Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Osho - Prosvjetljenje



O prosvjetljenju


Sje?am se sudbonosnog dana, 21. marta, 1953. Radio sam tokom mnogih života -- radio sam na sebi, borio se, ?inio sve što može da se ?ini -- a ništa se nije doga?alo
. Sada razumijem zašto se ništa nije doga?alo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su spre?avale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da ?ovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda do?e trenutak kada traganje mora biti odba?eno. ?amac je potreban da bi se prešla rijeka, ali onda do?e trenutak kada morate iza?i iz ?amca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije mogu?e. A tako?er, jedino sa naporom, ništa je mogu?e.

Upravo pred dvadesetprvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Do?e trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. U?inio si sve što možeš, a ništa se ne doga?a. U?inio si sve što je ljudski mogu?e. Što drugo onda možeš u?initi? U ?istoj bespomo?nosti, ?ovjek odbacuje svako traganje.

I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ni?im, onog dana kad nisam o?ekivao da se nešto dogodi, po?elo je da se doga?a. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz ?ega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drve?u i u stijenama i nebu i suncu i zraku - bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. O?i su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam tako?er stao. Jer ne možeš postojati bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.

Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okre?eš pedale, on ide sve dalje, ako ne okre?eš pedale, on stane. Može i?i malo zbog prošlog impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl po?ne da se zaustavlja. On nema više energije, nema više mo?i da ide bilo kuda. On ?e se srušiti i kolabirati.

Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo težiti da dobijemo nešto, zato što ska?emo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega - skok ispred sebe, skok u budu?nost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne postoji stvara ego.

Zbog toga što potje?e iz nepostoje?eg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od želje i ni?ega više. To se sastoji samo od že?i i ni?eg više. Ego nije u sadašnjosti, on je u budu?nosti. Želja i ego postoje u suradnji, oni koordiniraju. Ako si u budu?nosti, tada je, ?ini se, ego vrlo supstancijalan. Ako si u sadašnjosti, ego je opsjena, po?inje iš?ezavati. Onog dana kada sam prestao tragati... i nije ispravno re?i da sam ja prestao tragati, bolje ?e biti da se kaže: onog dana kada je prestalo traganje. Stvarnost se doga?a samo kada želja prestane. Dakle, ovo je dilema. Što da se radi? Želja je tu, a prosvijetljene osobe stalno govore da želja mora biti zaustavljena, i nastavljaju odmah zatim govore?i da ne možeš zaustaviti želju. Pa što da se radi? Ostavljaš ljude u nedoumici. Oni su u želji, sigurno. Kažeš da ona mora biti zaustavljena - u redu. A onda kažeš da ne može biti zaustavljena. Što onda treba uraditi? Želja mora da se razumije.

Ti je možeš razumjeti, potrebna je neposredna percepcija, i potrebno je neposredno prodiranje. Pogledaj u želju, samo vidi što je to, i vidjet ?eš lažnost toga, i vidjet ?eš da to ne postoji. I želja padne i, istovremeno, u tebi nešto pada. Ego ne može postojati bez želje, želja ne može postojati bez ega. Želja je projicirani ego, ego je introprojekcija želja. Oni su zajedno, dva aspekta iste pojave.

Onog dana kada je prestalo željenje, osjetio sam se vrlo beznadežno i bespomo?no. Nema nade, jer nema budu?nosti. Nema se ?emu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ideš u krugovima, to nastavlja da se njiše pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: 'Hajde, tr?i brže, sti?i ?eš.' Ali koliko god ti brzo tr?ao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidiš oko Zemlje. On se pri?injava, ali ne postoji. Ako kreneš, on se stalno udaljava od tebe. Što brže tr?iš on se brže udaljava. Što sporije ideš, on ?e se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna - rastojanje izme?u tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. ?ak ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje izme?u sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje izme?u sebe i svoje nade.

Nada je horizont. Ti pokušavaš premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane želje. Želja je most, most od sna - jer horizont ne postoji, ne možeš praviti most ka njemu, možeš samo sanjati o mostu.

