Svatko ima svoju priču



Uvijek me iznova zbunjuje kad vidim koliko su roditelji nesvjesni načina na koji komu­ni­ciraju s djecom. Čak i mnogi roditelji s kojima sam radila koji su iskreno tražili pomoć, izra­ža­vali slaganje s onime što bih im rekla i volju da se promijene, rijetko bi išta od toga, čini se, zapam­tili na dulje od nekoliko minuta, a još manje stvarno primijenili.

Jednom sam promatrala obitelj s tri kćeri, od kojih je srednja imala 3 godine – dob u kojoj je socijalizacija često najintenzivnija i najgrublja. U tih pola sata trogodišnjoj djevojčici jedva da je prošla minuta a da nije primila nekoliko prigovora, kritike ili podsmijeha od strane majke ili starije sestre: što se ne sjeća nekih činjenica, što ne izgovara točno pojedine riječi, što ne crta kao da joj je barem 8-9 godina... Djevojčica je bila zbunjena i kolebala se između povrijeđenosti, stida i ljutnje, što su majka i sestra primjećivale tek toliko da se i tome nasmiju. (Moram napomenuti da je cijelo vrijeme majčin ton bio prilično dobrohotan, što je poboljšanje u odnosu na mnoge druge obitelji koje sam do sad upoznala.) Dodajte još k tome oca, ostale starije članove obitelji, susjede, nastavnike... Osjetila sam suosjećanje prema tom djetetu, znajući da će se isto nastaviti ostatak dana, sljedeće dane i tako godinama.

Ako bi tih pola sata uzeli kao primjer načina na koji se prosječna obitelj ponaša prema djetetu, ponekad se divim ljudima općenito: kolika mora biti snaga i pozitivna podloga naše istinske prirode, da uz toliko kritike, podcjenjivanja, podsmi­jeha i nerealnih zahtjeva većina nas ipak odraste u relativno stabilne i koliko-toliko zrele osobe. Napominjem da je to prosjek u odnosu na to što sam ja do sad imala prilike vidjeti, ali ono što ja vidim u profesionalnom radu, kao gost ili na ulici je vjerojatno mnogo blaža slika od onoga što se dešava kad je obitelj sama kod kuće: tu se ponekad i najmanjoj djeci upućuju psovke, teške prijetnje i okrivljavanje. Jednom sam (kroz prozor) čula roditelja kako kaže djetetu doslovce sljedeće: 'Ja te ne volim! Jel' ti mene voliš?'

S druge strane, većina nas nosi u sebi i gomilu svjesnih, a još više suptilnih i nesvjes­nih, emocionalnih problema koje pažljivo skrivamo od javnosti, pa i od samih sebe. Kad se zbog nekog poticaja 'probude' potisnute emocije ili kompulzivni porivi, izuzetno je teško sagledati situaciju objektivno i ponašati se s potpunim uvažavanjem sviju uključenih. Izvanj­skom promatraču teško je razumjeti, a lako osuđivati, takvo ponašanje. Taj isti promatrač pun osude, u sličnim trenucima buđenja vlastitih snažnih emocija, naći će sve moguće razloge da opravda sebe.

Postoji izreka da 'ne možemo razumjeti nekoga dok nismo prošli nekoliko kilometara u njegovim cipelama'. Osobi koja je pod emocijama u tom se trenutku pokreće unutarnji dijalog koji čini da ona vjeruje u da su njezine misli i doživljaj jedina realnost i ispravno tumačenje situacije. Čak i ako smo racionalno svjesni da pretjerujemo i da se zapravo radi o sitnici, emocije mogu biti toliko snažne da nas unatoč zdravom razumu uvjere u loše namjere druge osobe. Nakon što se emocije stišaju, možemo se čuditi, pa i zastidjeti, zbog svoje percepcije ili ponašanja, ali dok smo u dječjim emocijama taj odmak je vrlo teško voljno učiniti.

Nezrelo ponašanje jedne osobe obično izaziva nezrele emocije i reakciju i kod druge. Dok smo u dječjim emocijama (tzv. dobna regresija), čak i samo provjeravanje percepcije druge osobe može se činiti ponižavajućim (priznavanje greške i ispriku da ne spominjemo), a napad kako bi se sami sa sobom bolje osjećali, opravdanim.

Mnogi ljudi vole u mislima osuđivati druge ili o tome razglabati s prijateljima, očekujući od drugih odgovorno, zrelo, savršeno obzirno ili društveno prihvaćeno ponašanje u svakoj situaciji. Primjećivanje tuđih mana dobro­došlo je olakšanje od (često nesvjesnog) nedostatka ljubavi prema sebi. Pritom smo rijetko spremni provjeriti ili pretpostaviti prošlost druge osobe, njezinu emocionalnu uvjetovanost, bol i obrambene mehanizme, unutarnje potrebe i borbe. Istodobno se u pravilu ne usuđujemo komunicirati izravno i iskreno s osobom čije nam se pona­šanje ne sviđa, zbog vlastitih uvjetovanosti (a upravo to je ono što često predbacujemo drugima).

Isto tako, često smo skloni nezrelo ili nepažljivo ponašanje drugih doživjeti kao osobnu uvredu i svjesnu bezobzirnost, što većinom ipak nije slučaj. Obično se uhvatimo za izdvojeno ponašanje i na temelju toga procjenjujemo cijelu osobu, zaboravljajući da svatko ima svoju povijest, cijeli unutarnji svemir iskustava, zaključaka, uvjerenja, emocija (često bolnih), što sve u pravilu nije niti najmanje usmjereno na nas.

Vlastito kompulzivno ponašanje pritom opravdavamo, kao i potrebu da kritiziramo drugu osobu. Nažalost, najčešće se na sličan način postavljamo i prema djeci, procjenjujući detalje u njihovom ponašanju kao greške u njihovoj osobnosti, te ih kritizirajući u skladu s tim. Tako učimo i djecu da prosuđuju na isti način.

© Kosjenka Muk, 2006., www.centar-angel.hr