Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna

KREACIJA SVIJETA

Svijet u kome živimo predstavlja cjelinu i kreaciju svega poznatog i onog što još predstavlja tajnu.

Kreaciju svijeta promatramo preko Duha (Apsolut, Bog, svemoć svijeta), energije, kao nematerije, i pojavnog, realtivnog svijeta materije.

Apsolut je u svakoj točki svega na svijetu, kao tajna i nevidljiv hologram. Duh nadilazi materiju i nemateriju, tako što preko Apsolutne istine, kao najblještavije svjetlosti svijeta, prelazi u vječni mir, tišinu, prazninu i vakuum.

Energija preko vibracije ima konstantu, šireći se prema materijalnom svijetu, ali sa sve rijeđom gustinom vibracije.

Materijalna priroda, kao relativna i pojavna, sredina je svih mogućnosti, promjena i odnosa praćenih energijom.

U jednom trenutku nestaje vibracija, a kreacija svijeta zadržava dvije potpune suprotnosti, blještavilo svjetlosti kroz Apsolut i istinu, i tamu ili iluziju kroz relativnu prirodu.

Preslika kreacije svijeta ide od prostih formi mineralizacije nežive prirode, preko fotosinteze i sjemena biljaka i životinja, sve do duše i čovjeka, kao najsloženije kreacije Duha. Preslika kreacije svijeta u biću čovjeka se očituje kroz SVIJEST (veza sa Duhom), KRVI (životna sila - energija) i LIMFE (ostali sadržaj koji ispunjava prostor između tjelesnih stanica, dajući im imunitet).

Obzirom da Duh nema pojavu niti manifestaciju preko ljudske svijesti, uspostavlja se veza koja spaja dva entiteta, Duh i čovjeka. Duh je za čovjeka inverzija, i zato nikada nije shvaćen.

Kreacija svijeta se odvija kroz slobodnu volju Duha.

Od istine i svjetlosti, prema prirodi i čovjeku gubi se sloboda.

Od čovjeka, preko svijesti ka Duhu, sloboda se vraća.

U percepciji uma, Duh ne može biti niti sjena, a još manje tišina, praznina, vakuum. U umu čovjeka, Duh je čista inverzija, gdje se stanje uvida ne može popraviti bez buđenja svijesti.

Zašto je to tako?

Zato jer je čovjek razvio sebe na fizičkom i mentalnom planu, sa osjetilima, mislima, emocijama, egom i umom, do granice smrti. Život koji slijedi poslije smrti, u onostranom, čovjeka i njegov um užasava, i o tome ne želi razmišljati. Glavni aspekt života, duhovnost, preko spiritualnosti, mnogi ne koriste.

Ako želite govoriti o Duhu, onda to kod većine ljudi izaziva ospice po koži, nevjericu, jer je Duh shvaćen kao najveća Tajna svijeta. Nitko ne želi slušati priču koja govori o Duhu veličine točke koja u prostoru ne ostavlja ni sjenu, od kojih proizilazi stvarnost Duha, preko cjeline svijeta, kroz nevidljivi hologram.

Početna duhovna iskustva svi imamo, kroz snove, osjećanja, misli, emocija, intuiciju, ali su ona još uvijek veoma nejasna, na čemu trebamo raditi, preko meditacije.

Materijalna priroda i tijelo na koje smo navikli su milijardama puta krupniji plan, u odnosu na suptilnost čiste energije.

Sve više se govori o Matrixu, New Age, Hologramu, Cool-iranju, All in One, zdravoj hrani, sve TV svijeta imaju radionice kuhanja, razni tečajevi trancendencije, yoge , meditacije, TM, sve su pokušaji duhovno neprobuđenih, umnih ljudi, da nešto učine na planu svijesti, jer se naslućuje nešto veoma značajno, za koje ljudi nemaju pojma da se radi o apsolutnoj istini, koja jedino podsjeća na najblještaviju svjetlost lasera, koja spaja čovjeka sa Duhom.

Moram vam reći sve to nije slučajno, niti su ljudi toliko slijepi, iz prostog razloga što živimo u prostoru prirode, koja predstavlja mračnu stranu svijeta, ili naličje medalje. Kreacija svijeta je moguća samo onda dok postoji potencijalna razlika suprotstavljenih sila. U tom kontekstu, znanje i um čovjeka upravo se uklapaju u tamnu stranu svijeta, koju nazivamo iluzija.

Prosvjetljenjem se sve mijenja ka slobodi i svjetlosti, ali se dovodi u pitanje nesvjesna evolucija. U kreaciji svijeta sve ima svoju svrhu, a slobodna volja na koju se pozivamo, samo je jedna u nizu iluzija. Bez kozmičkog reda nema ni cjeline kreacije. Ako je cijeniti po djelima osam milijardi umova Zemlje, onda mi odavno ne postojimo. Kaos u prirodi je primjeren neprosvjećenom čovjeku.

Slobodnu volju mnogi doživljavju kao mogućnost nediscipline u svemu. Kozmički red i svijest su upravo disciplina u svemu.


DUHOVNA PREDAJA

Najjednostavnijom pokornošću i predajom svjetlosti istine i Duhu, na vratima vašeg bića pojavit će se jasna nit svijesti, od čega će vam sve biti lagano u srcu. Osjetit ćete mir, volju, neskrivenu radost, a ljubav će početi cvjetati lotosovim cvijetom u vašim grudima.

To je slično kao kada se bespomoćna beba preda naručju majke. Kada, preko majke, osjeti istu vibraciju od Izvora, beba će mirno spavati.

No, predati se ne možete na slijepo. Najprije morate znati čemu se predajete. Poučeni iskustvima svjetlosti i topline sunca, i bezuvjetnoj ljubavi prema roditeljima, vaše znanje o istini i Duhu, biti će dovoljno za prepustiti se svjetlosti istine i Božanstvu.

Svaki odnos među ljudima ispunjen ljubavlju prema Tvorcu, podsjeća na odnos majke i djeteta. Sa ljudima koji su jako vezani za objektivnu realnost, teže je uspostaviti odnos preko ljubavi, jer oni imaju svoj kriterij, izvan ljubavi. Zbog toga imamo praksu nepažljivih i neljubaznih pojedinaca, a preko njih i slabe ukupne odnose u društvu.

Svijest sviju nas o ljubavi prema Duhu, čini svaki prostor osvjetljenim. Otuda je lako shvatiti da je sve u nama, u našoj svijesti.Radi se o najobičnijem miru srca, nenapornom i dubokom disanju, jasnom uvidu na sve oko sebe, praznoj glavi kao da nema misli, s jednim ciljem, zadržati mir i sklad života zauvijek.

Uvid od svijesti je moguć iznad svake objektivne stvarnosti, jer ne predstavlja napor, još vas u svakom trenutku oslobađa svake napetosti. Bez obzira na bilo koju životnu okolnost, Duh je prisutan u vama, i jedino je potrebno malo predaje i svijesti o Njemu, da uplovite u mir. Svaki udah zraka, misao na Duh, automatski vas spaja sa toplinom i Izvorom svjetlosti, koji se, upravo nalazi u vama.

Shvaćanje duhovne suštine svijeta, znanje o Duhu kao apsolutnoj točki svemoći svijeta, stvara u vama uvid i povezanost sa cjelinom svijeta, jer ga u trenutku doživljavate kao jasno prozirnu svjetleću čarobnu kuglu, koja vas spašava u svemu. Takav doživljaj može imati svatko, sa bilo koje točke na svijetu. Mreža svih uvida pojedinaca na svijetu, čini umreženi hologram svih točaka, koje zrače toplinom i svjetlosti.

Bez kontemplacije, meditacije i čistog tijela, nije moguć jasan uvid, niti buđenje svijesti, preko niti spajanja sa Izvorom. Svaki trenutak mira prema svom dahu i Duhu, vodi vas u duhovne razine prema svjetlosti istine, prema slobodi, prema vječnosti. Mehanizam svijesti jedino je moguć u sadašnjem trenutku, zbog vibracije energije. Uvijek se možete spojiti sa Izvorom, bez obzira gdje se nalazite i u kakvom ste osobnom izdanju.

Običnom predajom Duhu, postajete duhovno biće koje zrači toplinom, ljubavlju, pažnjom, i na vas se može osloniti svatko.


APSOLUTNO STANJE

Na početku priče pitam, što za vas predstavlja najsitnija točka u prostoru svijeta?

Vjerojatno će odgovor biti - NIŠTA, imajući u vidu besmislenost točke u odnosu na svijet.

Upravo najsitnija točka, koja ne ostavlja sjenu u prostoru, nevidljiva, na prvi pogled ništavna i nestvarna, predstavlja APSOLUTNO STANJE SVIJETA. Iz perspektive naše spoznaje, točka o kojoj govorimo, Apsolutno stanje, predstavlja istinski Duh, koga nazivamo BOG.

Jednostavno, ne možete jednostavnije zamisliti.

Duhovni tragači pišu i govore o svojim duhovnim iskustvima, kako je Duh svemoć svijeta, nema pojavu niti manifestaciju.

U čemu oni vide beskrajnu moć Duha?

Suptilna točka o kojoj govorimo - Duh, prostorno je sadržana u svemu, i to nije sporno.

Mreža svih točaka svijeta čine cjelinu, koju već možemo nazvati STVARNOST. Međutim, ta stvarnost u umu čovjeka ostavlja dojam Tajne, jer jedino percipira OBJEKTIVNU STVARNOST, u relativnoj, materijalnoj prirodi u kojoj živimo.

Vidjeti Duh zaista nije moguće, jer nema dimenziju, ali postoji druga moćućnost, a to jest približiti se Duhu. Postoji samo jedan put koji vodi na mjesto najbliže Duhu. U duhovnosti se taj put naziva životni put, TAO, ili put istine.

Mi smo živa bića, od krvi i mesa, pripadamo objektivnoj stvarnosti prirode, ali u sebi imamo posebnog dara u spiritualnim moćima. Preko vlastite spiritualnosti možemo doći, posebnim znanjem, preko svijesti, do ZIDA ISTINE, koji predstavlja najveću jasnoću, čistoću i svjetlost svijeta. Istina čuva Duh, kao nukleus u hramu, koga mnogi nazivaju Kraljevstvo božje. U hram Duha se može ući na jedan jedini način. Potrebno je pročistiti sebe, preko najjasnije vibracije energije, do apsolutne čistoće kakav je Duh. Svaka vibracija energije, od bilo čega na svijetu, ako ne može proći istinu, odbija se i ponovo vraća prema objektivnoj stvarnosti. Na taj način svaka vibracija energije svijeta dostigne svoj vrhunac čistoće do razine svjetlosti istine, prođe u apsolutno stanje, ili se odbije prema objektivnoj stvarnosti, gdje će ući u novi krug pročišćenja, opet prema istini i Duhu.

Zamajac svijeta je u Duhu, u svakoj točki, u svakom prostoru, u svemu.

Beskrajna snaga Duha je u cjelini holograma svih točaka svijeta. Komadići objektivne stvarnosti, kroz metafizičku realnost energije, svega u prirodi, i naših tijela, proizilazi iz percipiranja ili svijesti o Duhu. U tu svrhu postoji evolucija gdje je čovjek skoro došao do kraja nesvjesne evolucije, pred samim vratima nove epohe, nove civilizacije i nove svjesne evolucije.

Duh je SVE i NIŠTA, kako za koga.

Tko sebe nalazi u Duhu, živi u svjetlosti istine, ljubavi i svijesti.

Svi oni koji jedino znaju za objektivnu stvarnost, ego i um, ograničeni su na tamniju stranu života. Čitav svijet je po principu suprotstavljenih sila, privlačenja i odbijanja, dana i noći, svjetlosti i tame, uma i svijesti, straha i ljubavi, gdje je sve podređeno jedinoj pravdi svijeta - ISTINI. Vi možete živjeti na svoj način, bez svijesti o Duhu, ali će vas pritisnuti pravda istine. uvijek kada griješite, a grijeh je kada niste u Duhu. To nije njegova volja, već kozmički red bez čega kreacija svijeta ne bi bila održiva.

Proizilazi sve je u nama. Prihvatiti jednostavnost života je jedino moguće uz probuđenu svijest o Duhu, preko svjetlosti istine, nama poznatu ljubav.

Sve je jasno, Duh je utjelovljen u nama, mi smo svjesna bića, i možemo učiniti prozračnim naše tijelo, do razine svjetlosti istine. To trebamo uraditi, jer naš život nije samo naša stvar, nego cjele kreacije svijeta. Svaka pogreška se oslikava preko boja aure, vidljiva svjetlošću istine, kroz čitav hologram svijeta.

Ako od sebe napravite tamne točke holograma, nećete biti vidljivi i primjećeni od drugih. Ljude privlači toplina zračenja, istina, ljubav i pažnja. Izbor je vaš, svjetlost ili tama života.


MUŠKARAC I ŽENA

Prve misli o muškarcu i ženi asociraju nas na jedno, kroz dvije suprotnosti objektivne stvarnosti. Dublje promišljanje nas uvodi u svaki segment života, od rađanja do smrti.

U ovoj priči poanta je na duhovnom značenju seksualnosti muškarca i žene.

Koji je mehanizam njihove privlačnosti?

Muškarac i žena daju svoj doprinos očuvanju ljudske vrste, unapređivanju evolucije svijeta, kroz spajanje u zajednicu, društveno priznati brak, i rađanje djece.

Odnos muškarca i žene počinje njihovim privlačenjem, seksualnom tjeskobom, i smirivanjem strasti preko ispoljene ljubavi, rađanjem djece.

Duh je u prirodi žene, i zato je kreacija svijeta učinila ženu sposobnom za rađanje. Zbog sila suprotnosti, žena će oblikovati fizičko tijelo djeteta, a muškarac će djetetu prenijeti duhovni aspekt.

Životna sila žene je najjača u regiji jajnika, odakle se stvara sjeme za rađanje. Jedini način da se muškarac fizički približi jajnicima jest spolni akt.

Instiktivno ponašanje svih životinja, upravo se odvija mehanizmom spolnog spajanja, radi očuvanja vrste.

Čovjek je izuzetak prirode u svemu. Uzeo je sebi za pravo obnašati sex, i onda kada ne želi rađati djecu. Na taj način dolazi do devijantnog ponašanja u odnosima mnogih muškaraca i žena, gdje je dovedena u pitanje sama etičnost.

Muškarac prema tuđoj ženi ne smije imati seksualno priviđenje, praćeno neobuzdanom strasti. Takav način ophodnje vodi u nasilje i primitivizam. Umjesto toga svatko prema svakome mora imati odnos pažnje i ljubaznosti, kao svjesnom prihvaćanju Božanstva.

Na Istoku su mudraci smislili Tantru kao seksualnu praksu za usmjeravanje seksualne energije prema ljubavi, svijesti, istini i Duhu. Osjećanja čovjeka, misli, ego, emocije, strasti i um, na granici su čovječnosti i etičnosti. Jedino rješenje je u buđenju svijesti, i napuštanju iluzije o objektivnoj stvarnosti. Nije moguće obuzdati čovjeka u nagonima, ako sam sebe ne osvijesti.

Naravno, pitanje seksualnosti čovjeka je vječita tabu tema, koja nema rješenje na razini uma, ali je savršeno jasna duhovno.

Društvo zaista nema rješenje za obične životne potrebe ljudi. Ništa u društvu nije primjereno čovjeku. Uz vladavinu moći, ideologije, moralnoj religioznosti, neshvaćenoj seksualnosti, nezdravoj prehrani, pojedinac nema izbora, ili će se razboljeti od svega, ili će probuditi sebe ka svijesti o postojanju svijetlosti istine Duha.


SAMOISCJELJENJE

Brzi oporavak tijela moguć je preko alkemije koja će vas najkraćim putem povezati sa Izvorom. Kada čovjeku nije dobro, jedini cilj mu je ostati živ. U takvom stanju um se predaje i ustupa mjesto svijesti o istini Duha.

Različita su stanja kada se čovjek ne osjeća dobro. Vitalna energija, životna sila tada polako pada, od viših ka nižim čakrama. Čovjek ne sme dozvoliti pad životne sile ispod razine prve čakre, regija spolovila. Morate učiniti sve, utopliti se, stimulirati spolne organe, kako bi uslijedilo podizanje životne sile. Naravno, disanje je u svemu najvažnije. Preskakanje obroka i dijeta su također od koristi.

Kod ego i superego tipova, fizički koncept iscjeljenja je značajan.

Za kontemplativne tipove duhovna terapija je korisna.

U običnom životu ljudi se u iscjeljivanju oslanjaju najviše na lijekove.

Duhovna praksa pruža sve mogućnosti preventivnog djelovanja, na račun probuđene svijesti. Na duhovnoj razini je moguće u trenutku pokrenuti životnu silu i povratiti mir i sklad tijela.

Svi oni koji su svakodnevno uveli u svoj život Meditaciju, Kundalini praksu, yogu, Tantru, Reiki, makrobiotiku, ne moraju brinuti o svom zdravlju, jer je ono već sadržano u svijesti.

Forsirana društvena predstava, u čovjeku je od malih nogu, izgradila um na temelju neistine, predstavljene kao istina. To je mnogo puta u medicinskoj psihologiji pojašnjeno. Svaka neistina, ponavljana više puta, umara um i prelazi u istinu. Tako su nastale ideologije i moralne religije.

Osvješćivanje je na suprotnoj strani. Stavljajući sebe u fokus sadašnjeg trenutka, ulazite na vrata istine, koja će vas brzo izvesti iz mraka tunela, i ugledat ćete svjetlost života.

Pojedinac će prihvatiti duhovnost onoga trenutka kada bude društveno favorizirana, kao vid spasenja. Jedino nova svjetska rješenja mogu popraviti stanje na bolje. Holistički pristup cjelini svijeta je neminovnost. Duhovnost pripada čovjeku koliko istina, ljubav i svijest. Sve je to prirodno, potrebno i moguće. U pitanju je želimo li to prihvatiti, ili se bavimo iluzijom objektivne svijesti, koja se najviše temelji na novcu. Za početak bi bilo dovoljno da moćnici svijeta ukinu novac, kao vrh materijalnih vrijednosti. Sve se može uraditi samo ako postoji jasna odluka i namjera za put ka istini.

U duhovnim krugovima, pitanje samoiscjeljenja je potpuno jasno. Nezadovoljstva i bolesti caruju u svakom biću koje ne vodi računa o sebi.

Uz istinu, ljubav i svijest, bolesti ne postoje, jer smo tada izravno povezani na svu milost od Božanstva.


ŠTO MORAMO ZNATI O ŽIVOTU

Ovoga trenutka možemo konstatirati da smo živi.

Bez obzira što ćemo slijedeće raditi, najprije moramo disati, i biti svjesni svog daha.

Uplovili smo u život koji u svemu podsjeća na igru. Dobili smo ga na poklon, i moramo prema njemu biti pažljivi i ljubazni. Sve je u našim rukama, mi upravljamo životom. Moramo shvatiti život nije samo zbog nas samih, već je dio cjelovite kreacije svijeta.

Igrati se životom na slijepo, nije primjereno čovjeku.

Moramo znati igrati igru, posjedovati pravo znanje, biti pravedni, istiniti, jasni sebi i drugima, svjesni svojih postupaka, i u okviru svojih mogućnosti.

Život u svemu podsjeća na pješčani sat, koji mirno i ravnomjerno curi pijesak, sve dok tu igru ne prekinemo našom nepažnjom. Zrnca pijeska su kao naše tjelesne stanice, veselo se igraju. Bez igre, ta zrnca liče na mrtvu gomilu pijeska, koja sebi više ničemu ne služi. Na modelu pješčanog sata moramo izvući sve pouke o suštini života. Suština života je u neaprekidnom lancu ponovnog oživljavanja.

Život kao cjelina (naprava pješčanog sata), postoji uvijek. Možemo ga stalno držati u igri, ili ga spremiti u ostavi.

Sve što vrijedi za peščani sat, vrijedi i za život čovjeka. U svijetu prirode, život mora biti akcija i igra, sa svim pravilima koja tu igru čine zanimljivom.

Čovjek kao cjelina i entitet, ovisan je o većem entitetu. Život kao igra nema kraja, i jedino postoji sada, u svjetlosti. U mraku ne vidite da li zrnca pijeska cure u pješčanom satu. Jednako tako ne možete vidjeti igru svojih tjelesnih stanica, ako ih ne osvjetlite. Naravno, to svjetlo dolazi od svjetlosti istine i Duha. Znači, život je sam po sebi održiva cjelina, ali jedino može biti vječan, ako je podržan od istine i Duha. A svima nam je stalo do života bez kraja.

Uviđate i sami koliko je život jednostavan, samo moramo biti stalno prisutni u životnoj igri.

Čovjek je u suštini grabljiv i pohlepan, sve promatra preko dobitka i gubitka, u želji za posjedovanjem. Pohlepa kao negativnost i ograničenost, može se pretvoriti u dobitak, time što ćete, umjesto pohlepe za materijalnim vrijednostima, biti pohlepni prema svijesti. U toj pohlepi vam nitko neće zamjeriti. To vam je kao kada želite mnogo svježeg zraka. Preko svijesti možete biti povezani sa cjelim svijetom. Na taj način ćete trajno ugasiti želju za pohlepom.

U glavama ljudi, na razini uma, došlo je do zablude i zamjene teza. Um ne ide dalje od tijela, ograničen je na ego, i drži čovjeka u objektivnoj stvarnosti, koja je čista iluzija u odnosu na apsolutnu istinu i Duh, od kojih smo stvoreni. Drugim riječima, čovjek, vođen umom, ne prihvaća samog sebe i svoju prirodu.

Na duhovnoj razini istina izlazi u prvi plan, pada maska ega, um se predaje, i ono što ostane jest gola svijest, ničija, kao zrak i svjetlost povezana na apsolutnu svijest.

Sve počinje i završava u Duhu, a Duh je vječnost. Svijest o svjetlosti istine Duha, uvodi čovjeka u vječnost.

Zrak je svijest, ne zabadajte glavu u pijesak gdje nema svjetlosti i zraka. Svejedno ćete se ugušiti i u prepunoj sobi zlata, gdje nema zraka.

Iz priče proizilazi, najprije disanje, kao kontemplacija i meditacija za uspavljivanje uma. Bez utjecaja uma ulazite u slobodu, svjetlost istine i Duha.

Promislite sami, svi smo pohlepni za društvenom afirmacijom, za društvenim znanjem, i ne razmišljamo da time upadamo u jamu bez svjetlosti, gdje caruje um. Umni ljudi su dugo na cijeni, društveno priznati, ali su oni i naše neznanje, koje moramo pretvoriti u suprotnost. Društveni um ne postoji, i zato, ako želimo mijenjati stare navike, društvene forme, moramo najprije uspavati vlastiti um, svatko u sebi.

Biti radostan je jednostavno, jer proizilazi iz ljubavi, istine, svijesti i Duha. Radost se pokreće u svome biću, i zato ne čekajte, radujte se.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 2. dio

ODNOSI MEĐU LJUDIMA


Život je otvorena igra na svjetlosti istine, uz pomoć energije i Duha.

U mraku spavamo, jer nema energije, nema svjetlosti istine, jedino postoji Duh, koga nismo svjesni.

Preko individualiziranih duša svi ljudi svijeta su povezani, pripadamo istoj vrsti, i prepoznajemo se po mnogo čemu.

U objektivnoj stvarnosti ljudi uređuju odnose na temelju fizičke, mentalne i duhovne povezanosti.

Između muškarca i žene često puta postoji posebna privlačnost, koja nalaže uređivanje odnosa uz uvažavanje seksualnih sklonosti.

Posebno su zanimljivi bračni odnosi, gdje partneri, zbog neznanja, i neiskrenosti, ulaze u mnoge bračne probleme, socijalne ili seksualne prirode. Za harmoniju odnosa mora postojati određeno znanje. Partneri u odnosu se moraju izjasniti što očekuju od odnosa. Da li je odnos prijateljstvo ili interes? Bez obzira na motiv odnosa, sve mora biti vidno postavljeno, kako kasnije ne bi došlo do problema.

Partneri u braku moraju otvoreno reći koja je priroda njihove seksualnosti. Da li su zainteresirani za nagonski, moralni ili duhovni sex? To su stvari koje moraju biti jasne. Brak je društvena izmišljotina, na temelju socijalnih potreba i djece. Pitanje seksualnosti ne može biti uređeno, i tu postoje mnoga neslaganja. Društveni brak u duhovnosti nema što tražiti, ali su partneri vezani uz ljubav, dokaz božanske pripadnosti, a ne morala i interesa.

Seksualnost svakog pojedinca je osobna stvar, i nitko nema pravo miješati se i manipulirati njome, jer će time proizvesti negativni efekt. Seksualnost tijelu služi kao odskočna daska za podizanje životne sile, i naravno, za rađanje djece.

Manje je poznato da je seksualnost svakog pojedinca slobodna stvar i iznad bračnih veza.

Često puta žena je više zainteresirana za fizički sex, a muškaracu to dosadi i htio bi duhovno eksperimentirati, a onda dođe do svađe i nezadovoljstva. Impotencija kod muškaraca i frigidnost žena, samo su posljedice neiskrenih odnosa i bračnih veza. Moralisti su posebno blokirani u seksualnom neznanju, jer seksualnosti čovjeka prilaze preko moralne religioznosti, koja u osnovi nema nikakav smisao. Čistoća čovjeka dolazi od istine, ljubavi i svijesti, a ne od moralne projekcije određenog društva. Ono što je u jednom društvenom sistemu prihvatljivo, u drugom nije, ali na razini istine i Duha, moral zaista ne postoji. Na duhovnom planu život je vječan po svakom osnovu, zato ne postoji potreba za dodatnim žrtvovanjem, koja se u moralu traži.

Čovjek jedino mora biti žrtva ljubavi, da je spreman i život dati za ljubav. To se jedino može shvatiti u bezuvjetnoj ljubavi prema djeci.

Moramo se zalagati za iskrenost, otvorenost i slobodu u odnosu. Posebno je važno pitanje ljubavi, za koju mnogi vjeruju da je individualna, ali je ona ipak univerzalna i odnosi se prema Duhu. Druga je stvar što Duh proživljavamo preko tijela osobe koja nas privlači.

Svi odnosi među ljudima, građeni na temelju interesa, donose napetost, svađu i nešto teže. Jedino odnosi prijateljsta, na temelju ljubavi, istine i svijesti, uvijek obećavaju.

U prirodi ljudskog uma je usmjeravanje čovjeka na osnovi objektivne stvarnosti, od čega proizilazi ponašanje dobiveno obiteljskim odgojem, obrazovanjem, ideologijama, društvenim moralom i religijom. S toga je potrebno mnogo vremena i truda pročišćenja i meditacije, da bi se um usmjerio na nešto novo, duhovno.

Zato su odnosi među ljudima odraz opće kulture, obrazovanja, tradicije podneblja, i svega onoga na čemu je um formiran.


SIMBOLIZAM APSOLUTNOG STANJA

Tajna o Duhu ne postoji, tim prije imajući u vidu svijest o istini. Duh je simbolizam za Božanstvo, koje nema materijalnu podlogu, već je isključivo duhovne prirode.

Duh nije stvorio svijet. Više se radi o predaji ljudske svijesti, da ne može ići dalje i dublje od svjetlosti istine, u otkrivanju postojanja svijeta.

Kroz evoluciju, naši davni prapreci, ponašali su se nagonski, slično životinjama. Kasnije su razvili osjetila, počeli misliti i javio se EGO. Evolucija uvijek ide dalje, šire se vidici prema prirodi, izmislili su govor, i razvili UM. Prije mnogo tisuća godina UM se predao SVIJESTI čovjeka, tako su Buddha i Isus prosvjetlili. Danas ni to nije dovoljno, traži se put za ulazak civilizacije u NOVU SVJESNU EVOLUCIJU, i rađanje SUPER ČOVJEKA, gdje bi sve bilo podređeno holističkom pristupu hologramu svijeta, po pitanju energije i svijesti.

Bez obzira na evoluciju, zadržali smo u sebi sva tri aspekta života, fizički, mentalni i duhovni, koji vode istom cilju. Kod fizičkog aspekta ograničeni smo na osjećanja, misli, ego i um, vezani za tijelo, ponajviše regiju stomaka i spolovila. Mentalni aspekt proširuje vidike preko glave i uma, a duhovni aspekt nas oslobađa tijela, preko spiritualnih mogućnosti, kada se fizički um uzdiže u metafizičku tvorevinu - SVIJEST.

Različite su moći prosuđivanja u raznim aspektima života.

Kod fizičkog i mentalnog, vidni su tragovi nečistog tijela, zbog nesavršenosti materije i metabolizma (nečista krv, limfa, znoj, gnoj, mokraća, fekalije i dr.).

Na duhovnoj razini nema vatre, oksidacije, topline, i sve ide ka hladnoj i mirnoj svjetlosti. Lakše je pronaći mir u praznom prostoru, nego u zaprljanom tijelu, zato je svijest najbitnija.

Prevođenje uma u svijest je praktična stvar, jer se time otklanjaju sva ograničenja tijela, a kroz filter istine, prljavo tijelo može zračiti svjetlost.

Sve je u čovjeku, a Duh jedino simbolizira cilj, u smislu privlačenja zbog savršenstva. Čovjeku je Duh najveći izazov, jer je evolucijom trasiran put Božanstva, koji i dalje služi uživanju tijela. Bez obzira na svijest, koncept potpune slobode, u svemu provejava želja za dobitkom, kao volja ka prosperitetu života. Da nije tako postavljeno, došlo bi do odustajanja od životnog puta. Čovjek je do savršenstva izmislio Božanstvo, i nekima je potrebno više života da bi spoznali istinu o Duhu. Zato većina vjeruje u postojanje Tajne o Duhu. Naravno, bilo je potrebno milijarde godina i duhovnog proživljavanja, da bi se stvorilo Vrhovno kraljevstvo svijeta, Apsolut, Bog, Duh. Sve to proizilazi iz spiritualnosti čovjeka, kako bi postojanje imalo svrhu. Zamislite, predaju čovjeka bez životne borbe? Neke sekte se time bave, jer u životu čovjeka ne vide svrhu. A svrha je u samoj suptilnosti kreacije, beskrajnoj snazi, energiji i svjetlosti svijeta, percipiranoj u svijesti. Stvoren je kotač života bez kraja.

Po principu cilj opravdava sredstvo, svjestan će uvijek biti radostan, u ljubavi i istini, izazvan Putem prema Duhu, a čovjek zaostao u razvoju, neće vidjeti smisao života.

Sama duhovnost je savršenstvo, gdje ne postoji mogućnost neistine, jer je sve upakirano u savršenstvo Apsoluta, koji je u svemu.

Ovoga trenutka svatko ima pravo reći: „Duhovnost je savršenstvo, svijest, istina i Božanstvo“, a netko na sve to može reći: „To je ljudska glupost“. Odgovor možemo naći u svjetlosti istine, koja je nepogrešivi djelilac pravde.

Istina je jedino moguća u čovjeku. Čovjek ne može pratiti vibraciju energije, životnu silu u sebi, rad unutarnjih organa, ali besprijekorno osjeća istinu, koja je u svakoj točki holograma svijeta, između vibracije energije i Duha.

Svjetlost dolazi od istine. Sve što gori, svijeća, sunce, ili stanice tijela, dokaz su oksidacije, oslobađanja topline, mineralizacije (prevođenja u pepeo), i oslobađanje svjetlosti, simbola vječnog mira. Upravo se to mora dešavati u tijelu, i život je jedino na taj način moguć.

Duh kao savršenstvo, izazov i Put, služi, preko svjetlosti istine, dovesti našu pažnju do svake tjelesne stanice. To je u svijesti, duhovnim putovanjem moguće. Na taj način uvodimo svjetlost u prljavo tijelo. Jednostavno zar ne?

Mentalni i duhovni aspekt imaju za cilj kontrolirat nesavršenost fizičkog aspekta, koji je nagonski. Uživanje i dobitak su uvijek u prvom planu, a to se postiže preko uma i svijesti.

Umom obezbjeđujemo društveni status i egzistenciju, a preko svijesti - istinu, ljubav i dugovječnost (besmrtnost). Život se odvija u svakom aspektu, ali je dobro biti sveprisutan.

Ideologije i religije su čovjeka dugo držale u slijeposti.

Demokracija je donijela divljanje pojedinca u svemu.

Dvije su mogućnosti: propast ili prihvaćanje Božanstva preko duhovnosti.

Crkva se davno predala moćnicima.

U percipiranju svijesti neizbježan je ego, kao početna reakcija, čiji doživljaj ide preko uma, koji se prepušta svijesti. Tu je bitno duhovno znanje, jer um jedino to prepoznaje.

Duhovnim znanjem se lako kontroliraju ego i um.

Tijelo se lako čisti kada je optimalno. Pretilost otežava prirodnu oksidaciju.

Duhovnost je najjednostavniji način razmišljanja i življenja, gdje je sve podređeno spoznaji istine, o metafizičkoj realnosti energije, s jedne strane, i Duha, Apsolutnog stanja, s druge strane.

Istinu nije moguće spoznati bez širine svijesti, jer duhovno znanje obuhvaća svekoliko postojanje svijeta. Sama istina nije moguća bez svijesti i uvida.


SPEKULACIJE O STVARNOSTI

Navikli smo najviše na objektivnu stvarnost, ali to je samo krupni, fizički plan stvarnosti.

STVARNOST povezujemo sa duhovnom suštinom svijeta, gdje tragamo za finoćom i suptilnosti stvari. Najdublje shvaćanje stvarnosti, tiče se finoće i suptilnosti najfinije vibracije svjetlosti koja dolazi od apsolutne istine. Obzirom da svijet ispunjava energija, onda stvarnost moramo tražiti na metafizičkom planu, jer je to u skladu sa duhovnim aspektom čovjeka i spiritualnim mogućnostima.

Vjerojatno mnogima ne godi za uho priča kako je naše tijelo i materijalna priroda, iluzija, a da postoji nešto originalno. Sudac jedino može biti apsolutna istina, koja prostorno izvire iz pročišćene i najsuptilnije vibracije energije. Po tom osnovu, u nama je stvarno samo ono što je istina.

Stvarnost nije ono što vidimo na površini nečega.

Spoznaja apsolutne istine, ili čiste stvarnosti, nije moguća preko mentalnog znanja uma. UVID je jedino moguć preko SVIJESTI.

Svijest se budi kada shvatimo suštinu da se i u našem tijelu, kao materiji, krije čarolija svjetlosti istine, koju smo jedino sreli u snovima. Na taj način počinjemo voljeti sebe i sve ono što na prvi pogled ne izgleda lijepo u našim očima. Svjetlost je u svemu, samo to moramo pronaći, preko znanja i svijesti. Naravno, uvid ćemo stvoriti buđenjem svijesti koja će uslijediti od pročišćenja, kontemplacije, meditacije i drugih finih disciplina tijela. Imati jasnu viziju svijeta, znači poznavati svijet do najsuptilnijih detalja. To je moguće preko vlastitog bića. Najdalje smo otišli u evoluciji, i u našem biću postoji sve ono ikad spoznato o postojanju svijeta. Jedino se u nama krije istina koju moramo osvijetliti. Put u duhovnost, put ka istini i Duhu, je u suštini, put ka sebi. Domet ljudske svijesti je svjetlost tijela u stanicama, a to su nam na primjeru pokazali Buddha i Isus. Ono što jedan čovjek može postići, mogu i drugi, samo trebaju puno raditi na sebi.

Medicina i liječnici ne mogu biti dobri u struci, jer ne poznaju duhovni aspekt kod ljudi koje trebaju liječiti. Često puta pacijent izgleda fizički zdravo, ali ima problema na razini duše.

Religije ne daju slobodu uvida, a politika, u smislu ideologije, vladavine moći i zasljepljivanja, je kurva, koja čovjeku nije potrebna.

Teško prihvaćanje duhovnosti o strane većine ljudi, nije stvar duhovnosti, jer je ona najjednostavnija na svijetu, nego problem moramo tražiti u nemanju duhovnog znanja. Pravo znanje je alat i povećalo za gledanje čarolije koja je jedino moguća na rubnim dijelovima kristalizacije materije, gdje vibracija energije prelazi u svjetlost. Energija se silovito probija kroz gustu sredinu materije, i u jednom trenutku savlada taj otpor, i prelazi u čistu vibraciju. Taj trenutak predstavlja istinu jer je obasjana svjetlom od vlastitog tijela.

U našem životu mnogo puta smo pri volji, radosti, ljubavi i sve liči na svjetlost, ali, na žalost, to kratko traje, jer se ponovo vraćamo na fizički aspekt gdje je sve nejasno, kao u blatu, na koje smo navikli. Svjetlost treba svima nama biti vodilja i put ka prosperitetu života.


RAZINE ŽIVOTA

Normalno razvijen pojedinac može sebe izgraditi do najviših razina svijesti. To nije moguće očekivati od svih ljudi, zbog mnogih ograničenja života.

Čovjek je biće koje osjeća, misli, formira se fizički i mentalno u okviru obitelji i šire društvene zajednice. Od ukupne zrelosti pojedinca, ovisi njegova kreativna sposobnost.

No, mogućnosti duhovne nadgradnje i svijesti su zaista beskrajne.

Na fizičkom i mentalnom planu čovjek funkcionira na temelju ega i uma. Doživljaj ega se tiče prošlosti, a uma budućnosti. Obzirom da su to razine tijela, potrebno je vrijeme za postizanje rezultata. Na duhovnoj razini sve je moguće u trenutku, ali je također, potrebno vrijeme za duhovno buđenje. Kada se zaustavimo u sadašnjem trenutku, prestaje utjecaj prošlosti i budućnosti, ega i uma, misli su mirne i prepuštamo se svijesti, koja se veže na univerzalnu svijest.

Tragamo za znanjem, znanjem, znanjem, od toga očekujemo svjetlost, svjetlost, svjetlost, to će biti naša istina života, i radost i ljubav i sloboda i mir.

Kao što je fizičko tijelo aspekt i platforma bića, kao što je mentalno u mozgu, tako je duhovno u zraku iznad glave, ali jedino na način kada zrak uvedemo u stanice tijela preko disanja. Zrak izvan pluća nama ne služi. Niti nam služi svjetlo od sunca ako smo u mraku podruma.

Nemamo koristi, niti život, ako zrak ne uvedemo u naše tijelo, do svake stanice. Jasno je; Duh i svijest su JEDNO. Zato tolike važnosti pridajemo disanju, kontemplaciji, meditaciji, jogi, makrobiotici, feng shui, reiki, općenito duhovnosti, sve sa jednim ciljem, održati život, učiniti ga radosnim i uživati u ljubavi i slobodi.

Stvar je rezonance, štimunga, pažnje i ljubaznosti prema NEČEMU, a to NEŠTO je ničije, svuda oko nas, UNIVERZALNO, s pravom nazvano Duh i svijest. Ljubav se rađa kada ulazimo dublje u suštinu, gdje očekujemo istinu i svjetlost.

Dok se vi bavite nebitnim stvarima, vaše tjelesne stanice vape za zrakom, či-jem i kisikom, kao ribe na suhom, a vi i dalje vjerujete kako ste pametni. Sve ono što postoji na svijetu, za čime biste možda patili i željeli da bude vaše, možete uvesti u svoje biće preko misli. To znači da materijalno zadovoljenje tijela nije jedini način zadovoljstva. Duhovno zadovoljenje je najjače, jer je čarolija prava, kakve na svijetu nema, i vezano je za elementarno održanje života.

Zato je vrhunac svih ljudskih želja i zadovoljstava u istini, svjetlosti, svijesti, ljubavi, Duhu (zraku).

Jedino je zrak koji dišemo veza između svih ljudi na planetu. Trebamo biti pažljivi i ljubazni prema sebi, svom disanju i disanju svih ljudi (moramo biti u ljubavi sa zrakom, dahom i Duhom). Kada u potpunosti budete svjesni zraka, disanja, daha i Duha, biti ćete na najvišoj duhovnoj razini i svijesti, gdje disanje nije potrebno. Jer svijest je disanje.

U prostoru iznad atmosfere Zemlje nema zraka, vibracija energije je čista i svjetlost se ravnomjerno prenosi. Sunce, Mjesec, zvjezde i vasiona, bili su čovjeku vječita tajna. Nije se moglo doći do spoznaje Svemira, i krenulo se preko raznih tehnologija, gdje je dostignut vrhunac. Međutim, tehnološki procvat je čovjeku otvorio oči na posredan način, i sada čovjek sve više vidi svoju budućnost u duhovnosti, povratak prirodi, i svemu što pripada ljudskoj vrsti i evoluciji. Znanje se lagano pretače u svijest. Duhovnost je čovjeku značajna u svemu, jer se uveliko razmišlja o životu izvan našeg planeta. Planet Zemlja također ima vijek, i čovjek želi iskoristiti znanje i Duh za život na nekom drugom mjestu Svemira. To zahtjeva mnogo veće znanje, od znanja koje je potrebno za shvaćanje života na Zemlji, njenoj atmosferi i prirodi. Prosvjetljeni Budhha i Isus su preko kontemplacije i meditacije došli do vrha svijesti. Suvremen čovjek želi prosvjetliti istinu o Duhu preko istraživanja svemira, u novoj teoriji svijeta.


PONAŠANJE

Poslije rođenja ponašanje ovisi o egu.

Učenjem, novim znanjima i navikama, um se mijenja, mijenjajući naše ponašanje.

Ponašanje uvijek ovisi o tome na što je naviknut um.

Ako smo um navikli na NEŠTO, on će to nešto uvijek tražiti.

Kod navike uma na NIŠTA, on je jednostavno miran, ne traži ništa.

U objektivnoj stvarnosti, um je usklađen sa materijalnim izazovima.

U svijesti, imamo stanje kao da je um preveden u drugu dimenziju stvarnosti, izvan materije. Zbog toga, ne možemo definirati da li funkcioniramo preko uma, ili preko svijesti. Prije bih rekao da je to ista stvar, samo na različitim mjestima.

Postojanje Duha jedino je moguće u svijesti čovjeka. Naši davni preci nisu imali pojma ni o čemu, ponajmanje o Duhu. Produbljivanjem znanja i vlastite spoznaje, čovjek je došao do formule, modela, tajne i kreacije svijeta. Netko se fino dosjetio, povezujući sva znanja u savršenu cjelinu, da bi na kraju dobio Apsolutno stanje u jednoj točki. Put do te točke je najzahtjevniji na svijetu. Morate imati sva znanja svijeta da bi uopće došli do cilja. Kada postignete apsolutnu istinu, iz silnog napora obasja vas svjetlost, i odlazite u vječni mir za sva vremena. Kroz životni put ste dobili sva iskustva svijeta, i nemate potrebu ponovo ići od početka. Samo neprosvećeni pojedinci će biti vraćeni na ponovno rađanje, učenje i osvješćivanje.

Diskutabilno je da li ponašanje dolazi od uma, ili se um formira na osnovu ponašanja.

Prevođenje uma u više dimenzije stvarnosti, mora biti sastavni dio sazrijevanja čovjeka.

Na svijetu Duh je jedino značajan čovjeku i nikome više. U vezi sa tim možemo doći do spoznaje, zanimanje čovjeka za istinom o Duhu datira od postanka svijeta. Ako svijest čovjeka stavimo u zamišljenu ravan ogledala, onda je svejedno sa koje strane prilazimo Duhu, da li preko objektivne stvarnosti, ili preko metafizičke realnosti energije.

Specifičnost Duha je jedinstvena na svijetu, i kao forma uma (svijesti), koju nitko na svijetu ne može opovrgnuti. Duh jedino služi čovjeku, kao Apsolut, gdje sve mogućnosti, promjene i odnosi vibracije energije umiru u svijesti čovjeka, propraćene vatrometom i bljeskom svjetlosti istine.

U vezi Duha sve je nevjerojatno zanimljivo, pa tako i apsolutna istina. Duhovnim putovanjem mogu se dosegnuti razine kakvih u objektivnoj stvarnosti nema, i upravo to čini duhovnu čaroliju najzanimljivijom na svijetu, u odnosu na relativnu prirodu.

Budhha i Isus su prosvijetlili u vremenima najvećih patnji ljudi. Njihova prosvjetljenja su ravna slici u ogledalu, gdje je ispred ogledala najveća patnja, a iza ogledala najdublji mir. Čovjek i njegova svijest u sredini, između dvije krajnosti, predstavlja svjedočenje, i neutralnost kakva je potrebna za postizanje mira. Tako se duhovnost, malo po malo budila u ljudima koji su bili na velikim mučenjima, u patnjama, i u svim bezizlaznim situacijama. Naravno, smrt kao naličje života, rasvjetljava tajnu onostranog.

Iskustva duhovnih tragača su slična. Kod svih prethodi buran život sa mnogim negativnostima, gdje su primorani mijenjati sebe, u smislu rješavanja nagomilanih problema. Taj rad na sebi predstavlja početak duhovnog života. Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj kada nema potrebno životno znanje, kada nije istinit, i kada nije uskladio želje sa mogućnostima.


ZNANJE

Znanje je nešto što direktno utječe na naša osjećanja, misli, ego, usmjeravanje uma i buđenje svijesti.

Navikli smo na znanje dobiveno tijekom odgoja, preko obitelji, škole, društva, znanosti i religije. To znanje u našem umu formira objektivnu svijest, koja se tiče fizičkog i mentalnog aspekta života. Učenje znanja je mukotrpan posao, jer nije u skladu sa istinom i vibracijom energije. Zbog toga djeca ne vole školu, jer ih ona uči nečemu u čemu djeca ne vide ništa korisno.

Postoji i duhovno znanje, koje se u svemu razlikuje od objektivnog znanja, jer se ne uči mehanički, preko uma, nego se proživljava u biću, preko istine, vibracije energije, u vidu svijesti. Duhovno znanje je stalno u nama, samo moramo toga biti svjesni. Osvješćivanje je također dug proces, jer se um mora u svemu nadvisiti, dresirati, i usmjeriti na svijest.

Univerzalno znanje je sveznanje i kozmički red, u nama kao svijest, sloboda, istina i svjetlost od vibracije energije.

Sa našim običnim znanjem se nitko ne mora složiti, međutim, univerzalno znanje je Zakon svijeta.

Između univerzalne kozmičke svijesti i uma, budi se ljudska svijest.

Misli od uma su napor, dok u svijesti, misli prelaze u UVID.

Meditacijom se misli i um prevode u uvid i svijest.

Naša evolucija je na današnjem stupnju zahvaljujući znanju. Međutim, ljudima se manipulira u svemu, pa i u znanju. Duhovnost kao nešto prirodno i primjereno spiritualnosti čovjeka, potisnuta je u drugi plan, jer društvo nameće svoja pravila ponašanja, i kreiranje obrazovanja ljudi.

Moćnici ne prihvaćaju Božanstvo, jer u njemu ne vide stvarnost, zbog Apsolutnog stanja. Moramo spoznati da je Božanstvo neminovnost za čovjeka, bez obzira na metafizičku realnost energije i objektivnu svijest, u svakom pogledu.

Zamislite, iz objektivne svijesti pojedinca, proizilazi relativna istina. Koliko je umova na Zemlji, toliko je relativnih istina i pogleda na svijet. Na taj način podjele među ljudima su neizbježne. Samim tim objektivno znanje, nametnuto od društva i oficijelne znanosti, nije cjelovito, jer ne vodi istini. Sa običnim, objektivnim znanjem, ne možemo ići dalje u spoznaji iznad tijela i materijalnog, jer su dometi uma toliki. Svaki dodatni komentar je suvišan, obzirom da sve više ljudi uviđa potrebu za duhovnim znanjem i buđenjem svijesti. U objektivnoj stvarnosti nije moguće uhvatiti red sa znanjem, jer je sve podložno promjeni u trenutku.

Na drugoj strani, preko Božanstva, svatko može uzdignuti sebe do APSOLUTNE ISTINE, jer je svjetlost jedino moguća od nje. Prihvaćajući Duh kao jedinu stvarnost, čovjek sebi otvara Put ka prosvjetljenju, koji je moguć samo na taj način. Sa duhovnim znanjem, preko svijesti, uvijek ste povezani sa univerzalnim znanjem (vibracijom čiste energije, kao konstante postojanja). Duhovno znanje otvara put najširem UVIDU, SVIJESTI, SLOBODI i SVJETLOSTI.

Odbijati Božanstvo je najveća glupost, jer nikome ne smeta, nikoga ne ugrožava, a svakome daje mogućnost uzdignuća do prosvjetljenja. Naravno, odbiti ga jedino mogu neobaviješteni.

Duh ne možemo povrijediti jer je duh.

Voljeti Duh znači voljeti sebe i čitav svijet.

Duh sebi ne znači ništa, jedino onome tko je toga svjestan.

Opušten, miran, pažljiv, ljubazan, zdrav, može biti svjestan pojedinac, koji duhovno znanje nalazi u univerzalnoj kozmičkoj svijesti, istini, svjetlosti i vibraciji energije, naravno, uvijek vođen Božanstvom.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 3. dio

PROVJERA LJUBAVI

Svatko se često pita da li je dovoljno voljen od drage osobe, prijatelja, bračnog druga.

Ljubav je duhovna kategorija, dolazi od svijesti, svjetlosti istine i Božanstva. Predstavlja osobnu razinu do koje mjere je pojedinac spoznao svoju prirodu, istinu i svijet u kome živi. Koliko je probudio duhovne znanje kroz svijest.

Pokazatelj ljubavi je radost, volja i mir u srcu. Ljubav je lako vidljiva u drugome.

Između roditelja i djece postoji bezuvjetna ljubav, dok je u drugim odnosima ljubav manje izražena, ili uopće nije probuđena.

Preko ljubavi, u svakom trenutku možete znati koliko je vaš život istinit, koliko ste prisutni u sebi, koliko ste pažljivi i ljubazni prema drugim ljudima i svijetu.

Kroz evoluciju ljubav je usavršena do Božanstva, i jedino za nju znamo.

Život se može odvijati bez ljubavi, i to je sve češći slučaj kod ljudi, ali na taj način život je nejasan, neistinit, bez volje, radosti i zadovoljstva.

Partneri u braku često puta razmišljaju koliko je partner ljubavno orijentiran prema njima. Neki idu provjeravati ljubav partnera kroz sex. Sve to nije potrebno, jer je ljubav isključivo osobna razina svijesti čovjeka o Božanstvu. Čovjek bez ljubavi živi na nižim razinama postojanja, na fizičkom i mentalnom planu, zaboravljajući ono najvažnije, duhovni život.

Našu svijest, vjerodostojnost, naklonost Božanstvu, jedino možemo izraziti preko ljubavi, zbog toga je ona najznačajnija čovjeku za uređivanje odnosa. Ne možemo u drugoj osobi prepoznat vibraciju energije, ali ljubav, svakako, možemo. Ljubav nam pokazuje stanje bića u cjelini.

Svi oni koji ne žive u ljubavi sami su sebi uskratili najveće zadovoljstvo na svijetu, jer se ljubav ne kupuje, niti se prima od drugih. Ljubav se pokreće u sebi, kroz svijest, dobrotu i poštivanje istine i Božanstva.

Moramo shvatiti suštinu ljubavi, na primjeru kada as svi vole a vi to ne osjećate niti prepoznajete. Znači, nije u pitanju njihova ljubav, nego vaša, koju još niste probudili.

Velika je greška svakog pojedinca ako ne živi u ljubavi, jer se postavlja pitanje u čemu može živjeti izvan ljubavi. Ljubav je primjerena čovjeku, ona spaja ljude, ne vodi ka podjelama, već usmjerava svako biće ka istini, svijesti, svjetlosti i Božanstvu.

Život bez ljubavi je promašen.


SUŠTINA DUHA JE U SVIJESTI

Svijest se pokreće između dvije krajnosti, nečistog tijela - fizički aspekt, i Duha, Apsoluta - duhovni aspekt. Između ove dvije krajnosti vibrira energija, najrazličitijim gustinama, sa tendencijom pročišćenja do razine vibracije svjetlosti. Trenutak kada energija dobije najsuptilniju vibraciju, i najveće gustinu, pojavi se bljesak svjetlosti. U ljudskom biću se taj efekat manifestira u vidu apsolutne istine.

Preko prizme svemoći Duha, u suštini sami sebi dajemo sve moći ovoga svijeta u probuđenoj svijesti, na savršen način preko mira i ljubavi, prema sebi i svijetu (prema Duhu). Svijest nije stvar površinskih osjećanja, nego najdubljih proživljavanja do razine tjelesnih stanica. Prihvaćajući Božanstvo, otvaramo sebi put svijesti i prosperiteta. Ali, istinu svakako moramo znati. Ništa nećete dobiti od Božanstva, ako ne shvatite suštinu toga. Ljudi ne osjećaju ljubav, jer je očekuju od drugih, a ne znaju da je ljubav stvar svijesti, istine i Duha.

Svijest izvire iz najdubljih osjećanja, i pripada vibraciji energije. Ta vibracija se želi osloboditi tijela i preko istine prosvijetliti. Tko ne promišlja o energiji, ne može probuditi najdublja osjećanja, istinu i ljubav.

Čovjek mora, kroz svijest, probuditi svo znanje svijeta, sadržano u vibraciji energije. Na taj način, kroz svijest, postaje najbogatiji na svijetu, jer bogatstvo nije posjedovanje, nego svijest i sloboda.

Ako je čovjek, preko svijesti, uspio približiti se vibraciji energije, svjetlosti i istini, te na kraju puta izmislio Duh, ne vidim razlog zašto ne bi imao miran život u radosti, ljubavi i slobodi.

U vječnost je jedino moguće ući u SADAŠNJEM TRENUTKU. Naličje života - smrt, vodi u inkarnaciju, na popravni ispit osvješćivanja, kroz ponovno rađanje i sve patnje.

Um bića, je slijepo vezan za ego, i preko njega ne možemo pratiti duhovnu senzaciju, iz prostog razloga što prati osjećanja i misli, površinski, bez moći prodiranja u suštinu. Zbog toga nam treba savršen mir, kako bi uplovili u suptilne razine vlastitog tijela.

Kroz vlastitu evoluciju, čovjek je morao izmisliti protokol za oslobađanje od tijela, u vidu zacrtanog Puta koji vodi od površine bića, prema najdubljim slojevima, sve do stanica tijela. Na tom putu su prosvjetljeni ljudi otkrili duhovne senzacije, koje su kasnije usavršili i pretočili u Božanstvo.

Mi, kao ljudi, znamo za prosvjetljene ljude, Buddhu i Isusa, znamo za njihove živote, patnje, stadanja i dobročinstva, ali znamo i za njihova prosvjetljenja. Umjesto da njihova iskustva i učenja prihvatimo kao najljepši poklon, mi i dalje ne razumijemo suštinu njihovog prosvjetljenja, jer ne živimo u duhu Božanstva, od koga nam ovisi izlazak iz mraka, oslobađanje od fizičke ovisnosti, straha od smrti i neizvjesnosti, život u istini, slobodi, ljubavi, radosti i prosperitetu.

Apsolut - Duh je čovjek izmislio, ali to je jedini način za osvješćivanje. Nije moguće duhovno putovanje u vlastitu dubinu bića, ako nemate viziju puta, jer su to dešavanja izvan materije. Prihvaćanjem Duha, mi otvaramo sebi put za vlastitu spoznaju i suštinu svijeta. Bez tog puta ne postoji način za svijest o istini, svjetlosti, vibraciji energije, slobodi i ljubavi. Svijest su naše duhovne oči preko kojih vidimo vibraciju svjetlosti, osjećamo najdublja osjećanja, upravljamo svjesno životom, ne plašimo se, imamo uvid i širinu pogleda na svijet, živimo u slobodi, i živimo koliko hoćemo. I ne samo to, preko Božanstva, svijesti, istine i ljubavi, naš život ima smisla u svemu, radosni smo i prosperitetna bića.

Nije normalno pripadati ljudskoj vrsti, a biti slijep, nesvjestan, agresivan, nepažljiv, neljubazan, nepodnošljiv sebi i okolišu.

Kada govorimo o Duhu, Apsolutu, Bogu, Božanstvu, svijesti, istini, slobodi i ljubavi, ne možemo to promatrati iz našeg kuta. To su suptilne stvari koje jedino imaju smisla kao cjelina, kao kreacija svijeta, kao univerzalna svijest, kao JEDNO. Na duhovnom planu ništa nije naše, jedino koristimo spiritualne sposobnosti, koje smo kroz evoluciju usavršili do svijesti.

Možemo reći, do sada smo živjeli u mraku, do razine ega i uma, u nesvjesnoj evoluciji.

Pojavom svijesti i prosvjetljenja, čovjek će zasigurno nastaviti vlastiti prosperitet i uploviti, preko svijesti, u novu svjesnu evoluciju. To su dugi procesi, koji se tiču čovječanstva, a ne samo sporadičnih slučajeva. Nikakva korist nije od Buddhe i Isusa, ako svi ne prosvjetlimo, kad-tad. Bili mi toga svjesni ili ne, čekaju nas porođajne muke, umiranja i inkarnacije, sve dok se ne prizovemo svijesti, i dok ne oslobodimo Duh (u biti to je oslobađanje duše i energije).

Osvješćivanje ljudi i čovječanstva je blokirano društvenim utjecajima, ideologijama, moralnim religijama, vladavinom moći, gdje su ljudi ovisni o društvu, nisu slobodni, bez čega ne mogu duhovno napredovati i probuditi svijest. Naravno, ako netko želi manipulirati vama, onda vješto koristi vaše slabosti koje proizilaze iz vaše nesvijesti. Kada je netko pri čistoj svijesti, ne možete mu reći da je crno-bijelo.

Danas živimo nekvalitetno, u strahu, u neznanju, u neizvjesnosti, ovisni u svemu kao mala djeca. Nikako da sazrimo kao ljudi, da se osvjestimo, da se oslonimo na vlastite mogućnosti, da možemo kontrolirati strasti i nagone, i da možemo upravljati životom. Zbog neprobuđene svijesti ne vidimo istinu, ne ponašamo se u duhu slobode, ljubavi i svjetlosti. Malo je danas pažljivih i ljubaznih. Sve više se plašimo pojedinaca koji pripadaju našoj vrsti, samo zato što imaju oblik čovjeka. Moramo biti svjesni, da ljudsko biće čine tri aspekta, fizički, mentalni i duhovni, ukomponirani u skladnu cjelinu. Bez toga čovjek je nejasan, kao strašilo. Divlje zvijeri nisu opasne jer ništa ne rade s predumišljajem. Čovjek manipulira u svemu.

Imamo stanje onih koji jedva spajaju kraj s krajem i onih koji svijest kupuju snagom moći i materijalnim bogatstvom. Sve više se osjeća nemoć filozofije, religija, obrazovanja, jer nisu na liniji Božanstva, bez čega nema ni svijesti pojedinca.

Nama upravljaju bogati ljudi, doživljavaju nas kao ovce, i smišljaju svakojake gadosti kako bi nas podčinili do kraja. Vjerojatno su spremni, jednog dana, ugušiti nas nekakvim sredstvom, da im ne bi proturiječili luđačke projekte za budućnost.

Na kozmičkom planu nema gubitaka, nema nesreće, nema sentimentalnosti. Jedino može patiti čovjek koji ima nedovoljno probuđenu svijest, niti je više na razini niže vrste, niti je prosvjetlio. Tako se i osjećamo - u prolazu.

Duhovni rast i osvješćivanje nije moguće ako sebe ne stavimo u kontekst idola, ako se ne posvetimo sebi, vlastitoj naravi i životu. Naši su idoli razni bjelosvjetski zabavljači, koje fanatično podržavamo. Sve ono što u nama jača emociju i nemir, sve nas više udaljava od mira i svijesti. Društveni prosperitet nije moguć dok se pojedinac ne izgradi, probudi i osvijesti, jer mir srca je moguć samo u pojedincu, a grupno, društveno srce ne postoji. Postoji društveni kaos, gdje se red održava nasiljem.

Ne smijem reći muka mi je od svega, jer je kozmoz vječita borba, vrtnja i porođajne muke svega na svijetu što nije na Putu prema svijesti, slobodi, svjetlosti od istine i Božanstvu. Sve to dolazi od vibracije energije, koja se u svemu skriva jer je nevjerojatno suptilna.

Za samospoznaju je potreban mir, bez emocija, bez utjecaja misli, čisto tijelo i uvid u vlastiti dah.

Društveno moralna religioznost i religioznost pojedinca u srcu, nemaju nikakvih dodirnih točaka. Kod moralne religioznosti javlja se strah da nikada nećemo pročistiti sebe do razine Duha, i to je dovoljan razlog za tapkanje u mjestu. Društvena religioznost je nametnuta i površinska. Mnogi se time služe zbog pomodarstva i društvene afirmacije.

Kod osobne religioznosti u biću i srcu, iskazujemo potpuni mir, predaju sebe, iza čega se javlja svijest, kao radost, ljubav, blagostanje. Osvješćivanje je vlastita volja i uvid.

Čemu sve, ako nismo svjesni prepoznati istinu života i svijeta? Uvijek previdimo glavnu stvar.

Još se moramo mučiti.


SLOBODA JE U ISTINI

Zbog istine nećete nikada zažaliti u životu. Ne postoji mogućnost gubitka zbog istine. Istina je jedino primjerena čovjeku i moramo pogledati gdje je ona u nama? Upravo je prostorno postavljena upravo tamo gdje vam je najpotrebnija. Kako se sve tiče vibracije čiste energije, naše tijelo ne bi bilo živo, bez najfinije životne sile (stvorena enerija od metabolizma hrane), jer stanice tijela ne mogu dobiti hranu u nečistom obliku, zbog toga što su i same veoma suptilne. Njihova veličina je reda suptilnosti vibracije energije svjetlosti.

Na taj način "obična" istina najviše doprinosi našoj vitalnosti, na najsuptilniji način. Svaki stres zbog laži u stanju je paralizirati cjelo tijelo i biće. Čovjek zbog laži može doživjeti šok. Naravno, sve što je čistije i jasnije, životno je učinkovitije. Tako je i sa istinom. I nju smo učinili relativnom, ali je najbolja kada je čista kao iskrica svjetlosti.

Mjerilo vašeg života biti će mirno srce, i kada zbog duše, volje, radosti, ljubavi, svijesti, slobode, i istine, ostavite lijepu sliku u ogledalu. Upravo će vaša slika u ogledalu biti trenutak vaše vječnosti, koju znalci sa lakoćom čitaju.

Budite danas svjesni, pažljivi i ljubazni, jer je svuda oko vas i u svemu energija sa njenom suptilnom vibracijom. Biti će najveći doprinos kozmičkom redu, ako od ovoga trenutka ostanete mirni, neka sve ide svojim tokom, samo promatrajte i ništa ne mijenjajte, jer sve ima svoju svrhu. Univerzalno znanje vas čini svjesnim preko volje, radosti i ljubavi. To znanje nisu knjige, nego svijest o dobroti, milosti i čarobnim iskricama svjetlosti, koje se jedino pojave od najčistije vibracije energije, pri prolazu kroz zid istine. Zauzmite mirno mjesto i uživajte u čaroliji. Duga se pojavi poslije kiše kada se pročisti zrak, a čovjek zrači svjetlom kada od istine, dobije jasnoću u sebi. Tijelo vam je rođenjem povjereno, u nadi da ćete biti svjesni i učiniti ga toplim, zdravim i prozračnim. Nemojte ostati vječiti dužnik vlastitom tijelu, zbog malo pažnje i ljubaznosti prema njemu. No, tijelo je prirodno ograničeno i slijepo, zato poštivajte svoju dušu i sve duše svijeta.

Da, za nekoga će biti napor razmišljati o suptilnim vibracijama energije, zato priđite toj stvari na zabavniji način. Svima je poznata priča o zlatnoj ribici. No, morate je najprije imati u malo vode na dlanu. Ispunit će vam svaku želju, jedino morate biti mirni, pažljivi, ljubazni prema njoj, i naravno, da znate što hoćete od života.


MUŠKA I ŽENSKA PRIRODA

Muškarac je bliži Duhu, a žena duši. Djeca od oca nasljeđuju duhovni aspekt, a od majke fizički izgled.

Oboje skupa čine lice i naličje, muško i žensko, cjelinu, i na duhovnoj razini su jedno.

Muškarci se prema tijelu i duši odnose površno, i duhovno se lakše uzdižu. Muškarac nije previše ovisan o ženskom tijelu, i može prihvatiti celibat.

Žena je jako vezana za dušu i tijelo.

Ženska radost je ravna svjetlosti, a to se uvijek dogodi kada joj muškarac, pažnjom, ljubaznošću, suptilno preko tijela, svojom prirodom, uvede svjetlost u njenu dubinu. Bez muškarca žena ne želi ići sama u dubinu.

Ponašanja muškarca i žene nisu slučajna, i njihove prirode su u direktnoj vezi unapređenjem ljudske vrste.

Prevelika želja za slobodom, ponekad kod muškarca, stvara privlačnost ka istom spolu. Ako žena nije zadovoljena od strane muškarca, kako zahtjeva njena priroda, postaje ljubomorna, razdražljiva, napeta, depresivna, bolesna, čak i agresivna. Slobodnija žena će rješenje potražiti u privlačnosti prema istom spolu. Muškarac također ima previše buba u glavi kada nije zadovoljen od strane žene, i od njega možemo očekivati svašta, samo ne svjesno ponašanje.

Takvo ponašanje muškarca i žene ne nailazi na odobravanje, što sve ukazuje na potrebu usmjeravanja ljudi ka univerzalnom znanju i svijesti.

Evolucija ima savršena rješenja za sve, i odnos muškarca i žene ne može biti na temelju društvene potrebe i moralne religioznosti, nego na temelju istine i svijesti.

Brak kao društvena institucija, u svemu je blokirao slobodno uređenje odnosa muškarca i žene. Zbog braka postoje najveći nesporazumi, koji za posljedicu imaju bolesne pojedince u društvu, i to od ovisnosti, ljubomore, i drugih bolesti, primjerene neslaganju bračnih partnera.

Vjerojatno je najveći problem bračne zajednice zbog neprihvaćanja slobodne seksualnosti od strane partnera. Malo ljudi zna da je seksualnost osobna stvar svakog čovjeka, oslobođena bračnih veza. Društvo nikada nije uređeno na temelju svijesti, jer ga ne bi ni bilo, i zbog toga svi imamo puno problema, na svim razinama života.

Ljubav, svijest i istina, kao preduvjeti prosperitetnog života, i sve ono što čovjeka čini radosnim, nikada ne smiju biti dovedeni u pitanje.

Odnos muškarca i žene uređen brakom, više ni vodu ne drži. Nikakav moral, niti religioznost ne pomažu, ako nema privlačnosti između muškara i žene.

Sve što vodi ka ljubavi, nikada ne može biti grijeh.

Preko svijesti je najlakše doći do istine, čime će muškarac i žena zaista biti radosni.


KRATKI DUHOVNI VODIČ

Kada OBJEKTIVNU SVIJEST (površinska osjećanja od osjetila i misli), usmjerimo ka dubljem promišljanju, u smislu što znači vanjski svijet na naš ukupni život, i kada krenemo umiriti sebe radi finog ritma srca i sklada sa dušom, zakoračili smo u duhovnost.

Cilj duhovnosti je sklad tijela i duše, preko mira, volje, radosti, zdravlja, ljubavi, istine, svijesti, svjetlosti i duha. Čovjek sa spiritualnim moćima ima neograničene mogućnosti kreiranja ideja, stvaranja i djelovanja, a sve to dobija putem učenja, obrazovanja, novih znanja i vlastitih uvjerenja. Na taj način njegov um postaje sam sebi nepodnošljiv, jer um tjera čovjeka na akciju, stvaranje „ljepše“ budućnosti, bogatstva, ispoljavanje moći kroz razna posjedovanja i društvenu afirmaciju. Na razini osjećanja, misli, ega i uma, čovjek još nije duhovno biće. Preko duhovnosti, jedino je moguće smiriti um i misli, a osjećanja kontrolirati sa lakoćom.

Na tjelesnoj razini čovjek osjeća misli, odlučuje i radi krajnje površinski, u ovisnosti od izazova iz vanjskog svijeta. Na taj način su moguće velike pogreške, jer nije bilo dubljeg promišljanja o postupcima i djelima.

Preko instituta dubljeg promišljanja (duhovnosti), slijepa osjećanja, munjevite misli i početna reakcija uma na dato stanje, postaje u svemu kontrolirana i mirna.

Kroz duhovnost učite živjeti i biti prisutni u sebi. Cjela kreacija svijeta služi samo vama, i niste opterećeni žurbom, brzopletošću, niskom razinom svijesti, bijesom.

Lijepa trodimenzionalna priroda čini objektivnu stvarnost, koja pobuđuje mnoga osjećanja, misli i strasti. Na duhovnoj razini ulazimo u višu dvodimenzionalnu stvarnost duše (energije), gdje je sve fascinantno i nikad viđeno u prirodi. Očaravajuće slike na ovoj razini duhovne stvarnosti, daje čovjeku jaku volju, snagu i svijest za dublja duhovna putovnja.

U najvišoj dimenziji stvarnosti, sve se pretvara u blistavu svjetlost istine i vječnosti.

Prvim korakom ka spoznaji sebe kroz najdublja osjećanja, postali ste duhovni tragač. Početni koraci duhovnog putovanja su nespretni, nesigurni, nejasni i početnički. Kako budete napredovali, pročišćavali sebe i oslobodili se vanjskih i tjelesnih utjecaja, cjela stvar će biti sve jasnija. Jasnoću viđenja suštine nazivamo UVID ili SVIJEST.

