Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Kreiramo li vlastitu realnost?



Nekome se ovo može ?initi kao suvišno pitanje. Drugima se opet može ?initi kao suvišno pitanje, ali iz suprotnih razloga. U svakom slu?aju, ovo je jedno od klju?nih pitanja u radu na sebi, koje direktno vodi pitanju smisla života. U svakom obliku rada s ljudima, a posebno sam toga bila sve više svjesna dok sam radila kao socijalni pedagog u školama, to je to?ka na kojoj razvoj ili kre?e uzlaznom putanjom, ili se zaustavlja. Posebno u radu s 'problemati?nim' obiteljima i pojedincima, ne može se o?ekivati promjena dok god osoba prebacuje odgovornost na vanjske okolnosti – a s najve?im brojem ljudi teško je uop?e na?eti tu temu bez gubitka njihovog povjerenja.

Kako me osobno prili?no iritira kad se od mene zahtijeva da nešto vjerujem samo na temelju ne?ije rije?i ili uvjerenja, isto nastojim ne tražiti od drugih. Me?utim, psihologiju, a posebno duhovnost, iznimno je teško pretvoriti u brojke, pravila i materijalne dokaze, a tako ?e i ostati. Službena psihijatrija priznaje (koliko mi je poznato) isklju?ivo psihoanaliti?ki Freudov pristup kao terapiju; svi ostali psihoterapeutski pravci smatraju se 'alternativnima' i nedovoljno znanstveno dokazanima, premda se nekolicina njih u stru?nim krugovima priznaje i cijeni. Me?utim, niti Freudova teorija nije niti izdaleka znanstveno dokazana – priznata je vjerojatnije zbog op?e proširenosti (a do pred nekoliko desetlje?a i zbog nedostatka bilo kakve alternative) nego zbog dokazanosti, a sve se više smatra zastarjelom i punom ishitrenih zaklju?aka, pa i manipulativnih pristupa.

Svatko od nas prije ili kasnije po?inje se pitati o smislu života i vlastitoj prirodi. Mnogim ljudima je potrebna snažna emocionalna ili materijalna kriza da ih istrgne iz orijentiranosti na materijalne aspekte života i potakne na razmišljanje. Ponekad tek kad smo suo?eni s vlastitom patnjom ili patnjom drugih ljudi, po?i­njemo se pitati što je svrha života, jesmo li samo proizvod materije prepušten na milost i nemilost slu?aju – ili ipak više od toga? Jesu li sve naše misli, emocije, ljubav za koju smo sposobni samo produkt kemijskih reakcija u našem tijelu – ili je možda obratno? Kao i sa znanstvenim teorijama, i tu postoji mnoštvo mišljenja, spekulacija, široko­prihva?enih uvjerenja koja se s vremenom po?inju doživljavati sputavaju?im i suhoparnim, te se iznalaze nova... a ono u ?emu moram dati za pravo onima koje cijelo podru?je duhovnosti i alternative a priori odbija, jest ?injenica da je to idealno podru?je za manipuliranje lakovjernima.

Ho?e li netko vjerovati u nešto ili ne, presudna je njegova emocionalna spremnost, pa i volja i želja da se u to vjeruje – to je slu?aj s bilo kojom vrstom uvjerenja. U prirodi svih nas kao ljudskih bi?a je da svoja uvjerenja ne biramo putem racionalnog uma, nego putem emocija, koriste?i cijeli niz obram­benih mehanizama da filtriramo nove informacije kako one ne bi previše uzdrmale naš posto­je?i pažljivo izgra?en sustav uvjerenja. Nekad prihva?amo neka uvjerenja ili rije?i neke osobe ?ak i samo na temelju nade da ?e nam to pomo?i. Treba li samo zbog toga podru?je duhovnosti i unutarnjeg iskustva potpuno zanemariti? Mislim da to nije mudro.

U podru?ju duhovnosti nastojim slijediti svoj snažan unutarnji osje?aj istine i povremena intenzivna unutarnja i vanjska iskustva. Primje?ujem da mnoga od tih iskustava i osje?aja dijelim ne samo s brojnim ljudima s kojima dolazim u dodir, nego i s milijunima ljudi širom svijeta (bar sude?i po nakladi nekih od meni dragih knjiga). Nastojim izbje?i prihva?anje previše detaljiziranih i specifi?nih ideja, jer mi se ona u ve?ini slu?ajeva ?ine proizvod ograni?avaju?ih uvjerenja koja zahtijevaju kruto ponašanje u realnom životu. Kako je život previše raznolik da bismo ga mogli strpati u kutije i katalogizirati, radije se orijentiram na što je mogu?e sveobuhvatnije ideje.

