Životna strast i veličanstvenost života



Kako ste reagirali na ovaj naslov? Je li vaša energija uzletjela ili opala? Možda ste mogli na nekoliko trenutaka stvoriti viziju, a možda niste ni pokušali, opterećeni strahom od razočaranja i osjećajem nemoći?

Duboko vjerujem da ljudski život može i treba biti veličanstvena avantura. Ono što nas, nažalost, obično dijeli čak i od samog pokušaja da to postignemo, raspoloženja su i načini razmišljanja na koje smo jednostavno toliko navikli da nam je teško zamisliti da se možemo osjećati drastično drugačije.

Jedna od mojih omiljenih afirmacija je 'Moj život je veličanstven i uzbudljiv'. Zamislite da živite život svojih snova, sa visokom razinom energije, prelijepim odnosima, uživanjem u doživljaju svoga tijela i svijeta oko sebe, te s osjećajem očekivanja i spremnosti na izvanredna iskustva?

Vjerujem da je to barem dio svrhe naših zemaljskih života, te je isključivo na nama odgovornost kojom ćemo brzinom napredovati. No ne želim sugerirati da bi to trebalo biti ostvarivo u mjesec – dva. Kad bi to bilo moguće, nikome od nas ne bi trebalo više od par desetljeća života na Zemlji.

Važno je dati si vremena i prihvaćati periode bržeg i periode sporijeg rasta, kao i svoje neuspjehe kao prirodan proces učenja, stjecanja mudrosti i iskustva, umjesto kao dokaz nesposobnosti – kao što dijete koje uči hodati bezbroj puta padne, ali i dalje ima povjerenja da će na kraju uspjeti.

Čini mi se da često očekujemo da bi nakon rješavanja jedne određene traume ili uvjerenja trebala nastupiti životna prekretnica nakon koje će sve dalje biti lako, a naše želje se brzo ostvarivati. Nerijetko čujem (a i sama sam govorila): 'Još samo da ovo riješim, i onda sam na konju!'

To rijetko funkcionira na taj način. U sebi nosimo bezbroj uvjerenja i iskustava, koja su bliža ili dalja od površine svijesti. Nakon što riješimo onu razinu koja je najsvjesnija, najbliža površini, mogu početi izranjati uvjerenja i osjećaji koji su dublje zakopani, teško ih je registrirati i izraziti riječima, a neki nas mogu i iznenaditi. Tada za te osjećaje počinjemo govoriti: 'E, sad vidim što je moj pravi problem – još samo da njega riješim!'

Sa svakim uvjerenjem koje riješimo, sa svakim dijelićem našeg izvornog bića koje reintegriramo u svoju svijest, nastupa jedna manja prekretnica – povećanje energije, povjerenja, pozitivnih osjećaja prema sebi – i često se to tada čini tako prirodno i normalno da nam je teško i sjetiti se da se do nedavno nismo tako osjećali. Svakim od tih doprinosa cjelovitosti našeg bića, oslobađamo i životnu strast – prirodan, ali intenzivan osjećaj uživanja u životu.

Pomalo je tužno vidjeti kako ljudi žive živote neutralnih osjećaja, niske razine energije. Nedostaje nam istinska istinska životna strast, koja je daleko više od onoga što inače zovemo strašću, bilo seksualnom ili vezanom za neku aktivnost. Osjećaj koji pokušavam opisati obuhvaća život kao takav, cjelokupnu okolinu i same sebe: duboki užitak u vlastitom postojanju, u svom tijelu, svakom dijelu života oko sebe, čežnja da se to podijeli... osjećaji koji ponekad čine gotovo nemogućom svaku drugu aktivnost osim slušanja najdraže muzike.

Ponekad kad osjetim javljanje tog osjećaja, obično se to javlja kao određen nemir, neobični osjećaji, energija koja traži da izađe van. Ponekad osjetim poriv da si odvratim pažnju putem nevažnih aktivnosti, i vjerujem da je to jedan od načina na koji to i drugi ljudi rade – jer energija je snažna, neobična, preplavljujuća - možda onakva kakva se javlja kad slušate najomiljeniju muziku, samo mnogo puta pojačana. Možda je jedan od razloga što je izbjegavamo činjenica da bi nam bilo iznimno teško pomiriti se sa svojim uobičajenim životom i raspoloženjima kad bismo si to dopustili češće osjetiti.

Najčešće osjećam takvu vrstu strasti onda kad intenzivnije radim na ljubavi prema sebi. Vjerujem da je to naše prirodno stanje i sposobnost – zamislite većinu vremena provoditi u takvom osjećaju! – no potiskujemo ga i otcjepljujemo zajedno s ostalim potisnutim emocijama.

Razlog zbog kojeg ljudima često nedostaje motivacije i energije za rad na sebi je nedostatak vizije ili povjerenja u viziju, osjećaja da je ono što želimo moguće ostvariti –što obično proizlazi iz nedostatka ljubavi prema sebi. Ono što je zanimljivo i poticajno, jest činjenica da održavanje prelijepe vizije i visokih ciljeva automatski utječe da se osjećamo bolje unutar sebe i sa sobom, što možda neće moći potaknuti brzu promjenu, ali će je svakako podržati.

© Kosjenka Muk, 2005., www.centar-angel.hr