Čuvar praga

Ispred zakona stoji vratar. Tom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga, da ga pusti u zakon, no vratar mu odgovara, da mu sada ne može dopustiti da uđe. Čovjek razmisli malo i potom upita: "A kasnije? Hoću li onda kasnije moći ući?" "Možda", odvrati mu vratar, "ali sada ne". Budući da su vrata koja vode do zakona još uvijek otvorena, a vratar se maknuo ustranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Spazivši to, vratar se nasmije i reče: "Ako te to tako mami, pokušaj proći usprkos mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. Tamo ispred svake dvorane stoji još po deset vratara, sve jedan moćniji od drugog. Već sam pogled na trećeg čak ni ja ne mogu izdržati." Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta, govorili su da je zakon svagda i svakome pristupačan, no kad malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati, dok mu ovaj ne dopusti ući. Vratar mu dade klupicu, te naredi, da sjedne s jedne strane vrata. Sjedeći ondje, proveo je čovjek mnogo dana i godina. Mnogo je puta pokušao ući, mnogo je puta vrataru dosađivao svojim molbama. Vratar je često razgovarao s njime, ispitivao ga o njegovoj domovini i o mnogo čemu drugom, no sve to bijahu sama ravnodušna pitanja, kakva postavljaju velika gospoda, a naposljetku bi uvijek iznova rekao da ga još ne može pripustiti. Čovjek, koji se bješe pripremio za put, upotrijebio je štošta, ne bi li nekako podmitio vratara. Ovaj je, istina, primio sve te darove, ali njegov odgovor na kraju sveudilj bijaše: "Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio napraviti." Za silnih tih godina, čovjek je gotovo netremice promatrao vratara. Posve je zaboravio na druge vratare, a ovaj ovdje, činilo mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinjao je svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kad ostarje, glas mu postade tiši i samo još sebi gunđaše u bradu. Postade djetinjast i, kako je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, poče i njih moliti da mu pomognu skloniti vratara. Najzad mu oslabi vid, i nije više znao postaje li uistinu sve oko njega mračnije ili ga samo oči varaju. No usprkos tomu, sada je u mraku razabirao neki sjaj, što neugasivo izbijaše kroz vrata zakona. Polako je tako prolazio dan za danom i najzad mu dani bijahu izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još ne bješe postavio vrataru. Rukom mu dade znak, da se približi, jer više nije mogao uspraviti tijelo, koje postajaše sve ukočenije. Vratar se morao sagnuti duboko k njemu jer čovjek se bijaše jako smanjio. "A što bi sada još htio znati?" upita ga, "ta, ti si nezasitan." "Svi streme k zakonu", odvrati čovjek, "pa kako onda da za svih tih silnih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?" Vratar shvati, da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha, koji se već gubio, izdere se na nj: "Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. A sada ga idem zatvoriti."

Čuvar praga nije neko nezavisno biće, koje je stvorila neka moć izvan nas čiji bi zadatak bio spriječiti nam napredovanje na našem putu. Oblik tom arhetipskom liku daje naše neznanje; u njemu se ogledaju svi strahovi i otpori, svi negativni obrasci, loše misli i osjećaji iz naše prošlosti, sve ono čega se svjesno ili nesvjesno još uvijek grčevito držimo. Onaj dio u nama koji je vezan za prividni svijet stvari i nepromjenjivih odnosa ne želi promjenu i pokušava se zaštititi od svega što bi ga moglo uzdrmati. Pojavljujući se u obliku čuvara praga, on nas želi zastrašiti i natjerati da odustanemo. U vremenima promjene i krize, koju misao na promjenu uzrokuje, čuvara praga susrećemo na različite načine i na različitim razinama: u snovima i u vizijama, u liku neke konkretne osobe ili situacije u našem svakodnevnom životu. I dok s jedne strane osjećamo da je nužno napraviti neki korak, čuvar nas praga odgovara od njega donoseći pred nas cijelu paletu zastrašujućih slika i misli te najrazličitijih ideja koje bi nas mogle navesti na to da se ne pomaknemo s mjesta. (To je ona vječna igra yina i yanga o kojoj su oduvijek govorili istočnjački mistici).

Čuvar praga može na sebe uzeti toliko lica koliko je oblika čovjekova bića koje teži za vječnim životom, a najčešće se javlja u liku koji nam je tog trenutka najstrašniji.

Tri su glavne vrste "zemaljske hrane" koje čovjeka drže u iluziji odvojenosti od duhovnoga svijeta i vezuju ga uz svijet privida: seksualnost, moć i posjedovanje. Nabrojene su teme u svezi s tri prva energetska središta ili čakre. Često se čuvar praga javlja u svezi s tim područjima kao glas koji nas plaši i zadržava da ne bismo napravili neki korak, npr. napustili posao koji nas ne zadovoljava i na kojem se osjećamo frustriranima i potražili drugi. U takvim se situacijama pojavljuje u obliku upornih misli ili poruka nekoga iz okoline, govoreći: "Ma, nemoj to. Ovdje si siguran, ovdje znaš što možeš očekivati, a tko zna što te tamo čeka..." i sl. Njegov je glas snažan i, čuvši ga, čovjek se boji napraviti bilo što, čak i onda kada, primjerice, za svoj rad na dotičnom radnom mjestu već mjesecima nije dobio plaću, kada ga pretpostavljeni šikaniraju i sl. Iz istih razloga ljudi ostaju u odnosima koji ih više ne zadovoljavaju, ne usuđujući se tražiti ništa za sebe ni odbiti ono što ne žele, iz straha od samoće, napuštenosti, osude okoline... Pored individualnih čuvara pragova postoje i kolektivni, poput političara, vojske, crkve, banaka i sl. koji nam nude različite oblike zabluda, npr. "Ako nemate novaca, ne očajavajte. Mi vam nudimo mogućnost kredita. Kupite danas, platit ćete sutra" itd. (kao da će sutra to platiti netko umjesto nas). Čuvar praga javlja se i u obliku rasprodaja, na kojima znamo kupiti i stvari koje zapravo ne želimo, samo zato što su jeftine...