Vjerujem da su naša tijela duboko povezana s našim nesvjesnim umom i unutarnjom mudrosti, te ?esto koristim tijelo kao 'barometar' za provjeravanje smislenosti pojedinih informacija. Drugim rije?ima, naša podsvijest i tijelo percipiraju i reagiraju na mnogo finiji i obuhvatniji na?in nego naš racionalni um, a ako dovoljno svjesno i pažljivo pratimo tijelo, primijetit ?emo kako reagira prakti?ki na svaku našu misao. Na neke od njih odgovorit ?e stezanjem i nelagodom, koliko god ponekad suptilnom, a na neke osje?ajem radosti, opuštanja i širenja. Kad god uzmem vremena da ispitam i prevedem u rije?i i najmanju nelagodu ili stezanje u tijelu kao reakciju na neku ideju, obi?no se ona pretvori u vrlo smislen i mudar prigovor.

Kao pravilo, prihva?am isklju?ivo one ideje koje u mom tijelu izazivaju potpuno pozitivnu i radosnu reakciju. Naravno, pritom je uvjet, ako ve? nemam materijalne dokaze ni za ni protiv, onda barem da ih mogu doživjeti logi?nima i racionalno prihvat­ljivima. Jedna od njih je i ideja da nismo nemo?na bi?a prepuštena okolnostima, nego da sami stvaramo i privla?imo okolnosti u svojem životu, po na?elu da ?emo privu?i vanjske okolnosti koje odražavaju naš unutarnji svijet.

Pojedinci koji nastoje znanstveno prezentirati ovu ideju, obi?no se ograni?avaju na racionalni dio objašnjenja: ako u nešto ne vjerujemo, imat ?emo mnogo manje hrabrosti, želje i motiva­cije uop?e pokušati krenuti u tom smjeru, a pogotovo ustrajati. Pritom se isti?e ustrajnost i vjera u sebe gotovo svih pojedinaca koji su stvorili nešto istinski veliko i obilježili ljudsku povijest. Ipak, ova ideja nadilazi razinu same konkretne akcije u vanjskom svijetu i obuhva?a još dva koncepta: prvi je da na energetskoj razini naše misli i emocije privla?e sli?nu energiju izvana, a drugi da na nad-svjesnoj razini ta iskustva oblikujemo kako bi nam na najbolji mogu?i na?in pomogla u našem razvoju.

Ovaj koncept donosi nam svijest o mo?i, odgovornost, osje?aj smislenosti života ja?i nego što ga bilo koja druga ideja može dati. Kakvog smisla ima zemaljski život pun napora i ?esto patnje, ako patnja nema svrhu? Što je logi?nija svrha izazova i patnje nego razvoj i u?enje? Nije li za o?ekivati da osobna (a i kolektivna) evolucija ima odre?ene zakonitosti i strukturu? Kako bi to bilo kad se ne bi mogli nadati da ?e, kako malo – pomalo napredujemo, naš život postajati sve kvalitetniji i sretniji, umjesto da se uvijek iznova suo?avamo s istim oblicima patnje? Nije li logi?no da su naše misli te kojima oblikujemo svoja iskustva i svoje lekcije, budu?i da upravo naše misli i emocije pokazuju stanje naše svijesti; koliko smo napredovali i što još trebamo nau?iti?

Nema teorije koja nam istovremeno može donijeti toliku svijest o vlastitoj vrijednosti, a istovremeno toliko potaknuti preuzimanje odgovornosti. Po?injemo biti svjesni da je isklju?ivo na nama odgovornost za sva naša iskustva i kako ?emo na njih reagirati. To nije nametnuta odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi mo? i motivaciju. Više nema potrebe za zamjenskim pokazivanjem mo?i nad drugim ljudima ili prebacivanjem krivnje na druge, jer prepoznajemo uzroke i posljedice takvih impulsa.