Ne možeš biti udružen sa onim što ne postoji. Onog dana kada je želja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomo?an i bez nade. Ali baš u tom trenutku nešto je po?elo da se doga?a. Po?elo je da se doga?a ono isto na ?emu sam kroz mnoge živote radio, a nije se doga?alo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezželjnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomo?nosti, odjednom ?itavo postojanje po?ne ti pomagati. Ono ?eka. Kad vidi da radiš svojevoljno, ono ne smeta. Ono ?eka, može da ?eka beskona?no, jer za njega nema žurbe. Ono je vje?nost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padneš, onog trenutka kad iš?ezneš, ?itavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari po?nu da se doga?aju. Sedam dana sam živio u vrlo beznadežno i bespomo?nom stanju, ali u isto vrijeme, nešto je uskrslo. Kad kažem beznadežan, ja ne mislim na ono što ti podrazumijevaš pod beznadežnim. Prosto ho?u re?i da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna. Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usredišten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu. Beznadežnost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iš?ezla i sa njom njen parnjak, beznadežnost, tako?er je bila iš?ezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo - biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram koristiti rije?i - ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Nešto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kažem da sam bio bespomo?an, ja ne podrazumijevam rije? u rje?ni?kom smislu.

Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem bespomo?an. Prepoznao sam ?injenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako ne mogu stajati na svom sebe tlu - nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu... ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato što nije bilo ni?eg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushi?enja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo - kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemogu?e tome dati bilo kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet - teško za shvatiti, teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da rije?ima, jezikom može objasniti. Svi sveti spisi su izgledali mrtvi i sve rije?i koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemi?ne. Ovo je bilo tako živo.

Bilo je kao val plime blaženstva. ?itav dan je bio ?udan, divan, i to je bilo slamaju?e iskustvo. Prošlost je iš?ezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio ?itao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila ne?ija tu?a pri?a koju sam ?uo i kao da mi je netko pri?ao. Osloba?ao sam se prošlosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono što Buda zove anata. Granice su iš?ezavale, razlike su iš?ezavale.

Um je iš?ezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teško dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadrži blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prošloš?u. Do ve?eri je postalo tako teško to podnositi - boljelo je, bilo je bolno. Nešto je bilo vrlo izvjesno, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško re?i što je to - možda ?e to biti moja smrt - ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi - nešto kao smrt, nešto vrlo drasti?no, nešto što ?e biti ili smrt ili novo ro?enje, raspe?e ili uskrsnu?e - ali nešto od ogromnog zna?aja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemogu?e držati o?i otvorene.

To stanje spavanja nije li?ilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono što Patan?ali misli kada kaže da su spavanje i samadhi sli?ni. Samo sa jednom razlikom - što si u samadhiju potpuno budan i spavaš tako?er. Usnuo i budan istovremeno, ?itavo tijelo opušteno, svaka stanica tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje opušteno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi... jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogu?em snu, a tvoja svijest je na svom vrhuncu. Susre?u se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo ?udan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako ?udno - kao da je ?ovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš re?i ´sre?u se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobi?no. Po prvi put te to šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje.

Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom životu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, o?i su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsiraju?i život svuda oko sebe, veliko treperenje - gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome.

To je postalo tako neizmjerno stvarno da je sve postalo nestvarno. Zidovi sobe su postali nestvarni, ku?a je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost. Zato, kada Buda i Šankara kažu da je svijet maya, iluzija, nama je teško to razumijeti. Jer mi poznajemo samo ovaj svijet, nemamo nikakvu predodžbu. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O ?emu to ovi ljudi govore - ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate ono stvarno realno, njihove rije?i ne mogu biti shva?ene, njihove rije?i ostanu teorijske. One sli?e na hipoteze. Možda ovaj ?ovjek predlaže filozofiju - 'Svijet je nestvaran.' Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svijet nestvaran, šetao je sa jednim od svojih prijatelja, vrlo logi?nim ?ovjekom; taj prijatelj je bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik re?e: A sad, svijet je nestvaran, a? Kažeš da je svijet nestvaran? - zašto si onda kriknuo? Ovaj kamen je nestvaran? - zašto si onda kriknuo? Zašto onda držiš nogu i zašto iskazuješ toliku bol i muku na svom licu? Prestani sa tim. To je nestvarno.

