogledajmo sebe! To lice u ogledalu je ono što smo tražili, što smo stvorili – krenimo od tog odraza! Te oči i to lice u ogledalu najveći su izazov i jedina zemlja za pokoriti, preorati, opljeviti, zasijati novim sjemenjem i svakodnevno zalijevati vodom i sunčevim sjajem. Treba ne naučiti već htjeti i željeti voljeti tu istu zemlju na kojoj je nekoć toliko krvi proliveno, toliko toksina bačeno, toliko korova i otrovnog žbunja je nicalo, toliko ograda zabijano - iz neznanja i straha. Srećom zemlja se uvijek može obnoviti ma koliko se prije iscrpila, ali ne može bez najvećeg od svih oruđa: ljubavi spram sebe. Baš te panaceje koja zvuči otrcano svima onima koji su još daleko od svojeg početka ljubavi.

* * *

''Svi vam kažu da trebate voljeti sebe, ali nitko vam ne kaže kako se to radi'' T.B.

Mnogo je istine u ovoj tvrdnji. Srećom ipak postoje oni koji nam govore o tome kako se voljeti. Rijetki su, a ionako ih posve shvatimo i primjenimoto znanje tek onda kada smo spremni. Voljeti sebe zahtijeva određenu zrelost i volju, jer ako taj temelj ne postavimo – uvijek radimo s većim ili manjim (ili ogromnim) gubitcima.

Mnogo je načina da se iskaže i da se čini ljubav prema sebi, a jedan od centralnih ključeva je EGO. Ego je naš privremeni identitet i moramo ga početi odgajati tj. treba ga preodgojiti. Sve što odgajamo vrijedno je naše ljubavi, kao i poštovanja. Trebat će nam ocean strpljenja sa ovim djetetom. Moramo ga naime smjestiti gdje ne čini štete i zatim ga štititi ljubavlju, jer on je kao dijete ostavljeno u mraku – sve što zna je strah i briga. Sve što on posjeduje je identitet, ja, ja, ja, i potrebu da 'ja' bude važno, veliko i zaštićeno u ovom malom svemiru. Ja - mora imati da bi bio. Što više slušate to dijete postajete njegova žrtva i teže ili nikako ne odrastate u istinskome smislu. Dijete vas lako proguta, svo vaše vrijeme, misli, nastojanja, a jedini sustav vrijednosti mu je opstanak, važnost i posjed. To dijete je najzločestije, najtvrdokornije, najvragolastije, najdomišljatije stvorenje. Odličan je u svim igrama koje možete zamisliti, posebice skrivača. Jedino ga se pobjeđuje ljubavlju i mudrošću, tako da nije neobično što razmaženo vlada svijetom i gotovo svim pojedincima. Ako ne odgojimo svoj ego, tada on odgaja nas, točnije vodi nas putem onako kako on misli da je najbolje. Ego je često briljantan i domišljat, ali vrlo je rijetko miran i sretan. Sebe voli ili ne isključivo u odnosu na druge, nije spojen na istinski izvor ljubavi niti doista poznaje ljubav i davanje. Zna samo derivate straha, trgovinu i prisvajanje.

Naime, mnogi kao argument za zatiranje i obezvređivanje ega uzimaju to da se sveci posve odriču svojega ega! Bitno je da nas ne treba zanimati kako doći na 108. kat sa tla već kako sa prizemlja i prvog ili drugog kata polako i sigurno doći na četvrti, peti, pa šesti. Zatim ako smo ustrajni, kako uopće pronaći nekakav lift koji bi nas uz našu pomoć brže mogao dovući uz puno truda na petnaesti, dvadeseti, trideseti kat, a da pri tom ne padamo stalno dolje i k tome da na niže etaže gledamo sa odobravanjem i oprostom. Uspon je grbav, spiralan, vrtoglav, ali je uspon.

Svi mi sudimo sebi, drugima i svijetu sa tla. Sa petoga kata već je nepregledno drugačiji pogled i drugačije poimanje svega oko nas. Gledajući kako je svijet djelovao sa prvoga kata ispunjava nas poniznošću, jer znamo da je uvijek još veći put do gore i da idemo prema mjestu zbog kojeg smo svjesni da i danas možemo činiti mnogo bolje te da je i ovo samo etaža, a tek onda kad dođemo do majstorstva sebe samog, kako kaže učitelj: ''e tek tada ste ušli u duhovni vrtić i polako učite abecedu i korake!''. Pravi napredak krije u sebi pravu poniznost.

Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost sa dostojanstvom? Ova pitanja izriču potrebu za metodom. Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi nemaju blagoga pojma kako se to čini, a jedva da i poimaju što uopće znači izraz ''voljeti sebe'', jer zvuči gotovo paradoksalno ili kao igra riječi. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka???