SVIJEST je beskrajna budnost i prisutnost u svakoj stanici tijela, u sadašnjem trenutku, da nas osjećanja, misli i um ne bi poveli u krivi smjer. Ono što reagiraju vaša osjetila i postupci u vezi unosa hrane, pića, i svega onoga što čini vašu strast, jedino vas mogu zadovoljiti površinski, a vašim stanicama takva zadovoljstva nisu potrebna, i od toga stanice ne dobivaju ono što im je potrebno - ČISTU ENERGIJU, sa najfinijom vibracijom svjetlosti.

Čovjek se najviše plaši zuba vremena, gubitka vitalnosti, mladosti, zdravlja, snage i života.

Upravo preko duhovnosti imate mogućnost napustiti vrijeme, prošlost (ego) i budućnost (um).

To ćete ostvariti preko prisutnosti u sebi, kontrole daha (dizanja i spuštanja stomaka), čime postajete sve više svjesni sebe. Od te svjesnosti ovisi konačna radost života.

U SADAŠNJEM TRENUTKU nemate linearno vrijeme, misli, ego i um su neaktivni, a u vašoj perceptivnoj stvarnosti imate najširi UVID u vidu beskonačne SVIJESTI. Na taj način munjevito prevodite objektivnu stvarnost tijela, na dvodimenzionalnu sliku duše i svjetlost istine i duha. Znači, običnim prisustvom u sebi i svjesnim promatranjem disanja, uzdižete sebe do najviših razina svijesti, mira i postojanja.

Mnogi povezuju duhovno sa beskrajnim putovanjima po galaksijama i svemiru. To nije točno, i duhovnost se jedino tiče putovanja u vašu dubinu do tjelesnih stanica. Preko UVIDA (apsolutne svijesti), automatski ste povezani sa cjelinom kreacije svijeta.

Drugo je pitanje što vam znanje o svemiru puno pomaže u sagledavanju vlastite stvarnosti. Koncept holograma je univerzalno znanje o svijetu, jer je u njega uključena svaka točkica svijeta (Duh).

Također, kruto se povlači granica između iluzije i istine, a u principu sve je neka razina stvarnosti, samo može biti nejasna, maglovita i materijalna, kao i najfinija stvarnost svjetlosti.

U duhovnosti sve mora biti najjednostavnije, najmirnije, najclovitije, najstvarnije i najsvjesnije. Duhovnost nikada ne smije biti napor i nejasnoća. Ona mora dati odgovor na svako stanje prosuđivanja, jer se jedino na taj način mogu kontrolirati osjećanja, misli i um.

Sva znanja visoko umnih ljudi čine potencijalnu opasnost za svaki vid vladavine moći, izbijanje ratnih sukoba i dovođenja civilizacije do uništenja.

Zato većina ne razumije štetne utjecaje društva, morala, religioznosti i obrazovanja.

Duhovnost je jedino moguća u sebi, u najdubljim osjećanjima, promišljanjima, miru i svijesti. Ne smije biti shvaćena kao nikakva nadmoć, nego najjednostavniji princip života, preko svijesti, istine i osvjetljenog puta.

Kada je u pitanju razina duše, onda se tu radi o ritmu srca, kopiranju duše u tijelo preko DNK. Svoju i tuđe duše jedino možemo poštivati preko ljubavi.

Zbog stvarnih potreba za mirom, slobodom svijesti, ljubavi, istinom i prosperitetom, duhovna bića su uvijek u misiji dobročinstva i ljubavi prema drugima. Pažljivi su i ljubazni u svemu. Kada njihova dobra namjera nije prihvaćena od drugih, vole biti sami.

Objektivna stvarnost, društvena orijentacija i dominacija, tiču se materijalne prirode, a duhovnost je put u samospoznaju, u vlastitu istinu (kao najdublju osvjetljenu stvarnost koja je spiritualno moguća, do najsuptilnijih tjelesnih stanica). To znači nećete postati duhovni, i nećete spoznati istinu, ako nastavite slijepo slijediti društvenu projekciju budućnosti. Takva budućnost je na niskim granama, jer se tiče iskorišćavanja svih izvora energije u materijalnoj prirodi, a jedino energije ima u izobilju na najvišoj razini stvarnosti čiste vibracije svjetlosti.

Da li će duhovnost biti shvaćena ili ne, to je stvar pojedinca, ali suština duhovnosti je krajnje jednostavna, koju polako nazireš, a spoznaćeš je na kraju puta, kada u srcu doživiš najdublje osjećanje nečega, kada osjetiš mir, kada nemaš nikakvo životno pitanje, kada je sve jasno, kada osjećaš slobodu, kada si na čistini i svjetlosti, bez straha, zaštićen od svega, u trenutku najveće vlastite stvarnosti i vječnosti.

Rad na sebi traži od svakog pojedinca da svoja osjećanja, misli, ego, um, emocije, nade, želje, strasti, dovede u fokus SADAŠNJEG TRENUTKA, da isključi linearno vrijeme, da osjeti što znači UVID (svijest), da vidi trećim okom (cjelim bićem), višu duhovnu suštinu stvarnosti preko metafizičke realnosti energije, i da konačno postigne stanje radosti i bezbrižnosti.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 4. dio

ŠTO ZNAMO O 4D

Putem znanja, na umu, možete postići kao da je sve duhovno, a nije. Duhovno se budi od dubinskog proživljavanja.

Istraživači uglavnom iz knjiga saznaju ono što očekuju da će saznati, a potom uočavaju ono nesvjesno na što su upućeni u očekivanju. Jedino je dijete neutralni promatrač, jer još nije izgradilo um.

Muškarac i žena moraju graditi odnos na temelju slobode, istine i ljubavi.

Ljubav je kao pogled očima, ne može se dati niti primiti, samo je vidljiva. Gdje je ljubav, ona pjeva. Ona je osobna razina, preko nje volimo sebe i kreaciju svijeta. Možeš nekoga gledati da te on ne vidi, a možete se oboje gledati. Tako je u ljubavi.

Zbog čega se roditelji i djeca mogu bezuvjetno voljeti?

U kreiranju novog života pošli su od izvora, prostorne dimenzije, i na taj način imaju bezuvjetnu vezu.

Drugi ljudi žive u 4D prostorvremenu, gdje je sve relativno, pa i ljubav, i podložno zubu vremena - starenju, kao generatoru kreacije svijeta. Ljubav se može pokrenuti kada se dovedemo u 2D, na razini duše i srca. Spiritualne moći daju čovjeku mogućnost prevođenja uma iz 4D u višu dimenziju 2D svijesti. Kada spoznamo 4D, znat ćemo sve odgovore kako je nastala priroda, ali je 4D zasigurno dimenzija poluraspada, kao generator, gorivo i hrana za održanjem, jer život dobija pogon kada se materija raspada u vremenu, i time prelazi u vibraciju energije, na putu ka izvoru.

Sve kreće iz jedne točke, to je samo prostor - 1D,

i širi se prema 2D - vibracija energije,

koja prelazi u 3D atomsku strukturu mrtve prirode,

te završava u 4D - život u prostorvremenu.

Iz kristalno čistog Apsolutnog stanja - 1D, zbog prostorvremena, pokreće se vibracija energije, koja gubi na čistoći, snazi i gustini, zbog otpora od 2D, 3D i 4D. Ovaj princip pokreće kreaciju svijeta, od apsolutno čistog do pepela i smrti, stalno u krug spirale.

U svaku stvar, svaki život, ugrađen je dio prostora i dio vremena. Kad spoznamo na koji način je to učinjeno sve ćemo znati i svime ovladati.

Ovladati ćemo prirodnim tkalačkim strojem, kvantnim prirodnim rotatorom tvorbe i moći proizvesti sve što čini i tvori naš svijet prirode - sve što čini sama priroda.

Prostornost ne postoji bez vremenosti niti vremenost bez prostornosti jer je PV povezano s konstantom neistodobne zavisnosti 3,33........ ns/m što je jednako 1/c, tj. kozmološkom konstantom zavisne neistodobnosti - kvantne neodređenosti.

Prostorna vremenost je um i svijest i život i tvar i materija u kojoj (kvantni prostor vremenski rotator tvorbe) je uzrokom svih nivoa tvorbe - relativnim spinovima rotatorske strukture od galaktičkih pa do biomolekularnih, atomskih, nuklearnih, ...

Naš doseg razmišljanja nije 4D na svim procesima, nivoima održanja - nivoima vizualne i osjetne opservibilnosti, jer su i prostornost i vremenost i električnosti, magnetičnosti u uzajamnoj neistodobnoj zavisnosti. Jer četiri poznate (konvencionalne) sile toliko različite i odvojene, ne mogu objasniti svekolike fenomene prirode.

Duhovnost i Božanstvo vas vode kroz život u svim dimenzijama prostorvremena i spiritualne stvarnosti, preko uvida.

Meditirati i baviti se jogom trebaju početnici, a majstori života meditiraju u hodu, i bave se kreativnim stvaralaštvom.

Svi smo vođeni umom, koji nas uvijek drži u nadi, neizvjesnosti ili strahu od vlastitog života.

Čovjek brže stari kada inzistira na prostornovremenskoj dimenziji objektivne stvarnosti. Vitalnost ćete zadržati ako okrenete leđa tom konceptu života, i preko novih znanja, dovedete sebe u višu razinu spiritualne stvarnosti, kada počinje prirodni proces samoiscjeljenja svake boli.

Zub vremena je sve ono što percipira um (nada, neizvjesnost ili strah), zbog prolaznosti života. Toga u svijesti nema, jer je to razina vječnosti života.

Opažanje prostorvremena dolazi od turbulencije naših misli. Kada umirite misli, prestaju osjećaji nesigurnosti od prolaznosti života, i ulazite u novu kvalitetu radosti.

Ako čovjek teško prihvaća duhovnost i Božanstvo, možda će lakše stvoriti uvid u vlastiti život i kreaciju svijeta, kroz novo znanje 4D prostorvremena. Tu će se jasno pokazati da je Duh beskrajna ljudska svijest.


ISTINA O DUHU

Za čovjeka spiritualnih moći, najprirodnije stanje života je probuđena svijest o istini Duha. Vakuum Duha u ljudskom biću savršeno privlači čovjeka, na najsuptilniji način, ali je to moguće uz ljubav, svijest i istinu.

Mnogi znaju reći Duh je svemoguć, zašto nam ne čini samo dobro? Međutim, Duh ne čini nikome ništa, jer je to Apsolut koga jedino možemo biti svjesni.

Apsolutno stanje je ipak apsolutni vakuum, jedina sila svijeta koja ga drži u cjelinu i JEDNO.

Obzirom da se radi o sili iznad svijesti, energije, istine i svjetlosti, moramo je prihvatiti kao pravi PUT naše životne sigurnosti.

U kontekstu učenja, smisao života je osloboditi se materijalnog, preko svijesti i istine o Duhu.

Ništa ne smije biti nametnuto, a svatko mora sam shvatiti suštinu Duha.

Duh se mora voljeti, jer je to jedini način držati s tog puta.

U životu jedino trebate biti svjesni Duha, i time ste njegovu svemoć utjelovili u sebi.

Možemo reći, veza sa Duhom je bezuvjetna ljubav sa sobom i cjelim svijetom. Sve što bi od srca poželjeli i podarili Duhu, u suštini radite sebi. Naravno, Duh ne traži ništa zauzvrat, jer je najveća sila svijeta.

Istina o Duhu se ne može spoznati bez svijesti.

Ako tražite Duh na razini osjetila, misli, ega, i uma, sigurno ga nećete pronaći, jer je Duh moguće spoznati samo do razine apsolutne istine, preko svijesti.

Doživljaj Duha na razini uma je čista iluzija, i to je slučaj mnogih ljudi.

Pravu čaroliju Duha moguće je doživjeti u srcu, i cjelom biću, od najdubljih osjećanja, bezuvjetne ljubavi, istine, svjetlosti i slobode.

Ljudi su veoma podložni iskušenjima koja ih čine griješnim bićima. Zbog toga često puta pate, i mogu stvoriti sebi i drugima dodatnih životnih problema. Životinje instiktom održavaju život i nikada ne mogu počiniti grijeh.

Sa Duhom i u Duhu, svaki pojedinac je spašen u onoj mjeri kolika je njegova probuđebna svijest istine o Duhu, i koliko ljubavi osjeća prema Duhu. Duhovnost uči čovjeka i drži ga podalje od iskušenja, strasti i grijeha.

Ako počinjeni grijeh u umu ima težinu neoprostivog grijeha, čovjek bi mogao sebi učiniti nešto nepromišljeno, u najgorem slučaju, oduzeti sebi život. U tom slučaju bi povrijedio sve bliske ljude. Zbog toga grijeh nije osobna stvar pojedinca, već ima širi smisao.

Duhovnost kao svijest i preventiva, isključuje ponašanje pojedinca koje ga vodi u grijeh. Nitko ne može reći da je imun na iskušenja, ako nije probudio svijest do razine istine o Duhu.

Do sada, duhovnost nije prihvaćena na pravi način, jer u umu ne producira dobitak, koji je čovjeku najvažniji.

Izvorna duhovnost se lako prepoznaje preko ljubavi.

Svi oni koji na razini uma personiliziraju Duh u Gospodinu, dokazuju da nisu blizu svijesti i istini od Duhu. Duh je u čovjeku, njegovoj namjeri, pažnji, ljubaznosti, miru, dobroti, slobodi, ljudskosti.

Ovca nikada ne traži specijalnu zelenu travu, nego u svakoj travi, preko instikta održava život.

Čovjeku je sve dostupno, može smisliti, izmanipulirati, posjedovati, ali to ne znači da je, u materijalnom smislu, čitav svijet njegov. Na duhovnom planu, zaista se osjećate kao da je svijet samo zbog vas.

Zato služi svijest i istina o Duhu, da bi griješnog čovjeka oslobodila poroka.

Svi dobro znamo kada se dobro osjećamo, okupani, mirni, i kada napravimo dobro djelo. Na drugoj strani, gdje vjerujemo uživanju i strastvima, u dubini osjećamo napetost. Početna zadovoljstva od uma, u vezi hrane, sexa, novca, itd., veoma brzo se ispolje u vidu svijesti da se time ipak prlja tijelo.

Pravi doživljaj Duha, Božanstva i religioznosti, jedino je moguć u sebi i od sebe, jer je to potpuno spajanje sa izvorom, kao najbolji sklad srca i duše. Povezivanje sa vanjskim svijetom ide preko uma, i to ne može biti apsolutna istina o Duhu.

Odnosi među ljudima su opterećeni odmjeravanjem znanja na razini umova. Svaki pojedinac posjeduje u svojoj dubini sve što je duhovno, i preko ljubavi, nastoji se svakoga probuditi. Zato u duhovnosti ne postoje bolji i lošiji pojedinci, nego oni koji žive u svjetlosti istine o Duhu, i oni koji još uvijek tumaraju po mraku materijalizma.

Najbolje je kada se o Duhu ne govori, i kada ljubav sama izvire iz naših srca, iskazujući koliko smo bliski sa svjetlošću istine o Duhu.


DA LI VRIJEME POSTOJI

Čovjek još uvijek nije probudio svijest, i zbog toga pripadamo civilizaciji koja još nije završila nesvjesnu evoluciju.

Vođeni Duhom, Apsolutom, prostom formulacijom konstatiramo: VRIJEME NE POSTOJI.

Međutim, iz spoznaje da je Duh u svemu, proizilazi, pored Duha postoji još nešto. Upravo to nešto tiče se dimenzije PROSTORVREMENA.

Duhovni tragači znaju za linearno vrijeme, ali je njima važan sadašnji trenutak, bez vremena, gdje se budi svijest.

Predlažem malo drugačiji pogled na problem postojanja vremena.

Najprije, Duh ne zna za sebe, i ništa na ovom svijetu ne može biti ničije vlasništvo. Znamo da je svijet sadržan u beskrajnoj svijesti čovjeka. Onda je najlakše sve promatrati kroz prizmu svijesti. Naravno da postoji prostor i vrijeme, a to najlakše možemo prihvatiti preko brzine svjetlosti, i povezanosti Sunca, Mjeseca i Zemlje.

Problem svega je u našoj svijesti, koju moramo prilagoditi svim dimenzijama svijeta. To znači, ne moramo sebe silovati i uvlačiti u sadašnji trenutak, ali možemo ubrzati našu svijest, i time biti u rezonanci sa vremenom, a to će biti isti efekat sadašnjeg trenutka.Ako je vrijeme kozmička konstanta 3,33...... ns/m, zamislimo to vrijeme kao zrakoplov koji leti. Sadašnji trenutak ćemo dobiti ako našu svijest uskladimo sa brzinom vremena, i imat ćemo doživljaj sadašnjosti i vječnosti. Rezonanca kozmičkog vremena i naše svijesti, drži nas u vječnosti. Svako odupiranje toj sili, za posljedicu ima tihi raspad tijela, nama poznato starenje. Tako jedino možemo shvatiti zub vremena, i položaj čovjeka u vrtlogu 4D, gdje se jedino može nositi putem svijesti.

Kod meditacije, ponirući u trans, u suštini ostvarujemo isključenje misli i uma, na način vrtloga od koga postajemo priključeni na rezonancu energije. Tada, vrijeme kao da stoji.

Na razini uma je naša očekivana projekcija, koja proizilazi iz osjećanja i misli, i time se isključujemo iz poželjne rezonance uvida.

U životu ništa ne smije biti složenije od udaha i izdaha zraka, jer neće biti shvaćeno.


IZ KUTA DUHOVNOSTI

Istina je fascinantni doživljaj koja se ponaša kao filtar svjetlosti u svakom djeliću beskrajnog prostora. Obzirom da je moguća u prostoru, kod čovjeka, nije na površini kože ili izvan tijela, nego upravo u dubini tijela. Sve što radimo moramo propustiti kroz istinu, i time, na jednostavan način, postajemo duhovni i stvarni. Prihvaćanjem istine stajemo na vlastiti životni put, prema sebi, svojoj stvarnosti i duhu.

Emocije su ekstremna reagiranja na temelju osjećanja. Površinske su, relativno brzo prolaze, ali mogu dovesti čovjeka u stanje nekontroliranog ponašanja, bijesa i gnjeva.

Čovjek ponajviše ima dubinu, koju jedino može spoznati uvođenjem vanjske svjetlosti u taj prostor, do srca i svake stanice. Smisao duhovnosti i spiritualnosti jest upravo u svjetlosti i istini, bez kojih ne može biti ni duha u tijelu. U mraku nutrine tijela nema ničeg izuzev straha, kojeg ćemo se osloboditi osvjetljavanjem tog prostora.

Duhovni okvir čovjeka tiče se stvarnih potreba i mogućnosti tijela.

Preko daha točno znamo koliko je naše tijelo, srce i snaga, usklađeno sa životom, vanjskim svijetom, izvorom energije i duhom.

Proširivanjem duhovnog znanja na putu smo prema radosnoj svjetlosti.

Meditacija se može porediti sa laboratorijom koja ima najbolje alate za detaljno istraživanje uma.

Svi fenomeni su, nesumnjivo, u interakciji i nemoguće je promatrati stvari u vanjskom svijetu bez njihovog mijenjanja. Usmjeravanje pažnje unutra, ka mentalnim procesima, gdje važe iste zakonitosti, je poput znanstvenog pristupa. U oba slučaja mnogobrojni faktori utječu jedni na druge - ali i dimenziju prosvjetljenja.

Ono što donosi mnogobrojne dobrobiti je spoznaja da postoji nepromjenljivi centar - sveprožimajići prostor - koji je svjestan i koji daje apsolutnu dimenziju onome što se dešava. Ovo gledište, koje nećemo pronaći na drugim mjestima, donosi veliku transformaciju. Sa dubljim ulaskom u meditaciju javlja se spoznaja o onome što je izmedju misli, iza njih, o onome što zna misli. Sam ovaj proces je nešto potpuno zadovoljavajuće - bogat i predivan sam po sebi. Tada rastuće iskustvo uma postaje savršeno - neovisno od misli, osjećanja ili bilo čega drugog i donosi iskustvo trajne sigurnosti. Nema drugog objekta ili cilja.

Ono zaista zanimljivo je sam potencijal, koji misli čini mogućim... ta jasnoća koja zna i razumijeva, ta bezgranična suština u kojoj misli, nanovo, nestaju. Sama činjenica da netko posjeduje misli, osjećanja i druge, bezbrojne kvalitete - tu moć, bogastvo i potencijal uma - postepeno postaje važnija od toga da li će misli i osjećanja imati dodatno značenje prijatnog ili neprijatnog.

Metod rada sa umom i promatranje svijeta onakvog kakav jest - ne kao projekciju osobnih nadanja ili strahovanja - jest eksperimentalni pristup.

Istina se, ovdje, spoznaje kao sveprožimajuća i neodvojiva od svih bića. Da bi se to ostvarilo, prakticiranje mora biti neprekidni eksperiment sa umom i voditi ka svjesnosti o njegovom bogastvu i mogućnostima.

Iskustvo ne isključuje intelektualnu razinu, ali je neophodno proživjeti bar neka spiritualna iskustva, jer ako netko pokušava spoznati um bez zrelosti, samo intelektom, gubi suštinu.

Za one, koji nisu umeli prepoznati vanvremenu prirodu promatrača, "praznina" je mogla biti jedino ništavilo. Zato su mnogi, vodjeni ovim ograničenim razumijevanjem, objašnjavali "nirvanu" - najviši cilj, kao dokončanje ili nestanak. To svakako nije tako: samo oslobodjenje je već veličanstveno, a prosvjetljenje je eksplozija radosti, mudrosti i suosjećanja - neuporedivo sa bilo čim.

"Prostor je informacija" - vjerojatno je nabolji način za to, ili "prostor je neispoljena energija", "prostor je potencijal" - ove tri definicije dobro funkcioniraju. Ako usmjerimo pažnju unutra srešćemo jasnu svjesnost. Potom misli, osjećanja ili sjećanja izranjaju i ponovo nestaju u tom prostoru. Vanjski svijet funkcionira na isti način: galaksije nastaju, mijenjaju se, i zatim nestaju u crnim rupama, vjerovatno oslobađajući vodik za sljedeći univerzum.

Da bismo ostvarili odredjena stanja svijesti, možemo koristiti i posebne metode. Medju njima, najdjelotvorniji je rad sa identifikacijom, interakcijom sa muškim ili ženskim, samim ili u uniji, miroljubivim ili zaštitničkim formama koje su određene boje i u rukama drže različite atribute. One utječu na imaginaciju, tok energije kroz tijelo, pa samim tim i na um. Ove meditacione forme izražavaju aspekte naše prosvjetljene prirode, i one pomažu bićima da stupe u dodir sa vlastitom suštinom. Zato nam ova vrsta meditacije omugućava kontakt sa prosvjetljenjem - koje je neodvojivo od nas - i dostizanje iskustva punih potencijala uma.

Slogovi koji se koriste - mantre - dovode energiju u različite centre u tijelu: OM dovodi energiju u glavu, sa A vibrira grlo, HUNG aktivira središte grudi. Pošto su ovi metodi proverljivi, kako za znanstvenike tako i za one koji meditiraju, rezultate razvoja treba tražiti u sebi, umjesto u vanjskom svijetu - gdje se ne nalaze uzroci sreće ili patnje. Sve što doživljavamo nije ništa drugo do um - zato je smisleno baš tu potražiti sreću.

Ako ljudsko biće stavimo u središte onoga što se dešava, mjerila postaju veoma jednostavna. Određena aktivnost se može procjenjivati samo na osnovu toga da li donosi dobrobit drugima ili ne. Donekle, materijalizam je koristan. Materijane stvari, postepeno, oduzimaju energiju i vrijeme - to nije nimalo korisno. Ljudi mogu koristiti izobilje svega, ali ne trebaju posjedovati ništa, jer brige nastaju od posjedovanja.

Bića, čija je suština prostor, proživljavaju bezbrojne živote, sve dok iskustvo moći uma - svjesnost - ne postane dominantnije od svega što se u njemu može pojaviti. Tada možemo izabrati da li ćemo ostati u vanvremenom stanju izvan ega, razvijajući bezgranične uvide i kvalitete uma ili ponovo preuzeti tijelo kako bi pomogli bićima uslovljenog svijeta.

Tibetanci kada kažu "um" obično pokazuju (misle) na srce, dok se mozak smatra mjestom gdje se usklađuju pojedinačne tjelesne funkcije. Možemo vidjeti da u slučajevima transplantacije srca, pohranjene informacije primaoca ostaju, dok osjećanja i sklonosti često teže ka onima koje je posjedovao davalac.

Ipak, sve to ne objašnjava neke stvari: trajanje izuzetno opuštajućeg stanja dubokog sna od 4 do 6 sekundi je neobično - ono obično iznosi oko 90 minuta; mozak ispunjen teta-talasima, koji iz centralnog nervnog sustava izčezavaju do druge godine života; dramatične oscilatorne krive, koje se poklapaju sa onima tokom epileptičnih napada, u trenucima proživljavanja blaženstva u svakoj stanici tijela.

Zanimljivo je da se isti uvidi javljaju bilo da promatramo vanjski svijet kroz teleskope, mikroskope i uređaje koji cjepaju atome, ili unutarnji, kroz meditaciju. "Forma je praznina, praznina je forma. Forma i praznina se ne mogu razdvojiti", ako ništa nije tu - onda je to "prostorna suština" uma; ako se nešto pojavi, bilo izvana ili unutra - to je slobodna igra uma. Činjenica da oba iskustva postoje su beskonačni potencijali ispoljavanja uma.

U svakom slučaju promatrač, ili metod promatranja, utječu na rezultat, promatrač utječe i daje ton svakom iskustvu.

Ovaj svijet, naši životi i sve oko nas je kao san. To je zato što se situacija neprestano mijenja i ništa nije trajno. Ništa ne postoji, niti se može definirati, samo po sebi. Pošto se sve pojavljuje, mijenja i nestaje - cjeli svijet izranja iz promjenjljivih misaonih formi (karme) kao kolektivni san bića. U stanjima duboke meditacije može se iskusiti kako kolektivni ponos uzrokuje pojavu svega čvrstog; kako bijes bića proizvodi sve što je fluidno; da su naše vezanosti i strasti uzrok topline i da je kolektivna ljubomora izvor kretanja nalik vjetru. Sa ovim uvidom neznanje i konfuzija se rastvaraju u prostoru, i umjesto nečega razdvajajućeg postaju ono što sjedinjuje sve. Zato, ne postoji svijet izvan bića koja ga sanjaju, daju mu oblik i doživljavaju ga.

Promatrač mijenja promatrano, pošto je sve dio jedinstvene cjeline. Svaka podjela koja čini subjekat i objekat posebnim i neovisnim etintetima je vještačka. Ipak, pošto nisu spoznala um, bića, u svakom trenutku, preko osjetila dobivaju upravo suprotne informacije - što, kroz šablone, ovu razdjeljenost čini snažnom i trajnom. Potrebne su godine meditacije da bi se ona prevazišla ili znatno oslabila.

Sve dok se igra onog što se dešava ne bude mogla objektivno izmjeriti kao puna radost, ova vrsta uvida, od strane osjetnih bića, može biti potvrđena jedino kroz meditaciju i život. Razlog zbog koga možemo očekivati da su prostor i radost nerazdvojivi, čak i ideja da kako bi u tome uživali, je u tome što su jogini iskusili da spontana radost ima veoma duboki smisao - ljubav i sreću, bezgranično bogastvo koje se riječima ne može opisati i koje, možda nikada, neće biti moguće znanstveno dokazati.

Ako bi psihologija postala dovoljno dobra - bila bi duhovnost. Zapravo, postoji veoma dobra suradnja: psihologija vodi ljude od njihovih loših projekcija do prostora gdje mogu normalno živjeti - a od te točke, duhovnost ih vodi izvan projekcija i ega do spoznaje onoga što zaista jesu.

Moderna psihologija radi sa uobičajenim stanjima uma. U njima se dualnost doživljava kao istinita i vjeruje se da su promjenljiva emocionalna stanja stvarna. Sve dok je tako, ne opaža se svjetlost svjesnosti između i iza misli i osjećanja.

Svakako, u jednom trenutku, kvantitet se pretvara u kvalitet - jedino je iz pozitivnih iskustava moguće buđenje ka oslobađanju ili prosvjetljenju, jer nas ona loša blokiraju i uzrokče patnju. Drugim riječima, um će spontano prepoznati sebe iz stanja unutarnjeg bogatstva i pozitivnih osjećanja - ali nikada iz neuroza i straha. Zato, sve dok netko vjeruje da su promjenljiva iskustva nešto stvarno - pozitivne misli i osjećanja su put. U jednom trenu, narasta svjesnost o onome što stvara i zna misli - nadanja i strahovi se tope - i sva iskustva postaju fantastična jer pokazuju potencijale uma.

Zapadna medicina je odlična za sve ono što zahtjeva brzu reakciju, za akutne bolesti, kirurške intervencije. Pristup Istoka je odličan za kronične bolesti i vraćanje svega u ravnotežu. One su zaista upućene jedna na drugu. Ako netko, na primjer, oboli od kancera savjetovao bih da ga najprije ukloni, pa da potom, sve vrati u ravnotežu pomoću metoda Istoka.

Isto tako se može reći da medicina Istoka radi sa tjelesnom ravnotežom i dugoročnim zdravstvenim stanjem, dok zapadna medicina veoma dobro rješava (zbrinjava) hitne slučajeve.

Linearni način razmišljanja znanstvenika je obično povezan sa izuzetnom motivacijom, i ako bi zamislili prostor kao nešto bez početka, logično je predpostaviti da kada je moguće dokazati jedan "veliki prasak" - sigurno je bilo još bezbroj drugih. Ovo je mesto približavanja duhovnosti, gde se tvrdi da nema nikakvog apsolutnog početka. Prostor je, suštinski, neograničen - ne postoji ništa što bi se moglo dodati njegovoj bezvremenoj suštini. Tako, sve ono što se vezuje za određeno vrijeme i mjesto, ne može biti početak nečemu drugom. Ovaj ciklični, nelinearni model univerzuma, predstavljen u spisu Abidarmakoša, objašnava faze nastajanja i nestajanja univerzuma tokom izuzeno dugih vremenskih perioda nazvanih kalpama.

I koncept paralelnih univerzuma približava se duhovnosti. On pretpostavlja bezbrojne svetove koji izranjaju iz potencijala prostora, i tako, čine relativnim svako ograničavanje bilo čije svjesnosti.

Duhovnost je kao glava i srce a znanost kao ruke, noge i oči. Znanost objašnjava "kako" i ljudima olakšava praktični dio života. Duhovnost pokazuje "zašto" i čini ljude sretnim. On pomaže bićima da žive, umru i da budu ponovo rodjeni bolje.

Ajnštajn je rekao da je budizam jedina religija koja je dosljedan, logičan sistem, koji polazi od iskustva stvarnosti kao cjeline i da zato, između ostalog, može zadovoljiti i standarde znanosti.

Ako postoji nešto što bismo nazvali naukom o umu, gdje um vidi direktno sebe, onda su to učenja "Velikog pečata" i "Velikog savršenstva" - Mahamudra i Maha Ati. Mahamudra ili na tibetanskom Čak Ćen, se podučava ako je nečija početna točka - energija koja se transformira - strast, dok Maha Ati ili na tibetanskom Dzok Ćen, ako je početna točka gnjev. Kada se ove energije svjesno koriste kako bi se spozanala svarnost i um, doseže se prosvetljenje. Ovo su najmoćnija oruđa, koja čine da se prostor iskusi kao radost. Sa ove točke gledišta, svaki univerzum je kozmička šala prostora. Ne postoji ništa fantastičnije i uzbudljivije od iskustva slobodne igre uma, njegovih punih potencijala koji se ispoljavaju kao sveprožimajuća mudrost, spontana radost i aktivno suosjećanje. Duhovnost je put koji vodi do tog iskustva.


ŽIVJETI JEDNOSTAVNO

Obični ljudi danas žive komplicirano u svemu. Postavlja se pitanje da li uopće mogu zamisliti jednostavan način življenja, kada su u svemu izgubili vezu sa vlastitim životom.

Život kao osnov postojanja, nije danas usklađen sa objektivnim životom. Drugim riječima, čovjek ne živi u sebi i za sebe, kao da nije usklađen sam sa sobom.

Postojeće znanje i izgrađeni um ne služe jednostavnosti života. Previše se trošimo u nebitnim životnim stvarima.

Ova priča ima za cilj ukazati na jednostavnost života, to znači takav život postoji i po mjeri je svakog pojedinca i svakog vremena.

Što život čini jednostavnim?

Koliko je umova na planetu, toliko je životnih priča. Međutim, poveznicu svih života čini sama suština. Živjeti suštinski - čovječno, znači upravljati životom u svemu - suštinski.

Naše odrastanje prate osjetila, misli i ego. Preko govora i novih znanja, izgrađuje se um, koji će nas neumorno služiti cjeloga života. Preko uma spajamo fizičko i duhovno postojanje, tijelo i duh, srce i energiju.

Fizički aspekt života je onakav kakav jest, i možemo ga usavršiti preko adekvatnog znanja i uma. Znanje je ipak najvažnije, jer se preko znanja direktno utječe na formiranje uma. Misli se na duhovno znanje, kojim se um priprema za lakše prevođenje u dublje duhovne dimenzije stvarnosti. Znanju još nedostaje iskustvo proživljeno u dubini bića.

Ako možemo samo jedan sat života urediti da nam bude savršen, zašto ne bi uredili i čitav život? To znači, bavimo se nebitnim stvarima, i često puta previdimo što nam je životno najvažnije.

Naš život se odvija unutar tijela, kao cjelina bića, gdje je veoma bitno imati dobar rad unutarnjih organa i njihovih funkcija, kao odnos srca i duše.

U odnosu na naše biće, vanjski svijet je nebitan. A većina ljudi upravo najviše gubi sebe zbog utjecaja iz vanjskog svijeta, i površinskih osjećanja.

Mir u srcu je istina, život i svrha, a ono što je izvan tijela, možemo reći kao da ne postoji. Kada govorimo o dubini srca, onda pod tim podrazumijevamo alkemiju tijela, metabolitičke procese, životnu silu, toplinu, imunitet, volju, radost, zdravlje, životnost.

Većina ljudi najviše razmišlja na temelju osjećanja i emocija.

Intelektualci razmišljaju afirmativno, vezano za struku i društvenu podobnost.

Sve je više onih koji razmišljaju duhovno, suštinski, vezano za istinu, svijest i duh.

Svako znanje nam proširuje vidike, ali nas jedino duhovno znanje može povezati sa suštinom.

Nikada ne mogu biti jednaka znanja o ratovanju i znanja o zdravoj prehrani.

Za razliku od društvenog znanja (političkog, ideološkog, moralnog, religioznog), koje je napor jer nema početak ni kraj, duhovno znanje odiše jednostavnošću, i sa lakoćom se usvaja. Na temelju duhovnog znanja, naš um postaje miran.

Um će nas uvijek voditi putem koji je njemu poznat preko znanja ili osjetila.

Mogućnosti promišljanja su beskrajne, ali što ćemo promišljati, ovisi što dominira percepcijom uma. Ako se oslonimo na osjećanja, onda ćemo zasigurno emotivno reagirati, a cilj života nije ispoljavanje emocija, nego pristojno, mirno ponašanje, uz pažnju i ljubaznost.

Sa običnim znanjem (bilo koja razina stručnosti), um ima bezbroj mogućnosti, i teško je odabrati pravi put.

Duhovno znanje je u svemu usmjereno na suštinu, istinu i sam život (metafora u srcu). Na taj način zabavljamo vlastiti um, koji je neumoran kada je u pitanju akcija (i mir je vid aktivnosti).

Obično znanje nudi čovjeku snalaženje u društvenoj stvarnosti, izvan potreba i mogućnosti bića. I tako se pojedinac troši u svakom pogledu, pred svojim očima, u svome neznanju. Diplome visoko umnih ljudi jesu društveni respect, ali nisu usklađene sa potrebama života.

Samo oni koji duhovno razmišljaju (kontempliraju), znaju kako se um ponaša. U svakom slučaju, kada um dostigne svoj vrhunac, onda sigurno prelazi u svoju suprotnost (princip ogledala, kada objekt - tijelo ostavlja sliku, i ako je ona jasna, čista i sa jakom aurom, može povesti um u duhovne dubine, više dimenzije stvarnosti - subjektivnu svijest).

Svima nam je poznato da se u teškim životnim prilikama najradije želimo povezati sa duhom. To znači da u sebi nosimo duh koji nam se jedino pokazuje kada smo njega svjesni.

Jednostavnost života upravo dolazi od znanja i duha. Kada smo svjesni duha u srcu, onda imamo sve milosti koje izviru iz tog odnosa. Uz duh smo oslobođeni bilo kakvog eksperimentiranja na razini osjetila.

Međutim, moramo sebe izgraditi duhovnim znanjem, da bi uopće mogli prepoznati duh u sebi i drugima.

Samo na taj način ćemo spoznati sebe, vlastitu prirodu, i znati se postaviti prema osjećanjima, egu, pravilno misliti, imati miran i usmjeren um, emotivno biti uravnoteženi, i pravilno se odnositi prema fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu života u sebi.

Danas je duhovno znanje najpotrebnije, kao odgovor kaosu sa kojim se čovječanstvo jedino može nositi, na način prepoznavanja pravih vrijednosti.

Tradicionalno i kulturno samo produbljujemo društvenu zbrku. Kao što smo mnogo puta sami sebi rekli, jedino nam Bog može pomoći.

Vrijeme je da bitno i cool prepoznamo u duhu.

Srce je metafora cjeline bića.

Normalan čovjek bi morao imati potrebno znanje i nikada ne dovoditi vlastito srce u nesklad sa duhom, svojim potrebama i mogućnostima. Tu počinju i završavaju svi problemi čovjeka.


DUHOVNO ZNANJE

Kada bi svi znali ono što neki znaju, jednostavno bi uživali.

Znanje nam daje sigurnost, snagu, moć, i osjećaj da nikada nismo sami.

Djeca i ljudi sa nedovoljnim znanjem, misle svašta, ponajviše na temelju osjećanja, i nisu sigurni u sebe.

Znanje nam služi da bi znali što ćemo misliti, i na koji način ćemo uposliti i voditi vlastiti um. Sa običnim znanjem čovjek je previše emotivan, nemiran, razdražljiv, često bijesan.

Stručno znanje daje čovjeku potrebnu snagu za obavljanje stručnih poslova, čime se on osjeća sigurnije. No i pored sigurnosti od stručnog znanja, i dalje ostaje otvoren problem, jer nikada ne možemo doći do kraja u znanju iz neke oblasti. Ne mogu vam pomoći ni sve knjige najveće knjižnice, ako ne znate za kojom suštinom tragate.

Svako znanje za posljedicu ima usmjeravanje uma, koji se nikada neće smiriti, ako znanje nije bilo cjelovito. Upravo um može biti miran ako ga argumentacijom znanja dovedete u položaj pobjeđenog.

Jedino sa duhovnim znanjem možemo osjećati mir, zadovoljstvo i radost života.

Duhovno znanje je kada si miran i kada ti je sve jasno.

U duhovnom rastu znanje nam služi za kvalitetnije i dublje promišljanje, o istini i duhovnoj suštini svijeta. Od duhovnog znanja nikada ne možemo osjetiti napor, jer sve što idemo dublje prema sebi, svojoj suštini i duhu, čarolija postaje jasnija, zanimljivija, i znanje više nije potrebno. Na određenoj duhovnoj razini, počinje istinsko proživljavanje svega u srcu, kao odgovor na sva površinska osjećanja, emocije i niže razine prosuđivanja. Od tog trenutka znanje kao oruđe, više nije potrebno, jer smo priključeni na univerzalno (apsolutno) kozmičko znanje, preko duha. Na tim (višim dimenzijama stvarnosti), um prelazi u svoju suprotnost, a mi to osjećamo u vidu svjesnosti.

Duh je najveća riznica znanja na svijetu. Znanje nas usmjerava na put prema istini i suštini duha i života. No, i dalje ćemo ostati nepismeni i u mraku, ako ne znamo služiti duhu. Poznato je da mudraci Dalekog Istoka rijetko pišu, a još manje čitaju, iz prostog razloga jer su dosegli duhovnu zrelost, priključeni su na Izvor, i iz njega izvlače sva znanja svijeta. Svjetlost od istine o duhu je najčistija, najjasnija i sveznajuća. Svako naše nepoznavanje istine, automatski nas udaljava od svjetlosti.

U lancu kreacije svijeta, muškarac i žena imaju svoje mjesto.

Ono što znamo........žena rađa fizičko tijelo, a muškrac iz tog tijela oslobađa duh. Tako je zamišljeno kreacijom svijeta.

Što ostaje iza smrti čovjeka?

Za primjer uzimamo prosvjetljno biće koje se više neće inkarnirati. Nakon smrti takvog bića duh je oslobođen, a na fizičkoj razini, također ostaje trag, kroz RELIKVIJE (čista zgusnuta energija od cjelog bića, u vidu sitnog zrna blještavog dijamanta, iz testisa).

U pojavnom, relativnom i materijalnom svijetu čovjek ne može živjeti bez svjetlosti, zato nam je ona u svemu jako potrebna.

Poslije potvrde života od svjetlosti istine, oslobađa se duh, kao simbolizam prevođenja tijela u vječnost. Naravno, živost tijela prati svjetlost, a duh („živi“), kao Apsolut, koji za čovjeka još uvijek znači najveću tajnu svijeta, tamu, mrak, nešto prazno, hladno i vječno.

Važnost duhovnog za čovjeka je što ranije osvjetliti istinu o duhu, čime sam život dobija svu milost vrhovne moći svijeta. Kada pređemo iz svjetlosti (dana i života), u tamu (noći i onostranog), onda to više nema nikakvog značenja za ovozemaljski život.

Duhovno znanje mora čovjeku pojasniti sve ono što nas ostavlja u nedoumici, i tek tada možemo biti mirni.

Drugo pitanje znanja jest sam svijet u kome živimo. Proizilazi, svijet je beskrajan, ali konačan, sfernog oblika, u kome je svaka točka prostora ispunjena nečim što predstavlja neku stvarnost. Sve je to u vezi sa gustinom vibracije energije, njenih valova, i svjetlosti kao konstante značajne za život na Zemlji.

Sve ono što se dešava u hologramu duhovne cjeline i suštine svijeta i našoj svijesti, može biti prebrzo ili presporo, što u konačnici ima doživljaj odstupanja od same vibracije, koju osjećamo u vidu istine i svjetlosti od nje.

Prostor-vrijeme-materija (nematerija) su neodvojiva cjelina, ili 4D, koju najbolje možemo shvatiti kroz sadašnji trenutak, kada kažemo vrijeme ne postoji, jer je tako lakše spoznati 3D.

Ovo je veoma važno što percipiranje svijesti ne ide filmski, nego fragmentalno, preko dvodimenzionalnih slika u prostoru. Tko malo dublje promišlja o višim duhovnim stvarnostima, lako će shvatiti priču.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 5. dio

SUPROTNOSTI

Prostorvrijeme hologram i cjelina svijeta, u stalnoj je mijeni svega.

Vibracije i valovi energije stvaraju suprotnosti naboja, a taj potencijal pokreće svekoliku čaroliju svijeta, u savršenom ritmu. Sve se rađa i umire, privlači i odbija, sve se mijenja kao dan i noć. To možemo pojasniti kao pozitivne i negativne reakcije, svjetlosti i tame.

Preslika svijeta je u našim bićima, cjelini tijela i duha, gdje je tijelo fizički aspekt, a duša duhovni. U trenutku mira između dominacije oba aspekta u biću, javlja se svjetlucava istina u vidu svjesnosti.

Naši životi i sve što vidimo u prirodi, nastalo je iz Izvora, bilo kristalno jasno kao svjetlost, i zaglavilo se u ambijentu smanjene gustine energije, gdje smo se oblikovali u fizičko tijelo. Onoliko koliko će tijelo biti čisto i propustiti val energije, ovisit će relativni život i njegov nastavak u ambijentu više čistoće i gustine energije. Taj lanac se nikada ne prekida, samo se mijenjaju stanja i gustine vibracije. Na taj način moramo shvatiti da je život prolaznost i vječnost u prostorvremenu. Život je samo eho nečega što se davno dogodilo.

Životi i objekti u prirodi privlačit će vas ili odbijati, neovisno od vaših misli i stava koji imate prema nekome ili nečemu.

To je dokaz da se sve odvija na suptilnijim razinama stvarnosti, i da je fizički plan nesavršen u smislu gustine energije.

Osjećanja će biti dobra ako ne izazivaju naporne misli i emotivno reagiranje.

Misli su dobre kada izviru iz znanja, vode dubljem promišljanju i spontano prelaze u meditaciju - uvid.

Svaki strah, nemir, tjeskoba u tijelu, govori da ste dalje od istine, od sebe, od valova kreacije, od života.

Hrana koju jedete je dobra ako ne izaziva sitost, pospanost ili gubitak snage.

Posao je dobar ako ga sa lakoćom obavljate, i ako ne gledate na sat kada će završiti. Mijenjajte svaki posao koji ne obavljate sa voljom.

Partner u braku je dobar ako uz njegovu prisutnost postajete jači. Ako vas partner plaši ili smara, nije dobar izbor.

Djeca nekada mogu dovesti čovjeka u razmišljanje kako su naporna za odgoj i skrb. To je znak da nisu rođena iz ljubavi.

Spavanje je dobro ako se možete odmoriti za desetak minuta. Mnogi se bude umorni i poslije dugog spavanja. Vidljiv je to znak nemirnog života.

Kada sjedite, ne govorite sa nekim i ne mislite ništa, prirodno je zaspati za 2-3 minute.

Glad se uvijek javi kada imate viška snage, a ne znate što ćete uraditi sa njom.

Ono o čemu razmišljate, to vam nedostaje, ili je neki problem u pitanju. Sve ono što je vibracijski mirno, neće se pojaviti u mislima.

Bolest ne počinje na mjestu gdje osjećate bol. Izvor bolesti je mnogo dublji i tiče se ranijih pogrešaka.

Istinu tražite? Naći ćete je uvijek suprotno od onoga što mislite ili opažate. Istina je uvijek svjetlost, a materijalna priroda je manje svjetla, u smislu relativne istine.

I tako se sve kreće u eteru prostorvremena, mijenjajući gustinu vibracije energije, a samim tim i oblik. Sve je vječno, i mi smo vječni, jer je energija neuništiva.


MEDITACIJA

Postoje mnoge tehnike meditacije. Vjerojatno zbog fizičke vezanosti sa tijelom i osjetilima, svatko pokušava imati nekakvu svoju tehniku, a svrha svega je istina i spoznaja duha, kao JEDNO. Još više su otežavajuće okolnosti suvremenog života, jer su tehnologije nevjerojatno uznapredovale i čini nam se, duhovno i svijest nisu potrebni, jer ćemo to lakše postići čipovima, laserima i satelitskim sistemima. Savršenstvo ovog svijeta izvire iz božje milosti, tako da su nove tehnologije samo zablude više na sve druge zablude sa kojima živimo.

Meditacijom želimo postići ulazak u više duhovne razine stvarnosti, gdje se fizički aspekt isključuje, gdje nema osobnosti, govora, niti tijela. Poistovjećujemo se sa Izvorom kreacije svijeta i univerzalnim (apsolutnim) zakonom. U suštini, uvijek smo povezani sa Izvorom, jer smo integrativni dio toga, ali na duhovnim razinama sve postaje jasnije, svjesnije, istinito. U fizičkom svijetu sve je nejasno, promjenljivo, maglovito, definirano četvrtom dimenzijom linearnog vremena, koje uveliko smanjuje gustinu vibracije energije.

U meditaciju možemo ući ako se najprije usredotočimo na Izvor i dah. Izvor smo upravo mi, a dah je unos zraka, ČI energije i veza sa cjelinom etera svijeta. Praćenjem disanja, dizanja i spuštanja stomaka, vlastiti um, sa fizičkih razina prelazi u prijatnu svjesnost. Disanje je elementarna svijest.

Pored mira, radosti, zdravlja i svih ostalih duhovnih i božanskih milosti, meditacija nas uvodi u svjesnost.

Objektivnu svjesnost možemo postići na umu, ali tom doživljaju nedostaje ono pravo - istina.

Meditacija nije tehnika i nije nikakav cilj, zato početnici - duhovni tragači, moraju biti strpljivi ako još uvijek nisu u stanju meditirati. Duhovno se u čovjeku probudi ili ne, na to ne možemo utjecati fizički, znanjem i sa pozicije uma. Ono što početnik može uraditi jest, proširiti duhovno znanje i usavršavati kontemplaciju (duboko promišljanje sa praćenjem dizanja i spuštanja stomaka).

Meditacija će se dogoditi samo onda kada misli postanu jasne, kada definicija aktivnosti uma nema drugih mogućnosti, već mora preći u svoju suprotnost, predaju, mir i svjesnost. To su stanja kada vlastito tijelo doživljavate kako se mijenja, najprije smiruje, oslobađa misli od osjetila, um se potpuno predaje, a upravljanje bićem preuzima svjesnost.

Utisak je, tijelo postaje nekakva želatinasta masa, sve rijeđa i prelazi u kovitlavu magmu guste energije, u vidu oblaka raznih boja.

U daljem duhovnom putovanju i ovo nestaje, sve postaje kristalno jasno, uz razne neočekivane senzacije, koje će ostati vlastito duhovno iskustvo, sa velikom mogućnošću pojave svjetlucanja vlastitog tijela u vidu svjetlosnog vala.

Naravno, riječima u ovoj priči ne mogu dočarati iskustvo meditacije, ali su to nekakvi mogući duhovni okviri.

Meditacija nije za jedan dan, nego se tiče ukupne duhovnosti svakog pojedinca.

Kroz meditativnu praksu, osjećanja i misli moramo izoštriti do potpune jasnoće, kada iluzija sama nestaje. Nestanak iluzije je fokus, jasnoća, jednostavnost života i svijest. Svaki novi ulazak u višu duhovnu stvarnost, biti će prava radost, privlačit će nas, i rodit će se istinska ljubav u našem srcu.

Suština svijeta je višedimenzionalna, i onakva kako je možemo u svijesti shvatiti.

U univerzumu (tako mu ime govori), sve je stvoreno u jednom trenutku. Ništa se tu više ne može dodati, niti oduzeti. Vječnost je upravo jedino moguća u trenutku. Da nije tako, svijet bi davno ostario, ili se raspao zbog zuba vremena, a to se nikada neće dogoditi. Nitko i ništa na svijetu ne živi vremenski, jedino čovjek to radi u svome umu, jer ne prihvaća duh kao istinu i jedinu realnost svijeta.

Znanstvenici pokušavaju preko raznih egzaktnih formi i hercijanskim modelom pojasniti nešto što je iznad svega, kao Apsolut, gdje ne prihvaćaju apsolutnu istinu i duh kao jedinu stvarnost, po kojima se kreacija svijeta odvija isključivo hologramski - u trenutku. Naravno, to su suptilne razine, gdje možete stići ako se potrudite.

Duhovna suština svijeta je savršena kreacija sa kozmičkim redom, i sve je sa njom usklađeno, jer prati Apsolut, svjetlost istine i valove energije, jedino se čovjek ne drži tog reda i duhovnosti, već zagovara nekakvu svoju logiku. A koliko ljudi toliko logika, i eto nam potpune zbrke koju naša civilizacija proživljava.

Nesvjesno, preko uma, aktualiziramo jednu po jednu mogućnost, opažamo objektivnu stvarnost, samo zato jer smo pokrenuli (u iluziji) linarno vrijeme, koje ne postoji.

Najveća zabluda je što se čovjek trudi privući nešto što već u njemu postoji. I cjeli život je prepun neostvarenih želja (koje su postavljene u linearnom vremenu budućnosti), a u suštini sve to postoji u čovjeku, samo na višoj razini stvarnosti, čega on nije dovoljno svjestan.

U meditativnoj praksi ovo je lako shvatiti.

Konačno moramo shvatiti da čovjek ne postoji zbog sebe, nego se našao na putu valova energije, gdje su odgovarajuće mogućnosti dovele do takvog fizičkog ostvarenja. Sve ono što suvremeni čovjek radi i pokušava sa prirodom, nije u skladu sa kozičkim redom.

Kroz samospoznaju moramo pronaći istinu o svijetu u kome živimo, našem životu i budućnosti. Materijalna sluđivanja samo devastiraju životnu sredinu čovjeka, što će se pokazati kao neizbježan čimbenik same evolucije. Potrebe za čistom energijom će biti presudne za osvješćivanje čovjeka.

Sve dok u prirodi postoje resursi sa kojima čovjek manipulira, i zadovoljava svoja osjetila, neće biti moguće probuditi svijest ljudi, jer se ona jedino budi u ambijentu elementarnog života, srca i prirodnog toka stvari, a ne u površnim, relativnim zadovoljstvima.

Čovjek vjeruje da će duhovni put zamijeniti tehnološkim putem za prijenos vibracije i valova energije. Ono što može mislima i sviješću, moći će preko uređaja, satelita i čipova. Dokaz je to koliko čovjek ne prihvaća Boga kao savršenstvo svijeta, i želi biti iznad njega.


POTPUNA ODGOVORNOST

Duh kao apsolutno stanje, utjelovljen je u nama. Na fizičkoj razini povezanost sa Duhom jedino je moguć preko istine i svijesti, gdje se javlja ljubav. Međutim, zbog vibracije i valova energije, potrebno je reagirati u trenutku, a to ostvarujemo preko jednostavnog, praktičnog i prirodnog modela potpune odgovornosti (100 %). Tako smo na putu prema svjetlosti istine, ljubavi, svijesti, slobodi i Duhu. Sva milost je sadržana u činu svijesti o potpunoj odgovornosti za sve što se oko nas dešava, sve što je netko rekao ili uradio. To znači nitko ne smije ostati gluh za sva nedjela koja se u svijetu čine od strane čovjeka. U tome se očituje potreba svakog pojedinca da se kroz život mora boriti za ljudsko dostojanstvo, istinu i slobodu.

Iz najdubljih osjećanja od svih dešavanja u našem okruženju, ovisi naša potpuna odgovornost, koja trenutačno osvjetljava istinu i pokreće ljubav prema Duhu. Ta veza nam daje sve iscjeliteljske moći, i sve milosti svijeta, kojima pomažemo svim griješnim bićima.

Iz takvog odnosa i prihvaćanja potpune odgovornosti na sebe, i sami sebe dovodimo u stanje mira i milosti, i nikada nas ništa neće moći uplašiti, jer je naša snaga podržana Duhom.

Isus je bio razapet na križu u najtežoj ljudskoj patnji, ali je pokazao snagu istine i ljubavi prema Duhu, i bio potpuno svjestan svoje odgovornosti zbog svih griješnika. Nagrada je bila prosvjetljenje i prevođenje u čisti Duh, a svim griješnicima služi za primjer i pravi put ka Duhu.

Jedino su mala djeca pošteđena potpune odgovornosti, zbog svoje nezrelosti, ali to čine njihovi roditelji, koji ih nesebično štite u svemu i zato takvi odnosi rađaju bezuvjetnu ljubav.

Običnom čovjeku je veoma poznato što znači ISTINA i LJUBAV, pitamo se zašto?

Iz potpune odgovornosti svakog pojedinca proizilazi osjećaj istine i ljubavi. Odgovornom pojedincu nije strano istina i ljubav. Korijeni svakog prava proizilaze iz odgovornisti.

Odnosi među ljudima nisu uređeni po principu prihvaćanja potpune odgovornosti, ima mnogo vrdanja, zato nema istine i ljubavi. U suštini svatko bi htio imati osjećanje ljubavi, ali nitko nije spreman biti 100 % odgovoran.

Odnosi među ljudima su uređeni društvenim standardima gdje se traži moralna i materijalna odgovornost. Iz takvih odnosa nije moguće probuditi duhovnu zrelost i svijest, zbog čega nema istine i ljubavi. Ljudi odgovaraju pred materijalnim stvarima, a nemaju nikakvu odgovornost za povredu svoje i tuđe duše, i tu je glavni problem.

Sloboda je najbolji način prihvaćanja 100 % odgovornosti za život.

U odnosu Duha i čovjeka sve je jasno, Duh je svemoć svijeta, a čovjek pripada ljudskoj vrsti koji može oponašati Duh putem svijesti, u granicama koje život dozvoljava.

Ja upravljam svojim životom i vezama sa ljudima prema sljedećim uvidima:

1. Fizički Univerzum je jedna aktualizacija (realizacija) mojih misli.

2. Ukoliko su moje misli kancerogene, one stvaraju kancerogenu fizičku realnost.

3. Ukoliko su moje misli idealne, one stvaraju fizičku realnost ispunjenu LJUBAVLJU.

4. Ja sam 100% odgovoran za kreiranje mog fizičkog univerzuma onakvog kakav je.

5. Ja sam 100% odgovoran za ispravljanje kancerogenih misli koje stvaraju bolesnu realnost.

6. Ne postoji takva stvar koja se zove vani. Sve postoji kao misli u mome duhu.

Prema tome snaga čovjeka izvire iz čiste svijesti prema Duhu, o potpunoj odgovornosti, i onda kada fizička odgovornost ne postoji. Tu se radi o najdubljim osjećanjima za sva loša djela koja su počinili ljudi, osobito u našoj blizini i okruženju, kao i sve ono u našoj svijesti. Samo prihvaćanje potpune odgovornosti za ljudski grijeh, otvara vrata ka Duhu, i sva naša poniznost neće umanjiti njegovu milost.

Smiješni su moralni čistunci koji se skrivaju iza materijalne odgovornosti i moralne religioznosti. U našim srcima će biti radosti i ljubavi jedino onda, kada smo kao ljudi, potpuno spremni prihvatiti potpunu odgovornost za sva ponašanja. Zbog toga se ne trebamo čuditi zašto je tako malo prosvjetljenih bića u cjelom svijetu, jer nitko nije spreman dati sebe kao zalog potpune ljudske odgovornosti. I što nam ostaje? Nema poštenja, nema istine, nema ljubavi, nema svijesti, nema slobode, nema ni iscjelitelja.

Da nije sve smiješno, zaista bi bilo žalosno.


PRAVILA IGRE

Život je počeo sa dahom, i upravo je to početak naše svijesti. Budimo uvijek prisutni u sebi i svjesni svog daha i života. Moramo upravljati svojim životom, imati pravo znanje i ne nasjedati iluzijama.

Iskoristimo dah što je moguće više, u pogledu Duha i svjetlosti.

Hranu koju ćemo dodatno uzeti, sadržat će mnogo manju gustinu vibracije energije od one koja dolazi od zraka i svjetlosti.

Naš život mora biti nastavak prvog dana života i ništa više. Tada smo bili spojeni sa Duhom, i preko lanca života i dalje moramo ostati u toj vezi.

Skretanje sa tog puta će biti pogrešno, možda na kratko zanimljivo, ali će nas zasigurno udaljiti od cilja.

Elementarno je sve ono što je bilo važno za početak života (Duh, svjetlost, mir, ljubav, istina, sloboda). To elementarno za život, moramo imati uvijek. Sve ono što će nam oduzeti elementarno, svakako nije korisno i toga moramo biti svjesni.

Šarenih izazova iz vanjskog svijeta je mnogo. Moramo se uvijek pitati da li u njima postoji elementarno za nastavak života. Ako će uvid reći da toga nema, onda moramo biti svjesni da nije za nas.

Život u svemu mora biti jednostavan. Tako ćemo imati mir, osjećati najfinije potrebe drugih, i biti radosni. Uvijek se moramo zapitati zašto ne dišemo pravilno, duboko, punim dahom, i zašto ne pratimo igru stomaka kroz dizanje i spuštanje.

Misli kao nešto najfinije u nama, uvijek moraju biti mirne i jasne. Ako to nije slučaj, moramo nešto poduzeti na smirivanju sebe.

Život je stvar sadašnjeg trenutka, i ne trpi odgodu. Ono što je bilo jučer i što će biti sutra, za naš život uopće nije bitno, ali je karmički značajno, zato moramo sebe čistiti od svih viškova i smeća.

Na razini misli najveći problem predstavljaju naša sjećanja. A njih je više od samog života. Sjećanja su nešto što nas opterećuje maksimalno, jer ih kroz misli moramo ponovo proživljavati. Na taj način ne dajemo životu izraz sada, nego ga uvijek prljamo talogom prošlosti. Takvo ponašanje se zove EGO.

Za razliku od sjećanja, naš izbor može biti potpuno suprotan od toga, u vidu inspiracije, koja nas u svakom trenutku čini poletnim i jasnim, a u duhu je Božanstva.

Primjetili ste sami, kad god imate neku namjeru, ona ne ide glatko, jer nije jasna. Sa inspiracijom je sve drugačije.

Moramo poduzeti sve, biti čisti i prazni, kao prvog dana poslije rođenja, jedino tako možemo biti sigurni da smo na pravom putu. Ako skrenemo sa životnog puta, zbog sjećanja, ili nečeg drugog, postavlja se pitanje možemo li se ponovo vratiti na pravi put. Tako mnogi ljudi zastrane, zbog prvog dima cigarete, prve kapi alkohola, seksualnog izazova i tako redom. U prirodi čovjeka je da postaje ono što radi i sa kim se druži.

Odgovoran čovjek, svjestan svojih potreba i mogućnosti, uvijek ima mir, lako pamti sve što je proživio, brzo zaspi, lako se budi, dobro čuje, vidi, može uvijek jesti, ali u tome ima mjeru, voli sebe i druge, nije sebičan, voli drugima pomoći, u svemu je čovječan, pažljiv i ljubazan. Osjeća se slobodno, istinito, jasno, zdravo i ispunjeno. Koristi sva osjetila, ali najveću pažnju poklanja slobodnim očima, svjetlosti i buđenju trećeg oka.

Ponašanje ljudi tiče se naše odgovornosti prema njima, i na koji način prihvaćamo njihovu odgovornost. Ako nekoga smatrate odgovornim, on će takav biti prema vama. Na drugoj strani, ako mislite da je netko budalast, on će se tako ponašati. Ono što naša osjetila opažaju, nebitno je u odnosu na svjetlost u prostoru, i svu moć Duha. Zbog toga svijet u kome živimo isključivo ovisi o nama, našoj odgovornosti i mislima.

Kada su u pitanju vaši problemi, proizilazi, problem se jedino javi kada ste i vi učesnik u njemu. Promislite malo dublje, i biti će vam jasno da ste na neki način bili na mjestu rađanja problema.

Zašto je duhovno pročišćenje toliko značajno za čovjeka? Zato što u svakom čovjeku postoji Duh, jer bez Duha život nije moguć. I najprljaviji čovjek kada stane pred ogledalom, ostavit će lik (Duh) u njemu. Naravno, ta slika možda neće biti lijepa zbog njegove karme, ali će biti jasna. Duh kao cjelina mora biti primjetan u svakom čovjeku, i zato moramo težiti svemu onome što će nas spojiti, a to nije ništa drugo nego istina, ljubav, sloboda i svijest.

U prirodi svakog čovjeka je biti prosperitetan, što ima veze sa bogatstvom. Obzirom da je duhovno bogatstvo iznad materijalnog, nemamo potrebu polemizirati, nego se uhvatiti rada na sebi, čišćenja i uzdizanja.

Svaka milost od Božanstva može izvirati iz vas, ako ste zaista spojeni sa Izvorom. Na taj način vama neće biti potrebno ništa (jer je već sadržano u svijesti), ali ćete moći beskrajno pomagati onima koji se nisu uspjeli probuditi u ovom životu. Biti svjestan Duha, vi ste već prebogat čovjek, za vas milostinja ne postoji.

Pročišćeni i odgovorni ljudi vide taj dan osvješćivanja svih ljudi u svakom trenutku, i zato imaju jaku volju istrajati na tom putu. Nikada ne mogu klonuti duhom, ili se predati, time što neće biti odgovorni.


DUH JE DUH

Svaki čovjek, time što je rođen, jest Duh.

Međutim, mnogi ne shvaćaju suštinu toga, jer nisu dovoljno svjesni istine o Duhu.

Obzirom da je Duh Apsolut, ta čarolija svijeta je beskrajna u svemu. Sve vam je dozvoljeno, možete imati beskrajnu slobodu, raditi što hoćete, pa i ono nedozvoljeno, ali ako niste svjesni i odgovorni, cijena učešća u igri čarolije biti će velika, koju ćete doživjeti u vidu vlastitog kažnjavanja sami sebe. Uvijek morate imati na umu da je Duh beskrajno savršenstvo, kao takav nedodirljiv, a živi kroz vas i u vama preko osvjetljene istine i probuđene svijesti. Duh ne može biti selektivan, jer je u svakoj točkici beskrajnog holograma svijeta, koga nazivamo JEDNO.

Ne shvaćajući suštinu Duha, mi ne shvaćamo sami sebe. Nismo jasni sebi u ponašanju, jer nemamo uvid u pravo stanje stvari i nismo potpuno odgovorni za život. Prljava životna igra je mučenje u svakom pogledu. To mučenje nije ništa drugo, već nedovoljan dah i plitko disanje. Nema volje i snage bez dubokog disanja. Naravno, razlog svakako postoji, a možemo ga pronaći u svemu što predstavlja talog i smeće tijela i bića. To može biti fizičko smeće od svih viškova u tijelu, ili karmičko smeće. U svakom slučaju progledati jedino možemo kada se oslobodimo vlastitog smeća.

Pročišćenje je nužno za svakog pojedinca do razine ljudske svijesti, potpune odgovornosti i dostojanstva, ili najviše duhovno pročišćenje u vidu prosvjetljenja.

Život svih nas mora biti svijest i borba za prosperitetom. U toj borbi ne smijemo biti pohlepni, posjedovati nešto, jer ćemo se opet zatrpati smećem. Ako je pročišćenje suština života, onda učinimo sve i biti čisti pred Duhom.

Jednostavnost života je sadržana u najfinijem našem izražaju, u mislima. Ako su nam misli čiste i jasne, mi smo pročišćena, odgovorna, svjesna i duhovna osoba. I sve što se od nas traži u životu jest imati potpun mir, čiste i jasne misli.

Čovjek se zatrpava smećem kada se svakodnevno ne čisti, i ne održava fizičku i mentalnu higijenu. U tu svrhu najbolje pomaže sadašnji trenutak, oslobođen sjećanja i ega, uz preuzimanje potpune odgovornosti. Samo na taj način možemo biti istiniti i zračiti u očima drugih.

Međutim, naše misli nisu naivna stvar, već izviru iz najfinijih i najdubljih osjećanja. One su kao strune na gitari. Ako ih ne dirate, sve je mirno. Malim dodirom bilo koje žice, mir se gubi, jer vibracija zvuka mijenja sadržaj prostora oko vas. Netko tko je pametan i odgovoran neće dodirivati žice ako ne zna svirati, a netko tko je djetinjast, poigravat će se njime bez obzira što će drugima narušiti mir. Na primjeru žica gitare lako je shvatiti način razmišljanja. Samo glazbenik može svirati a da to bude prijatno. Obzirom da svi ljudi misle sve i svašta, vođeni svojim osjećanjima, prostor oko nas je kaos od svih lupanja po žicama gitara (nesvjesnog promišljanja ljudi).

Suština je zaista jednostavna, ali će mnogi i dalje nastaviti sluđivati se svojim osjećanjima, emocijama i mislima, umjesto da se u svemu smire i po prvi put osjete što znači resetirati svoje biće i biti u trenutku na početak života - nuli. Kada imate problem, ludo je na taj problem kalemiti drugi, nego se uvijek vratiti na početak, smiriti se, proučiti problem i ponovo pokušati savladati prepreku života. Moramo uvijek biti prizemni, jer se svi plašimo letenja. Naša su tijela fizički teška da bi letjeli kao ptice. To mogu samo oni pročišćeni, koji nemaju strah izaći iz tijela i slobodno letjeti mislima. Ego i umni tipovi su prikovani za svoja tijela, i prije bi umrli nego pristali osloboditi se svjesno tijela. Čvrsto vezivaanje za osjećanja i tijelo vodi čovjeka u veliki strah (ovisno od jačine), sa tendencijom panike i nesvjestice. Na suprotnoj strani, svjesni ljudi se ničega ne plaše, nemaju što izgubiti, jer suštinu života prepoznaju u Duhu. Za takve ljude život je zaista jednostavan i prava radost. Naravno, svi ljudi svijeta mogu biti takvi, samo da se prizovu svijesti i Duhu.

Mogućnost osvješćivanja je individualna stvar. U ovisnosti prema čemu je vaš um usmjeren, biti će potrebno puno rada na sebi, uz duhovno znanje, da bi mogli preusmjeriti misli i um. Najviše ćete sebi pomoći ako prihvatite potpunu odgovornost za sva negativna ponašanja ljudi (odgovonost kroz misli), ako napustite koncept ponovnih oživljavanja sjećanja, i ako se usmjerite ka ispiraciji o Duhu. Koliko ćete dnevno biti u mislima sa Duhom, toliko ćete privući mir. Naravno, u duhovnoj stvari morate imati znanje sa kojim ćete imati jasnu spoznaju svakog duhovnog pojma. Upravo se zbog neznanja religiozni moralisti ne mogu duhovno uzdignuti, jer ne shvaćaju suštinu Duha, jer im je nametnut u vidu društvene ideologije.