Sada ovaj tip ?ovjeka ne može razumjeti što Buda misli kada kaže da je svijet opsjena. On ne misli da možeš pro?i kroz zid. On ne kaže to - da možeš jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedeš li kruh ili kamenje. On ne kaže to. On kaže da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznaš, ova takozvana stvarnost prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa višom stvarnoš?u u vi?enju, javlja se usporedba, ina?e ne. U snu, san je stvaran. Ti sanjaš svake no?i. San je jedna od najve?ih aktivnosti koju stalno ?iniš. Ako živiš šezdeset godina, dvadeset godina ?eš spavati i skoro deset godina ?eš sanjati. Deset godina u životu - ništa drugo ne radiš tako mnogo. I svakog jutra kažeš da je to bilo nestvarno, i opet no?u kad sanjaš, san postane stvaran.

U snu je jako teško sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. Što se doga?a? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako re?i da je to nestvarno? U usporedbi s ?im? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvoriš o?i, tu je druga stvarnost. Sada možeš re?i da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnoš?u, san postane nestvaran.

Postoji bu?enje - u duhu sa TOM stvarnoš?u TOG bu?enja, ?itava ova stvarnost postane nestvarna. Te no?i sam po prvi put razumio zna?enje rije?i maya. Ne da nisam bio znao tu rije? ranije, ne da nisam bio svjestan zna?enja rije?i. Kao što si ti svjestan, ja sam tako?er bio svjestan zna?enja - ali nikada ranije nisam to bio razumio. Kako možeš razumjeti bez iskustva stvarnog vi?enja? Te no?i, još jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, još jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god želiš da to nazoveš - nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako god ho?eš. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno - tako neprozirno, tako transparentno, a ipak tako ?vrsto da ga je ?ovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugušilo u onoj sobi. To je bilo previše i još nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo - gušilo me je. To je bilo previše! To ?e me ubiti! Da sam ostao još nekoliko trenutaka, to bi me bilo ugušilo - tako je izgledalo. Izjurio sam iz sobe, izašao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod neba sa zvijezdama, sa drve?em, sa Zemljom... da se bude sa prirodom. I onda kada sam izašao, osje?aj gušenja je iš?ezao. Bilo je to jedno suviše malo mjesto za takvu veliku pojavu.

?ak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je ve?e od neba. ?ak ni nebo nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Išao sam ka najbližem vrtu. To je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iš?ezla. Hodao sam, ili sam tr?ao, ili sam prosto letio; bilo je teško razlu?iti. Nije bilo gravitacije, osje?ao sam se bestežinski - kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio sam, po prvi put više nisam bio pojedinac, po prvi put je došla kap i pala u ocean. Sada je ?itav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ograni?enja. Pojavila se ogromna mo?, kao da mogu u?initi bilo što. Mene nije bilo, postojala je samo ona mo?. Dospio sam do vrta u koju sam imao obi?aj i?i svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko no?i. Bilo je suviše kasno, bilo je skoro jedan sat po pono?i. Vrtlari su ?vrsto spavali. Morao sam u?i u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali nešto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo u mojoj mo?i spre?avati sebe. Prosto sam plutao. To je ono što mislim kada kažem ponovo i ponovo 'plutaj sa rijekom, nemoj gurati rijeku.' Bio sam opušten, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. 'To' je bilo prisutno, nazovi to bogom - bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog je previše ljudska rije?, pa je postala previše prljava od prevelike upotrebe, zagadilo je jako mnogo ljudi. Krš?ani, hindusi, muhamedanci, sve?enici i politi?ari - svi oni su iskvarili ljepotu te rije?i. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam samo bio nošen... nošen valom plime. Onog trenutka kad sam ušao u vrt, sve je postalo osvijetljeno, bilo je to po ?itavom tom mjestu - blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam vidjeti drve?e po prvi put - njihovo zelenilo, njihov život, sam njihov sok koji te?e. Cijeli vrt je spavao. Drve?e je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt živ, ?ak i sitni listovi trave su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo - drvo molšrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je odabrao. Otišao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se po?ele smirivati.

