- Oče naš, zašto nisi sugerirao kroz svoje proroke i zastupnike: da se prije osjećamo i Tebi obraćamo kao moćni sinovi moćnog Oca, negoli kao bijedni crvi u prašini, "nedostojni milosti Tvoje"?!
"Oče naš,
koji jesi na nebesima..."
Oče, jesi li na nebesima, ili si jedini Bog ("Nemoj imati drugih bogova uz mene!"), Jedan, Apsolut?
Oče naš, pomozi nam da shvatimo!
Nebesa su sfera oko Zemlje, na kojoj ili kroz koju nam se odslikava vidljivi kozmički svijet. Nebesa nisu cijela galaksija, nisu Beskraj. Ako si na nebesima, onda si Bog Zemlje-Zatvora. Ako si Bog Zemlje-Zatvora - zašto tražiš da te shvaćamo kao Jednog, jedinog Boga, kao Apsoluta? Kao Bog Zemlje-Zatvora Ti možeš biti samo jedan od mnoštva bogova u Sve-Postojanju, na raznim razinama Sve-Postojanja. Zašto onda zahtijevaš da nam budeš Jedan, jedini Bog? Onda nije odraz Istine, da si Jedan-jedini Bog? Oče naš, pomozi nam da shvatimo!
Uostalom, i inače nam je teško da elementarno shvatimo: ako i jesi Jedan-jedini Bog, kako to kao Biće koje ispunjava Beskraj možeš istodobno i da kreiraš, i da budeš Materijal u kojemu se kreira. Kako to Biće koje ispunjava Beskraj može samo sebe da kreira, budući da ono, po toj koncepciji, ispunjava sve što postoji, odnosno, sve što ono kreira je ono samo, jer gdje može Apsolut da kreira do - u sebi samom, sebe samog?
Stoga nam je primjereniji, oprosti nam, Oče naš, izraz Izvor, ali njega ne rabe svete knjige, pa nam treba zbog toga biti sumnjiv. Izvor, u analogiji sa drvetom, kao simbolom Kreacije: neispoljeni dio je korijen, u zemlji, iz njega "izviru" van zemlje vidiljivi dijelovi, i upravo se granaju po analogiji po kojoj se, vjerojatno, "granaju" bogovi-Kreatori: iz jednog, višeg, proizilazi više njih nižih, ali koji dalje kreiraju svoje svijetove, svoje makrokozmose.
Dakle, Oče naš, pomozi nam da shvatimo!
Pomišljamo, da si morao tako formulirati svoju "lokaciju" ("na nebesima") davnim ljudima, ljudima nerazvijene svijesti i slabog kozmološkog znanja? Ali, da je na tragu Istine, to isto bi se i te kako dalo formulirati, kodirati tako da upućuje na predodžbu o Beskraju.
"... Sveti se ime Tvoje..."
Oče naš, neka bude sveto i svijetlo Tvoje ime! Neka bude! I treba da bude ime Tvorca! Ali, gdje smo i što smo mi u odnosu na Tvoje ime? Ništavni i bijedni crvi?! Duh unižavanja i samounižavanja ljudi je skoro postao dijelom ljudskog obraćanja Tebi: mi smo nedostojni, uniženi, grešni, itd. Pred Tobom padamo ničice, molimo Ti se, kukamo, vapimo, skoro kao bijedni crvi u prašini. Pomozi nam da shvatimo da je to u redu, Oče?! Za sada ne vidimo, bar mi koji se smatramo budnijima od ostalih. Tvoju kreatorsku moć nitko ne poriče. Ne shvaćamo: a i što bi bilo toliko strašno da ju ljudi, ograničene svijesti, poriču?! (Uostalom, otkuda njima-nama ta ograničena svijest? Jesmo li ju sami sebi nabacili?!) Ne shvaćamo: što Ti gubiš sa ljudskim poricanjem ili sa nedovoljnim priznavanjem Tvoje moći? Ništa! Mogu ljudi poricati moć gromova, moć oluja, ali - gromovi i oluje te moći objektivno imaju te imaju; ako ljudi ne shvaćaju i ne priznaju njihove moći, samo može biti na njihovu štetu, ne na štetu gromova i oluja. Dakle, ne shvaćamo, Oče naš, zašto nisi sugerirao kroz svoje proroke i zastupnike: da se prije osjećamo i Tebi obraćamo kao moćni sinovi moćnog Oca, negoli kao bijedni crvi u prašini, "nedostojni milosti Tvoje"?! Nego, umjesto toga, imamo na svakom koraku kršćansko samunižavanje slično ovom: "Ne usuđujem se govoriti: 'Pomiluj me, Gospode!' Jer sam nedostojan milosti Tvoje, kao onaj tko zaslužuje svaku muku!"