Drugim riječima, znanje je vrijeme (4D), koje je potrebno za vraćanje u sadašnji trenutak (bez vremena). Probuđenim (svjesnim) ljudima, znanje nije potrebno, jer je ono sadržano u samoj svijesti, zbog povezanosti sa apsolutnim znanjem, Duhom.

Razumijevanje da smo 100 % odgovorni za sve što postoji, ravno je duhovnom probuđenju ili prosvjetljenju.

Kada pas ima gliste, to ga svrbi jer je nečist, i vrti se u krug. Jednako se ponaša i pojedinac koji se vrti u krug svojih sjećanja, umjesto da ide putem inspiracije prema svjetlosti Duha. Ovaj primjer je toliko banalan, koliko su banalna i ponašanja pojedinaca, a meni je cilj pokrenuti ljude na ispravna promišljanja.

Kod iscjeljivanja vrijedi jednostavan princip; sve što vam se nađe na putu, sadržano je u svijesti, i obuhvaćeno je duhovnom procedurom. Poznato je da je Duh u čovjeku samo u svijesti.

Svi oni koji shvaćaju suštinu duhovnosti, dobro znaju da se radom na sebi, pročišćenjem sebe, i dovođenjem u više stanje svijesti, najbolje djeluje na cjelinu kreacije svijeta. To je dokaz koliko svaki pojedinac, kao komadić svijeta, i kap vode u oceanu, može biti značajan kada je u pitanju svijest. Budhha i Isus su prosvjetljeni pojedinci, a zamislite kada bi svi išli njihovim putem?


UČENJA

Spiritualnost je prirodni dar svakog čovjeka, koja se očituje kroz misli i svjesnost. Biti svjesno probuđen, znači živjeti sa istinom, jasno kao u svjetlosti, uz ljubav, slobodu i Duh. Elementarno održanje života dolazi od zraka (ČI energije) i svjetlosti. To znači, život se rađa iz metafizičke realnosti energije (nematerije - svjetlosti, materije - zraka, kisika, i Duha). Temelj života je duhovne prirode, jer se na taj način budi svijest, bez koje život ne bi imao smisao.

Svakome mora biti jasno, čak i djeci, koliko je značajna duhovnost za život. Iz objektivne perspektive materijalne stvarnosti, duhovnost je nevidljiva, zato moramo upijati duhovno znanje, za približavanje višim stvarnostima života, od fizičkog.

Kada vaša osjetila registriraju u mislima neki problem iz vana, od tog trenutka problem postaje vaš. Ako se radi o kakvoj bolesti ili nevolji, i vi ste uvučeni u taj problem.

Dubljim promišljanjem uviđamo, problem uvijek izazivamo sami. Bez obzira što je inicijacija potekla iz vana, mogli smo je na razini misli sagledati, i usmjeriti ka svjesnom rješenju. Nije potrebno materijalno razrešenje problema, nego duhovno. Od nas se traži da se nađemo čovjeku u nevolji, time što ćemo njegov problem odgovorno preuzeti u našim mislima. To nije milostinja, već istinsko svjesno sagledavanje stvari. Od takvog odnosa prema istini, ovisi naše stanje i sredina u kojoj živimo.

Ako vas nešto ili netko može iznervirai, to znači da niste dovoljno svjesni njegove nesavršenosti. Zbog toga nikada ne mijenjajte druge, nego preko vlastite svijesti, popravljajte stanje izvan sebe, i odnose sa ljudima.

Kod male djece preuzimamo svaki njihov problem. Ništa drugačije nije sa odraslim ljudima, njihovim problemima i našom svijesti.

Iscjelitelj u iscjeljivanju problema ili bolesti, ne daje sebe fizički, ili novcima, već problem usmjerava na rijeku apsolutne božanske svijesti, koja će ga sa lakoćom riješiti. Cilj duhovnosti i osvješćivanja jest u tome da se stvari dovode u red i rješavaju hologramski, sa sviju strana, ponajprije od onih koji to bolje znaju. I vi možete postati iscjelitelj i čarobnjak, ako se posvetite najdubljim promišljanjima i potpunom prihvaćanju odgovornosti svega.

Mehanizam rješavanja tog problema ide duhovnom dimenzijom, preko Božanstva, a vi ste povezani najdubljim osjećanjima, mislima. Ako neka osoba nije dovoljno svjesna svog problema, a vi ga uviđate u cjelini, onda vi preuzimate potpunu odgovornost za taj problem na razini svijesti. Od tog trenutka počinje iscljeljivanje problema. Znači, svijest je poveznica sa božjom milosti, i što smo više toga svjesni, više možemo drugome pomoći.

Svijest je svačija i duhovna, a vi se njome samo koristite, na jednak način kao što dišete zrak, ili unosite ČI energiju.

Svijest uvijek sama djeluje.

Vaša osjetila reagiraju na vanjske podražaje fizički. Od njih se munjevito javljaju misli, koje mogu biti u opsegu od nejasnih do pune svijesti. Na fizičkom planu sva osjećanja završavaju sa mislima, egom, emocijama i umom.

Samo kod duhovno probuđenih pojedinaca, osjećanja su najdublja i ispoljavaju se u vidu svijesti.

U vezi sa osjećanjima, mora proći neko linearno vrijeme, da bi mogli stvoriti uvid u pravo stanje stvari, jer emocije munjevito trče ispred uma i svijesti. Zato ljudi nisu savršeni, jer žive u vremenu, a svijest se tiče sadašnjeg trenutka i najdubljih osjećanja, bez vremena.

Obzirom da se sve okreće oko odnosa muškarca i žene, nešto ću reći o braku.

Od kada postoji, uređen je na društvenim principima. Najviše se njime reguliraju nekakvi socijalni odnosi muškarca i žene, znači iz interesa je, i nikada nije zamišljen na ljubavi.

Svi oni koji se vole ne moraju čekati bračnu vezu za ispoljavanje ljubavi, već ljubav iskazuju odmah.
Ljubav bez slobode nije prava, i zato u brakovima nema ljubavi, jer nema ni slobode.

U svakodnevnom ponašanju ljudi na svaki način ispoljavaju razinu vlastite osvješćenosti. Vjerojatno se kroz pažnju i ljubaznost to najprije primjeti.

Dokaz da ljubav nije sex nalazimo u bezuvjetnoj ljubavi, jer da nije nje, dolazilo bi do incesta. Bezuvjetna ljubav se temelji na apsolutnoj svijesti od Duha. Ne smijemo se skrivati iza vlastite prirode i seksualnosti, jer time ugrožavamo istinu i ljubav. Na drugoj strani, dobro usmjerena seksualnost, zasigurno budi ljubav.

Neshvaćanje suštine života upravo dolazi od nas samih. Svaki pojedinac uvijek sebe stavlja u prvi plan svih dešavanja. Sva znanja i zabavljanje našeg uma, upravo služi da pokažemo drugima kako smo glavni. Istina je da mi nikako ne možemo biti glavni, kada postoji savršena čarolija u Duhu, i tek onda kada prestanemo zabavljati vlastiti um, moći ćemo u miru promatrati čaroliju Duha, života i svega.

Svako osjećanje će u vama probuditi neku misao. Od tog trenutka ne možete reći da to nije vaša stvar. Prihvaćanje potpune odgovornosti se upravo odnosi na postojeće misli u vašoj glavi. Samo onda kada ste potpuno svjesni što one znače, moći ćete se osloboditi njihovih utjecaja. Tko shvati suštinu najdubljih osjećanja i misli, biti će mu jasno da on nije glavni na svijetu, ali od njega isključivo ovisi kako će vidjeti i doživjeti svijet.

Osvješćivanje počinje onog trenutka kada se posvetite svojim mislima, dublje promislite i kažete sebi kako smo nesavršeni, kako činimo pogreške, kako smo odgovorni za stanje na Zemlji, i možemo biti duhovni. Takav odnos prema vlastitim mislima daje osjećaj mira i budi svjesnost.

Ishitreno reagiranje snaži emocije, a dubljie promišljanje budi jasan uvid i jača intuiciju.

Mnogi znaju reći kako im je životni san postizanje društvene afirmacije, posao, obitelj, itd. Svjesni ljudi ne žive u iluziji sna, već promišljeno upravljaju svojim životom sada.

Sve ono što radimo ne može biti savršeno, i moramo biti svjesni da savršenstvo dolazi s Duhom. Nekoga ćemo zadovoljiti, a nekoga razljutiti svojim stavovima i ponašanjem. Jedino na višoj duhovnoj stvarnosti postajemo bliži sa drugima. U materijalnom svijetu razlike su u svemu, jedino na duhovnoj razini one ne postoje, jer je sve JEDNO.

Svako iscjeljivanje započinje kada se stvar smiri, potpuno sagleda, analitički rastavi na najsitnije dijelove, te okupa čistim zrakom i istinom.

Svakoj napetosti, strahu i bolesti lijek jedino možemo potražiti u fizičkom i duhovnom pročišćenju.

Rastavljen (sagledan) problem nema više početnu snagu u vidu jakog naleta osjećanja i emocija. Kroz dublje promišljanje problem je izgubio snagu, sagorjeo čistim zrakom, i nestao, jer ga je Duh potpuno rastopio.

Svaku cjelinu moramo sagledavati kroz model holograma, gdje se stanje prostora u svakoj točki može pokvariti ili popraviti. Pojedinac može u mnogome narušiti mir drugima, ali jednako tako može mnogima biti od velike pomoći.

Moćnici svijeta će popustiti kada njihovo materijalno bogatstvo izgubi smisao i pređe u suprotnost.

Duh podržava sve, a u slučaju čovjeka sve može biti na božanskoj razini, uz jednostavnost života, praćenje daha, dubljeg promišljanja i prihvaćanja potpune odgovornosti.

Duhovno neprobuđeni zbog nedovoljnog znanja, ne moraju brinuti, jer za njih precizno radi zub vremena. Ako ne shvate suštinu života sada, mogu ići na popravni dok se ne probude.

Jednostavnost života je jedino moguća uz duhovnost, ali se mnogi toga još nisu sjetili.

Odnosi sa ljudima trebaju biti prema njihovoj božanskoj duši. Ako je netko kriv, ne postoji grijeh koji se ne može oprostiti.

Kada je moja podsvijest u nultom stanju, ona je bezvremena, bezgranična, beskonačna,

besmrtna. Kada upravljaju sjećanja, ona je zarobljena u vremenu, prostoru, problemima,

neizvjesnosti, mišljenju, kopiranju, i manipuliranju. Dozvoljavajući sjećanjima da upravljaju, odričem se čistoće uma, kao i svojom usklađenošću sa Božanstvom. Bez sklada, nema inspiracije. Bez inspiracije, nema svrhe.

Sve što radimo treba biti u duhu usklađivanja prirodnog ritma, na način mira i čistog početnog stanja, gdje će duša dobiti inspiraciju.

Dubokim disanjem i dubljim promišljanjem, meditiranjem (stanje percipiranja uma) i meditacijom (stanje kada um počinje meditirati), nadilazimo, probijamo, idemo u dublju analizu, rastapamo misli, ili bušimo granicu djelovanja osjećanja i misli, dovodeći ih do usijanja, gdje ona prelaze u čistu istinu, svjetlost i PRAZNINU, kao nulto stanje Duha. Sada je biće mirno, uspostavili smo sklad i kotač života sa kreacijom svijeta, i duša može nastaviti zadaću kopiranja u fizičko tijelo. Tako se ostvaruje životna svrha.

Koliko je suptilna vibracija energije, toliko je naša učestalost (preko misli), vraćanja na početno (nulto) stanje.

Mi smo uvijek povezani sa Duhom, jer nebi bili živi, ali smisao života ne može biti jasan, ako toga nismo svjesni.

Ljudi nerado mijenjaju stare navike (sjećanja), ali ih jako privlači nešto novo (inspiracija).

Sjećanja (sve važne stvari na razini uma), i dalje će se reprizirati, sve dok im ne oduzmete snagu, i dovedete ih u početno stanje, gdje njihova aktivnost trajno prestaje. U tu svrhu služi inspiracija, koja lako gura sjećanja u zaborav. U mapi uma sjećanja su obilježena crvenom bojom (kao prva čakra), kao upozorenje da se nešto mora poduzeti.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 6. dio

MEDITIRANAJE I MEDITACIJA

U meditiranju (samo mu ime kaže), pokušavate na razne načine dublje promišljati. Služite se logikom, ili duhovnim znanjem. Misli trebaju dobiti ubrzanje, i jasno se usmjeriti ka umu. Međutim, meditiranje vas lako može uspavati, i možemo reći ništa se duhovno nije dogodilo.

Meditacija je stanje uma kada on počinje meditirati, neovisan je o mislima i vanjskim utjecajima. Za medetiaciju um mora biti pripremljen, kako bi prihvatio duboko propadanje u ponor (trans), inače od meditacije neće biti ništa. Kada um prihvati ubrzanje propadanja, imate jasan uvid u novu realnost. Na taj način um je ušao u prazninu (reset, nultu točku, apsolutno stanje), gdje svjesno možete sagledavati duhovnu dimenziju realnosti.

Kroz meditaciju efikasno oživljavamo sva ona mjesta u biću gdje je došlo do zamora ili blokade, gdje smo posustali, gdje imamo strah. Tako će duša mnogo lakše izvršiti zadaću kreiranja fizičkog tijela. Preko DNK duša veoma brzo obnovi umorne tjelesne stanice, samo joj trebamo stvoriti mir tijela dok se ta obnova vrši. No, najprije trebamo tijelo očistiti od svih viškova, izumrlih stanica, i karmičkog smeća. Na ovaj način možemo jednostavno spoznati da je život podržan od Duha i duše, a dopunsku energiju iz hrane koristimo zbog nesavršenosti tijela, jer nismo dovoljno svjesni za direktan priključak na Izvor, koji je moguć u svakom trenutku.

Na razini osjećanja, misli i uma, čovjek doživljava napor, i često mu se spava.

U meditaciji, na duhovnim razinama stvarnosti, faktor tijela i uma je isključen, duhovno putovanje nije napor, i vi osjećate lakoću uvida. Zato majstori meditacije mogu satima meditirati.

Svi oni koji se duhovno bude, nemaju potrebu jesti puno hrane.

Meditacija je doživljaj stanja svijesti, nije tehnika, nije cilj, ne može se naučiti, ali ostavlja nezaboravno prijatno iskustvo.

Iz našeg znanja proizilazi potpuna odgovornost za tuđe neznanje. Čovječanstvo može ići dalje u evoluciji, ako je sve više probuđenih, svjesnih i odgovornih pojedinaca. Nikada ne smijemo svoje znanje nametati drugima, ali umjesto toga, ako saslušamo tuđe probleme, budemo pažljivi i ljubazni prema svima, to će biti veoma prihvaćeno.

Duhovne razine su prostor apsolutne slobode, inspiracije i kreacije. Jedino u tom prostoru imamo neograničene mogućnosti uzdignuti sebe, a drugima pomoći do najviših ljudskih granica.

Meditiranjem i meditacijom postajemo ono zbog čega smo na ovom svijetu. U meditaciji, uz pomoć Božanstva, možemo postići potpuno samoostvarenje. Jednako tako, popravljamo odnose sa bliskim prijateljima, i holistički popravljamo njihovo stanje, a da oni toga nisu svjesni. Naša namjera, smirenost, inspiracija, znanje i ljubav, vidno popravljaju duhovni plan cjeline.

Svima su zanimljivi ljudi koji meditiraju. Bez obzira što obični ljudi nemaju znanja i spiritualno iskustvo, na jednostavan način osjećaju pozitivnu vibraciju od meditacije.

Obični ljudi se lako uzbude, uznemire, gube kontrolu nad sobom, i uvijek im dobro pomaže netko tko je smiren, tko im može pojasniti stvari, i tko će ih osloboditi napetosti i straha.

Duhovne moći su beskrajne, i priznati iscjelitelj može popraviti raspoloženje mnogima, koji su u datom trenutku inspirirani njegovim dobročinstvom. Prisustvo misli u inspiraciji, pomaže kao čarolija. Efekat je sličan pojavljivanju sunca, čistog neba, mjesečine, toplog dana, i svega što zrači svjetlom.

Naravno, ljudi ne razmišljaju dubinski, na pravi način, i zato nisu u stanju imati radost u sebi u svakom trenutku. Povodljivi su za osjećanjima, emocijama, sjećanjima, i to je dovoljno za nemirne misli i košmar u glavi.

Kada se jednom vežete za linearno vrijeme, vi stalno živite u tom rasponu vremena, između prošlosti i budućnosti, previđajući sadašnji trenutak. A sadašnji trenutak je upravo prostor za mir, super um i dušu. Malo je njih koji se mogu fokusirati na sadašnji trenutak, i uvijek brzo prelete preko njega, ili u sjećanja (prošlost), ili u strah i neizvjesnost (budućnost). Nitko ne želi dublje promisliti da je sadašnji trenutak upravo svjetla točka istine, mira, slobode, i Duha.

U svom tijelu potražite i vizualizirajte sadašnji trenutak (prostorno), u regiji pupka (HARA), ili srca. Svako podsjećanje na ta mjesta, dovodi vas u vezu sa istinom, dušom, sviješću, slobodom, imunitetom, ljubavi i Duhom. Što se češće nađete u mislima u srcu, time ste više prisutni u sebi, životu i suštini.

Priču mogu širiti u nedogled, ali suština je vidljiva na prvi pogled; koliko smo svjesni suštine svijeta, toliko smo ispunjeni životom. Ovdje se radi o tijelu i mogućim patnjama, a energiju i Duh ostavimo na miru, jer energija ima svoju konstantu koju nitko ne može pokvariti, a Duh je apsolutna svemoć. Važno je imati znanje i živjeti na račun beskrajnih pravih vrijednosti energije i Duha.

Mnogo puta ćemo još ponoviti da je život u vremenu strah od neizvjesnosti, starosti i smrti. I to je problem većine ljudi.

Na duhovnom planu nema nikakvih ograničenja, samo je potrebno doći u prostor mira. U njemu možete raditi što god poželite, iscijeliti sebe i druge, popravljati prošlost i kreirati budućnost.

Lijep je ovaj svijet, jednom se rodite, vječno živite, i sami odlučujete o svemu.

Za vas je najbitnije što mislite u svakom trenutku. Da li sebe cijenite za dobrog poznavaoca života, ili morate još mnogo toga učiti. Ako se oslanjate na površinska osjećanja i sjećanja, onda vam predstoje mnoge nemirne misli, jak ego i nejasno doživljavanje svega.

Uz duhovno znanje vaš doživljaj života se potpuno mijenja, ne morate biti sitničavi, imat ćete širinu i uvid gledanja na svijet.

Sebi i drugima pomažete uvijek, ako znanjem možete napraviti skok u beskraj Duha.


PRAZNINA

Na ovom svijetu sve je najprije duhovna suština, podržana Duhom i energijom, i na toj platformi postoje razne mogućnosti za razvoj oblika i života.

Što je u čovjeku duhovno?

Fizičko tijelo je kao cjelina materijalno, tromo, sporo, mlohavo, od krvi i mesa, ali kada pažnju usmjerimo na najsuptilnije dijelove tijela, njegove tjelesne stanice i DNK, uviđamo da u svakoj stanici postoji praznina (Duh), o kojoj ću pisati. Duhovno u čovjeku se očituje kroz probuđenu svijest, i u svakoj praznini ispred i iza misli.

Praznina u prostoru bića (fizičkom i mentalnom), te cjelini holograma (duhovni aspekt), bliže određuje razinu probuđene svijesti, sklad tijela i duše, u trenutku, o jedinoj istini da je Duh u biću stalno prisutan.

U duhovnosti pojam praznine ima više značenja koja možemo opisati kroz svjetlost, puninu, apsolutno stanje, nulto stanje, vakuum, ništavilo. Ta stanja se izmjenjuju u neprekidnom krugu, označavajući sveprisutnost Duha, tok energije i promjenljivo buđenje svijesti.

Sadržaj i fleksibilnost osjećanja, misli, ega, emocija, uma i svijesti, dovodi naše biće u neko stanje životnosti ili slabosti.

Mir tijela i uma, definira volju, snagu, radost, i iskazuje puninu Duhom. Krv i limfa također predstavljaju puninu.

Istina, svjetlost, sloboda, ljubav i svijest, pojašnjavaju potpunu čistoću i jasnoću, u vidu beskrajne praznine prostora, kroz najširi uvid.

Cjelina tijela i Duha uvijek mora biti u skladu, jer se time duša najlakše transformira u tijelo.

Duša je direktno povezana sa Duhom, predstavlja neiscrpan izvor energije, potrebne za obnavljanje tjelesnih stanica.

Za skladno življenje tijelo uvijek mora biti pročišćeno, u smislu nekakvog nultog stanja, kao odskočne daske, za skok u višu duhovnu razinu stvarnosti i uvida.

Sve dok se vrtimo u tjeskobi vlastitog tijela, neće doći do jasne namjere što trebamo učiniti. Kada u mislima dođemo do praznine (nultog stanja), pojavi se Božanstvo, a sa njim nova inspiracija. Tada kreće novi krug života. Duša se preliva u tijelo, revitalizira stanice, i ono poprima finu definiciju, a mi smo ispunjeni radošću i ljubavlju (prema Božanstvu što nam je pokrenulo život).

Duhovno znanje nas mora naučiti što ćemo misliti u svakom trenutku, kako bi ostali na putu ka Duhu.

Preko disanja, kontemplacije i čakri, možemo doći u stanje praznine (nultog stanja).

Bez duhovnog znanja i spiritualnog iskustva, zaista nije jednostavno biti cjelovit.

Mnogi su izvrsni u svojoj struci, ali to nije dovoljno za upravljanje životom.

Većini ljudi je stalo do uživanja svake vrste i misle da ga jedino moću pronaći na fizičkom planu. Naravno, nemaju pojma da je prava čarolija na duhovnoj razini.

Odnos roditelja sa djecom je najbolji primjer kako se svijest jednostavno budi, kada se prihvati potpuna odgovornost (na razini misli). Ovakve odnose mogu imati svi ljudi svijeta, time što će prihvatiti potpunu odgovornost za ponašanja. Svako bježanje od odgovornosti, proporcionalno smanjuje mugućnost buđenja.

Nedovoljno duhovno znanje i svijest, direktno vas vode na fizički doživljaj života, preko hrane, sexa i ostalih strasti.

Povezano sa našom tjelesnom pretpostavkom, prirodom stvari, brzinom energije, i nevidljivim Duhom, život čovjeka mora pratiti sve aspekte, fizički, mentalni i duhovni. U svakom trenutku moramo biti sveprisutni; propratiti osjećanja i misli, dublje promisliti da dobijemo jasnoću, i da u trenutku možemo uskočiti u prostor svijesti.

U čovjeku sve mora biti u finom skladu, mirno, sa munjevitom reakcijom u odabiru pravih rješenja u misaonom procesu.

Naravno, uz duhovno znanje i inspiraciju, mnoge se stvari u alkemiji bića, poslože same u trenutku. Nama ostaje radost, ljubav i svjedočenje nad životom.


GRIJEH

Ljudi nikako ne mogu shvatiti da nisu stvoreni sbog sebe, nego zato jer se u datom trenutku pojavila takva mogućnost.

Nejasnoća života dolazi od nedovoljno probuđene svijesti. Čovjek najprije vrijeđa samog sebe, ali toga nije svijestan. Grijeh činimo svakom povredom duše. Žalosno je što nismo u stanju korisiti spiritualne moći i zaista biti prava božanska bića. Mi smo uvijek božanski (u nama je Duh), ali to ništa ne znači, sve dok toga nismo svjesni.

Obzirom da nemamo jasan uvid u pravo stanje stvari, iz neznanja, olako vrijeđamo svoju i tuđe duše.

Naravno, povrijediti drugoga je najlakše.

Zbog ljudske nepažnje, neljubaznosti i neprihvaćanja potpune odgovornosti na razini razmišljanja, odnosi među ljudima ne mogu biti uređeni na fini način.

A sve je izmaklo kontroli, onoga trenutka kada smo se rodili. Do dana rođenja naš život je bio strogo božanski. Od rođenja dalje, odrastamo bez poštivanja reda, relativno, kaotično, na svoju ruku roditelja, škole, društva, a kada odrastemo onda još sami kompliciramo stvar, jer sve radimo na svoj način, ne uvažavajući najviše duhovne vrijednosti, kroz istinu, ljubav, svijest i slobodu. Naviknuti smo od malih nogu fizičkim zadovoljstvima, osjećanjima, egom, strastvima i emocijama.

Ono što čovjeka čini ljudskim bićem je njegov UM, koji je formiran na najgluplji mogući način. Odrastanje djece je zabrinjavajuće u svakom pogledu. Njihovi nerazvijeni umovi se formatiraju pogrešnim vaspitanjem, obrazovanjem, nasilnim društvom i utopijom moralističko-religioznim ideologijama.

Na drugoj strani, od iste te djece očekujemo da budu normalni, zdravi, svjesni i prosperitetni ljudi. To zaista nije moguće.

Ljudi su toliko u grijehu, da se to ne može niti zamisliti. Jedino kroz prizmu uništenja prirode možemo pojmiti koliki je ljudski grijeh.

Svijet zaista opstaje na račun suprotnosti koji u njemu vladaju. To je njegov potencijal, hrana i pokretač svih dešavanja. Nitko ne može povjerovati da je Duh utjelovljen u čovjeku, a da isti taj čovjek nije toga svjestan. Znanja običnog čovjeka su vezana za poznavanje materije, a naš životni temelj je duhovne prirode. To znači da bi svatko, od najmanjeg djetet, morao dobro poznavati metafizičke zakone i suštinu Duha.

No, ništa nije slučajno. Ono od čega smo stvoreni (Duh i energija), uopće ne znaju za sebe, i ne mogu biti u grijehu.

Sve je prepušteno čovjeku i mogućnosti probuđenja njegove svijesti o kreaciji svijeta. Da li će do toga doći ili neće, za kreaciju je svejedno.


BUDDHA

Buddha je prosvijetlio jer je bio na pravom putu ostvarenja.

Njegova učenja se tiču daha, kontemplacije i meditacije, pitanja rađanja i smrti.

Rano je shvatio duhovnu suštinu i tome se posvetio.

Nije se opterećivao materijalnim, jer je na tom planu sve relativno, i ne možemo se poistovjetiti ni sa čim.

Budizam u korijenu nije religija, međutim, zbog nepismenosti ljudi tog vremena, morao se primjenjivati kroz stroge religiozne forme. Sve ono duhovno što nismo u stanju probuditi u svijesti (proživljavanje u srcu), dobija predznak nečije ideologije. A sve ono što smo najdublje promislili i proživjeli istinski u srcu, budi vlastitu religioznost.

Budizam danas ne moramo promatrati kao religuju, nego su značajna temeljna učenja Buddhe iz meditacije.

Sve inovativne tehnike meditiranja proizašle su iz Buddhinih učenja, koje nisu potrebne pravom namjerniku i duhovnom tragaču.

Formatiranje uma je nužno potrebno da bi ga pripremili za skok sa one strane (u duhovnu dubinu-visinu). Čovjek će biti ono kakav mu je um, a um će biti ono što mislimo, a mislimo ono što osjećamo. Međutim to je slijepa ulica, sve dok se ne otvori prolaz iz uma ka svijesti. Prilaz svega prema nama, i nas prema drugima mora biti iz svake perspektive. To je jedino moguće preko ljubavi, jer ona ne izvire iz tijela, već je nastavak Duha.

Mnoge stvari radimo pogrešno, bez znanja, nadajući se u podsvjesnom umu, da ćemo od pogrešaka izvući pouke.

Mladi sa obrazovanjem duhovno ne dobivaju ništa. Imaju pogrešan školski (društveni) program. Slušaju agresivnu glazbu. Igraju igrice prepune krikova, oružja i napetosti. Njihovi mladi umovi ispunjavaju mentalni sadržaj na glup način, krajnje nepromišljeno i štetno. Život vide u nekom snu, a ne istinito, u okviru svojih potreba i mogućnosti.

Linearno vrijeme je izmišljeno u našem umu, postoji kao relativno, ali na apsolutnoj razini Duha, vrijeme ne postoji.

Život traje koliko jedan dah, koliko živi tjelesna stanica.

Ima nešto daleko od nas, a tako blizu, to je naše JA (JASTVO). Daleko je od sebe, jer je naučilo koristiti osjetila tijela. Sa njima vidi sve; predmete oko sebe - biljke, životinje, ljude, planine, rijeke, nebo, nebeska tijela i cjelu galaksiju, a kroz mikroskop, sićušne ćelije, molekule i atome u njima, a u atomima suptilne čestice itd. Međutim, nešto što sve vidi vani, ne vidi samog sebe. Našem JA da bi vidjelo sebe, nisu potrebni ni mikroskopi, ni teleskopi, pa čak ni oči. Dovoljno je samo usmjeriti misli i pažnju sa svijeta na sebe i to je sve.

Možda nije sve, jer dok god Jastvo gleda u svijet, ono se pita tko i šta je taj svijet, i u vezi s tim pronalazi kakve-takve odgovore. Ali problemi nastaju u trenutku kada usmjeri pažnju u sebe i postavi pitanje TKO SAM JA. Tada se uplaši za sebe zbog, naizgled nerješivog pitanja, i učini mu se da je dalje od sebe više nego što je ikad bio.

Duhovni ljudi su odavno otkrili istinu da je život moguć samo u trenutku, i zato su postavili duhovna učenja.

Tijelo čovjeka predstavlja nositelja duše, da bi energija mogla proći fizičku barijeru.

Nitko ne treba razbijati glavu suvišnim mislima, osjećanjima, sjećanjima i emocijama, nego slijediti učenja onih koji imaju veliko duhovno iskustvo. Sve ono što je bilo prošle sekunde, već je na duhovnom planu otišlo u prošlost. Valovi energije idu dalje, a sa njima i naša duša.

Logička razmišljanja u duhovnosti nemaju što tražiti, jer je duhovno potpuno suprotno teoriji materije.

Hram je sveto mjesto na kome pronalazimo Božanstvo, prilazimo u željenom trenutku, iznosimo svoje želje, i od tog trenutka Božanstvo radi za nas. Moć hrama je u preuzimanju potpune odgovornosti za sve ono što ne možemo sami napraviti, ili nemamo dovoljno znanja i ljubavi.

U čovjeku hram predstavlja njegova probuđena ljubav. Ništa ljepše na svijetu ne postoji od čovjeka čiste ljubavi, jer je ona nastavak Božanstva.

Iz duhovnog kuta promatrano, ljudi su obični mučenici i smrtnici, nisu vrijedni žaljenja, ali im nema pomoći u vlastitim patnjama, zbog nedovoljnog znanja i neprobuđene ljubavi. To je prirodni proces. Patnja i radost se mijenjaju kao dan i noć.

Svrha kreacije je spržiti Zemlju u pepeo i time osloboditi svu energiju. Čovjek je stvoren iz potrebe evolucije da taj proces završi najbrže, uništavajući njenu prirodu i resurse, bahatim ponašanjem i blokiranjem energije. Zato čovjek može biti nagonsko biće, kao životinja, ili prosvjetljeno biće, ako prihvati ljubav prema Duhu.

Duhovni ljudi pokušavaju spasiti uništenje civilizacije i Zemlje, na način uvođenja duhovnog znanja u život.

Prosvjetljena bića ne umiru na klasičan način, nego svjesno najave dan napuštanja tijela, prelaze u Duh i nikada se više ne rađaju.

Naravno, materijalno i duhovno su dvije krajnosti, i često puta ne vidimo pravu svrhu. Obično, ljudi primjete pogrešku kada je kasno.

Zloćudne bolesti ne bi uzimale toliko maha, kada bi se ljudi prema njima odnosili znalački i preventivno.

Generalno promatrano, čovjek se zabavlja, uživa, živi u vremenu, previđa suštinu, i ne primjećuje da će na kraju prerezati granu na kojoj sjedi. Čovjek mnogo više pravi pogreške, nego što iz njih može nešto naučiti.

U tome je suština evolucije. Osloboditi Duh po svaku cijenu, koji je zarobljen u materiji. I naravno, najbolji način za tako nešto jest ljudska nesvijest.

Svaki pojedinac mora svjesno imati potpunu odgovornost za sebe, prijatelje, cjeli svijet, za ljudsku vrstu, opstanak civilizacije i Zemlje. Sama ljubav, na duhovnom planu, dovodi u red sve ono što je pogrešno postavljeno.

Ako nitko nema probuđenu ljubav, i nije u stanju imati potpunu odgovornost za sve što nam se dešava, onda smo zaista prepušteni slučaju.

Materijalizam je relativan, prolazan i ograničen u svemu. Zato nam materijalna zadovoljstva popravljaju raspoloženje samo dok ih imamo, dok smo u njima. Svjesnom čovjeku je sve jasno u pogledu relativnosti i prolaznosti materijalnog, zato se lako predaje Božanstvu.

Duhovne vrijednosti su vječne, i kada ih se jednom dotaknete u ljubavi, vječno traju. Ulaskom uma u prostor istine, ljubavi, svijesti, ili slobode, ušli ste u vječnost.

Ljudi nerado prihvaćaju duhovnost iz jednostavnog razloga što ne žele potpunu odgovornost. Biti u Duhu znači prihvatiti u mislima apsolutnu čistoći, preko istine i ljubavi. Nitko ne želi biti miran i držati se istine. Svi su u stalnoj žurbi, stresu, strahu, strasti, i od duhovnosti nema ni traga. Dinamizam je nešto što tjera ljude na akciju, bez obzira što je ona najčešće u suprotnosti prema kozmičkim silama vrtnje.

Duhovnost je najdublje razmišljanje bez razmišljanja, čista meditacija, ljubav, uvid i mir. Ljudima su glave prepune od raznih misli, i oni ne žele mirno stanje u svome umu, zato uvijek nalaze razloga za izbjegavanje istine o Duhu, i nikako ne žele prihvatiti potpunu odgovornost na razini uma.

Oni kojima je stalo do duhovnosti, sve više bude ljubav prema Božanstvu. Ponašaju se pažljivo, ljubazno i odgovorno prema svima i svemu. U svemu pronalaze inspiraciju. Zlatno pravilo je podržati sve ono što će probuditi ljubav. Bez obzira da li je ljubav podržana ili nije, njena snaga sama sebi krči put.

Obični ljudi grade odnose iz interesa ili na račun seksualne privlačnosti. Njihova inspiracija ne izvire iz duhovnog izvora, nego je traže u primitivnijim zadovoljstvima.

Tko traži iz vana - SANJA, a tko traži iznutra - BUDI SE.

Svaki čovjek za granice svijeta uzima granice vlastite vizije.

Ljudi su zabrinuti zbog mnogih nebitnih stvari, a na drugoj strani nitko ništa ne poduzima odgoditi izvjesnu smrt.


SAVRŠENSTVO ŽIVOTA

Na Zemlji živi oko osam milijardi ljudi, pojedinaca, ili individualnih duša. Svi pripadaju ljudskoj vrsti, i tu suštinske razlike nema. Razlike među ljudima i podjele, proizilaze iz ponašanja, odnosa i onda kada pojedinac umišlja svoj život kao da je sam na svijetu.

Naravno, razlike među ljudima postoje po podneblju, kulturi, tradiciji, genetici, prehrani, religijama, itd., koje čine prirodu stvari, i ne utječu na podjele među njima.

Svima je poznato savršentsvo svijeta (Duh), i postoji jedinstven način kako biti komadić tog savršenstva.

Bivajući najprije vlastito JA, (Jastvo, Sopstvo ), automatski doživljavate savršenstvo svijeta, preko božanskih misli, riječi, dijela i aktivnosti.

Sa božanskom inspiracijom (istina, ljubav, svjetlost, sloboda, svijest), automatski stajemo na pravi životni put za oslobađanje Duha.

Dozvolite li sebi i zatrovanim mislima da budu prve, automatski doživljavate nesavršenstvo, u vidu bolesti, zbunjenosti, ljutnje, depresije i siromaštva.

Ovih nekoliko rečenica pojašnjavaju stvar do kraja, i nema sumnje da u percepciji vaših misli, na prvom mjestu mora biti Duh, i sve ono što ide uz Božanstvo (ljubav, istina, sloboda, svijest, svjetlost).

Duhovni principi, tehnike i meditacija, imaju za cilj približiti vas samima sebi, u svakom trenutku, gdje postajete jasni i svjesni savršenstva života (Duha).

Odgovor na jedino suštinsko pitanje života - TKO SAM, otkrićete kroz samospoznaju.

Duh je u nama i svuda oko nas. Iskazujući ljubav prema Duhu, praktički smo u ljubavi sa cjelim svijetom.

Svemu moramo prilaziti sa afirmacijom: VOLIM TE.


MISLI PRENOSE ENERGIJU

Čovjek je zaista zamišljen kao savršeno biće, jer preko misli posjeduje beskrajne mogućnosti kreacije.

Mislima jednog čovjeka (ideologijom), može se pokrenuti cjeli svijet, u pozitivnom ili negativnom smjeru.

Svijetu je dovoljan samo pojedinac u liku Isusa, koji može (preko duhovnosti i Božanstva), probuditi ljubav u svim srcima ljudi.

Sklad tijela i duše ovisan je o vibraciji energije, a mislima možemo održavati optimalno stanje bića.

Svakoj blokadi energije u biću, prethode negativne misli, koje se najviše tiču naših sjećanja.

Obzirom da je u nama utjelovljen Duh, to znači da možemo u svakom trenutku osjećati radost i ljubav. Svaki put kada mislima dozvolimo lutanje po osjećanjima, emocijama i sjećanjima, nije nam dobro.

Onog trenutka kada naše misli sprovedemo u prazninu (tamo je Duh), doživimo osjećaj kao da nam je svanulo.

Duh je apsolutno stanje, rijetko pravilno shvaćen od ljudi, svemoć je svijeta, ne zna za sebe, sebi dovoljan u svemu, i jedino ga možemo opisati kao PRAZNINU, NULTU TOČKU, VAKUUM. Ljudi su skloni personificirati Duh, ali to ne stoji i nije potrebno.

Na drugoj strani, od Duha imamo Božanstvo, koje u svemu pripisujemo čovjeku. Božanstvo je milost, ljubav, suosjećanje, potpuna odgovornost, istina, sloboda, svjetlost i svijest. Preko čovjeka, probuđene ljubavi i svijesti, u suštini osvjetljavamo istinu o jedinoj stvarnosti svijeta - Duhu.

Znamo da Duh kao Apsolut, nema svijest, ali zato čovjek budi ljubav u sebi, u smislu istine o Duhu.

Duh nema inteligenciju, ali se ona budi kroz dah čovjeka (elementarnu svijest).

Koliko smo u stanju dublje zakoračiti u prazninu (do najsuptilnijih stanica tijela), i koliko naše misli ostavimo praznini (Duhu), toliko ćemo probuditi ljubav (svjesnost). Svaka blokada vibracije enerije, svaka tjeskoba, bolest, nejasnoća i nemir, potpuno se rastapaju u praznini (Duhu).

Snaga Duha je beskrajna, i za nju ne postoji nerješiv problem, jedino je potrebno postaviti se u fokus praznine, tamo gdje je istina i svjetlost.

Svatko tko radi na sebi, pročišćenjem tijela i meditacijom lako dolazi do praznine (Duha), i automatski mijenja sebe prema ljubavi. Prihvaćanjem potpune odgovornosti za sve ono što je predmet vaših misli, one postaju vaše, i preko njih možete iscijeliti svaku bolest i karmičku pogrešku, u svakom čovjeku, bilo gdje na Zemlji. Vi ne morate vidjeti onoga kome pomažete, ali putem misli, odlaganjem u prazninu, iscjeljivanje počinje.

Duhovno iscjeljenje je jednostavno; do praznine (Duha) se jedino može doći jasnim mislima, u smislu pročišćene vibracije energije, ljubavi, istine i svjetlosti. Sve što je mislima sprovedeno u prazninu Duha, jednostavno mora nestati u toj praznini.

O mislima morate zaista puno promišljati, jer preko njih oživljavate sva sjećanja (prošlost - ego), i vaše misli mogu utjecati na misli svih ljudi svijeta. U oba slučaja vi nemate mir vlastitih misli. Misli se praktički ne mogu smiriti, jer su one vibracija energije, ali se mogu predati umu, koga svjesno vodite do istine, jer ništa ne može dodirnuti prazninu (Duh), dok nije rastopljeno u svjetlosti.

Svaki put kada misli predajete Duhu, budite ljubav. Ako vaše misli predajete Duhu preko prijatelja, poznanika ili drugog čovjeka, ljubav pokrećete i u njima.

Iscjeljivanje može ići preko osjetila (pogledom, dodirom, hranom, mirisom, riječima), ali cjelovito iscjeljivanje ide preko inspiracije i ljubavi.

Sve što se dešava u vama mora biti interakcija inspiracije (najdublja osjećanja, čista krv u srcu), koja završava uzvraćenom ljubavi (opet u srcu). Životna sila nas održava u životu, a smisao života upotpunjujemo Duhom. U inspiraciji, naše namjere, misli i um, ulaze u fazu usklađenosti, koja se dalje manifestira kao beskrajni uvid i ljubav, a tijelo je mirno.

U tu svrhu služi meditacija, yoga, makrobiotika i ostale discipline tijela.

Duhovno iscjeljivanje ima samo jedan cilj, dovesti svaku slabost, bolest, svako smeće u mislima, u vezu sa istinom i Duhom, gdje će sve biti brzo postavljeno u ljubavni odnos. Nije bitno sa koje točke svijeta se pokreće ljubav. Naravno, samo svjesni, odgovorni, pažljivi i ljubazni ljudi mogu uspostaviti vezu sa istinom i Duhom.

Volite sve, svoju gojaznost, loše navike, neposlušnu djecu, bračnog partnera sa kojim se ne slažete, jer ćete samo tako, uz afirmaciju: VOLIM TE, pokrenuti inspiraciju i ljubav, koje rastapaju sve ono loše u vašim mislima.

Namjera djeluje i donosi rezultate. Ona je igračka uma, i sa njom kontrolirate ograničeni pogled ego.

Inspiracija pretače Božanstvo u ljubav i donosi čuda.


DUHOVNI PUT

Na ovom svijetu svi su zbunjeni, a doživljaj svijeta za čovjeka predstavlja beskrajnu svijest.

Većina nema duhovnog znanja za cjelovito upravljanje životom.

Duhovnost počinje dubokim dahom, dubljim promišljanjem i mirnim umom.

Strah od života izvire iz neznanja.

Život mora biti jednostavan u svemu, u skladu sa vlastitim mogućnostima i potrebama.

Potpuna odgovornost (na razini misli), pažnja i ljubaznost, tiču se stalne prisutnosti i uvida u život.

Ništa nije slučajno i prema životu možemo imati pravilan odnos.

Neograničene su mogućnosti u kreativnom smislu, ili nezadovoljstvu.

Samo jedan put vodi ka radosti. To je put istine, ljubavi, svjetlosti, sloboe i Duha. Na tom putu uvijek imamo inspiraciju.

Namjere, želje, osjećanja, sjećanja, emocije, strasti, vode nas u vezanost prema tijelu i materijalnom.

U svakoj točki (stanici tijela), postoji praznina (Duh), apsolutna čistoća, u kojoj nema energije, nema ništa.

Ta praznina je nukleus i Tajna svijeta.

Sve što je na putu pročišćenja, ide ka istini, svjetlosti i slobodi.

Suprotno od toga je put tame.

Idući prema vani - SANJAMO.

Kada smo prisutni u sebi - BUDIMO SE.

Sa Duhom se osjećamo prozračno i poletno. Bez Duha tijelo je teško, a sve dolazi od misli.

Vanjska svjetlost dolazi od sunca, mjeseca, vatre. Unutarnja svjetlost je svijest.

Potpuno prosvjetljenje nastupa kada osvjetlimo Duh u svakoj stanici tijela.

Uzdignuti sebe duhovno znači pridružiti se oceanu apsolutne svijesti, s ciljem buđenja ljubavi. Duhovno je suprotno materijlnom, gdje se dobitak vrednuje mirom i ljubavi.

U duhovnom rastu činimo sve kako bi postigli što bolju razinu pročišćenja, tjelesnog i mentalnog (Duh je istina i svjetlost koji nas vodi).

Nije lako pročistiti vlastito biće koje ste godinama prljali, ali je u svemu jednostavno, jer se tiče preuzimanja odgovornosti za sebe, svoj mir, organe i opću radost.

Vaša osjetila imaju stalnu glad i morate ih spriječiti u tome. Jedini način jest najdublja analiza i uvid u vlastite misli.

Od vaših misli samo treba ostati duh, poslije igre svjetlosti plamena vatre.

Misli su kao bomba, ali ako ju rastavimo u sitne detalje onda to nije više bomba.

Pod povećalom kap vode se sastoji od najfinijih kristala i to nam je ugodno, ali ako se te kapi (misli) umnože i postane nabujala rijeka, onda nam može i kuću srušiti.

Kada u vaš grad dođe mađioničar, onda njegova čarolija djeluje jer vjerujete u nju. Ako sebi kažete da je to prevara, onda od iluzije nema ništa.

Neka vaše misli budu ono kao kad pas piški uz banderu. One će uvijek dolazite nove, a vi piškite po njima, sve dok se um ne zamori i preda se.

Kada se ne možete smiriti, počnete puno jesti, piti, uzeti lijek, seksati se ili što drugo raditi. No, na kraju se ipak morate smiriti, a moglo je biti mira na samom početku, samo ste o njemu trebali bolje razmisliti.

Najveća sila koja će rastopiti vaše misli jest duhovno znanje.

I opet moramo krenuti od elementarne stvari, od daha, disanja, praćenja dizanja i spuštanja trbuha. To je kontemplacija (duboko promišljanje). Bez toga ni znanje neće biti od koristi za duhovno probuđenje.

Nemamo pravo sijati pesimizam, nego se od nas traži sijanje ljubavi. Kako se osjeća dijete nemirnog i pesimističnog roditelja?

Dolazi na red pitanje, koliko ste uopće odgovorni za cjelu stvar, ako olako razmišljate o nebitnim stvarima.

Ako oživljavate negativna sjećanja, jednako tako možete oživiti i sve ono što vam je bilo lijepo.

Zaključak je, kada čovjek ne može kontrolirati svoje misli, u suštini nije potpuno odgovoran za sebe i druge. Zašto vi morate biti taj pred kim će se drugi sklanjati, ili vas sažaljevati?

Budite jednostavno odgovorni, pažljivi i ljubazni i to je sve.

Dublje promišljanje je iznalaženje rješenja za mir.

Uvijek morate sebi postaviti pitanje TKO SAM? Iz tog pitanja slijedi promišljanje o svojim potrebama i mogućnostima. Dalji tok misli u vezi sa tim pitanjem je čisto usklađivanje.

Ako služite svoje tijelo i strastvima, onda ništa ne radite za svoju dušu.

Na onaj svijet svatko ide samo kao duh, čemu onda brige i misli koje vas ruše.

Obucite bijeli mantil, uđite u svoj dubinski laboratorij, sigurno ćete naći rješenje.

Svi oni koji ne mogu duhovno reagirati iz prve ruke, moraju ići postupno, preko osjetila i zadovoljstva.

Inhibicija (izazivanje) kroz sex ima cilj buđenja ljubavi, bilo gdje u prostoru, samo da provejava u priči. Nikada ne mora biti fizički.

Svako zadovoljstvo ne mora biti kroz osjetila, to se može i mislima.

Vaš smjer ne smije biti u vašim mislima, nego prema Duhu.

Morate doći do razine gdje možete uvidjeti razliku između ljubavi i svega drugog u životu.

Duhovna razmišljanja su mnogo jednostavnija od materijalnih, jer se jedino tiču ljubavi.

Uzmite ogledalo, stanite ispred i budite svjedok između tjela i slike (duha) u ogledalu. Oboje su vaši, ne možete biti pristrasni.

Svi postojimo zbog kreacije od Duha, i nikako ne smijemo držati do vlastitih stavova i uvjerenja. Svi smo najprije duhovni. Kruti su u ponašanju oni koji drže do sebe, jer nemaju širinu, niti smisao za širenje ljubavi.

Ako želite bilo kakvu promjenu u svom životu, postavite je najprije u svojim mislima.

No, ništa neće biti ako se nema strpljenja i znanja. Morate sazrijeti i imati zrelo sjeme. Posijati ga i strpljivo čekati njegov rast.

Stalno se morate pitati što je sa vašom ljubavi, jer što ćete išta raditi, ako nije iz ljubavi.


KAKO DUH POMAŽE

Sve što postoji na svijetu čini duhovnu suštinu i kreaciju podržanu Duhom, kao JEDNO.

Svemoć Duha prisutna je u svemu, a kod čovjeka se ispoljava kroz beskrajnu svijest.

Duh će vas podržavati uvijek, i kada niste svjesni toga, ali na taj način izostaje Božanstvo u srcu.

Blaženstvo se javlja proporcionalno probuđenoj svijesti.

Duh je utjelovljen u čovjeku; jednom vezom, ili putem, preko daha i svijesti. Spoznajom istine o Duhu, otvara se uvid, koji sa božanskom lakoćom rastapa sve ono negativno postavljeno u našim mislima.

Bez daha vi ste božanski, sa dahom oživljavate Božanstvo (odanost Duhu), preko ljubavi. Od nas Duh ne traži ništa jer je Apsolut. Simbolizam ljubavi je u buđenju svijesti, jer preko ljubavi osvješćujemo tijelo čime ga približavamo Duhu. Sama svijest dolazi od Duha, i ne bi je mogli probuditi bez ljubavi. Zbog ograničenja tijela, čovjek ne može biti čisti Duh, i zato je važno njegovati ljubav, cvjetiće, leptiriće, toplinu i svjetlost koja proizila iz vatre, prije odlaska u vječnost. Na razini tijela Duh je nedodirljiv, ali je Božanstvo blisko.

Preko daha iskazujemo spiritualne moći i kreaciju samoostvarenja. Od razine probuđene svijesti ovisi trajanje fizičkog tijela.

Kreacija svijeta ništa ne prepušta slučaju, već sve ima svoju svrhu. Odnosi, promjene i mogućnosti energije definiraju prostor materije i nematerije.

Duh nam pomaže tako što nam daje svijest, pomoću koje spoznajemo da postoji samo jedna istina o Duhu. Time se otvara put beskrajne povezanosti i svijesti sa Duhom.

Idući iz tijela, moramo se pročistiti do razine osvjetljene istine, kako bi iskazali ljubav Duhu. Jedino je čista bezuvjetna ljubav.

Ništa nije predmet ljubavi i duhovnosti, ako nije podržano istinom.

U običnom životu ljudi se ne drže istine, i zbog toga nema ljubavi, slobode i potpune odgovornosti.

U Duhu je sve apsolutno jasno, čisto, istinito, slobodno, po principu slobodne volje.

Biće je cjelina tijela i duše, gdje se sve odvija po fizičkim zakonima i metafizičkoj realnosti energije.

Probuđena svijest je svjedočenje između tijela i Duha, kao u ogledalu. Kada nestane tijela, nestaje i svijest o Duhu, a to nazivamo oslobađanjem Duha (kod prosvjetljenja utjecaj tijela je isključen, ili smrti).

Prisutnost u Duhu stalno budi sveprožimajuću inspiraciju, koja se pretače u ljubav.

Ljubav je prioritet kojim ispunjavamo svaki djelić života.

Duhovnost je dubokouman dar koji omogućava razvoj odnosa sa Božanstvom unutar nas, i shvatanje kako komunicirati sa njim u svakom trenutku, kako naše pogrešne misli, riječi, djela i aktivnosti očistiti. Proces se u osnovi odnosi na slobodu, potpunu slobodu od prošlosti.

Osjećanja moramo iskoristiti za osvješćivanje i ljubav, a ne za raspirivanje strasti. Naravno, osjećanja su propraćena sjećanjima, na osnovu kojih ne dobijamo pravi uvid stvari.

Emotivci reagiraju ishitreno i ograničeno prema vanjskom svijetu, jer ne idu dalje u dublja promišljanja, gdje je moguće osjetiti suštinu stvari i imati pravi uvid. Svakom osjećanju, kao površinskom doživljaju, nedostaje dubina, koja dolazi sa promišljanjem.

Kad god vas osjetila obavještavaju o okusima, glazbi, mirisima, materijalima, imajte na umu da su osjetila slijepa, i trebate malo dublje promisliti. Između početnih osjećanja i promišljanja doći će do jasnoće u vašoj odluci, da li ćete poći za osjećanjem ili ćete odustati.

Tako jedino možete kontrolirati strasti, pretilost, sex izazove, želju za novcem.

U duhovnosti osjećanja koristimo za nastavak dubljeg promišljanja o njima, s ciljem ublaživanja njihovog utjecaja, do razine istine, poslije koje ih predajemo Duhu. Ovakav postupak sa osjećanjima nazivamo osvješćivanje tijela.

Za duhovnost je potrebno imati pravo znanje, i biti dosljedan u svemu, jer se samo tako možete približiti suštini, i stvoriti uvid. Kada ste na razini uvida, onda je sve lako, jer sa uvidom problemi blijede i rastapaju se s Duhom.

Suština Duha je upravo u usmjerenom razmišljanju, gdje svako osjećanje gubi početnu (površinsku) jačinu.

Zato se kaže da je jedina veza između Duha i čovjeka - probuđena svijest. Volite Duh i jačate uvid, ljubav i zaista ste mirni, oslobođeni slijepih osjećanja. Sa usmjerenim promišljanjem (kontemplacijom), jednostavno rastapate svaku misao, i na kraju ostajete potpuno slobodni i prazni.

Neznanjem i slijepim osjećanjima, većina ljudi uskraćuje sebi ljubav. Ta ograničenja su posebno izražena u bračnim vezama, i odnosima muškarca i žene, gdje se sve svodi na nekoj vrsti interesa, čime se isključuje mogućnost buđenja ljubavi.

Za ljubav je najprije potrebna sloboda, onda duhovno znanje, dublje promišljanje i služenje Božanstvu. Bez slobode nije moguća inspiracija i princip približavanja Duhu po slobodnoj volji. Ako vam netko nameće svoju volju, onda vas ograničava i udaljava od Božanstva.

To se upravo dešava u društvu, preko ideologija, moralne religioznosti, usmjerenog obrazovanja, i svih drugih odnosa gdje čovjek nema slobodu.

Kada nemate slobodu, već ste ograničeni u stvaranju uvida i ljubavi. Odatle kreću sva nezadovoljstva, koja prelaze u bolest.

Dubljim promišljanjem imat ćete jednostavan život u svemu, jer Božanstvo nije ništa drugo nego istina, ljubav, svijest i sloboda.


DUHOVNO UZDIZANJE

Disanje je čovjeku dovoljno da bi se osjećao koliko-toliko svjesnim.

Praćenjem vlastitog daha sve se popravlja na bolje, a svijest se produbljuje. Tako možemo ostvariti potpunu prisutnost u svom dahu, i na jednostavan prirodan način, osvijestiti sedam tijela do viših razina duhovne stvarnosti.

Kako se naša svijest budi, tako se sve više oslobađamo nižih materijalnih razina i ovisnosti. Uz istinu, ljubav i slobodu, približimo se hramu Duha, kada se stvara uvid da nam materijalna priroda više nije toliko potrebna.

U običnom životu stalno nas prati dvojnost i linearno vrijeme. Stalno se moramo upoređivati sa nečim. Naše JA dobija neko ime, i mi se identificiramo sa tim imenom, a da nismo ni svjesni da to nismo mi (JA).

Na razini više duhovne stvarnosti ne postoji dvojnost, tako da su JA i tijelo - jedno. Tada nas tijelo uopće ne zanima. Na taj način se može i umrijeti a da nas gubitak tijela neće zabrinuti.

Radom na sebi i duhovnim rastom, postižemo da mala sreća postaje prava radost. Idući dalje u oslobađanju od tijela, sreća prelazi u ekstatičnost, zatim u blaženstvo, i na kraju možemo poludjeti, jer smo se konačno udaljili iz objektivne stvarnosti.

U fizičkom tijelu, duhovne razine se najlakše pokreću i dostižu preko ljubavi. Preko ljubavi se povezujete sa Božanstvom i vlastitom religioznosti u srcu, i to je pravi put ka istini, slobodi i Duhu. Nije praktično nametati djeci duhovne teme, koje ne mogu shvatiti, ali im zato možete i trebate pokazati ljubav, koju će istinski prihvatiti. Na temelju vlastite ljubavi, djeca imaju šansu osvijestiti se i relaizirati svoj život do kraja.

Osjećanja možemo porediti sa pismom koje smo dobili i uzbudili se, iako još nismo pročitali sadržaj. Riječi u pismu će pojasniti poruku, tek kada ih pročitamo. Osjećanja ne služe da bi strepili nad njima, i sakupljali ih u gomilu sjećanja, nego kao fizičko upozorenje da se u našem prostoru nešto dešava, ida ćemo o tome najdublje promisliti, zauzeti stav ili rješenje u duhu istine.

Duhovni život se tiče daha u sadašnjem trenutku, mira, istine i ljubavi. Ne smijemo sebi dozvoliti narušavanje mira i ritma srca, zato jer smo ovoga trenutka osjetili glad. Navikli smo preko osjetila puniti tijelo hranom i drugim izazovima, ali možemo, na razini dubljeg promišljanja, materijalne potrebe odgoditi za kasnije ili čak ne uzeti ništa. Dublja razmišljanja pojačavaju dah, a samim tim veći unos zraka, kisika, vodika i ČI energije. Ako nastavite sa dubljim promišljanjima, ući ćete u širi uvid i višu duhovnu stvarnost, kada vam neće biti potrebno ništa iz vanjskog svijeta.

Ljudi malo znaju o rađanju i umiranju. Trebate svoje tijelo i Jastvo povezati u JEDNO. Ako kojim slučajem tijelo nestane (umre), Jastvo i dalje živi, jer je energija neuništiva. Tibetanci imaju finu tehniku umiranja, čime se oslobađaju tijela, karmičkog smeća i ponovno se rađaju.

Često puta se osjećate jadno i bespomoćno, samo zato jer tapkate u mjestu, umjesto da dozvolite svim promjenama bića da prirodno slijede kotač života.

Kreacija se odvija po principu rađanja i umiranja, dana i noći, svjetlosti i tame, zato morate dozvoliti da se u vama ispolji sve ono što je započeto, negativno ili pozitivno.

Živite jednostavno, opustite se, ne očekujte ništa od života, jer sve imate u vašem dahu, a za nešto više, potrudite se sami, u okviru svojih stvarnih mogućnosti, stvarnih potreba i naravno - svijesti.

U vašim mislima sve mora biti potpuno jasno. To znači morate biti svjesni svojih misli, i preuzeti punu odgovornost za takvo promišljanje. Na taj način misli odlaze kao duh, i što je najvažnije, ne pune pretinac sjećanja.

Sve što nam se dešava u objektivnoj stvarnosti, možemo opisati riječima. Spiritualna iskustva su iz više duhovne stvarnosti, a jezik za njihovo prepričavanje jest ljubav u srcu.

Radite na sebi, odbacite sjećnja, čistite um, neka u njemu ostane samo božanske ljubavi, radosti i želje za igrom, kao inspiracija.

Duhovno uzdizanje mora biti u svemu jednostavno.

Na primjeru računala se može pojasniti kako funkcionira um. U vašem umu je pohranjeno sve ono što se tiče vaših sjećanja, znanja i navika. Imate utisak kao da ste prepuni svega i osjećate se tijesno u vlastitoj koži. Morate otvoriti novu particiju u svome umu, u koju ćete pohranjivati novo duhovno znanje. Još bolji su primjer djeca, čiji su umovi potpuno prazni, ali su u svakom pogledu bliža Božanstvu, reagiraju srcem i puna su istinske ljubavi.

Biti će potrebno osloboditi se sjećanja i svega što čini karmičko smeće.

Novim duhovnim znanjem um dobija inspiraciju, još ako znate što hoćete napraviti, cjela stvar postaje potpuno jasna.. Tako jednovremeno mijenjate sebe kroz um. Na jednoj strani odbacujete sve ono što vas blokira, a na drugoj strani uvodite duhovni sadržaj, koji vas podiže iznad objektivne stvarnosti.

Morate spoznati da je vaš život u svemu predodređen i vođen umom, na temelju znanja koje unosite u njega. Držite se duhovnog znanja i sigurno ćete se uzdignuti.

Najveće duhovno znanje jest ljubav. Živite jednostavno.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 7. dio

RAZMIŠLJANJA

Misli:

Na jednostavan način možete upravljati svojim mislima, bez obzira na njihov sadržaj i nemir. Najlakše ćete sebi pomoći ako mislima ne pridajete poseban značaj, nego se postavite prema njima kao da su nebitne. Niti jedna misao ne može biti važnija od vašeg života, i sama duhovnost se temelji na praznoj glavi i mirnom umu.

Pojam praznine u duhovnosti označava Duh kao apsolutnu čistoću, i dovođenjem misli u to stanje, rasprše se u eteru. Sam proces upravljanja i vođenja misli nazivamo kontemplacija (usmjereno najdublje promišljanje). Iskusni duhovni tragači se odnose prema svojim mislima na klik, dovodeći ih u trenutku u stanje praznine.

Morate praviti razliku između kontemplacije (vođeno promišljanje), i kaotičnih misli koje same ulijeću u prostor uma.

Hrana:

Medicinska znanost nikada ne želi osvijetliti istinu u vezi prehrane namirnicama životinjskog podrijetla.

Kada jedete namirnice od biljaka, to je prirodan proces transformiranja tvari i vibracije kroz pet elemenata.

Ako jedete namirnice od životinja (meso, milijeko, jaja i njihove prepađevine), to je kompliciran kemijski proces, koji na razini DNK dovodi do mutagenih deformacija, najrazličitijih formi.

Poznata je važnost krvne grupe kod transfuzije krvi. Hormonska struktura i drugi čimbenici krvi mogu prouzročiti ozbiljne probleme kod primatelja. Što mislite koje je krvene grupe namirnica životinjskog porijekla koju jedete, i koliki je rizik od takvog vida prehrane?

Svi oni koji jedu namirnice životinjskog porijekla, moraju u nečemu sličiti životinjama (po principu skim si-takav si). Najviše se javlja agresivnost i različite forme bolesti sa poremećenim DNK sadržajima. Takvi su skloni podjelama, mržnji, olako izazivaju sukobe, pravi su mučitelji, nemaju potpunu odgovornost za ponašanje. Daleko su od ljubavi i Božanstva (u najdubljoj naravi varvari, a mogli bi biti i kanibalisti). Neshvatljivo je da čovjek uopće može jesti meso i krv, kada je i sam tako građen.

Vegetarijanci i makrobiotičari su mirniji ljudi i imaju veću razinu prosuđivanja.

Duhovnost:

Temelji se na Duhu (apsolutnoj čistoći, slobodi, istini, ljubavi i svijesti).

Duhovnost u praktičnom životu znači:

- Ne mijenjati postojeće fizičko stanje stvari.

- Prema svemu se odnositi kao promatrač - svjedok.

- Biti prisutan u svom dahu (izvor duhovnosti).

- Održavati čistim fizičko tijelo, preko odabrane balansirane prehrane.

- Mentalnom sadržaju obezbijediti mir. Oslobodite se sjećanja.

- Ne služiti se materijalnom logikom, jer je duhovno suprotno logičnom, kao jedina uzvišena stvarnost.

- Držite se puta istine.

- Ljubav u vama znači da ste na pravom putu.

- Živite u sadašnjem trenutku.

- U svemu pronalazite inspiraciju, preko afirmacije VOLIM TE (odnosi se na Duh).

- Duhovno znači vrhovno, sveto, univerzalno, apsolutno, koje nije samo vaše.

- Budite pažljivi, ljubazni i odgovorni prema Božanstvu (utjelovljenom Duhu).

- Jedino možete manipulirati svojim tijelom i osjetilima, Duhom ne možete i ne pokušavajte.

- Ne podržavajte dvojnost, jer vas vodi u emocije i strasti.

- Neka vam se tijelo i JA stapaju u JEDNO u srcu. To će biti sklad tijela i duše, te usmjereni um ka svijesti.

- Čovjeku je dato misliti, za stvaranje uvida i ništa više.

- Svojim ponašanjem možete prosvijetliti, ili povrijediti mnoge duše bliskih ljudi i šire.

- Duhovnost je JEDNO gdje nema loših i boljih, nema nadmetanja i posjedovanja. Ili ste prisutni u Duhu (najviša duhovna stvarnost), ili ste još neprobuđeni.

- Svijet se sve više mijenja, oko vas je sve više probuđenih ljudi, zato nemojte prosipati primitivizam.

- Duhovnost je istina, ljubav, sloboda i svijest, gdje ne pomaže protekcionizam, materijalno bogatstvo, moral, ideologija ili bilo koja moć.

- U objektivnoj stvarnosti u korelaciji ste sa nekim, nečim i linearnim vremenom. U duhovnosti toga nema, sve je JEDNO - Duh.

- Osjetila vas lako mogu skrenuti sa puta, zato se držite istine i ljubavi, koje su iznad reagiranja tijela.

- Duhovno čisto je od zraka i svjetlosti, za iscijediti duhovno čisto iz materije - hrane, sexa, bilo čega drugog, potrebna je svijest.

- Duhovno je neprolazno, vječno, bez vremena. Fizičko je prolazno, ograničeno vremenom, u svemu relativno.

Preko ljubavi, slobode i istine, duhovnost daje mogućnost jednovremene prisutnosti u Božanstvu i materijalnom. Neka duhovno bude na prvom mjestu, a materijalnu ovisnost koristite u granicama stvarnih potreba tijela.

Na račun duhovnosti, zaista ne morate biti rob vlastitog tijela, materijalne ovisnosti i fizičkih ograničenja objektivne stvarnosti. Površinsim osjećanjima, emocijama, strastvima i egom, nikada nećete dodirnuti istinu, jer se do nje jedino može doći usmjerenim mislima, koje imaju snagu probuđene svijesti. Učite se usmjeravati svoje misli ka istini i slobodi.

U materijalnoj prirodi postoje mnoge zanimljivosti od kojih vam zastaje dah. Međutim, to se nikako ne može porediti sa čarolijom koja donosi inspiraciju, ljubav i Božanstvo.

Na duhovnom planu zaista možete uživati u slobodi svake vrste. Ništa nije osobno, ne morate voditi računa o privatnosti, da li ćete nekoga povrijediti ili ne. Duhovnost je i apsolutna pravda ikad viđena. Na duhovnom putu samo ste vi i svjetleća palača Duha. Sve je beskrajno jednostavno, istinito, ljubavno, slobodno, jasno, zdravo i vječno. Jedino što radite, navodite misli u prostor čarolije.

Svako fizičko zadovoljstvo jednostavno možete prevesti mislima u višu duhovnu stvarnost. Naravno, trebate duhovno znanje, radi jasnog uvida, sa kojim vidite razliku između iluzije i duhovne stvarnosti.

Također ni smrt, kao druga strana rađanja, nije shvaćena od običnih ljudi. Simbolizam smrti je u ponovnom rađanju. Kada tijelo izgubi moć održati se u linearnom vremenu (4D), duša (energija) napušta tijelo i prelazi u novi život na višoj razini stvarnosti, tamo gdje je čistija vibracija energije, i gdje nema vremena.

Duhovni dio vas, uvijek vodi svjetlijoj strani života.

Na primjeru ljubavi najbolje se vidi koliko je materijalni dio života ograničen, gdje birate što ćete, i koga ćete voljeti. Takve podjele su ravne slijeposti.

Duhovno, volite JEDNO, koje prepoznajete u svemu, uz najjednostavniju afirmaciju: VOLIM TE.

Za sve nas jedino savršenstvo jest duhovni put, osvjetljen istinom, ljubavlju i slobodom.

Učinite nešto za sebe, i od tromog, slijepog tijela (gusenice), napravite slobodnog šarenog leptira, koji će letjeti kao duh


IDENTIFIKACIJA

Ništa na svijetu nije identično vama, i zato uživajte u svojoj jedinstvenosti.

Jedino sa čime se možete identificirati jest Duh, preko Božanstva.

JA ne može biti ništa MOJE, ali su ljudi naučili govoriti: JA, MOJ posao, dijete, bračni drug, auto, kuća, novac, vlast, um, ime i prezime, JMBG, OIB. Ništa od toga nije istinito, jer JA jedino ima duhovnu stvarnost. Ljudi su previše smoreni identifikacijom, i nemaju više osjećaja sa čime se sve poistovjećuju.

Najveća radost izvire iz istine, ljubavi, slobode i svijesti, gdje se ne morate ni sa čim poistovjećivati.

Dobro je netko poručio, budite kao kocke leda u čaši, mirni, i doći će trenutak vaše pretvorbe iz leda u vodu. Tako se ponaša i kokoš na jajima, koja je mogla svojim mirom izleći piliće.

Nije moguće smiriti sebe u linearnom vremenu, kao što nije moguće ni pod kojim uvjetima smiriti valove oceana.

U fizičkom smislu i relativnoj prirodi, nije moguće potpuno samoostvarenje, i zato se moramo uzdignuti do viših dimenzija duhovne stvarnosti, učiniti cjelu stvar jednostavnom, udaljiti se iz linearnog vremena i mučenja u 4D.