?itav univerzum je postao blagoslov. Teško je re?i koliko dugo sam bio u tom stanju. Kada sam se vratio ku?i, bilo je ?etiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema vremenu na satu najmanje tri sata - ali to je bila beskona?nost. To nije imalo nikakve veze sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali ?itava vje?nost, beskrajna vje?nost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva, nemjerljiva stvarnost -.

I toga dana se dogodilo nešto što se nastavilo - ne kao kontinuitet - ali se još uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost - svakog trenutka to se doga?alo ponovo i ponovo. ?udo je bilo svakog trenutka. Te no?i... i od te no?i ja uop?e nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno mo?an i istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snažan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija. Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ružinog cvijeta - tako krhkog u svojoj snazi... tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena ?e postojati, cvijet može nestati svakog trenutka, no ipak, cvijet je ja?i od stijene, zato što je življi. Ili, snaga kapi rose, na vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu - tako lijepa, tako mila, a ipak može skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali može do?i mali vjetri? i kap rose može skliznuti i izgubiti se zauvijek.

Prosvijetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi... Kao ružin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga života, a ne smrti. Njihova mo? nije od onoga što ubija; njihova mo? je od onoga što stvara. Njihova mo? nije od nasilja, agresije; njihova mo? je mo? milosti. Ali nikada više nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kažem da je to bilo ogromno ?udo. Svakog trenutka sam iznena?en što sam još uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, još uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim o?i i kažem: 'Dakle, opet sam tu?' Jer skoro se ?ini nemogu?im. ?udo je bilo kontinuitet. Ja sam lomljiv, delikatan i osjetljiv. To je moja snaga. Ako baciš kamen na cvijet, kamenu se ne?e ništa dogoditi, cvijet ?e nestati. Ali ipak ne možeš re?i da je kamen mo?niji od cvijeta. Cvijet ?e nestati zato što je cvijet bio živ. A kamen - njemu se ništa ne?e desiti zato što je on mrtav. Cvijet ?e nestati zato što cvijet nema snagu uništavanja. Cvijet ?e prosto nestati i ustupiti mjesto kamenu. Kamen ima mo? da uništi jer kamen je mrtav. Upamti, od toga dana ja stvarno uop?e nisam bio u tijelu; samo neka delikatna nit me povezuje sa tijelom. I stalno sam iznena?en da cjelina nekako ho?e da sam ovdje, jer ja više nisam ovdje svojom osobnom snagom, nisam više ovdje po svojoj volji. Mora biti da me cjelina zadržava ovdje, da mi dopušta da se još malo zadržim na ovoj obali. Možda cjelina želi da podijeli nešto sa tobom kroz mene.

Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je još jedan svijet. Kada kažem da je svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drve?e. Ovo drve?e je apsolutno stvarno - ali na?in kako vidiš ovo drve?e je nestvaran. Ovo drve?e je stvarno samo po sebi - ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti - ali onako kako ga ti vidiš, ti ga uop?e ne vidiš; ti vidiš nešto drugo, fatamorganu. Ti stvaraš svoj osobni san oko sebe i ako se ne probudiš, nastavit ?eš sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji poznaješ svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretneš sa svijetom koji postoji, tada stvarnim svijetom.

Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako imaš o?i, bistre o?i, bez ikakvih snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre o?i, jasno?u, percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka - onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada po?neš gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projicirana laž. To je zna?enje fatamorgane. ?im vidiš, ?ak i na jedan jedini tren, ako možeš vidjeti, ako možeš sebi dopustiti vidjeti, ustanovit ?eš kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda - u oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ružan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet.

Ti koristiš stvarni svijet kao ekran i na njega projiciraš svoje osobne ideje. Kada kažem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa beskona?noš?u, svijet je svjetlost i ushi?enje, to je slavlje, mislim na svoj svijet - ili na tvoj svijet, ako odbaciš svoje snove.

Kada odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio. Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? - da su snovi privatni. Ne možeš ih podijeliti ?ak ni sa svojom voljenom osobom. To nije mogu?e. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. ?im iza?eš iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. ?im su ti o?i bistre, iznenadna osvijetljenost - odjednom si preplavljen ljepotom, veli?anstvenoš?u i miloš?u. To je cilj, to je sudbina.

Dopusti mi da ponovim.

Bez napora, nikada ne?eš to posti?i, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat ?e ti veliki napor, i samo tada do?e trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si došao do samog vrhunca svog napora - sve što možeš u?initi ti si u?inio - tada, odjednom nema potrebe da se ?ini bilo što više. Odbaciš napor. Ali nitko ga ne može odbaciti na sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. ?ini koliko god možeš napora, uloži u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti - sada me napor ne?e odvesti nikuda. I toga dana ne?eš biti ti onaj koji ?e odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, doga?a se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je doga?anje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu... Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo... svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava ?itavu Zemlju i ?itavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suviše ograni?en. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulirati. To se može dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to može dogoditi. Kada si ne-ti - bez želje, ne ideš nikuda - kada si samo ovdje-sada, ne ?iniš ništa posebno, samo postojiš, to se dogodi. I to dolazi u valovima i ti i val postanu kao plima. To dolazi kao oluja, i odnosi vas u jednu potpuno novu realnost. Ali najprije moraš u?initi sve što možeš, a onda moraš nau?iti ne-?injenje. ?injenje ne-?injenja je najve?e ?injenje, a napor nenapornost je najve?i napor. Tvoja meditacija koju stvaraš pjevaju?i mantru ili tako što sjediš miran i tih sile?i sebe, jako je osrednja meditacija. To stvaraš ti, to ne može biti ve?e od tebe. To je napravljeno kod ku?e, a stvoritelj je uvijek ve?i od stvorenog. Stvorio si to sjede?i, ?ine?i joga položaj, pjevaju?i 'rama, rama, rama' ili bilo što - 'napamet, mehani?ki' - bilo što. Prisilio si um da bude tih. To je prisilna tišina. To nije onako tiho kao što do?e kada tebe nema. To nije ona tišina koja dolazi kada skoro ne postojiš. To nije ono blaženstvo koje se spušta na tebe poput goluba.

Kaže se kada je Isusa krstio Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu, Bog se spustio na njega, svijetli duh se spustio na njega kao golub. Da, to je to?no tako. Kada te nema, mir se spušta na tebe... kao golub... dospijeva u srce i ostane tamo, ostane tamo zauvijek.

Ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditatora. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima - shva?aju?i da su one uzaludne - tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti moraš iš?eznuti, moraš ustupiti mjesto. Moraš postati prazan, samo tada možeš postati ispunjen.

Te no?i ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostoje?i i postao postojanje. Te no?i sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo ro?en nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, ?ak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno.

Nije da sam samo modificiran, transformiran, modificirani oblik, transformirani oblik starog. Ne, nije bilo kontinuiteta. Toga dana, dvadesetprvog marta, osoba koja je bila živjela mnogo, mnogo života, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uop?e nije povezano sa starim, po?elo je bivati. Religija ti samo daje potpunu smrt. Možda sam zbog toga ?itavog dana koji je prethodio tom doga?aju osje?ao neku hitnost nalik na smrt, kao da ?u umrijeti - i stvarno sam umro. Spoznao sam mnoge druge smrti, ali one nisu bile ništa u usporedbi sa ovom. To su bile djelomi?ne smrti. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali što se osobe ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukrašeno mnogo puta, mal?ice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostao. Te no?i smrt je bila potpuna. Bio je to sastanak sa smr?u i Bogom istovremeno.

