Astralni svijet


Iz knjige 'Život poslije smrti', Yogi Ramacharaka

3. Prijelazni stadij života

 Prosječni zapadnjak nije u stanju ni zamisliti raj drugačije nego li ga uči njegova vjerska dogma tj. kao neko mjesto negdje u prostoru Svemira sa stazama popločenima zlatom i palačama od dragulja. Pa i oni koji su se oslobodili takvih djetinjastih predodžaba nailaze na poteškoće oko poimanja raja u vidu stanja tj. izvan prostora. Intelekt zapadnjaka muku muči pri oblikovanju apstraktnih predodžaba i većinom ponovo zapada u staru naviku poimanja raja u prostornim dimenzijama tj. u vidu nekog mjesta.

Naprotiv, intelekt istočnjaka s lakoćom asimilira pojam o raznim stadijima bitka. Tijekom stoljeća taj je pojam stekao istu određenost i jasnoću kao i pojam vremena i prostora. Ima na zapadu mislilaca koji sramežljivo priznaju da ne mogu odijeliti predodžbu o stadijima od slike sukcesivnih slojeva materije. No takvo je prikazivanje daleko od Istine kao i poimanje u obliku mjesta i prostora. U našem slučaju radi se o stanju, a nikako o mjestu ni u kakvom smislu te riječi. Učeniku ne preostaje ništa drugo nego naučiti razlučivati ideju mjesta od pojma stadija tj. stanja.

Stadij života je stanje aktivnosti vječne energije duha u kojemu Svemir živi, ostvaruje se i kreće.

Svaka točka prostora sadrži mnoge stadije aktivnosti. Primjer za objašnjenje možemo uzeti iz fizičkog svijeta. Uzmimo primjerice vibraciju svjetla. Znamo da je ono posljedica kontakta titranja valova etera s fizičkom materijom. Svaka boja ima mjesto na skali vibracije. Svaka sunčeva zraka koju primamo sastavljena je od mnogih boja spektra, koje se daju zamijetiti razdvajanjem svjetla pomoću prizme u spektroskopu ili kada od kapljica kiše nastane duga. Sve se te boje mogu naći u ma kojoj točki prostora u kojoj prolazi zraka sunčeva svjetla. Također, znamo da je to samo djelić spektra, onaj koji može registrirati naše oko. Ostale boje više ili niže frekvencije moguće je registrirati određenim instrumentima.

Da vam objasnimo i učinimo bližim poimanje bezbrojnih i beskrajnih stadija postojanja, možda nam još bolje može poslužiti pojava elektriciteta. Slično kao u primjeru sa svjetlom, zračni prostor može biti ispunjen tisućama radio titraja/signala (radio, TV, GSM, telegrafski, radarski itd.) različitih frekvencija, a da se međusobno uopće ne ometaju. Razni titraji prolaze jedni kroz druge, a da jedni druge ne primjećuju ili smetaju. Shvatljivo je, dakle, da u istom komadu prostora može istovremeno postojati mnoštvo svjetova koji poradi različitih titrajnih frekvencija materije ne samo da ne ometaju jedni druge, nego dapače niti pojma jedan o drugome nemaju.

Moglo bi se ovom prilikom postaviti pitanje: naučava li dakle filozofija Yoge, da su stadiji života samo razni oblici materije u titranju ? Daleko od toga ! Ustvari svaki pojedini stadij predstavlja razni stupanj titrajne energije, nipošto ne materije. Materija je samo niži oblik titrajne energije, a to su čak i najljepši oblici materije. Ipak valja napomenuti da ima oblika materije toliko ljepših i uzvišenijih od onih koji su nama poznati, koliko su ovi plemenitiji i viši od najljepših klisura... a iznad razine materijalnoga uzdižu se jedan viši od drugoga stadiji nematerijalne energije, o kojima fizika niti ne sanja.

Poslije ovog objašnjenja bit će shvatljivo da pri daljnjem spominjanju stadija postojanja s onu stranu nipošto ne mislimo ni na kakve predjele u prostornom smislu.

Svrha ove knjige je ograničena na promatranje i opis pojedinih stadija ili razina astralnog svijeta, koji su u vezi s egzistencijom duha, oslobođenog smrtne olupine, odnosno svijeta duhova ljudske rase.

Vidjet ćemo da tamo ima mnogo razina i podrazina, a sam se naziv astralni svijet upotrebljava za razliku od fizičkog svijeta, koji je od prvoga niži na ljestvici titraja. Svaka razina i podrazina ima naročite karakteristike i pojave. Ipak, svi su podvrgnuti istim općim zakonima i principima te svi zajedno nose opća naročita obilježja.

Konačno, prije prijelaza na promatranje astralne razine potrebno je osvježiti ispravno shvaćanje onoga što nazivamo stadijem ili razinom.

Govoreći o uzdizanju sa niže na višu razinu ili pak obratno, ne namjeravamo takvim riječima izraziti pojam penjanja ili silaženja po stepenicama, nego hoćemo označiti uspon ili silazak s jedne razine na drugu. Niti se izranjanje iz dubine oceana na površinu ne može upotrijebiti kao egzaktna slika koja bi ilustrirala naš pojam. Jedina predodžba iz fizičkog svijeta koja nam može približno označiti pojam razine ili stadija, odnosno ilustrirati prijelaz s jedne razine na drugu jest povećanje ili smanjivanje titraja zvučnih valova, a isto tako i valova svjetla i elektriciteta. Napinjanjem žice na guslama povećava se frekvencija titraja, a time se također povisuje ton.

Kao još materijalniji primjer može poslužiti prijelaz minerala od najvećeg stupnja tvrdoće u plinovito stanje jednostavnim povećanjem titranja njegove materije utjecajem topline. Ono što je istina za pojave najnižih stadija, činjenica je i za one najviše. Prijelaz sa niže na više razinu ili obratno može se zamisliti kao promjena u titranju ili vibraciji energiji od koje je sve sagrađeno. Takvo zamišljanje bit će dosta blizu Istine, koliko to naše manjkave sposobnosti mišljenja i uspoređivanja dopuštaju. Nema riječi prikladnih za oznaku viših pojava, pa svako objašnjavanje riječima nižih razina jest grubo, nepotpuno i nezadovoljavajuće. Ipak i posredstvom ovih nepotpunih usporedbi ljudski duh može shvatiti višu pojavu koja je iznad njegovih mentalnih sposobnosti i mogućnosti izraza obična govora.

A sada, imajući sve to na umu prelazimo na proučavanje astralne razine postojanja.

 

4. Astralni svijet

U djelima starih autora mogu se naći mnoga saopćenja o serijama životnih stadija ili razina nazvanih astralni, koji su neposredno iznad svijeta materije. Izraz astralni upotrebljava se u više značenja. Mnogi strani autori, poput nas, označavaju tim izrazom cijelokupnu seriju stanja razina, koja se nalazi iznad materijalnog svijeta i najviše serije postojanja nazvane duhovni stadij, čija prava priroda i bit nije dostupna shvaćanju prosječnoga čovjeka.

S druge strane neki moderni pisci Zapada uzimaju izraz astralna razina da bi označili samo najniže razine astralne serije, one koje se s jedne strane miješaju s razinama materije, a s druge se strane dotiču više astralne razine. To donekle unosi pometnju kod onih koji se bave studijem nadmaterijalnih razina.

U ovoj knjizi slijedimo primjer starih autora, primjenjujući izraz astralni na cijelu seriju razina koje se nalaze između materijalnih i viših duhovnih razina.

Astralni se svijet sastoji od bezbrojnih razina i podrazina, koje su dalje podijeljene u odjele, tako da sve to skupa čini ljestvicu postupnoga uspona s viših razina materijalnog do nižih stadija spiritualnog svijeta.