Bezuvjetna ljubav, apsolutna istina i sloboda, nisu moguće u objektivnoj stvarnosti.

Prijatno je osjećanje fizičke slobode, ljubavi koja je u svemu prolazna i istine koja je relativna, ali to nije ni izdaleka nalik apsolutnom stanju, Duhu i Božanstvu, koje možemo ostvariti kroz duhovnost.

Materijalne vrijednosti su promjenljive, ne možete im vjerovati, a duhovne vrijednosti su neprolazne, nemate potrebu identificirati se sa njima, ali ste preko probuđene svijesti, istine i ljubavi, sastavni dio toga.

Kad god svoje misli pretačete u materijalnu identifikaciju, napravili ste nepromišljenu pogrešku, koja prerasta u stvarni problem. Na taj način se budi strah. Najprije se pojavi osjećanje, onda površinska misao, koja se lijepi za nešto materijalno.

Problem mnogih ljudi je upravo zbog identifikacije JA sa nečim iz vanjskog svijeta. Kada pomislite da nećete imati dovoljno novaca do kraja mjeseca, vi se na silu, u mislima, gurate u fizički doživljaj novčanica kojih nemate. Na sličan način izmišljate svaku bolest i svaku negaciju života. Vođenjem misli, možete uzdignuti sebe, dosegnuti slavu, ili ostati na razini skromne moći prosuđivanja.

Simbolizam slobode se očituje u slobodi misli. Mnogi ljudi (ideološki fanatici, religozni moralisti), jednostavno nemaju slobodu misli, plašeći se da će napraviti grijeh ako dublje promišljaju o nekoj stvari, možda sexu.

Simbolizam ljubavi nije u prolaznoj ljubavi prema nečemu ili nekomu, nego u trajnoj ljubavi prema Duhu.

Simbolizam istine je u božanskoj čistoći stvari, koje se rastapaju u Duhu, poslije pročišćenja enerije sa istinom.

Pred zidom osvjetljene istine, odjednom sve postaje jasno, slobodno, bezvremeno.

Misli se munjevito smjenjuju, i ne stignete dublje o njima promišljati. Zato je važno imati duhovno znanje, praksu kontemplacije (usmjerenog promišljanja), učiti meditirati, i lagano mjenjati sebe od kompliciranog materijalnog, ka jednostavnom duhovnom.

Duhovni ljudi imaju pravi osjećaj za Božanstvo, jer jedino u njemu vide stvarni smisao života.

Duhovnost je potreba svakog čovjeka. Lagano ulazimo u fazu kada će duhovnost biti najobičnija stvar svakog pojedinca. Po prirodi stvari, naviknuti smo na čuda, koja su najprije bila nezamisliva, a onda postala naša stvarnost. Za čovjeka ni duhovnost (kao čudo), nije izuzetak.


VRIJEME OTPOR SVIJESTI

Početna horizontalna brzina Zemlje (1666 km na sat), i rotacija oko svoje osi, za čovjeka čini 4D linearno vrijeme, i otpor u buđenju svijesti. Osvješćivanje je proces usklađivanja unutarnjeg prostora tijela sa prostorom duhovne suštine svijeta. Ali taj proces mora ići najdublje, do samih tjelesnih stanica.

Na fizičkom planu sve se dešava sa velikim kašnjenjem, zato nismo u ritmu linearnog vremena, i u suštini nismo ni u kakvom ritmu. Sjećanja i proživljavanja prošlosti, te pojava maske ega, upravo su posljedica nesnalaženja uma u linearnom vremenu.

Prostorno gledano, naše tijelo je kao najmanja barka na uzburkanom oceanu. Moguć je strah i sva mučenja u osjećanjima i mislima, kako se spasiti i preživjeti. U takvoj osami jedini spas možemo potražiti u čudu, prizivanjem božanske milosti. Upravo se duhovnost i svijest čovjeka tiče istine i ljubavi prema beskrajnoj milosti, koja svima pomaže, proporcionalno služenju, kroz uzvraćenu ljubav i probuđenu svijest.

Cjela stvar može biti usklađena na jedini način sadašnjeg trenutka. Sama svijest je nevjerojatno olakšanje i radost, ali do nje moramo doći. U svakom trenutku moramo sebe pitati „Tko sam“, i odmah dati odgovor i poistovjetiti se sa „Ja jesam“. Ta usklađenost prati linearno vrijeme u svakom trenutku, u vidu najprijatnije širine duhovne svijesti.

Simbolizam sadašnjeg trenutka u smislu pobjede nad linearnim vremenom, dovodi nas u osjećaj radosti, ljubavi , lakoće misli i svijesti, beskrajane slobode, koja je jedino moguća kroz Božanstvo.

Lako možemo primjetiti da je sam proces usklađenja individualnog unutarnjeg prostora tijela, sa duhovnim prostorom svijeta veoma bitan, jer od toga ovisi sama svjesnost.

Sljedeća stvar jest prisutnost u dahu, kontemplacija i meditacija.

Naravno, duhovno znanje i fizičko čišćenje tijela u mnogome potpomažu osvješćivanju.

Principijelno se ništa duhovno neće dogoditi ako ne slijedimo alkemijski proces.

Ako je netko prije više tisuća godina spoznao cjelu stvar, prosvijetlio i ostavio pisani trag, nemamo potrebe razbijati glavu, jer je duhovna stvar uvijek JEDNO, nikada ne možemo izmisliti nešto novo.

Moramo biti duboko zahvalni svima onima koji nas žele probuditi, preko Božanstva.

Lako možemo uskladiti spregu osjećanja, misli, ega i uma, ako se držimo reda, u smislu duhovne procedure.

Većina ljudi nema pojma o duhovnosti, i njihov je život obojen neznanjem i mučenjem u vlastitim mislima.

Druga skupina duhovnih tragača početnika ulazi nepripremljeno u duhovni prostor, pokušavajući na prečac smiriti uzburkani ocean misli.

Samo je mali broj onih koji prepoznaju duhovnu suštinu svijeta, i sa lakoćom osvajaju najdublji unutarnji prostor tijela, s ciljem osvješćivanja.


DUHOVNI PRINCIP „JA JESAM“

Obzirom da posjedujemo svjesnost, nameće se pitanje „TKO SAM“, jer u neosvjetljenoj istini bića postoji nešto što morate istražiti i osvijetliti do kraja. Uvod u duhovnost počinje tu.

„JA JESAM“ („više Ja“, „duhovno Ja“, „Jastvo“), jest prirodan meditativan princip na čemu se temelji duhovnost. „Ja jesam“ prostorno definira našu duhovnu suštinu sa Apsolutom. Njime iskazujemo božansko JEDNO, preko individualizirane duše.

„Ja jesam“ je svetovna sila koja pokreće volju, snagu, radost i ljubav. Ne samo to, njime počinje i naša svjesnost.

Kada „Ja jesam“ mislima dovedemo do samih stanica tijela, pojavi se milost u vidu ljubavi i svijesti.

Upravo je vaša duhovna razina određena koliko ste istinski svjesni principa „Ja jesam“.

„Ja jesam“ je uvijek prisutno u vama, i prava je šteta ne prepoznati to u svakom trenutku.

„Ja jesam“ se povezuje preko svijesti sa kreacijom svijeta, i život čini jednostavnim u svemu.

Kako prepoznati „Ja jesam“ u sebi?

Osjećanje ljubavi kao refleksija božanske milosti, sjedinjuje duhovni aspekt u vama. Sve što je sveto, duhovno i božansko, oduvijek postoji, jedino ga trebate prepoznati u sebi, preko osvjetljene istine i svijesti.

Onoga dana kada ste se rodili u fizičko tijelo, rodilo se sve što nije duhovno: osjećanja, misli, emocije, ego, i um. Morate biti zahvalni fizičkom aspektu, jer vam je bio najznačajniji na početku života (osvješćivanje je usljedilo mnogo kasnije). Prvo dojenje, plač, itd. jedino ste mogli uraditi sa egom. Bez obzira što ste sada zrelija osoba, i dalje imate potrebu služiti se fizičkim principom („niže Ja, ego, um, „Ja tijelo“). Nevolje dolaze od toga što je „Ja tijelo“ vidljivo očima i osjetilima, i kao po pravilu, gura se i prethodi „Ja jesam“, zbog nedovoljno probuđene svijesti. Kada je svijest na višoj duhovnoj stvarnosti, „Ja tijelo“ ostaje u pozadini.

„Ja jesam“ i „Ja tijelo“ su dvije suprotnosti, i sve što morate uraditi za života jest spojiti ih u JEDNO. Ta podvojenost u svome biću (dualnost), donosi mnogo nevolja, najprije u vidu straha i neizvjesnosti života, a onda kao nejasan uvid u pravo stanje stvari. Poseban vid mučenja je stalno traganje za istinom. U slučaju probuđene svijesti postoji najširi uvid, u čemu je već uključeno sve duhovno i božansko, od istine, ljubavi, svjetlosti, istine.

Najjednostavnije je dijecu izgraditi duhovno, jer su ona u svemu božanska. Djeca sa lakoćom osjećaju bezuvjetnu ljubav prema roditeljima, umjesto osjećanja i misli, prema drugima i stvarima reairaju direktno srcem. Ne znaju kalkulirati. Prema hrani se odnose samo koliko im je istinski potrebna. Najviše vole šećer jer je i sam život nastao iz glukoze, vode i nekih fosfornih tvari. Moramo djecu naučiti da je najprimjerenija prehrana od vegetacije i šećera iz integralnih žita, a ne od mesa i krvi životinja. Djeca se zgražaju kada im majke miksaju meso i daju im ga flašicom, ali su majke uporne u tome, i dječiji um se vremenom navikne.

Ono što je posebno značajno, njihova seksualnost je iznad svega duhovna. Seksualnost odraslih ljudi nije moguće primjeniti prema djeci, jer ona to odbijaju kao nešto prejako, neprirodno i zastrašujuće. Toliku dozu seksualne uzbuđenosti, djeca ne mogu izdržati u svojim spolovilima.

Možda niste znali, djeca imaju i prirodnu obranu u vezi seksualnosti. Djevojčice do puberteta u sebi imaju muške hormone, i jednostavno odbijaju muškarce. Dječaci, također do puberteta imaju ženske hormone, i prema djevojčicama se uvijek ponašaju arogantno, jer ih doživljavaju kao da su istog spola.

Mnogo toga možemo naučiti od djece, upravo ih rađamo zbog toga.

Duhovno promatrano, svaka individualizirana duša se rađa po božanskoj volji, jedino što sama bira duše roditelja, kao najbolji izbor u njenom prostoru duhovne suštine. Time je zadovoljen princip kozmičke pravde, gdje nitko i ništa ne može biti drugome kriv. Obzirom da ništa nije slučajno, spol, ime i sve ostalo u životu, individualizirana duša bira sama, jer je ona original koji će biti prekopiran u fizičko tijelo, preko DNK nositelja.

Ima ljudi koji nisu zadovoljni svojim fizičkim izgledom, nalaze na sebi mnoge mane, i pri tome uopće nisu svjesni da su sami sebe odabrali i kreirali kroz dušu. Na duhovnom planu, kada su se spojile duše roditelja, nova duša je već vidjela svoju dvodimenzionalnu sliku, budućeg tijela. Nije morala nastaviti proces tjelesne pretvorbe.

Mnogo je razloga zbog čega morate probuditi svjesnost i istražiti do kraja „TKO SAM“, jer ta spoznaja nije moguća na temelju fizičkog tijela.

„Ja jesam“ morate konačno povezati sa vlastitom dušom, i vidjet ćete kolika se radost budi u srcu. Upravo je ta početna radost vlastite svjesnosti, početak beskrajne ljubavi prema duhovnoj stvarnosti. Tek trebate spoznati besmislenost relativnih vrijednosti, relativne istine i ljubavi.

Vi imate spiritualne mogućnosti, ali nemate spiritualna iskustva. Pribavite duhovno znanje čime ćete oživiti vlastitu duhovnost, spoznati čudo, i uživati u čaroliji Duha. Jednostavnost vašeg života upravo je ovisna o duhovnom znanju.

Morate očekivati u bliskoj budućnosti da će sve više ljudi biti duhovno usmjereni, a neznanje i primitivizam „Ja tijelo“, konačno mora biti razotkriveno jedinom istinom. Duhovna bića u ničemu ne žure, i koliko god se neprobuđeni ponašaju neprimjereno vlastitoj spiritualnoj prirodi, učinit će sve i preko ljubavi privlačiti pažnju, buditi ljubaznost neprosvjećenih, ukazujući im na potrebu potpune odgovornosti za opće ljudsko neznanje.

Sve ono što vas muči i stvara nezadovoljstvo u životu, upravo dolazi od tijela, osjećanja, površinskih misli, ega i uma. Tu kraja nema izmišljotinama, emotivnom reagiranju, izmišljanju straha i svih mogućih bolesti. Na duhovnom planu ništa od toga ne postoji.

A što je duhovni plan?

Tijekom dana odvojite za sebe pet minuta i propratite duhovnu proceduru. Najprije se pitajte „Tko sam“. Imajte mir, pratite dah, vodite u mislima princip „Ja jesam“ duboko u sebe, sve dok ne osjetite radost. Osjetite da „Ja jesam“ jedino postoji u vama, u vidu beskrajnog čistog prostora. Ako se više puta u toku dana možete staviti u duhovnu proceduru, vaše osvješćivanje će biti prošireno i podignuto na višu razinu uvida, istine i duhovne stvarnosti. Kad god vam nešto ne ide, pomognite se principom „Ja jesam“. Alkemija odmah djeluje. Na taj jednostavan način možete kontrolirati svako osjećanje, svaku emociju, strast, slabost i bolest. Uvođenjem Božanstva u sebe, vi više niste ono mlohavo ništavno tijelo.

Možda ste ovoga trenutka gladni, bolesni, trebate novac, možda sex ili slaviti rođendan?

Sve to govori o fizičkoj potrebi tijela. Imajte na umu da ste vi najprije duša, a onda tijelo. Idite tim redom rješavanja problema i stvaranja uvida. Nemojte ništa raditi površno, neodgovorno, nepromišljeno, bez stvarne potrebe, bez vaše mogućnosti i prave odlučnosti. Sve što radite u životu vođeni emocijama, morate znati da nije u duhu istine, i time dovodite u pitanje mnoge druge stvari, koje će se gomilati u jedinom prostoru bića, koji uvijek mora biti ispraznan i čim više čist.

Ako shvatite suštinu da ste najprije duša, onda iza toga slijedi jasan odgovor: duši je potrebna duhovna hrana u vidu ljubavi i ništa više. Sve drugo (hrana, strasti, itd.) vaše je neznanje i odgovornost za nezadovoljstvo.

Bilo što da želite ovoga trenutka uraditi, propustite tu ideju kroz duhovni filtar „Ja jesam“. Odgovor ćete dobiti u trenutku svijesti. Tako nećete činiti pogreške, niti živjeti u grijehu.

Tijelo je u svemu slijepo, ne budite ludi, i ne dozvolite osjećanjima i emocijama da vas vode kroz život. Upravljajte svjesno svojim bićem, zaista je jednostavno.

Slažem se da u pisanoj formi nije jednostavno razjasniti suptilne detalje duhovnosti, i zato se mnogi ne mogu vezati na jedinu istinu „Ja jesam“. Lakše im je slijediti osjećanja i fizičke potrebe tijela.

Ponavljam, tijelo je slijepo, u svemu odlučuje um, koji se ponaša u skladu sa vašim navikama i znanjem koje unosite u njega. Sve je to fizičko, fizičko, fizičko, slijepo i neistinito, koliko god vam se činilo stvarno. Preciznije, to jest stvarnost ali samo objektivna, relativna. Prava stvarnost je samo duhovna, koja je uvijek čista i neda se mijenjati zato što vi nemate pravo znanje.

Duhovni plan je istina, svijest i beskrajna sloboda. To je jedina svjetlost.

Fizički plan je samo sjena koju moramo osvijetliti. Jednostavno je, princip „Ja jesam“ i alkemija počinje. Imajte mir i promatrajte čaroliju. Budite čim više oslobođeni besmislenih, nejasnih i mračnih potreba tijela. Rasvijetlite svoje misli do kraja. Povedite ih preko „Ja jesam“ u dubinu čistog prostora bića. Tamo ih čeka istina, koja će ih lako smiriti.

Emotivni ljudi uopće nemaju smisla prepoznati duhovnu stvarnost. Toliko su zavedeni maskom ega, moralom, nebitnim znanjem o materiji, i jednostavno drhte u svakom pogledu. Kako može netko biti normalan i prirodan ako drhti, ako nije u stanju imati mir?

Većina ljudi se gubi u moru kopliciranog života, i prosto im je neshvatljiva jednostavnost principa „Ja jesam“. Sistem vrednovanja života vide kroz materijalno bogatstvo.

Individualna je stvar svakog pojedinca hoće li probuditi svijest do kraja ili ne, da li se želi služiti istinom, ljubavi i živjeti oslobođen svega, ili će tavoriti u neizvjesnosti svog neznanja.

Trud i napor koji ulažem u rasvjetljavanju istine o Duhu, samo je refleksija koja mi se u svijesti javlja u vidu beskrajne ljubavi i potpune odgovornosti za sve one koji ovoga trenutka nisu u stanju prepoznati vlastitu prirodu, nego se u svemu identificiraju sa prolaznim tijelom, imenom, poslom, novcem, društvom, moralom, religijom itd. Sve to radim sa lakoćom koja izvire iz ljubavi i najšireg uvida. Osvjetljavajući druge, činim osvjetljenim čitav prostor oko sebe. Nije dovoljno da moja kuća bude osvjetljena, a sve druge kuće u ulici mračne.

Nedovoljnim promišljanjem, vi zapravo, niste u stanju prepoznati najdublja osjećanja ljudi. Vi ignorirate ljude, namećete vlastite stavove, želite da vas drugi slušaju, a upravo živite u neznanju, bez ljubavi prema sebi i drugima, i to je vidljivo. U emotivnom reagiranju nema milosti, i naklonost prema pravim vrijednostima. Tu se javlja sebičnost i sve negativnosti ponašanja.

Dubljim promišljanjem princip „Ja jesam“ morate učiniti jasnim u ljubavnom činjenju u srcu, a ne poistovjećivati se sa tijelom i materijalnim. Besmisleno je oslanjati se na fizički doživljaj kada postoji spiritualna mogućnost.

Učinite sve da se princip „Ja jesam“ rodi u vama, jer je to jedini put koji cjelu stvar, na roditeljski način, čini jasnom, ljubavnom, istinitom, svjesnom, odgovornom. Svi znamo da neodgovorna mladež, bahatog ponašanja, odjednom postaju odgovorni ljudi kada izrode djecu. To je prirodni fenomen, i božanska stvarnost. Time iskazuju zrelost duhovnog sjemena.

Da li ćete u svakom trenutku biti raspoložni, poletni, zdravi, u ljubavi, ili mrzovoljni, bolesni, jadni i nikakvi, ovisi o najjednostavnijem duhovnom principu „Ja jesam“, na najjednostavniji način, koliko ste toga svjesni.

„Ja jesam“ je mantra koja se izravno pretače u svijest.


SUBJEKT SVIJESTI

Sjedim, malo sam se zamislio, i pitam se „Tko sam“. Dugo vremena razmišljam o tom pitanju, ali nikako krenuti prema suštini samospoznaje. Obzirom da nemam odgovor na to pitanje, vjerojatno nikada nisam tako dublje promišljao. Čini se, ovoga puta biti ću uspješniji. Kaže se, u svakom pitanju postoji pravi odgovor, samo moraš o tome dublje promisliti.

Nešto tu nedostaje. Imam tijelo, ime, prezime, OIB, JMBG, obitelj, djecu, bračnog druga, posao, obrazovanje, državu, prirodu, svijet, zapravo sve imam, a i pak postavljam pitanje „Tko sam“. Znači neko veće čudo postoji u vezi moga bića koje moram istražiti do kraja.

U spoznaji sebe vidim jedno rješenje, u vidu puta, dvije krajnosti, koje se stapaju u Jedno (nekakvu cjelinu svega). Ako odaberem početnu točku za razmišljanje, onda to može biti bilo koja točka na tom putu. Svejedno je, krug je u pitanju. Ako se razmjerno udaljim i bolje pogledam vidjet ću cjeli svijet kao Jedno, a unutar toga svijeta i moju malenkost, stvorenu iz sjemena. Što se sjemena tiče nisam pravi stručnjak za biokemiju, onda ću ipak razmišljati sa ove druge strane krajnosti, od cjeline svijeta.

Kada isključim u svojim mislima fizičko tijelo, onda mi se javlja misao da „Ja jesam“, samo komadić nekakvog prostora, unutar svekolikog prostora svijeta. Sad je već lakše razmišljati. Ne moram razbijati glavu oko beskrajnih fizičkih mogućnosti, nego ću se samo baviti pitanjem prostora.

Prvo što mi pada na um jest da je prostor moga bića topao. Odmah se dalje pitam, odakle toplina u mom tijelu? Ono što znam o sebi jest da sam od krvi i mesa, ali kako to meso može zračiti toplinu? Odgovor na to pitanje je ipak jednostavan, toplina dolazi od Sunca, a kada nema njega, ugrijem se odjećom, vatrom u sobi, ili toplom hranom.

Imam osjećaj da ću ovoga puta zaista otkriti „Tko sam“.

I dalje odbacujem tijelo u otkrivanju sebe, i jedino razmišljam o suštini prostora. Što bi to moglo biti što ispunjuje prostor u kome se ne vidi ništa. Zapravo, ništa ne vidim, ali ipak osjećam toplinu tog prostora. To znači ipak nešto mogu spoznati preko osjetila. Ali, to što osjećam toplinu, jest ugodno, samo je prilično nejasno. Moram dublje, dublje promišljati. Sunce mi je daleko, previše sija, ne mogu gledati u njega. Vatra u peći je jednako prejaka, ne mogu se koncentrirati na suštinu plamena. Moram uzeti svijeću, to je ipak vatra, svjetlost i toplina, a ipak je mogu izbliza promatrati i razmišljati što se zapravo sa njom dešava. Valjda je to slično sa mojoj vatrom u tijelu?

Moju toplinu u tijelu ne vidim, a plamen svijeće vidim. To znači da je nekakva energija u tijelu mnogo rijeđa od gustog plamena obične svijeće. Taj plamen od svijeće postoji jer se odvija proces sagorjevanja voska svijeće uz pomoć kisika iz zraka. Zanima me što je sa nevidljivom toplinom koja odlazi u etar iznad svijeće? Mislim da je to pravo pitanje, i mislim da je nešto slično i u mojoj vatri tijela. Nemam neko posebno mišljenje o toj stvari, prosto bih je nazvao nevidljivo čudo ili Duh.

Sve dok sam ovo razmišljao, sve više osjećam nekakvu lakoću u sebi. Čini mi se kao da gubim tijelo, i ostaje mi samo osjećaj balona koji može lako letjeti, baš kao Duh. Sve to jest nevidljivo, ali sam potpuno svjestan onoga što osjećam. Ako na trenutak pogledam u moje ruke, nestaje mi čarolija o Duhu, nekako se na brzinu izgubi.

Moram sebi postaviti pitanje: da li sam ovoga trenutka lud, kada moram razmišljati o Duhu, jer, vjerojatno, nitko drugi ne razmišlja na ovaj način. Ljudi sve vide, čuju, dodiruju, imaju osjetila i osjećanja, pa to im je dovoljno za život. To je točno, ali je čarolija od dubljeg promišljanja zaista fantastična, u smislu nekakvog oslobođenja od same glomaznosti prilično krutog tijela. Lepršave misli i tijelo uopće nisu usklađene. One lete na sve strane svijeta, a tijelo, kao vreća mesa, stoji bespomoćno, jer nema što osjećati ovoga trenutka. Tijelo je zaista glupo, i jedino reagira kada je nečim izazvano iz vanjskog svijeta. Da li je to bljesak nekog svjetla, vjetar, miris parfema, neka hrana, glazba, ili bilo što drugo materijalno?

Ovdje moram duboko promisliti. Tijelo jedino osjeća, a „Ja jesam“ misli. To što tijelo osjeća, JA mmogu zamisliti i bez osjećanja. Mnogo više promišljam od onoga što mogu napisati u tekstu ove priče. Zato ću se baviti samo ključnim detaljima, koji će rasvjetliti cjelu stvar. Kako sam počeo priču, na kraju može biti cjela knjiga. Toliko je sve bitno u rasvjetljavanju istine o ljudskom biću, njegovom tijelu i neprobuđenoj svijesti o čaroliji Duha, suštine svijeta.

Obzirom da je moje tijelo cjelina nečega (duše i tijela), nije dovoljno imati jasnu viziju života „Ja jesam“ - samo u glavi, nego ta svijest mora biti proširena na cjelo biće, točnije, do svake stanice tijela, jer su one krajnost koje život znače.

Sve dok ovo razmišljam, primjetio sam da se disanje produbljuje, smirenije je, a također, u grudima osjećam mir srca. Ova čarolija dubljeg promišljanja zaista efektno popravlja moje raspoloženje, nekako me obuzima radost. Imam volju non stop razmišljati o čaroliji. Naravno, za danas imam i drugih poslova, ali mi je razmišljanje o čaroliji mnogo draže. Toliko sam se zaneo razmišljanjem, i zaboravio sam ručati. Imam osjećaj, taj Duh u meni, sadrži upravo sve ono što mi treba. To sam najprije shvatio, kada se pojavila radost od promišljanja. U suštini uvijek nešto razmišljam, ali ovoga puta se radi o potpuno usmjerenom razmišljanju o prostoru, o čaroliji, o nečemu što me posebno ispunjava i raduje. Sva moja dosadašnja razmišljanja bila su inicirana osjećanjima, nekakvim potrebama tijela, obitelji, posla, i svega ostalog materijalnog. Ova duhovna čarolija je zaista pravo zadovoljstvo, koje moram istražiti do kraja.

Poznato mi je kako ljudi na Istoku tradicionalno meditiraju, i mislim da sam danas i ja meditirao, kada sam toliko duboko mogao promišljati o nevidljivom čudu, i uspio probuditi svijest i radost od iskustva čarolije. Nikada do sada nisam imao toliku volju i poletnost. Ovo je zaista posebno osjećanje snage, koja me drži kao da vibriram u zraku. Toliko sam se predao čaroliji nepoznatog Duha, mislim da sam je već potpuno zavolio.

Misli ne miruju, pokušavam ih usmjeriti prema čaroliji Duha, jer jedino na taj način osjećam svijest i ono „Ja jesam“. Dok krenem misliti nešto drugo, materijalno, čarolija mi se gubi, sve mi postaje manje jasno. Kao da me hvata blaga nesvjestica, od beskrajnih gluposti materijalne prirode koje smo sami uzročili, ukupnim ponašanjem i neznanjem.

Primjetio sam, misli uvijek idu na onu stranu gdje nešto nije u redu, gdje postoji problem, gdje je nesklad, gdje se uzburkala energija. Ako JA ovoga trenutka mogu uživati u dubljem promišljanju o čaroliji Duha, ako sam od toga radostan i osjećam ljubav, pitam se zašto i drugi ljudi ne bi mogli to isto? Jedino mir i vođena misao čini širinu uvida u beskrajni prostor Duha.

Imam osjećaj da smo Duh i JA, kao u ogledalu. Sve dok sam miran i upravljam svojim mislima, sve dok ih usmjeravam ka Duhu, od njega se odbija refleksija koju doživljavam kao čistu svijest. U tom trenutku sve mi je lako, izvjesno, istinito, mirno, slobodno, ljubavno.

Ovo usmjereno promišljanje (kontemplacija), zaista je očaravajuće, možda me može odvesti u nekakav trans. Međutim, svijest mi se sve više produbljuje i apsolutno se ne bojim tog propadanja. Ništa u tom razmišljanju nije neizvjesno, a potvrdu dobivam kroz radost u srcu. Naravno, naiđem na neki čvor u mislima, vjerojatno što se prvi put u životu susrećem sa takvim iskustvom vlastite dubine duhovnog prostora.

Najveće zadovoljstvo od svega ovoga jest osjećaj slobode, beskrajne širine svijesti, kao da sam rastopljen u oceanu svijeta, i svu njegovu snagu dobijam u trenutku.

Ovo dubinsko osjećanje čarolije ne može se riječima opisati. Sada sam svjestan koliko su ljudi jadni, brinući za svoja tijela, posao, novac i sve ostalo materijalno.

Ljudi moji, nisam sanjao, zaista je u meni prava svijest i olakšanje koje sam prvi put mogao spoznati. Naravno, imao sam u djetinjstvu sličnih trenutaka, ali nisam imao pojma što bi to moglo biti. Od sada pa ubuduće svjesno mogu ulaziti u dublje promišljanje, u prostor Duha, gdje dobijem sve što mi je za život potrebno.

Kada budem ovo pričao bliskim ljudima, bojim se neće me shvatiti, reći će da sam možda odlijepio. Valjda će primjetiti u mom ponašanju posebno ushićenje, a ne tugu koju može imati bolesnik? Primjetna je razlika kada je netko lud od ljubavi, i kada je netko lud zbog mentalnog poremećaja. Velika ljubav nikada ne može naškoditi, baš kao velika čistoća zraka, kisika i ozona. Mnogi imaju pogrešno mišljenje i kažu netko pati zbog ljubavi. To nije istina. Prava ljubav je mir, milost, radost, istina, svijest i olakšanje od svega.

Primjećujem, dok mislim o Duhu, obuzima me prijatna toplina. Skrenem li sa tog puta promišljanja, nailazim na more nejasnih misli vezanih za razne materijalne probleme, i odmah se hladim od prstiju prema tijelu.

Imam uvjerenje i spoznaju da moj dah, vođene misli i čista svijest vodi čaroliju Duha, bolje rečeno, čista svijest osvjetljava istinu o Duhu, jer on ne dolazi niodkuda, on je uvijek tu u meni, jer ispunjava svaku točkicu beskrajnog prostora svijeta. U odnosu na svijest, tijelo se mijenja kao kameleon, mijenjajući boju, u ovisnosti od fizičke topline i energije. Kada bi netko mogao promatrati moju auru, imao bi svašta vidjeti, a to sve dolazi od misli i svijesti.

I dalje mislim o Duhu, prisutna je prijatna toplina i radost. Jednako tako, između radosti i lošeg osjećanja, uvideo sam, jedino me dijeli svijest.

Siguran sam u meni postoji sve: tijelo, krv, limfa, unutarnji organi i njihove funkcije, metabolizam, osjećanja, misli. Nekada mi je sve jasno, ali više puta to nije slučaj.

Proizilazi, Duh je čarolija svijeta, a svijest je čarolija tijela, lako se povezuju, jer je Duh sadržan u svijesti.

Posebno me raduje spoznaja, svijest nije energija i ništa materijalno.

Probao sam misliti o Duhu i misliti o problemima.

Između tih razmišljanja moje se raspoloženje mijenja u trenutku, a bukvalno ništa drugo nisam radio, jedino što sam mijenjao SUBJEKT SVIJESTI.

Razmišljajući o tijelu i materijalnom, obuzima me nemir, emocije, nejasnoća, bunilo, neizvjesnost, možda i strah. Nastavljam voditi misli prema Duhu, i raspoloženje se popravlja.

Definitivno zaključujem, SVIJEST, kao komadić prostora Duha, ispunjava moje tijelo, prostim vođenjem misli i praćenim dahom, dovodeći me u skladni odnos sa tijelom, srcem i vanjskim svijetom.

Sama afirmacija „Ja jesam“ može imati bezbroj mogućnosti, jer iza toga moram dodati objekt ili subjekt svijesti, kako bi misaoni tok išao dalje. Vođenim mislima „Ja jesam.... Duh“, sve u meni poprima suštinu Duha.

Eurekaaaaa!!!!!!

Proizilazi, „Ja jesam“ samo ono čemu usmjeravam svoju svijest, sada, u trenutku.

Prema tome, uvijek sam nečega svjestan (pišem, radim nešto), s tom razlikom što sam nekada identificiran sa tijelom i materijalnim, a rijetko sa svemoćnom čarolijom Duha.

Svijest je samo svijest, spiritualni dar. Pitanje je prema čemu je svijest usmjerena.

Ako smo previše svjesni objektivne (relativne, materijalne) stvarnosti, onda smo isključeni iz duhovnog života.

Usmjeravanjem svijesti ka Duhu, tijelo i materijalna priroda kao da nestaju.

Svijest je najsuptilniji prirodan žirokompas, koji nas savršeno orijentira u prostoru i linearnom vremenu, dok smo budni.

Najjednostavniji život je ljubav prema Božanstvu.

Povežite se ovoga trenutka, u mislima, preko afirmacije „Ja jesam“, sa Duhom (praznim prostorom u sebi), i možete odmah osjetiti radost od čuda čarolije u srcu. Učinite tu mantru jasnijom, i vaš uvid će biti širi i jasniji.

„Ja jesam ..... Duh“, ne smije biti napor, nego istinsko prožimanje u srcu.

Suština samospoznaje tiče se navikavanja uma na sveprisutnost, i jednostavnost usmjeravanja svijesti ka Duhu, s ciljem buđenja osjećaja da se uvijek radi o jednom prostoru svijeta, iz koga se često puta izdvajamo, vezujući se za tijelo i materiju.

Podvojena svijest (dvojnost ili dualizam), vodi me u strah, gdje sve doživljavam nejasno i konfuzno.

Sama svijest je iznad tijela, materijalnog i iznad energije. Ona je čista duhovna poveznica slijepog tijela i beskrajne moći Duha, nama bliske ljubavi prema božanskoj milosti.

Više nemam nejasnih misli, jer sam ih izveo u čist osvjetljen prostor ISTINE, iza koje ne postoji ništa drugo, nego Duh.

Naravno, moram još mnogo toga naučiti i posložiti u mislima, kako bi moja usredotočenost s lakoćom bila povezana sa Duhom.

Radujem se što ništa posebno ne morm raditi, nikuda ne moram ići, ne moram biti nitko poseban.

„Ja jesam .... Duh“, kako je to moćno osjećanje u meni.

Iz stječenog iskustva vjerujem, vodit će me čarolija Duha. Sve će se samo pojaviti u mojoj svijesti; da li moram jesti, raditi, brinuti za nešto. Kroz svijest sam otkrio Duh u sebi, osvjetlio ga istinom, radostan sam što ga bezuvjetno volim, i siguran sam da će mi u svemu pomoći.

Moja pažnja, ljubaznost i potpuna odgovornost, biti će usmjerena mislima ka istini o Duhu.

Prioritet moje svijesti će biti duhovni sadržaj.

Imajući svijest o čistom duhovnom prostoru tijela, moj život će zasigurno biti ispunjen.

Sve drugo je stvar vlastitog izbora, kako se kaže slobodne volje, u ovisnosti prema kom subjektu ću usmjeriti svijest.

Po pitanju svijesti ništa nije sporno, to je božanska nota, i uvijek je prisutna na nekoj razini prosuđivanja. Njome se služimo trenutačno. Problem dolazi od tijela (osjećanja, misli, ega, i uma), koji se grčevito bore privući svijest.

Pokazalo se da je najjednostavniji način života kada se svjest usmjeri na ljubav prema Božanstvu.

Duhovno znanje je veoma značajno za jednostavno upravljanje mentalnim i duhovnim sadržajem.

Pođimo od spavanja, gdje je svijest prisutna u vidu elementarnog disanja.

Dječija svijest jest ego.

Svijest odraslih i zrelijih osoba jest um.

Puna duhovna svijest je povezana preko apsolutne istine sa apsolutnom svijesti i hramom Duha.

Svaka svijest ima određenu snagu, koja se prenosi vibracijom energije, i njome osvjetljavamo neki objekt ili subjekt promatranja.

Zanimljivost svijesti je u tome što nemam potrebe ništa popravljati po pitanju svijesti, jer je ona duhovne kategorije, već moram osvješćivati tijelo i um, da bih mogao upravljati mislima.


SEX

Rijetko ljudi koriste sex na pravi način, i uglavnom se zbog toga stide, gurajući ga u vječiti tabu.

Ako želimo čovjeka duhovno uzdignuti i probuditi svijest na višu duhovnu razinu, moramo imati znanje kako se to radi.

Sama svijest se tiče Božanstva i najdubljih osjećanja, nešto što nadilazi površinska osjećanja, misli, ego i um.

U čemu možemo pronaći najdublja osjećanja, kod duhovnog tragača, početnika?

Zasigurno se radi o seksualnosti, jer se kroz nju, pojedinac, na fizički način, najdublje može približiti Božanstvu, ljubavi, svijesti i istini.

Nameće se pitanje, što je u tome nenormalno, i zbog čega pojedinac skriva svoju seksualnost?

Kod svih životinjskih vrsta, sexualnost je u funkciji prirodnog produžetka vrste. Životinje su stalno seksualno spremne, ali to koriste samo kod parenja.

Čovjek je izuzetak u svemu, naravno i u svojoj seksualnosti.

Jedino djeca do puberteta imaju prirodan - božanski odnos prema svojoj seksualnosti, ali to nije ni najmanje slučajno. Djeca se time brane, i seksualnu kušnju ne dovode u pitanje prije fizičke zrelosti (poslije puberteta i socijalne podobnosti).

Nema sumnje, seksualnost je najprirodnija stvar, jedino je pitanje kako je izvući iz prljavog veša, i učiniti je životno i duhovno svrsishodnom. Pri tome moramo imati u vidu činjenicu da seksualnost i sex nisu ista stvar. Seksualnost je čovjeku veoma značajna u svakom pogledu, i može ga uzdignuti do prosvjetljenja (kroz Tantru). Na drugoj strani, sex je nešto krivo postavljeno, u odnosu muškarca i žene.

Sex spada u sva fizička i strastvena pretjerivanja čovjeka.

U duhovnosti, kroz prizmu sexa nazire se mogućnost buđenja ljubavi, i to je jedino dobro, zbog čega ga svi ljudi na svijetu vole. Prava je šteta ako se iz svakog sexa ne izrodi ljubav, jer suština svijeta nije u tome da na planetu bude toliko ljudi koji neće imati što jesti, nego osloboditi Duh iz svega materijalnog.

Ljudi su izuzetno svjesni svojih poroka (sex, novac, alkohol, droga, pretjerivanaje u hrani, pohlepa), zato vješto izbjegavaju svaku priču o svojim tjelesnim slabostima.

Na drugoj strani, ljudi otvorenog srca, puni ljubavi, slobodno se osjećaju u svemu, pa i u sexu.

U objektivnoj, relativnoj i materijalnoj prirodi, postoji bezbroj devijacija gdje nije poštivan kozmički red, međutim, većinu pogrešaka nazivamo greškom prirode.

Sve ono što je djelo čovjeka spada u neznanje, neprobuđenu duhovnu svijest, nedostatak ljubavi prema Božanstvu, neprihvaćanje apsolutne istine i slobode, i konačno, nesvjesno ljudsko nadmudrivanje sa svemoćnim Duhom.


REALNOST KREIRAMO SAMI

Na duhovnom planu ništa nije materijalno, niti energija. Zato se ne moramo mislima opterećivati u vezi sjećanja, ili bilo čega drugog. Tu ne postoji želja, jer je duhovni plan upravo SADA, gdje već imamo sve. U vezi sa tim moramo odbaciti svaku iluziju, svaku želju, i umjesto toga zamisliti kao da je već prisutno. Zbog toga kažemo, na nirvanskoj razini vrijeme ne postoji, jer je sve vječno.

Svakom željom, nadom i očekivanjem, upravo u mislima kreiramo realnost, koja nas veoma uzbuđuje. Mi to činimo stalno. Naše su misli u tom slučaju okrenute vanjskom svijetu (koji će ispuniti želju). A takvih želja ima bezbroj, upravo onoliko koliko smo slabi prema materijalnim izazovima (hrani, novcu, sexu i dr.).

Ako u vezi neke želje dublje promislimo, time što ćemo misli usmjeriti u suprotnom smjeru, prema našoj unutarnjoj dubini, dolazimo do istine gdje misli nemaju nikakav značaj, a želja, kao objekt razmišljanja, kao da je već tu - ispunjena.

Kontemplacijom (usmjerenim mislima), naš um postaje prilagodljiv u trenutku, različitim razinama zamišljene realnosti.

Na taj način svaku projekciju subjektivne duhovne stvarnosti možemo imati SADA. Takvim ponašanjem lako sebe dovodimo u stanje mira, prazne glave i uvida gdje se prijatno osjećamo.

Trening kontemplacije će nas dovesti do stanja kada možemo svaku želju, mislima odvesti u prostor istine, gdje će ona biti analizirana, ogoljena i rastopljena, na način da je vidimo sada u ovom trenutku duhovne stvarnosti. To nije iluzija, nego spiritualna mogućnost. Zid istine koji čuva hram Duha je blještava svjetlost nevjerojatne jačine u koju ne možemo gledati, čak ni trećim okom. Takva svjetlost (poput najjačeg prirodnog lasera), rastapa vibraciju energije, prevodeći je u apsolutno stanje - Duh.

Sa istinom prestaje iluzija, koja nam neda mira u mislima.

U objektivnoj stvarnosti idemo za tim da sve doživimo osjetilima.

Na višim duhovnim razinama sve je slično, samo što smo materijalnu stvarnost zamijenili duhovnom., i time postigli savršenu čistoću života.

Često puta dopuštamo da vanjski svijet kontrolira naš unutarnji svijet. To moramo preokrenuti. Naše misli diktiraju šta ćemo privući. Moramo dopustiti da naš unutarnji svijet pokreće naš vanjski svijet.

Moramo u potpunosti poništiti realnost koju imamo, čak i da ne mislimo o njoj kao o realnosti, niti kao o nečemu što ne želimo, već kao o iluziji - i da u potpunosti kreiramo realnost koju želimo, najprije u imaginaciji ali tako kao da je ona jedina realnost ovdje i sada; nikako kao nešto što je zamišljeno i što će tek doći i što mi "privlačimo".

Nikako ne smijemo "mijenjati stvari" i boriti se protiv nečega što ne želimo, tako što ćemo "privlačiti ono što želimo". Time još više dajemo značaj realnosti koju ne želimo, i na taj način je držimo i dalje. Ovdje samo privlačimo, ništa ne odbijamo.

Duhovna razina je prostor apsolutne svijesti, istine i slobode. Prostorno promatrano na modelu holograma svijeta, Duh je iznad metafizičke realnosti energije. Duhovnost nas upravo uzdiže u prostor gdje možemo imati mir, i bez svekolike pomoći Duha. Zato se to i kaže: oslobađanje Duha.

Iz svega proizilazi da nam Duh u svemu pomaže, a da toga nismo dovoljno svjesni. Tek onda kada oslobodimo Duh, ulazimo u stanje mira (potpune bespomoćnosti, u vidu blaženstva).

Svakako je umiranje najbolji primjer, gdje se kreacija bića potpuno razlaže i oslobađa Duh. Tijelo se razlaže poluraspadom tvari (prelazi u neki novi oblik), a duša, u ovisnosti da li je ispunila zadaću, ili će ponovo inkarnirati, ili će otići u vječni mir, rastopljena od svjetlosti istine, i postati Duh.

Nikada u životu ne moramo patiti zbog neispunjenih želja, ne moramo biti pohlepni, kad već imamo spiritualne sposobnosti, sa kojima budimo svijest o svakoj zamišljenoj realnosti, kao refleksiji beskrajne pomoći Duha.

U ovim riječima je sve sadržano, no da li će svima biti jasno?

Ništa fizičko se ne može porediti sa energijom.

Energija se ne može porediti sa apsolutnim stanjem - Duhom.

Obzirom da smo materijalizirano biće, pripadamo svim razinama stvarnost: fizičkom tijelu, energiji i Božanstvu. Od nas se traži sklad i mir, jednostavnim usklađenjem fizičkog, mentalnog i duhovnog aspekta.

Zajednička razina ili prostor odakle je moguće biti prisutan u svim aspektima života jest astralna razina srca (četvrta čakra), u kojoj pjeva ljubav. Ali, to je samo početak duhovnosti. Sve drugo moramo sami istražiti kroz vlastitu samospoznaju.

Ne smijemo se odupirati ničemu, pa i željama. Dopustimo umu neka kreira želju, koju ćemo mislima propratiti do istine, gdje će se pokazati da li je želja opravdana ili nije.

U našim životima biti će mnogo neostvarenih želja i beskrajnih misli.

Prisustvom u dahu dobijamo mir i svaka će misao ipak biti spržena, a time nestaju i želje, ali zato počinje meditacija.

Oko nas sve izgleda materijalizirano, sumorno, bez nade. Ljudi su daleko od ljubavi, i sve nam je teže biti pažljiv, ljubazan i odgovoran. Onaj tko se u tom kaosu sjeti prisutnosti Duha, udahne duboko i dublje promisli, biti će trenutačno oslobođen svih mučenja u mislima.

Iz naše prostorvrijeme perspektive, čak ni nebo ne obećava. Često puta je magla, oblačno i tama od noći. No, ako malo dublje promislimo, iza noći sviće jutro, iznad oblaka je nebo čisto, a magla se raziđe kada u prostor bude svjetlosti i topline.

Nije praktično izjedati sebe zbog neostvarene želje. Umjesto toga želju moramo povesti u visine čistog prostora, pa neka ona sama odluči da li je prava ili nije. Ako nije prava, uplašit će se vidsine i istine i odustati na pola puta.

Ne smijemo dozvoliti stišavanje misli, nego im dozvoliti da se izraze do kraja, jedino tako će nestati napetost i biti mir u kući (tijelu). Misao je uvijek nečim izazvana, i to se mora rasvijetliti do kraja.

Neprijatan je osjećaj prostora i protoka linearnog vremena, i zato je važno imati jasne i mirne misli. Ako niste u stanju sebe smiriti u mislima, imat ćete pravi ringišpil u glavi.

Kod svakog fizičkog zadovoljstva, nedostaje duhovna dimenzija (i životinje se fizički zadovoljavaju), jer je tijelo u suštini slijepo, i cjelu stvar možemo popraviti, ako je rasvjetlimo do kraja. Fizička zadovoljstva niti obećavaju, niti ispunjavaju čovjeka, jedino ga dovode u stanja iluzije.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 8. dio

OBITELJ PRIRODNO UTOČIŠTE

Svima nama obitelj najviše znači u životu. Vjerojatno zbog toga što se u okviru obiteljskog kruga najlakše može probuditi bezuvjetna ljubav. Tu smo rođeni, odrasli, stvorili navike, i osjećamo se sigurnim i zaštićenim u tom prirodnom nukleusu i skrovištu, u kome možemo izraziti sebe na fizičkom i mentalnom planu. Obitelj je ujedno pravi temelj duhovnosti.

Sva životna ostvarenja, upravo se dešavaju u obitelji.. Tu se rađaju djeca, odrastaju i postaju zreli ljudi, sposobni roditi novo sjeme i djecu.

Prva iskustva radosti, ljubavi, odgovornosti i prosperiteta, upravo dobijamo od obitelji.

Fizičko odrastanje djece mora biti praćeno duhovnim rastom roditelja. Tako dolazimo do prirodnog usklađivanja fizičkog, mentalnog i duhovnog aspekta. Na primjeru unuka, oca i djeda, to se lako vidi. Obitelj je prirodna škola za svaki uzrast.

U okviru obitelji, ponašanje svih članova zajednice je vidljivo u svemu, i kontrolirano od svih. Na taj način, svaki pojedinac lako spoznaje vlastitu narav, suočava se sa njom na pravi način, i ima mogućnosti raditi na sebi, podržan od svih.

Kada je čovjek usamljen, bez obitelji, primoran je prikloniti se drugima, pri čemu napušta vlastitu prirodu. Čovjek nema vremena promatrati sebe, nego se u svemu bavi promatranjem i identificiranjem sa drugima.

Životna sila i snaga čovjeka, najlakše se gubi ako je usmjerena ka vanjskom svijetu.

Čovjek je prirodni biogenerator velike snage, namijenjen za održavanje vlastitog sustava (tijela i života), i ne treba skrbiti druge, jer i oni imaju vlastite biogeneratore.


LJUBAV

Duh je čarolija i kozmička igra u koju smo uključeni preko Božanstva. Naši bliski ljudi, prijatelji, poznanici i svi ostali, uključeni su u čaroliju Duha, netko sa više, a netko sa manje žara za ljubavnom igrom, što čini individualnu stvar svakog pojedinca. Međutim, u ovisnosti od ljubavne volje prema Božanstvu, gradimo vlastite odnose prema drugima.

Koliko je netko probudio u sebi ljubav prema Božanstu, njegova sila privlačenja prema drugima će biti sukladna tome.

Ljubav u svemu djeluje kao oslobađanje. Često ne pravimo razliku između fizičke - seksualne privlačnosti, s jedne strane, i duhovne slobodne ljubavi, s druge strane.

Fizička privlačnost među ljudima je prolazna, i nema nikakve veze sa božanskom ljubavi.

Popunjavanje ljubavne mreže prema Božanstvu (širenje ljubavi u svijetu), na planu cjeline holograma svijeta, čini suštinu čovječanstva i ljudske vrste.

Ljudsko biće ima fizičko tijelo, to je naša individualna materijalizacija, i tu ništa nije sporno. Sve je to dio duhovne kreacije svijeta, i tako je moramo prihvatiti.

Ljubav nas čini božanstvenim bićem, i sve što vodi prema ljubavi, moramo podržati.

Doživljaj ljubavi je slojevit, gdje se blaženstvo, milost, pažnja i potpuna odgovornost dopunjuju i pojačavaju.

Kada u fizičkom tijelu pratimo dah, kontempliramo i misli usmjerimo prema Božanstvu, naše se biće mijenja, jer se doživljaj života penje na višu razinu.

Život ne smije biti ničim ograničen, još je najgore kada sami sebe, iz neznanja, ograničavamo u mnogim stvarima.

Imajući u vidu beskrajne mogućnosti dubljeg promišljanja, i duhovno buđenje, u smislu proširivanja svijesti do viših slojeva apsolutne svijesti (univerzalne kozmičke svijesti), jednostavnost života mora uvijek biti prisutna. Ne postoje granice samospoznaje, samo je potrebno duhovno znanje, procedura prisutnosti u dahu, kontemplacija, meditacija, yoga i fizičko pročišćenje tijela.

U našem biću sve je idividualizirano: volja, radost, zdravlje, duša, seksualnost, ali se sve preliva na širi kozmički plan, svuda gdje energija vibrira.

Zato je pogrešno tumačenje u smislu posjedovanja istine, ljubavi, svijesti i slobode, kako mnogi misle, jer ništa od toga ne može biti ničije vlasništvo, izvan duhovne suštine svijeta.

Moramo uvijek dublje promišljati, i biti će jasno da ne postoji mogućnost posjedovanja sebe, i drugoga, jer nas nitko ne može ograničiti u osjećanjima, emocijama, mislima, svijesti, istini, ljubavi.

Upravo nas misli dijele od samospoznaje i najvišeg ljudskog ostvarenja.

Viša razina prosuđivanja, kao širi uvid u pravo stanje stvari, dovodi nas u vezu sa Božanstvom, koje nas čini pažljivim, ljubaznim i odgovornim bićem. Ne moramo biti savršeni, ali je ugodno imati mir, biti radostan, zdav, s osjećanjem ljubavi, istine, svijesti i slobode.

Svi mi olako upadamo u stanja ljutnje, bijesa, previše pričamo, svašta pričamo, gubimo sirovu snagu, rijetko smo mirni, a još manje dublje promišljamo. I to nam se sveti na svakom koraku.

Moramo uvijek imati u vidu, sve što je duhovno, jedino izvire i završava u Duhu, i ni pod kojim uvjetima ne može biti duhovna materija, ili duhovna energija.


DA LI BOG POSTOJI

Stalna je tema da li Bog postoji?

Jednostavnim razmišljanjem uviđamo da je svijet cjelina, kao JEDNO, kao Bog. U kontekstu jednote, ne može postojati ništa duplo.

Sve na svijetu za sebe može reći: „Ja jesam Bog“, i to je ispravno. Ali, ništa na svijetu ne posjeduje svijest, izuzev čovjeka, i ništa na svijetu nikada neće reći „Ja jesam Bog“.

To jedino možemo očekivati od čovjeka.

Međutim, da bi čovjek izgovorio „Ja jesam Bog“, onda zaista mora biti na razini Boga, u svemu. Čak i kada netko kaže „Ja jesam“, postavlja se pitanje na koga je mislio. Naše su identifikacije beskrajne, i upravno je u duhovnosti najbitnije pitanje: „Tko sam“.

Zaključak je, čovjek ne smije biti izvan Boga, jer je upravo od Boga dobio svu moć svijeta - SVIJEST. Svatko ima obvezu prema Bogu, osvijestiti svoja tijela do najviše razine, apsolutne svijesti. Zbog poznatih ograničenosti materijalnog svijeta, to se ne može napraviti u jednom prolaznom životu, kakav mi živimo. Potrebno je puno raditi na sebi, imati sva znanja svijeta, biti posvećen duhovnoj praksi, i na kraju osloboditi Duh.

Krajnje je nesvjesno ponašanje, isticati materijalno tijelo i osjećanja, a odbacivati ljubav, istinu i svijest.

Da li Bog postoji je individualna stvar svakog pojedinca, do koje razine je uspio sebe osvijestiti. Obzirom da sve radimo i postojimo kao svjesna bića, moramo znati da je naša svjesnost rastegljive prirode, od elementarne svijesti (običnog disanja), pa sve do apsolutne svijesti (Duha). Na raznim razinama svijesti, naše identificiranje može biti u bezbroj mogućnosti. Ne možemo nikome zamjeriti zbog toga da li je manje ili više probudio svijest. To će se svakome dogoditi kada dođe pravo vrijeme.


OČI SU OGLEDALO DUŠE

Obično većina ljudi koristi ogledalo da vidi svoju frizuru, šminku, garderobu i vizualni izgled.

Ovoga puta naš pogled će biti prema očima u ogledalu. Prema onome što znači naše istinsko „Ja jesam“, koje prepoznajemo preko zenica očiju u kojima se reflektira duša.

Stanite ispred ogledala.

Opažate svoje tijelo, za koje kažemo da je objektivna realnost.

U ogledalu opažate svoju sliku, koja predstavlja dvodimenzionalnu sliku vaše duše, za koju kažemo da je metafizička realnost.

Sebe u ogledalu doživljavamo preko osjetila vida, naših očiju, pri čemu nam misli pokušavaju dati nekakvu viziju onoga što oči opažaju. Bez misli i uma, nije moguće registrirati opažanje.

Opažanje je višedimenzionalno, i ne možemo se fokusirati samo na jedan detalj u trenutku. U našem umu se već stvorio duži film onoga što smo vidjeli. Ako kojim slučajem nismo zadovoljni svojim izgledom i dušom, u mislima može doći do nezadovoljstva. Umjesto da smo mirni pred fizičkom i metafizičkom realnošću, mi se nepotrebno zabrinjavamo, i istražit ćemo zbog čega se to javlja.

Kada bi sve oko sebe promatrali na takav način, vjerojatno bi uskoro poludjeli od beskrajnih misli i mnoštva informacija u umu. Umjesto toga, postoji nešto drugo, koje nas u potpunosti oslobađa takve napetosti. To drugo je nevidljivo ogeldalo, koje jednovremeno vidi fizičko tijelo ispred ogledala i sliku duše u ogledalu, a nazivamo ga TREĆE OKO ili SVIJEST.

Običnim očima, uz svjetlost, vidimo samo do horizonta.

Iza horizonta nije potrebna nikakva svjetlost, već trećim okom opažamo ISTINU, koja zrači NADSVJETLOST, štiteći palaču Duha, od fizičkih i metafizičkih onečišćenja.

U svijesti ne postoje nikakva dimenzionalnost opažanja, nego je sve kolažni uvid, u trenutku.

Kada gledamo sliku na ekranu, mi opažamo cjelinu filma, međutim, ako usporimo reprodukciju, vidjet ćemo da u svakoj sekundi prođe 24 slajdova, posebnih slika.

Znači, svijest je neutralni jednovremeni promatrač u trenutku, tijela i duše. Zato svijest nije ni materija, niti energija, već izvire iz apsolutne svijesti Duha.

Nije jednostavno gledati sebe u oči, u ogledalu, jer se javlja stereoskopski (višedimenzionalni) doživljaj, koji nije istina, već stvorena iluzija na razini uma. Često puta ljudi znaju nekome reći: „gledaj me u oči“, jer time mogu prepoznati istinu „Ja jesam“, jer je moguće da se JA, u tom trenutku, odnosi na nešto drugo. Život je jako kompliciran kada ga živimo u nečije ime. Mi osjećamo u dubini da nešto nije u redu, ali nas ego stalno uvjerava kao da je sve normalno.

Neki se često razočaraju gledajući sebe u ogledalu, iz prostog razloga što nemaju pravi doživljaj o sebi, nemaju istinu „Tko sam“, i nemaju probuđeno treće oko i duhovnu svijest. Kreirati istinu o sebi na račun frizure, šminke, vanjskog izgleda i garderobe, zaista je naivno i smiješno. Na žalost, mnogi se time služe, jer nemaju pojma o vlastitoj duši, koja je uvijek božanska.

Tko ne može sebi gledati u oči u ogledalu, znak je neprobuđene ljubavi. Ako promatranjem sebe u ogledalu, jedino osjećamo fizički, vizualni doživljaj, onda zaista nismo probudili ljubav i svijest. U tome je izvor svih naših nezadovoljstava. Uspostavljajući ljubavni odnos sa vlastitom dušom, mi se u trenutku mijenjamo i usklađujemo sa duhovnom suštinom svijeta.

U toj ljubavi više nije bitna frizura, šminka, vizualni izgled i garderoba. Jedino je važan osjećaj „Ja jesam“, kao ugodna manifestacija i refleksija ljubavi prema Božanstvu u grudima, i srcu.

Opažanje trećim okom, još uvijek nije cjelovit uvid i svijest, sve dok se ne poveže sa apsolutnom svijesti, iznad tjemena glave, u sedmoj čakri.

U duhovnoj stvarnosti nije moguće nametati svoju volju drugome, i svatko neka radi onako kakva mu je svijest. Međutim, neprijatna je slika iskompleksiranih mlađih osoba, koji su razočarani u sebe, zbog neznanja, jer nemaju pojma „Tko sam“. Njhova identifikacija nije usklađena sa vlastitom dušom, i naravno da se osjećaju jadno, zabrinuto i uplašeno, jer nemaju istinu o sebi, kao nešto što ih spaja sa Božanstvom.

Iz perspektive običnog čovjeka, put ka uzdizanju moguć je uz duhovno znanje.

Veoma je prirodno, istinito, ljubavno, svjesno, zdravo, radosno, prosperitetno, živjeti sa osjećanjem u grudima - „Ja jesam“. Taj osjećaj je čovjeku najbitniji. U tom osjećaju je sadržano životno ostvarenje čovjeka. Do njega se najjednostavnije dolazi istinom i ljubavlju prema Božanstvu.

To je sve.


SVIJEST IZBLIZA

Nešto najgore što se pojedincu može dogoditi jest da ne probudi svijest.

Da nije spiritualnosti i probuđene svijesti, ništa ne bi bilo od spoznaje svijeta, Boga, duhovnosti, energije, duše, itd.

Najširi uvid prema beskrajnom svijetu jedino je moguć kada se taj svijet fokusira u najsuptilnijoj točki, i upravo se refleksija svijeta dešava u našoj svijesti. Duhovnim putovanjem, iznad brzine svjetlosti, kao na dlanu, možemo vidjeti cjeli svijet.

Spoznaja svijeta kroz objektivnu realnost pojavnog svijeta, metafizičku realnost energije, apsolutnu istinu i Duh, jedino je moguć u TRENUTKU SVIJESTI.

Na taj način je postala teorija Velikog praska. Na temelju toga procjenjuje se da je početak svijeta od prije 13,5 mlrd godina, a ljudske vrste prije 4,5 mlrd godina, ili 700 milijuna godina od postanka pračovjeka.

Netko je nekada prosvijetlio i spoznao istinu o svijetu u kome živimo, od čega se razvila duhovnost.

Bez svijesti, svijet, Duh, materija, energija, kao da ne postoje, i predstavljaju veliko NIŠTA.

Kada našim mislima idemo u dubinu do najsuptilnijih detalja, i osvjetlimo istinu, pojavi se jasnoća, nama poznata kao SVIJEST. Upravo je svijest refleksija i potvrda da je istinito sve ono što smo promatrali. Ojekti i subjekti promatranja su beskrajni, upravo u svakoj točki holograma svijeta. Obzirom da je kroz prostorni hologram obuhvaćena svaka točka, nema mjesta za VRIJEME, i zato kažemo da je svijest jedino moguća u SADAŠNJEM TRENUTKU, bez vremena, kao osvjetljena istina i slika.

Vrijeme jedino ima značaj kada se mjeri udaljenost između dvije točke u prostoru, koje nazivamo linearno vrijeme. To linearno vrijeme predstavlja čovjeku veliki problem, jer se time oživljavaju sjećanja, prošlost, poznata kao ego. Budućnost je također neutemeljena, jer nije moguća u vremenu, ali je u umu doživljavamo kao realnost. Naravno, radi se o iluziji.

Obzirom da je pojavna, relativna i materijalna priroda iluzija u odnosu na duhovnu realnost, primorani smo živjeti u takvoj sredini i realnosti gdje postoji linerano vrijeme.

Preko spiritualnosti i svijesti, imamo mogućnost jednovremene prisutnosti, poznate kao SVEPRISUTNOST, u svakoj realnosti svijeta. Tu ne možemo biti isključivi, jer je za nas jednako bitan fizički, mentalni i duhovni aspekt života.

Na freskama svetaca, oko glave je prikazan oreol svjetlosti kao simbol da je beskrajni svijet sadžan u svijesti čovjeka.

Ovu potvrdu srećemo kod gledanja aure, gdje se svjetlost javlja u raznim bojama, u ovisnosti od razine probuđene svijesti.

Jednako tako svijest se javlja u intuiciji, kontemplaciji, meditaciji, uvijek na jednak način.

Svi smo jedinstveni, jer smo stvoreni od JEDNO. Na najvišoj razini stvarnosti ne postoji muško i žensko. To se pojavljuje u objektivnoj stvarnosti, pojavnoj, relativnoj, prolaznoj i materijalnoj prirodi, kao dokaz njene nesavršenosti, gdje mora postojati polarnost radi stvaranja naboja, kao pokretača života.

Podjele među ljdima su neprimjerene ljudskom rodu u svemu. Rangiranje ljudi na temelju diploma, društvene podobnosti i dr. ne vodi dobročinstvu, ljubavi, istini, svijesti, slobodi i miru. Naša su djeca božanska, a društvo se usudi, kroz obrazovanje, davati im ocjene od 1 do 5. Ako su djeca božanska, nisu im potrebne sramne ocjene. Mnoge stvari društvo radi protiv čovjeka, ali nitko ne vidi istinu.

Pravim znanjem oživljavamo refleksiju svijeta u našoj svijesti, čime dolazi do jasnoće pogleda na svijet, i potpunog uvida u smislu istine.

Put, magistrala, jasnoća, uvid ili svijest, između nas i svijeta je jedan, dvosmjeran, u vidu beskrajnog osvjetljenog kruga.

To je uzvišeni put, očišćen od svega onoga što bi zasmjetalo i usporilo brzinu naše svijesti. Na tom putu postoji samo svjetlost i ništa više. Čak i sama svijest ide većom brzinom od svjetlosti, jer je svijet beskrajan, a moramo u trenutku stići u bilo koji prostor i točku svijeta.

Svijest nije naša, neovisna je, i pojačava se samo onda kada smo potpuno prisutni u njoj.

Ako pažnju usmjerimo na nešto izvan glavnog puta života, naša svijest se u trenutku ruši, i ponovo usmjerava na objekt razmatranja u mislima. Sve dok ne postignemo iskustvo cjelog puta, nije moguće probuditi svijest do kraja.


BUMERANG

Duhovno promatrano život čovjeka ne može biti privatno vlasništvo, jer zbog osjećanja, misli, emocija, ega, uma i svijesti, lako utječemo na bliske i druge ljude, čime direktno mijenjamo njihove živote.

Filozofija, ideologije, religije, moderno društvo i globalni svijet, na svaki način koriste tu mogućnost duhovne pripadnosti čovjeka svima, i pojedincu uskraćuju prava na ljubav, istinu, svijest i slobodu. To se radi krajnje perfidno, u vidu socijalne brige za čovjeka. Svaki slobodan pojedinac može sebi urediti život do najviših ljudskih vrijednosti, i za to mu nitko nije potreban.

Korišćena je svaka rupa u neznanju ljudi, duhovnoj neprosvećenosti, i usmjeravanju ljubavi prema moralnim (izmišljenim) vrijenostima. Na taj način pojedinac nikada nije imao slobodnog prostora za sebe, gdje bi se probudio i shvatio suštinu života.

Duhovnost se lako uči kada se tradicionalno prenosi s koljena na koljeno. U našem slučaju, sve je učinjeno da ne budemo duhovni ljudi, već slijepi poslušnici religioznog morala, društvenog znanja i vladavine moći.

Duhovnost je božanska, nenametljiva, i uvijek se pokazuje kroz najviše vrijednosti svijeta, kroz ljubav, istinu, svijest i slobodu.

Danas kada nam je najviše stalo do najviših ljudskih vrijednosti, daleko smo od vlastite duhovnosti, i jedino možemo reći to je bumerang kvarne igre pojedinaca i moćnika, koji su zabranjivali i skrivali duhovne vrijednosti od ljudi i čovječanstva.


VRIJEME

U prostoru najčistije vibracije vlada konstanta energije, gdje vrijeme ne postoji. Vrijeme je u prostoru jedino moguće preko valova kozmičkih zračenja, ili materije.

Sama vibracija je toliko suptilna da se ne može izraziti nikakvom dimenzijom, a samim tim ne možemo niti definirati postojanje vremena u takvom prostoru.

Od Velikog praska bilo je potrebno 300.000 godina do pojave prvih valova subatomskih čestica, i mogućnosti mjerenja linearnog vremena.

Simbolizam Velikog praska se očituje kroz neizbježnu potrebu energije, da prođe zid apsolutne istine i postane čisti Duh.

U materijalnoj prirodi prostor i vrijeme definiraju objektivnu realnost.

Priroda nastaje kada vibracija energije polako gubi apsolutnu čistoću, i u prostoru dolazi do sve veće prisutnosti materijalnih elemenata. Zbog toga bezvremena konstanta gustine vibracije energije poprima dimenziju linearnog vremena. Naša tijela su upravo stvorena u prostoru materijalne prirode, gdje su povoljne mogućnosti vibracije energije za razvoj života.

Prošlost, sadašnjost i budućnost gube linearno vrijeme kada vibracija energije pređe u prostor apsolutnog stanja. Tada kažemo da se krajnosti linearnog vremena spajaju u JEDNO, bez vrmena.

Gdje je materija tu postoji linearno vrijeme, od koga ovisi buđenje ljudske svijesti. Pojavom subatoma, atoma i molekula, stvara se atmosfera u kojoj je zrak sa kisikom i vodikom, a oni čine preduvjet života preko disanja (elementarne svijesti). Dovođenjem disanja u rezonancu sa linearnim vremenom, direktno mijenjamo razinu svijesti.

Bezbrojne su mogućnosti razine svijesti, ali ipak izdvajamo one najvažnije:

- elementarnu svijest (disanje pri dubokom spavanju),

- podsvjesni um,

- svjesni um i

- nadsvijest.

Na sadašnjem stupnju evolucije i svijesti, mi ne znamo što hoćemo; raditi na novim tehnologijama na produženje života, biorecikliranjem organa i tijela, ili prihvatiti duhovnost kao prirodni put za oslobađanje Duha.

Apsolutno stanje je prostor apsolutne stvarnosti, ili istine.

Prostor metafizičke realnosti energije se očituje kroz vibracije.

Prirodu čini pojavni, relativni i materijalni svijet.

Sve što čini suštinu i cjelinu svijeta, sadržano je u svakoj točki prostora, jer sadrži prostorni model svijeta, do najsuptilnijih granica, istine i apsolutnog stanja.

Kreacija svijeta se odvija sama od sebe, neovisno o bilo čemu drugom.

Jedino čovjek može biti svjestan istine svijeta, djelomično ili potpuno, u ovisnosti do kojih razina je probudio svijest.



ŽIVOT I TIJELO

Život naš je duhovne prirode, što znači da je vječan.

Tijelo naše je veoma kvarljiva roba, kao što je sve od krvi i mesa kvarljivo.

Na život ne možemo utjecati, jer je on komadić duhovne suštine svijeta. Jedino možemo biti svjesni života i Duha. Što god radili i ma gdje bili, uvijek smo živi.

Tijelo smo prihvatili svojom voljom, čime je zadovoljena kozmička pravda. Što se tijela tiče, ono ne mora živjeti niti jedan da. Život ne trpi strah, neizvjesnost, i sve ono kada nemamo jasnu odluku. Smrt je za život potpuno izvjesna stvar, jer se tada oslobađa Duh.

Za održanje života nije potrebno ništa.

Za održanje tijela potrebno je održavati dah i biti izložen svjetlosti. Ovo se odnosi na elementarno održanje.

Prosto rečeno, kakve su nam misli takva nam je i hrana potrebna za život.