"I daj mi, Gospode, da mi san ove noći prođe u miru, da bih, ustavši sa skromne postelje, ugađao presvetom imenu Tvom, u sve dane života moga...", jedna od molitvi, koja odslikava duh sugeriranog nam obraćanja Tebi i shvaćanja odnosa prema Tebi. Po osjećaju nas koji smo možda probuđeniji od ostalih: što bi Otac, koji ne brine primarno o sebi, uopće naglašavao da sinovi svoj život treba da posvete Njemu? Zašto im je, onda, Otac i darovao život? Ispada, po tom istom našem osjećaju, što je vrlo logično po ovako definiranom odnosu i obraćanju - zato, da bi služili Njemu, ne zato da bi imali svoju misiju u životu koji im je darovao, u radosti ko-kreatorskog djelovanja. Nigdje ne nalazimo da nam u svetim knjigama kažeš, Oče naš: "Rastite i razvijajte se, da biste se, kroz rast i razvoj, vratili Meni!". Ne naglašavaš primarno naš rast i razvoj, već - služenje Tebi, stavljaš znak jednakosti između ta dva. A mi to ne vidimo kao isto, Oče naš, i zato Te molimo da nam pomogneš da shvatimo! Jer nama, bijednim crvima u prašini, čini se da netko može da nastoji i da uspijeva da bude što bolji čovjek, što bolji prema drugima, i bez formalnog obraćanja Tebi, i bez formalnog obvezivanja na služenje Tebi. Da takvim može biti i netko tko Te čak uopće formalno i ne priznaje. Ne shvaćamo, Oče naš, jer to je kao kada bi bilo koji zemaljski otac, a takvih uistinu i ima, smatrao da je svoje sinove rodio i odgajio zato da bi oni njemu služili. Otac, koji nije egoist - radovat će se samostalnosti i kreativnosti svoje djece, njihovom rastu i razvoju, radovat će iskreno, neće zahtijevati njihovu stalnu pozornost i energiju. Ako ih i traži - bit će stoga da im pomogne i usmjeri ih, ne da imperativno zahtijeva da oni njemu služe, a tobože njihovog dobra radi.
"...Dođi kraljevstvo Tvoje,
budi volja Tvoja,
kako na nebu, tako i na zemlji."
Oče naš, u redu je, nitko to ne spori, valjda se i podrazumijeva da Tvorac jednog dijela kozmosa ima i Plan, proizašao iz njegove "Volje", kako će on funkcionirati, kamo ići, što s tim dijelom kozmosa dalje. Međutim, ne shvaćamo, Oče naš, što bi nam se to naglašavalo, tj. što bismo bili navođeni da to naglašavamo u obraćanju Tebi? Tako imperativno, oštro. Čini nam se, bijednim crvima u prašini, da Bog orijentiran prema drugima ne bi to sugerirao, već samo Bog orijentiran prema sebi. Možda je ovo bogohulni osjećaj, Oče naš, ali, pomozi nam da ga shvatimo, ako griješimo! Nama se sa tim osjećajem čini da bi Bog, orijentiran prema drugima, navodio ljudska bića da shvaćaju pojam i djelovanje Višeg Plana ("Božje Volje"), štoviše, da bi on ljudima prenio i naglasio značaj njihove ko-kreativnosti u takvom Planu. Mi ne znamo za molitve ili zapovijedi u kojima se tako što naglašava i razrađuje: ljudska ko-kreativnost u Božjem Planu?! Nema ih! Mi samo vidimo da se traži slijepa poslušnost, naravno, ne baš bukvalno u svakom postupku. Pomozi nam, Oče naš, da se oslobodimo toga što vidimo, ako pogrešno vidimo, i da to nadomjestimo ispravnim viđenjem, koje bi nam preko svojih zvaničnih zemaljskih slugu proslijedio!
Također nam se čini da bi prema drugima orijentiran Bog navodio ljude da shvate djelovanje Božjeg ili Višeg Plana - kao što shvaćaju fizičke zakone. Ne vidimo da se tu ima bilo što osobno naglašavati?! Da tu treba sebe-Boga isticati u prvi plan?! Bar oni među nama, koji nismo orijentirani prema sebi - tako rezonuju. I da ljudi ne vjeruju u djelovanje Zemljine teže - ona će svejedno djelovati. Zar ne bi bilo besmisleno da netko traži od ljudi da se pokoravaju djelovanju Zemljine teže, i da to formuliraju kao dio molitve: "Djeluj, Zemljina težo"?! Zemlja djeluje na ljude i bez njihove svjesne odluke da joj se pristaju pokoravati. Stoga se pitamo: zar Božji ili Viši Plan nije sa istim ili sličnim statusom? Valjda su baš i fizički zakoni - DIO BOŽJE VOLJE, PLANA?! Oprosti nam, Oče, ako griješimo, sve nam se čini, kao i na toliko drugih mjesta u tzv. svetim spisima: da i povodom Višeg Plana Ti nama-svojoj djeci sebe ističeš, na sebe upućuješ, sebe kao Glavnog nam utuvljuješ.
"Kruh naš svagdanji daj nam danas..."
Daj nam kruha, da nismo gladni! Nesvjesnome, onome kome je svijest zamračena, kojim se manipulira - to je najbitnije. Ne svijest, ne rast svijesti, ne buđenje za Iluziju, ne moć svijesti, ne osobna moć za zemaljske relacije, već - samo kruha, strah nas je ako nemamo kruha! Neka ne toliko unižena i moćnija ljudska bića bi primarno molila za usmjerenje u djelima duhovnog buđenja i rasta, ne za kruh. I daj nam danas, strah nas je da ga nemamo danas, a sutra ćemo iznova moliti. I tako ponovo i ponovo, dok se ne okonča ovaj naš zemaljski život. Da smo kadri osvrnuti se unazad, pitali bismo se: "A u što nam to prođe ovaj život?!"
Miroslav Prvulović