Između tih krajnosti smještena je sva sila razina i nevjerojatna raznolikost pojava. Na nižim se astralnim razinama manifestiraju psihička svojstva poznata po imenima jasnovidost (vidovitosti), telepatije, psihometrije. Na drugoj razini opet nalaze se tzv. fantazmi, duhovi i druge pojave bestjelesnih bića, koje ponekad zamjećuju ljudi ili koje niže životinje. Na drugim se razinama ove niže sfere kreću astralna tijela još na Zemlji živućih ljudi i to bilo za vrijeme sna, bilo u izvjesnoj vrsti ekstaze, ili kada netko za izvjesno vrijeme posve napušta vlastito tijelo te u svom astralnom tijelu prolazi s onu stranu.

Astralne boje su aure koje okružuju fizička tijela svih ljudskih bića, a javljaju se i na nekim astralnim podstadijima. Drugi podstadiji ili podrazine nose naziv sfera psihičkih sila i na njihovom području nastaju razne vrste psihičkih pojava. U nižim astralnim slojevima kruže tzv. uobličene misli, zatim valovi i oblaci misli emitirani iz ljudskih bića, pa te misli u kruženju utječu na misli i osjećaje onih koji ih privlače radi sličnog psihičkog raspoloženja. To spominjemo tek usput pošto je u drugom dijelu sve to opširno razloženo. Za osobe bez dovoljno iskustva neki su niži slojevi nepoželjni za posjećivanje. Ustvari, oprezan duhovnjak izbjegava koliko je to god moguće ova područja i isto tako preporuča i početniku izbjegavanje te psihičke nečisti poput močvarnih i nezdravih predjela materijalne razine.

Mnoge osobe su nepromišljeno pokušale prodrijeti na ove niske razine bez točnog poznavanja njihove prirode. Mnogi su sebi upropastili tijelo i dušu nepromišljeno izazivajući psihička stanja. koja su im omogućila prijelaz i aktivnost na tim područjima. Za slične slučajeve vrijedi stara izreka: Budale se guraju onamo kamo se anđeli plaše poći.

Neke niže astralne razine pune su astralnih likova ljudskih bića odijeljenih od tijela, čiji su najviši principi još uvijek povezani uz astralno tijelo i blizinu Zemlje, jer ih materijalni svijet odviše privlači. Na istom području zadržava se također izvjesno vrijeme izrod bez tjelesnoga ljudskog života koji je sputan uz materijalni svijet sa svim zemaljskim privlačnostima, lišen svake želje za višim. Mučno je promatrati ljude, koji se ni za što ne bi htjeli družiti sa sličnim ljudima na Zemlji, kako s užitkom uspostavljaju kontakt baš s takvim ološem astralne razine, posve uvjereni da opće sa lijepim i blagoslovljenim dušama. Lako je razumjeti razočaranja poslije ovakvih dozivanja duhova na spiritističkim seansama kada se uzmu u obzir značajke bića koje nastavaju niže razine. Neki se od tih obješenjaka često zabavljaju predstavljajući se kao rođaci i prijatelji onih koji ih dozivaju i bolno ih iznenađuju.

Što je stupanj razina viši, napušta se spomenuta klasa bića i ulazi u područja duša nadarenih višom spiritualnošću. Ljestvica razina se stalno uspinje dok konačno ne dosegne svijet blaženih, privremeno boravište onih koji su postigli visoki stupanj duhovnog razvoja. To je raj kojega su religije nastojale opisati već prema svojim dogmama i tradicijama.

Vjerovanje čovječanstva sadrži i dogmu o paklu, kojega se također može naći u nižim razinama, koje nastavaju duše surove prirode i sklonosti, pa tu beru neizbježive plodove svog zemaljskog života. No astralni pakao nije vječan, a njegovi se stanovnici mogu uzvinuti razvojem do više razine prolaskom kroz nove kušnje. Također i čistilište postoji u obliku nekih podrazina na kojima, kako veli otac Hamletov - Zlodjela počinjena u mojim smrtnim danima bivaju spaljena i pročišćena - no ne u vatri materijalnoga, s obzirom da je dovoljan oganj mašte i sjećanja.

Ukratko, na astralnim se razinama mogu naći stanja, koja odgovaraju skoro svim zamišljajima ljudskog intelekta na polju religije svih vremena i zemalja.

Valja imati na umu, da svaka ljudska rasa ima svoje tradicije u pogledu mjesta kamo duše odlaze, a odnosni se opisi, iako se javljaju u više inačica, slažu u nekim pojedinostima. Vidjet ćemo porijeklo tih razlika i kako se različite predaje mogu dovesti u međusobni sklad i razumijevanje.

_ _ _

Još jednom podsjećamo učenika, neka ne zamjenjuje astralni svijet sa nekim mjestom ili predjelom. Nema mjesta koje bi se moglo nazvati astralnim.

Drugi svijet se ne nalazi ni nisko ni visoko, ni na sjeveru ni na jugu, ni na istoku, ni na zapadu. Astralna se razina nigdje ne nalazi, a ipak je svuda, ona jest i ostaje stadij ili stanje, a nipošto ne mjesto. Ili, drugim riječima, to je faza ili titrajni stupanj, ali ne dio prostora.

Dimenzije astralnoga plana su vremenske, a ne prostorne. Kada se služimo riječima: predio, svijet viši ili niži, gore ili dolje, onda to činimo u figurativnom smislu isto kao što govorimo o visokom stupnju titranja ili o frekvenciji titraja koja je viša od neke druge.

 

5. Poslije smrti

Jedno od najčešćih pitanja prosječnog čovjeka u pogledu života poslije smrti jest: Što se događa sa dušom neposredno nakon napuštanja tijela ?

Obično se zamišlja da duša jednostavno izlazi iz tijela i odmah ulazi u neki novi svijet pun neobičnih prizora i misterija. Nadamo se da ćemo tamo sresti voljene osobe koje su prije nas onamo stigle. No, i ako ima u takvom razmišljanju dosta točnosti, ipak valja napomenuti da neposredno nakon smrti duša mora proći kroz izvjestan stadij, koji je posve različit od navedenih predodžba. Radi potpunijeg obavještenja valja razmotriti kušnje koje čekaju dušu neposredno prije ili poslije odvajanja od tijela.

. . .

Ponekad se slabljenjem tijela psihičke sposobnosti nevjerojatno potenciraju. Nerijetko se kod umirućih opaža svijest o tome što se događa u pokrajnjoj sobi ili na nekom drugom mjestu. Jasnovidnost (vidovitost) često prati približavanje smrti, a neki puta se tome pridružuje i sposobnost zamjećivanja zvukova i vizija s udaljenih mjesta.

Ima također i mnogo slučajeva zabilježenih u analima društva za psihička istraživanja , a još više ih ima sačuvanih u obliku intimnih obiteljskih predaja, prema kojima je umirući tolikom snagom projicirao svoju ličnost, da su rođaci i prijatelji (na udaljenosti) vidjeli njegov lik, a u nekim rjeđim slučajevima čak i s njime razgovarali.

Točnim utvrđivanje vremena proizlazi, da su se spomenute pojave zbivale skoro uvijek prije, a samo rijetko poslije smrti umirućeg.

U većini slučajeva transmisijom misli visokog vibracijskog stupnja postiže se da posjećena osoba ima dojam prisutnosti prijatelja ili rođaka na samrti, iako duša ovoga još boravi u tijelu. U mnogo slučajeva, događa se i to da umirući postaje psihički svjestan blizine voljenih, već ranije umrlih osoba. To ne znači bez daljnjega, da su te osobe zaista prisutne na tome mjestu. Valja se sjetiti da u astralu ne postoje ograničenja prostora te da se na tom području može stupiti u tijesni dodir s drugom dušom bez nekog postizavanja prostorne blizine. Drugim riječima, dvije duše mogu bez prostornoga kontakta biti u najintimnijem dodiru intelektualne i spiritualne veze. Za boravka na Zemlji teško je ovako nešto zamisliti, jer na materijalnoj razini vlada zakon prostora, ali je moguće, i na isti način dva čovjeka mogu uživati najuži spiritualni kontakt, a da pri tome ne moraju boraviti jedan blizu drugoga.