Uz duhovne misli, čak nije potrebno ni disanje (primjer višegodišnjih meditacija lama na Tibetu).

Svaka misao koja nas identificira sa materijom i tijelom, traži hranu sličnog porijekla. Kvarljive misli traže kvarljivu hranu (u smislu strasti). Ništa ne može biti slučajno, i svaka manifestacija ima uzrok.

Preko svijesti održavamo razine duhovnog ostvarenja, jer je svijest jedino duhovno u nama.

Niska razina svijesti daje nam nisku moć prosuđivanja i uvida.

Najviša razina svijesti vodi nas u prosvjetljenje.


UM KAO BLAGOSTANJE

Um se u nama u svemu ponaša kao um našeg kućnog ljubimca. Ako mislima ne usmjerimo um, ne znamo ga voditi i smiriti, on će slijediti osjećanja i misli (nagonski), jer um upravo zato služi. Bez naše odluke, um nema izbora, i mora nešto raditi, pa makar to bilo štetno i opasno po nas i okoliš.

Um je čvrsto vezan za tijelo, i njegova širina svijesti je samo do horizonta. Za čovjeka je to nedovoljno i mora nastaviti proširivati vidike prema svijetu u kome živi.

Tu mnogo može pomoći znanje. Međutim, u nedostatku znanja, postoji nešto što će svakog pojedinca osvijestiti do najviših razina, a to je božanska ljubav.

Snaga ljubavi je usmjerena prema našem životnom putu, istini i Duhu. Ljubav nas oslobađa suvišnih misli, i fokusira da volimo čaroliju Duha. Kroz ljubavnu igru postajemo svjesniji, i time naš um možemo kontrolirati, voditi i smirivati.

Um ćemo smiriti od dobre hrane, ugodnog sexa, hrpe novaca, zanimljivog putovanja, i mnogo čega drugog iz domene materijalnog. Međutim, time nismo dotakli pravu ljubav (prema Duhu), jer je ona mnogo dublja od prolazne ljubavi prema materijalnom.

U prirodi uma je da mora uvijek nešto raditi. Kada u meditaciji smirimo um, u suštini on i tada radi, jer bez aktivnosti uma, mi smo izgubljeni u prostoru i linearnom vremenu.

Um je um, savršena prirodna navigacija čovjeku, a kuda će nas voditi, upravo ovisi o našim mislima, namjeri, odluci, svijesti.

Ako nismo prisutni u našem umu, ako ga ne usmjeravamo, on će se ponašati do razine svijesti i prosuđivanja gdje smo zadnji put stali. Nove misli, nove ideje, iznova formatiraju um, i on se u trenutku predaje našoj odluci. Za čovjeka je najgore kada nema jasnu namjeru i odlučnost. Tada um radi ono što najbolje zna, a to može biti i grijeh. Znanjem i proširivanjem uvida prema svijetu, naš um postaje oaza mira i blagostanja. Tako je moguće, od neprosvećenog i nagonskog bića, napraviti genijalni um, uz to i super um (nadsvijest).

Duhovnost Istoka upravo nudi mnogo disciplina za kontrolu uma, i svaka od njih na svojstven način pomaže.

No, netko godinama koristi šansu da preko naših umova postigne apsolutnu kontrolu čovječanstva. Metode su različite, a cilj jedan. Učiniti ljude poslušnim.

Sve je više slobodnih strijelaca, duhovnih tragača, početnika, koji se trude vlastite umove usmjeriti ka višim razinama svijesti, čime bi u mnogome popravili sliku svijeta. Međutim, nije jednostavno biti u nirvani, biti hodajući Duh koga će ljudi sretati na ulici, prepoznavati, diviti mu se i imati životnu inspiraciju za dobrobit čovječanstva.

Imamo mnogo prosvjećenih pojedinaca, mudraca, duhovnih učitelja, ali njihova duhovna snaga još nije dovoljna da pokrene promjenu u umovima svih ljudi. Još uvijek je moćniji utjecaj coca cole, šećera, čokolade, sexa, novca, modernih tehnologija, facebooka, moralnih religija, društvenog odgoja, od probuđene svijesti pojedinca. Bilo bi sasvim dovoljno da se sada u svijetu probudi samo jedan čovjek. No, takvih već imamo, na primjeru Buddhe i Isusa, ali su njihova učenja godinama zabranjivana, omalovažavana i potiskivana u drugi plan, čime je njihova duhovna snaga u mnogome izblijedila u umovima ljudi.

Možda se danas ipak nešto mijenja na bolje. Zapad priziva duhovnost u pomoć. Budizam je sve više prisutan u glavama ljudi (mislim na učenja Buddhe, a ne budizma kao religije).

komentar:

No, um nas može prevariti i u ljubavi, i umjesto prave čarolije sa Duhom, um nam podmeće čaroliju sa tijelom (sex, hrana, novac, itd.).

Um nam se uvijek sveti ako ga ostavimo da sam odlučuje. On traži odlučnost i da ga zasigurno prevedemo u prostor nadsvijesti. U tom prostoru je istina i Duh, um se razoružava i predaje. Biti bez uma je ludačka stvar, ali, biti sa usmjerenim umom je savršenstvo.

Vaš pas ima um, i on se pažljivo ponaša prema vama, voli vas, odgovoran gdje će piškiti i kakiti, zna vas ljubiti i igrati se. Pas sve zna, ali mu još malkice nešto fali da bi bio svjesniji, nego je i dalje na razini životinje i nagona. Po ponašanju, čovjek često puta podsjeća na psa, ali su spiritualne mogućnosti proširenja svijesti beskrajne, i šteta je to ne probuditi u sebi.


SLOBODA NA PRVOM MJESTU

Ništa na svijetu, čovjeka ne povezuje lakše sa njegovom prirodom kao sloboda.

Prostor svijeta je ispunjen Duhom, Apsolutom, koji je svemoćan, gdje preko Duha, najprije imamo osjećaj slobode. Duh ne leti (jer nije materija niti energija), već beskrajno ispunjava prostor svijeta.

Suština duhovnog prostora je u praznini i vakuumu, koji svaku točku povezuje u cjelinu.

Mi smo po prirodi materijalizirana bića, relativni u svemu, griješni i strastveni.

Najlakše ćemo obuzdati strasti i imati mir, ako imamo slobodu.

Sa fizičkom slobodom lako smirujemo strasti, a sa mentalnom slobodom misli i um.

Životno ostvarenje je jednostavan put kada slijedimo svoju prirodu.

Sloboda je najveći vid potpune odgovornosti. U njoj se najlakše predajemo miru, ljubavi, istini, svijesti i Duhu.

Fizička i mentalna sloboda, s lakoćom nas uvode u vlastitu duhovnost. Nekada su ljudi u svemu bili slobodni, i zato su brzo napredovali. Nitko danas nema slobodu, jer je gubimo s brakom, poslom, moralom, ideologijama, religijama, društvenom kontrolom i svjetskom vladom.

Svima nam je stalo probuditi se, imati mir, veću moć prosuđivanja, duhovno napredovati. Zbog toga usvajamo nova znanja, pokušavamo mijenjati sebe, ali ipak nedostaje glavna karika života - SLOBODA. Bez slobode nema mira, bez mira ne možemo kontemplirati, dublje promišljati, meditirati, probuditi volju, radost i ljubav, i daleko smo od istine, više svijesti i Duha.

Za samoostvarenje svatko od nas može biti sam, međutim, doživljaj ljubavi lakše budimo preko voljene i drage osobe.

Seksualnost svakog pojedinca mora biti slobodna, jer je to prirodni način kada je lako možemo usmjeriti ka buđenju ljubavi. Svako ograničavanje seksualne slobode, dodatno komplicira stvar, i čini čovjeka još više strastvenim. Sam čin osporavanja je kontra produktivan.

Slobodan čovjek je najprije miran, smislen, i ne želi gubiti svoj mir.

Mi pokušavamo govoriti o duhovnosti, svijesti, istini, ljubavi, ali gubimo iz vida da sve to nije moguće bez slobode.

Upravo sloboda svima nedostaje, bilo fizička, moralna, ideološka, društvena, religiozna, itd.

Suvremeni način življenja i udruživanja ljudi, preko demokracije, na prvi pogled izgleda kao da su ljudi time slobodni. To nije točno, društvenim uplitanjem u život pojedinca, gubi se u njemu mogućnost probuđivanja vlastite duhovnosti. Uz društvenu brigu, svi se na neki način osjećamo ovisnicima, a to nikako ne može biti dobro.

Ako želimo bilo koji rast na duhovnom uzdizanju, najprije se moramo osloboditi. Oslobađanje se odnosi na svaku fizičku i mentalnu ovisnost (od hrane, posla, obitelji, novca, sexa, osjećanja, emocija, ega, uma). Duhovnim principima na jednostavan način možemo kontrolirati svaku ovisnost.

Preko slobode lako usklađujemo dušu i tijelo, Duh i svijest. Slobodan čovjek je kao najveće ogledalo koje lako upija refleksiju svijeta. Od toga nastaje uvid i interakcija svijesti sa apsolutnom svijesti. Tada postajemo sveprisutni, istinito doživljavamo sebe i svijet. To je istinski osjećaj slobode.

Na duhovnom planu sloboda ne postoji, jer je Duh iznad svega, sveprisutan, svemoćan, apsolutan.

Pravo znanje nikada nije napor i tiče se života i duhovnih vrijednosti. Fizički zakoni i metafizička realnost su komplicirani u svemu.

Zato kažemo, u materijalnoj prirodi život je konačan, a u Duhu je vječan.

Zamislimo malo svijet kao cjelinu, gdje svaku točku prostora ispunjava Duh. Objektivnu realnost preko fizičkih zakona, nekako poznajemo. Metafizičku realnost vibracije energije pokušavamo spoznati, a o Duhu nemamo ideju što bi to moglo biti. Sam Duh nije prošlost, sadašnjost, budućnost, materija, energija ili što drugo. Duh je apsolutno stanje, u smislu zasićenja svih stanja. Materija ima fizičke zakone, energija ima konstantu vibracije, a Duh nema ništa. Čak i vakuum koji cjeli svijet drži u cjelinu, najprije sliči na ništa.

U nedovoljno promišljenom razgovoru znamo reći kako Duh bježi, želi biti slobodan i slično, međutim, Duh je beskrajni mir, potpuno svršeno stanje, bez ikakvih mogućnosti i promjena. To znači da u prostornom hologramu svijeta Duh ispunjava svaku najsuptilniju točku prostora (bezvremeno, beskrajno, apsolutno).

Poslije smrti tijelo se poluraspada (ostaje duša-energija), a sa Duhom se nije ništa dogodilo. Duh je uvijek Duh, i ostaje tamo gdje je i bio.

Prostor svijeta je potpuno duhovan, samo mali dio pripada materiji i energiji.

Iluzija jedino živi u našim mislima, a možemo je rastopiti prevođenjem uma u svijest. Obično ljudi vjeruju i kažu: tijelo je glavno, a Duh se oslobađa. To nije dobro rečeno, Duh je uvijek Duh, a tijelo se rađa zato jer postoji mogućnost oživljavanja sjemena uz pomoć energije - duše.

Na primjeru velike žarulje, pokušat ću pojasniti suštinu svijeta. Sama žarulja je cjelina svijeta, ispunjena vakuumom, kao ništa, kao Duh. Volframova nit predstavlja apsolutnu istinu, koja zasija ako je energija dovoljno jaka i pročišćena. Bez obzira da li žarulja svjetli ili ne, ona je ispunjena Duhom. Tako je i sa nama i sa cjelim svijetom. Energija ima svoju vibraciju i konstantu, ali to ništa ne znači ako ne postoji nekakav otpor (materija), gdje će se dejstvo i snaga energije pokazati. Najveći otpor u našem biću dolazi od misli, i tu smo direktno odgovorni za stanje životne sile (Kundalini energije). Iz Kundalini rezervoara, energija se pokreće običnim disanjem, a pojačava dubljim dahom i vođenim mislima.

Kada spavamo, disanje je slabo, elementarno, i tijelo se lako hladi. Pri fizičkoj aktivnosti, protok životne sile je intenziviran i tijelo ima veću toplinu. Zrak nije dovoljan za održavanje temperature tijela, jer je loš vodič topline, i u tu svrhu služi voda, kao veoma dobar vodič topline. Voda se u tijelu sama stvara biokemijom i alkemijom bića, uz pomoć metabolizma i energije. Prekomjerna prehrana traži mnogo vode i to nije dobro. Čojek treba mokriti u 24 sata 3-4 puta (žene), i 4-5 puta (muškarci).

Nastavljamo priču o svijetu i modelu žarulje. Duh je u žarulji, bilo ona uključena ili ne, jer da nije tako, žarulja nikada ne bi mogla sijati.

Kada prašina i paučina padnu na žarulju, to bi mogli predstaviti količinu materije u svijetu. Znači, u prostoru svijeta, veoma je malo materije, bez malo beznačajno. Prašina na žarulji nikada neće umanjiti moć energije, s jedne strane, apsolutne istine, i Duha, s druge strane.

To znači, svaka točkica našeg tijela je Duh, na koji se uhvatila prašina (tijelo). Svaka naša tjelesna stanica je slična modelu žarulje, ima prostor Duha, energiju, i nekakvu materijalnu podlogu. Možda ne možete odmah shvatiti suštinu upoređivanja bića i svijeta, ali mi smo u svemu samo komadić svijeta, gdje su naše misli energija, a naša probuđena svijest predstavlja istinu o postojanju Duha u nama.

Kod površinskih osjećanja i emotivne reakcije, nemamo doživljaj pravog uvida, i možemo reći da nismo svjesni, jer nismo dotakli istinu. Kada um oslobodimo dolazećih misli, i kada on ne reagira na njih, onda kažemo da smo um preveli u svjesni um, i ako tako nastavimo, možemo ga još prevesti u nadsvijest (veza sa apsolutnom svijesti).

Na primjeru žarulje svijet je ispunjen Duhom neovisno o bilo čemu. Može biti dan, noć, toplo, hladno, svejedno je, Duh je uvijek prisutan. Duh nema veze niti sa materijom, niti sa energijom, ali na sebi svojstven način prisutan je u svemu.

Iz ove priče proizilazi da je materija u svemu ovisna o energiji i Duhu. Našem tijelu je potrebno energije, ali moramo biti svjesni da je ona (kroz konstantu), uvijek u izobilju prisutna. Uz to, i Duh je prisutan. Samo od naše svijesti ovisi kako ćemo upravljati svojim bićem. Da li će nam tijelo biti zdravo, ili nesposobno za metaboliziranje (pretvorbu) energije.

Svijet je JEDNO, s fizičkim (materijalna priroda), metafizičkim (energija) i duhovnim aspektom.

Istina se uvijek javi kada tijelo nije bitno, u mislima, umu, svijsti, prostoru i linearnom vremnu.

Mnogi vjeruju da je centar svijeta negdje, beskrajno daleko, međutim, Duh je u svemu, i centar svijeta je u svakoj točki prostornog holograma. Duhovnost počinje sa nama, kada istinski osjetimo da je u nama i oko nas prazan prostor - Duh.

Svi se osjećamo dobro, u svom elementu i vlastitoj prirodi, kada smo slobodni. Ako se uzdignemo na višu duhovnu stvarnost, zaista postajemo čudo. Napor dolazi od fizičkog i mentalnog aspekta, dok nas duhovno u svemu oslobađa.

Svi znamo da se u brzim automobilima koriste zračni jastuci za sigurnost vozača. I našim životom upravljamo kao pravi vozači, gdje također trebamo biti sigurni. Tako nešto možemo postići ako unutar tijela (plućima, trbuhu, i svakoj šupljini tijela), imamo zračni jastuk koga ćemo vizualizacijom doživljavati u mislima. Jednako tako iz vana trebamo imati ogroman zračni jastuk koji će štititi naše tijelo od svega. Ono što čini naš život i suštinu „Ja jesam“, treba biti u sendviču između dva sigurnosna zračna jastuka, iznutra i iz vana. Simbolizam zračnih jastuka je Duh, koji nas u svemu štiti kada smo njega svjesni, kada smo povezani sa njim, kada mu se predamo. U ovom slučaju mi smo samo mala djeca koja se predaju na milost Duhu. Nema mjesta ni za kakav strah, neizvjesnost ili bolest, ako se zaštitimo Duhom, preko jednostavne svijesti.

Moramo shvatiti da smo mi ljudi, samo ljudska bića, materijalizirana, u objektivnoj, relativnoj realnosti, od krvi i mesa, sa fzičkim tijelom, ali ispunjeni Duhom i energijom.

Ako se služimo računalom, to ne znači da je naš mozak postao kompjuteriziran.

Jednako tako, služeći se se probuđenom svijesti, ne znači da smo prestali biti tijelo.


PROSTORVRIJEMEMATERIJA

Evolucijski promatrano, ljudski um još nije spreman biti neovisan o dimenziji prostorvrijememateriji. To bi značilo da konstatiramo kako ispred naših osjetila ništa ne postoji, i kao takva, će izgubiti osjetilnu moć, i percepciju svijesti usmjeriti na višu razinu postojanja. Sam prostor predstavlja apsolutno stanje, ali ne bi došlo do naše tjelesne manifestacije da nije dimenzije vrijemematerija.

Moderno doba sa novim tehnologijama ogolit će planet Zemlju u smislu iskorišćenja svih prirodnih potencijala, poslije čega će morati potražiti novu mogućnost za energijom. U tom smislu, kao energetski izvori, ostaju mineralno tlo, voda i zrak. Tako se sužavaju mogućnosti u energetskim izvorima, i nove tehnologije će pratiti to stanje. Sve više ugljik će biti zastupljen, kao materijalni izvor energije (umjetni dijamant), da bi na kraju jedino ostao vodik, koga najviše ima na svijetu.

To bi ukratko mogao biti životni put planeta Zemlje. Rodila se jednog dana, morala bi i umrijeti.

Nemogućnost jasnijeg uvida, upravo dolazi od mentalne ovinosti uma, koji je čvrsto vezan za prostorvrijememateriju.

Na taj način je naše tijelo prepušteno slučaju, mentalno smo zasljepljeni u svemu, a duhovnost se ne nazire.

Za početnike je važno da svoje razmišljanje usmjeravaju ka svjetlosti, i nikada ne treba strahovati nad životom. U tom smislu, budistička učenja „četiri zaštite“, su značajna. Tu se misli na duhovnost, sveopću ljubav, nečistoće tijela i smrt.

Duhovna razmišljanja nas vode ka višim razinama prosuđivanja i svijesti.

Razmišljanje o ljubavi je usmjereno prema svim osjetilnim bićima, i cjelom svijetu.

Treće razmišljanje se odnosi na shvaćanje sve odvratnosti tijela, i nezdrave privrženosti njemu. Pozabavite se njegovim nečistoćama, kao što su: gnoj, krv, pljuvačka, mokraća, serum, znoj, i nečistoća organa. Morate dublje promišljati, kako bi zaljubljenost prema tijelu nestala.

Četvrta zaštita za vaš mir je neprekidno razmišljanje o stalnoj prisutnoj smrti. Život je neizvjestan, ali je smrt sigurna. Život ima smrt kao svoj cilj. Postoji rođenje, bolest, patnja, starost i, konačno smrt. Ovo su karakteristike procesa postojanja.

Simbolizam praznog prostora je veoma značajan, jer najlakše prepoznajemo Duh u njemu. Gdje ne postoji praznog prostora, ta mjesta su potencijalno opasna. Primjer pretilog tijela, plinova pod velikim tlakom, atomska bomba, itd. Jednako tako ako u našim osjećanjima, mislima i umu, nema praznog prostora, u smislu mira, moramo se osjećati napeto.

Ambijent našeg prolaznog tijela je prostorvrijemematerija, i ne vidim nikakvu potrebu od čega bi morali bježati. Ostavimo sve kako jest, i kreacija će nas dovesti na isto mjesto odakle smo krenuli, bez obzira da li smo promašili Put, ili ga jasno slijedimo.

Pojmovi: sloboda, istina, svjetlost, ljubav, radost, volja, vođene misli, dublja osjećanja, svijest, zdravlje, smrt, tiču se prostora, i zato nas lakše povezuju sa Duhom.

Pojmovi: osjećanja, misli, emocije, ego, um, strast, želja, nada, strah, ponos, mržnja, ovisnost, pohlepa, itd., više nas vezuju za vrijememateriju, i udaljavaju od duhovnog.


LJUBAV ZAŠTO

Čovjek kako ga znamo, rođen, živ, od krvi i mesa, ispunjen Duhom i energijom, probuđen ili ne, mora ostvariti životni put, kroz samorealizaciju.

Na svom putu moramo se identificirati na više razina, ali su tri najbitnije:

- duhovna identifikacija je moguća preko slobode,

- mentalna identifikacija se tiče duše-energije, koja je najjednostavnija preko ljubavi, i

- fizički se identificiramo preko svijesti.

Po pitanju slobode sve je jasno, jer se kroz nju Duh utjelovljuje u nas, preko apsolutne istine i Božanstva.

Stvoreni smo na sliku duše, i kopirani preko DNK u fizičko tijelo. Od tog trenutka duša-energija stalno osvježava život naših stanica, a sve u skladu sa valovima energije. Upravo je energija nešto što se metabolira u tijelo, fizičku snagu, volju i ljubav.

Poslije slobode, ljubav nam je u životu najpotrebnija, jer iz ljubavi dobijamo filtriranu energiju kakva je potrebna našem biću. Vjerujem da ljudi veoma malo znaju o ljubavi, a mnogi još nisu imali to iskustvo. Svi se olako poigravaju sa davanjem i primanjem ljubavi (u osjećanjima i priči), a to uopće nije točno, jer se ljubav ne može dati, niti primiti, već isključivo služi svakoj jedinki za održanje života.

Svima mora biti jasno da ljubav nije luksuz, moda ili što drugo, nego prirodna potreba svakog pojedinca da na jednostavan, božanski i istinit način, vodi energiju kroz svoje biće, do samih tjelesnih stanica. Kada je biće osvježeno novom energijom, doživi radost i posebno blaženstvo koje nazivamo ljubav.

Na osnovu ovih spoznja proizilazi, da je čovjek sam sebi najkorisniji, i usklađen sa sobom i prirodom, ako se ponaša u okviru svojih mogućnosti i potreba tijela.

Svi mi možemo izložiti svoje biće raznim situacijama, po pitanju uživanja hrane, sexa, posla, fantazijama, itd., međutim, jedino je ispravno kada u svom biću probudimo ljubav. Tek tada dolazi do sklada duše i tijela, a to se osjeti po mirnom radu srca, kao znak da je krv čista, da je prati zrak iz disanja, da je limfa kvalitetna za stvaranje imuniteta tijela.

Imam osjećaj da ljudima nikada nije objašnjena suština ljubavi. Tumačenje ljubavi se svodi na neku sentimentalnost, uživanje i sex zadovoljenje, međutim, istinska priroda ljubavi je fundamentalna za život. Bebama je ljubav najpotrebnija, u smislu stvarnih energetskih potreba tijela, i zato se u njima budi najjača ljubav, nama poznata bezuvjetna ljubav.

Obzirom da je duša nevidljiva i bliža Duhu, životno se stvorila identifikacija sa Božanstvom. Znači, Božanstava može biti koliko i duša.

Duh i čovjek su JEDNO, a dijeli ih i spaja:

- apsolutna istina (kao apsolutna, ili univerzalna kozmička svijest), definira vječnost,

- Božanstvo (najčistija vibracija energije-duše), u objektivnoj stvarnosti - ljubav,

- svijest (od slijepih osjećanja, misli, ega, uma, do čiste svijesti).

Uz ljubav prema Duhu, ispunit ćemo duhovni plan, kozmičku kreaciju, i dušu prevesti kroz fizičko tijelo, vraćajući se ponovo tamo odakle smo došli.

Na tom putu jedino što je stvarnost tiče se duhovnih vrijednosti, sve drugo je prolazno, relativno, slično iluziji, koja se pojavi pa nestane. Međutim, sve su faze bitne, svi aspekti života su sastavni dio cjeline, i svemu moramo prilaziti s potrebnom pažnjom, ljubavi i odgovornosti.

Iz svega proizilazi da ne moramo biti žrtve materijalnih vrijednosti, sebični i pohlepni, već da smo izravno uključeni u božansku milost, preko ljubavi.

Ljubav je vibracija duše-energije, ona nas oživljava, čini mirnim, snažnim i radosnim, a uz to, savršeno nas povezuje sa cjelim svijetom.

Uz ljubav mi živimo, bez nje - mučimo se.

Povučeni pohlepom i egom, ljudi nisu sebe dovoljno osvijestili, zato su opčinjeni materijalnim vrijednostima, previđajući pravu stvar u čaroliji Duha i Božanstva (energije duše). Ovisni smo o nebitnim stvarima, i time limitiramo život sve dok ovisnost traje. Na duhovnom planu ne postoji nikakva ovisnost, nema limita, i možemo živjeti vječno. Nitko nije u stanju izgraditi sebe, ako svoje biće drži u bilo kakvoj ovisnosti. Kreacija svijeta je stvorila ljudsko biće, podarila mu svijest, a čovjek sam sebe gura tamo gdje mu nije mjesto, u nagonsko ponašanje koje imaju životinje.

Nitko tu nije kriv, već su određene mogućnosti kumovale takvom ponašanju. Um kao vodilja duše-energije, vezan je za osjećanja i tijelo. Na nama je popraviti to stanje i prevesti um na višu razinu u svijest. U tu svrhu najprije će nam pomoći dublje promišljanje (u smislu najdubljih osjećanja i ljubavi).

Ne smijemo biti sitničavi kada je u pitanju ljubav, jer je ona najprije duhovna, božanska i na kraju individualizirana zbog duše.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 9. dio

DUH PERPETUM MOBILE

Najveća snaga svijeta je Duh.

No, mnogi su skloni takvoj sili pripisati nekakvu materijalizaciju. Duh je cjelina svijeta, ali i onkraj svijeta. Duhovna snaga je u PRAZNINI, točnije VAKUUMU, kao jedinom Perpetum mobile na svijetu.

Duh je apsolutno stanje, koje je jedino moguće u PRAZNOM. Čak se i logičkim promišljanjem može zaključiti da je suprotnost materiji i energiji - Duh.

Postoje razmišljanja da se Duh prikazuje kao punina, međutim, to je više zbog nekakve sentimentalnosti prema beskrajnoj snazi Duha. A što fali PRAZNINI, mislim da je to jedino savršenstvo svijeta, ako uopće nešto može biti apsolutno prazno.

komentar

Kada čovjek umre, na duhovnom i vibracijskom planu se ništa n mijenja. Duh je uvijek prisutan, a energija poluraspadom tijela samo mijenja oblik.

Jedino se gubi svijest kao jedina veza čovjeka i Duha. Kada kažem svijest, to se odnosi na sve razine svijesti, od slijepih osjećanja, misli, ega, emocija, uma, do superuma (nadsvijesti).

nije objavljeno

Priroda se savršeno uklapa u prostor duhovne suštine svijeta. Živi svijet i neživa priroda u svemu prate vibraciju energije.

Problem dolazi od čovjeka koji je pokušao mnoge stvari u prirodi promijeniti. Zato nam ona danas izgleda kao iznemogla starica.



PRIRODA I UM

Duhovna bića su svjesna vezanosti sa prirodom, i otuda prave jasnu razliku između djela prirode i djela uma.

Kada pogledamo kap rose na zelenom listu, budimo veću inspiraciju, nego razgledavanjem Dubai. Žubor vode, cvrkut ptica, rascvjetane biljke u proljeću, vedro nebo, zelene livade i šume, samo su djela prirode u kojoj živimo.

Ljudski um prepun ideja počeo je stvarati vještačku prirodu, koja se svima nama posvidjela, jer smo u tome pronašli izvor zadovoljenja naših osjetila. Ali je u svemu izostala inspiracija, kao pokretač ljubavi, i usklađivanje srca sa dušom.

Jedino jasna umjetnost ne utječe negativno na prirodni tok stvari i vibraciju energije. Razni smjerovi apstraktne umjestnosti, također ograničavaju um, i to nije dobro. Danas postoje mnoge umjetničke perverzije, za koje ne možemo reći da su vrijedne inspiracije.

Sve što je prirodno, ima čistiju vibraciju energije, jer je prirodni tok u svemu povezan s kozmičkim redom.

Vještačke tvorevine koje kreira um, ne prate prirodu, samim tim niti energiju, niti kozmički red, i mogu kod pojedinca stvoriti iluziju prave vrijednosti. Naravno, svako oduševljenje na veštačkoj stvari, jasno govori da površinski reagirate osjećanjima i emocijama.

Električna metalic glazba lažno uveseljava mlade, koji slijepo vjeruju da u njoj nalaze inspiraciju. Netko bi primjetio: kakva inspiracija, takva ljubav. Mladi nemaju pojma o ljubavi.

Ali jednako tako nitko nema pravo sugerirati drugome izvor inspiracije i način buđenja ljubavi.

komentar

ŠTO SMO, DAKLE, MI?

Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% Svemira neistražena tamna materija.
Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% mozga neistražena siva tvar koja nije u funkciji.
Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% DNK neistraženo, nekorisno ili DNK otpad.

Što smo, dakle, mi?

5% od svega toga ili 95% neistražena, nesvjesna bića čiji je osnovni, gradivni, genetski i informacijski temelj u stvari "otpad".
To bismo, dakle, trebali prihvatiti kao provjerenu znanstvenu istinu.

Ili je istina da je to sve u funkciji na nekim višim razinama i frekvencijama koje su nam, u okvirima naših osjetila, još uvijek nedostupne, pa ih logikom da ono što ne znamo, ne vidimo i ne čujemo, što nema boju, okus i miris, niti ne postoji. Radije ćemo to poreći i nazvati "otpadom" nego što ćemo priznati da postoji nešto drugo izvan vidokruga naših osjetila i naših uvjerenja. Radije ćemo živjeti u lažnoj sigurnosti lagodne i ugodne zablude i iluzije, nego u istinskoj spoznaji da smo visokoosjetilna, svjesna bića i da u stvari ne postoji ništa izvan nas. Naše kuće, automobili, poslovi, naša tijela, pa čak i naše misli i osjećaji samo su energija koja vibrira između umjetno stvorenih polarnosti i našeg neprirodnog stanja odvojenosti od beskrajne svijesti i beskrajne ljubavi.

Mi smo "spavači" koji sanjaju uvijek isti san sa unaprijed napisanim scenarijem i ne želimo se probuditi zato što bi se trebali odreći svega što je milijunima godina bilježeno u naš genetski kod. Zato što bismo trebali učiniti napor i uključiti Svijest koja jedina može promijeniti te genetske zapise, reprogramirati ih na višu frekvenciju, priključiti nas na Izvor kako bismo zavibrirali i zarezonirali s onim što doista jesmo. A mi doista JESMO beskrajna svijest i beskrajna ljubav.

moj komentar

Istina je samo ono što slijedi prirodni tok stvari i kozmički red. Prostorno, istina je između najčistije energije, kao nekakav prsten, zid ili filtar koji štiti palaču (prostor) Duha. Sam Duh može bez svega i zato je Apsolut, jedino ne može bez prostora, i od te refleksije mi budimo svijest i održavamo život. Mi smo ogledalo sa slikom Duha, preko individualizirane duše, koja se prerušila u tijelo, jer ambijent prirode i vibracijski potencijal energije to dopuštaju. Nama je dato na volji da se igramo sa tijelom kroz prolazni život, da volimo tvorca (Duha), jer bez ljubavi prema njemu, materijalna priroda će povući naš um u iluziju, gdje teže dolazimo svijesti. Svatko mora u svojim mislima oblikovati i zamislaiti životni Put, kao jedinu stazu, proceduru i red, koja je stvarnost. Mi Duh nosimo u sebi, i oko nas je sve prostor Duha, bez obzira bili mi svjesni toga ili ne. Ali, svaku milost i blaženstvo (probuđeno od ljubavi u srcu), u mnogome pojačavamo (do razine ekstaze), ako smo osvijestili tijelo.

Kada se u spiritualnom iskustvu jednom suočite sa istinom i spoznate da je suština svijeta sadržana u vašoj svijesti, odjednom će vam sve biti jasno kao na dlanu. Ono što će vas nadalje privlačiti u životu, biti će ljubav prema Duhu, zbog refleksije u sijesti. To je zaista veoma jednostavno, ali na tom putu postoje mnoge prepreke, koje vašu pažnju odvlače od istine. Umjesto ljubavi prema Duhu, vaša ljubav je usmjerena na nebitne stvari, i na kraju osjećate kako ste promašili život. Samo zbog neprobuđene svijesti.

Ako naša površinska osjećanja i misli u vezi tih osjećanja, kontempliramo (usmjerimo) ka rješenju i izlazu, preko najdubljih osjećanja (da bi zadovoljili tijelo), i izveli ih pred zid istine, s ciljem predaje praznom prostoru - Duhu. Osjećaj na kraju te procedure nazivamo probuđena svijest.

Mi ne moramo biti dobri poznavaoci svih svjetskih znanja, ali nam i tu Duh pomaže, apsolutnim stanjem - prazninom. Imati sva znanja svijeta znači biti mislima u prostoru Duha.


DUHOVNA REFLEKSIJA

Znamo, svijet je cjelina prostornog holograma Duha, u svakoj najsuptilnijoj točki, sadržan u ljudskoj svijesti, preko refleksije. (Religije to opisuju kao: čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga).

Na samom početku te kreacije i Puta, još nema ni ideje, međutim, kao u ogledalu, pojavi s slika buduće duše, koja se sastoji od inteligencije (milosti Božanstva, koja nosi kod istine o Duhu). U tom trenutku refleksija se ne može vratiti odakle je došla (sa zida apsolutne istine), nego je val energije povlači i usmjerava ka periferiji, gdje će se ona izgubiti u prostoru smanjene gustine energije, sve do naše materijalne prirode.

Dalji tok je prpušten duši-energiji, koja nema izbora, nego se mora metabolizirati u fizičko tijelo. Upravo je božanska slika bila kodirana ideja za buduće tijelo. 3D maksimalno usporava energiju i duša se kopira u mikrokozmosu majke, preko DNK na stanice tijela. Oblikovano tijelo se rađa, ali se budi u ambijentu 4D (prostorvrijemematerije), gdje je gustina energija još slabija. Početna inteligencija neće biti dovoljna za vođenje života u takvim uvjetima. Ta inteligencija samo zadovoljava elementarno održanje života u disanju.

Dijete nema izbora. Za prvo povezivanje sa majkom i dojenjem, djetetu pomaže EGO, predstavljajući se kao pravi životni vodič. Naravno, nejaka beba nema izbora, to mora prihvatiti.

Kada beba progovori, ego prelazi u mnogo širu viziju, koju nazivamo um, i on će dijete pratiti do kraja života.

Međutim, mi stalno udišemo zrak, i stalno nas prirodna inteligencija podsjeća na Izvor i sjeme od koga smo stvoreni. Istina je nedostižna, mučimo se, bude se osjećanja, razmišljamo, ali ne možemo otkriti tajnu TKO SAM.

Na to pitanje nudimo bezbroj odgovora u raznim materijalnim identifikacijama, i nikako da spoznamo istinu JA JESAM (Duh, jer je to moj Izvor). Na planu osvješćivanja maskiranog tijela od ega i uma, moramo učiniti mnogo napora i porođajnih muka, kako bi došli do prvog spiritualnog iskustva, koje nam oživljava čistu svijest, uzdižući nas na razinu Duha.

Sve ovo što postoji, stvoreno je od refleksije - slike zamišljenog Duha. Čitava priroda je tako stvorena, sve je mirno, šuti, jedino čovjek u svemu odskače, jer mu probuđena svijest neda mira, vodi ga ka istini, ka Izvoru. Nitko na svijetu nije svijestan istine o Duhu, jedino se pojedinci odvaže uzdignuti do duhovnih razina. Naravno, time doživljavaju prosvjetljenje, svu milost i blaženstvo, ispoljenu kroz ljubav prema Duhu. Kod bezuvjetne ljubavi, pa i prave božanske ljubavi, povezanost sa Duhom je jaka. Inspiracija vas toliko vuče ka svijesti, da se tome ne možete suprotstaviti. Naravno, sve ovisi o snazi ljubavi, i prema čemu je ona usmjerena. Mnogi su odabrali objektivnu ljubav, njeguju je i sada, ali sve više uviđaju da ona nije prava. Neki su to rano spoznali i nastavili sa duhovnim rastom, kako bi konačno spoznali istinu, i doživjeli ekstazu u zagrljaju sa svojom istinskom majkom - Duhom.

Sama procedura refleksije Duha u prostoru metafizičke realnosti energije (daleko od istine), nepoznata je svemu što postoji na ovom svijetu, pa i samom Duhu.

Čovjek sa probuđenom svijesti želi obznaniti svoje moći, da je jedini na svijetu u mogućnosti igrati se s čarolijom Duha. Ta čarolija nije ništa drugo, nego slobodna igra u vidu letenja u beskrajnom prostoru svijesti i Duha, u najvećoj praznini i najjačoj snazi vakuuma svijeta.

Još uvijek je čovječanstvo u fazi nesvjesne evolucije, jer su samo izuzeci prosvjetlili.

Kada dostignemo razinu svijesti gdje će prosvjetljenje biti normalna pojava, ući ćemo u novu svjesnu evoluciju.

komentar

Duhovna suština svijeta je najjednostavnija u svemu, međutim iz te praznine rađa se potpuna suprotnost u apsolutnoj senzaciji svijeta, po svemoći , sveprisutnosti, po beskrajnom ispunjenju prostora vakuumom.

Od zida apsolutne istine odbija se najblještavija svjetlost od hrama Duha, koju valovi energije prihvaćaju i raznose svuda u prostornom hologramu svijeta. Negdje je svjetlost jaka, ali je više tame u svijetu. Preko svjetlosti od istine o Duhu raznosi se kod koji se jedino može dešifrirati u potpunoj svijesti, pri činu prosvjetljenja. To znači, ništa nije svjesno istine o Duhu, dok ne prosvijetli. Naravno, Buddha, Isus, Zaratustra, Mahavira i još neki pojedincu su nam to pokazali, ali mi toga čina još nismo svjesni.

Prosvjetliti nije teško, samo se treba znati suština i držati se Puta. Naša razmišljanja tu ne pomažu, jedinu pomoć možemo dobiti od ljubavi prema Duhu. Preko ljubavi duhovna čarolija lako prelazi u svijest.

Ono što prosvijetli, prelazi u čisti Duh.

Ako dublje promislite doći ćete do spoznaje, prosvijetliti se može svjesno, ili nesvjesno - umiranjem. To znači čitav Svemir, sve zvijezde i planeti, uključujući i našu prirodu, mora jednom umrijeti, ako se prije toga ne prosvjetli.

Duh ne zna za sebe i ničemu se ne raduje. Kozmička pravda nije sentimentalna, tu je energija neumoljiva, a sa njom i naša duša, kojoj ipak prilazimo sentimentalno.


KARAKTER

Bljesak svjetlosti od istine osvjetljava našu svijest.

Na jednak način jačina naše ljubavi prema duši, u svemu se prepoznaje u karakteru.

Duhovna refleksija na svijest, jednaka je duševnoj refleksiji na karakter.

Nedostatak ljubavi prema duši, Božanstvu i Duhu, povlači razvoj karakternih obrana, u smislu naših karakternih ograničenja.

Materijalizirani smo u svemu, i to nas privlači iz vanjskog svijeta, pri čemu zaboravljamo na mentalni sadržaj i duhovnu jedinstvenost.

U strahu su samo oni koji žive izvan istine.

Pohlepni su svi oni čija se osjetila ne mogu ničim zadovoljiti. Njima materijalno ništa ne znači. Samo ih ljubav može ispuniti.

Psihopate su opterećene ljubavnom izdajom od bliskih ljudi. Radije bi se za tu stvar borili, nego probuditi ljubav u sebi.

Mazohisti u trenutku mrze svakoga tko ih ne sluša.

Ponosni ljudi nemaju vlastitu vjerodostojnost. Osjećaju se kao da nemaju dušu. Zbog toga se ponose vanjskim izazovima.

Princip „Ja jesam“, oslobađa nas svakog karakternog ograničenja, jer smo time najbliži duši, svijesti i postojanju.

Skladni odnos duše i srca (tijela), ispoljava se kao miran karakter.

Poslije osvješćivanja spoznajemo našu istinsku prirodu, da smo jedinstveni na svijetu, originalni, i ne moramo se ni sa čim identificirati. Čak nam nije potrebna ni identifikacija s Duhom.

Drugi nas privlače svojom pažnjom, ljubaznošću i odgovornošću (primarna energija, lice čakri).

U svakom pojedincu, preko karaktera, lako prepoznajemo koliko je otvoren prema ljubavi, i koja su njegova ograničenja (preslika duše u tijelo).

Preko volje pojedinca (vjetar u leđa, naličje čakri), prepoznajemo njegovu snagu, i kako je usklađen sa energijom.

Prema svemu se moramo odnositi kao promatrači ili svjedoci. Moramo voditi računa čime to možemo drugoga privući. Sve se ponavlja: pažnja, ljubaznost, odgovornost, ljubav.


MOJA PRIČA

Nekada je svaka moja priča imala veze sa energijom, čakrama, beskrajnim svemirom. Poslije spiritualnih iskustava to se mijenja, energija je negdje nestala, a umjesto toga pojavila se čarolija Duha.

Mi ljudi, ne možemo bez tijela i energije, međutim naš um je duboko meditativan i možemo ga prevesti u višu duhovnu stvarnost. U tom slučaju naša osjećanja, misli, ego, emocije i um, usmjeravamo ka jasnijem viđenju koje nazivamo svijest, a njena je suština uvid, koji se jednostavno postiže, jer nemamo što uviđati, kada smo u prostoru i praznini Duha.

U objektivnoj stvarnosti naše misli su primorane pratiti osjećanja i vanjske izazove. To je neminovnost. Preko praćenja daha, kontemplacijom, meditacijom, jogom i drugim disciplinama za čišćenje tijela i smirivanje uma, uz dugu praksu, nekako uspijemo doći do prvog spiritualnog iskustva, točnije do praznog prostora, u kome ničega nema, izuzev naše svijesti. Taj osjećaj je fascinantan u svemu, počev od beskrajne slobode, svjetlosti, božanske milosti, i igre koja samo postoji na toj razini stvarnosti. Poslije tog iskustva, sva naša osjećanja, beskrajne misli i razulareni um, polako postaju mirni, i sve prepuštaju višoj svijesti.

Više desetaka ništica kojima se u kvantnoj mehanici želi predstaviti neka dimenzija svemirskog prostora, ili linearnog vremena, u duhovnosti jednostavno nemaju nikakvog značenja.

Duhovnost je jednostavna u svemu, jer se na duhovnom planu uzdižemo iznad svih mogućnosti energije i zračenja, fokusirajući svoju svijest na najsuptilniju točku prostornog holograma svijeta, u bezvremenom sadašnjem trenutku. Cjelina svijeta je JEDNO, gdje svaka najsitnija točkica tog prostora predstavlja centar svijeta.

Kada svoje tijelo osjetimo kao balon praznine i Duha, jednostavno moramo biti očarani, kako nam vlastito tijelo više ne predstavlja nikakav problem. U tome je sva draž duhovnosti, da kroz refleksiju Duha u našoj svijesti, osjetimo svu moć svijeta. To je fascinantno, neponovljivo i istinito, u odnosu na tijelo i energiju koji su usput nestali. Sa njima su nestale i sve naše zamorne misli, karma, a ostala nam je jedina identifikacija s Duhom.

Atomska fizika, kvantna mehanika, astronomija, i druge grane koje proučavaju Svemir, upravo proučavaju prostor energije i zračenja, gdje još uvijek ne dodiruju apsolutnu istinu i Duh. Zato su te dimenzije irelevantne, netočne, i duhovno nebitne.

Mnogo je zaslužnih znanstvenika svijeta, ali nitko od njih nije prosvijetlio. Očevidno je da njihove teorije o Svemiru, nisu u stanju objasniti apsolutno stanje - Duh, jer je takva spoznaja jedino moguća u svijesti, a ne na papiru.

Nama je u životu sve dragocjeno, od tijela, energije, znanja, umjetnosti, ali ništa od toga nije duhovna stvarnost. Zato moramo praviti razliku između baba i žaba.

U našoj prolaznoj stvarnosti svi su ljudi u pravu, šta god izgovorili, jer ništa od toga nije istinito. Kome je stalo do više spoznaje i apsolutne istine, neka se duhovno uzdigne, i neka svoj um utrenira do razine superuma (nadsvijesti).

Količine ukupne energije svijeta nebitne su prema svemoćnom prostoru Duha, upravo kao mala prašina na žarulji, koja joj ne može umanjiti jačinu svjetlosti.

Iz našeg kuta promatranja, zvijezde na nebu i planeti, poput sunca i većih, imaju nevjerojatne dimenzije, ali su one poput tananog pera koje lebdi u zraku, praznog prostora i vakuuma Duha. Svaka fizička i metafizička realnost i dimenzija, za Duh su nebitne, jer je i sam Duh sebi nebitan.

Pred duhovnom stvarnošću mi se u svemu čudimo, umjesto da učinimo napora i konačno spoznamo pravu istinu našeg postojanja i svijeta. To može uraditi svatko. Osobna je stvar kako će to i kada postignuti.

Jednostavnost Duha, njegova čarolija praznine i vakuuma, nadilazi svaku fascinaciju uma. Taj luckasti um lako dolazi svijesti, pred istinom o Duhu. To je slično kao kada nestašno dijete konačno u nešto ubijedite. I u objektivnoj stvarnosti se sve odvija po tom principu. Svi se mi pravimo nedovoljno svijesni (ludi), jer uporno koristimo svaku mogućnost (rupu), od energije i materijalnog svijeta. Upravo tada bježimo od istine, sebe i života. Bez obzira koliko smo se predali strastvima, u trenutku istine, naš se um smrzne od stida, i taj efekat mirnog uma, oživljava uvid i svijest.

Kada se u spiritualnom iskustvu jednom suočite sa istinom i spoznate da je suština svijeta sadržana u vašoj svijesti, odjednom će vam sve biti jasno kao na dlanu. Ono što će vas nadalje privlačiti u životu, biti će ljubav prema Duhu, zbog refleksije u sijesti. To je zaista veoma jednostavno, ali na tom putu postoje mnoge prepreke, koje vašu pažnju odvlače od istine. Umjesto ljubavi prema Duhu, vaša ljubav je usmjerena na nebitne stvari, i na kraju osjećate kako ste promašili život. Samo zbog neprobuđene svijesti.

Ako naša površinska osjećanja i misli u vezi tih osjećanja, kontempliramo (usmjerimo) ka rješenju i izlazu, preko najdubljih osjećanja (da bi zadovoljili tijelo), i izveli ih pred zid istine, s ciljem predaje praznom prostoru - Duhu. Osjećaj na kraju te procedure nazivamo probuđena svijest.

Mi ne moramo biti dobri poznavaoci svih svjetskih znanja, ali nam i tu Duh pomaže, apsolutnim stanjem - prazninom. Imati sva znanja svijeta znači biti mislima u prostoru Duha.


OSJEĆANJA

Okoliš doživljavamo preko pet osjetila: vida, sluha, mirisa, okusa i dodira.

Kažemo da su ona površna, i u nesvjesnom umu nemamo jasnu viziju što nam osjećanja poručuju.

Misli pokušavaju pojasnaiti doživljaj.

Ego je naviknut na površinska osjećanja, i cjelu stvar svodi ka emociji.

Često puta uviđamo da je emotivna reakcija nepraktična, i da nas vodi u neprijatnost.

Zato počinjemo dublje promišljati, kako bi stvorili jasniju predstavu.

Uz praćenje daha, dizanja i spuštanja trbuha, lakše vodimo misli, i to nazivamo kontemplacija.

Kontemplacijom se trudimo svako osjećanje učiniti jasnijim, jer nam mir ovisi o tome.

Doživljaj iz vanjskog svijeta je nejasan ako je propraćen samo jednim osjećanjem. Znanjem i iskustvima, na razini misli, možemo stvoriti jasniji uvid, uključujući i ostala osjetila kroz misaonu formu. Na taj način prema izvoru osjećanja šaljemo vibracijsku poruku, i kroz refleksiju dobijamo odgovor. Tako smo u prostoru stvorili jasnoću uvida, koji nazivamo svijest.

Na prvi pogled sve je nejasno, ali mirnim promišljanjem, znanjem i iskustvom, imamo šansu doći do istine.

Na ovaj način, vibraciju energije od osjećanja iz vanjskog svijeta, transformirali smo u mislima, kroz sva osjetila. U tom slučaju površinsko osjećanje je preneto na unutarnje organe, znači u našu dubinu.

Naša osjetila nemaju moć spoznati istinu. Ona nas elementarno upozoravaju da se u prostoru oko nas nešto mijenja. Misli su viša vibracijska razina kojima se dolazi do istine. Poslije spoznaje istine javlja se svijest. Svijest je najširi duhovni uvid, gdje je sve i uvijek jasno.

Mi smo misaona bića i nikada ne trebamo biti zbunjeni pred životom. Odgovor u istini uvijek postoji. Ne moramo emotivno reagirati, nego mislima pojasniti cjelu stvar. Kada se istina pojavi, misli automatski nestaju, a mi osjetimo istinski mir i radost. Na ovaj način radost pokrećemo uvijek, koja se jedino pokreće iz naših misli i dubine. Objektivna radost ne postoji, kao što ništa objektivno ne postoji, u odnosu na ŽIVOT.

Mnogi misle kako je ljubav i svijest nešto što se tiče tijela. To nije istina, jer su ljubav i svijest kategorije duhovne stvarnosti, koje se bljeskom istine (refleksijom Duha), manifestiraju u tijelu, kroz odnos duše i srca.

Proces buđenja ljubavi i svijesti kreće iz regije spolovila (Kundalini rezervoara - životne sile), gdje se vibracija energije metabolizira u fluid krvi i limfe. Rezoniranje sa vibracijom ide preko duše, i dalje na srce, čime se postiže sklad i mir.

Ljudi vole sex, jer je on povezan sa prirodom energije, ali vidimo da površinsko seksualno zadovoljenje nije značajno za život, ako nije prešlo u ljubav i srce, sve do posljednje stanice tijela. No, sex se najprije javi, ali nije garancija buđenju ljubavi. Kada se ljubav probudi, sex je suvišan.

Ljubav i svijest se ne mogu primiti niti dati, već se preko istine bude i osvjetljavaju.

Tako je nastala Tantra, koja sex vodi i usklađuje sa životnom silom, limfom, krvi, srcem, tijelom i životom. Ona vodi i u prosvjetljenje, jer fizički dio sexa i tijela prevodi u ekstazu (trajanje milosti i blaženstva), koja se lako prevodi u svijest i čistu duhovnost.

Ljubav i svijest su dovoljne za život u prolaznom tijelu. Prije rađanja i poslije smrti ljubav i svijest nisu potrebne, ali tada nema ni tijela.

Vid je povezan sa očima i parnim organom jetrom.

Sluh je povezan sa ušima i parnim organima bubrezima,

Miris je povezan sa nosom (sinusima) i parnim organom želucem,

Okus je povezan sa ustima (jezikom) i parnim organom srcem, i

Dodir je povezan sa kožom i parnim organom plućima.

Vibraciju ne možemo vidjeti niti osjetiti, to je munjevita energija, ali parni organi na nju reagiraju.

Zamislite jasnoću uvida i svijesti, kada sa svim osjećanjima, mislima, dubljom reakcijom organa, usmjerimo našu pažnju ka istini. Ona se mora pojaviti i biti ćemo osvjetljeni i mirni.

Energija u nama se pokazuje toplinom tijela, snagom, voljom, seksualnom željom, imunitetom, ljubavlju, čistom krvi, zdravljem, s tendencijom ka višoj duhovnoj stvarnosti - svijesti i Duhu.

Na taj način slijepa fizička osjetila budu na mentalnoj razini, u mislima i umu pojačana, do pojave jasnog uvida - svijesti, koja nas jedino može povezati s Duhom.

Svi smo mi od ljudske vrste, ali naša istinska priroda nije kod svih usklađena s energijom i Duhom.

U svima nama je život kao duhovno ustrojstvo, međutim na taj život je okačeno tijelo, stvoreno pod čudesnim uvjetima i najrazličitijim mogućnostima vibracije energije. Tijelo i um se muče uskladiti sa dušom - energijom. U tu svrhu se pokazalo da je ljubav najbolje rješenje. Biti u ljubavi znači privlačiti Božanstvo (dušu), svu milost i blaženstvo, na putu ka istini, svjetlosti, svijesti i Duhu.


ŽIVOT

Na pitanje što je život, možemo dati najkraći odgovor da je Duh (spirit).

Drugo pitanje jest: čemu život služi? Život je sam sebi svrha, sebi dovoljan, bezvremen i kao takav vječan.

Život ne može biti moj, nečiji, nego je u svemu slobodan i duhovan. Nitko ne može biti vlasnik života, i ne možemo ga ni sa čim identificirati.

Živeći život, u suštini budimo svijest o nečemu što već postoji samo od sebe. Neprobuđena svijest, na razini nesvjesnog uma, je naša, a kada je probudimo do razine superuma, onda je ničija - duhovna (apsolutna ili univerzalna).

Duh, istina, sloboda, život i svijest su JEDNO, kao original, neponovljivo, vječno.

Život, kako ga mi doživljavamo, čine više razine stvarnosti, od objektivne-fizičke stvarnosti, preko mentalne-umne, do duhovne-svjesne stvarnosti. Razina uma je nešto između dvije krajnosti, fizičkog tijela i duhovne svijesti. U ovisnosti kako smo izgradili svoj um, biti će naše ponašanje. Nesvjesni um nas čini nagonskim bićem, a super svjesni um nas čini svjesnim, ili prosvjetljenim bićem.

Život najbolje doživljavamo kada smo mirni, preko neke razine svijesti, ili moći prosuđivanja (uvida).

Preko nesvjesnog uma oživljavamo strasti i slijepo ovisimo o tijelu.

Suština svijeta je duhovna i pitanje je tko može biti izvan Duha?

Svemirom vlada kozmički red, gdje caruje energija. U tom vibracijskom opsegu je i naše tijelo. Međutim, život i svijest su iznad energije, iznad tijela, i pripadaju apsolutnoj istini i Duhu.

Obzirom da je život svetinja, ne smije nam biti teško odreći se svega onoga što nas odvaja od njega. Moramo naučiti ponašati se u skladu sa originalnom dubljom naravi, a ne samo formalno životariti.

Dušu i tijelo ćemo sigurno uskladiti kada smo svjesni. Prema njima nije potrebna sentimentalnost. Često puta sami sebe dovodimo u stanje cmizdrave osobe, a to nije u našoj naravi.

Ljubav je najjednostavniji put do svijesti.

Duhovni principi nas u svemu povezuju sa životom, pri čemu smo svjesni principa „Ja jesam“. U tom kontekstu, tijelo je samo kopija, u vidu prolazne iluzije. No, tijelo je ipak sastavni dio životnog puta.

Preko svijesti život je u svemu miran.

Preko uma naše se strasti pojačavaju, stvarajući od nas slijepu ovisnost o tijelu. Međutim, um jednako može biti nesvjesni (nagonsko ponašanje), ili superum (nadsvijest). Um se izgrađuje u ovisnosti kakve su nam misli od osjećanja.

Život je zaista jednostavan, savršen, božanski, istinit, ali je tijelo u svemu komplicirano.
Kada životu prilazimo s mirom, i tijelo će biti u redu. Moramo se često pitati što nas čini nemirnim, i raditi na popravci toga stanja. Poštivanjem običnog reda, postajemo svjesniji života.

Duhovnost će nam razjasniti sve do najdublje spoznaje „Tko sam“.

Tijekom faza odrastanja, dogodio nam se ego i karakter. To je neminovnost, u nedostatku uma, i vidljiva preslika duše, kroz naše ponašanje. Karakterne obrane su odgovor na sva karakterna ograničenja (neusklađenosti duše i tijela). Međutim, sada smo odrasli i svaku slabost možemo popraviti. Jednostavnim buđenjem ljubavi, duša i tijelo se dovode u sklad, a time počinje osvješćivanje tijela.

Život mora biti jednostavan, jer je duhovan, toga čak ne moramo biti svjesni.

Svijest nam je potrebna zbog mogućeg straha od prolaznosti tijela (na umu to doživljavamo kao prolaznost života). Naš glavni problem je ovisnost o tijelu, koje se možemo osloboditi buđenjem ljubavi i svijesti.

komentar

Moramo se složiti da skoro ništa ne znamo o vlastitom životu. Nemamo odgovor na jednostavno pitanje „Tko sam“. Kad god kažemo „Ja jesam“, to ne zvuči istinito kome to govorimo.

Ako je Duh, sloboda, istina, svijest i život - JEDNO, zašto su toliko podvojeni? Imam samo jednu ideju, da je svijet savršena cjelina - po Duhu, na jednoj strani, i nesavršena priroda, na drugoj strani. Između njih je nemirna energija, koja svojom vibracijom prolazi sva moguća stanja na svijetu. Na jednom kraju svijeta, energija se skameni i blokira, dok na suprotnoj strani prelazi u briljantnu svjetlost.

Preko svijesti smo povezani s cijelim svijetom, i možemo biti sveprisutni u svemu. Duh, utjelovljen u nama, daje nam sve spiritualne moći, samo kada smo svjesni toga.

Kada kažemo brinemo za život, to se u suštini odnosi na tijelo, i u tome je naš najveći problem.

No coment

Mi ljudi, onakvi kakvi jesmo, po ponašanju - griješnici, povezanost sa Božanstvom i Bogom iskazujemo na najprimitivniji način.

Nije nimalo slučajno što je Bog uvijek prisutan u našim riječima, jer nismo svjesni njega, i ispada da ga se bojimo.

Nevolja je u tome što je najčešće izgovorena riječ na svijetu, upravo ime Boga, ali sa krajnje vulgarnim dodatkom glagolom jebati.

Od naše duhovnosti, među ljudima jedino možeš čuti - jebati Boga.

E baš ćemo se osvijestiti.


ŽIVOT JE DUHOVNI PUT

Duhovnost ima za cilj pojasniti nam svaku fazu života, u smislu spoznaje životnog puta, istinu o Duhu, vječnosti života, i fizičkom tijelu, kao relativnoj i prolaznoj formi Puta. Preko duhovnih principa spoznajemo vezu Duha - Apsoluta, života i svijesti, kao jedini način gdje nevidljivi Duh - život, vidi sebe u ogledalu materijalne prirode - kroz tijelo. Praktički, apsolutno prazan prostor i vakuum Duha, bude doveden u pitanje, kada u taj prostor uđe nešto što će narušiti apsolutnu čistoću - prazninu.

Jedino čovjek ima spiritualne sposobnosti u osvješćivanju tijela, i jedino on može spoznati istinu o Duhu. Ostala materijalna priroda nije na tom stupnju evolucije.

Život je svijest o vječnom trajanju, koji se Duhom (životom) i disanjem (dušom - energijom) utjelovljuje u fizičkom tijelu. Duh u smislu Apsoluta ne može biti svjestan sebe i postojanja, ali kroz formu istine, apsolutno stanje prelazi u početnu vibraciju energije, a to je dovoljno da se Duh ogleda i spozna sebe.

Duh, život, istina, sloboda i svijest su JEDNO.

Prije rođenja „Ja jesam život“.

Sa rođenjem „Ja jesam život“ i dalje, samo što sam dobio teret od fizičkog tijela. To se dogodilo u jednoj fazi životnog puta, kada se Duh mora pročistiti preko svjetlosti istine. Prostor Duha mora vječno biti Apsolut, a kada se to stanje naruši, dolazi do velikih vibracijskih pražnjenja, kada se javlja najjača blještava svjetlost, koju nazivamo istina. Ime istina samo govori da je prostor Duha i dalje apsolutno stanje. Vibracija uvijek polazi iz sjemena, iz centra, a upravo je centar u svakoj točki, gdje je Duh.

Međutim, pojavom istine i svjetlosti od nje, došlo je do vibracije energije (tu je život prešao u dušu). Od tog trenutka ništa se ne može vratiti unazad, nego duša dobija auru, rijeđu vibraciju energije, udaljava se od istine i čiste svjetlosti, i u nekoj budućoj fazi prelazi u fizički oblik. Tako vječni život zaluta u ambijent smanjene gustine vibracije energije, u materijalni svijet prirode. Sve je to Put života.

Kroz formu fizičkog tijela moramo pomoći duši izvršiti zadaću transformiranja svoje energije u fizičko tijelo. To je veoma složen metabolitički proces, koji često puta ne bude završen u jednom životu, već je potrebna ponovna inkarnacija duše.

Principijelno se moramo osvijestiti i vratiti u prostor Duha, kako bi vlastitom životu pokazali nastavak vječnog duhovnog puta. To je prirodni proces, često puta blokiran od strane fizičkog tijela, osjećanja, misli i uma.

Od istine duša dobija vibracijsku formu aure, koja može biti kilometrima duga, kao paunov rep, ili haljina princeze u prostoru energije. Snaga aure se usmjerava na metabolizam u fizičkom tijelu. Duša putuje kroz sjeme, kao najbolju duhovnu formu, u smislu 3D transformacije. Od sjmena, u mikrokozmosu majke, duša se kopira u fizičko tijelo, u najoptimalnijim uvjetima, nalik ambijentu kozmosa.

Poslije rođenja transformiranje duše ulazi u veoma kompliciranu 4D proceduru, kroz otpor ProstorVrijemeMaterije. Preko faza odrastanja, fizičke zrelosti, stvaranja novog sjemena, tijelo sve teže prihvaća metaboliziranje duše, izmjena tjelesnih stanica je otežana, javljaju se bolesti, i tijelo mora umrijeti. Poslije smrti, duša postaje slobodna, dobija na čistijoj vibraciji energije, ulazi u prostor istine, prosvjetljava i ponovo postaje Duh.

Svijest je uvijek povezana sa životom i Duhom, jer je suštinska definicija života - SVIJEST.

Duhovni život kroz formu ljubavi prema Božanstvu (duši), najbliži je stvarnom životu. Zbog toga slaoboda, istina, ljubav i svijest, kao najviše duhovne vrijednosti, nemaju alternativu.

Održanje života ide preko disanja (unos chi energije, kisika, vodika, ugljika i dušika), i to nazivamo elementarna svijest. Fina regulacija metaboliranja duše u tijelu, obavlja se preko sustava čakri, gdje je svaka tjelesna stanica posebna čakra (u medicini endokrini sustav tijela), a mi se najčešće bavimo sedam glavnih čakri. Čakre rotiraju, uvlačeći vibraciju energije u tijelo, točnije u organe, pojačavajući njihov rad i finu regulaciju.

Preko metabolizma, čista energija duše se transformira u tjelesne stanice, preko DNK kodova. Fizički prijenos kodova se odvija preko krvi i limfe, zato je srce sinonim za tijelo, a limfni sustav za imunitet.

Obzirom da je tijelo često puta izloženo usporavanju disanja, metabolizma, sklada duše i srca, te nepravilnom ritmu srca, unos energije nesvjesno tražimo u hrani, piću, sexu, poslu, novcu, materijalnim vrijednostima, i drugim strastvima. To nadalje budi osjećanja koja nam oduzimaju mir, pojačavaju misli, a um poprima definiciju nesklada sa životom. Točnije, „Ja jesam život“ i um se ne uklapaju, jer život nije naviknut na um, već na svijest koja je u svemu duhovna. Um prati osjećanja, misli i tijelo, a svijest i život su izvan tijela. Što se uma tiče, on savršeno prati vibraciju enerije, ali ovoga puta, „Ja jesam život“ nije vječan kao onaj pravi - duhovni. Duhovne razine su iznad energije. Um nema pojma o životu, njegova zadaća je voditi energiju, na način kako mu nalažu misli, a misli se bude od osjećanja. Sve u svemu, um je slijepa ulica po pitanju života. Um za to nije kriv, nego „Ja jesam život“ koji tek moramo probuditi i spoznati u sebi, kao jedinu istinu. Nije u moći uma voditi život, to pripada svijesti - duhovnoj razini, a to je jedino moguće kada nesvjesni um prevedemo u svjesni um, ili nadsvijest.

Jednostavnost duhovnosti je u tome što se bavi životom, gdje mora odbaciti osjećanja, misli, ego, emocije i um, a na njihovo mjesto uvodi svijest - kao vječni život (Duh). Ako sebi i drugima želite život, onda budite pažljivi, ljubazni i odgovorni prema njihovoj stvarnoj potrebi da imaju jasan put duše. Kada ste u ljubavi sa svojom dušom, onda vibraciju prenosite preko aure, do duša srodnika, prijatelja i drugih ljudi.

Iz svega proizilazi da je u životu tijela najvažnija ljubav, koja se savršeno uklapa u proces metaboliziranja duše i realiziranja Puta.



BOG, ŽIVOT, SVIJEST....

Nitko od nas ne može zamisliti koliko smo sami sebi značajni, jedinstveni, najbolji. Upravo je u našem biću sadržano sve što na svijetu postoji. U nama svijet počinje, traje i nestaje, na najjednostavniji način. Najbolji liječnik i iscjelitelj je upravo alkemija vlastitog tijela. Bolje od toga na svijetu ne postoji. Nije potrebno mnogo promišljati da bi se shvatila suština našeg postojanja.

No i pored svake superiornosti što u suštini jesmo, mnogi se ovoga trenutka osjećaju nevoljno, bespomoćno, bez radosti i ljubavi, a mnogi su teško bolesni. Da li je uopće primjereno čovjeku biti u opsegu negativnosti života, kada je svatko od nas istinski Bog, za koga znamo da je svemoćan.

Obzirom da smo i dalje živi, postojimo, to znači nismo dovoljno svjesni svoga bića, vlastite prirode, i svega onoga što spada putu svjetlosti svakog pojedinca. Mnogo puta moramo ponoviti da život i postojanje moraju biti u vezi, u ljubavi, u svijesti, jer bez toga kao da ništa nema smisla. Bez samospoznaje nije moguće osvjetliti vlastiti put i nastaviti u jedinom ispravnom smjeru, koji je predodređen svemu što postoji.


Najveći kamen spoticanja je sam Bog ( život, više Ja, svijest ), koji je uvijek prisutan u nama i oko nas ( jer je to jedino moguće stanje Apsoluta ), ali mi nismo u svojoj svijesti prisutni u njemu ( sebi samom ).


Što je Bog?

Ako je u tom imenu sadržano sve apsolutno na svijetu, onda mora postojati prostor u kome se to nalazi. Taj prostor je jedinstvena cjelina, duhovna suština svijeta, nama poznata kao JEDNO. Obzirom da je Bog svemoć svijeta, sveprisutan i bez manifestacije, za našu svijest (koja je nastavak univerzalne kozmičke svijesti), Bog je njjednostavnije apsolutno prazan prostor cjelog svijeta. Svaki individualiziran život duše se upravo odvija u tom prostoru. Sve što je manje slobodnog prostora (duha), u bilo čemu, u našem tijelu i oko nas, osjećamo tjeskobu. Upravo je feng shui nastao kao jasno viđenje i potreba za spoznajom prostora, Boga - života (sa značenjem zrak i voda, čime se svaki život podržava).

Snaga Boga je beskrajni vakuum.

Svaki put kada mislite na Boga (prazan prostor), kada čistite svoje tijelo od nepotrebnih misli i viškova tijela, kada čistite prostor u kome živite, jednostavno osjećate zadovoljstvo kroz boľansku ljubav koja prožima vaše biće.

Ljudi vole komplicirati život, i otuda Bog ne može biti shvaćen na pravi način, zbog svoje nevjerojatne i apsolutne jednostavnosti.

Bog je izvan objetnivne stvarnosti (materije), i iznad metafizičke realnosti energije, i nije moguće spoznati njegovu suštinu logičkim promišljanjem, jer logika pripada pojavnom materijalnom svijetu, osjećanjima, mislima, egu i umu, koji su na suprotnoj strani svijesti.

Onog trenutka kada uđemo u prazan prostor, imamo mir, prestaje logika i razmišljanje, a otvara se astralno polje svijesti.

Temeljem znanja naša moć prosuđivanja postaje jača, imamo jasniji uvid u sam život i za čim tragamo u samospoznaji.

Svi oni koji žele duhovni rast i ponašati se u skladu s duhovnim principima, moraju ostaviti po strani sve što je vezano za relativnost. Svima nama je najpotrebnija istina, sloboda i mir. Sve to mora biti praćeno osjećanjem volje, radosti i ljubavi. Na putu ka Bogu (životu i samom sebi), u osjećanjima, sjećanjima, mislima i svijesti moramo jedino čistiti put čime on postaje osvjetljen. Nije primjereno baviti se nebitnim stvarima objektivnog života. To nije bježanje od samog sebe, naprotiv, to je jedini i najkraći put ka nejasnoj i nepoznatoj suštini vlastite nutrine i bića.

Ljudi se trude biti pametniji od drugih, iznositi svoja viđenja i iskustva, a u suštini sve to nije potrebno, jer se moramo počistiti u svakom pogledu, kako bi na kraju zaista dobili prazan prostor, gdje caruje istina, mir i sloboda.