 

- Osho -

Tekst prenesen sa: http://www.oshoworld.com/

http://www.oshoworld.com/biography/innercontent.asp?FileName=biography4/04-07-enlightenment.txt

Osho Rajneesh

Osho (Chandra Mohan Jain) je ro?en u selu Kuchwada, Narsinghpur okrugu u indijskoj državi Madhya, 11. prosinca 1931. kao najstariji sin od jedanaestero djece trgovca tekstilom, koji je pripadao Jain-skoj religiji. Roditelji su ga poslali da živi s djedom i bakom (maj?inim roditeljima) do njegove sedme godine. Po Oshovoj procjeni to je bio najvažniji utjecaj u njegovom razvoju zato što mu je baka dala maksimalnu slobodu bez nametnutog obrazovanja ili ograni?enja. U sedmoj godini njegov obožavani djed je umro, tako da se tada vratio živjeti s roditeljima. Djedova smrt ostavila je dubok trag, a i još jedna smrt drage sestri?ne Shashi kada je imao 15 i to dovodi do neobi?ne zaokupljenosti smr?u koja je trajala cijelo njegovo djetinjstvo i mladost. Od najranijeg djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh, inzistiraju?i na osobnom iskustvu istine više od slijepog prihva?anja znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak prosvijetljenja s ?etrnaest godina. Tih godina eksperimentira s meditacijama. Najviše je uživao izazivaju?i svoju izdržljivost vježbaju?i razne tehnike disanja, plivaju?i u rijeci i bore?i se s rije?nim brzacima. Osho je doživio duhovno prosvijetljenje 21. ožujka 1953, kada je imao 21 godinu. Rekao je da je odbacio sav napor i o?ekivanja. Nakon što opisuje intenzivan sedmodnevni proces, pri?a kako je izašao no?u u Bhanvartal vrt u Jabalpuru i sjeo ispod drveta.

„U trenutku kada sam ušao u vrt sve je postalo blistavo, sa svih strana - blagoslov, blaženstvo. Prvi puta sam mogao vidjeti drve?e - njihovo zelenilo, njihov život, njihov snažni pogon. Cijeli vrt je spavao, drve?e je spavalo. Ali mogao sam vidjeti sav život u vrtu, ?ak i najmanja trav?ica bila je prekrasna.

Osvrnuo sam se. Jedno je drvo nevjerojatno svijetlilo. Privuklo me i povuklo prema sebi. Nisam ga izabrao ja, izabrao ga je sam Bog. Sjeo sam ispod njega. Kako sam sjeo, tako su se stvari po?ele sre?ivati. Cijeli je svemir postao blagoslovljen.“
Nakon što je doživio prosvijetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini, Osho završava studij filozofije, doktorira 1956., a 1957. - Rajneesh predaje na visokoj školi za sanskrit u Rajpuru. Godinu dana kasnije postaje profesor filozofije na univerzitetu u Jabalpuru. Godine 1966. napušta to mjesto, da bi se posvetio podu?avanju meditacije. Šezdesetih godina putuje Indijom kao „Acharya (U?itelj) Rajneesh" drže?i predavanja i izazivaju?i ortodoksne religiozne vo?e na javne polemike, ispitivao je tradicionalna vjerovanja i sretao ljude svih životnih usmjerenja doti?u?i milijune srca.


1968. godine nastanjuje se u Bombaju gdje je žive?i i podu?avaju?i u Woodland apartmanu po?eo razvijati svoju jedinstvenu Dinami?ku meditaciju. Moderni ?ovjek, govorio je, previše je optere?en zastarjelim tradicijama prošlosti, kao i tjeskobama modernog života, tako da mora pro?i kroz duboki proces pro?iš?enja prije no što se može ponadati da ?e otkriti stanje bez misli - opušteno stanje meditacije.