Kako smo već napomenuli, umirući često u agoniji dolazi u dodir s onima koji se već nalaze s onu stranu i to snažno doprinosi njegovu ohrabrenju i smirenju u času umiranja. To je ona činjenica puna utjehe, o kojoj dobri ljudi govore s toliko nade, samo što se ne ostvaruje onako kako si to oni zamišljaju. Kod procesa umiranja astralno se tijelo postupno oslobađa od svog fizičkog dvojnika. Kako smo već ranije napomenuli, astralno je tijelo točni odljev fizičkog tijela i za vrijeme trajanja života u većini slučajeva čine jednu cjelinu. Kada fizičko tijelo umre, astralno ga tijelo napušta i na neko vrijeme po smrti služi duši kao zamjena za napušteno fizičko tijelo. Ustvari i astralno se tijelo sastoji od materijalne tvari, no toliko profinjene, da ne podliježe zakonima proste materije. Kada se već približava kraj, astralno tijelo izlazi iz fizičkog tijela, no ostaje povezano njime tankom niti astralne tvari. Na kraju se ta nit prekida, a astralno tijelo posve oslobođeno diže se skupa s dušom. No, to astralno tijelo ne predstavlja dušu kao što ga ne predstavlja ni fizičko tijelo. Jedno i drugo tijelo samo su povremeni omotači duše. Duša napustivši s astralnim tijelom leš, utonula je u dubok san sličan stanju embrija pred porodom. To je priprema na rođenje na astralnoj razini i zahtijeva vremena za prilagodbu novim okolnostima i za sticanje snage potrebne u novom životu.

Priroda je prepuna takvih analogija. Rođenje na fizičkoj i na astralnoj razini imaju mnogo dodirnih točaka i u oba slučaja rođenju prethode isti periodi duboke besvjesti i nepokretnosti. Za vrijeme letargije, duša nastava astralno tijelo, koje joj služi kao zaštita poput majčina krila, u kome počiva stvorenje spremno na fizički porod.

Prije nego što nastavimo, valja razmotriti okolnosti pod kojima se duša odmara kada zapadne u stadij letargičnog sna. Obično duša počiva u miru zaštićena i nesmetana. Postoje, međutim iznimne mogućnosti snova za vrijeme letargije, a uzroci se mogu svrstati u dvije kategorije:

žarka želja, ljubav, mržnja, nedovršena djela ili dužnosti, što sve zaokuplja dušu umirućega

jake čežnje i misli ostavljenih osoba, ako su ove bile ljubavlju ili drugim jakim osjećajima u intimnoj vezi s dušom umrla čovjeka.

Jedan ili drugi razlog, ili pak oba, mogu izazvati nemir u usnuloj duši i privući je Zemlji i to bilo vrstom snova telepatske prirode, ili, što je rjeđe, nečim sličnim somnambulizmu (hodanje u snu) u zemaljskom životu. Za dušu su ovakve smetnje za vrijeme letargičnog sna neugoda, jer smetaju i odgađaju njezinu evoluciju u novoj fazi života. Pogledajmo to malo podrobnije prije nego li pođemo dalje. Čovjek koji prelazi sa materijalne razine na astralnu vedra i smirena duha rijetko biva ometan stanjima nemira za vrijeme astralnog sna. Naprotiv, on prolazi u miru kroz stadij letargije i lako prelazi u novu fazu života kao što se pupoljak razvija u cvijet.

Drukčije je s onima, koje uznemiruju snažne zemaljske čežnje, kajanje, mržnja, velika ljubav ili briga za one koje napuštaju. U tom slučaju jadna duša biva često uznemiravana povezanošću za Zemlju i njezine spone, a njezin san time postaje grozničav i buran. U sličnim slučajevima duša se osjeća nehotice ponukana stupiti u doticaj s osobama na materijalnoj razini ili pojaviti im se. U naročito teškim situacijama može zapasti u stanje slično somnambulizmu, pa duša u takvom stanju može posjećivati čak i mjesta svoje materijalne egzistencije i tada se, ako pojava postaje za ljude vidljivom, na njoj zamjećuje izraz polusna uz manjak nečega u izrazu lica čega je u zemaljskom životu bilo. Povijest javljanja duhova to potvrđuje, a dano objašnjenje je jedino koje stvarno osvjetljava te pojave.

S vremenom ove jadne duše, toliko vezane uz Zemlju, ipak osjete zamor i padaju konačno u miran san, kojega su zaslužile. Na isti način čežnje onih koji su ostali u životu uspostavljaju između sebe i duše u astralu odnos koji je uznemirava i uzbuđuje. Mnogi su ljudi na taj način otežali i odgodili prirodne procese astralne razine za umrlu voljenu osobu, pa su time njezinoj umornoj duši zasmetali zasluženi odmor.

...

Ovako napola probuđene duše često se javljaju na spiritističkim seansama. Naša sebična bol i zapitkivanja često su već namučili i rastužili naše drage na onom svijetu, osim onih koji su upućeni u pravo stanje stvari i nisu odgovarali na takve pozive, pa čak ni kada se radilo o zazivanju voljenih osoba na Zemlji. Ali poznati su i slučajevi kada su se duše godinama borile sa snom da bi ostale u blizini voljenih osoba na Zemlji, no samo s jednim rezultatom: takvo nastojanje prouzročilo je beskorisnu muku i tugu za obje strane. Naša je dužnost izbjegavati sve što bi moglo ometati ili odložiti razvoj ili napredak onih koji su prešli na onu stranu. Pustimo ih neka počivaju u miru do časa njihove preobrazbe. Radeći suprotno, silimo ih da umru nekoliko puta za redom.

Tko doista voli taj shvaća i pregara, jer ljubav i razumijevanje nalažu da se duše umrlih puste na miru, da bi se mogle zasluženo odmoriti i nakon toga postići svoj puni razvoj.

No, iznimno može nastupiti zasebna faza ovog prijelaznog stadija. Pravilo je da samo duše onih koji su umrli prirodnom smrću odmah padaju u letargiju, dakako pod uvjetom da ih nitko i ništa ne ometa. Oni koji pogibaju u kakvoj nesreći ili bivaju ubijeni, drugim riječima svi koji umru naglom smrću, ostaju neko vrijeme budni i u punom posjedu svojih mentalnih sposobnosti. Često im nije odmah jasno da su umrli, pa ne shvaćaju što se s njima dogodilo. Često zadržavaju kratko vrijeme kontinuitet svijesti zemaljskog života i mogu s pomoću astralnih osjetila vidjeti i čuti što se oko njih događa. Ne mogu si uopće predstaviti da su napustili svoje fizičko tijelo pa su, nerijetko, tom pojavom bolno zapanjeni. Oni bi u to kratko vrijeme bili više nego nesretni, obično kroz nekoliko dana, kada ne bi duše blaženih sa najviših razina dohrlile u pomoć objašnjavajući obzirno stanje stvari, dajući savjete i pružajući utjehu sve do zapadanju duše u san. Ove pomoći nikada ne manjka i nitko ne ostaje bez nje, bez obzira na to da li dobar ili zao – ako je naglo i nasilno umro. Duše sa viših razina znaju da su svi ljudi braća i stoga se za sve podjednako skrbe.