Uz božju pomoć rođeni smo iz zrna sjemena, postali ono što opažamo, ali moramo skinuti to ruho (tijelo), i preko individualizirane duše vratiti život tamo gdje pripada: vječnosti, praznini - Bogu.

Samo jednostavnim shvaćanjem suštine postaćemo mir, život i Bog, što smo i sada, ali nedovoljno svjesni toga. Logika nam zaista nije potrebna, jer tragamo za duhovnim vrijednostima. Sve što prati društvenu, ideološku, religijsku i bilo koju logiku, nije u funkciji života, i tu moramo praviti razliku.

Pretrpano tijelo je kvarljive prirode, pretvorit će se u otrov i ugušiti nas, kad-tad. Moramo se čistiti od svega, i to odmah. Ne smijemo gubiti iz vida značaj našeg tijela, jer je nezaobilazno na putu samorealizacije, ali moramo učiniti sve da tijelo sazrije i bude sposobno osloboditi duh, čime se ostvaruje naša svjesnost.


ZNANJE I ŽIVOT

Kroz duhovnost ostvarujemo neophodnu prisutnost u svom biću-životu. Bez mira, volje i ljubavi, isključujemo sebe iz života, jer je tada metabolizam nepravilan (metaboliziranje duše u tijelo, preko DNK), životna sila i protok energije su blokirani. Mi smo i dalje živi, u nama sve postoji, jedino je potrebno prisustvo daha, ljubavi i duha za prirodni tok života.

Kroz materijalizam kao neizbježan dio našeg životnog puta, preko fizičkog tijela, mir je najčešće nemoguć, i tada svi procesi u tijelu i biću nisu usklađeni. Čakre ne rotiraju, krv je kisela, limfa ne stiže braniti imuno sustav. Uzbuđeni smo od vlastitih osjećanja i misli, svih mogućnosti, promjena i odnosa kojima smo izloženi, i koji se mijenjaju iz trenutka u trenutak. Uz sve to nemamo pravi odgovor u vlastitom znanju i svijesti. Izloženi smo linearnom vremenu koje nema milosti ni prema čemu.

Relativnost u svemu ispunjava naše biće i prostor oko nas. Zato je potrebno poslužiti se duhom i uhvatiti priključak na ono što daje mir, volju, i ispuniti nas božanskim osjećajem ljubavi. Upravo se radi o svijesti koja nas direktno spaja s Bogom.

Moramo sebe izgrađivati cjelovito, kroz čisto tijelo, obitelj, usklađivanjem svojih mogućnosti i potreba s društvenim bićem, imajući u vidu prioritet vlastitog života.

Ništa na svijetu nije vrednije od nas samih, jer smo preko duše, duha i svijesti, oličenje pravog Boga.

Moramo ostvariti potrebnu životnu zrelost i postaviti se u svemu prirodnim principima.

Sama duhovnost je prirodna, jednostavna i praktična, jer nas isključuje na razini tijela i uzdiže (uvodi u sebe), ka višoj stvarnosti života, od onoga što nam se u pojavnom svijetu samo pričinjava.

U svakom slučaju čovjek mora negdje biti. Najbolja je sveprisutnost, a to možemo lako ostvariti fizičkim rastom i spiritualnim moćima. Za takvo ponašanje potreban je mir, ljubav, istina i sloboda. Da li to možemo sebi priuštiti, ili je previše skupo? Na kraju će svaka pogreška biti zbog vlastitog neznanja.

Urediti život je u svemu jednostavno, jer je vođen kreacijom svijeta, jedino ga moramo znanjem i sviješću voditi, osvjetljavajući put kojim se on realizira. Smjenjivanjem dana i noći lako uviđamo da smo preko dana aktivni, a noću se povlačimo spavati. Noću nema svjetlosti, i ne možemo nikuda krenuti, ne ulazeći u dublji problem vezan za valove energije. Život se jedino odvija u sebi, a nikako izvan sebe, kako mnogi vjeruju, ili svojim ponašanjem prema vanjskim izazovima pokazuju.

Nikada ne smijemo biti zavedeni željama, jer one izviru iz objektivnosti doživljaja sredine u kojoj živimo, sjećanja, osjećanja, misli, ega, uma, logikea i neznanja. Naš život je sasvim nešto drugo, i odvija se dublje, kroz metabolizam, krv, limfu, unutarnje organe i njihovih funkcija, jednom riječi preko duše i srca (tijela), a to nema nikakve veze sa ispunjavanjem želja. Mir, dah i duh su svima nama sasvim dovoljni za prirodni doživljaj života. Sunce, zrak, voda, zemlja i nebo podržavaju naš život.

Pretjerivanja u hrani, poslu, novcu, seksu i ostalim izazovima, zaista nije potrebno čistom životu.

Zamjenica našeg života mora biti ljubav kao doživljaj i iskustvo osvjetljenog nam puta. Ona je unutarnja alkemija koja dobija smisao kada se ogleda u odnosu na vanjski svijet.

Bog se iskazuje kroz svijest i postojanje, a čovjek kroz ljubav i Božanstvo.

Kada spavamo dubljim snom, ili u meditaciji, nemamo nikakvih želja, mirni smo i život se odvija prirodno, jer je naš put upravo usmjeren ka mirnom vječnom snu.

No, nismo rođeni samo spavanja radi. Sve naše aktivnosti moraju biti vođene znanjem i sviješću. Jedino tako možemo očekivati prosperitet.


LOGIKA I ISTINA

Više faza prati čovjeka tijekom fizičkog rasta i osvješćivanja tijela.

Rodimo se bez svijesti, vođeni prirodnom inteligencijom.

Prvi udah zraka uvodi nas u početak dijela života s fizičkim tijelom i disanjem kao elementarnom svijesti.

Početne radnje i odnos prema vanjskom svijetu (sisanje, motorika tijela), preuzima ego, buduća maska i lažno iskustvo svijesti.

Dolazi faza prvih izgovorenih riječi, što ukazuje na buđenje uma koji će pokušati upravljati životom.

Sazrijevanje se produbljuje prema logičkom promišljanju.

Navedene faze osvješćivanja tijela:

-prirodna inteligencija,

-disanje (elementarna svijest),

-ego,

-um i

-logika,

predstavljaju usklađivanje čovjeka s vanjskim svijetom. Tu nedostaje glavna karika života - usklađivanje i prisustvo u svome biću i svijest o postojanju.

Um postaje dominantan, što za posljedicu ima fizički doživljaj života i blokiranje buđenja svijesti.

Obzirom da smo bića sa spiritualnim moćima, fizički doživljaj nije dovoljan za stvaranje uvida o životu i svijetu u kome živimo. S druge strane, objektivna stvarnost i logika, uvijek su nasuprot istini i svijesti, maskirano umom.

Princip jednostavnog i prirodnog sazrijevanja i osvješćivanja svakako je ljubav. Međutim, ljubav se često ne probudi, čime ostajemo uskraćeni za pravilan rast i životnu ispunjenost. Preko ljubavi najlakše ulazimo u vlastitu dubinu, gdje osvjetljavamo put ka istini, koja je usredotočenje na sam život i Božanstvo kao konačni cilj.

Logika isključuje istinu time što se bavi materijalnom analizom, gdje se previđa ono najbitnije - duhovna stvarnost kao izvor postojanja. Zato su medicina i druge grane znanosti ograničene.

Kod običnih ljudi je problem probuditi dublju duhovnu stvarnost, jer su njihova logička promišljanja vezana za osjetila, koja ne mogu osvjetliti put života.

Jedino kontemplacijom (dubljim promišljanje) i meditacijom, možemo u svoj život uvesti duhovni sadržaj, koji je kao Apsolut i istinska snaga praznine vakuuma (bolje tumačenje ne postoji), nevidljiv na fizičkoj razini. Zato među ljudima nema ljubavi, jer to očekuju od drugih i iz vanjskog svijeta, umjesto da svoj život vode mirnim ritmom srca i blaženstvom koje iz toga izvire, kao veza s Božanstvom, u jedino ispravnoj religioznosti - srca.

Kada dubljim promišljanjem pokušamo uvjeriti um o postojanju više stvarnosti, ako ga mislima smirimo, on se predaje jer je vezan za vanjski doživljaj svijeta, a na njegovom mjestu se rađa zametak svijesti, kao novo iskustvo oslobođeno logikom i materijalnom istinom.

Zbog ograničenosti tijela i materijalne logike, postajemo ovisni o drugima, ne gradimo dobre odnose, nismo pažljivi, ljubazni i odgovorni, jer vlastiti život ne podržavamo u sebi, preko duhovnosti, što je jedino prirodan put stvari.

U stanju smo zadovoljiti se logikom i materijalnom istinom, a to nije cjelovit pristup životu.


BOG JE SVE

Suština apsolutnog stanja - Boga, upravo se definira preko cjeline prostora svijeta. U odnosu na materiju, Boga zamišljamo kao prazninu i vakuum prostora svijeta, cjelinu svega kao jedan život, u kome se odvijaju svi individualizirani životi.

Vjerojatno će mnogima zasmetati opis apsolutnog stanja - Boga kao prazninu prostora, međutim, ne radi se o bukvalnoj praznini, već o beskrajnoj sili i duhovnom prostoru svijeta, gdje je Bog vječni život, materija je u svemu relativna, a energija ima metafizičku realnost.

Ništa se o Bogu, svijetu i životu nije znalo, sve dok čovjek nije evoluirao, oslobodio duh iz fizičkog tijela, čime je probudio svijest i povezao se s Bogom. U svijesti čovjeka se očituje svijet kao u ogledalu. Gdje svijest nije probuđena, o Bogu se skoro ništa nezna, tako da ljudi ne shvaćaju suštinu vlastitog života u prostoru svijeta. Upravo zbog neprobuđene svijesti sve izgleda nejasno i misteriozno, a u principu je najjednostavnije.

Izvor života se znanstveno povezuje s Velikim praskom, gdje se dogodila najsuptilnija točkica prašine u apsolutnom čistom prostoru Boga, koja je na račun vakuuma i ubrzanja, stvorila prve valove energije koji se beskrajno šire, gube na snazi i gustini, čime se otvaraju mogućnosti za pojavu krupnijih čestica, sve do materije, nebeskih tijela i materijalne prirode na Zemlji.

Spoznali smo Bog kao svemoć svijeta, sveprisutnog, bez manifestacije, na neki način neutralnog u svemu. Međutim, sveprisutnost Boga je statički dio vječnog kozmičkog motora svijeta, u kome materija svojim kretanjem (rastom i širenjem), stvara indukciju energije, polarnost i dualnost svega u prostoru. Ono što se jednom pokrenulo, više se ne može zaustaviti, jedino se širi, sjemenom rađa i umire.

Materiju poznajemo preko naših osjetila i fizičkih zakona koji se izvode logički i ekzaktno, a za energiju moramo probuditi najdublje slojeve svijesti, kako bi mogli sagledati njenu metafizičku realnost.

Kretanje materije kroz prostor nazivamo linearno vrijeme, gdje se stvara 4G otpor, starenje i njen poluraspad, što praktički znači kotač života; od Boga, preko apsolutne istine i energije do materije, a onda preko duha i svijesti, ponovo ka čistoj energiji, istini, slobodi i Bogu.

Bog je život i vječnost, sam sebi dovoljan, nije svjestan sebe jer je čista praznina i vakuum, međutim, kada se reflektira preko energije na materiju, dobija pun smisao u našoj svijesti.

Meditativnim iskustvima, na putu života, prema apsolutnoj istini i slobodi, ove se tvrdnje o Bogu i energiji lako mogu spoznati.

Bitno je shvatiti da je naše biće, s fizičkim tijelom i dušom, samo grančica individualiziranog života, u odnosu na JEDNO stablo života - Boga. Mi smo fizički prisutni u apsolutno čistom prostoru Boga, a vezu ostvarujemo preko svijesti, ljubavi i vlastite religioznosti u srcu, koju Božanstvom zovemo.

Naša svjesnost o životu - Bogu, jednostavno nas pročišćuje, ispunjava, snaži i osvjetljava put kojim realiziramo život. Zbog toga moramo voditi računa o fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu života, jer su cjelina našeg bića.



LJUBAV JE ŽIVOT

dualnost : stvoritelj i stvoreno

Kod čovjeka se dualnost iskazuje u svijesti o životu - postojanju. Ne prihvaćanjem ovog principa, praktički smo slijepi putnici u prostoru i vremenu života.

Priroda koja nas okružuje, koliko god bila lijepa u našim očima, traži od nas znanje, red i poštivanje svega što život znači.

Ljubav je zaista jednostavna, kao odgovor na Božanstvo, jedino kada smo svjesni života. Upravo su mnogim ljudima nebitne stvari ispred života, i naravno, oni nisu u stanju probuditi ljubav u svom srcu. Bez ljubavi ne možemo biti u stanju prepoznati suštinu života, razdražljivi smo, prgavi, nezadovoljni, sve nam smeta, jer su naše misli i osjećanja okrenute prema vanjskom svijetu, koga ne možemo posjedovati. Obzirom da se život jedino može proživljavati unutar svoga bića, s negativnim mislima blokiramo sve ono prirodno u nama, i postajemo sve drugo što nikada nismo željeli.

Tu nedostaje svjesnost o životu, koja se najjednostavnije i prirodno budi preko ljubavi.

Ako vam je teško shvatiti suštinu ljubavi, onda morate znati da se ona ne dobija iz vana, nego se budi u sebi, kao odgovor prisutnosti u vlastitom životu i Bogu.

Obzirom da smo bića sa spiritualnim moćima, smiješno je i neprihvatljivo živjeti zbog hrane, novca, posla, sexa i drugih želja. Najbitnije u životu je spoznati sebe, sredinu i svijet u kome živimo. Samospoznaja ne spada u domenu ispunjavanja želja, već se od nas traži osvješćivanje tijela, u kome duša nailazi na mnoge otpore, krčeći put prema duhu, s ciljem povratka na Izvor.

Zajednički imenitelj za život je ljubav, koja je skrivena duboko u nama i upravo čeka zagrljaj s nama samima, a kada će se to dogoditi ovisi od probuđene svijesti.

Ako netko vjeruje da je život u cjelini kompliciran, nije u pravu, imajući u vidu činjenicu da nas ljubav u svemu ispunjava, i ništa nije potrebno probuditi je u srcu, imati je do kraja života i reflektirati je prema svima i vanjskom svijetu u cjelini. Tek tada ljubav dobija smisao, a svijest potvrdu života i postojanja.

Kroz samospoznaju zazrijevamo i budimo svijest da je naš život samo grančica na malo debljoj grani, i tako redom do korjena najvećeg stabla, što predstavlja drvo jednog života svijeta - Boga. Kada shvatimo suštinu života, biti će nam jasno da smo u svemu ovisni od Boga, istine, slobode, energije, duše, tijela i duha, sredine, podneblja i svijeta u kome živimo.

Proizilazi da smo neprekidnim lancem - kotačem života povezani s cijelim svijetom. S jedne strane od Izvora - Boga, linijom ljubavi i Božanstva, a s druge strane od tijela, sredine i podneblja u kojoj živimo, te cjelog svijeta koji na neki način doprinosi našem životu.

U novije vrijeme puno se piše i govori o hologramskom pristupu životu. To nije ništa novo, upravo je hologram uvid na stablo jednog života svijeta - Boga, od čega je svako sjeme i sve se vraća njemu, preko novog sjemena, oslobađanja duha, itd.

Sve što postoji u prirodi i svijetu, upravo i mi koristimo, preko elemenata, mineralizacije, vegetacije, neba, atmosfere Zemlje, ali je ipak čovjek na samom vrhu stabla života - Boga, jer možemo probuditi svijest i spoznati izvor postojanja (to je sjeme koje se duhom oslobađa preko svijesti). Druge tvari, biljke i životinje oslobađaju duh na primitivan način, umiranjem, sagorjevanjem, truljenjem, oksidacijom, jednom riječi poluraspadom. Međutim i čovjek umire, ali ima spiritualne moći, mogao bi sebe prosvijetliti i u potpunosti biti svjestan svoga postojanja, istine i Boga.


PATNJA I ŽIVOT

Lako ćemo se složiti da je na svijetu najvažniji Bog, u smislu jednog života, stabla, iz koga se rađaju svi individualizirani životi i oblici. Život je, kao takav, sam sebi dovoljan i svrha. Svaka radost upravo izvire iz života, koju najbolje doživljavamo kroz probuđeno iskustvo ljubavi.

Kada netko kaže: „Nemam vremena“ ili „Dosadno mi je“, znači taj pojedinac, tog trenutka, uopće nije prisutan u sebi, svom životu, niti je toga svjestan. Ono što slijedi kao nezadovoljstvo, napetost, strah ili bolest, upravo se javlja kao refleksija kada nismo prisutni u svom životu. Ne postoji niti jedno zadovoljstvo iz vanjskog svijeta s kojim se može uporediti život. Nama su poznati ljudi u svijetu koji posjeduju najveća materijalna bogatstva, mjerena imperijama, ali su nam poznata njihova ponašanja u smislu svake dominacije nad ljudima, nametanja sile i svega onoga što nema veze s dobročinstvom, životom, ljubavi i Božanstvom.

Kako se najlakše možemo povezati sa životom?

Ako ćemo u jednoj riječi sveobuhvatno opisati stanje čovjeka unutar cjelovitog doživljaja života, onda ćemo uzeti riječ LJUBAV, svima nama poznatu kroz osobno iskustvo ili najljepšu priču koju čujemo od drugih ljudi.

Međutim, na temu ljubavi i života, nikada kao sada nismo bili gluhi, kao da se radi o nečemu što moramo platiti pozamašnom svotom novaca. A ljubavi je u nama u izobilju, onoliko koliko je beskrajan sam Bog, koga možemo osjetiti kroz mir i Božanstvo u srcu.

Naravno, sve ovo izgleda poznato, jednostavno, kao da o tome ne trebamo govoriti, ali i dalje ostajemo zavedeni i ovisni o vanjskim izazovima, zaboravljajući na život i ljubav prema njemu. Sve mi se više čini da je život čovjeka prava ironija, imajući u vidu činjenicu ukupnog ponašanja ljudi, nezadovoljstva, patnje, bolesti, pa i ratovanja.

Možemo li se ikako otrijezniti?

Obzirom da je život duhovne prirode, sada u prolaznoj fazi tijela, gdje je sve relativno, i samo osvješćivanje je individualno, ne možemo govoriti o boljitku grupe ljudi, društva i šire zajednice u cjelini.

Duhovnost je osobna stvar mira, ljubavi, istine, svijesti i slobode svakog pojedinca i tu se ništa neće dogoditi bez dubljeg promišljanja (kontemplacije) i meditativne prakse, koja se najlakše izvodi sjedeći, a još je bolje nastaviti je u hodu, bilo kom poslu ili okružju.

Ova priča je u korist onima koji nepotrebno pate, jer se ponašaju kao ovisnici, a u suštini imaju u sebi božanski život, koga nisu još svjesni.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 10. dio

UM JE LOGIKA I NESVIJEST

Pod pretpostavkom da smo rođeni na pustom otoku i nastavili živjeti u tom ambijentu, naše odrastanje, razvoj i sazrijevanje bilo bi praćeno i usklađeno sa životnom sredinom.

U urbanim sredinama živi se krajnje kaotično, gdje ponajprije dolazi do podvojenosti čovjeka od samog sebe, jer su izazovi prejaki, osjetila su prenadražena, a za posljedicu imamo formiranje usiljenog uma.

Nakon rođenja prorade prva osjećanja za disanjem, a onda za hranom i tako redom. Ujedno se javlja ego kao jedini mogući zaštitnik i vodič kroz život, jer još nije razvijena svijest. To je prirodni fenomen, ali nije originalan (iz nutrine života), nego je izazvan iz vanjskog svijeta. Kako se osjetila sve više bude, dolazi do formiranja prvih misli. Udruženi, ego i misli, stvaraju u glavi buku, koja polako prelazi u govor, koji je, također, došao iz vanjskog svijeta. Taj govor u glavi nije ništa drugo, nego UM, kao preslika svega onoga što nije naše, originalno, nego je kopirano iz vana.

Ono što je bilo božansko, pod utjecajima sredine, ega, misli i formiranog uma, lagano se gubi, topi se veza sa životom, a sve više se vezujemo za vanjski svijet. Um koji vodi energiju kroz biće, sve više postaje logičan u vremenu. Sama logika nije stvarnost, već prava linija od točke A do točke B, po kojoj nas vodi. Takvih linija je onoliko koliko je vanjskih izazova, stečenih znanja, misli, osjećanja i sjećanja. I tako promiče život uz kaotičan um, a mi imamo dojam kako se ponašamo ispravno. Um nas stalno drži u stanju odvojenosti od vlastitog života, jer ni sam ne stigne probati sve ono što je naučio.

Sva ponašanja ljudi upravo proizilaze od uma.

Od 24 godine života počinje faza promišljanja o mogućoj starosti. Sve ono gdje smo glavom išli kroz zid, lagano se usporava, osjećamo nesigurnost, možda i strah, a to je početak nekakvog dubljeg promišljanja o životu i potrebe za osvješćivanjem tijela. Svijest se budi kao posljedica i spoznaja da nas um stalno vodi krivim putem. Dolazimo do uvida da stečeno znanje, navike, osjećanja, misli i logika, nemaju nikakve veze s unutarnjim bićem i životom.

Svijest je suprotnost umu, možda je još bolje reći usmjereni um na izvor života. Sve ono što poduzimamo na planu smirivanja tijela, misli, ega, uma, vodi kao osvješćivanju, a to je početak duhovnosti.

Koji je cilj duhovnosti?

Cilj duhovnosti je pronalaženje jedinog osvjetljenog puta po kome promiče faza prolaznog života kroz fizičko tijelo. Obzirom da smo rođenjem izgubili vezu sa Izvorom, a time i put života, potrebno je mnogo truda i neke nove duhovne prakse, radi ostvarivanja mogućeg uvida, kroz vlastitu samospoznaju i vraćanje na Izvor života.

Za osvješćivanje tijela je potrebna jaka odluka, pročišćenje tijela i duga praksa kroz dublje promišljanje (kontemplaciju) i meditativni prilaz umu, kao najbolji način za spoznaju nevidljivih dubina tijela, sve do samog izvora života - Boga, utjelovljenog u svakoj tjelesnoj stanici. Za duhovno putovanje je potrebna jaka snaga i frekfencija usmjerenog uma, da bi se uopće moglo stići do Izvora. Na tom putu nestaje podvojenosti, fizičkog tijela, misli, ega, uma i poslije zida istine, javlja se ono Neviđeno, Neuvjetovano i još Nerođeno u nama. Naravno, to je svijest, sa punim osjećajem života, božanskom milinom, prosvjetljenim duhom i svega što se običnim riječima ne može opisati.

Samospoznaja kroz svijest je brisanje podvojenosti u čovjeku i vraćanje u okvir JEDNO, s kreacijom svijeta.

Sa takvim iskustvom, običan život dobija novu dimenziju, novo ponašanje, mir, snažnu ljubav prema životu općenito i iznad svega dobija se smisao samog života.

Definitivno ljudi nisu glupi, ali zavedeni umom, ne stignu se u jednom životu osvijestiti.


IMATI MIR

Duhovna stvarnost je suprotnost svemu što smo navikli u materijalnoj prirodi.

Znanje i volja nam trebaju kada želimo nešto raditi. No, tada se budi i ego.

Na drugoj strani, kada idemo u susret istini, ljubavi, svijesti, meditaciji, prosvjetljenju, tada nam ne treba nikakva aktivnost, nego suprotno, treba nam mir i dopuštanje da se stvari same dešavaju.

Duhovna ostvarenja nisu pitanje kako ćemo to napraviti, nego da li dopuštamo da se to dogodi. U tome je cjela suština.

Kada shvatimo značaj suprotnosti duhovnih vrijednosti, u odnosu na logiku, ego, um i vrijeme, približit ćemo se svome životu i s lakoćom rješavati probleme, upravo na način dopuštanja, a ne suprotstavljanja. Nikakvom voljom, znanjem ili aktivnošću, ne možete probuditi ljubav ili meditirati. To se mora samo dogoditi u miru.

Navikli smo da nas osjećanja i misli čine uzbuđenim, napetim, možda i agresivnim. To dolazi samo zato jer dublje ne promišljamo. Ishitrena reakcija na svaku emociju je prilično nesvjesno ponašanje. Mi ljudi, kao duhovna stvorenja, uvijek imamo pregršt mehanizama i biti mirni. Naravno, duboko promišljanje (kontemplacija) je u tome jako djelotvorna, jer time direktno prizivamo u pomoć mir, istinu i Boga. To je pravi način za upravljanje životom.

Budan čovjek uvijek ima nekakvu svijest, koja ga tjera na aktivnost ili mir. Ako je aktivan svjesni um, onda imamo stanje uznemirenosti, jer se na površini bića nakupilo mnogo stvari koje moramo riješiti. Dovoljno je samo malo zastati, povesti misli u dubinu, tamo gdje postoji svaki odgovor i najbolje rješenje za svaku moguću negativnost.

Predlažem, stalno i uvijek prizivajte mir, jer kako prolazi vrijeme, s njim um postaje sve izraženiji, vaša logička razmišljanja i iskustva po tom osnovu, biti će prava noćna mora, i najefikasnije rješenje se nalazi u mirnom ritmu srca..

Dijalog preko pisane forme komuniciranja je veoma ograničen, jer je sugovornik uvijek za dlaku ispred vas. Ono što se vama čini jasnim, netko će demantirati, i eto novog uzbuđenja. Takmičarski duh koji se obavezno javlja kod iznošenja svojih razmišljanja o životu, dodatno unosi nemir.

Teško je biti shvaćen ako se duhovnim principima prilazi na konvencionalan način. Zato neka svatko odluči da li će trenirati svoj um putem jedne vrste foruma, ili će se povući u mirnu spilju i ostvariti najpotrebniji unutarnji dijalog sa samim sobom.

Ipak sve spada u razna tumaranja u pronalaženju pravog puta.

Ljubav kako je mnogi shvaćaju, samo je golo iskorišćavanje. Samo je ljubav prema jedinoj stvarnosti uvijek milostiva.


SLOBODAN UM

Ljudi su površni u svemu.

Njihov um i ego orijentirani su prema vanjskim utjecajima i ispunjavanju želja svojim osjetilima, stečenom znanju, navikama i iskustvima.

Unutarnji doživljaj života kao da ne postoji.

Ako ćemo u jednom danu pratiti ponašanje produhovljenog čovjeka i običnog pojedinca, uočit ćemo jasnu razliku da duhovno biće tijekom dana ne radi mnogo toga u odnosu na običnog smrtnika. Nigdje ne žuri, ima vremena za sebe i druge, pažljiv je, ljubazan i odgovoran u svemu, jede, pije, radi, govori samo ono što mu daje mir.

Na drugoj strani, običan čovjek u jednom danu radi sve i svašta: stalno je u nekoj aktivnosti, nema vremena završiti sve postavljene obveze, pretjeruje u svemu; hrani, piću, poslu, stalno nešto govori, bez ikakvog smisla i nema nikakvu jasnu predstavu o životu. Sva znanja koja posjeduje su jednostrana, tiču se moralne podobnosti i društvenog položaja, što zaista nema nikakve veze s ponašanjem u duhu prirodnog zakona.

U nama caruje um, a energija, preko duše, stalno ga prati. Ono što je u tome najbitnije, uopće nije važno kakva će biti posljedica takvog ponašanja, jer tako usmjeren um ne liči svjesnom vođenju života.

Slobodan um je hodanje kroz tunel bez svijetla, gdje se osjećamo kao guske u magli.

Sloboda dolazi poslije istine. Ljudi slobodnog uma suštinski nemaju nikakvu slobodu, jer je ona nemoguća bez svijesti.

Naravno, još od malih nogu, od prvih izgovorenih riječi, um se formira i preko ega, stalno nas drži u akciji.

Suprotnost takvom umu je na višoj duhovnoj razini, gdje pokušavamo popraviti sve ono neizgrađeno, propušteno i neosvješteno. To je zaista teško, jer su navike i stječena iskustva jake.

Neosvješten čovjek je stalno napet, u stresu, strahu, bolesti, ništa mu nije jasno, mnoge stvari odrađuje potpuno na slijepo, ne osjeća ljubav, ne vidi smisao života. Za njega je život obična sudbina i on tu ne može ništa popraviti.

Imajući u vidu društveno nametnute norme ponašanja, s kojima je usklađeno obrazovanje, vaspitanje, pojedinac skoro nema nikakvog prostora za sebe, već sve mora raditi kako nameće većina.

Mnogi ljudi osjećaju da tu ništa nije postavljeno kako treba, ali nemaju ideju kojim putem krenuti dalje. Jedino šačica buntovnika u stanju je nešto poduzeti za sebe, na planu samospoznaje života.

Neosvješteni umovi svijeta, od svjetske vlade, moćnici, vlast, nove tehnologije, najblaže rečeno, spremaju čovječanstvu omču oko vrata. Život običnih ljudi će u svemu biti programiran po svi pitanjima. Nećemo moći individualno uzgajati žitarice, povrće, voće, životinje, ništa.

Sve je to neshvatljivo, ali iz duhovnog kuta promatrano, sasvim jednostavno. Evolucija je stvar pročišćenja u linearnom vremenu. Ako se nešto u jednom ciklusu pojavnog života ne uzdigne do razine kada može osloboditi duh, mora nastupiti samouništenje, u smislu mogućnosti za novo rađanje, pokušaj otrežnjenja u novoj fazi pojavnog života.

Ova priča ne bi imala nikakvog smisla da nije ljudske patnje, koja je posljedica neusmjerenog uma.

U konačnici čovjek može biti svjestan života ili običan smrtnik u stalnoj patnji.


ZAŠTO NISMO DUHOVNI

Duša je božanski kanal koja povezuje apsolutnu istinu i Boga, s jedne strane, tijelo i ljudski um s druge strane.

Ono što je svijest veza s Bogom, to je za dušu um. Bog je utjelovljen preko duše u tijelo, a refleksiju dobija od usmjerenog uma i probuđene svijesti.

Um vodi energiju, a duša je najsuptilnija energija u našem biću. Za vrijeme sna duša miruje, jer um nije aktivan.

Naš govor ne služi preciznom tumačenju duhovnih sadržaja, tako imamo osobnih tumačenja, logičkog razmišljanja, i to nije ni blizu duhovnoj stvarnosti, jer naše riječi ne služe opisivanju nirvane u kojoj ničega nema.

Faza života kroz fizičko tijelo je u svemu vođena umom, gdje se ego pojavljuje kao vodič kroz aktivnosti.

Netko će komentirati: „A gdje je tu svijest“?

Ostavimo svijest po strani, jer do nje nije lako doći. Svijest je veoma širok pojam, može biti elementarna (disanje), a opseg uma u suštini je neka razina svijesti, pa sve do čiste svijesti. U ovisnosti od mira tijela i sabranosti pažnje, um se usmjerava ka svijesti i životu. U stanju pune svijesti, duh i duša su slobodni od tijela.

U našem biću postoje fizički, mentalni i duhovni aspekt.

Fizički doživljaj je vezan za slijepu reakciju tijela putem osjetila i misli koje se formiraju od osjećanja.

Mentalni sadržaj uključuje logičko promišljanje i usmjerene misli, koje nas vode u koncentraciju.

Duhovna razina je usmjereni um na putu ka svijesti.

Obzirom da se sve dešava pod okriljem energije, moramo shvatiti da je ona prisutna sa svojim valovima, kroz više vibracijskih opsega. Naravno, naš original života nije tijelo, ali zbog dimenzije vremena (4D), na život gledamo iz perspektive sentimentalnosti, jer smo u svemu zavedeni šarenom prirodom koja nas okružuje i očarava.

Prosvetljena bića nisu ograničena faktorom vremena, već sve doživljavaju u sadašnjem trenutku, izvan materijalnih utjecaja sa strane. Njima je sve jednostavnije i lakše, jer imaju pun uvid, jasnu predstavu o životu i svijest.

Zašto nismo duhovni?

Zato jer je naš um godinama pripreman, programiran i vođen društvenim, ideološkim, religijskim, moralnim, logičkim i znanstvenim znanjima o životu, gdje je došlo do stvaranja jakih navika i iskustava vezanih za materijalizam. Također, prva učenja o duhovbnosti dolaze od religija, koje su cjelu stvar upropastile i od duhovnosti nije ostalo ništa.Obični ljudi su strastveni u svemu. Oni zaista mogu usmjereno voljeti, ali to nije prava ljubav. Njihovo znanje, kolikogod bilo impresivno (imamo mnogo umnih ljudi), nema nikakve veze sa duhovnom stvarnošću.

Znanje i um nas vode u aktivnost i ego, a duhovnost je na suprotnoj strani, gdje je mir tijela, fokus na život, suptilnost i sveprisutnost, praćenje daha i najširi uvid.

Um se izgrađuje i usmjerava stalnim ponavljanjem radnji i aktivnosti, primjenom stečenih znanja. Ono što smo do sada propustili po pitanju vođenja uma, sada moramo krenuti od samog početka. Međutim, kada nam je jasna namjera i odluka, tada je lakše umiriti um.

Meditacija služi da bi um usmjerili ka dubljem promišljanju, disanju i miru tijela bez aktivnosti. Mnogi misle da su preko knjiga naučili praksu meditacije, što ne znači da su time nešto više usmjerili um, jer um mora biti nečim zauzet. Praksa mirnog sjedenja predstavlja zamor umu i on se vrlo brzo predaje i može nastaviti u stanju mirovanja kolika je naša koncentracija.

Posebno je važno praćenje daha, jer se time direktno uključujemo u sam život. Dovoljno je da od svake minute odvojimo po pet sekundi na praćenju uma.

Duhovna bića ne mogu biti ljubavnici, niti nešto posebno vole. Njihova ljubav je prerasla u svijest, koja se manifestira širom božanskom milošću.

Objektivna ljubav doseže samo do linije srca i astralnog polja, a iznad toga ulazi u novu duhovnu dimenziju bez materijalne ovisnosti. Prevođenjem uma u višu dimenziju stvarnosti, ostavljamo sve što je materijalno, fizičko i mentalno.

Naravno, u duhovnosti postoji više slojeva čistoće prema apsolutnoj istini i Bogu.

Povratak iz nirvanskog je moguć upravo zbog svijesti, duha, duše i uma, kao novo rađanje.

Iznad zida apsolutne istine, najjače svjetlosti, u prostoru Apsoluta, više nema ničega, niti bilo kakve uzvišene svijesti. Prostor Boga je savršenstvo svijeta kao najjača snaga vakuuma, bez manifestacije i identifikacije. Bog se jedino manifestira kao refleksija stvorenog izvan apsolutne istine, u opsegu metafizike i fizike. Kod primitivnijih oblika i života odsjaj Boga je primjeren i ograničen gustinom vibracije i objektivnom stvanošću. Kod ljudi se veza s Bogom javlja kroz svijest.

Boga ne možemo uporediti ni sa čim, zato ga ne možemo ni prepoznati. Ne možemo znati šta Bog jest, ali zato možemo postati Bog, na način kada budemo toga svjesni.

Posebno moramo shvatiti da je život uvijek jedan, kao JEDNO, gdje ne može biti nikakve podvojenosti. Mnogi autori pišu o „niže JA“ i „više JA“, međutim „JA“ sam uvijek JEDNO, sa imenom, prezimenom, nadimkom, tijelom, umom, egom, na osbnoj iskaznici, na biračkom spisku, ali i u meditaciji. Samo je razlika gdje se „JA“ nalazim u svijesti SADA; da li duboko spavam, da li ronim u vodi, da li sam pod stresom, u ljubavi, ili sam u nirvani.

Opažamo, cjela stvar oko života tiče se Boga, istine, slobode, energije (duše), tijela, navika, misli, osjećanja, sjećanja, ljubavi, logike, zdravlja, volje, radosti. Ako ćemo sva opisana stanja prikazati u vidu svjetlosti, onda će život biti u svim bojama, u opsegu od bijele, preko svih nijansi spektra, crne i opet bijele. Svakoj boji odgovara sklad duše i tijela, usmjerenost uma, a sve to promatrano kroz prizmu probuđene svijesti.

Da li će naš životni put biti osvjetljen samo sa jednom žaruljicom iz jedne tjelesne stanice, ili će cjelo tijelo biti istinska živa vatra koja osvjetljava cjeli krug, ovisi o nama, našoj namjeri i odluci kako ćemo izgraditi vlastiti um, jer definitivno od njega ovisi sve.

Mi smo SADA puni nekog znanja, imamo mnogo navika i iskustva, stalno nešto osjećamo i mislimo, naš um je stalno aktivan, jedino nemamo MIR. Upravo je mir odgovor na sve nejasnoće o životu, ljubavi, radosti i kako ići dalje.

Nastavak dolazi u meditaciji.


HRANA I DUHOVNOST

Najprije, čovjek ne može biti gladan, jer je to neprijatno osjećanje.

Prilaz hrani trebao bi biti čim više svjesniji.

Dobra je prirodna hrana, lako probavljiva, da je možemo jesti koliko hoćemo, i da na kraju ne ostavlja štetne posljedice po tijelo, u pogledu pretilosti, kisele krvi, slabe limfe i zapušenih kanala životne sile.

U tu hranu spadaju zrna integralnih žitarica: ječma, riže, zobi, pšenice, prosa, heljde, kukuruza, itd. Ugljikohidrati (šećeri), kao polisaridi, iz žitarica, najprimjereniji su probavi tijela. Lako se metaboliziraju, a otpadne tvari (celuloza), najbolje čiste probavni sustav.

Nutricionisti prilaze hrani preko omjera kalija i natrija (7:1), gdje integralna riža prirodno sadrži omjer 5:1.

Preko prehrane integralnim žitaricama možemo besprijekorno urediti tijelo, rad unutarnjih organa i njihovih funkcija, krv, limfu, mokraću, defekaciju i detoksikaciju tijela. Na taj način tijelo dobija savršenu formu za usvajanje svih duhovnih principa.

Od hrane, preko metabolizma, tijelo će samo regulirati vodu, tako dodatne količine tekućina nisu potrebne, jer stvaraju yin stanje. Naravno, ovo se ne odnosi na ljude koji rade teže fizičke aktivnosti od onih što je prirodno i u granicama mogućnosti tijela.

Sve više se piše o konzumiranju sirovih namirnica. To ne može biti dobro iz prostog razloga što je vatra davno uvedena u život čovjeka, evolutivno usvojena i nije moguće vraćati kotač evolucije unazad. Jednostavno smo naviknuti na termički pripremljenu hranu, čime u mnogo čemu pomažemo metabolizam.

Vjerojatno će ova priča kod mnogih ostaviti dojam nekakve strogoće prema tijelu, sluđivanje onih sličnih meni, ali je to ipak najprirodniji i najjednostavniji način prehrane. Duhovnost Istoka je iznjedrena od ljudi koji su tisućama godina za prehranu koristili 200 grama ječma na dan i banča čaj. I moje iskustvo se u potpunosti uklapa u ovu priču. Ako to poredimo s duhovnošću, mnogi za nju nisu čuli, a drugima je jedini životni put. Sve je stvar usmjerenosti pažnje uma.

U svakom slučaju nije bitno kakve su nam želje, navike, strasti i tradicija prema hrani, već ćemo sagledavati kakve posljedice ostavlja na tijelo. Također je poznato da mnogi prilaze hrani preko svojih očiju ili žučne vrećice.

Drugo je pitanje suvremene medicine (koja isključuje dušu), znanstvenog i kemijskog odnosa prema hrani, jer je u pitanju život duhovnog bića sa najsloženijom evolutivnom alkemijom, gdje je sve podređeno suptilnoj energiji preko metaboliziranja duše.

Mnogi prilaze problemu prehrane logički, gdje kvantitet isključuje kvalitet.

Postoje učenja da sve što postoji u materijalnoj prirodi, stvoreno je od vode. Tu se svakako misli na vodik i kisik. Vodik je gorivo i izvor elementa vatre, a kisik svaku vatru prevodi u duh (figurativno - pepeo, kao mineralizaciju planeta Zemlje i mogućnost novog rađanja). Uz to, vodik i kisik ispunjavaju prostor atmosfere, odakle dobijamo zrak za disanje i održanje života. Sunce, što nam život znači, u suštini je vodik.

U potrazi za novim izvorima energije, znanost je najviše okrenuta vodi i vodiku. Na pitanje: „Zašto voda ne gori?“, odgovor je zbog omjera s kisikom. U tijelu lako dođe do povišene temperature kada se naruši količina vode, koju samo tijelo ne producira.

Vratimo se ponovo hrani. Biokemija tijela, preko OH grupe namirnica i metabolizma, prirodno i jednostavno rješava sve potrebe alkemije, životne sile i suptilne energije.

Suvremen čovjek ima velike potrebe za hranom jer ne živi mirno i prirodno. U tom slučaju hrana je njegova slabost i otrov, a nikako lijek. Niti jedna hrana ne može biti dobra za tijelo, ako ga ujedno ne liječi. Svjedoci smo da su svi ljudi podložni bolestima, i oni siromašni i oni koji mogu dati za hranu mnogo novaca. To je siguran znak da se problemu prehrane prilazi na više načina, samo ne duhovno i svjesno.

Pravilnom prehranom život dobija pun smisao, radost i ljubav. Pravilno je u prehrani samo ono što će kroz metabolizam dati finu životnu silu i imunitet, s najmanje otpadnih tvari. Ovdje isključujemo sve aspekte prehrane, jer su na strani slobodnog izbora pojedinaca.

Najsmješnija je izreka kada nekome kažete „Dobar tek“, a sami vidite da jede hranu koja nema nikakve veze sa životom.

Ne smijemo hrani prilaziti temeljem osobnih uvjerenja, jer je ona ipak početak duhovnosti čovjeka, koja isključuje osobnost u svakom pogledu.


MISLI SU SLIKE UMA

Često čitamo i slušamo kako život treba biti jednostavan u svemu, ali nam je teško postići takvo stanje.

Bez obzira na sve naše okolnosti, život je moguće učiniti jednostavnim SADA.

Na duhovnom planu život se odvija SADA i jednostavno se odmah možemo prema njemu uskladiti.

Međutim, trebamo ući u duhovni prostor, a to nije moguće bez čistog i mirnog tijela. Zato nam treba malo više vremena i prakse da bi uopće tijelo doveli u red, a ritam srca uskladili sa metaboliziranjem duše. U našem biću je sve pomješano, ništa nam nije jasno i ponašamo se prilično nesređeno, jer ne dajemo priliku fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu da se povežu u miran i harmoničan odnos.

Ponašamo se onako kako nas um vodi i kakva je njegova projekcija slika u mislima. Naravno, sve to dolazi od usmjerenosti pažnje uma. Dok spavamo nema aktivnosti uma, ega i tijela. Može doći do pojave sna kao nastavak nemirnih misli, koje traže odgvor u dubljim slojevima nesvjesnog uma.

Za duhovne tragače početnike važno je kako početi upravljati svojim životom, temeljem tuđih iskustava. Svatko može na platnu kina vlastitih misli postaviti se na put prema fokusu života. Život je ono što SADA mislimo, jer od tih misli lako može doći do usmjerenja pažnje uma, koji će probuditi ego, a on će nas povesti u zamišljenu aktivnost. Čovjek može biti i dobar i loš, u ovisnosti od sadržaja svojih misli. Kada zabrazdimo u dubokim mislima, djelovanje uma postaje izraženo, a time duša (energija) pokreće metabolizam od koga se dobija neka kvaliteta krvi, limfe i životne sile. U mislima se stvara ideja da li ćemo biti umiljato jagnje ili umišljeni kriminalac.

Kod djece i mladeži postoji snažan utjecaj iz vanjske sredine i oni stvaraju želje za posjedovanjem svega onoga što im budi osjetila, emocije, misli i um. Oni nemaju vremena dublje promišljati, jer je velika aktivnost njihovih umova i zato lako čine pogreške. Njihova znanja i iskustva su mala, zato sebi dozvoljavaju razmišljanja najširih sadržaja što uopće netko može zamisliti.

Odgoj je najbitnija stvar u formiranju, sazrijevanju i osvješćivanju svakog čovjeka. Upravo od odgoja ovisi stvaranje praktičnih iskustava o životu i sredini u kojoj se živi, temljem kontroliranih osjećanja, emocija, finih misli i usmjerene pažnje uma prema duhovnim vrijednostima, a ne prema materijalnim izazovima.

Ovoga trenutka se možete osjećati onako kako ste u stanju to zamisliti, ali morate u tome imati jasnu namjeru i odluku, koja će dati zeleno svjetlo umu i kamo će vas on povesti.

U duhovnosti se kaže: „Um caruje, chi (energija - duša) ga prati“. To znači da u prostoru Boga, gdje je svima nama prebivalište, ovoga trenutka možemo biti pažljivi, ljubazni i odgovorni prema životu općenito, a jednako tako možemo biti na strani svih mogućih devijantnih ponašanja. Energija i Bog ispunjavanju svaku želju jasno usmjerenog uma. Da li će vaša aktivnost biti stvaranje neke glazbene numere ili pljačka banke, za energiju i Boga je svejedno. To je dovoljan znak da se malo bolje zamislimo i shvatimo suštinu života, kako je on zaista u našim mislima i nigdje više.

Naravno, netko će ovu priču shvatiti i pri hvatiti kao najbolji način za osvjetljavanje životnog puta, a kod većine će misli i um i dalje tapkati u mjestu, u konfuziji svih nejasnoća koje dolaze iz vanjskog svijeta, a projektirane su na umu.

Za sve one koji žele raditi na sebi, važno je od nečega početi. To se najprije odnosi na poboljšanje općeg feng shui života i čišćenje tijela i životnog prostora od svega onoga što nam nije potrebno. To će čišćenje najprije biti logički osmišljeno, a iz dana u dan će poprimati sve jasniju moć prosuđivanja i približavanje sebi i životu. Konačni cilj treba biti samospoznaja i ljubav prema životu (vlastitom i tuđem, je su svi individualizirani životi duše - JEDNO).

Kako možemo utjecti na sadržaj misli?

Ono što osjetila uzroče pojavu emocija i misli, ne možemo spriječiti. Dozvolimo da se taj tok neometano odvija i propustimo svaku misao jer ona svakako ima svoju svrhu, stvorena je od nekakve stvarnosti.

Uključenje duhovnog aspekta počinje kada iznad toka već postojećih misli krenemo promišljati nešto lijepo i praktično za život. Pokazalo se u praksi da je razmišljanje o duhovnim vrijednostima najučinkovitije. Jednostavno mislite o istini, slobodi, ljubavi, radosti, Bogu, svijesti. Svaka misao na pomenute pojmove dovodi do usmjerenosti pažnje uma iznad opsega materijalnog, i to će biti dovoljno za smirivanje ritma srca i usklađivanja duše i tijela. Naravno, meni je to lako napisati, ali u praksi to ne ide tako glatko. Zato postoji rad na sebi i trening uma.

Da ne pomislite kako je sve to teško uraditi, imate jednostavniji pristup duhovnim vrijednostima, a to je praćenje vlastitog disanja, udaha (faza umiranja) i izdaha (novo rađanje). Svi meditativni sadržaji upravo vode ka duhovnim vrijednostima, usmjerenog uma prema konačnoj svijesti.

U vezi s tim jasno se vidi kako su materijalne vrijednosti u drugom planu iza duhovnih. Jednostavnije rečeno, to znači čistite svoj prostor od svega, tijelo i okoliš, jer duhovna suština svijeta, života i Boga je sadržana u prostoru JEDNO, kao cjeline beskrajne snage kozmičkog vakuuma, apsolutnog stanja i neizbježne vibracije kroz metafizičku realnost energije, oblike i živote u materijalnoj prirodi, koje počinje i završava samo u svijesti čovjeka.

Život je rađanje (izdah), umiranje (udah), svjetlost i tama, ljeto i zima, mir i strah, kao beskrajna mijena svijesti koja isključivo dolazi od usmjerene pažnje uma, viđene u našim mislima u vidu dvodimenzionalnih pokretnih slika.

Jednostavnost života je u probuđenoj svijesti. Drugim riječima, svjestan si, miran i zadovoljan ako si svojim mislima i umom na razini ljubavi prema životu, a nemiran, zbunjen, nasilan, bolestan ili lud kada u tvojim mislima i umu samo postoje slike iz relativne, prolazne i materijalne prirode.

U kontekstu ove priče moram naglasiti pitanje hrane, novca, posla, obitelji, društvenog položaja, strasti, sexa, materijalnog bogatstva, gdje se sve to pokazuje u vidu slabosti čovjeka, kada nema jasan uvid i kada mu nije osvjetljen put prema životu. Nije prava ljubav kad izgubite kontrolu zato jer bez nečega ili nekoga ne možete. Zamislite kada netko kaže da ne može bez cigareta, jutarnje kavice, mesa, djevojke koja mu se sviđa, itd. To su zaista prave besmislice. Život je sasvim nešto drugo, originalno, jenostavno, božanstveno. U čistoj ljubavi nemate potrebu nikoga voljeti, čak možete i mrzeti. Mudraci i duhovni ljudi ne vole nikoga specijalno, ali je njihova ljubav u svemu milostiva.

Priča kao svaka druga, bude i prođe, a na vama predstoji dublje promišljanje, jasna odluka i praksa samospoznaje, stvaranje novih duhovnih navika kroz ljubav, istinu i slobodu, koje će privoliti um i njegovu pažnju usmjeriti prema životu. a ne prema vanjskom svijetu kako mnogi umišljaju život.

Moram vam reći život nije ono što vi mislite, jer se on odvija od Boga i kreacije svijeta, ali ono što vi mislite odraziće se na vašu svijest, radost, ljubav i ukupno raspoloženje. Zato budite mirni, spokojni i ne paničite po pitanju života, jer je on vječit, prolazno je samo ono zbog čega najviše strahujete - vaše fizičko tijelo. Usmjerite svoj um na višu razinu stvarnosti i postojanja života, gdje je sve kao u bajci. Izgradite i osvjetlite put koji vodi iz blata tijela u čist prostor duha i života.

Kroz meditaciju se može postići da svaki pojedinac bude duhovno čist i radostan, međutim kuda bi nas to odvelo, jer svi imamo u nama pravog Boga, samo to trebamo probuditi i biti svjesni.


ČEMU DUHVNOST SLUŽI

Vjerojatno se svatko zamisli koja je svrha duhovnosti, kada prati čovjeka od pamtivijeka. Za svaku spoznaju je potrebno neko vrijeme i individualna je stvar pojedinca.

Ova priča samo je moje traganje za istinom života, temeljem višegodišnjih iskustava, duhovnog rasta i mala pomoć onima koji pokušavaju spoznati jedinu istinu o životu.

Sve što postoji na svijetu djelo je energije u prostoru Boga, od primitivnih oblika, preko složenijih formi i života čovjeka, koji je evolutivno najviše napredovao.

Možemo reći da je svaki oblik i život individualizirana duša-energija, stvorena od sjemena jednog života - Boga.

Svaka duša-energija koristi sve mogućnosti, promjene i odnose u kozmosu, kako bi kreaciju vratila na početak. U tom slučaju duša prelazi u oblik ili život, uvjetovana 4D linearnim vremenom, i uz pomoć čiste vibracije energije pronalazi mogućnost oslobađanja.

Duša je u tijelu bukvalno zarobljena, a osloboditi se jedino može kada tijelo prekopira od svoje slike, dajući mu dah i duh prirodne inteligencije. Duša je čista energija i ona ne može misliti. Zato se dijelom prerušava u misao, ego, um, duh i svijest, kako bi mogla napustiti materijalno tijelo i ponovo se vratiti Izvoru.

Oblikovanje tijela počinje preko DNK nositelja kodova na sve stanice.

Rođeno tijelo uspostavlja vezu s dušom preko stvorenog nesvjesnog uma. Obzirom da je um nesvjesan, ulogu preuzima ego.

Pojavom govora započinje faza intenzivne aktivnosti uma, jer prima nova znanja i iskustva iz vanjskog svijeta.

Um je veoma nesigurna veza između duše i tijela, jer se najviše bavi vanjskim svijetom. Tako dušu ne podržava ni um niti tijelo, i mora proći vremena za moguće osvješćivanje.

Duši je potrebna čista energija kojom će izgraditi duh za oslobađanje iz tijela.

U biću i tijelu dolazi do najsloženijih promjena s ciljem osvješćivanja uma.

Kod beba duša je mlada sa potpuno otvorenim kanalima i zato su bebe božanska bića. Kod čovjeka je duša najviše izražena u predjelu grudi, u neposrednoj blizini srca, na mjestu velike žlijezde Timus koja štiti imunitet i aktivna je do poslije puberteta. Kako slabi veza uma i duše, tako slabi Timus i imunitet, da bi na kraju, oko 24 godine to stalo i od tada računamo starost čovjeka. Veza s Božanstvom je dovedena u pianje i jedino preko uma možemo povratiti vezu s Izvorom.

Svaka duša je ogroman energetski potencijal samo kada je slobodna. Preko metaboliziranja duše, u tijelu se oslobađa velika količina topline i životne sile, najviše spremljene u poznatom Kundalini rezervoaru (kod muškarca u testisima, a kod žene u jajnicima). Problem životne sile je u tome što je ona više fluidnog karaktera i trebamo je prevesti u čistiji oblik energije, kako bi je spojili s dušom. Drugim riječima, radi se o problemu velikih nečistoća tijela, kojih se moramo osloboditi kako bi kanali energije postali prohodni. Proces pokretanja životne sile i njene pretvorbe u čistu energiju obavlja metabolizam, kojim upravlja um. Za vrijeme spavanja metabolizam je skoro neaktivan, baš kao i um. U budnom stanju um ima mnogih izazova iz vanjskog svijeta, tako duša ostaje uskraćena za čistom energijom.

Jedino rješenje je nekako privoliti um, koji će taj proces ubrzati i ukloniti sve blokade. Time dolazi do usmjeravanje pažnje umu prema unutra, prema duši i životu, čime um prelazi iz nesvjesnog stanja u višu razinu probuđene svijesti.

Rezervoar životne sile je u regiji spolovila, gdje je najveća toplina tijela i mogućnost stvaranja sjemena za novo rađanje duše. Naše biće suštinski prati kreaciju svijeta, koja pulzira energiju preko neprekidnog lanca rađanja i umiranja. Duša se rađa u tijelu do same smrti tijela, kada ga konačno napušta. Moramo shvatiti da se u kozmosu sve rađa i umire, kroz vibraciju i valove ponavljanja. Sve je u duhu svih mijena, jedino je prostor Boga konstanta.

Osvješćivanje tijela ima za cilj podmlađivanje duše, dajući joj jasnoću i snagu duha, čime on postaje slobodan i lako se povezuje, preko svijesti, sa Izvorom.

Duhovnost nije izmišljotina, već prirodna potreba čovjeka, primjerena spiritualnim moćima i evolutivnom toku.

Kotač života je najsloženiji alkemijski proces, u kome učestvuju fizički, mentalni i duhovni aspekt, duša, ego, um, duh i svijest, s jednim ciljem, vraćanje ciklusa na početak, preko istine o Bogu. Kako će izgledati taj tok, ovisi od svih čimbenika alkemije života. Naravno, tijelo je objektivna stvarnost sa slabijom energijom, a duhovna stvarnost je čista energija, pred samom istinom i izvjesnim prevođenjem preko svijesti u stanje Boga.

Problem duhovnosti je ponajviše u tome što pojedinac mora osvjestiti svoj um do razine kada će potpuno shvatiti suštinu svijeta, života i Boga. Pripremiti um da se oslobodi tijela je veoma težak posao, jer u tijelu vidi „sve“, a u duhu samo „ništa“. Jedino preko duhovne prakse (meditacije), najlakše je moguće prevođenje uma iz podsvijesti prema usmjerenoj svijesti.

Držeći se duhovnih principa stajemo na stranu života, složenih biokemijskih procesa u tijelu i komplicirane alkemije bića, koja je u svemu slična svim kozmičkim dešavanjima.

Kroz duhovnost uređujemo tri najvažnije stvari: vodimo računa šta unosimo u tijelo (disanje, pranu, osjećanja, hranu, itd.), uredno čistimo tijelo od viškova i otpadnih tvari i kanaliziramo životnu silu (Kundalini).

Naš život uređujemo sami, i on će se odvijati onako kako smo ga osmislili. Ako usmjerenost pažnje uma, u mislima, stalno držimo u zoni tijela i materijalnog, za posljedicu ćemo imati jačanje nesvjesnog uma ili podsvijest.

Biti budan je prava filozofija i umijeće življenja. Budnost se odnosi na sveprisutnost u životu, u smislu uvida i istine u prostoru Boga.

Kada nemamo duhovnog znanja, život postaje kamen spoticanja, jer nismo u stanju upravljati vlastitim umom, koji se uvijek ponaša kao malo dijete. Koliko je vremena potrebno za odrastanje tog djeteta, toliko je potrebno usmjeriti pažnju uma prema svijesti.

U životu ništa nije slučajno i sve ima svoju svrhu. Kako bi mladi ljudi, adolescenti i znanjem siromašni pojedinci postali svjesniji života, postoje prirodne forme preko kojih se osvješćivanje može završiti. Najvažnija forma je formiranje obitelji i rađanje djece. Preko tog instituta, u svakom čovjeku se budi, na prirodan način, pažnja, ljubaznost i potpuna odgovornost. Ni prema čemu nećemo toliko biti odgovorni kao prema svome sjemenu i rođenoj djeci. Preko djece najprijemo možemo probuditi bezuvjetnu ljubav, kao čistu svjetlost na putu prema istini, slobodi i Bogu.

Nečistoće koje unosimo u tijelo su među glavnim preprekama, koje blokiraju prolaz prane kroz kanale. Nečistoće se gomilaju u području donjeg dijela trbuha. Stres blokira protok vitalne energije. Yoga pročišćava i jača živčani sustav te uklanja prepreke slobodnom toku prane u organizmu. Najveća prepreka koja blokira ulazak prane u sve kanale bića naziva se kundalini.

Kundalini je posljedica neznanja, pogreška intelekta Ona blokira i srž je svih neravnoteža u tijelu. Smještena je blizu osnove kralježnice između dvije najniže čakre. Kundalini slikovito prikazuju kao sklupčanu zmiju. Kada ubijemo zmiju, ona se ispruži jer ju mišići više ne mogu držati sklupčanom. Slično tome, kada uništimo kundalini, tada spiralna blokada nestaje. Zmiju (kundalini) ubijamo vatrom. Vježbom yoge, kundalini se oslobađa, kako bi se omogućio slobodan protok prane u tijelu. Da bi je uklonili, dio po dio, nastojimo usmjeriti vatru ili toplinu tijela prema nečistoćama. Iako uklanjamo spiralu dio po dio, ona i dalje ostaje spirala i blokira prolaz prane. Kada potpuno uklonimo kundalini, tada prana slobodno teče i doživljavamo prosvjetljenje. Kundalini je neznanje. Kada nestane neznanja, tada nestaje i kundalini. Meditacija uklanja neznanje i time razrješava blokadu (kundalini) te prana ulazi u kanale. Kanali su poput provodnika kroz koji vitalna energija (prana) teče. Disanjem unosimo čistu pranu, čime pojačavamo toplinu tijela, a oksidacijom pojačavamo detoksikaciju, čime izbacujemo nečistoće.

Rezultat toga je ubrzano povećavanje unutarnje prane pa tako i razvoj mentalne mirnoće i jasnoće, ujedinjenje duha i Izvora.

Sve što radimo, jedemo, uživamo i kao živimo iz neznanja, vratit će se kao bumerang i opće nezadovoljstvo. Duhovnost nam daje prava znanja za uređenje jednostavnog života, ljubav i radost.


ŠTO JE UM

Ako dublje sagledamo sve naše probleme, onda ćemo doći do zaključka da je njihov uzrok naš UM. Stalno slušamo i čitamo o umu, umnim ljudima, međutim, skoro ništa ne znamo o njemu. Da li je to nekakva tvar, proces ili nešto nalik snu. Kada spoznate prirodu vlastitog uma, moći ćete s lakoćom rješavati životne probleme.

Svjedoci smo kako nije jednostavno riješiti neki problem, zato što je on posljedica nečega, a kvalitetno rješenje problema jedino je moguće kada se sasječe njegov uzrok i korijen. Ispada da moramo sasjeći vlastiti um da bi se riješili problema.

Ono što moramo znati, ne postoji smiren um, jer je u njegovoj prirodi biti stalno u akciji, u napetosti. Jedino možemo odahnuti kada um nije prisutan.

Što je um?

Sadržaj svih naših misli u nizu formiraju um. Sada možete zamisliti kako je to konfuzno, nepovezano i nejasno. Upravo nas um čini takvim. Um je kao film sastavljen od pokretnih slika koje prolaze 24 u sekundi. Jedino kada usporimo film, možemo vidjeti pojedinačne slike, a to se odnosi i na naše misli. Eto zbog čega je um kaotičan i neuhvatljiv, jer je sastavljen od nebiranih misli.

U prirodi čovjeka je da se hvali onim što je njegova slabost ili neznanje. Tako je i sa umnim ljudima. Odajemo im svaku počast za „zasluge“ koje daju društvu, međutim isti ti umovi su od društva, prirode i života, učinili pustoš koju jedino može Bog popraviti.

Ako ćemo u nekoliko riječi opisati naš život, onda je on sve ono u šta nas upliće um.

I kada spavamo um ne miruje, ali to ne osjećamo zato što nam u snu osjetila nisu aktivna, izuzev osjetila sluha.

Što nam je činiti s vlastitim umom?

Stvar je potpuno jasna i jednostavna. Um će biti onakav kakve su naše misli. Misli su brze kao munje, jer prate osjetila, sjećanja, emocije i intuiciju, čime formiraju nesvjesni um. Međutim, postoji nešto kao prekidač kojim možemo uključiti neke nove misli na platnu kina uma. Možemo misliti nešto iznad razine tijela, čime usmjeravamo pažnju uma na sadržaj koji nam je u mislima prijatan.

Iz ove priče proizilazi da je naše ponašanje u svemu vođeno umom, čiji sadržaj izvire iz misli. To je upravo najveći problem suvremenog čovjeka, jer smo u svemu postali ovisni o društvenom biću, zaboravljajući na vlastito biće.

Prave su porođajne muke imati misli vezane samo za svoj život, kada smo pogrešno izgrađeni. Za nas je sve važnije od našeg života i zato ne vidimo njegov smisao, ne osjećamo ljubav, napeti smo, nasilni i nezadovoljni. Jednostavno, više ne znamo što mislimo i ništa nam u životu nije jasno. Tako sebe isključujemo iz prirodnog toka.

Zaista se moramo duboko pozabaviti mislima. Moramo smisliti kako imati samo one misli koje se tiču duhovnih vrijednosti, istine, slobode, duše, duha, ljubavi, radosti, života i Boga. Upravo je to pravi put i uvod u vlastitu duhovnost. Početi misliti duhovno. Um i unutarnji sadržaj bića trebaju biti cjelina, jedino tako nema podvojenosti pažnje.

Kada u prostoru i vremenu osjećamo usklađenost svog bića sa cjelinom, onda imamo potpun uvid, to je svijest.

Opustite ramena, neka vam pažnja bude usmjerena na ništa, osjetite tijelo, kosti, meso. Tada se kralježnica ispravlja, a dijafragma snažno povlači prema gore, čime počinje pravilno disanje. Sve to dolazi samo od sebe, jer ste prisutni u životu.

Zlatno pravilo života je: ili ćete misliti, ili ćete živjeti.

Život nije misao koja vas može dovesti do ludila. Život je kada sve osjećate, a ništa vam nije potrebno. Tek tada misaoni proces stane, a osjetila predahnu, jer ne moraju dežurati u praćenju svih dešavanja iz vana.

Preko uvida i svijesti, lopticu života prebacujemo na Boga, čime postajemo JEDNO.

Nemojte misliti da je sve komplicirano, upravo je vrlo jednostavno, samo usmjerite pažnju na suštinu života. Svaka mala sitnica iz vana, odvući će vam pažnju, misao i um.

Da ponovimo, pravilno disanje, kontemplacija, meditacija, osjećaj istine, slobode, uvida i svijesti dolazi spontano, samo kada ste prisutni u sebi i neprekidno budni. Kada se umorite od tolike budnosti, lako ćete zaspati. Prirodno je kada čovjek tri minute ništa ne radi, može zaspati. To nije bježanje, već mir. Mir je uvijek kada ništa ne mislite, jer je to stanje kao da um ne postoji. I vi ste samo zato mirni.


BUĐENJE LJUBAVI

Kada voljenoj osobi želite iskazati ljubav, dolazi do snažnog usmjerenja vaše aure prema njenoj. Ako je to istina, u tom trenutku ta osoba osjeti da joj pristiže neki novi val čiste energije. Naravno, to se osjeća kroz srce, a ne kroz dušu.

Probuđena misao o ljubavi pokreće um koji odmah ide u akciju, što za posljedicu ima širu razradu cjele situacije kroz nove misli.

Tako ljubav postaje prihvaćena i proširena, a to je cilj njene prirode.

Ljubav ne mora biti uzvraćena, jer je to osobna stvar svakog pojedinca, da li će buditi ljubav u sebi, ili će biti mislima i umom usmjeren prema nebitnim stvarima.

Međutim, u slučaju da nije čista ljubav u pitanju, već samo želja za seksualnim privlačenjem, ili nešto drugo, onda će to biti registrirano preko aure, u čakri na koju se poruka odnosi.

Svi mi možemo biti neopterećeni životom, tim prije imajući u vidu činjenicu da je on najprije duhovan. Tako možemo imati jasan uvid i snažnu intuiciju, kao dokaz mira i skladnog odnosa duše i tijela. Upravo životinje predosjećaju sve, iako su na mnogo nižem stupnju evolutivnog razvoja. To je zato jer nisu ničim opterećene. One samo podržavaju svoj život.

U materijalnoj prirodi ne postoji nešto što bi čovjeku ispunilo sve želje. Mnogi pokušavaju to učiniti u poslu, obitelji, društvenom položaju, u sexu, hrani, novcu, općenito preko strasti, ali je to zaista nemoguće.

Na duhovnom planu nema mjesta niti za jednu želju, iz prostog razloga što je tamo svega u izobilju.

Moramo malo preciznije objasniti mehanizme uma.

Ljubav se lako prepoznaje, ali ona može biti iskazana. Potencirajući ljubav u odnosu prema nekoj osobi, dajemo joj do znanja jasnu namjeru, koja se aurom prenosi do njene duše, u vidu čistog ljubavnog sjemena. Od tog trenutka počinje biokemija i alkemija cjelog bića, jer mora doći do nekakvog odgovora na ponudu. Jednako tako kad vas netko pozove na šalicu kave, vi se izjašnjavate da li ste za ili protiv.

Sjeme ljubavi (čista energija), može klijati na dva načina: prvo, preko Božanstva i prane, I drugo, preko životne sile tijela. Obzirom da Božanstvo još ne shvaćamo, jer nismo duhovno probuđeni, jedino nam ostaje druga mogućnost, preko fizičkog tijela.

Postoji više načina za opuštanje tijela i odmotavanja sklupčane zmije blokirane Kundalini energije; RAZNIM DISCIPLINAMA TIJELA Istoka, Yoge, meditacije ili preko fizičke aktivnosti, glazbe, drugih umjetnosti, hrane, novca, posla, sexa itd. Kroz praksu se pokazalo da sex najbolje pomaže duhovno neprobuđenima, jer dovodi do ekstremne aktivnosti uma, do pojave orgazma (umiranje), čime se zmija Kundalini najlakše ispravlja, otvore se svi kanali za protok energije. Tako treba biti i svaki sex je dobar ako će probuditi sjeme ljubavi. Tantra, kao nastavak Yoge, davno je na Istoku otkrivena, ali je dugo skrivana od javnosti, jer su se moralno religiozni ljudi i ideopoklonici plašili ljubavi i zaljubljenih ljudi koji time postaju društveno neposlušni. Međutim, jednako je poznato da Tantra vodi pojedinca u prosvjetljenje.

U dijalogu i odnosu partnera na daljinu, za vođenje misli i uma u sexu, koristimo pisane ili izgovorene riječi.

Svrha svega toga je prevođenje fizičke napetosti tijela (zbog misli i uma), u mentalnu i duhovnu razinu, gdje se misli smiruju, a um nestaje, čime se dobija mir sa osjećanjem ispunjenosti, radosti i ljubavi.

Ljudi u svemu pretjeruju, zato ne dolazi do pravih rezultata osvješćivanja, nego uvijek tapkaju u mjestu, napeti, blokirani i nezadovoljni životom, koji je božanski. To je dokaz da ne znaju što hoće ili se bave pogrešnim stvarima.

Iz svega proizilazi da ljubav nema cijenu, niti je ičim ograničena, kao što ni duša ne može biti stara.

Bez ljubavi život nije ispunjen i nema punog smisla. Moramo duboko promisliti što nam je činiti na planu buđenja ljubavi. Vjerojatno nemaju svi jednake životne predispozicije za uspjeh, po pitanju duštvenog položaja, posla, materijalnog bogatstva, športa, umjetnosti, godine starosti, ali svi imamo bar nekakvo seksualno iskustvo, koje ništa ne košta, može dovesti cjelu stvar do cilja, ali moramo znati kako se to radi, da bi u konačnici zaista postigli ljubav i mir.