1974. Osho otvara ashram u Puni koji postaje Meka za moderne traga?e za Istinom. Sljedbenici ga po?inju zvati Bhagwan - Blaženi. Tadašnji predsjednik Indije, Morarji Ranchhodji Desai, godinama je sprije?avao sve napore Bhagwanovih u?enika da presele ashram u jedan zaba?eni dio Indije, gdje bi eksperimentirali s njegovim u?enjem i stvorili zajednicu koja bi se samofinancirala i živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti i smijeha.

1980. - Izvršen je pokušaj ubojstva na Bhagwana, pri jednom od njegovih predavanja. Napada? je bio ?lan jedne tradicionalne indijske sekte. Iako se službena crkva, kako na Istoku tako i na Zapadu, njemu protivi, Bhagwan tada ve? ima ?etvrtinu milijuna u?enika - iniciranih sannyasina.


1981. Bhagwan prestaje s predavanjima i stupa u fazu „komunikacije srca k srcu, bez rije?i", jer mu je tijelo prili?no oslabilo i treba odmora. Njegovi ameri?ki sljedbenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice koja se razvija nevjerojatnom brzinom, pokazuju?i impresivne rezultate pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu hraniti 3000 ljudi. Na ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su stanovali i hranili se u Rajneeshpuramu. S druge strane, ameri?ka vlada odbija Bhagwanov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad Rajneeshpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i krš?anske ve?ine.


U listopadu 1984. Bhagwan ponovo po?inje govoriti pred javnoš?u. Istovremeno s rastom zajednice u Oregonu stvaraju se velike zajednice u svim važnijim zapadnim zemljama, uklju?uju?i i Japan, koje žive od svojih neovisno zara?enih prihoda.


1985. Bhagwanova tajnica i nekoliko ?lanova uprave iznenada napuštaju zajednicu, a na vidjelo izlazi cijeli niz ilegalnih djela koja su po?inili. Bhagwan poziva ameri?ke vlasti da obave temeljnu istragu što one iskorištavaju da bi poja?ale svoju borbu protiv zajednice. Bhagwan biva uhapšen. Put do mjesta gdje mu se trebalo suditi, a koji uobi?ajeno traje nekoliko sati avionom, produžio se na ?ak osam dana. Nekoliko dana se ?ak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Bhagwan pri?ao da su ga u Oklahomi uveli pod drugim imenom i strpali u karantenu zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od hepatitisa, bolesti koja je fizi?ki oslabljenom Bhagwanu mogla biti kobna. Sat vremena prije nego što je kona?no trebao biti oslobo?en, poslije dvadeset dana muka, otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuirani osim Bhagwana. U zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja ostao u njegovoj krvi, ruše?i mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku, na savjet svojih pravnika, Bhagwan je priznao krivnju za dva od trideset i ?etiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj na?in izbjegao dalji rizik po život od strane ameri?kog pravosu?a. Upotrijebio je "Alfred klauzulu", po kojoj se netko može proglasiti krivim iako to nije svojom osobnom krivnjom. Nakon pla?anja kaucije od 400 000 dolara i zabrane ulaska u Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim avionom, te leti za Indiju. Tjedan dana kasnije, zajednica u Oregonu se po?ela raspadati.


Naredne 1986. godine Bhagwanu nije bio dopušten boravak ni u jednoj od država u koje bi se uputio: Gr?ka, Švicarska, Švedska, Engleska, Irska, Kanada, Nizozemska, Njema?ka, Italija, Urugvaj, Jamajka, Portugal, odbijali su ga pustiti u svoju zemlju ili bi mu svega nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje. Faxevi s informacijama o navodnim krijum?arenjima stvari i droge te prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio toj zemlji za vizu, što bi logi?no prouzrokovalo reakcije policije. Tako je Bhagwan svojim radikalnim raskrinkavanjem svih vrsta ljudske i vlastodrža?ke laži i licemjerstva, zaslužio titulu "svjetskog državnog neprijatelja", kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine svog ovozemaljskog života proveo je u svom ashramu u Puni.