Zna se za ljude visokog spiritualnog razvoja i sposobnosti, koji su povremeno napuštali svoje fizičko tijelo prešavši na astralnu razinu u astralnom tijelu, da bi pružili pomoć i savjet prigodom velikih katastrofa (primjerice kod poplave Johnstowa i potonuća Titanica) ili nakon velikih bitaka, kada je potrebna hitna pomoć i savjet. Duša u takvom slučaju ipak postupno pada u letargiju, kao što je to normalno kod prirodne smrti.

Druga pojava vrijedna spomena jest ono čudesno oživljavanje cijele prošlosti u obliku vizija, prije nego duša zapadne u san. Ovo osvježavanje cijele prošlosti sa svim pojedinostima odvija se u neizmjerno kratkom odsjeku vremena, tako reći u trenutku, koji se može nazvati točkom u cijelom neizmjernom vremenskom tijeku. Pa ipak, duša u tom trenu vidi sav svoj protekli zemaljski život. odvija se prizor za prizorom od djetinjstva do starosti, njaneznatniji događaj kao i njavažniji sa svim najsitnijim pojedinostima. Podsvjesni dio sjećanja otkriva svoje tajne do dna i ništa ne ostaje skriveno ni zaboravljeno. Tom prilikom duša s profinjenom spiritualnom oštrovidnošću u stanju je razumjeti i shvatiti značenje, uzrok i posljedice svakog pojedinog događaja u svom prošlom životu. Tada je u mogućnosti svoje čine analizirati i ocijeniti poput sveznajućeg i nepristranog sudca. Rezultat toga procesa jest taj da vlastite čini prošlog života ulaze u dušu u obliku koncentriranih i intenzivnih utisaka, da bi kasnije poput sjemena donijeli u budućnosti bolje plodove. Ova sjetva služi stvaranju karaktera u budućem životu u skladu sa novim značajkama i težnjama.

...

Duša unosi u letargični stadij koncentrirano sjećanje na cijeli život i u tom sjećanju uključene su klice njenih težnja, ambicija, simpatija i antipatija, privlačnosti i odbojnosti. Ubrzo se te klice počinju razvijati i donositi cvijet i plod.

To novo mentalno formiranje ne dolazi samo do izražaja u budućim inkarnacijama, nego i u životu duše na astralnoj razini. Nije, međutim, potrebno da duša okuša i svlada sve svoje težnje u budućim inkarnacijama, pošto se mnogi žestoki impulsi mogu manifestirati i iscrpsti već u astralu, tako da ih duša može odbaciti prije nego se rodi u novi život na Zemlji. Stadij letargičnog sna prethodi radosnom saznanju svoje mentalne preobrazbe.

Za vrijeme počivanja duša se pripravlja za ulaz u astralni život i novu aktivnost, koju ćemo opisati.

Letargija je potrebna duši za njezin daljnji razvoj poput sna koji je nužan djetetu pred sam porod.

Mnoge nepromišljene osobe, kada bivaju upućene u sve to, izjavljuju da ih hvata strah pri pomisli na padanje u san na nepoznatom mjestu među tolikim nepoznatim stvorovima i stvarima. No ta je primjedba neopravdana, jer se zna da nema u cijeloj prirodi mjesta gdje bi neko biće bilo tako dobro zbrinuto i sigurno kao što su duše u letargiji na astralnoj razini. One su tako sigurne od svake opasnosti ili štetnog utjecaja, da bi jedino rušenje najosnovnijih zakona prirode bilo u stanju izložiti ih opasnosti. njihovo boravište, kao što znamo, nije neko mjesto, već stanje i to takvo, da ih nikakav zao utjecaj ne može dosegnuti, niti im se približiti. Kada bismo svi mi na Zemlji bili tako dobro zaštićeni ! Čini se da su se sve sile prirode združile da ih što bolje čuvaju i štite. Jedna indijska maksima kaže: 'Niti bogovi na njihovim uzvišenim prijestoljima nemaju nikakve vlasti ni moći nad dušama koje počivaju.'

...

Odmor, vedri odmor u dubokom krilu vedrog oceana života. Počinak, smirenje, sigurnost, zaštićenost. to je stanje letargičnog sna duše na astralnoj razini.

 

7. Buđenje duše

Vrijeme potrebno za razvoj u stadiju letargije nije za sve jednako. Za neke je vrlo kratko, dok je za duše višeg stupnja razvoja potreban dulji period. I u tome jest jedna od značajnih analogija i sličnosti sa trudnoćom i rađanjem na materijalnoj razini. Proporcionalno duljini životnog vijeka životinje/čovjeka dužina je perioda trudnoće. Npr. slon ima period trudnoće u trajanju od 20 do 21 mjesec, čovjek 9 mjeseci, kunić 1 mjesec itd.

Isto tako period trudnoće na astralnoj razini tj. letargični san duše varira razmjerno s vremenom, koje će duša provesti na astralnoj razini. Od ovog se pravila donekle izuzimaju osobe nadarene izvanrednim sposobnostima spiritualne vrste i visokog razvoja čija je duša u mogućnosti vlastitom moći i saznanjem svjesno upravljati prirodnim procesom, umjesto da mu poput ostalih podliježe.

Vremenske razlike u trajanju letargije proizlaze iz toga što duša za to vrijeme odbacuje ljuske svoje mentalne prirode i budi se istom onda kada dosegne najviši mogući stupanj svoga razvoja tj. kada se nađe u mogućnosti prijeći razinu ili podrazinu određenu vlastitim stupnjem razvoja.

Duša niskog razvojnog stupnja nema puno toga za odbaciti na svom putu i ubrzo se budi na jednoj od niskih razina. Naprotiv, duša visokog razvojnog stupnja mora izlučiti i odbaciti mnoge olupine niže mentalne i animalne prirode prije nego se probudi na razini svojih najviših sposobnosti.

Pod izgubiti i odbaciti razumijemo zapravo pripraviti se za odbacivanje, pošto konačni proces čišćenja i odbacivanja olupina slijedi odmah nakon prvog stadija buđenja, kako ćemo još razmotriti u slijedećem poglavlju.

Svakoj duši određen je boravak na razini koja odgovara njezinim najboljim i najvišim svojstvima nakon odbacivanja nižih elemenata. Budi se na razini na kojoj će se njezin najbolji i najviši dio moći dalje razvijati. Duši je dana mogućnost znatnog razvoja i napretka na astralnoj razini, čime se ona često koristi te može za vrijeme svog boravka s onu stranu nastaviti s odbacivanjem svojih inferiornih elemenata prelazeći istovremeno na više razine i podrazine.

Lijepo je što duša boravi na razini koja odgovara njenom najboljem i najvišem biću. Jasno da to odgovara želji i očekivanju duše. Često ima u duši pojedinca nešto, što je više i bolje od onoga što se pokazuje u njihovom životu i svakidašnjoj aktivnosti. U mnogim slučajevima prilike i okolina priječe i odgađaju izraz i afirmaciju onoga što je u nama bolje, pa je stoga utješno saznati, da s onu stranu biva oslobođena svega što je ponizuje i priječi u slobodnom razvoju onoga što je u njoj bolje, više i istinitije. Ova činjenica ne samo da se slaže s osjećajem pravednosti i jednakosti te s najintimnijim težnjama zarobljene duše, nego je također u skladu s principom evolucije, koji smjera uvijek naviše i naprijed prema dalekom cilju savršenstva.

Ako je duša prijelazom na razinu svoje nove aktivnosti odbacila astralno tijelo onda ovaj neobični dvojnik fizičkog tijela odlazi prema nižim razinama. Duša time gubi oblik i izgled ljudskog bića te uopće više ne podliježe kriteriju oblika. Oba naša tijela: fizičko i astralno – produkti su fizičkog razvoja i nisu ništa drugo nego tijela viših životinja. Duša na višim razinama nema više ruku niti nogu jer joj tamo takvi instrumenti niže forme ne trebaju. Ona je biće koje se oslobodilo ograničenja fizičkog života.

