Florinda Donner je dugogodišnji kolega i sanjajući suputnik Carlosa Castanede i priznati pisac knjiga: "Vještičin san" i "Shabono".
Njena posljednja knjiga "Biti-u-sanjanju: Inicijacija u svijet čarobnjaka", autobiografski je izvještaj o njenoj ponekad oklijevajućoj, ponekad nevoljkoj, često zbunjujućoj inicijaciji u svijet bivanja u snovima, nedavno je izdana i moći će se nabaviti u Kanadi na proljeće (1992. prim. prev.). Antropolog i čarobnica, Florinda Donner živi u Los Angelesu, u Kaliforniji i u Sonori u Meksiku.
A. B. E.: Na početku knjige govorite o tome kako ste bili uvučeni u živi mit. Možete li govoriti o toj mitologiji?
Florinda: To je živi mit. Mit o Nagualu je mit, ali mit koji se uvijek iznova proživljava. Vidite, mit koji postoji je da postoji nagual i da on ima svoju grupu ljudi, učenika, čarobnjaka. U stvari, ja nisam učenica don Juana. Ja sam bila učenica Castanede koji je bio učenik don Juana. I ja sam jedna od 'sestara' koje su, u stvari, bile žene oko Florinde, i ona mi je dala svoje ime. Tako, u tom smislu, mit postoji.
One nisu marile što sam ih zvala vještice. To za njih nema zlih konotacija. Iz zapadnog kuta gledanja, ideja o bruju, ili vještici, ima uvijek negativne konotacije. One za to ne mare, jer za te ljude apstraktna kvaliteta čarobnjaštva eliminira automatski bilo kakve pozitivne ili negativne konotacije tog pojma. Mi smo majmuni na jednoj razini, no imamo i tu drugu magičnu stranu. U tom smislu mi oživljavamo mit.
Znači, mit o nagualu je da postoji neprekidna loza od drevnih Tolteka sve do današnjih vremena. Pitam se, možete li govoriti o uzorku na kome se zasniva taj mit?
Nema uzoraka. Zbog toga je sve to tako zbunjujuće i teško. Kada sam se prvi put pridružila tim ljudima, moje glavno propitivanje, moje glavno zastranjenje, kako sam to kasnije nazvala, bilo je da sam htjela imati neka pravila i propise o tome što, do đavola, moram činiti. Nije ih bilo. Nije postojala shema. Zato jer svaka nova grupa mora naći svoj vlastiti put bavljenja idejom pokušavanja slamanja barijera percepcije. Jedini način na koji možemo srušiti barijera percepcije, prema don Juanu, je da nam je potrebna energija. Sva naša energija je već upotrijebljena u svijetu da predstavi ideju o sebi -tko smo, kako želimo biti viđeni, kako nas drugi vide.
Tako don Juan kaže da je 90% naše energije iskorišteno radeći upravo to, i ništa novo ne može doprijeti do nas. Ništa nam nije otvoreno, jer bez obzira koliko smo "bez ega", ili se pretvaramo da jesmo, ili želimo vjerovati da jesmo, mi to nismo. Čak, recimo, "prosvijetljeni" ljudi, ili gurui koje sam srela - jedno vrijeme je Carlos Castaneda išao okolo pokušavajući susresti gurue - ego tih ljudi je bio tako ogroman, u smislu kako su željeli biti viđeni u svijetu. A to je, po don Juanu, upravo ono što nas ubija. Ništa nam više nije otvoreno.
A.B.E.: Pravi nagual, pravi vidovnjak neće mariti kako ga svijet vidi, zar ne?
Florinda: Ne, ne mari. Ali, ipak se moraju boriti protiv toga. Castaneda je u tome trideset godina. Ja, preko dvadeset godina, i to je još u tijeku; to ne prestaje.
A.B.E.: Koja je priroda te borbe? Kažem tako jer vi upotrebljavate jezik ratnika. Koja je priroda te borbe? Protiv čega se borite?
Florinda: Protiv ega.
A.B.E.: Protiv ega?
Florinda: To čak nije niti ego; to je ideja o egu, jer ako bi zaista uspjeli izvući ego iznad površine, ne bismo znali što je to. A moguće je ograničiti tu ideju, tu bombastičnu ideju koju imamo o sebi. Jer da li je ona negativna ili pozitivna, u biti nije važno. Energija upotrijebljena da se podupire ta ideja je ista.
A.B.E.: Dakle, postoji silan naglasak u ovoj tradiciji na nadvladavanja onoga što se zove osjećaj vlastite važnosti.
Florinda: Osjećaj vlastite važnosti, točno. To je glavna bitka. Isključiti naš unutarnji dijalog. Jer, čak i ako smo negdje izolirani, i dalje neprekidno pričamo samima sebi. Taj se unutarnji dijalog nikada ne zaustavlja. A što unutarnji dijalog čini? On uvijek opravdava sebe, bez obzira o čemu se radilo. Vrtimo unazad stvari, događaje, što smo mogli reći ili učiniti, što osjećamo ili ne osjećamo. Naglasak je uvijek na meni. Stalno iz nas šiklja ta mantra- ja... ja... ja, nijemo ili glasno.