Pod maskom prividne sigurnosti, čuvar praga nas zapravo drži prikovanima za staro i ne da nam naprijed već nas potiče da ostanemo u cipelama koje smo već prerasli iz straha da možda nećemo naći nove koje više odgovaraju našoj sadašnjoj mjeri. Jednom kada je prevladan, sav naš strah čini nam se ništavnim i smiješnim, a nova sloboda, koju smo svojim izborom dobili daje nam snagu se suočimo sa svim preprekama koje nam stoje na putu, te ih svladamo.

Smijati se, rizik je da ispadneš budala.

Plakati je rizik izgledati sentimentalan.

Posegnuti za drugim je rizik uplitanja.

Otkriti osjećaje rizik je otkriti svoje pravo ja.

Izložiti ideje i snove pred svjetinu rizik je da ih se izgubi.

Voljeti nekog je rizik da ljubav ne bude uzvraćena.

Živjeti je rizik umiranja.

Pokušati znači riskirati pogrešku.

Ali riskirati se mora

Jer najveća je opasnost ništa ne riskirati.

Čovjek koji ništa ne riskira, ne čini ništa, nema ništa, nije ništa i postaje ništa. On će možda izbjeći patnju i bol, ali ne može ništa naučiti ni osjetiti, mijenjati se ni rasti, ljubiti ni živjeti. On je okovan svojim stavovima, on je rob. On je proigrao svoju slobodu. Samo onaj koji se usudi, istinski je slobodan.

(***)

Ne prepoznamo li glas čuvara praga i ne prepoznamo li kakav je smisao kušnje pred koju nas stavlja, zastat ćemo zastrašeni i nesposobni pomaknuti se, privezani za aveti prošlosti, projicirajući svoj unutrašnji pakao na svijet i ljude oko nas.. Samo oni, koji se usude, mogu ići naprijed. Samo oni koji se usude pogledati u tamu, mogu zaista stići do svjetla. To je jednostavna istina, koju znaju svi posvećeni i svi oni, koji otvorena srca kroče putem istine ne bojeći se rizika, koji donosi novo i nepoznato. Uspijemo li prepoznati i prevladati svoj strah i otpor te, usprkos njima, nastaviti put, uskoro ćemo spoznati da čuvar praga, kojeg smo doživljavali kao zastrašujućeg protivnika, u suštini nije protivnik već zaštitnik, koji nam pomaže da svojim putem ne idemo prebrzo, već svjesno i odgovorno napredujemo korak po korak.

Kad stojimo pred njim, a to se događa u svakoj krizi u kojoj se nađemo, čini nam se, u našem strahu, da znamo odgovore na sva životna pitanja. Ostajemo prikovani pred pragom novog početka, pred novim vratima koja nas čekaju, i možemo za to naći brojna objašnjenja, psihološka, filozofska ili čak religijska, ali - život prolazi mimo nas. Nakon nekog vremena - a katkada može proteći i cijeli jedan ljudski vijek - ponovno ćemo napustiti stavove na koje nas je naveo naš strah i opet početi živjeti. Do nove krize.

Usudimo li se, pak, suočiti se sa svojom tamom i strahom te proći pored "čuvara praga", imat ćemo prilike vidjeti kako se ta tamna zastrašujuća sila najednom transformira u svjetlo koje nas prati dalje na našem putu. Ono što nas je strašilo, bile su samo aveti prošlosti i naša vezanost za stvari koje su morale umrijeti kako bi napravile mjesta nečem novom. Čuvar se praga, od demonskog bića koje nas straši, pretvorio u anđela čuvara.

Samo se nesvjesni i nepažljivi ljudi potpuno identificiraju s događajima i situacijama koje život pred njih donosi. Ljudi koji kroče putem istine i samospoznaje znaju da je sve što se događa i sav materijalni svijet - tek pozornica i šifra kojom se objavljuje ono nevidljivo. Svaka je životna kriza ispit i prilika za predah i pitanja, te korak prema naprijed. Svaka je životna kriza, ma kako bolna i teška bila, prilika za novi početak, za novo rođenje duše; za inicijaciju. Upravo u krizi savršeno smo slobodni budući da sam osjećaj krize znači da je dotičnom odsad zauvijek zatvorena jedna mogućnost, no istovremeno, na jednoj dubljoj razini, pred njim se otvara bitno više mogućnosti no što ih je ikada bio svjestan.

Sve u prirodi ima svoj tijek i svoje vrijeme, sve je u prirodi podložno kozmičkom zakonima i ciklusima rađanja i umiranja. Sva mudrost svijeta sastoji se u tome da prepoznamo te faze u našim životima i na njih reagiramo na odgovarajući način, odnosno da pustimo neka umre ono što je staro i dotrajalo, kako bismo time napravili mjesta za rođenje nečeg drugog, novog. To je prirodan proces, prirodan tijek stvari. Sva mudrost svijeta sastoji se u tome da prepoznamo glas čuvara praga i osluhnemo, a onda se okrenemo svojoj unutarnjoj mudrosti i zamolimo je za vodstvo i podršku pri prvom koraku te potom, usprkos strahu, usprkos neznanju, krenemo. Svi slijedeći koraci ukazivat će nam se putem.

(iz knjige "Tragajući za sobom")