Odbačeni mentalni principi razgrađuju se naglo u svoje sastavne dijelove, dok odbačeno astralno tijelo postaje astralnim lešom te utjecajem astralne gravitacije silazi na najniže astralne razine gdje se polako raspada. Mnogi ljudi zabavljajući se psihičkim problemima prije nego li su upućeni u najosnovnije principe psihičke znanosti, često se nađu na nižim astralnim razinama i razumljivo je da tamo nailaze na neugodne prizore.

...

No i najbolja i najviša svojstva duše na niskom stupnju razvoja tek su neznatno viša od nivoa svakidašnjih misli i čina iste te duše za vrijeme njezina boravka u fizičkom tijelu. Osobe niskog spiritualnog razvoja moraju proći mnoge stadije čišćenja i evolucije, da bi se oslobodile privlačnosti varljivog sjaja materijalnog svijeta. Ima duša toliko sputanih o Zemlju, tako fasciniranih niskim užicima zemaljskog života, da s onu stranu neće napustiti astralno tijelo i bore se da bi ga zadržale čak i onda kada se ono već počelo raspadati, samo da bi mogle ostati u vezi s prizorima i prijateljima iz prošlog života.

Druge se pak nalaze na razini na kojoj se gotovo više i ne osjeća privlačnost materijalnog svijeta i njihov je astralni život sav u znaku napretka i razvoja njihovih najboljih i najviših kvaliteta u najpotpunijem smislu.

Buđenje duše je slično ponovnom rađanju i znači ulazak u novi svijet iskustva. Duša ne osjeća strah pred novom okolinom, već je puna aktivnosti u smislu izraza i manifestiranja svojih novih moći. Duša nije osamljena, već se nalazi u društvu, prema kojem osjeća simpatiju, pa su joj tako prišteđeni neugodni odnosi i trvenja s dušama različite prirode, kako je to slučaj na Zemlji.

...

Poslije letargije duša se budi u ŽIVOT, a ne u smrt. Poput leptira udara krilima i uživa u novom životu, a ne oplakuje gubitak oblika i života ličinke.

...

Vlastiti stupanj razvoja odvodi svaku dušu na njezino mjesto (ili frekvencijsku razinu), pa nisu potrebni nikakvi čuvari da bi pazili na red. Duši je nemoguće popeti se na razine koje se nalaze iznad njezine, a u tome je priječi zakon vibracija. Naprotiv svaka duša, ako to zaželi, može slobodno posjećivati razine i podrazine ispod svoje te promatrati njihove pojave i općiti s tamošnjim stanovnicima (to je međutim nešto posve drugačije nego li visoko telepatsko općenje, koje je moguće između duša u astralnom svijetu). Duše se često služe time da bi posjetile prijatelje na nižim razinama, da bi ih razveselile i utješile. Pri tome su duše visokog stupnja razvoja u mogućnosti pružiti znatnu pomoć upozorenjima i savjetima onima s nižih razina, ako su ove dorasle tim se savjetima koristiti.

...

...Dobar kršćanin nalazi ondje manifestaciju najboljeg dijela svoje vjere i postaje svjestan da je slijedio pravu vjeru, te stekao nagradu, koju je očekivao. Isto doživljava i dobar sljedbenik Brahme, Muhameda ili Konfucija. Štoviše svaka sekta doživljava u astralnom svijetu osnaženje vlastitog vjerovanja. No tu nema religioznih borbi. Svaka duša nalazi svoju religiju i zaboravlja na druge. Ipak ima jedna iznimka: duša koja je toliko uznapredovala u svom razvoju, da je spoznala da sve religije imaju jednu zajedničku Istinu i prema tome bila tolerantna u zemaljskom životu, nalazi osnaženu svoju vjeru, no također može vidjeti radosti i blaženstva svih drugih religija.

Treba imati na umu da u astralnom svijetu dolaze do izražaja samo najviše komponente svake pojedine forme vjerovanja, dakle ono najbolje; ukratko duša gleda i doživljava ostvarenje svog vjerovanja u najvišem obliku za koji je sposobna prema svom razvoju.

 

11. Astralni raj i pakao

Autor citiran u prošlom poglavlju kaže: "Svaki čovjek nosi u sebi vlastiti zakon. Slava i poniženje, nagrada i kazna proizlaze iz njega samoga."

To vrijedi ne samo za život na Zemlji, nego je dvostruko istinito u životu duše na astralnim razinama. Ona nalazi u sebi svoj raj i pakao, koje sama stvara uz pomoć svoje religije, pa sudjeluje u blaženstvima ili kaznama, već prema zaslugama.

No sudac koji daje nagradu ili određuje kaznu, nije neka strana moć koja djeluje izvana, već je to vlastita savjest. U astralnom svijetu savjest duše dolazi do odlučnog izražaja te njen slabi glas, koji se jedva zamjećivao u zemaljskom životu, a možda bio čak posve ugušen, zaori odjednom poput velike trube,a duša sluša taj glas i pokorava mu se.

Kada je u mogućnosti slobodno i jasno govoriti, ljudska savjest je najstroži sudac. Lišavajući je svake laske i hipokrizije, podvrgava razgoljenu dušu vlastitom spiritualnom ispitivanju. I duša glasom savjesti sudi prema vlastitom poimanju dobra i zla te prihvaća osudu kao pravednu i zasluženu.

Čovjek može u zemaljskom životu izbjegavati ljudskoj pravdi, ali mu je nemoguće pobjeći od vlastite savjesti u astralnom svijetu. Čovjek se ocjenjuje prema najvišim granicama svoje duše, koje postavljaju vrijeme i ambijent. Ono najviše i najbolje u čovjeku ispituje i sudi onome što je ispod tog nivoa. Time duša sama obavlja najvišu apsolutnu pravdu. U svezi s time valja naglasiti da apsolutna pravda ne poznaje pojam kazne, niti to duša tako doživljava.

Tko je u zemaljskom životu stekao uvjerenje da za dušu ne postoji život s onu stranu, proživljava astralnu egzistenciju na poseban način. On susreće sebi slične skeptike na razini na kojoj mu se čini da je još u posjedu fizičkog tijela i da je prebačen sa Zemlje na neku drugu planetu. Takvi pojedinci podvrgnuti su sudjelovanju u velikoj drami Karme, u kojoj su prisiljeni trpjeti iste muke koje su prouzročili drugima te uživati iste radosti koje su drugima priuštili, te na vlastitoj koži uče raspoznavati dobro od zla.

Nema te radosti za dušu koja bi se mogla usporediti sa srećom koja proističe iz gledanja i saznanja logičnih posljedica nekog dobrog čina, kao što ni jedna muka nije ravna onoj koja razdire dušu pri pogledu na posljedice vlastitog zlodjela i u očajnom saznanju da je sve moglo biti drukčije.

No i ta iskustva i doživljaji izgaraju i nestaju iz duše. Ustvari sve to traje ne više od trenutka koji se duši pričinja vječnošću. Nema u astralnom životu vječnih muka ni vječnog blaženstva. Sve to prolazi, a duša se ponovno javlja u zemaljski život, da još jednom stupi u školu života sa svrhom naučiti novu ili ponoviti neriješenu zadaću. Valja stalno imati na umu da duša u samoj sebi nosi svoj raj i svoj pakao. Taj raj niti pakao ne postoje za druge duše, jer su posljedica stvaranja samo dotične duše, ali zbog toga nisu nimalo manje stvarni za nju. Nema ničega u zemaljskom životu što bi se doimalo realnije i istinitije.

Također valja imati u vidu, da pakao i raj u astralnom svijetu nisu ni kazna ni nagrada, nego prirodna sredstva za razvijanje viših i reduciranje nižih svojstava, da bi duša mogla napredovati na putu razvoja.