A.B.E.: Dakle, otvor izranja kada...
Florinda: ...kada se taj dijalog prekine. Automatski. Ne moramo ništa učiniti. A razlog zbog kojeg ljudi odbacuju Castanedu kao neistinitog je taj što je to prejednostavno. Ali krajnja jednostavnost čini od toga najtežu stvar koju možemo zamisliti. Postoji oko šest ljudi u našem svijetu koji se bave istim istraživanjem. A teškoća koju svi mi imamo je totalno isključiti unutarnji dijalog. Lijepo je kada nismo ugroženi. Ali kada se pritisnu neki gumbi, naše reakcije su tako usađene u nas da je vrlo jednostavno vratiti se na automatskog pilota.
Vidite, postoji jedna sjajna vježba koju preporučuje don Juan - ideja rekapitulacije. Ideja je da rekapitulirate svoj život, suštinski. A to nije psihološka rekapitulacija. Vi želite vratiti energiju koju ste ostavili u svim interakcijama koje ste imali s ljudima tokom svog života, a krećete, naravno, od sadašnjeg trenutka i idete unazad u vremenu. Ali, ako stvarno obavite dobru rekapitulaciju, otkrit ćete, u vrijeme kada ste bili stari 3-4 godine, da ste već naučili sve svoje reakcije. Onda postajemo sofisticiraniji, možemo ih bolje sakriti, ali, suštinski, šablona o tome kakva će biti naša interakcija sa svijetom i ljudima je već uspostavljena.
Dakle, to je lik ili svijest vrste ljudskog bića koje putuje paralelnom putanjom svijetu tonala, ili svijetu osobe, društvenog bića. Taj drugi svijet, drugi otvor je nešto što je izgleda uvijek bilo tu.
Da, to je uvijek tu. Pristupačno je svima nama. Nitko ne želi ući u to, ili ljudi misle da žele ući u to, ali, kao što reče don Juan, istraživač sudjeluje u nečemu drugom, jer osoba koja istražuje već zna što traži.
Da, to je jasno.
Razočaranje koje mnogi tragači dožive s Castanedom je zbog toga što, dok im on priča, oni već imaju formirano mišljenje o tome kako stvari trebaju izgledati. I nisu otvoreni. Čak i kada slušaju, nisu otvoreni ni za što drugo, jer već znaju kako to treba biti, što je to što oni traže.
Moja verzija toga je - nisam zainteresiran u usavršavanju samoga sebe. Mene zanima razumijevanje samoga sebe, ali ne i usavršavanje, i ne zanima me hoću li u procesu rekapitulacije postati nešto lijepo i duhovno i prihvatljivo, jer će to sadržavati elemente ludila isto kao i sve drugo.
Točno tako.
Ali to je duboko uznemirujuća ideja za većinu ljudi.
Jest, definitivno. Vidite, mi vjerujemo u ideju da smo suštinski energetska bića. Don Juan je rekao da sve zavisi od toga koliko imamo energije. Borba, čak i borba protiv ideje o sebi, zahtijeva ogromnu količinu energije. A mi uvijek idemo najlakšim putem. Vraćamo se onome što znamo, čak i mi koji smo u ovome bili tako dugo. Mnogo je lakše reći, oh, do đavola s tim, znate, idem si malo ugoditi. Ali stvar je u tome što malo prepuštanja vraća opet točno na nulu.
Samo što postoji nešto što oboje znamo, Florinda, a to je: jednom kada prijeđemo određenu granicu u sebi, ako dostignemo tu tišinu, vjerujem, čak i za tren, ako je stvarna...
...onda više to ne možete zaustaviti. Točno tako. Ali za dostizanje tog trenutka tišine treba vam energija. Možete ga zaustaviti, don Juan to zove trenutna pauza, taj kubični centimetar šanse, i možete ga zaustaviti odmah.
A kada se to jednom dogodi, nikada više niste isti.
Apsolutno.
I možete se vraćati vašim starim načinima i prepuštati se, ali u tome nećete doživjeti nikakvo zadovoljstvo.
Točno. Ne možete. Nema nikakvog zadovoljstva. To je sasvim točno. Ja mislim, kada bi stvarno stigli... recimo, kada bi kritična masa stigla do tog osjećanja ili do tog znanja, mogli bismo promijeniti stvari u svijetu. Razlog zbog koga se ništa ne može promijeniti je to što ne želimo promijeniti sebe, bila to politička dogma, ekonomski ili socijalni problemi, u suštini, nije važno.
*članak je 1. dio teksta: Biti-u-sanjanju, Florinda Donner Grau u razgovoru s Alexander Blair-Ewart, Dimenzions magazin, veljače 1992. godine
Izvor: Nagualism i Tensegrity
Odabrao i uredio: Eleven 11
Preneseno sa:
http://www.newsmart.me/biti-u-sanjanju.html