Ništa ne smije biti želja ili korist, jer se time pokreće um. Umjesto toga neka sve bude najobičnije posmatranje svega, očima nevinog djeteta. Ne vezano za godine, mi smo uvijek božanska djeca. Ljubav je uvijek moguća ako se držimo života i duhovnih vrijednosti.


JA BOG

O Bože, beskrajan si, jednostavan i milostiv.

Opio si i uspavao sve što se stvorilo u tvom beskrajnom prostoru. Mi smo tvoja djeca i čekaš nas da se naspavamo , u snu odrastemo i da se konačno probudimo, kako bi se zagrlili kao roditelj i djeca.

Ja često sanjam, na trenutak se probudim, ali mi još ništa nije jasno, imam osjećaj da još nisam sazreo, da bih te konačno mogao osjetiti. Dugo mi to traje ili mi se samo pričinjava u bunilu sna.

Nekada te na trenutak osjetim, zaista si stvaran, ali mi to osjećanje brzo pređe u misao koja me vodi u iluziju. Te misli me sluđuju, ne daju mi mir, uvijek izviru neke nove. Nekada imam osjećaj kao da sam lud i uplašim se toga, pa opet zaspim, jer tada ništa ne mislim. No, i tada nisam skroz miran, jer mi se nešto vrti u snovima.

U tebi sam stvoren i ne bih želio biti nešto drugo izvan tebe. Ja i sada osjećam tvoju milost i sigurnost, ali mi ništa nije jasno. Ti si beskrajan, a ja sitan kao najsitnije zrno pijeska, i ne mogu ti vidjeti oči, ruke, noge. Vjerojatno mi zbog toga nije jasno i nemam pravi uvid koliko si veliki.

Stalno razmišljam o tebi, ti si moj otac, želim te upoznati, zagrliti i više ne misliti ništa. Zaista me te misli ubijaju. Vjerujem kada mi budeš stavio tvoju toplu ruku na glavu da ću se konačno smiriti.

Oko sebe gledam sve drugo stvoreno u tebi; to su valjda moja braća i sestre; neznaju ni oni za tebe, a neki se nikako ne bude, spavaju tako duboko kao da su od betona, čelika ili najtvrđeg kamena stvoreni. Kad vidim njih, malo se utješim, sve mi se čini da sam ti mnogo bliži od njih, valjda sam stariji.

Pokušavam u sebi sjediniti sva moja osjetila, tako da mi dodir, vid, sluh, okus i miris, budu kao jedno najdublje osjećanje. Jedino tako ništa ne mislim, samo osjećam i tada mi sve bude jasnije. Onako se zbunim, oči vide jedno, uši čuju drugo, nos osjeća ili ne i tako moj doživljaj sredine nije istinit.

A znaš kako sam došao do ideje ne misliti ništa?

To sam primjetio u snu, nekada kada sam prazan kao veliki balon, onda letim visoko, nije me strah visine, jednostavno se osjećam kao duh. E baš takav duh želim ponoviti u sebi. Možda bih i mogao to iskustvo iz sna oživjeti, međutim stalno me uznemiravaju nove misli, jer se oko mene uvijek nešto mijenja, ništa nije mirno, statično, realno. Još nisam otpratio jednu misao, a ono dolaze mnoge druge. Stvarno se ponekad bojim da ne poludim od tolikih misli.

Nekad volim biti zreo i odrastao, a nekada bih se rado vratio biti mala beba koja ne misli ništa, samo spava i ponekad sisa mlijeko. Ona ne mora ništa raditi, a živa je kao i ja.

Prije spavanja puno razmišljam čemu služi moj život, kako biti miran i da ti ništa ne treba. Može li sve biti kao u snu? Valjda može, samo kada zatvorim oči da ništa ne gledam, ali opet čujem raznu buku iz vana. P ne mogu živjeti u staklenom zvonu, izoliran od svijeta. Valjda postoji metod ili tehnika da sve osjećam, vidim, čujem, ali da ne reagiram na ništa.

Vjerojatno je tebi moja priča smiješna, jednostavan si i moćan; valjda će mi jednog dana proraditi kliker, kako ljudi kažu. Nisam valjda takve sreće da mi život prođe, a da nisam upoznao svog oca stvoritelja. Neću se valjda ponovo morati roditi da nastavim istraživati tamo gdje sam stao.

Čuo sam da čovjek ima više života, valjda to ima veze da li si se osvijestio i ne moraš se više rađati.

Nema veze, radiću na sebi, znam da sam u tebi, smislit ću već način kako da te doživim, osjetim, dodirnem. Nisam biljka, životinja ili kamen koji samo nešto čekaju i tako im vrijeme prolazi.

Ja neću ništa čekati, moj san i iskustvo te inspiracije mora jednom biti jedina moja stvarnost.


DUHOVNI PRINCIPI

Duhovni principi služe da vas prirodno, praktično i jednostavno spoje SADA, u cjelinu bića, SUBJEKT (onaj tko misli) i OBJEKT (tijelo). Ta cjelina mora biti JEDNO, bez podvojenost LIČNOSTI i TIJELA, jer jedino tako možete osjećati volju, radost, ljubav i najširi uvid (svijest).

Kada počnete misliti, kreće proces uma i ega, koji su odvojeni od tijela, što za posljedicu daje osjećaj nesigurnosti, tjeskobe, možda strah, nemate volju, ne radujete se, ljubav u vama ne postoji, ništa vam nije jasno.

Um vodi dušu i usmjerava je na kanal kojim ona dobija energiju (pranu).

Kada ništa ne mislite, kada ste radosni i s osjećanjem volje i ljubavi, UM ne postoji (kao da spava), a u vašem biću su otvoreni svi kanali za prijem novih valova prane koji osvježavaju dušu, a ona će preko metabolizma to prenijeti na tijelo.

Kada puno mislite, vaš um dobiva usmjerenost pažnje na objekt razmišljanja. Ako je taj objekt neki problem, onda duša ostaje uskraćena za dotok energije. To znači, vaše misli su protiv vas, protiv života. Jedino kada razmišljate o duhovnim vrijednostima: istini, slobodi, kozmosu, svjetlosti, Bogu, takve misli smiruju UM jer se on ne može vezati za objekt, nego dobijate osjećaj istinske slobode, koja je za život najbitnija. Svaka meditacija je upravo duhovno putovanje.

Zato je potreban mir, gdje nema nikakvih misli, jer je to jedini način za otvaranje astralnog polja, uvida i svijesti, kojim se duša „hrani“.

Promislite duboko, smirite se, neka sve bude kako jest, ništa ne mijenjajte, jer morate SADA dati priliku vlastitoj duši (koja vam život znači), da se poveže na stalnu vibraciju energije – Izvor postojanja svijeta. Neka taj mir bude iskustvo kako ćete raditi ubuduće. Nagrada od mira je trenutačna, odmah se budi volja, radost, ljubav i jasnoća uvida.

Možda navedena procedura nije dovoljno jasna i umjesto toga pratite svoje disanje, jer je ono kompletna procedura za puni doživljaj života.

Sve dolazi u meditaciji...


DUHOVNOST I DUHOVNI PRINCIPI

Duhovnost je kompleksna procedura i najšira lepeza duhovnih principa za svaku životnu situaciju.

Mnogi vjeruju da je duhovnost nedostižna ili je namjenjena odabranima.

Samo jedna riječ može dočarati cjelu duhovnost, a to je MIR, u smislu Boga (apsolutnog stanja, vječnosti i beskrajne milosti) i svijest (najširi uvid i duhovno znanje koje je opet samo MIR).

Kozmička pravda je zadovoljena kroz formu jedinstvenog prostora Boga, u kome energija, svojom vibracijom i gustinom, stvara sve oblike i živote, preko individualizirane duše koja je poveznica između nematerije i materije.

Sukladno kozmičkom redu, ništa na ovom svijetu ne može biti svojina. Sve se stvara i oblikuje od energije, ali se sve raspada pod utjecajem vremena, tako na kraju spoznajemo, samo je Bog istina i stvarnost, dok je sve ostalo privid.

Doživljaj svijeta u kome se odvija život, jedino je moguć preko jedne od razina svijesti, koja se formira oslobađanjem duha i njegovim sjedinjenjem sa univerzalnom kozmičkom svijesti (duhovnom suštinom svijeta – Bogom).

Suština našeg života je bezuvjetno širenje ljubavi. To znači ništa na ovom svijetu nije naše, čak ni vlastito tijelo, zato nemamo nikakvo pravo nešto zadržavati ili posjedovati. Naše biće je samo entitet u prostoru Boga, stvoreno od energije i mora tu energiju propuštati. Svako zadržavanje energije u tijelu spada u vlastitu odgovornost, jer će to biti kažnjeno. Sa energijom se nitko nema pravo igrati, jer vam ona može oduzeti pravo na život, ako se do te mjere bahato ponašate prema njoj. Na Istoku su davno spoznali Kundalini (energija i životna sila u tijelu kao sklupčane zmije, koje ne ujedaju ako su im glave ispružene van tijela). Čisto tijelo (od hrane, misli, želja i dr.), ne blokira suptilne valove energije i zato može uvijek biti zdravo.

Svaki put kada nemate pažnju, ljubaznost i potpunu odgovornost, može vam se dogoditi neka neprijatnost od blokirane energije, u vidu nezadovoljstva, preko neke bolesti, sve do arogancije kada više ne osjećate smisao života.

Biti duhovan je više nego prirodna potreba čovjeka, jer jedino na taj način možemo stati na osvjetljeni put. Tijelo i život nisu na istoj strani, jer se tijelo formira i raspada horizontalno po liniji prolaznog vremena, a život je vezan za duhovne vrijednosti (istinu, slobodu i Boga), po vertikali, prema svjetlosti, u sadašnjem trenutku.

Tko shvati ovo, biti će mu jasno da je život vječnost, bez ikakvih potreba. Čak ni disanje nije potrebno kod prosvjetljenih bića, koji imaju najširi uvid i svijest, u smislu potpunog stapanja s duhovnim prostorom Boga. Mi dišemo i jedemo hranu jer nismo čisti (zbog balasta tijela). No, morate shvatiti, vijek trajanja našeg tijela nije naša stvar. To moramo prepustiti samoj kreaciji. Na vibracijskom planu, negdje na početku ideje za oblikovanje našeg bića, na samom izvoru života, sve se već završilo. Ovo što danas proživljavamo samo je eho i zadnji val pred izvjesno smirivanje (smrt). Zato ne moramo žuriti, niti nasilno uništavati tijelo, preko raznih strasti, neznanja i onečišćenja koji će ga prije planiranog vremena ubiti i osloboditi dušu kroz duh. Za slučaj da se potpuno osvijestimo i prosvjetlimo, naš život poprima drugu dimenziju, jer se tada iskuljučujemo iz vremena trajanja, nego postojimo onoliko koliko smo toga svjesni. Mi smo uvijek u prostoru Boga, a energija će nas uvijek podržavati dok imamo čiste i otvorene kanale za prolaz njene suptilne vibracije. Kada zapušimo i blokiramo svaki kanal, život tijela više nije moguć, nastupa smrt, a božanski život nastavlja dalje preko one iste duše i duha.

Suštinu Boga moramo shvatiti preko forme praznog prostora. Kad god prostor nije prazan, znači postoji neki vid onečišćenja, što ne može biti apsolutno čisto stanje. Život kroz fazi fizičkog tijela ne može biti apsolutno stanje, ali naša svijest to može. Zato se kaže život je Bog otjelovljen u svijesti čovjeka.

Svaki trenutak koji posvetite Bogu, u suštini vodite sebe na čistinu i prazan prostor, gdje je mir uvijek moguć. Ako krenete putem želja, onda ste promašili smjer života, jer vas želje upravo čine nemirnim.

Trebate postići potpuni mir u budnom stanju, nalik onom miru dok spavate dubokim snom. Kažem, život je zaista jednostavan i zaista se odvija SADA, sami smo svjedoci, jedino što moramo uraditi, dati mir tom životu, ne gurati ga u nekakve glupe misli, želje i strasti, kada obavezno gubimo vezu sa sobom.

Moramo naučiti gajiti duh božanskog djeteta, ljubavi i milosti. Neka sva ponašanja budu u duhu bezuvjetnog prihvaćanja svega i potpune predaje prostoru Boga, jer je zaista suludo ići izvan tog prostora.

U našem biću ne postoji ništa što bi bilo svjesno, zato pomoć moramo potražiti od same energije. Duša preko oslobođenog duha, može nas spojiti sa univerzalnom svijesti kozmosa. Zato služe svi duhovni principi, ljubav i sav napor da se očistimo kako bi bili čisti provodnici energije.

U svakom trenutku jedino je bitan život, a njega smo svjesni na liniji srca, preko ljubavi, gdje su u ritmu duša (energija) i tijelo. Ništa ne smije biti napor, jer svaki napor ne daje mir.

Ovo je realtivna priroda, sve je moguće, živimo u vremenu, starimo i raspadamo se.

Ono što jedino živi je svijest, koja nikada nije naša nego smo je posudili preko duha od univerzalnog.

Sve pogreške nisu zbog tebe, nego je to slučaj htio, ne zamjeraj sebi, nemaš što oprostiti, ovo je samo privid u odnosu na stvarnost Boga, koga nismo svjesni, a živimo u njegovom naručju.

Pusti misli neka odmaraju, jer kada njih nema i ti si miran.

Svuda oko nas su entiteti individualnih duša, od najsitnijeg zrna pijeska, preko svih stvari, biljaka, životinja, ljudi, do sunca i zvijezda na nebu, prema kojima trebamo iskazati ljubav. Kada shvatimo da ljubav nije potrošna roba, nego beskrajni izvor valova čiste energije, onda nemamo potrebu biti pohlepni, sebični, već možemo dati sve od sebe, uključujući i tijelo. To neće biti gubitak, nego dokaz naše svijesti, kako je život beskrajan, u svemu kao Bog.

Najvažnije je što se sve može srušiti ili obnoviti u jednom trenutku. To je princip disanja, udaha (umiranje) i izdaha (rađanje). Udah je varka, kao pohlepa za materijalnim, a izdah je istina. Pred vratima istine i nirvane, samo smo božanska djeca, naivna i nevina, koja trebaju spoznati život.


SUŠTINA DUŠE

Često se ne osjećamo dobro, iako nema razloga za to. Međutim, u nama postoji duša koja može biti blokirana na mnogo načina. Ako ste nekome nešto dužni, povrijedili ga, ako vas netko mrzi ili bilo koji negativitet od strane druge duše, može blokirati vašu dušu, u smislu dotoka čiste energije (prane), što vas može dovesti u bolest.

Svako bahato ponašanje, nepažnja, neljubaznost i neodgovornost, za posljedicu ima blokiranje svoje i duše na koju se negativitet odnosi. U narodu se to zove grijeh, koji negativno djeluje sve dok nije oprošten.

Na drugoj strani, kada nekome mislite dobro, kada izražavate ljubav, to će dodatno otvoriti kanale njegovoj duši. Zamislite od koliko duša dopire ljubav prema duši Madone. Najprije je ona iskazala ljubav prema svima, a onda se sjeme njene ljubavi umnogostručilo i vratilo se njenoj duši.

Duša je kozmičko sjeme, negdje u prostoru Boga, za nas nevidljiva, trodimenzionalnog oblika, čija će forma biti vidljiva inkarnacijom u fizički oblik ili tijelo. Prostorno može biti kao najsuptilnija točkica ili najveći planet na svijetu. Početak duše je predodređen time što je taj komadić čiste energije već ušao u polje smanjene gustine,. Što za posljedicu ima stvaranje oblika ili tijela. Duša se ne može oslobosditi stvorenog oblika ili tijela, sve dok joj taj oblik ili tijelo dopremaju čistu energiju (pranu), direktno od neba i svjetlosti, ili indirektno preko drugih izvora, hranom i slično.

Oslobađanje duše iz tijela jedino je moguće preko duha.

Svaki oblik ili tijelo ima auru kao dokaz da se u njemu skriva duša, original i čista energija, u svemu bliža Bogu, neo što je tijelo. Duša je metafizička realnost, a tijelo objektivna i fizička, prolazna stvarnost, koje se u vremenu raspada i nestaje.

Aura može imati različite nijanse boja, u ovisnosti koliko je osvjetljena čistom pranom. Jednako tako, zračenje svjetlosti čovjeka ovisi od aure duše. Aura je trodimenzionalna u prostoru i može biti najnepravilnijih oblika. Njen oblik ovisi prema čemu je usmjerena pažnja uma. Kod usmjerenog uma prema izvoru ljubavi i duhovnih vrijednosti: istini, slobodi i svijesti, aura je svjetlijih nijansi, do zlatne boje. Takva aura je dugačka onoliko gdje se nalaze izvori koji je hrane (Bog-život, istina, sloboda i ljubav prijatelja i prirode). U slučaju usmjerenog uma prema materijalnim vrijednostima, aura je boje magle, nejasna i slabo vidljiva. Ovakva aura se povlači i zatvara u samom tijelu, čime ugrožava prolazni život tijela. Ako su vam misli i um usmjereni na fizičko zadovoljenje tijela, onda um ne izlazi dalje od same površine tijela, čime isključuje auru i napajanje duše novom energijom. Zato kažemo da je to površinski doživljaj života. Kod ljubavi i astralnog putovanja, um sve više poprima odlike svijesti, koja slobodno putuje do istine, kada se osjećate životno i mirno.

Duša sa aurom je kao Mjesec na nebu; nikada nije jednako osvjetljen od Sunca. Tako se i duša mijenja kao slajdovi na filmu, promjenljivog svijetla, a to jedino ovisi prema čemu je usmjeren vaš um, naravno on je formiran od vaših misli, a vaše misli su povezane sa željama u vezi osjećanja.

Dušu i auru jedino osjećaju i vide mala djeca, možda do tri godine starosti. Poslije toga i djeca se kvare, počinju govoriti, misliti, izmišljati stvari, imati mnogo želja i tako njihov um postaje prepreka životu, podvojenosti tijela i duše, straha i svih nezadovoljstava. Zato je evolucija veoma usporen proces i ništa se neće dogoditi preko noći, već se sve mora dobro osvjetliti i postati jasno nemirnom umu. Na sreću, evolucija je induvidualna stvar svakog pojedinca, netko će prosvjetliti, a netko se mora mnogo puta reinkarnirati da bi shvatio suštinu života.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 11. dio

ČEMU OSJETILA SLUŽE

Prirodno je i ugodno imati čista osjetila. Preko njih dobivamo sve informacije iz vanjskog svijeta. Međutim, problem nastaje kada opažanja od osjetila počinjemo prekrajati u mislima, čime budimo strasti i želje. Umjesto da promatrač i promatrano budu neutralni, promatrač zamišlja posjedovanje doživljenog zbog zadovoljenja tijela. Sva osjetila bude površinsku inspiraciju, koja je prirodna i najbolja, ako nije prekrojena u mislima. Svaka ostrašćenost vodi u ovisnost i tako varamo sami sebe, blokirajući dušu. Naravno, sve što nije iz prirode, ne budi nikakvu inspiraciju i zato smo svi sumorni gledajući plastično cvijeće i ostale predmete koji su svuda oko nas.

Zloupotreba osjetila, prekrajanjem u mislima, ravna je perzveznom ponašanju.

Naša djeca više ne idu u prirodu, nego im je ona prezentirana na videu, uz imitaciju oblika, tonova, boja, neki su već smislili televizore koji puštaju razne mirise, u ovisnosti od slike na ekranu.

Prirodu uništavamo jer u našim umovima stvaramo sve ono što smo zamislili, zadovoljavajući time vlastitu slijepost. Ništa ne može biti ljepše od onoga što je stvoreno prirodnim tokom i vibracijom energije. Nasilno prekrajanje prirode i kreiranje novih oblika, jednako je stvaranju ožiljaka duši.

Vjerujem, većina ljudi na sličan način opaža vanjske promjene i nije čudo što su ljudi pohlepni, sebični, ostrašćeni i površni u svemu.

U duhovnoj stvari takav princip ne postoji, jer se duhovno ne može posjedovati, niti zamisliti u tom kontekstu.


EMOCIJE I LJUBAV

Nikada nećete osvijestiti tijelo, imati doživljaj potpunog uvida u pravo stanje stvari, oslanjajući se na površinski doživljaj osjetila, emocija, želja i strasti, dok ne uspostavite dublji dijalog sa svojim unutarnjim božanskim djetetom, sa svojim životom. Sliku života jedino je moguće sagledati unutar njega samog. U tom slučaju život izvan bića nije moguć, jer je to samo privid ovisnosti iz vanjskog svijeta, stvoren u mislima i umu, pod utjecajem osjetila i nepromišljanja.

Spiritualne moći daju nam mogućnost povezivanja, u mislima, sa čime poželimo. U tu svrhu služe mnoge discipline Istoka (makrobiotika, yoga, tantra, meditacija, reiki, itd.). Kod emotivaca i ljudi nižih moći prosuđivanja, misli su vezane na doživljav od osjetila i sjećanja, emocija i strasti. Radi se o pojedincima koji nemaju probuđeno iskustvo ljubavi, nemaju astralnu širinu pogleda na svijet, već je njihov doživljaj života ograničen na prijem čiste prane u nižim fizičkim čakrama, ispod granične razine ljubavi, na liniji srca (4. Čakra).

Takvi ljudi doživljavaju svjetlost jedino kada je stvarno ima po danu. Oni ne mogu zračiti i ne mogu u sebi producirati vlastitu svjetlost u smislu probuđene svijesti. Zbog toga nemaju samopouzdanja, mogu biti nervozni, napeti, nesigurni, stalno u neizvjesnosti što donosi sutra, a možda i u strahu.

Oni strastveno vole, ali nisu u stanju usmjeriti impuls voljenja na ljubav, a kasnije milost. Kod njih je moguća i mržnja, kao naličje voljenja.

Najgora stvar za čovjeka je biti s neprobuđenom svijesti i oslanjati se na usmjerenost pažnje uma na razinama podsvijesti (fizičkog doživljaja). Uz malo pažnje, ljubaznosti i potpune odgovornosti, ljubav se lako budi u čovjeku, a time i mogućnost buđenja svijesti. Fizički doživljaj života nam daje nejasnu sliku i drži nas u mraku. Potpun uvid se ostvaruje kroz stalnu prisutnost u svim aspektima života: fizičkom, mentalnom i duhovnom. Fizički održavamo tijelo čistim, mentalno uvodimo jasne misli i usmjereni um, budimo ljubav i težimo ka najvišim vrijednostima života: slobodi, svijesti i istini, o vlastitom postojanju i Bogu – jedinoj stvarnosti na svijetu.

Mentalno upravljanje životom podrazumijeva dublje promišljanje, neovisno o vanjskom doživljaju stvari. To nam usmjerava pažnju uma prema višoj stvarnosti, od one koju doživljavamo na prvi pogled, u relativnom i objektivnom.

Na duhovnom planu ostvarujemo spajanje duha s Božanstvom. Tu je već prisutna svijest. Postojeća ljubav dobija jaču snagu i lagano prelazi u opću milost. Vertikalno, u zaustavljenom vremenu, dolazi do stapanja sa Izvorom, gdje ne postoji nikakva podvojenost. Na toj razini (u nirvanskom), ničega nema, nema osjećaja, ljubavi, svijesti, jer je to hladan, bezuvjetni vječni mir, u svemu kao Bog.

Kroz prolaznu fazu života u fizičkom tijelu ne možemo stalno biti u nirvani, ali svakako možemo probuditi svijest do razine istine. Kroz istinu imamo potpun doživljaj ljubavi, radosti, mira, slobode i svijesti.

Čovječanstvo je danas u velikoj krizi, koja se najviše očituje kroz neprobuđenu svijest pojedinca. Udaljeni smo od prirodnih tokova. Konzumiramo prerađenu hranu, koja je sve više GMO. Nemamo prirodan doživljaj života, već smo postali digitalizirani zombi. Na prvi pogled sve to izgleda zastrašujuće. Malo širim uvidom, možemo sagledati i naličje toga. Svijet postoji temeljem suprotnosti. Sve ima lice i naličje, dobru i lošu stranu, sve ima svoju svrhu. Bez obzira na bilo koje stanje, evolucija ne miruje, već stalno ide dalje. To znači da je kriza čovječanstva samo prolazna faza na putu ka konačnom probuđenju. Naravno, to se neće dogoditi preko noći u snu.

Ljudi su danas jako zabrinuti zbog GMO, čipova, novih tehnologija koje moćnici mogu upotrijebiti za uništenje civilizacije. Jedino nas duhovnost može osloboditi takvih briga. Na duhovnom planu ništa ne može biti bolesno, niti jače od Boga. Uz malo mira, dubljeg promišljanja, čišćenja tijela i praćenja daha, možemo naučiti meditirati i shvatiti suštinu života, u smislu istinskog Boga, vječnosti i jedine stvarnosti. Život je zaista vječan, prolazno je samo fizičko tijelo, s osjetilima, emocijama, egom, mislima, umom, navikama i svega drugog zbog čega smo jedino zabrinuti. Mi nismo zabrinuti zbog života, jer ga nismo ni spoznali, ali brige izviru iz neostvarenih želja i beskrajnih misli.

Statistički promatrano, veliki je broj ljudi s emotivnim reagiranjem. Sama po sebi emocija je prirodan slijed stvari u odnosu na doživljaj od osjetila, međutim, to je samo prvi, površni dojam stvarnosti, gdje se ne vidi istina. Istinu ćemo sagledati samo dubljim promišljanjem, uz malo mira. Ako nismo u stanju kontrolirati emocije, onda će one nekada prerasti u afekt, a znamo što sve možemo napraviti u afektu. Upravo nam dublje promišljanje pomaže da ne napravimo pogrešku iz afekta. Ništa na svijetu ne postoji zbog nas, zato moramo sve prihvatiti i nemamo pravo mijenjati prirodni tok stvari. Ako sve ima svoju svrhu, onda u svakom dobru mora postojati i loša strana. Dan nije moguć bez noći, sve što je toplo mora se ohladiti itd.

Zaista je nevjerojatno i zabrinjavajuće koliko pojedinac može biti opijen i zaveden nebitnim stvarima, zbog kojih ne vidi pravo lice vlastitog života. Možemo to oprostiti mladosti, ali su i zreliji ljudi jednako na niskim razinama probuđene svijesti.


MISLITI KAKO TREBA BITI

Napor je razmišljati o onome što već jest, što se dogodilo, što su naša osjetila registrirala. Olakšanje slijedi ako umjesto toga dublje promislite KAKO TREBA BITI. Taj princip misli neovisan je o osjetilima i možete u miru doći do jasnijeg uvida.

Smiješno je, glupo i nesvjesno, kada nemate direktan dijalog s unutarnjim božanskim djetetom, sa životom i vlastitim bićem, već tu vezu pokušavate uspostaviti iz vana, preko osjetila, misli, preko želja, strasti, tjelesnog i materijalnog zadovoljenja. U tom slučaju je pažnja uma usmjerena na nebitne stvari života, u zoni nesvjesnog ili objektivne svijesti, što je daleko od istine.

U suštini nitko nam za ništa ne može biti kriv, jer je sve relativno i moguće, a naša osjećanja i ponašanje samo izvire iz toka naših misli i stvorenog uma od njih.

Poruka je jasna, ne trebamo misliti ništa, neka sve bude kako jest. Kada želimo o nečemu misliti, neka to bude zrelo promišljanje o svemu KAKO TREBA BITI.

Kada su misli u pitanju, u praksi se pokazalo da je najbolje razmišljati o ljubavi, radosti ili duhovnim vrijednostima: slobodi, svijesti, istini i Bogu. Takvo razmišljanje nikada ne može biti napor, već vodi u mir i meditaciju.

Ono što se dogodilo ne možete popraviti svojim mislima, ali od njih možete zaista biti sluđeni. Zato ne mislite i ne oživljavajte sjećanja. Život je SADA, pratite ga kroz dah i budite prisutni u njemu.


DUHOVNOST JE PUT PREMA ISTINI ŽIVOTA

Na fizičkoj razini održavamo tijelo temeljem osjetila, logike i znanja o materiji.

Mentalna razina su aktivnosti vezane za usmjeravanje pažnje uma.

Duhovna razina je životni put u smislu uvođenja duhovnih principa u rasvjetljavanju istine o životu. Taj put je prirodan jer prati kozmički red i valove energije u oblikovanju svega stvorenog. Može biti jednostavan, ako smo usklađeni s cjelom procedurom osvješćivanja.

Život naš je započet iz sjemena stvoritelja jedinog života i svijeta – Boga, u smislu apsolutne istine o Bogu, jedinoj stvarnosti na svijetu. Ušli smo u fazu prolaznog života u fizičkom tijelu, putem prirodne inteligencije tijela i disanja. Životni put nastavljamo kroz fizički rast i osvješćivanje cjelog bića, do najsuptilnije stanice tijela. Na tom putu nailazimo na mnoge nejasnoće, vezane za fizički, mentalni i duhovni aspekt života. Zbog tih nejasnoća nemamo potreban mir i radimo mnoge stvari kako bi se održali na putu života. Često puta je to veliki napor. Duhovni učitelji kažu da je život najjednostavnija stvar na svijetu, kao Bog, oslikavajući ga kao apsolutno stanje, beskrajnu snagu vakuuma i prazan prostor. Nije jednostavno shvatiti suštinu Boga, jer ga ne možemo nikako osjetiti.

Postoje mnoga učenja kako spoznati sebe, svoj život i istinu o Bogu, ali put može biti samo jedan i to onaj koji vodi preko nas samih. Tragajući za istinom života izvan sebe nije moguće i to je velika zabluda mnogih. Zaneseni i opijeni mladošću i sirovom snagom, nemamo uvid u pravo stanje stvari, gdje nas ego i um odvedu u krivi smjer, a oni su ipak djelo naših osjećanja i misli. Vratiti se na osvjetljeni životni put jedino možemo uraditi sami, tako što ćemo pažnju uma usmjeriti isključivo na put prema istini života. Taj dio nazivamo osvješćivanje tijela ili samospoznaja.

Netko će primjetiti, što nam je sve to trebalo. Prije rođenja smo bili na Izvoru, božanski, a sada tragamo za izgubljenim putem. Odgovor je jednostavan. Bog – život – stvoritelj svijeta je cjelina duhovnog prostora u kome živimo. To je naš dom, otac, majka, život, postojanje, radost. Međutim, Bog je Apsolut, nema svijest i jedino preko svijesti stvorenog, kreacija svijeta će spoznati istinu života.

Sve što je stvoreno dogodilo se u jednom trenutku, ali se taj eho usporava preko energije i vremena.

Naš put je obrnuti red stvari, nije osvjetljen i to moramo uraditi sami. Usklađivanjem života u materijalnoj prirodi, izgubili smo vezu s prirodnom inteligencijom, ili je postala veoma slaba. To se najviše odnosi na vezu tijela i duše i disanja. Da li smo u redu ili nismo jedino možemo osjetiti preko ritma srca, za dublju analizu svog stanja nismo svjesni. Upravo osvjetljen put ima za cilj da nas poveže (duhom) s prirodnom inteligencijom, s Izvorom, s univerzalnom kozmičkom svijesti.

Kroz samospoznaju i svijest moramo postići da stvoritelj i stvoreno budu JEDNO, jer je to istinska cjelina, samo nije postojala svijest u stvorenome.

Bog nezna za sebe jer mu to nije potrebno. Bog je Apsolut, svemoć svijeta i prisutan u najsuptilnijoj točki prostora. Bog je vječni život i vječni mir, njemu ništa nije potrebno. Onaj tko nema mir upravo sam JA, i da se ne bih vrtio u začaranom krugu tame, moram učiniti napor i osvjetliti istinu o životu. To će biti samospoznaja i mir.

Obični ljudi nemaju pojma o mnogim stvarima, pogotovu o duhovnoj proceduri i spoznaji istine o životu – Bogu. Najlakše je doći do duhovnog iskustva samospoznaje, preko majstora koji je prošao taj put. Međutim, ni majstor nam neće pomoći ako sami ne osvjetlimo zamišljenu stazu života u sebi.


LJUBAV NIJE VOLJETI

Upravo tako, ljubav nije radnja, već ime za najdublja i najviša osjećanja pojedinca prema Božanstvu.

Voljeti se odnosi na voljenje nečega iz vana, a ljubav se odnosi na uspostavu dijaloga sa sobom, preko unutarnjeg božanskog djeteta, s vlastitim životom i bićem, temeljem božanske milosti, kao vrhunskom cilju postojanja.

Ljudi miješaju ljubav i voljenje, a svojim ponašanjem sve više pokazuju da nisu ni za jedno ni za drugo, već za neispunjene želje, strasti i nemirnim mislima u vezi toga.

Ljubav je uvijek individualna, u svome biću, svima lako vidljiva, jer takva osoba zrači, stalno se širi i povezuje s drugim ljubavima, preko aura duša, s božanskom milosti. Ljubav nije konačna, već je na granici tijela i duše, kao simbol mira, na putu ka slobodi, svijesti i istini o Bogu – jedinoj stvarnosti života.

Svako voljenje treba prerasti u ljubav, a svaka ljubav u božansku milost. Tu se jasno vidi razlika između materijalnog i duhovnog. Obzirom da smo u fizičkom tijelu, moramo početi od voljenja, od nižih razina prosuđivanja, buditi se, osvješćivati, mijenjati navike, dublje promišljati i sagledavati život kroz najdublja osjećanja kojima je moguće uspostaviti vezu s božanskim.

Površna zadovoljstva, ispunjenje želja i strasti nije dobro, jer nema kraja. U tome se možemo lako izgubiti i potpuno zaboraviti na vlastiti život.

Suština ljubavi je da se kroz najdublje iskustvo blaženstva približimo božanskoj milosti, koja se ne može ničim uporediti. Ono što ljudi mogu spoznati o božanskoj milosti je moguće kroz ljubav prema djeci ili preko proste, prirodne i poznate forme sexa, gdje dođe do kratkotrajnog blaženstva, poznatog orgazma. Međutim, iskustvo orgazma je nagonska ostrašćenost za nečim što ne traje. Nama je potrebno probuditi u sebi trajno blaženstvo, a to je jedino moguće preko ljubavi.

Osjećati ljubav je osobna stvar, nije ničim uvjetovano i nema ograničenja.

Moramo praviti razliku, u ljubavi ne mora biti voljenja, jer je ona stvar najdubljih osjećanja, a ne iskazivanje emocija radi ispunjenja želje. Ljubav smiruje čovjeka, ne čini ga uzbuđenim i strastvenim jer tu nema objekta voljenja. Naš život se odvija u duhovnom prostoru Boga. Mi se cjelim bićem kupamo u toj milosti, jedino preko ljubavi moramo biti svjesni toga. Ljubav je poveznica između slijepog fizičkog tijela, njegovih osjetila, s jedne strane, misli i usmjerenog uma, s druge strane, sve s ciljem radosti života. Zato ljubav najdublje osjećamo u 4-toj čakri, na liniji srca, gdje se stvara imunitet, jer smo jedino tu najbolje zaštićeni božanstvom. Preko ljubavi budimo svjesnost, čistimo tijelo, čime otvaramo energetske kanale duši, koja će osnažiti naš duh i lako ćemo postati svjesni života, a možda i prosvjetliti.

Sve što može probuditi ljubav mora biti prihvatljivo za svakoga. Naravno, prave vrijednosti života, preko obične ljudske pažnje, ljubaznosti i odgovornosti, sigurno vode buđenju ljubavi.

Ljudi malo znaju o ljubavi i više su orijentiranji na voljenje, jer u tome zadovoljavaju želje i strasti, površno, ali to njima godi. Ljubav je smisao života i put u vlastitu duhovnost. Zbog neshvaćanja ljubavi, ljudi malo znaju o religioznosti, vjerujući u neka tajanstvena čuda, stvarajući iluziju o Bogu, preko crkve, molitvi itd.

Istina ljubavi je u vlastitoj religioznosti u srcu, nevezano za moral, društvene religije, ideologije, obrazovanje ili što drugo. Ljubav je najdublje osobno proživljavanje, s ciljem buđenja blaženstva od božanske milosti. To se jedino može probuditi u sebi, a nikada izvan sebe, preko drugih.

Zato ljubav nije moguće dati, niti primiti, ona je samo vlastiti doživljaj blaženstva, zbog čega život dobija najveći smisao.

I taj sex je velika zabluda mnogih u vezi ljubavi. On je samo primitivna, ali prirodna slijepost fizičkog tijela, nagona, osjetila i misli, u nadi za nešto uzvišenije. Zato većina ljudi doživljava sex kao nešto sramno. Naravno i tu je sve individualno. Svaki sex je učinkovit samo ako vodi ka buđenju ljubavi i jedino tada je prihvatljiv. Kod zaljubljenih partnera koji kroz sex probude ljubav, kasnije taj sex biva pravilno shvaćen i nije više bitan za vezu, partnerstvo ili brak. Sex je nagonska žudnja, a ljubav je blaženstvo od Božanstva.

Netko će reći, zar to nije isto?

Naravno da nije isto. Primjer možemo potražiti kod nesvjesnog uma (to je sex) i probuđene svijesti (to je ljubav).

Poručujem svima, ne morate voljeti nikoga i ništa, ali radite na buđenju ljubavi u svom srcu. Jedino probuđena ljubav zrači preko vaše aure i lako se veže s aurama drugih duša. Ljubav nikada nije slijepa i nije ničim ograničena. Ljubav ne poznaje granice, jer je u pitanju Božanstvo, a ne ljudske strasti.

„TAMO GDJE JE LJUBAV, ONA PJEVA“


LJUDSKA SVIJEST

Naša osjećanja i zadovoljstvo ovise o dubljem promišljanju i jasnoći odluke s kojom ćemo izvršiti neku namjeru. Neodlučnost je smetnja većine ljudi koji se osjećaju beznadno. Međutim, ljudi su odlučni prema nebitnim stvarima , i po onoj narodnoj, onakav si kako misliš i s kim se družiš.

Kalkuliranja u mislima ne smije biti. Brza i promišljena odluka je ravna potpunom uvidu i svijesti, gdje nam se istina pokaže u trenutku.

Ako sve promatramo kroz prizmu života, taj život ćemo imati.

Naša svijest je čisto ogledalo Boga. Sa koliko svjetlosti vidimo Boga, takav je i doživljaj našeg života.

Zbog toga je bitno očistiti se od svakog balasta i smeća. Prava je stvar živjeti s povoljnim feng shui, kada nam duša dobija najviše čiste energije.

Ljudska svijest nije znanje i nije nikakva memorija, već pročišćeno tijelo, biće s umjerenom pažnjom uma prema ISTINI, beskrajnom znanju svijeta i memoriji svega što na svijetu postoji.

Ne smijemo biti spužva koja upija svaku prljavštinu i nebitne stvari života. Od nas se traži pročišćenje u svakom pogledu, jer jedino tako otvaramo kanale energiji i osvjetljavamo svaku stanicu tijela, što za posljedicu ima jasan i osvjetljen put života.

Podučavali su nas da se moramo obrazovati, proširivati znanja, govoriti strane jezike, međutim, u tome nema ničeg duhovnog, istinitog i životnog. Ako nam je duša mjerilo života, onda za tu dušu ništa nije potrebno izuzev čiste energije (prane), a znamo odakle to dolazi, samo iz najčistijih slojeva metafizičke realnosti energije, koji su najbliži zidu istine.

To znači, sve što je prirodno stvoreno, ima dušu. Svaka druga izmišljotina i tvorevina nemirnog uma čovjeka, nije prirodna stvar, nema dušu i nije vrijedno pažnje i života. Od prirode smo uvijek očarani, bez obzira da li je doživljaj ugodan ili nije. Lijepo je plavo nebo, more, potok, žubor vode, cvrkut ptica, treperenje lišća, miris livade, boje cvijeća, ali je lijepo, na svoj način, oblaci, kiša, snijeg, iskrivljeno stablo drveta, gola stijena, pustinja, jer je sve to stvoreno od energije i mogućnosti da se to stvori.

Na drugoj strani, sve što je vještačko nije lijepo, bez obzira na uloženi trud, cijenu koštanja, itd.

Najbolje se osjećamo u sunčanom danu, na nekom proplanku i zelenoj livadi ili pored rijeke, jezera ili mora. To je prirodno, jer snaži našu dušu.

Duhovno je potpuna suprotnost materijalnom, društveno znanje nema veze s duhovnim znanjem, kao što nesvjesni um nema veze sa usmjerenim umom i probuđenom svijesti. Duhovno je najjednostavnije na svijetu, a što se tiče duhovnog znanja, to nije ništa drugo nego istinski MIR, proživljen u cjelom biću. Zašto bježati od duhovnog kada u nama taj aspekt živi? Nikada nećemo povrijediti tijelo i mentalni sadržaj, ako doživljaj života podignemo na duhovnu razinu. Duhovnost će nam uvijek biti slamka spasa, uvid istine, jasnoća života, mir, sloboda, ljubav i radost.

Kada život ne bi mogli rasvjetliti kroz istinu i svijest o Bogu jedinom postojanju, onda bi još bili na razini životinje.


KAKO LJUBAV DJELUJE

Bez obzira u kakvom se stanju nalazite, uvijek imate na raspolaganju ljubav. Od vas se jedino traži da dozvolite da se ljubav u vama dogodi.

A što će se dogoditi?

Materijalno se ništa neće dogoditi.

Ljubav je kompleksna psiho-seksualna senzacija, koja se jedino može probuditi iznad fizičkog doživljaja života, iznad tri fizičke čakre, na liniji astralnog uvida, liniji srca, u 4-toj čakri, na mjestu gdje su osjećanja najdublja, gdje se duša usklađuje sa tijelom (preko ritma srca).

Ljubav se budi munjevito, samo ako to dozvolite u svojim mislima i ako pažnju uma usmjerite na Božanstvo. U tom trenutku svi kanali energije se otvaraju, a vi osjećate mir i blaženstvo u grudima.

Buđenje ljubavi je prirodan fenomen i jedini smisao života. Ljubav za uzvrat ne traži ništa, kako mnogi misle. Ljubav ne možete dati niti primiti, jer se ona ne može pokrenuti bez sjemena vlastitog bića.

Ljubav nije voljenje, u smislu nešto sada volite, a sutra ćete ga možda mrzeti. To nije ljubav. Ona je u svemu neovisna, jer se odnosi na Božanstvo. Ljubav je jedina mogućnost za povezivanje fizičkog i duhovnog aspekta i kao takva svima dobro došla, bez obzira na razinu probuđene svijesti i moći prosuđivanja. Možemo primjetiti da se u ljubavi ne može mentalno kalkulirati.

Kako odrastamo, ego je prisutniji, um je sve više usmjeren na materijalne stvari, tako dolazi do zapušavanja energetskih kanala duše, čime blijede najdublja osjećanja i ljubav. Umjesto toga, pojedinac se sve više veže za materijalno, za želje, strasti i fizički doživljaj života. Slike ega su jak pečat i doživljaj postojanja, i odbijaju vezu s Božanstvom. Kroz ljubav ego se rastapa, a na njegovo mjesto javlja se božanska milost.

Tako božansko dijete u nama sve više poprima nagonsko ponašanje, čime se budi seksualnost čovjeka. Međutim, sex nije i ne može biti ljubav. Emotivci, površni ljudi, nepažljivi, neljubazni i neodgovorni pojedinci, neće dopustiti da im se ljubav dogodi. Oni nemaju vremena u svojim mislima za mir i najdublja osjećanja. Uvijek su u žurbi, ništa ne rade zbog vlastitog života, već su u svemu identificirani s vanjskim doživljajem života. Takvima se ljubav ne može dogoditi, jer je ona nemoguća izvan srca. Njima je sve više važnija materijalna sigurnost , jer sve doživljavaju krost posjedovanje i korist. Jedino što im je od iskustva ljubavi ostalo, to je onaj doživljaj iz djetinjstva, ljubav prema roditeljima i ta veza uvijek postoji. Jednom uspostavljena ljubavna veza preko aure i duša, nikada ne blijedi, jer je to proživljeno iskustvo. Materijalisti sada imaju mnogo jača iskustva prema materijalnim vrijednostima i ljubav potiskuju u drugi plan.

Svatko ima pravo na vlastiti doživljaj života, no bez ljubavi, doživljaj je kao da je život promašen.

Za život je neuporedivo bolje osjećati ljubav, nego posjedovati veliko materijalno bogatstvo. Ne može se materijalno upoređivati s božanskim.

Kako sada probuditi ljubav?

Ljubav je neovisna i nezna za granice. Za nju ne postoje nikakva ograničenja. Pjesnički rečeno, duša sviju nas je jednako mlada, uvijek spremna za ljubav. Običnom ljudskom pažnjom i sluhom za osjećanja drugih, stajemo na put ljubavi. Ljubav je uvijek tu, u nama, samo joj trebamo dopustiti da ozrači naše slijepo tijelo, opijeno i zatrpano materijalnim viškovima i otpadom. Ljubav ne traži ništa. Istog trenutka kada se duša poveže s Izvorom, božanska milost je prisutna u vama u vidu potpunog blaženstva. To je vaš život, snaga, radost i imunitet, koji osjećate u grudima i cjelom tijelu.

Umjesto razmišljanja o željama, odvojite malo vremena za dublje misli o božanstvu. To će pokrenuti ljubav. Ništa specijalno ne morate voljeti da bi probudili ljubav.


JEDNOSTAVNOST ŽIVOTA

Po pitanju Boga, života i uopće postojanja (u daljem tekstu život), većina ljudi nema jasan odgovor, smatrajući da se radi o najvećoj tajni svijeta, crnoj rupi i nekakvom praznom prostoru, bez ikakve logičke definicije.

Uporni duhovni tragači dobro znaju da to nije tako, tim prije imajući u vidu činjenicu što se svi slažu da je „tajna svijeta“ cjelina svijeta, kao JEDNO, nedodirljivo, apsolutno i vječno.

Međutim, i u takvom savršentvu nešto se ipak dešava, što i sami opažamo.

Sam Bog, život i postojanje, kao jedno, je najsvjetlija strana, lice svijeta, duhovna suština koja jedinstvenom kreacijom s lakoćom drži svijet kao na dlanu.

U prostoru Boga, zbog beskrajno jakog vakuuma dolazi do stvaranja mlazeva svjetlosti, koji u svemu podsjećaju na energiju. Od nemirne energije, u prostoru Boga, stvara se sve što postoji, ali u formi najrazličitijih oblika i života individualiziranih duša, sa prolaznim i ograničenim vijekom trajanja.

Sve se to dešava u linearnom vremenu, koje će na kraju ipak rastopiti sve oblike i individulizirane živote duša vratiti na početak jednog života Boga.

Na taj način se kreacija svijeta održava, sve se rađa iz sjemena života i sve nestaje kada ne može održati čistiju vibraciju energije. Stalno kretanje energije unutar prostora Boga, nazivamo evolucija.

Energija ima metafizičku realnost, koja, kada izgubi određenu gustinu vibracije, prelazi u materiju. Tako su stvorena naša tijela, za koja umišljamo da su život, a u suštini samo se radi o prirodnom fenomenu kada se za dušu uhvati nekakva materijlizacija.

Duša je nemirna u tijelu jer joj ono zatvara kanale po kojima se ona snabdjeva čistom pranom. Slobodne kanale nazivamo DUH. On služi duši da može napustiti tijelo kada postane kruto, u smislu slabog vodiča suptilne energije. Takvo tijelo ostaje bez duše i raspada se, jer je s dušom nestao život.

Mnogi misle da je fizičko tijelo život, a jasno se može zaključiti da nije, jer je život ipak Bog.

Duša preko duha samo osvjetljava život u mračnom tijelu. Čovjek posjeduje spiritualne moći i može doći do istine o Bogu, životu i postojanju. To je samospoznaja, u smislu osvješćivanja i stvaranja potpunog uvida o prostoru svijeta.

Zbog tijela život se ne vidi. Sva ponašanja čovjeka idu horizontalno, linijom vremena, jer se u vremenu vidi starenje tijela i to čovjeka plaši. Život je konstanta, bez vremena, suprotnost vremenu i vertikala sadašnjeg trenutka. Svi mi u podsvijesti osjećamo postojanost života, zato smo najviše okrenuti održanju tijela. Fizičkom i mentalnom higijenom, ipak je moguće održati tijelo vitalnim mnogo duže od uobičajenog vijeka, sukladno usmjerenosti pažnje uma.

Život čovjeka je samo svijest o životu - SADA. Sve drugo, uključujući fizičko tijelo je privid života.

Naravno, mnogi to ne mogu ni zamisliti, ali je istina jedina kozmička pravda, koja štiti Apsolut bezuvjetno. Čovjek je svašta umislio i izmislio relativnu istinu, ali relativnost ne rasvjetljava život. Apsolutna istina je čista duhovna vrijednost, koja se ne izvodi logikom.

Besmisleno je i neodrživo što nas društveni moral, religije, ideologije i demokracija drže u mraku, ne dozvoljavajući malo prostora u spoznaji istine o životu. Preko obrazovanja, djeca su od ranog djetinjstva usmjerena na moralno-religioznu-društvenu iluziju o životu, isključivo usmjerenu na logiku, fizičke zakone i tijelo koje moramo spasiti po svaku cijenu, preko izmišljene religiozne duhovnosti, nekakve suvremene medicine i drugih grana znanosti koje nemaju nikakve veze sa životom i duhovnošću.

Zapad se utrkuje u novim tehnologijama, najmoćnijim laserima i mikroskopima, sciljem liječenja tijela, ne prihvaćajući da je duhovnost Istoka prije mnogo tisuća godina otkrila sve tajne ljudskog uma, kao jedinog prirodnog instrumenta kroz koji je moguće sagledati život, na jednostavan način osvješćivanja tijela. Sve je to davno izmaklo kontroli, jer se vladari svijeta grčevito bore za svoju iluziju. Koliko god je to pogrešan smjer civilizacije, ipak se radi o normalnom toku evolucije i dogodit će se ono što se mora dogoditi, završit će ova faza nesvjesne evolucije i bezuvjetno će doći nova epoha civilizacije s novom svjesnom evolucijom čovjeka.

Život je najjednostavniji na svijetu. Potpuno je neovisan, sam sebi dovoljan, savršen u svemu kao Bog i iznad svega vječan.

Teško je shvatiti jednostavnost života, kada oko nas ništa nije jednostavno i sve predstavlja napor.

Životu ne morate ništa dati; ne morate ništa raditi, jesti, piti, misliti, voljeti ga, biti u ljubavi, ne morate čak ni disati. Život jest tu zbog vas, ali se njime ne možete igrati. Ne možete ga ničim povrijediti, ne možete ga dodirnuti, iako se stalno preplićete s njim, on u vama i vi u njemu.

Što jedino možete s životom?

Po pitanju života jedino trebate sjedeti mirno, slobodno i istinski biti njega svjesni. To je sve.

Naravno, mnogi nemaju pojma o životu i neće shvatiti što znači ova priča. Sve ono što radite, jedete, pijete, imate želja, strasti, emocija, volite ovo ili ono, u ljubavi ste ili niste, mislite lijepo ili ružno, sanjate, dišete duboko ili plitko, svjesni ste ili ne, pod maskom ega ili ne, nema nikakve veze s životom. To su vaše navike, osjećanja, sjećanja, umišljene, umom vođene i kroz ego zamišljene kao lažno JA, lažni život i lažno postojanje.

Život je nedodirljiv, pravi Bog - Apsolut.

Principijelno život nikada ne može biti problem, a jedini problem koji se javlja ispred života jest ego, lažna slika i nepostojano JA. Zbog ega nemamo mir, slobodu, istinu, nemamo vezu s vlastitim životom, jer je njegova maska poput savršenog oklopa, zabranila bilo kakav dijalog s unutarnjim životom. I sve što radimo, u suštini radimo zbog ega, jer smo već konstatirali, životu nije potrebno ništa.

Ego su sve naše muke, neraspoloženja, strahovi, bolesti, nejasne slike o životu i tamna mrlja na božanski život.

Mnogo toga moramo raditi kako bi zamijenili slike ega za najdublji osjećaj istinskog života i postojanja. Zbog ega nemamo jasan uvid u postojanje i radimo sve i svašta, života radi, a istina je, životu ništa nije potrebno.

Kroz samospoznaju i usvajajanje duhovnih principa, budimo svijest o postojanju, životu i Bogu, i možemo lakše uspostaviti unutarnji dijalog sa životom. Ego je uvijek između JA i života, tako da je ta podvojenost napor, često puta nepodnošljiv, sa manjom ili većom dozom straha.

Rekli smo, život ne može biti bolestan, ali zbog ega, to lažno JA u meni se osjeća bolesno, uplašeno i nestvarno.

Dublje promišljanje u smislu usmjerenih misli i usmjerenosti pažnje uma, sigurno rastapa konstrukciju ega i time uspostavljate unutarnji dijalog sa životom. Upravo je kontemplacija pravi način za dublju koncentraciju prema životu i meditativno vođenje uma ka svijesti.

Bog je jedno ljudsko dopuštenje da vam se dogodi mir, iz čega se budi ljubav, a iz nje svijest. U životu ne morate ništa raditi, samo budite svjesni toga. Kada se smirite, poistovjetite s životom, postajete jedno s njim. Tu nema nikakve podvojenosti, nema nekontroliranih osjećanja, misli postaju usmjerene, um također, a ego ostaje rastopljen i uskraćen za sve maske lažnog predstavljanja JA i sve slike sa kojim se identificira. Ono što ostaje je istina i život, kao rijeka koja teče, kao potpun doživljaj najdubljih osjećanja.

Život je u svemu Bog i kao takav živi u prostoru Boga. Besmisleno je život identificirati s nebitnim stvarima, jer je sam sebi dovoljan. Njega ne možemo ničim ukrasiti, jer je savršenstvo svijeta. Ne možemo ga kupiti jer je najveće bogatstvo. Ne možemo ga pokloniti, jer svaka duša ima isti taj život.

Kada postanemo svjesni života, prestaje bilo kakvo razmišljanje o njemu. Tada ga ne moramo ni voljeti, jer je postao istina, nešto više od same ljubavi. Ljubav povezuje fizičko tijelo s duhovnim aspektom, a život je Apsolut.

Naše misli izviru iz neizvjesnosti i straha za život, temeljem niske razine prosuđivanja, nesvjesnog uma i ega.

Život ne postoji izvan nas. Naravno, svaka individualizirana duša ima svoj život, ali naš život je jedino u nama.

Mi zaista moramo naučiti, shvatiti i biti 100 % spokojni i mirni u vezi života. On je iznad svega što postoji u materijalnoj prirodi. Život je nešto istinski božansko.

Nikada nećete dobiti ništa negativno od života, jer je vertikala neovisna o vremenu i nikada ne može posrnuti. Svaka negativnost dolazi od od materijalnih vrijednosti u vremenu.

Budite uvijek ono što u istini jest; fizičko tijelo, mentalni sadržaj i ne zaboravite uroniti u duhovno polje, jer je život upravo u njemu.

Život je nešto najuzvišenije na svijetu i snjim se ne mogu poigravati djeca, nepažljivi, neljubazni i neodgovorni ljudi. Život imamo svi, to nije sporno, ali radost od života imaju samo mirni, svjesni ljudi, puni ljubavi, koji su uvijek budni nad životom.

Nesvjesnima život i nije potreban, jer se oni upravo tako ponašaju i tako ga doživljavaju. Jedino se nadaju da će im, možda, sudbina, nešto popraviti. No, život i svijest čovjeka, nemaju nikakve veze ni sa čim, niti sa sudbinom.

Život je u svemu duhovan i jedino ga možemo sagledati kroz duhovnu prizmu jedine božanske stvarnosti. Besmisleno je baviti se životom osjećanjima, mislima, sjećanjima, emocijama, nesvjesnim umom i egom, jer ga time nikada nećemo dodirnuti. Nepodvojenost života , s početka priče, jedino je moguća uz ljubav, jačanje duha (čišćenje tijela i otvaranje kanala duši), uz dubok mir, slobodu i istinu.

Da bi bili životni, radosni i duhovni ljudi, jedino moramo biti mirni, pažljivi, ljubazni i odgovorni, oslobođeni ovisnosti prema osjećanjima, mislima, sjećanjima, nesvjesnom umu i egu.

Kroz duhovne vrijednosti: mir, slobodu, ljubav, duh, istinu i svijest, ispunit ćemo svoj život i biti uvijek radosni, sa najdubljim osjećanjima božanske milosti. Princip Boga je jednostavnost života uz potpuno oslobađanje od svega.

Život i Bog su jedno stvarno.

Život nije tijelo, kao što voljenje nije ljubav. Ali u tijelu je duša, a ona nosi život. Sve što je izvan duše, nije potrebno životu. Ako je ta ista duša oblikovala tijelo, zbog čega tijelo nije u skladu s njom, nego teži odvajanju? Naravno, tijelo ne može misliti, a onaj tko u meni misli taj je izvan života.

Tko se ne složi sa ovom pričom, njegova je stvar logika, međutim, istine radi, onostrano je stvarni život, a ego je samo bolest. Na duhovnom planu nitko ne može biti najpametniji i zadovoljstvo mi je baviti se spoznajom istine o životu, jer time doprinosim općem probuđenju. Nama se dogodio Buddha, Isus, Zaratustra, Mahavira, Soson i još neki prosvjetljeni ljudi, ali ni njih još nismo shvatili, jer smo i dalje umišljeni i pristrasni nad tijelom.


ŽIVOT I EGO

Odrastanje, sazrijevanje i osvješćivanje tijela prati fizičko-mentalna spekulacija, stvorena u mislima i umu kao lažna predstava života, koju nazivamo ego. Sam po sebi ego je stanje ljudske neosvještenosti, uvijek se pojavi kada je usmjerenost pažnje uma okrenut nebitnim stvarima, a ne stvarnom životu. Na taj način ego je neizbježno stanje ličnosti čovjeka, kada nemamo pravi odgovor na život u našem mentalnom sadržaju.

Kod vođenih misli, dubljeg promišljanja (kontemplacije), dolazi do koncentracije koja usmjerava pažnju uma na objekt razmišljanja. Ako je taj objekt u vezi života, onda se ego poistovjećuje s životom. Ako je um usmjeren na fizički izgled tijela, onda smo opterećeni svojom vanjštinom, i tako redom, ego su beskrajni slajdovi i slike stvorene u našim mislima.

Onog trenutka kada um usmjerimo na život, postojanje i Boga, dolazi do nadilaženje fizičkog i mentalnog doživljaja, uplovimo u duhovnost, gdje ego ne vegetira, a na njegovom mjestu se pojavi čista svijest, kao olakšanje, uvid i jasnoća doživljaja svijeta.

Ego je dvojnost, tjeskoba, strah, bolest, neizvjesnost, nestvarnost života koja lako može preći u aroganciju i smrt. Egocentrični ljudi žive zato jer mogu udovoljiti želji ega. Onog trenutka kada više nisu moćni ispunjavati svoje želje, njihov doživljaj života pada u krizu. Tada se ego ispolji kao potpuna negativnost koju nitko na početku ne primjećuje.

Od ega ne treba bježati, jer je on budniji od nas i prisutniji od nas u vlastitom životu. Umjesto toga srušiti ga možemo samo ako budemo stalno prisutni u svom životu, preko svijesti. Tada ego ne postoji, a doživljaj života je sasvim jasan.

Biti bez ega znači biti čist, miran, u ljubavi, na putu prema duhovnim vrijednostima, slobodi, istini i svijesti.

Radi pojašnjenja stvari, ego je sve ono što nema veze sa izvornim životom. Tu spada sve društveno, moral, religije, ideologije, demokracija, obrzovanje, vlast i vladavine, dominacija sile, novac, materijalna bogatstva.

Nije ego sve što je duhovno, izvan materijalnog i logičnog. Ego nije život, istina, sloboda, svijest, postojanje i Bog.

Da li će nešto biti ego ili bez njega, samo je stvar usmjerenih misli i uma. Na istom mjestu se rađa i ego i svijest, ali ne mogu skupa opstati. Ili je dominantan ego ili život. Kod dominacije ega sve je logično kao stvarno, ali je velika napetost, strah i nejasan pogled na svijet, jer je ego samo slika ovisnosti.

Kod budnosti i prisutnosti u životu, sve je jasno, jer je na djelu svijest, oslobođena svake ovisnosti.

Odluka je u svemu veoma bitna. Ni beba se ne može roditi ako nema odluku proći kroz tjesnac kostiju karlice majke.

Ništa nije slučajno, sve ima svrhu, lice i naličje, svjetlo i tamu, na koju stranu staneš u mislima, takav ti je doživljaj života, a život je ipak neovisan od bilo čega. Ako nisi uz život onda si usamljen i strah te.

Duhovna igra nije društvena igra loto, već najveća istinska čarolija svijeta u kojoj su svi dobitnici.

Kada kažemo da je život sam sebi dovoljan, onda moramo znati da su yoga i meditacija, također praksa koja životu nije potrebna. Čovjek mora postati svjestan bez ikakve prakse, jer su kodovi života upravo božanski i u njima je sve sadržano. Svaka praksa je izvan života. Zen je bolja praksa od yoge, jer joginima može zasmetati sama tehnika zbog koje ne mogu ući u nirvanu. Obično se kaže, gdje završava yoga počinje Tantra.

Princip prirodnog osvješćivanja je odrastanje i sazrijevanje uz bezuvjetnu ljubav. Ljubav već nije praksa, nego istinski život.

U prirodi uma je da se uvijek mora na nešto osloniti. Da li će oslonac potražiti u ljubavi ili patnji, za um je svejedno. Zbog uma (umova), priroda je uništena, jer je svejedno da li ljudi žive u blagostanju ili su u ratu. Presudno je koji um vodi igru, jer se od njega inficiraju svi umovi podložni egu.

Čovjek zavređuje pažnju sredine u kojoj živi samo kada je pažljiv, ljubazan i odgovoran. Uvijek dolazi do izražaja model ogledala i sjemena. Ono što stane ispred ogledala takva će slika biti. Što posiješ to ćeš požnjeti.

Svaki pojedinac koji sebe drži u ego tripu, sam sebe izolira od sredine. Ne može ocean prići kapi vode, nego obrnuto, to je priroda stvari.

Ljudi se ne druže, jer njihove želje nisu u vezi korice kruha nego nešto nedefinirano, nelogično, neistinito i neživotno. U takvom oklopu ega vegetiraju, zabrinjavaju se, priželjkujući da sve to brzo završi, kako bi se ponovo rodili u jasnijem životu.

Međutim JA nisam ni ego, ni slika, već istinsko postojanje. Kod ega je najgore što se uvijek pojavi SADA, jer on ne živi ni jučer ni sutra, jedino prati um usmjeren od mojih misli. Od vlastitih osjećanja, sjećanja, emocija i želja, u mislima i nesvjesnom umu stvori se ego , lažna slika života, kao lažno JA. Sve se to dešava na mentalnoj razini.

Um je obična libela, klackalica ili prevaga misli. Može biti u zoni podsvijesti gdje ego dominira ili na drugoj strani svijesti, gdje je radost života.

Veza sa životom je moguća kada na tom putu nema nikoga, ni osjećanja, sjećanja, emocija, misli, ni ega. Jedino je pažnja uma tada usmjerena na JA, na život. Ničim se život ne može uporediti, zamjeniti niti identificirati. Jedino ispred života mogu stati duhovne vrijednosti: energija, duša, duh, istina, sloboda i svijest. Ali te vrijednosti ne mogu biti zamišljena slika. I njih skupa proživljavamo sa životom.

U tom slučaju samo prostor Boga, kroz božansku milost stvorenu u srcu, ispunjava, podržava i krasi moj život.

Kako mogu osjetiti Božanstvo?

To se jedino može preko ljubavi, koja nas direktno spaja. Bez ljubavi nije moguće uspostaviti vezu sa vlastitim životom. To je dokaz da je život istinski božanstven.


BEZUVJETNA LJUBAV

Pokušat ću pojasniti bezuvjetnu ljubav iz perspektive čovjeka, s logičkim promišljanjem, dominacijom tijela i mentalnog sadržaja.

Bezuvjetna ljubav je skupina svih duhovnih principa, najsloženija biokemija i alkemija ljudskog bića, njegove spiritualnosti, na granici između tijela i duše, u trenutku oslobađanja duha, pojave svijesti i sjedinjenja s postojanjem, životom i Bogom.

Bezuvjetna ljubav nije slučajna stvar, već nosi kodove iz sjemena i duše, samo s jednim ciljem, da STVORENO pročisti kroz energiju, dodirne zid apsolutne istine i svjesno se bezuvjetno spoji sa STVORITELJEM, kada postaju JEDNO - nepodvojeno. Ta bezuvjetnost se odnosi na totalnu predaju svega materijalnog (fizičkog tijela) i svega mentalnog (osjećanja, misli, um, ego, emocije i želje).

Bezuvjetnost nije ništa drugo doli kozmički red, po kome se kreacija svijeta odvija, u prostoru apsolutnog stanja, s energijom koja oblikuje sve stvoreno u pojavnom svijetu. Lanac svih uzroka i posljedica, mogućnosti energije, svih promjena i odnosa, ima za cilj stalno kretanje u svemiru, privlačenje i odbijanje, kroz stvorenu suprotnost (antagonizmi yin-yang).

Prije rođenja fizičkog tijela, bilo je lako postići bezuvjetnu ljubav u rodnici majke, gdje se fetus razvijao iz sjemena i duše. Međutim, u trenutku rođenja sve je postalo problematično, jer se pojavilo vrijeme, kao evolutivni faktor pročišćenja, starenja i umiranja. Taj trenutak je trauma. Ako se kroz majčinstvo ne nastavi bezuvjetna ljubav roditelja prema djetetu, ono ostaje osakaćeno i uskraćeno za božanstvo. Bezuvjetna ljubav je jedini put i garancija da će prolazna faza života kroz fizičko tijelo završiti s najmanje boli.

Ovoga puta nije u prvi plan da li ste vi odrastali uz bezuvjetnu ljubav i da li možete ući u to iskustvo. Važno je shvatiti njenu suštinu, jer je ona definitivno neshvaćena od mnogih. Čak ni pojedinci koji se dugo godina bave duhovnom praksom, ne shvaćaju bezuvjetnu ljubav, već imaju nekakvu svoju verziju logičkog promišljanja.

Kroz bezuvjetnu ljubav nestaje sve materijalno, fizičko i mentalno, samo ostaje svjesno stapanje s cjelinom prostora, bez vremena, uz najdublji osjećaj blaženstva od beskrajne milosti koja izvire iz samog postojanja, života i Boga. To je prava radost i eliksir života o kome mnogi sanjaju.

Kada shvatite suštinu bezuvjetne ljubavi, onda ste shvatili cjelu duhovnost čovjeka. Naravno, umjesto bezuvjetne ljubavi, svima nama je poznata relativna ljubav, kao nešto prolazno kroz voljenje. Zato se ne možemo odlijepiti od fizičkog tijela, ne možemo usmjeriti misli, ne možemo usmjeriti pažnju uma na život i ne možemo srušiti konstrukciju ega koji nam stoji kao maska ispred vlastitog života. Sve je stvar shvaćanja pojedinca, jer je život zaista najjednostavnije na sijetu, ali ako još niste probudili svijest o životu, postojanju i Bogu, kroz ljubav, onda ste zaista u neizvjesnosti, strahu, bolesti i mraku.

Iz ove kratke priče o ljubavi, možete, bez pretjerivanja, zaključiti da je ljubav zaista svetinja u životu svakoga od nas. Koliko možemo sebi priuštiti ljubav? Ona je u nama i besplatna. Sredina u kojoj živimo, suvremenost, društvena dominacija i sve drugo, može biti potpuno neprihvatljivo za običan život, međutim i u takvom kaosu ljubav je uvijek moguća i u nama. Pravi život nije osjećanje patnje, nego nešto najsvjetlije na svijetu koje se ničim ne može uprljati, oduzeti itd. Svetovnost života je u vječnosti božanskog prostora svijeta.

Bez obzira na sva ljudska postignuća, život, postojanje i Bog, kao jedno i dalje nisu shvaćeni. Ljudi su sluđeni na koji način je život predstavljen kroz religije, ideologije, obrazovanje i društveni moral. To je zaista slijepost, koja jedino pogoduje egu. Nikome nije stalo do ljubavi, jedinom putu i poveznici s životom, jer ego upravo živi u tijelu bez ljubavi. To je lažna predstava, ali društveno prihvaćena od većine i tako čekamo da se stvari same dogode od sebe, kroz zub vremena. Samo se buntovnici mogu probuditi, jer su najbliži istini o životu.

Ne morate više biti u dilemi da li Bog postoji, jer je to suština postojanja i života. Naš život je samo jedno duhovno putovanje i pročišćenje kroz ljubav. Na kraju tog puta dođemo do zida istine koji nevjerojatno svjetli i čuva život. Upravo nas ljubav približava istini, bez koje ne možemo biti sjedinjeni s vlastitim životom. Osjećaj podvojenosti ličnosti i ega, upravo je zbog privida i neistine s kojom vegetiramo.