Ipak tamošnji se život ne sastoji jedino od raja ili pakla. U astralnom životu pristupačne su duši radosti, koje nemaju ničeg zajedničkog s dobrim djelima počinjenima u zemaljskom životu, već se rađaju iz afirmacije vlastitih kreativnih sposobnosti i rada vlastitog intelekta sa pojačanom snagom. To su radosti intelektualnog stvaranja i saznanja koje premašuju sve nade smrtnika. O tome u slijedećim poglavljima. 

Izraz osobnosti u astralnom životu

Najžalosnija je u zemaljskom životu konstatacija da nismo u stanju dati puni izražaj stvaralačkom impulsu, umjetničkom žaru i snazi genija u nama. U izvjesnoj dobi, postigavši određeni razvojni stupanj, duša osjeća neki nemir i uzbuđenje zbog pokretanja stvaralačkog impulsa koji teži za prikazivanjem. To može biti aspiracija za stvaranjem na polju umjetnosti, glazbe, na području pronalazaka ili čak prepotentna želja za obnovom uređenja svijeta prema vlastitim pogledima.

No malo ih je koji u zemaljskom životu uspijevaju ostvarirti težnju svoje duše. Umjetnički impuls uvijek teži za savršenstvom, no većinom se mora zadovoljiti mrvicama koje padaju sa stola. Žeđ za znanjem i napretkom mora se utažiti s nekoliko kapi iz zdenca mudrosti. Kada bi nam na raspolaganju bio samo jedan ljudski život i njegove mogućnosti, pesimizam i beznađe bili bi zaista opravdani. Svi ti impulsi i težnje, ustvari su napor klice da probije ljusku sjemena i da istjera u stabljiku, da se razgrana i donese cvijet i plod.

Teško će sjeme vidjeti cvijet i plod dok je još na Zemlji. Ali, kako to zna svaki napredni duhovni aspirant, ove sjemenke-težnje, nose u sebi obećanje budućeg cvijeta i ploda. Sama egzistencija težnje daje mogućnost, štoviše – sigurnost njenog ostvarenja i pobjede, pa bi odbacujući svako obeshrabrenje morali svaku težnju smatrati proroštvom budućeg uspjeha i realizacije. Dobro je rečeno: Svaka želja i nastojanje nosi u sebi sigurnost ispunjenja.

Na astralnim razinama ove klice genija proklijaju razvijajući stablo i grane, pripremajući tako donošenje cvijeta i ploda u budućim inkarnacijama.

Može se reći, da duša za boravka u astralnom svijetu prima i nakuplja energiju, koja kasnije dolazi do izražaja u zemaljskom životu u obliku naslućene moći. Kao analogan primjer može poslužiti dječak koji uči klizati, te nalazi, da je za vrijeme dnevnog vježbanja slabo napredovao. Odlazeći na počinak zaboravlja na klizačko umijeće, no kada slijedećeg dana ponovno započinje vježbati iznenađuje ga činjenica da je uznapredovao.

Svi imamo ista iskustva u našem svakidašnjem životu. Nešto se događa u nama za vrijeme počinka i sna.

Na isti način nadsvjesne (ne podsvjesne) sposobnosti vježbaju se i osposobljuju za zadaće budućeg zemaljskog života, inicirane impulsom težnje i trudovima stvaranja, koje traži svjetlo. Razlika je u tome što je duša pri tome potpuno svjesna rada svojih nadsvjesnih sposobnosti i osjeća veliku radost u tijeku procesa razvoja i usavršavanja. Raj duša opsjednutih težnjom za radom, stvaranjem i oživotvorenjem, zaista je svijet blaženstva, jer se duša nalazi u mogućnosti dati maha istraživanju najviših svojih ideala i sama doći do izražaja u tolikoj mjeri u kojoj nadvisuje najsmionije snove i nade za zemaljskoga života.

I ovo izražavanje i manifestacija je djelo iste ljubavi za rad i radosti stvaranja te je nošena ushitom stvaralačkog zanosa više nego li nadom u nagradu, kako je opjevao Kipling:' Sam Bog dat će nam pokudu ili pohvalu. Nitko neće raditi radi dobitka ili časti, već zbog radosti samoga rada i u vlastitoj sferi doći će do izržaja njegovo vlastito stvaranje u slavu Onoga koji je sve stvorio.'

To vrijedi za one koji su žedni znanja i čija je najveća radost djelatnost i rad intelekta. Filozof, znanstvenik, metafizik, naturalist – svi oni razvijaju dalje svoje sposobnosti u astralnom životu. Knjižnica i laboratorij Kozmosa stoje im na raspolaganju i oni su tamo dobrodošli.

Napredni duhovnjak zna da veliki pronalazači kao Edison, veliki filozofi kao Hegel ili H. Spencer, veliki učenjaci kao Darwin, koji očito manifestiraju originalno poznavanje svojih predmeta, ustvari objavljuju ono što su postigli u astralnom životu kao zadovoljavanje nastojanja i težnji iz prošlih reinkarnacija.

Iz njihovih zapisa i uspomena proizlazi zajedničko iskustvo da je najveći dio njihovih otkrića, pronalazaka i spoznaja došao iznenada kao da je pao s neba. No priroda ne poznaje cvijeta ni ploda bez sjemenke, a to vrijedi u mentalnom kao i u fizičkom pogledu.

Zakon Karme najjače djeluje na astralnim razinama, jer je ondje čovjek podesniji za oblikovanje, pošto je izgubio grubi omotač tijela. Ovaj je zakon nepogrešiv u svom djelovanju, a svako sjeme dovodi do klijanja i svako sjeme donosi svoje plodove.

Prije svakog početka i bez kraja jest Božanska moć sa vječnim zakonima, koja potiče na dobro. 

 

Rad i zanimanje u astralnom svijetu

Neki čitaoci mogu posumnjati u mogućnost prave sreće onih koji se nalaze u raju zamišljajući ga kao monotonu izolaciju. Prigovor je očito uvjetovan maštom, koja se ne uspjeva vinuti iz uobičajenog ambijenta. Što se tiče monotonije, nema toga koji bi se mogao potužiti na jednoličnost trenutka, minute ili pola sata njaveće radosti doživljene u zemaljskom životu. Mnogi poznaju takve trenutke sreće kojima se u duhu mogu vratiti da bi razumjeli ovu usporedbu. Ili: uzmimo jednu jedinu minutu, ili trenutak sreće, vrijeme prekratko za pojavu monotonije i zamislimo da se taj osjećaj sreće beskrajno produži, a da nikakav vanjski znak ne omogućava zapažanje trajanja vremenskog tijeka. U takvom stanju nije moguće javljanje dosade. Osjećaj sreće bez promjena i zapreka traje – ne vječno, jer mu uzrok također nije vječan – već kroz vrlo dugi vremenski period, do potpunog iscpljenja djelatnog impulsa.

...

Ljudski je rod toliko utonuo u materijalizam, da ljudi kada govore o drugom svijetu upotrebljavaju izraze kao snoviđenje, sablasti i opsjena. Smatraju realnim samo ono što se nalazi na materijalnoj razini. Jadni smrtnici – oni ne shvaćaju da na koncu ništa ne može biti manje realno ni sličnije snu, niti sablasnije i prolaznije od ovog svijeta materije.

Ne vide da ni sam intelekt nije dosta brz da bi uočio realnost, jer prije nego obuhvati jednu materijalnu pojavu ova se već promjenila.

Intelektualni svijet i još više svijet duha puno su realniji od materijalnoga. Sa spiritualnog gledišta nema ničega realnog izvan samoga duha, a materija se smatra najnestalnijom i najnerealnijom od svih iluzija. Što viši uspon iznad materijalne razine, to pojave postaju sve realnije. Prema tome doživljaji duše na najvišoj astralnoj razini ne samo da nisu irealni, već su naprotiv mnogo realniji od onih na materijalnoj razini. Priroda se na astralnim razinama manifestira efikasnije nego na materijalnoj razini. Za neupućene ova tvrdnja nije lako shvatljiva, no napretkom duše na putu razvoja iskusit će njezinu istinitost.