Bakti Tirta Swami govori da temelji za ljubav spram sebe počivaju u nenasilju i u čistom življenju. Dakle ako odlučimo voljeti sebe bilo bi dobro da se počnemo

- dovoljno poštovati da zbog svojeg uživanja u hrani ne ubijamo ili dajemo ubijati,

- da ne koristimo opijate i stimulanse kako bi pobjegli od sebe i stvarnosti, već da si damo pravo i povjerenje biti snažni i slobodni.

- da svoju seksualnost i seksualnu energiju koristimo na ispravan način, a ne kako bi manipulirali, liječili svoje loše mišljenje o sebi ili se iživljavali.

Ove su stavke početni temelj ljubavi i poštovanja spram sebe samoga.

Louise Hay je svoje čitavo životno djelo posvetila učenju ljudi ljubavi prema sebi samima, kao i tehnikama kojima se to čini. Ljudi koji su već čitali takve ili slične stvari imaju u glavi teoretsku spoznaju no jedino po svojim životnim iskustvima i ''rezultatom života'' mogu uočiti primjenjuju li to znanje ili ga samo znaju citirati. Treba ih primjeniti sa sviješću.

Svi sve znamo, a nitko sretan. Neki ljudi čituckaju, drugi pročitaju, treći iščitavaju, a četvrtima neki tekst zbilja ''prokanalira''. Ovi stupnjevi su moja izmišljotina, ali imaju dosta veze sa istinom. Riječi i tekstovi mogu služiti kao moćna alatka i medij(ator), a mogu biti čitani posve gluhim ljudima. Opet se vraćam na volju i želju koje uvjetuju svako djelo u nastajanju, a njima nas nitko ne može naučiti. To da stvorimo želju, iskrenu želju i volju za boljim i dopustimo nekom tekstu(ili češće osobi) kojega smo našli i koji nas je našao da ''kanalira'' - ovisi samo o nama i našem stanju svijesti. Malo tko od nas ima hrabrosti priznati si do koje mjere potcjenjuje i prezire samog sebe, a što se očituje u otporu spram jednostavnih stvari koje bi nam bile pero lake da se iskreno volimo. Da ne kažem koliko se očituje u djelovanju i životnim iskustvima koja si navlačimo na grbu.

Prosječnom potrošaču i sunarodnjaku siguran sam da zvuči bedasto kada netko uopće povezuje ljubav spram sebe sa ne pušenjem, ne opijanjem ili ne jedenjem mesa. Ovo mnogima zvuči gotovo asketski ili zastranjeno. Naravno da nije. Malo tko je voljan priznati da je posve ovisan o umjetnim ''ružičastim naočalama'' i ''šećernm parfemu''. Ljudi misle da su ovisnosti one stvari koje se liječe u bolnicama. Ne, ono su ovisnosti koje su dovele osobu do ovisničkog cilja –potpunog utrnuća od boli ili smrt. Na kraju se naša želja za potpunim utrnućem od boli ponekada pretvori u izrazito bolni pakao. Fizički, mentalni i emocionalni. Ovisnost je apsolutno sve što ne možemo prestati činiti bez problema na barem 40 dana i noći, a što zacijelo pripisujemo nekakvoj navici, običaju ili općoj normi; poput mesa, alkohola i nekih drugih. Nije naime problem u mesu, problem je u iskrenosti spram sebe samoga.

Neki ljubav spram sebe možda vide u ugađanju sebi. Mi svakako trebamo biti dobri prema sebi, maziti i paziti sebe, davati si ohrabrenja i dopuštenja, ali kada je ''ugađanje'' u pitanju današnja kultura nije nikakvo mjerilo u tretiranju sebe ili čak bilo koga: ni drugih nacija, ni kultura, ni odgoja, ni prehrane, ni sustava vrijednosti. Devedeset posto naših svakodnevnih navika i običaja služe kako bi opravdale i racionalizirale isključivo osjetilna ugađanja i otupljivanja svih vrsta i boja. Hedonizam i svi ''izmi'' unutar njega nisu ništa više do šećernog parfema koji držimo pod nosom kako ne bi primirisali niti grama od gomile govana koji nas okružuju u vlastitom i društvenom životu, jer se naravno bojimo i vjerujemo da smo nemoćne žrtve.

Želja i volja koje naglašavam ono su što nas uče svi gurui; oni predstavljaju temelj prave molitve, pravi način zamolbe, poziva energiji, svemiru, sebi, Bogu. Boga se moli sa srećom i vjerom da je ono što se traži već ovdje, moli ga se sa predanošću i zahvalnosti. Ne sa energijom obespravljenoga već energijom povlaštenoga. Način na koji molimo presudan je. Jedan veliki guru rekao je svojim učenicima:

''Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli – prima. Onaj tko traži – nalazi. A vrata će se otvoriti onomu tko kuca.'' Luka 11:9

Napisao: Robert Marinković