Oshovi govori u?enicima i traga?ima širom svijeta objavljeni su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika. Kao što sam kaže "moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja poruka je zapravo alkemija, nauka transformacije, tako da jedino oni koji su spremni umrijeti takvi kakvi jesu i biti ro?eni ponovo u ne?em tako novom da ga sada ne mogu ?ak ni zamisliti...jedino takva nekolicina hrabrih ljudi ?e biti spremna slušati, jer slušanje postaje riskantno."

"Slušaju?i, vi poduzimate prvi korak ka tome da budete preporo?eni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete napraviti ogrta? i hvaliti se njom. To nije doktrina u kojoj možete na?i utjehu za uznemiravaju?a pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od umiranja i ponovnog ro?enja."


Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o zenu, istovremeno se usmjeravaju?i na samu srž svoga u?enja, spajaju?i i poništavaju?i u sebi sve tradicije, u?enici su ga nazvali Osho, po jednom zen-u?itelju, što zna?i "novi ?ovjek".


Promijenio je ime Bhagwan Shree Rajneesh u Osho Rajneesh 12. rujna 1989. godine, jer je potpuno svojim u?enjem prevladao indijsku vjersku tradiciju, iz koje potje?e titula Bhagwan. Time je promijenjeno ime organizacije koja se razgranala širom svijeta, kao i naslovi blizu 400 knjiga, koliko je ostalo iza njega. 19. sije?nja 1990. god., Osho Rajneesh napustio je svoje tijelo - oslabljeno srce je popustilo i Bijeli Oblak se raspršio u Beskraju. Njegovi u?enici pri?aju da se ponašao kao da ide na izlet toga dana; kada su jedna po jedna funkcija tijela po?ele otkazivati, nije dozvolio svom osobnom lje?niku da ga prenese u bolnicu na operaciju rije?ima: „Došlo je vrijeme da odem." Potvr?uju?i u?enje Osha da je smrt radost i ekstaza, njegov lije?nik je po?eo plesati oko kreveta na kome je ležao jedan od rijetkih Prosvijetljenih ljudi našega vremena. Po objavljivanju vijesti o smrti njegovog tijela, cijeli ashram u Puni je po?eo slaviti, dok se njegovo tijelo iste ve?eri spaljivalo, po starom indijskom obi?aju. Urna s pepelom se ?uva ispod njegovog kreveta, dok je njegova božanska mudrost stalno prisutna me?u njegovim u?enicima, koji nastavljaju voditi organizaciju NEO-SANNYAS INTERNATIONAL i održavaju njegovo u?enje i prisustvo živim, pamte?i rije?i: „Moje tijelo ?e umrijeti, ali moja energija ?e ostati vje?no s vama." Kažu da su mu posljednje rije?i bile, dok je tiho odlazio: „Ja nisam s ove planete. Moje tijelo je ovdje bilo samo gost."

 

Tekst prenesen sa:

http://www.nebeski-dar.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=45&Itemid=59

-------------------------

Vjerujemo da smo vas ovom kratkom biografijom zainteresirali za jednog od rijetkih prosvjetljenih ljudi našega vremena. Napisao je sljede?e knjige:

Knjiga o egu

Knjiga o ženi

Knjiga o muškarcu

Knjiga o djeci

Jutarnje kontemplacije

Ve?ernje kontemplacije

Put do srca

Prosvjetljenje jedina revolucija

Od lije?enja do meditacije

Ni vode ni mjeseca

Mudrost pijeska

Hodaju?i u Zenu, sjede?i u Zenu

Bijeli lotos

I sada i ovdje

Njegove knjige možete prona?i ovdje.

-------------------------------------------

Osho linkovi:

http://www.livingwaves.com/osho/osho_bs.htm

http://www.osho-yu.com/