"Neka mrtvi sahranjuju mrtve...!"

Kaže Isus (ostavimo po strani brojna pitanja vezana za njegov život i učenje) u jednom od evanđelja u Nag Hamadiju: "Ovaj svijet je leš i u njemu se leševi raduju lešu". Tj. ljudi, koji su i sami mrtvi - raduju se svijetu koji je mrtav.

A i u zvaničnom, Evanđelju po Luki, kaže se u sličnom smislu (da ne bude ono gore nekakvo iskrivljavanje protivnika zvaničnih evanđelja):

"Jednom čovjeku reče Isus: 'Pođi sa mnom!'. A čovjek reče: 'Imam stara oca, dopusti mi da prvo sahranim oca, pa ću tada poći za tobom!'

A reče mu Isus: 'Ostavi, neka mrtvi sahranjuju mrtve, a ti, ako hoćeš da budeš živ, izvršavaj volju Očevu i razglašavaj je!'" (Luka, IX, 59, 60).

Kako su to sad - živi ljudi mrtvi?! Živi, koji ne znaju da su mrtvi, nitko ih nije obavijestio? Hodamo li mi to među leševima, razgovaramo i živimo sa leševima, ili smo i sami leševi kojima se pričinjava da su živi živcati?

Dakako da se gornje riječi odnose na - DUHOVNU STRANU, ili na duhovnu komponentu, ne na fizičku.

A sa tog duhovnog stajališta - doista i jeste upravo kako je Isus rekao, i to može lako vidjeti svatko tko je... kako da kažemo - duhovno živ ili bar daje znake života. A tko je to, nije baš lako reći, odgonetnuti. Da li kvalificirati se za (duhovno) živog znači samo se početi baviti duhovnošću, interesirati se za duhovnost? Biti tek oficijelno vjernikom ili poklonikom neke vjere, sljedbenikom nekog duhovnog učenja i učitelja? Pitanje stoji, jer i uz kretanje na stazama ka duhovnosti, pa i unutar duhovnosti - još uvijek ne znači biti oslobođen zamki Iluzije, čak, one su baš najtananije (kao što je lijepo rečeno u nekima od djela iz ove oblasti) - upravo u duhovnosti. Biti prosvijetljen, postići kozmičku svijest, i neka slična velika duhovna postignuća - može značiti i te kako debele iluzije unutar opće Iluzije. Malo više detalja u sljedećem tekstu.

Dakle, ovo potonje ne možemo baš jasno razlučiti, ali jedno svakako možemo: duhovno je ili mrtav ili na samrti svatko čija je svijest duboko porinuta u Materiju i u Iluziju. Porinuta do točke ili granice od koje joj nema okretanja, obratnog smjera, povratka ka Višem. Ne što bi joj to netko branio, nego što je to kao u nekakvom fizičkom zakonu: kada čovjeka u autu inercija u krivini toliko zanese, da više ne može manevrirati i vratiti se na put, već može jedino u provaliju, to nije zato što mu netko ne da da se vrati na put, već - kasno je, prešao je točku u sili inercije od koje mu nema povratka.

Svijest duboko porinuta u Materiju i u Iluziju, u njihove vrijednosti. Odnosno, svijest u kojoj kao da je izbrisana svaka predodžba o Višem, o Višem u bilo kojem smislu shvaćenog. Ili, ovo drugo se može iskazati i drugačije: svijest u kojoj nema evolucionizma kao pokretača, evolucionizma kao čišćenja i rasta svijesti. U svijesti posvećenoj, SAMO, Materiji i Iluziji - nema mjesta čišćenju i rastu.

Naizgled su ovo samo apstraktna pitanja. Ali, ona su sasvim konkretno utemeljena u našoj svakodnevnoj organizaciji vremena, dakle i posvjećivanja pozornosti, te utroška Energije. Jedno je ako imamo svojih osam ili i više sati dnevnog radnog vremena, pa poslije toga i ostali dio dana protraćimo sa fokusom na Materiji i Iluziji (televizija, kompjuter, beskorisni razgovori, neka druga, mnoga druga bavljenja), ili odvajamo dio dana za neke vidove opuštanja, a bez fokusa (meditacija, praksa izvankonceptualizma, itd.), za fokus na Višem (molitva, promišljanje tema preko kojih nam se pozornost usmjerava ka Višem, kao što je rečeno, u bilo kojem pozitivnom smislu to shvaćeno, možda kao kontemplacija nad dobrim idejama iz dobrih duhovnih djela, itd.).



Napisao: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Stranica 17 od 17 Sve stranice