Službena psihologija prepoznaje i priznaje da kao djeca doživljavamo sebe kao uzrok svega što se doga?a oko nas. To je razlog zbog kojeg djeca preuzimaju toliko odgovornosti za ponašanje, osje?aje, ponekad i iskustva drugih ljudi, a to preuzimanje odgovornosti ?est je uzrok traume. Djeci je svojstveno i ono što se (?esto pogrdno) naziva 'magijskim razmišljanjem' – vjerovanje da možemo stvoriti odre?ene okolnosti ili doga?aje samim time što to želimo. Ako je to (uz želju i o?ekivanje za bezuvjetnom ljubavlju) prirodan i instink­tivan na?in na koji u najranijoj dobi doživljavamo svijet – ima logike u pretpostavci da se radi o vrlo dubokom instinktivnom sje?anju na realnost iz koje dolazimo (i u kojoj, zapravo, uvijek i ostajemo).

Sje?anje na to ubrzo se gubi i zamjenjuju ga vrlo snažna uvjerenja o nemo?i i osje?aj da vanjske okolnosti kontroliraju nas, zbog vrlo spore manifestacije posljedica u odnosu na uzroke u našem svijetu, koje je zbog toga teško povezati i prepoznati, te iskušenja ?esto teških, zastrašuju?ih i nerazumljivih za dijete. Okolina taj proces svesrdno potpomaže svojim strahovima, upozorenjima i opomenama djetetu, te žale?i se pred djetetom na svoje uvjete života.

Sigurno postoje podru?ja u vašem životu u vezi kojih se osje?ate nesigurno i godinama, možda i desetlje?ima, doživljavate vrlo sli?na iskustva i obrasce, dok u drugim aspektima života uspijevate a da ni ne razmišljate naro?ito o njima. Vjerojatno znate pametne i sposobne ljude kojima se, bez obzira ?ak i na najpovoljnije vanjske okolnosti, uvijek iznova nešto isprije?i na putu, a o?ekivanja izjalove. Možda poznajete i ljude ?ijim se uspjesima u pojedinim podru?jima potajno ?udite: izgleda kao da ih postižu bez napora ili brige, ?ak i u naizgled nepovoljnim okolnostima. Ako istražimo bilo koji od takvih slu?ajeva, uvijek ?emo otkriti strah, brigu i nepovjerenje u slu?aju kroni?nog neuspjeha, te optimizam i prirodno, opušteno o?ekivanje povoljnog rješenja u podru?jima kontinuiranog uspjeha. Slu?ajnost? Možda, ali nikad još nisam upoznala ljude kod kojih bi bilo obratno.

Promatranje iskustava koja privla?imo zapravo je najbolji na?in otkrivanja kakva uvjerenja nosimo u sebi, budu?i da su mnoga od tih uvjerenja vrlo suptilna i nesvjesna. Neka uvjerenja su nam toliko duboko ugra?ena u temelje karaktera da možemo imati teško?e u tome da ih uop?e percipiramo kao nešto što bi se moglo promijeniti. Upravo izbjegavanje prepoznavanja i suo?avanja s tim dubokim i iznimno utjecajnim uvjerenjima, ono je što mnoge ljude ometa u razvoju i drži u stanju stagnacije.

Posebno ako smo se tek susreli s idejom pozitivnog razmišljanja, možemo biti u iskušenju da je doživimo i koristimo prili?no površno, kao na?in izbjegavanja suo?avanja s dubljim emocijama i pokušaj da se na brzinu izmijeni realnost. ?esto se o?ekuju promjene nakon samo površnog rada na sebi – npr. mehani?kog ponavljanja afirmacija ili vizualizacije. No, prema mom iskustvu, to jedva da i doti?e dijelove nas koje smo otcijepili i duboko potisnuli. Soulwork tome dodaje ideju da su sva uvjerenja stvorena u odnosima s važnim drugima i imaju svrhu o?uvanja tih odnosa. Negativna uvjerenja u pravilu se stvaraju u trenucima traume i njihovo stvaranje zahtijeva odbacivanje dijela našeg izvornog identiteta. Rad s ovim aspektima neophodan je za trajnu promjenu uvjerenja – a vaša iskustva najbolji test uspjeha.

 

 

© Kosjenka Muk, 2005., www.centar-angel.hr