Krupna je zabluda smatrati iskustva duha u astralnom svijetu oponašanjem ili igrom realnosti, kako se izražavaju neki materijalisti. Dovoljno je razmotriti iskustva materijalnog života da bi se uvidjelo kako su najvrijednija materijalna djela stvorena najprije u duhu stvaraoca/čovjeka pa tek onda uobličena (sa više ili manje uspjeha) u prolaznu materiju. Koje je dakle stvaranje realno: mentalno ili materijalno ?

Zar ćemo nazvati nerealnim čisto apstraktne osjećaje njavišeg dijela naše duše, koje ona odražava i prima – kao primjerice ideal ljepote, ljubav prema bližnjemu, ljubav i svaki drugi čisto spiritualni osjet koji za vrijeme našeg života u našoj intimnoj nutrini uzrokuje velike radosti i zadaje velike boli.

Što se duh više izdiže na ljestvici egzistencije, to realnija postaju njegova iskustva, a što se više približava materiji, silazeći, to njegova iskustva postaju nerealnija.

 

Društveni život u astralnom svijetu

Razmišljanje o životu s onu stranu uvijek iznova potiče pitanje: Hoćemo li se tamo opet sastati ? Ta želja izvire iz ljubavi i osjećaja ljudskih. Nebeski život, ma kako bogat drugim radostima, ne bi značio zadovoljstvo za prosječnog pojedinca, ako mu ne bi bila pružena mogućnost druženja i ponovnog sastanka s voljenim osobama iz zemaljskog života.

Duša zahtijeva ponovnu vezu ne samo sa onima sa kojima je bila vezana seksualnom ljubavlju, nego i s rođacima, ocem, sinom, bratom, sestrom, pa i sa onima s kojima je živjela u prijateljstvu. Bez vjerovanja u stalnost ponovnog druženja nebesa bi se običnom pojedincu činila pustim i hladnim boravištem.

Možemo biti zadovoljni što su u tom pogledu učitelji Yoge bili izričito jasni, pa tako učenici mogu saznati da je ta nada i težnja ljudskog srca potpuno zadovoljena u astralnom životu. Ne samo da nas veze privlačnosti ponovo združuju s onima koje volimo, nego nas također približuju simpatičnim osobama, koje nikada nismo poznavali u zemaljskom životu. Osim toga u astralnom svijetu postoji mogućnost prijateljstva i veza među srodnim dušama i to u mnogo intimnijem u užem smislu, nego je to obično moguće na Zemlji. Napustivši fizičko tijelo duša postaje sposobnija na intimnija zbliženja nego li je to bilo moguće na materijalnoj razini, pošto na astralnim razinama izgaraju ljuske nižih privlačnosti, osposobljujući se za više oblike združivanja. Na astralnim razinama sreću se duše i povezuju u intimnu zajednicu, pa tako snovi i težnje iz zemaljskog života, koji su tamo bili neostvarivi, postaju redovitom pojavom u novom životu duše. Sve ono za čim je duša težila, postizava u najbogatijim razmjerima.

Da bi se shvatilo što to znači, valja razmotriti najviše ideale duše u zemaljskom životu u pogledu odnosa i veza. Premda te ideale rijetko kada vidimo ostvarene u zemaljskom životu, ipak ih stalno nosimo u sebi, jedna od tragičnih strana zemaljskog života je u tome što nam se uvijek čine odviše lijepima a da bi bili istiniti. Prava ljubav između muškarca i žene uvijek ima kao pozadinu skriveni ideal osjećaja i težnja, no kako često taj ideal ne biva srušen u blato ? Odnosi između oca i sina, brata i sestre, između prijatelja - rijetko se kada približuju idealu, koji živi u srcu čovjeka. Taj ideal je toliko istinit i tako je stalna njegova prisutnost, da u zemaljskom životu svaki pogled na neku ljudsku vezu ili odnos, koji se čini da makar djelomično odgovara našem idealu, uzrokuje u nama duboko uzbuđenje. U pjesništvu i dramskoj umjetnosti nalazimo slike ostvarenja ovog ideala, koje u nama izaziva buru osjećaja i simpatije, uzdižući nas prema najvišim razinama života.

Kakva nas, dakle, radost, sreća i blaženstvo čeka u životu u kojem ostvarenja naših najsmionijih ideala i težnji postaje redovitom pojavom ?

Da, zaista ćemo se tamo naći. No, nećemo se sastati samo sa onima na koje mislimo, nego i s takvima, uz koje nas privlači spiritualna harmonija. Oni koji su obostrano povezani zemaljskom ljubavi, rođačkim osjećajima ili prijateljstvom - ako ta veza među njima zaista postoji - mogu u punoj mjeri izraziti svoje obostrano osjećanje i harmoničnu privlačnost na astralnim razinama. Najuzvišenija mašta može stvoriti tek blijedu sliku takvih zbliženja i veza. Uzaludan bi bio pokušaj pobližeg opisivanja, jer nema riječi koje bi to mogle izraziti.

Odgovor na pitanje jest dakle slijedeći: svaka duša koja želi saznati bar približno stanje stvari, neka skrene pogled u samu sebe i neka sliku stvorenu maštom o najvišem blaženstvu koje može dati idealna veza i neka zamisli da je takva slika najsmionije mašte tisuće i tisuće puta inferiorna realnosti.

Jedino u glazbenim harmonijama ili u ritmičkoj kadenci uzvišene poezije ili u obrisima kakvog velikog djela - duša može u zemaljskom životu naslutiti istinu o ljubavi na astralnim razinama. Kroz njih dobiva povremeno blijedu sliku onoga što je čeka na najvišim razinama egzistencije.

I to je jedan od uzroka da nas glazba, poezija i visoka umjetnost uopće - izdižu na mahove iznad ambijenta u kojem živimo. U bljesku kozmičke svijesti, koji osvjetljuje duše visokog stupnja razvoja, objavljuje se slika združenja duša na najvišim razinama života.

Boraviti na istom mjestu astralnog svijeta s voljenom osobom znači jednostavno: biti u istom stadiju egzistencije, što omogućuje mnogo uže druženje i doticaj, nego li je to moguće u prostoru. Harmonija astralnog života dovodi do užeg i intimnijeg kontakta od onoga što si ga čovjek na Zemlji uopće može zamisliti. Tek duša na višem stupnju razvoja može početi razumijevati tajnu astralnog svijeta koja se može usporediti s osjećajem skladnosti i jedinstva kojega katkad doživljavaju ljubavnici kada im se pričinja da su svladali granice tijela i da su im se duše stopile u jednu cjelinu. Takav doživljaj daleko premašuje svaki doticaj u prostoru, pa ipak daje jedva blijedu sliku idealnog združenja u astralnom životu.

Moglo bi se pitati kako mogu duše postići takva združenja, kada znamo da razni stupnji razvoja imaju za posljedicu boravak na raznim razinama i podrazinama astralnog svijeta. Odgovor je jednostavan za upućenoga u najviše istine. Duša na višoj razini osjeća simpatiju i privlačnost one na nižoj razini i odgovarajući joj uspostavlja psihičku vezu, koja sliči na intenzivnu formu telepatije i tako omogućuje tjelesno, mentalno i duhovno zbliženje, koje po realnosti nadmašuje najintimnije zemaljske veze. Pored toga, kako smo napomenuli u jednom od prethodnih poglavlja, duša sa više razine može stvarno posjećivati drugu dušu na nižoj razini. Ovako i na mnoge druge načine, dolazi do izražaja prijateljstvo među dušama u astralnom životu. Tamo nema osamljenosti ni napuštenosti za duše željne simpatije.

Sve što je visoko i plemenito u zemaljskom životu nalazi svoju najvišu nadopunu u astralnom svijetu. I ondje kao i u materijalnome svijetu vlada prirodni zakon koji sve uređuje i nadzire. Napuštanjem zemaljskog života duša se ne udaljuje od prirode, već se uzdiže na jednu od prirodnih razina koja je u svakom pogledu mnogo bogatija, potpunija i privlačnija od svega što je god duša u zemaljskom životu mogla poželjeti. Astralne vibracije sagorijevaju ljusku materijalnosti, a duša cvate i donosi plodove spiritualnosti u novom životu. Ima jedna riječ koja bolje od ičega izražava bit, ciljeve i pojave najvećih razina: Ljubav. Ta je ljubav ona savršena ljubav koja pobjeđuje svaki strah. Njezin cvijet je radost, a njezin plod - mir.

 

Drugi letargični san duše

Jedan od sustavnih postupaka prirode sastoji se u stalnom izmjenjivanju perioda počinka, stanke, sna ili oporavka između svršetka jednog perioda aktivnosti i početka drugoga. Na fizičkoj razini ima za to dosta primjera: zastoj njihala između jednog i drugog zamaha, stanka između udisaja i izdisaja zraka pri radu pluća, san između konca jednog dana i početka drugog itd.

I proslijedivši analogijom, logično je očekivati istu takvu fazu počinka između kraja aktivnosti duše u astralnom svijetu i njezina prijelaza u reinkarnaciju na Zemlju ili uspona u više spiritualne sfere.

Što se više prirodni procesi na astralnoj razini primiču kraju, to više dušu obuzima osjećaj umornosti i zahtjev za mirom i počinkom. Duša nalazi da je proživjela najveći dio svojih težnji, ideala i ambicija, a u puno slučajeva da je njihovo ostvarenje, dapače, nadvisilo sve želje.

Duša može provesti u astralnom svijetu nekoliko godina ili stotinu ili čak tisuću ljeta zemaljskoga vremena - već prema svom stupnju razvoja. Prije ili kasnije dušu obuzima težnja za novim iskustvima i želja da u novom životu izrazi razvoj nekih svojstava postignutih za vrijeme boravka u astralnom svijetu. Zbog toga ili zbog djelovanja nakupljenih, neiživljenih i potisnutih težnja ili pak zbog toga što neka voljena osoba na nižoj razini stoji pred reinkarnacijom pa bi htjela biti s njom, duša zapada u struju koja vodi prema ponovnom rođenju i izboru roditelja u najprikladnijim okolnostima i ambijentu. Ona postupno zapada u stadij letargičnog sna i u određeni čas umire u astralnom svijetu. Duša, međutim, ostaje u stanju djelomične letargije nakon rođenja u zemaljski život, jer samim činom reinkarnacije prijelazom u novorođenče ne dolazi do buđenja. Duša se, međutim, budi postupno za vrijeme djetinjstva i dječaštva. Ovo je jedna od najzanimljivijih i manje poznatih činjenica.

U nekim slučajevima dolazi do preranog buđenja i do tzv. pojave čuda od djeteta, no takvi slučajevi su manje ili više nenormalni i nezdravi. Više se puta djetinja duša napola razbudi i iznenađuje umnom primjedbom i zrelom promišljenošću ili ponašanjem. Poznati su slučajevi buđenja u četrdesetoj godini života pa i kasnije, pa tom prilikom takvi ljudi iznenađuju svoje znance nevjerojatnim prilivom energije i agilnošću kojom se daju na posao.


Kao što dijete ili odrastao čovjek zapadanjem u san sakuplja potrebnu energiju za rad u slijedećem danu, tako i usnula duša prima energiju iz Jedinog vrela da bi započela novi život snažna i moćna.

Svaka duša odlazi onamo kamo je vlastita priroda i bit privlače. Pri tome ne podliježe nikakvoj zapovijedi ili sili zemaljskih ili nebeskih bića, nego jedino apsolutnom i pravednom zakonu Karme. Nema pri tome ni favoriziranja ni najmanje mogućnosti nepravde svake pojedine duše, bila ona na visokom ili niskom stupnju razvoja. Najviša kao i najniža duša podliježu istom zakonu, jer su svi braća i djeca istoga Oca. Svi oni koračaju Stazom bilo svjesno ili ne, a njihovo im se neznanje ne pripisuje u grijehe.

U posljednjem poglavlju ove knjige govorit ćemo o dušama koje se uzdižu nad reinkarnacijom i uspinju se na razine života koje su daleko od toga što Zemlja može pružiti. Spominjemo ih ovdje tek stoga što i one moraju proći drugi letargični san u astralnom svijetu prije nego proslijede dalje. U tom slučaju duša gubi za vrijeme sna ostatke zemaljskih težnji i odbacuje sve plodove zemaljske aktivnosti osim onoga što nazivamo oslobođenjem ili slobodom. Takva se duša više ne budi na Zemlji niti se onamo vraća, osim ako se zaželi poslije mnogo stoljeća reinkarnirati kao učitelj ili vođa. Takve duše su se kroz vijekove ponekad vraćale u zemaljski život, no uvijek su po svom stupnju razvoja nadvisivale svoje suvremenike i razlikovale se od ostalih ljudi po svemu osim po izgledu. Razina nad razinom uspinju se nad astralnim svijetom. Blažena duša koja se poslije drugog letargičnog sna budi makar i na najnižoj od tih razina ! I najmudriji i najupućeniji sagiba glavu pri spomenu tih visokih sfera koje nadilaze našu ljudsku maštu.

 

Izvan reinkarnacija

Iako većina ljudi mora proći kroz mnoge zemaljske inkarnacije prije nego dočeka oslobođenje i slobodu, ipak kada duša jednom postigne stupanj duhovnog razvoja koji je oslobađa zemaljskih spona, nemoguće ju je zadržati ni za trenutak u nizu zemaljskih reinkarnacija. Mnoge su duše u astralnom svijetu sada na putu da prođu kroz posljednji stadij oslobađanja od zemaljskih veza. U zemaljskom životu ima već sada duša koje se nikada neće ovamo vratiti, nego će se nakon slijedećeg boravka u astralnom svijetu uspeti do najviših razina života ostavljajući za sobom zauvijek Zemlju i sve zemaljsko. Osim toga na putu oslobođenja je tisuće duša koje imaju podnijeti još samo jedan zemaljski život, a taj će proteći u smislu uzvišenog razumijevanja i shvaćanja. Trenutno se koncu jednog velikog ciklusa približuje i vrlo veliki broj duša spremnih za let u visine. Poneki koji će čitati ove retke mogu se ubrojiti u prethodnicu pokreta.

...

Osrednji ljudski um ne može niti početi razmišljati o srednjim astralnim sferama, a pojam najviših astralnih razina daleko nadvisuje njegove mogućnosti.

Krug zemaljskih reinkarnacija moguće je izbjeći onda kada duša spozna istinu o svojoj prirodi i vezama sa svime. Kada uvidi iluzornost svih pojava i spozna da je duhovni svijet jedini stvaran, tada spone materijalnog svijeta popuštaju, a duša započinje borbu za oslobođenje od svih spona. Neki dostižu taj cilj marljivim radom, drugi ljubavlju prema Božanstvu ili Božanskoj iskri u svojim bližnjima, jedni putem intelekta i stjecanjem mudrosti, drugi opet razvijajući sposobnost intuicije, neposrednog saznavanja da sve ove staze vode k jednom cilju. Kada se shvati njihova priroda, zemaljske stvari gube moć nad ljudskom dušom. Težnja umire, a duša oslobođena dostiže duhovnu slobodu.

---

 

Iz knjige 'Život poslije smrti', Yogi Ramacharaka