Ljubav ćete probudite u sebi ako o njoj stalno razmišljate, ako pažnju usmjerite na najdublji osjećaj milosti i ako ste spremni bezuvjetno se predati i prihvatiti sve što je stvoreno, bez želje da išta mijenjate. Bez tog minimuma ljubav vam se neće probuditi. Ako je sve od Boga, pitajte se TKO STE, jer ćete time produbiti i usmjeriti misli na život, a ne na lažnu predstavu ega. U tome ne morate ništa vjerovati, ništa voljeti, ništa dati, ništa željeti, ništa znati, samo osjećajte život. To je ono kada vam trnci idu ispod kože i uhvati vas jeza, jer ljubav nije usijana glava i tijelo s povišenom temperaturom i tlakom, nego mir i hladnoća koju morate podnijeti kao žrtva. Učite se prihvaćati sve, bez obzira da li ste time zadovoljni. Postavite se prema svemu na način: „Volim te ne zato što si poseban, nego što je to božanski princip života“. Ovo pravilo vrijedi i za neprijatelja i za sve ono što vas je povrijedilo, jer bez oprosta nema mira, bez mira nema ljubavi, bez ljubavi nema života.

Trudite se praviti u sebi konstruktivnu predstavu i najdublje promišljanje o životu. Bezuvjetna ljubav je najbolji iscjelitelj svih vaših strahova, patnji i boli. Promislite duboko i ne vjerujte slijepo religioznom moralu i biblijskim mitovima koji su za vas nebitni, jer to zaista nema smisla ako niste u stanju sve to spojiti s vlastitim životom, kako se kaže, ako niste u stanju osjetiti milost u srcu. Neka vam hram bude svaki prijatelj i sve ono što vas pročišćuje, a odbacite sve ono što vas prlja i odvaja od života. Ljubav i život nemaju ni cijenu ni granice, oni su bezvremeni i kao takvi jedino prihvatljivi.

Priča o ljubavi je stalna tema svih koji nešto pišu o životu, međutim, ništa od tih priča nema koristi ako niste u stanju stvoriti vlastito iskustvo ljubavi, kao vlastitu religiju.

Ljudi zaista svašta rade jer su samo nezrela djeca i ne možemo im ništa zamjeriti. Ajnštajn je respekt znanosti, ali se u svemu ponašao nezrelo. Na pitanje novinarke zašto je takav, odgovorio je: „Što možete očekivati od dječaka koji ima tek deset godina, ja se tako osjećam“. Volio je duhovnost. Tesla je također proučavao duhovnost od djetinjstva i usvojio makrobiotiku. Plašio se žena jer je govorio da mu najviše crpe energiju. U suštini sva velika postignuća čovjeka djelo su ljubavi. Ako hoćete, ni prosvjetljenje nije moguće bez ljubavi.

Pozivam vas, predajte se, bez obzira na krutost ega. Rastopite kroz ljubav sve slabosti, napetost, probleme i boli. Ljubav je milostiva, probajte, zaista pomaže. Za nju nikada nije previše biti žrtva. Gajite u sebi duh bezuvjetne spremnosti na smrt radi ljubavi, jer će to biti pravi način za preporađanje i spajanje s životom, koga sada ne osjećate. Nitko u duhonosti nije napredovao dok se nije potpuno predao, dok nije umro u jednom trenutku, a sve ljubavi radi i života radi. Ne možete sjedeti na dvije stolice, ili ste za ljubav i život, ili za patnju i iluziju ega.

Niste shvatili priču ako kažete da bezuvjetna ljubav nije moguća, jer je ona jedini put. Drugo je pitanje što vama odvlači pažnju od života.

Mnogo se danas piše o hologramskom pristupu životu. To je ono, luster s mnogo žaruljica, pa kada neka ne svjetli to svi vide, ali ona živi zbog drugih svjetlosti žaruljica.

Nama se dogodio Buddha, Isus, Zaratustra, Mohavira, Soson i drugi prosvjetljeni ljudi, međutim, suština evolucije čovjeka je da svatko prosvjetli.

Nije nedostižno, radite na tome, ljubavi i života radi.

„TAMO GDJE JE LJUBAV ONA PJEVA“.


komentar:

ZAŠTO SU DJECA BOŽANSKA

Kada se beba rodi prekida se blaženstvo i bezuvjetna ljubav, nastupa trauma, koju ublažava majka time što bebi uzvraća izgubljenu ljubav, kao iskustvo kroz koje su prolazile devet mjeseci.

Svi mi dobivamo svjetlost i vibraciju energije, ali nismo svi radosni, jer nam nedostaje ljubavi.

Svjedoci smo da je sve više bolesnih beba od najtežih bolesti, najviše zbog nesretnih roditelja i nedostatka ljubavi.

Upravo od ljubavi ovisi razvoj djeteta i čovjeka. Gdje je bezuvjetne ljubavi, tu nema ega.

Bezuvjetna ljubav je najdublja pažnja i potpuna odgovornost za sve stvoreno, za život. Medicina pokušava liječiti ljude kemijom, što je apsurd, jer time uspavljuju tijelo i ego, a zaboravljaju na dušu čovjeka i život. I većina ljudi pokušava na razne načine liječiti sebe, kroz ispunjenje želja, međutim, bez ljubavi to nije moguće.

dopuna:


APSOLUTNA ISTINA

Bez apsolutne istine nije moguća radost života.

Koji je put do apsolutne istine?

Preko pročišćenja tijela i bića, kroz ljubav, u jednom trenutku dolazi do pojave čiste energije (duha), koja se mora osloboditi. Duh je u suštini jaka usredsređenost uma prema duhovnim vrijednostima, slobodi, svijesti, istini i životu. Do kulminacije dolazi u trenutku istine, gdje se sve osvjetli, sve postane kristalno jasno, neovisno od bilo čega, a iza tog zida svjetlosti je apsolutni život - Bog.

U životu običnog čovjeka sve je relativno, ljubav, istina, duh i svijest, i zato nitko nema jasnu definiciju radosti i mira u sebi. Sve je nekako nejasno, na pola. Sve je vezano za materijalizam, za logiku, za želje, emocije i ukupni doživljaj je ego.

Kada se posvetite sebi, ljubavi, istini i životu, postajete duhovno biće, mirni i milostivi. Ta procedura nije moguća bez potpune budnosti, kao kada je majka budna nad nemoćnom bebom. Jer u nama je đavo, iluzija ega, jaka osjećanja, možda traumatična sjećanja, a sve to za posljedicu ima nemirni um, koji nas može povesti u bolest, nečasne radnje, kriminal, aroganciju, ubojstvo i smrt. Sve se to oko nas dešava. Ljudi su maskirani ispod skupih odijela, frizura, šminki, automobila, društvenog položaja, bogatstva, ali njihov doživljaj života je sasvim nešto drugo, duboko su nesretni ljudi, a fali im mir, istina i ljubav, o kojima stalno pričamo.


ŽIVOT ČOVJEKA I UM

Na svijetu postoji Bog - STVORITELJ, kao otac (zbog klice sjemena) i STVORENO, kao majka prirode. To su dvije suprotnosti, dva suprotna spola (poznati antagonizmi yin-yang), koji su generator svijeta, jer stvaraju energiju.

Bog je čitav prostor svijeta, kao vakuum koji tu kreaciju drži u jednu cjelinu.

Priroda je nešto pojavno, relativno, ograničeno, promjenljivo i prolazno u linearnom vremenu.

Boga još nazivamo Apsolut, u smislu apsolutno čistog prostora, koga štiti apsolutna istina, zamišljenim zidom svjetlosti. Znači, u apsolutnom prostoru je tajna sjemena, kao istina, život i postojanje, a u prirodi je ogledalo tog sjemena, u smislu stvorenih oblika i života. Svako zrno sjemena , kada napusti zid istine, vođeno je energijom i dušom i to će biti individualizirani život kada padne na plodno tlo prirode, gdje će duša oblikovati trodimenzionalnu formu novog života. Samo sjeme je najprije tajna, kao ništa, a sa dušom i energijom postaje nešto, vidljivo, jer ga svjetlost obasjava.

Bog je original, potpuna tama, bez svjetlosti, bez ičega, kao vječnost, bez vremena, po vertikali života SADA.

Priroda i sve stvoreno je nekada u mraku, a nekada na svjetlosti.

Čovjek posjeduje spiritualne moći, može izgraditi duh, osloboditi ga tijela i duše, i osvjetliti svoj život do najdubljih stanica tijela koje su u potpunom mraku.

Ulogu vođenja duše-energije ima UM. On se formira od stvorenih pokretnih slika u mislima, kao film koji duša gleda i po njemu se upravlja.

Misli se pokreću od opažanja osjetila (vida, sluha, okusa, mirisa i dodira).

Sve što je prošlo kroz misli, zabilježeno je kao karma (u biomemoriji mozga), a mi to zovemo sjećanje.

Čini se da je sve jasno, a ipak nije, jer tu nedostaje glavna stvar, a to je život i postojanje.

Moramo spoznati gdje se u prostoru i vremenu nalazi život.

U svijetu imamo apsolutne i relativne pojave. Apsolutno je Bog, kao život, postojanje, istina i sloboda. Relativno je materijalna priroda, pa tako imamo život (kao relativnost), relativnu istinu i slobodu.

Um nam je sve što od svijesti imamo. On može biti nesvjesni dok spavamo, kada smo bili djeca, a sazrijevanjem tijela um dobija usmjerenje, preko vođenih misli i životnih iskustava. Malo po malo, postignemo koncentraciju uma, kada on dobije fokusiranu snagu, spremnu za daleka putovanja, izvan fizičkog tijela. Tako usmjeren um je duh, s kojim možemo sagledati sve ono što nam osjetila ne opažaju. Bez probuđene svijesti o životu, on nema smisla i potpuno je nejasan. Djeca, bolesni ljudi i svi neprobuđeni, praktički nemaju viziju života, jer nemaju izgrađen duh. Kada duh dodirne zid i svjetlost istine, trenutačno se pojavi čista svijest.

Proizilazi da je Bog utjelovljen u čovjeku preko duše, a putem usmjerenog uma i oslobođenog duha, doći ćemo do jasnog uvida koji nazivamo svijest. U suštini svijest je isti onaj um, samo duhovno sazreo, kao što je čovjek božansko dijete, ali je odrastao. Duhovnost upravo ima jedini cilj prosvijetliti čovjeka, kroz jednostavnu formu svjesnog uma.

Ako je Bog život i postojanje, onda je život jedan na svijetu, a iz njega se granaju individualizirani životi duša. Znači život ne može biti prostorno i vremenski ograničen, i on je izvan ograničenog fizičkog tijela i domašaja uma.

Čovjek ne može biti radostan dok nije svjestan života, jer ga nesvjesno tijelo drži u strahu.

Pokazalo se da je bezuvjetna ljubav najbolja i prirodna forma za osvješćivanje slijepog tijela, kroz usmjereni um. Ona je iskustvo koje se prenosi od roditelja. Ako to iskustvo nije probuđeno u djetetu, biti će teško ili nemoguće do njega doći u kasnijem odrastanju, jer čista ljubav bude zamijenjena voljenjem nebitnih stvari, koje udaljavaju čovjeka od života.

Bezuvjetna ljubav su suze radosnice majke u njenom srcu, kao mirne, životne, ledene i milostive kapi blaženstva, i molitva da beba ostane u životu, jer je u svemu nejaka. Ljubav je hladna kao vječnost, ali zrači milostivo. To je najdublji osjećaj povezanosti čovjeka s životom, postojanjem i Bogom, zato je čovjeku najznačajnija.

Kada vam je hladno po koži, na površini tijela, onda ste uplašeni i bez snage, međutim, mirnoća i hladnoća u srcu od ljubavi daje vam najveću snagu samopožrtvovanja za goli život. Obzirom da je život jedan za sve, čovjek pun milostive ljubavi je hladno spreman žrtvovati sebe za spasenje nejakog i nesvjesnog bića. Kaže se da svaki čovjek jedino treba postati žrtva ljubavi, jer sve je u prirodi žrtva pod zubom vremena koje rastapa sve stvoreno, s ciljem pretvaranja u pepeo za nasilno oslobađanje duha, jer evolucija mora ići dalje.

Čovjek je izuzetak prirode i može mirno osloboditi duh bez umiranja. Mi imamo prosvjetljenog Buddhu, Isusa, Zaratustru, Mohaviru, Sosona i druge, međutim, civilizacija ljudske vrste mora biti prosvjetljena, jer će zub vremena pojesti prirodu u kojoj živimo.

Ništa ne znače prosvjetljeni pojedinci, ako se oko nas i dalje ratuje, jer nema ljubavi među ljudima, koji nisu svjesni jedinog života Boga.

Bez svijesti zagrljaj s životom nije moguć. Umjesto toga pojedinac ima nejasnu viziju života preko iluzije ega. Sam ego je lažna i površna slika života i uvijek nas tjera u strah da ne bude otkriven od uma. Čovjek može biti ego (nesvjesni um, sa jakim emotivnim reagiraanjem i željama), duhovan (životan, jasnog uvida i probuđene svijesti), ili na granici tih krajnosti, kao nedefinirano mentalno stanje podvojene ličnosti (u psihijatriji poznati Boderline). Ta podvojenost čovjeka su teške patnje i strah, koji je praktički uvijek izmišljen zbog loše vođenog uma i prisustva jakog ega. Istine radi, 70 % populacije rabi karakternu obranu straha, poznatu kao šizoidno ponašanje. Nije moguće uzgajati ljubav u strahu, zato nam ljudi u prolazu sve više liče na zombi. Nemamo više sigurnost u ljudima, nego se sve više plašimo njihovih nekontroliranih ego postupaka. Ne vrijedi više pravilo da je čovjek čovjeku najbolji drug ili svetinja.

Dolazimo do točke kada moramo shvatiti da je život u svemu neovisan od tijela i bića, jer je duhovan i nedodirljiv, a tijelo i biće su fizička i mentalna dimenzija, sklona svim mogućim promjenama u vremenu i zato kažemo da je iluzija u odnosu na život i Boga.

Ako je život savršenstvo, nešto sveto i vječno, čemu onda tolike brige za prolaznim tijelom? Nama zaista nedostaje dubljeg promišljanja i spoznaja suštine postojanja. Pa to je sve tako jednostavno postavljeno od kreacije svijeta. Sve mora pratiti prirodni tok, kako se to kaže kozmički red, sve ima svoju svrhu, dogodit će se kada sazrije i nama jedino ostaje biti miran, spokojan i jednostavno promatrati život, bez fantaziranja u mislima, jer se od njih kvari um.

Lako je to napisati, ali čovjek je nemirnog uma, pun emocija i želja, prazan ljubavi, nasilan, nagonski nastrojen, bez milosti i s niskom razinom prosuđivanja istine, strastven i seksualno nedefiniran, sve u svemu potpuno nejasan sam sebi. Za takvog čovjeka život kao da ne postoji ili je daleko od njega. U stvari, čovjek i život se stalno prepliću, ali niti život nezna za sebe, a slijepo tijelo još manje. Za to vrijeme osjetila reagiraju na vanjski svijet, misli luduju, um je potpuno dezorijentiran, ego se šepuri kao domaćin i JA, a tijelo pati u stalnom strahu od smrti.

Pojava svake prehlade ili bilo koje bolesti je u stvari djelo nesvjesnog uma. Jednostavno čovjek poželi biti bolestan, jer će tako izazvati sažaljenje bližnjih. To će njemu biti zamjena za ljubav. Svi oni koji boluju od leukemije, raka i drugih „neizlečivih bolesti“, dugo godina treniraju svoj um, kroz misli i zabrinjavanje, s ciljem buđenja ljubavi, ali je to zaista pogrešan smjer. Dokaz ovoj tvrdnji su oni pojedinci koji su sebe izliječili i napisali knjige o tome. Što se dogodilo? Radili su strpljivo na sebi, počistili tijelo, prizvali duhovne principe, počeli razmišljati u smjeru ljubavi i njihov um je dobio usmjerenje za iscjeljenje bolesti. To se na kraju dogodilo, na mjestu bolesti dogodilo se zdravlje. Tako je sa svim bolestima. Znači, ne postoje bolesti, samo može biti neosvješteni um.

Naravno, ne može čovjek raditi na sebi i duhovno se uzdizati ako je u strahu, jer je potreban mir. U tom slučaju najbolje je pročistiti tijelo kroz pravilnu prehranu i tjelovježbe, koje će donekle usmjeriti um, a kasnije slijedi ono pravo duhovno i životno.

Moramo znati, duhovno se ne može putovati bez ljubavi, bez šireg uvida, bez otvorenog astralnog polja i bez oslobođenog duha.

Mnogi se hvale kako idu na tečaj meditacije ili yoge, a jasno se vidi koliko su nemirni, emotivni i egocentrični. Ne mogu se stvari preskakati. Duhovno je onostrano ili nirvana, izvan svekolike materijalne prirode, u opsegu metafizičke realnosti energije, do istine, slobode, svijesti, svjetlosti, života i Boga.

Misli su uvijek okačene na osjetila, a um uvijek mora biti za nešto vezan. Ako mislite na život, onda imate radost, ako je um usmjeren na bolest, onda se bolest pojavi. Iscjeljenje je samo obrnuti red stvari, usmjerite um na bolno mjesto, on će dovesti snop energije i pojavit će se biolaser za prirodno iscjeljenje. Samo krajnje milostivi ljudi mogu iscjeljivati druge živote duša, a takvih nema.

Princip postojanja mora biti kroz DAVANJE (u smislu ljubavi i milosti) i PRIHVAĆANJE (svega stvorenog, bez uplitanja naših misli). Emotivci upravo žele sve urediti po svojim zamislima, a to nije prirodno ni svjesno. Priroda je uništena jer su nemirni umovi, emotivci i ego pojedinci, na silu, prekrajali lijepu prirodu po svome, i dobili smo bezživotne oblike industrijskih dimnjaka, tvornica, autocesta, solitera, od kojih danas svi želimo pobjeći, ali nemamo gdje, jer je um svugdje stigao promjeniti prirodni tok stvari.

Teško je i možda nemoguće objasniti djetetu i nebudnome što je duhovno, život, Bog. Takvi se radije vežu za fizičko tijelo, vjerujući da je to život, a u stvari to je maska ega i lažno JA. Jer tko može zamisliti da je život samo prazan prostor i nekakva snaga vakuuma i Bog koji je nevidljiv. Na duhovnom planu sve je vidljivo kroz treće oko. Zbog toga je ljubav svetinja, jer od ranog djetinjstva u djetetu stvara osjećaj ljubavi, mira, milosti i dobročinstva, a to je sasvim dovoljno za kasniji duhovni rast i usmjeravanje uma prema duhu, istini i svijesti. Ljubav nije duhovna stvar, ali povezuje tijelo i život, što nam je jedini cilj.

Za razliku od uma koji je čisto mentalni sadržaj, kojeg prevodimo u duh i svijest, ljubav je direktno usmjerena na život, jer ljubav preskače sve faze neodlučnosti, osjećanja, razmišljanja, iluzije. Ljubav je praktični doživljaj stvarnog života kroz mirno srce, a ne lažna površinska slika ega.

Bez iskustva ljubavi ljudi su u svemu površni, nedefinirani, jer nemaju odlučnost prema životu kao najvišoj vrijednosti. Neodlučnost može biti od naivne kod djeteta do arogancije kod zrelijih ljudi.

Ljudska radost je majčinski zagrljaj tijela i bića sa životom. To je doživljaj istine i slobode, kao da ste u najvećem balonu svijeta, svih svjetlosti, u najvećoj čaroliji, koja vas čini mirnim, zadovoljnim i spokojnim. Bez duha čovjek je otuđen od života i naravno da je prepušten sudbini, a sudbina za svjesni um ne postoji, jer se uvijek veže za božanski život.

Zaista, život je toliko jednostavan, da se ne može ni zamisliti. Doživjeti čaroliju života jedino je moguće uz mir i ljubav, u milosti, slobodni u svemu, sa istinom. Tko može sebe zamisliti takvim? Samo oni koji osjećaju ili probude ljubav, a ona će ih učiniti duhovnim. Radite sve što na neki način može probuditi ljubav, jer ona ne može biti grijeh, nego istinska svetinja.

Mnogo je manipuliranja u vezi ljubavi, od društvenog morala, religija, ideologija, obrazovanja, do medicine i drugih znanstvenih sfera. Svima je stalo do poslušnosti pojedinca, a ne do njegove slobode ljubavi. Ništa vam od toga nije potrebno. Radost života je jedino moguća u vašem srcu, bez ičega drugog. Život je vanmaterijalni doživljaj i zato ne morate biti ovisni ni od čega. Ali život je nemoguć bez slobodnog duha.

Da li uopće imate namjeru spoznati život, sresti se snjim, zagrliti se kao majka i dijete, da vas prožme jeza ljubavi i radosti? Možete li dublje promisliti, usmjeriti um ka duhu, odbaciti ego i tijelo, života radi? Naizgled ništa se dogoditi neće, ali će vaš doživljaj života postati ljudska radost, mir, ljubav, dobrota, milost i zračenje svjetla koje je svima vidljivo i privlačno. Od jedne namrgođene i uplašene hrpe slijepog tijela, ovog trenutka možete sijati kao zvjezda na nebu, samo sa dopuštenjem da vam se dogodi život.

Duhovna praksa je dug proces usvjanja duhovnih principa, ali sve se to može dogoditi u ovom trenutku, samo ako ste spremni shvatiti suštinu života.

Znate, na početku, čovjek nije znao ništa, ali malo po malo zub vremena ga tjera da se mijenja u smislu golog opstanka. Strah od smrti je nezamisliv pojam za većinu ljudi. Međutim, dok tijelo ne umre, ne može se dogoditi život. Spiritualnost je mogućnost istinskog života bez umiranja. Prosvjetliti je prirodna stvar i jedini odgovor na strah od smrti. U suštini tijelo će svakako nestati, ali ćemo prije tog čina biti u zagrljaju s vječnim životom. Gubitak tijela tada neće biti bolan i trauma.

Duhovni ljudi već imaju božanski mir i život, samo promatraju što će se dogoditi sa tijelom i dokle će ono biti sposobno podržavati dušu. Za to vrijeme, ljubav, priroda i radost ne moraju biti mjesto za izbjegavanje. U duhu i svijesti spoznajemo da je životni put jedna kreacija svijeta od sjemena, rađanja, stvaranja novog sjemena, umiranja i ponovnog rađanja. Tu zaista nema mjesta strahu jer je sve prirodno. Neprirodno je samo stanje čovjeka bez ljubavi i kada nije budan nad umom. U opsegu ega caruje strah i zato je jedino rješenje samospoznaja, uz ljubav i usmjeravanje uma prema životu.

Kada postanemo budni, naše tijelo nije više u mraku, bez obzira da li je noć u pitanju. U nama će biti radosti, ljubavi, milosti, svjetlosti, topline, mira, zdravlja, sve ono što priliči čovjeku. Tada će nam život biti jasan, jer duhovno znanje je najveće znanje na svijetu, sadržano u miru i doživljaju božanske milosti.

Ne treba nam ništa, ni enciklopedije znanja, ni logika, ni hrana, ni sex, ni novac, ni medicina, ni disanje, ni meditacija, moramo biti slobodnog duha. Na planu energije sve je napor, pa i ono što na prvi pogled izgleda lijepo. Život je izvan energije i nije mu potrebna nikakva fizika ni metafizika. Čak su i duhovne prakse napor. Jedino ljubav nije napor. Ljubav čovjeka zaista oslobađa od svega. Za ljubav nije potrebno vrijeme, mjesto, posebne godine uzrasta, nije potrebna koncentracija, ni um, ni ego, jer ljubav je vertikalni kanal koji spaja oca Boga i majku prirodu, s jednim ciljem božanskog djeteta u nama.

One koji me vole slušati savjetujem da se gledaju u ogledalu u oči i prate disanje. Svi kažu da im to teško pada. Razlog je jednostavan, jer je teško gledati neistinu, u kojoj nema života, već doživljavate u svojoj dubini nešto nestvarno (to je ego) i dah koji se ne može brojanjem održati, jer je disanje elementarna svijest i prirodna inteligencija tijela. Kod susreta s životom, prestaje potreba za gledanjem i disanjem, jednostavno život je sve u vama i oko vas, osjećate bezuvjetnu istinu o njemu i nevjerojatnu slobodu.

Ova priča traži dublje promišljanje, ali je zaista sve moguće u trenutku, jer život je samo svjesni doživljaj SADA. Do susreta sa vlastitim životom i dalje ostanite nebudni, jer se nećete probuditi dok niste spremni za čin ljubavne žrtve (zamislite budnu majku koja ne smije zaspati jer štiti nesvjesnu bebu).

Kako probuditi ljubav?

Jednostavno, predajte se u svemu, kroz misli i um. To nije predaja kuće, automobila ili bankovne kartce. No predati se ne možete bez potpunog mira, davanja sebe i prihvaćanja svega i svakoga. Ljubav nije voljenje od želje, nego put prema životu gdje se mora osloboditi duh od tijela.

Ne brinite, sve je kreacijom osmišljeno i evolucijom potvrđeno, samo posmatrajte kemiju i alkemiju, dajte sve što imate (jer nemate ništa, život niste dotakli) i prihvatite sve, jer u svemu je život neke duše.

Život je stvarnost, a ono što vi umišljate nije stvarnost. Kada imate život, vi ste stvarni i postojani. Bez doživljaja života vi ste onakvi kako ste smislili iluziju i prema čemu je pažnja vašeg uma usmjerena.

Zato ne oklijevajte, predajte se ljubavi, iza nje dolazi čarolija života. To vrijedi za sve ljude, djecu, mlade i stare, siromašne i bogate, jer život je iznad materijalnih ograničenja, život je u svemu Bog samo kada postignete svjesnost o postojanju. Sve što radite uvijek postaje napor. Jedino ljubav nije napor, možete u ljubavi ostati vječno i nikada se nećete umoriti.

Ako ste jadni, nervozni, bolesni, ne pravite od sebe cmizdravo dijete, nego se probudite, jasno odlučite slijediti prirodu, kozmički red i životni put. Što morate biti umišljenik i pacijent izvan svijeta? Budite prirodni. Sve oko vas je nestvarno ako u tome ne možete prepoznati ljubav. Usmjerite se jedino prema izvoru ljubavi, a to se lako prepoznaje.

Sve probleme koje imate i sve bolesti, rastopiće se u ljubavi, osobito u zagrljaju sa životom, jer je on od Boga i najviše milosti.

Što će vam našminkano tijelo, ako je u strahu i bez života?

Nikoga život nije ostavio na cjedilu, jer je Bog koji nezna za sebe, sve dok vi ne spoznate njega. Kada se sjedinite sa životom, onda ste pravi Bog i imate sve na svijetu.

Morate o svemu duboko promišljati, biti budni, odlučni, shvatiti suštinu i red, ne preskakajući ono što je važno, a sve je sadržano u običnoj ljubavi i da ne skrećete s životnog puta, jer izvan njega nema svjetlosti. Budite dosljedni kroz duhovne principe. Život je biokemija i alkemija, čarolija energije i svjetlosti, vidljivog i nevidljivog, ali ipak moguća u vašem usmjerenom umu.

Kako početi?

Čistite se, oslobađajte od svega, kako fizički, tako mentalno, da bi na kraju mogli duhovno ugledati istinu, slobodu i život.

Sve neka vam bude u bojama ljubavi. I ono što je na prvi pogled ružno, od Boga je i sigurno ima dušu. Vaša duša i sve druge duše su samo jedan život Boga, koji nikada neće saznati za sebe dok ga ne oživimo u sebi.

Život ne smije biti društvena, moralna i religiozna farsa, već osobna budnost.

Ako umijete radujte se, ako vam nešto drugo odvlači pažnju uma, budite ego, ali pazite na grijeh prema duši, to vas može jako zaboljeti.

Život je svetovan, zato bez ljubavi, slobode, istine i Boga nije moguć. Mislim, moguć je ali traljavo u patnji, a to i nije život. Postavite sve na svoje mjesto u vremenu i prostoru i stvorite osvjetljeni hologram svijeta.

Kroz pročišćenje i samospoznaju na poklon dobivate vlastiti život koji ste izgubili jer ste krenuli u krivi smjer navodeći um prema egu, ali nikada nije kasno za probuditi se.


LJUDSKO BIĆE

Koncept ljudskog bića je u prostoru i vremenu, temeljem života kroz tri prirodna fenomena.

Prvi fenomen je duhovni aspekt prostorne slike duše sa svjetlosnom aurom i istinom.

Drugi fenomen je mentalni aspekt metafizičke realnosti energije i njene slobode (sloboda osjetila, misli, uma i ega).

Treći fenomen je fizički aspekt kroz funkcionalno tijelo uz ljubav.

Sve ovo određuje život čovjeka u prostoru Boga kroz prolaznu fazu fizičkog tijela, u horizontalnom vremenu, uz pretpostavku ljubavi, slobode i istine, temeljem usmjerenog uma i oslobođenog duha u sadašnjem trenutku, po vertikali probuđene svijesti o vlastitom postojanju.

Ljudsko biće je najsloženija biokemija i alkemija, ispoljene kroz jednostavnost istine, u smislu vječnosti života, slobode kroz radost (izobilje energije za dušu) i ljubavi kroz najdublja osjećanja mira (fizičkog tijela).

Život je opća budnost svih duša, svega stvorenog i evolutivno usmjerenje ka Bogu - stvoritelju svijeta. Za evolutivno prosvjetljenje stvorenog, potrebna je svjetlost i toplina duše, strpljivo promatranje prolaznog vremena, uz hladni mir.

Kreacija svijeta i život, mogući su samo uz kozmički red, gdje sve ima svoju svrhu, sve se mijenja od uzroka do posljedice, svjetlosti i tame, s ciljem harmonije koja održava božansku čaroliju. U slučaju narušavanja reda bilo kog entiteta, energija će ga spržiti u pepeo i osloboditi duh. Poštivanjem reda, opstanak stvorenog je neograničen vremenom, jer plemenite vrijednosti ne prljaju prostor i istinu (prosvjetljeno biće, dijamant, zlato, itd.), i čine uzor.

Čovjek mora naučiti i uskladiti sebe sa životom, radosti i mira radi, ali i radi skladnog odnosa sa sredinom u kojom živi i svim dušama koje ga okružuju. Usvajanjem duhovnih principa, koji su najbliži životu, sve postaje jednostavno i prirodno, istinito, ljubavno, u slobodi i bez straha.

Ponašanje čovjeka treba biti temeljem istine, uz slobodno odlučivanje, uz budnost i mir kroz ljubav. Ove tri značajke su minimum za jednostavnost života.

Bez istine čovjek ne osjeća život.

Bez slobode ne možemo biti kreativni.

Bez ljubavi ne možemo imati mir i milost.

Istina je trenutna kao svjetlost koja osvjetljava životni put.

Sloboda je u kreativnim mislima, usmjerenosti pažnje uma, svijesti i stvorenom duhu.

Ljubav je reset na sva reagiranja osjetila.

Istina, sloboda i ljubav su neovisne od bilo čega, zato su najbliže životu.

Međutim, ljubav daje čovjeku osjećaj blaženstva i milosti, u smislu najvećeg dobitka od života. Moramo shvatiti da je život Bog i kao takav apsolutno nedodirljiv. Uz ljubav čovjek osjeća blaženstvo i božansku milost, i to ga čini životnim. Sam život ničemu ne pripada, ako se ne držite njega, ako njega niste svjesni. Bez dobitne kombinacije stalne radosti i blaženstva od ljubavi, vi ste običan gubitnik i to vam je teško. Znači, ljubav nije prolazno voljenje nečega radi ispunjenja želje i strasti, već mehanizam istinske budnosti nad životom. Samo zbog toga ljudi rađaju djecu, jer time mogu prirodno probuditi bezuvjetnu ljubav, koja je za većinu nezamisliva.

Čovjek je griješno biće i uvijek hoda stranputicom života, jer nije usklađen.

Kroz samospoznaju čovjek najlakše može odbaciti loše navike i sva iskustva, koja ga drže u mraku logike, društvenog i religioznog morala, daleko od vlastitog života, u stvorenoj iluziji ega (umišljene slike života).

Život je nešto sveto, najčistije, apsolutno, potpuno nedodirljiv, ali je naše fizičko tijelo i biće u njegovom prostoru i možemo reći kao da imamo život. U suštini, život imamo samo uz najdublja osjećanja, ljubav, mir, istinu, slobodu i uvid da postojimo.

Doživljaj života je samo golo osjećanje svijesti i usklađenosti nečega (tijela i duše), što uopće nije naše. Iluzija je posvjedovati bilo što, jer gdje ćete stim, kada ne možete ići izvan prostora. U prostoru života i Boga nema drugog prostora koji bi bio samo vaš, jer to vam nije potrebno, kada vam je cjeli prostor svijeta na raspolaganju, kao izobilje života. Upravo materijalna priroda koristi to izobilje života i mirno opstaje u šarenilu svih boja, ne želeći nikakvu promjenu niti ubrzanje evolucije. Jedino je čovjek nemiran, jer želi vlasništvo nad životom, a to nije moguće. Takvo tvrdoglavo ponašanje čovjeka čine nesvjesnim, krutim, psihopatskim, šizoidnim, lažno ponosnim i pohlepnim.

Život je iznad svega stvar dobročinstva, mirnih, pažljivih, ljubaznih i odgovornih pojedinaca.


ŽIVOT DUŠE

Život je vječni prostor svijeta, neovisan o vremenu, zato je vječan, koga nazivamo Bog.

U tom prostoru postoje sve duše svijeta, kao samostalni entiteti, ali u svemu ovisne od života, kao kap vode od oceana. Duše kao zvjezdice na nebu, vidljive su samo sa sjajnom aurom. Svrha postojanja je dopustiti u tijelu da duša uradi ono što je njena misija (da oblikuje tijelo do kraja, izgradi duh i sa njim stane na put istine i vječnosti).

Obzirom da je život božanski apsolutan, ništa na svijetu ne može posjedovati taj život. Naravno, mi smo prihvatili taj izraz kao ime za postojanje, ali suštinski promatrano, istina je, život nitko dodirnuti ne može.

Život se postaje samo onda kada se energija stvorenog pročisti do apsolutne istine, koja nikada više ne može biti ono što je bila prije istine.

U vremenu se sve stvoreno raspada i za očekivati je da će evolucijom svega, doći do stanja svijeta u kome samo Apsolut postoji. Milijarde godina su u pitanju, a nama to služi samo kao vizija suštine prostora svijeta, jer smo i mi u njemu.

Učenja i budnosti radi, moramo shvatiti, prihvatiti i dozvoliti da se u našem biću događa samo ono što je u skladu sa prostorom i vremenom postojanja. U tom kontekstu slobodno ostavite život po strani, jer ga ne možete dodirnuti. Umjesto toga bavite se onim što se tiče života individualizirane duše i tijela, kao prolaznom fenomenu vremena u prostoru apsolutne vječnosti.

Pokazalo se kroz vrijeme, jedini život u kome istinski osjećamo bit postojanja jest bezuvjetna ljubav (u daljem tekstu - ljubav). Ona je maksimum usklađenosti duše i tijela i dovodi do potpunog mira i milosti, najbliže životu.

Ljubav je stanje, dopuštenje i postojanje mira u ljudskom biću najsloženije alkemije. Ljubav je život u malom, kao potvrda i veza života božanske duše. Zato ljubav mora biti shvaćena, prihvaćena i probuđena u svakom pojedincu. Mi smo navikli na doživljaj površinske ljubavi ili je tako definiramo. Neki povezuju ljubav sa voljenjem, ali njena je suština najviše što možemo postići po pitanju postojanja.

Ljubav nije misao, jer su misli nastavak doživljaja fizičkih osjetila. Ljubav nije nesvjesni um, niti emocija, a ponajmanje ego. Ljubav je božanski mir zbog najšireg uvida stvari. Ljubav je neovisna od mentalnog aspekta, spajajući direktno fizičko tijelo i dušu. Ljubav je zaista fenomen vječne majčinske budnosti, blaženstva i milosti.

Bivajući ljubav, čovjek najdublje i istinski doživljava blaženstvo i milost postojanja, baš kao da je živ. To nije iluzija, jer ste oslobođeni svakog straha od smrti, što je najvažniji cilj ljubavi i mira u biću.

Suština ljubavi je u tome da proživljavate apsolutni život, prihvaćajući mirno gubitak fizičkog tijela, jer aApsolut nije moguć bez oslobađanja od tijela, mentalnog sadržaja i duha. Život kao beskraj, vječnost i onostrano, je jedno veliko ništa, koji nitko nije spreman prihvatiti da nije ljubavi. Milost od ljubavi tjera čovjeka na prihvaćanje čarolije i spreman je žrtvovati tijelo zbog toga. Čovjek se prestraši kada mu liječnik popravlja zub, a zamislite koliki je strah od smrti, međutim, uz ljubav, čovjek se ne boji ni umiranja.

Čarolija od ljubavi je zaista nešto neviđeno u pojavnoj prirodi. Ljudi su podložni utjecajima iz vana, iluzijama, slikama ega, emocijama, željama i strastvima, samo zato jer nisu probudili čaroliju. Blaženstvo i milost od ljubavi, oslobođa čovjeka svih želja, svega što je materijalno i svega što je mentalno. Jedini osjećaj od ljubavi je opći mir i milost. Tako ljubav postaje božanska, kao istinski život.

Ljubav je uvijek sputavana jer zaljubljeni ništa ne misle i ne vole raditi. Takvi pojedinci nisu društvu potrebni, ne drže se lažnog morala i nisu društveno religiozni. Zato je ljubav usmjerena na brak i voljenje, čime je potpuno izgubila smisao, jer to nije ljubav i ne postiže svrhu.

Nikada nije kasno probuditi ljubav. Čak i posljednjeg dana života duše u tijelu, kod umiranja, pojavi se ljubav kao olakšanje i oslobađanje od smrti. Zato se nitko na samrti ne plaši, nego je miran, jer ga ljubav čini milostivim i spokojnim, kao da nastavlja pravi život.

Od davnina je život duše samo ljubav čovjeka. U poeziji nitko ne spominje mozak, um ili život, već samo dušu, srce i ljubav.

Svi oni koji ne proživljavaju ljubav, duboko u sebi osjećaju strah, jer nemaju nikakvu potvrdu života od tijela i prirode u kojoj žive. Njihov doživljaj je samo jedna lažna nada.

Ljubav nema alternativu i jedini je život čovjeku.

Prave vrijednosti su uvijek osporavane i skrivane od pojedinca. Red je da se taj pojedinac konačno probudi i spozna istinu o sebi.

Nitko vam ne može dati, oduzeti ili ograničavati ljubav, jer je ona samo život vaše duše, koja vas neće napustiti sve dok u vama postoji neizvjesnosti i straha. Samo onda kada budete potpuno mirni, uz ljubav i milost, duša će stvoriti duh i biti slobodna izaći iz vašeg tijela. To neće biti bolno, jer ste dopustili da kreacija ide svojim tokom.

Tako naizgled obična ljubav čovjeka postaje istinski život duše i božanstvo.

Ljubav je čovjeku superlativ najdubljih osjećanja i postojanja. Uz ljubav čovjek je milostiv, a to uključuje istinu, slobodu, duh, svijest, radost, zdravlje. Kažemo, uz ljubav, čovjek je oslobođen napornih osjećanja, misli, sjećanja, nesvjesnog uma, ega , emocija i želja, jer jednostavno mirno živi.

Ljubav kao suština života nepoznata je mnogima. Osobito nitko ne shvaća bezuvjetnu ljubav, vjerujući da je nemoguća, međutim ona je čovjeku ispunjenje života.

Ljubav, kao život duše i božanska milost, nema granice i širi se kao svjetlost prema svakom dopuštenju da se dogodi. Ljubav je jedan život svih duša.

Bez ljubavi nije moguć dublji doživljaj stvarnosti. To za posljedicu ima površinsko oslanjanje na osjetila, što mora dodatno biti predmet stalnih misli. To je napor, um je u tom slučaju svuda, samo nije usmjeren prema miru. Zbog nedostatka uvida pravog života, ego producira strah, bojeći se da ne bude otkriven kao uljez.

Nečasni ljudi, bez ljubavi i milosti, nekada davno, skrivajući se iza nadmoći nad slabijima, osmislili su moral, religiju, ideologiju, društvo, što je i danas najviše izraženo kroz fini paketić demokracije.

Tko u ljudskom biću pati i boluje?

Patnja i bol su najobičniji nesklad duše i tijela, gdje dolazi do zastoja metaboliziranja duše u tijelo, kada je energija blokirana, zbog narušene koordinacije vodiča energije i sustava u cjelini. Ovo se događa kada u biću nema ljubavi, jer je ona najmoćnija alkemija, sposobna u trenutku otvoriti sve kanale energiji. To znači, patnja i bol se javljaju kada je život duše ugrožen zbog nedostatka ljubavi.

Duša ne pati i ne može bolovati jer je čista energija. Tijelo je u svemu slijepo i ne osjeća ništa. Ljubav kao život duše je neovisna i okrenuta milosti. Jedino može patiti i bolovati ego, jer mu um stalno mijenja zamišljene slike identifikacije sa nečim, a to je bolno.Ego se tada jako brani, jer je stalno ugrožen.

Buđenjem ljubavi, alkemija u trenutku revitalizira cjelo biće i u najkraćem vremenu otklanja svaku bolest. U ovisnosti od jačine pažnje uma, svaka bolest može biti sanirana veoma brzo. Tada kažemo da je nestala u milosti božjoj.

Ljubav je život i najbolji iscjelitelj.

Ustrojstvo prirodnih zakona je u svemu jednostavno, ništa nije fenomen i izuzetak, već se sve stvari događaju onda kada za to postoje stvoreni uvjeti.

Čovjek osjeća, doživljava vanjski svijet, misli, mašta, fokusira se na to, identificira se sa iluzijom i stvara želju koja lako prelazi u patnju i očaj. Sve se to dešava kada isti taj čovjek nema elementarnu slobodu, a bez slobode nema ni istinu, jer je ne smije izraziti. Znači, čovjek je na samom početku svog postojanja već ugrožen. Sva ponašanja čovjeka su posljedica iz djetinjstva. Upravo djeca nemaju nikakvu slobodu, već su u svemu kontrolirana, tako da se njihov mentalni sadržaj oblikuje u um nemirnog duha. Posljedice odrastanja mogu biti katastroflne, to nitko ne shvaća, a medicina se bavi liječenjem materije tijela a ne duše koja pati kroz ego. Djeca odrasla uz ljubav, slobodno se ponašaju, ne moraju imati želja i tajni, ne moraju maštati, jer se lako dogovore s roditeljima, a to je dovoljno i prirodno za pravilno sazrijevanje i buđenje duha u sebi.

Kada nemate slobodu, onda patite ili ste buntovnik, u ovisnosti koliko se oslanjate na ego.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 12. dio

JA LJUBAV DUH I ŽIVOT

Čovjek je božansko biće s licem prosvjetljenja i naličjem tame. Sve ovisi u kom smjeru je vođen um.

Život nije stvoren, on postoji u vječnom prostoru Boga.

Stvoreni smo iz sjemena koje je rodilo dušu, a ona oblikovala novo tijelo, s ciljem oslobađanja duha, u smislu stvaranja novog sjemena, kao neprekidan lanac života.

Rođeni smo i oko nas je apsolutni život. Doživljaj života je individualnan, u biti površinski, preko osjetila. Razradu tog doživljaja nastavljamo u mislima, koje formiraju um, s ciljem vođenja duše (energije) kroz slijepo tijelo. Međutim, pojavi se ego kao lažni život, koga nesvjesni um prihvati i to postane njegovo iskustvo. Umjesto života i mira, imamo ego i strah.

Počinje problem kada je pažnja uma usmjerena na nebitne stvari, umjesto prema životu. Smišljeno držanje uma unutar tijela stvara ego, zamjenicu istinskog života, koja vremenom postaje pravi domaćin. Tako se čovjek jedino oslanja na prolazno fizičko tijelo i gubi vezu s božanskim životom, iako se kupa u njemu. pored očiju čovjek ostaje slijep i neosvjećen.

Jedina stvar koja istinski pomaže jest ljubav, koja s lakoćom prevodi površinski doživljaj života u dubinski smisao života cjelog bića. Ljubav je cjelovita kemija, biokemija i alkemija, sve u jednom, koja trenutačno isključuje osjećanja, misli um, ego, emocije i direktno nas spaja s životom. Na taj način, iz jedne uplašene situacije ega i beznadnosti, isti taj čovjek, uz ljubav, postaje milostiv, božanski, jer je dopustio čaroliji da prođe kroz tijelo. Dogodilo se da je istinski prostor života ispunio prostor slijepog tijela, i ono nije više slijepo. U njemu nije više tame.

Zato kažemo, ljubav je naš život, jer bez nje ne možemo spoznati pravi život.

Duhovnost, kao putovanje, tiče se samo prevođenja površinskih doživljaja života na stvarni doživljaj u svakoj stanici tijela. Rezultat svega je osjećaj mira, koji podsjeća na božanski mir.

Sluđivanje uma preko misli o kozmosu i galaksijama, samo je trening uma, radi lakšeg oslobađanja duha, jer se um plaši napustiti ego i tijelo, kada to još nije radio i nema iskustvo.

Na račun spiritualnosti, moguće je apsolutni život, uvesti u relativno tijelo, ali to je jedino moguće preko usmjernog uma, oslobođenog duha, slobode, istine i konačne svijesti. Znači, dok nas svijest drži u opsegu života mi smo božanski vječno živi, a kada se um izgubi u materijalnom, više ne osjećamo mir života, već ego i strah.

Suštinski, život je samo jedna svijest, koja se najlakše postiže kroz ljubav. Za nju nije potrebno nikakvo znanje, jer duhovno znanje je istinski mir. Jedino je potrebno ljudsko dopuštenje da se dogodi mir, a preko njega ljubav i život. Naravno, to se može dogoditi u trenutku, ali većina ljudi je veoma orijentirana na tijelo, tako da je upitno hoće li uopće moći sebe probuditi.

Ljubav je majčinska budnost nad životom.

Kada se u umu stvori jako iskustvo života, onda to prelazi u ugodni doživljaj uvida, kada ne postoji nikakav napor.

Ljubav nije napor, jer je jedino usmjerena ka životu.

Između onostranog i nedodirljivog života, s jedne strane i fizičkog tijela s druge strane, postoji duša - energija. Susret duše s životom je moguć na zidu istine, na mjestu blještave svjetlosti. Prosvjetljenje nije nikakvo čudo, već obična potreba svakog čovjeka za mirnim životom. Nitko ne mora čekati smrtni dan da bi oslobodio duh. To možemo uraditi sada, samo da dopustimo ljubav u sebi. Život je uvijek moguć samo SADA, bez vremena. Stapajući se preko ljubavi, s životom, postajemo bezvremeni, vječni u jednom. To je samo osjećaj i nije nikakva iluzija, jer smo kroz osjećaj života zaista mirni.

Svaka iluzija od ega, uvijek nas čini nemirnim, uplašenim i bezživotnim.

Jednostavnost življenja nije moguća jer nismo čisti, kako tijelom, tako duhom.

Naravno, počistiti se možemo uvijek, sa sviješću da nikada ne možemo biti onostrano, ali možemo bezbrižno biti mirni, kao da smo vječno živi, jer nam čarolija božanske milosti to dopušta kroz običnu ljudsku ljubav.

Božanska milost je darivanje života u prostoru Boga i dopuštenje istog svim dušama.

Ljubav je dopuštenje života u biću i fizičkom tijelu.

Nekako ćete duh umom odvesti do izvan tijela, ali kako dopustiti život u tijelo?

To se postiže preko ljubavi, pročišćenjem svih kanala kuda struji energija. Tako se lako oslobađa duh koji nas spaja s onostranim životom. Kada se život i duh spoje u JEDNO, nastaje mir.

Biti ljubav znači voljeti sve što je kreacijom stvoreno, sve što ima dušu, jer bez toga ne možete privući spajanje s božanskom milosti. Ako postoji nešto što ne volite, što ne prihvaćate ili možda mrzite, nećete moći osjetiti ljubav.

Kreacija svijeta, u koju spada sjeme, duša, tijelo, ljubav, podrazumijeva strpljenje, mir i dopuštenje alkemiji da oblikuje prirodu. Otkud vama pravo suprotstavljati se tome? Zbog sitnih želja i fizičkih zadovoljstava, vi sebi uskraćujete pravo na ljubav i život. To je zaista slijepost.

Ne može biti ništa tako značajno što će vam uskratiti ljubav i život, niti moral, niti religija, ideologija, društvo, demokracija, obrazovanje, posao, obitelj, djeca, novac, hrana, sex, položaj, ništa nije vrijedno u odnosu na ljubav i život, to morate shvatiti, to nije sebičnost, već prirodni tok stvari.

Sve što je životno podržite, a ostalo slobodno odbacite i biti ćete mirni.

Biti duhovan znači biti onaj tko voli sve što postoji, u ljubavi s cijelim svijetom. Voljenje je selektivno, a ljubav cjelovito prihvaćanje života. Obzirom da je život samo JEDNO, onda mu morate tako prići, jednostavno i jedinstveno kroz opću i bezuvjetnu ljubav.

Duhovan je svatko tko lako oslobađa duh, tko ne zadržava ništa u sebi, tko ima mir, a to je samo mala bebica koja zadovoljno gleda i ništa ne mijenja. I mi smo božansko dijete, samo su nas previše uozbiljili lažnim moralom, brakom i društvenim obvezama. Svakome treba ljubav i božanska čarolija, jedino moralisti kažu da je to sramno. Oni najprije nisu bili za religiju i Boga, ali to je danas moderno, a oni su kameleoni, tako da vjeruju nekakvom Gospodinu, koji nema nikakve veze s Bogom i životom. Ne vjeruju oni nikome, samo slijede svoj uplašeni ego, čuvajući društveni položaj i plaću, po cijeni ljubavi i života. No, oni su većina čovječanstva, zato je sve otišlo k vragu. Ništavno je šačica probuđenih, nekakav Buddha i Isus, sve dok svaki pojedinac ne prosvjetli. Dotle će evolucija suptilno pročišćavati zaprljani Apsolut, od neprosvjetljene materije.


UM JE TAJNA

Temeljem osjetila opažamo vanjsku prirodu. To u nama stvara doživljaj neke stvarnosti opažanja. Obzirom da su osjetila direktno vezana za slijepo fizičko tijelo, doživljaj stvarnosti od njih je veoma površinski. Bez dubljeg sagledavanje stvari nismo sigurni što nam priroda nudi za opstanak. U tu svrhu misli pokušavaju doći do istine doživljaja.

Svrha utvrđivanja istine je u širini uvida i spoznaji života - Boga - svijeta u kome živimo. Sve je to vezano za prostor i vrijeme, po vertikali i horizontali stvarnosti.

Horizontalna stvarnost je površinsko i prolazno linearno vrijeme.

Vertikalna stvarnost je spiritualno (duhovno) iskustvo, sa svjetlom istinom o vječnosti života.

Naravno, kroz osvjetljenu istinu budimo inspiraciju, u smislu sigurnosti mogućeg opstanka. Riječ je o zadovoljenju potreba duše za čistom energijom. Inspiracija je trenutni doživljaj mogućeg života duše i kao takva daje veliko raspoloženje. Kroz inspiraciju spiritualnost dolazi do punog izražaja, čime smo više vezani na valove čiste energije, umjesto slijepog tumaranja za energijom u zoni materijalnog (hrani, novcu, poslu, sexu, itd.). Inspiracija se odnosi na doživljaj života tuđih duša. Taj doživljaj nas oslobađa straha da smo sami u prostoru, već su oko nas sve duše, u smislu čiste energije koja nam najviše treba za fizički opstanak.

Kada prirodu doživljavamo selektivno, birajući ono što nam se sviđa i odbacujući sve što nam se ne sviđa, uskraćujemo sebi mogućnost izvora energije. Zbog toga je nužno stalno usmjeravati pažnju svog uma na pronalaženje duše u svemu što je stvoreno. Nikuda ne moramo ići. Zrno pijeska ima dušu i sve oko nas ima dušu, a duša je uvijek jednaka svim dušama. Zato ne smijemo biti isključivi, već potpuno bezbrižni, jer je oko nas izobilje energije, prostora života - Boga - postojanja.

Preko inspiracije u nama se budi dublji osjećaj stvarnosti o istini života, dajući nam doživljaj blaženstva i božanske milosti, koju nazivamo ljubav. Ništa oko nas ne mora biti svjesno postojanja, ni biljke, ni životinje, ali naša ljubav prema stvorenome zaista nas čini potpuno mirnim, milostivim i radosnim od života. Da li ćemo ikada osloboditi duh, potpuno se osvijestiti, prosvjetliti i osloboditi se straha od smrti, diskutabilno je, može se dogoditi i ne mora, ali uz ljubav naše iskustvo života je stvaran doživljaj, oslobođen straha.

Kroz samospoznaju ćemo otkriti mnoge stvari. Na kraju će se pokazati da je ipak naš um najveća tajna, jer je uvijek skriven iza nečega, osjećanja, misli, emocija, želja, ega.

Spirutualnost daje čovjeku moć probuđenja običnih površinskih osjetila u super svjesni um. Životinje imaju osjetila, ali nemaju svijest o životu. Čovjek je najviše evoluirao u spoznaji istine života.

Bog - život - postojanje ne smiju biti tajna, jer su uvijek prisutni u nama i oko nas. Ni tijelo ne smije biti tajna, nosimo ga u svom biću. Tajna je nemirni um koji nikada nije tamo gdje nam najviše treba - na isvoru čiste energije, koja je izravno potrebna duši za život. Um je nestašno dijete i ljudi rađaju djecu samo da bi zaboravili na dosadni um. Primjetili ste da najviše djece rađaju strastveni ljudi i emotivci. Prosvjetljena bića nemaju potrebu za ničim, pa ni za djecom. Njima je život u svemu jasan, ne treba im nikakvo eksperimentiranje preko materijalnog tijela. Oni imaju mir, radost i milost. Žive bezbrižno, jer ne posjeduju ništa, milostivi su i s lakoćom pomažu drugima. Kada nešto posjedujete i vaš um postaje vezan za objekte posjedovanja. U tom slučaju duh se teško oslobađa.

Biti u ljubavi i duhovan, najprije znači imati uvid nad životom, mir, usmjereni um, slobodan duh i rasvjetljenu istinu o svemu.

Sex je jak nagon i moćna inspiracija čovjeka, koji daje veliku snagu. Međutim, i životinje imaju nagon, a nama nije stalo da smo na toj razini. Trebamo dozvoliti da taj nagon umre, kako bi prešao u čistiju vibraciju i ljubav. Uvijek nešto mora umrijeti da bi postalo novo i čistije. Spremnost uma da dopusti umiranje strasti je probuđena ljubav. Neka sve bude seksualno, u smislu snage, ali tu snagu trebamo iskoristiti za nešto životnije.

Zbog neznanja pokušavamo kod mladih ugasiti tu prirodnu snagu, umjesto da im podarimo ljubav koja će ih povesti pravim putem i biti će mirni, bez nasilnog ponašanja.

Kod budnih pojedinaca sve je nebitno, a ljubav je priroritet. Sex ne osporavaju, niti bježe od njega, ali im nije potreban, izuzev za rađanje djece. Njihov doživljaj života duše je najdublji mir i milost, a ne zadovoljenje želja i stišavanje strasti koje ne postoje.

Vođenje misli izvan osjetila je pravo umijeće. Na taj način, korak po korak, pripremate um da može jednog dana biti samostalan i spreman izaći iz tijela. To je za um neshvatljivo, jer se on uvijek upravlja osjetilima. Ako bi napustio tijelo, onda bi ostao bez njihovih uputa. Nije dovoljno da se misli i um snebivaju svuda naokolo, ako nemaju moć dublje sagledati istinu i stvarnost života.

Duh čovjeka je usmjerni um, koji konačno može izaći iz tijela, s ciljem povezivanja s životom, jer život nije tako vidljiv unutar bića, u mraku organa i stanica. Tako stvoreni slobodni duh se uvijek vraća duši, jer on samo pripada životu duše, a ne pravom životu - Bogu, jer je Bog Apsolut i nitko ne može ući u njega. Duh od istinskog života - Boga samo dobija potvrdu apsolutnog postojanja, kroz prostor, dah i energiju (istinu i svjetlost).

Dovoljno je što se život naše duše i tijela odvija u prostoru Boga i preko ljubavi s njim, doživljavamo najdublja osjećanja istinskog života.

Ljubav i duh su usmjereni um, koji prelazi prepreku ega. Za njega ego ne postoji, jer se uvjerio da je život nešto drugo, originalno i istinito. Od ega ima strah, a od života radost, i time je um motiviran.

Ljubav, mir, istina, sloboda, duh, ne mogu se riječima objasniti, to je stvar najdubljeg proživljavnja.

Vjerojatno ne možete shvatiti značaj uma. U suštini, mentalni sadržaj čovjeka je samo um, od obične reakcije osjetila, preko misli, nesvjesnog uma, emocije, ega, usmjerenog uma, duha, do nadsvjesti. Tijelo ništa ne osjeća, zato se sve dešava u mentalnom sadržaju, na nekoj razini uma. Površinska osjećanja od osjetila su nesvjesni um.

Misli su nastavak pojašnjavanja doživljaja od osjetila, znači i one su um.

Kada novorođena beba zaplače za hranom, u njoj se prvi put oglasio ego, u smislu domaćina gladnog tijela, i to je um.

Usmjereni um dobiva punu snagu i prelazi u duh.

Kada duh izađe izvan tijela, onda kažemo da je slobodan duh ili svijest. U trenutku osvjetljavanja istine svjest postaje kozmička. Iza zida istine je apsolutni prostor života - Boga, a vezu čovjeka sa tim prostorom nazivamo nadsvijest.

Sva stanja čovjeka su jedna od mogućnosti uma.

Izuzetak je ljubav koja uopće nema nikakve veze s umom, jer ona direktno spaja slijepo tijelo i božanski život (preko života duše). Zato kažemo, u ljubavi nema utjecaja osjetila, misli, tijela, ili bilo čega; ljubav je istinski život duše, u smislu najčistije energije istine i svjetlosti.

Sex služi da lakše navede um na pravu stvar i doživljaj ljubavi. Dok ne zadovoljite nagon, ne možete napraviti korak dalje ka višim ili dubljim razinama spoznaje. Sex je prisutan kada pojedinac nije u stanju usmjeriti um na nešto inspirativnije i životnije, na dublji osjećaj koju nudi ljubav.

Um je samo stvoreno iskustvo i doživljaj života je samo iskustvo uma. Kada je to iskusto temeljem ljubavi, duha i svijesti (izvan osjetila, misli, emocija, želja i ega), onda je u nama prava radost.

Doživljaj života je samo jedna ljubav i beskrajna svijest.

Sve što ima dušu ima život, jedino čovjek može toga biti svjestan.

Koliko smo svjesni života, ovisi o stupnju usmjerenosti uma.

Ako nemate iskustvo ljubavi, možete ju spoznajom probuditi. Kroz spoznaju je moguće podići razinu uma do potpune svijesti i prosvjetliti. Čovjek krupno korača novim tehnologijama u istraživanju svemira, međutim sve su to još uvijek poduhvati temeljem fizičkih zakona materije.

Naš um je na početku samo doživljaj osjetila, ali ta vibracija može biti produbljena kroz misli, emocije, nesvjesni um, kroz usmjereni um, kroz ego, sve do svjesnog uma i nadsvijesti.

Percipiati duhovnu stvarnost nije moguće bez prosvjetljenja, jer morate iz jedne objektivne stvarnosti prihvatiti apsolutni život kao NIŠTA.

Čin prosvjetljenja je postignut kada izvedete um izvan apsolutne istine, prema apsolutnom životu - Bogu.

Uvažavanjem duhovnih principa stajemo na životni put, ali to nije garancija da ćemo cjelu stvar rasvjetliti do kraja.

Mentalni sadržaj čovjeka je diskutabilna stvar, ali ujedno respekt što sve možemo njime postići. U spoznaji duhovne stvarnosti, um nam nije potreban do astralnog polja i umjesto kompliciranog vođenja uma, jednostavnije je i prirodno, probuditi ljubav. Ona isključuje um u spoznaji života duše. Zbog toga je ljubav limitirana do astralnog polja (linija srca, 4-ta čakra), granice materijalnog i duhovnog, na specifičan način zaobilaženja mentalnog aspekta. Za astralno putovanje koristimo se usmjerenim umom, slobodnim duhom i probuđenom svijesti. Na toj razini ljubav više ne djeluje. Ona je značajna za vođenje uma kroz tijelo i ublažavanje nagona.

Kako se um gubi u ljubavi?

Jednostavno, ljubav je probudila duh i to je sasvim dovoljno za duhovno putovanje.

Ljubav, kao najdublje proživljavanje života duše nije moguća uz ometanje od strane osjetila, misli i nesvjesnog uma. Um je uvijek vezivanje za nešto, a ljubav je potpuno neovisna.

Ljubav nije vezana za osjetila, misli i fizički doživljaj, već je direktno usmjerena na život u smislu božanstva.

Običnim riječima nije moguće pojasniti čitatelju što svaki pojam znači u prostoru, zato se mora mnogo puta ponavljati već napisano, kako bi se um fokusirao na dublji značaj riječi. Istina je moguća samo kada je registrirana u umu, a život je moguć samo kada je spoznat u svijesti.

Već znamo da je u čovjeku sve um, ali on može biti sasvim u mraku, a može biti u polumraku, dnevnoj svjetlosti ili prosvjetljenoj istini.

Bilo kako bilo, nad umom moramo uvijek biti budni, jer nas isti taj um može veoma razočarati u smislu neposlušnosti, ili nas učiniti radosnim kada se osvijesti.

Um je jedno božansko dijete u nama sa kojim se mora raditi uvijek, uz ljubav, mirno i u rukavicama, jer zna biti osjetljiv i uplašen.


RADOST

Radost je savršenstvo čovjeka.

Promatrajući prostor ljudskog bića, pitamo se, tko se u tom postoru raduje? Da li su to osjećanja, sjećanja, misli, emocije, ljubav, inspiracija, prošlost, budućnost, ego, tijelo, život ili što drugo? Naravno, ništa od ovoga nabrojenog se ne može radovati. Ne postoji fizička niti duhovna radost. Život je duhovan, a sve ostalo su fizičke razine i tu nema mjesta za radost.

Radost pripada svjesnom entitetu.

A što je u čovjeku svjesno?

Pođimo redom. Ego kaže JA se radujem. Pitamo: tko je JA. Odgovora nema jer JA je život, još ne potvrđen u svjesnom entitetu.

Svijest je univerzalna, a dolazi u ljudsko biće preko duha i usmjerenog uma, potvrđujući život duši od božanstva.

Svjestan entitet nije moguć bez stapanja prostora ljudskog bića, s prostorom života - Boga - svijeta - postojanja. Znači, od uma putuje duh, a od istine se duh vraća obogaćen energijom najčistije svjetlosti. Od jačine te svjetlosti pojavi se svijest. Nešto slično se dogodi na fizičkoj razini bića, kada se od ljubavi osjeti blaženstvo i milost.

Znači, radost pripada potpuno osvještenom umu čovjeka.


APSOLUTNA INTELIGENCIJA

Apsolut predstavlja cjelinu i duhovnu suštinu svijeta, Bog - život - postojanje.

Najprije je to PROSTOR u kome vlada beskrajni VAKUUM.

Apsolutna inteligencija, božanska inteligencija, prirodna inteligencija, samo je najjednostavniji princip PROČIŠĆENJA PROSTORA.

Snaga vakuuma privlači sve u centar ili fokus vječne mijene. Zbog stvorene energije, otvaraju se beskrajne mogućnosti kreacija oblika i individualnih života duše, iz sjemena vrste. Širenjem valova energije, oblikuje se priroda, međutim, kada energija izgubi moć, vakuum je ponovo privlači u centar vrtnje. Tako je cjeli svijet u stalnom kretanju, širenju i skupljanju. Na Istoku su davno to nazvali YIN - YANG suprotnosti, u smislu snage odbijanja i privlačenja.

Obično smo začuđeni zbog apsolutne inteligencije, čini nam se apsolutno savršenom, jer ne promišljamo o faktoru apsolutnog pročišćenja svega stvorenog i prostora. To pročišćenje pripada EVOLUCIJI, kroz koju energija suptilno koristi svaku mogućnost oblikovanja prirode, sukladno sili yina i yanga.

Kako možemo zamisliti apsolutnu inteligenciju u prostoru?

Uzmimo za primjer vodu kao stvoreno, materijalno i relativno. Ako na dnu mora ispustimo malo zraka, mjehurići će kroz vodu pronaći put i vertikalno izaći u zrak. Znači, oni nisu inteligentni, ali ih snaga privlačenja i vakuuma čini takvim, kao da su posebno obdareni. Te mjehuriće više ne vidimo u zraku, ali oni i dalje nastavljaju putovanje i pročišćenje, kroz atmosferu i iznad nje u bezzračnom prostoru. Zbog vremena i oksidacije nastaje starenje svega stvorenog, čime je vijek objektivnog postojanja ograničen na vrijeme poluraspada. Potpuni raspad je moguć samo u slučaju kada energija kolabira iza zida istine, iza razine najčistije vibracije svjetlosti.

Voda podržava sjeme u rađanju života duše, a vatra rastapa stvoreno, pri čemu se oslobađa duh, koji ima snagu za beskrajno putovanje kroz prostor do razine apsolutnog.

Ovaj princip se odvija i u našem biću. Najprije se stvori tijelo, a onda se razvija i usmjerava um, ka stvaranju duha za pročišćenje tijela (smrt). Do smrti ne mora doći ako izgradimo duh. Sam proces poluraspada traje onoliko koliko je tijelo moćno osloboditi duh i hraniti dušu čistom energijom.

Kod biljaka se to odvija preko fotosinteze, a kod životinja preko instikta za održanjem fizičkog dijela života. U ljudskom biću je to podignuto na višu razinu preko usmjerenog uma i probuđene svijesti.

Ako ćemo se približiti apsolutnoj inteligenciji, na nekoj uzvišenijoj razini svijesti, onda se zaista moramo pročistiti. To pročišćenje uključuje oslobođeni duh iz tijela. Obzirom da imamo moć spiritualnog (duhovnog) iskustva, zašto to ne iskoristiti i učiniti sebe radosnim, jer ionako nam je stalo da fizičko tijelo dulje traje, u smislu odgađanja neizbježne smrti i oslobađanja straha od tog prirodnog čina.

Tko se odluči za jednostavno življenje mora uvažiti sve duhovne principe, raditi na usmjeravanju uma i oslobađanju duha, ispuniti sebe ljubavlju i radošću, te prema drugima zračiti toplinom svjetlosti. To je lako ostvarljivo, samo trebamo odbaciti nebitne stvari do kojih nam je sada veoma stalo. Pročišćenje je princip osvješćivanja tijela i života.

Ljudi znaju reći da je netko inteligentan, ali to se odnosi na njegov um i društveno znanje. Takva osoba nije pročišćena, već je još više zatrpana beskrajnim informacijama koje sluđuju um.

Put prema životu i apsolutnoj inteligenciji vodi preko MIRA, koji je u suštini najveće duhovno znanje. Savršeni mir, kao u meditaciji, pravo je pročišćenje. Zamislite sebe u takvom miru u hodu i svakodnevnim aktivnostima. Naravno da ćete biti primjećeni, jer ćete privlačiti sve ljude. Čist čovjek je velika snaga vakuuma, koji svakako privlači ljude.

Istine radi, ne postoji tajna, niti bilo kakva senzacija po pitanju apsolutne inteligencije. Radi se o jednostavnom vakuumu praznog prostora. Povezati se s tim vakuumom i postati dio njega, najlakše ide preko oslobođenog duha.


ŽIVOT I SVIJEST

Svijest nije osjećanje, sjećanje, emocija, misao, um, ego, duh, istina, sloboda, ljubav, želja, nada, već najširi uvid kao najdublji DOŽIVLJAJ ŽIVOTA.

Sukladno svijesti i život je samo NAJDUBLJI DOŽIVLJAJ POSTOJANJA.

Život i svijest su od jenog oca i majke, apsolutnog Boga.

Naravno karma je sadržana u svijesti.

S godinama, odrastanjem i sazrijevanjem sve dublje uviđamo da nam mnoge stvari ne daju mir, svijest i najdublje osjećanje života.

Primjer orgazam; na početku mladalačko ludilo, onda strast i na kraju uvid da je obična fizička iluzija tijela, koje ne može dati ništa više izuzev kratkotrajne strasti. Zreliji ljudi uviđaju da orgazam nije život, sve manje uživaju u njemu, a nama se čini da pojedinci time postaju impotentni. To nije točno, oni su samo svjesniji mogućnosti tijela u odnosu na život.

Ljubav čovjeku pruža najdublji doživljaj svijesti i života, međutim ona je samo na pola puta spoznaje, ali je potpuno dovoljna za radost.

Duhovni tragači kojima je stalo do apsolutne istine o životu, moraju ostaviti sve ovozemaljsko i posvetiti se onostranom. To se radi na istom mjestu i u istom tijelu gdje promiče običan život, jedino se um usmjerava na duh, a on prema istini o Bogu, jedinoj stvarnosti i postojanju.

Smisao svijesti je direktno uključenje u najdublji doživljaj života, čime duša dobiva najčistiju energiju. Tada život postaje radost i jedina inspiracija. Nije više potrebno sluđivati se nebitnim materijalizmom i iluzijom tijela.

Naravno, budite ono što jeste, sve dok ne spoznate najvišu stvarnost života. Tumarajte po raznim inspiracijama, sve dok ne shvatite da je život jedina prava inspiracija, koja je moguća SADA uz svijest.

Morate biti odlučni predati se životu i svijesti, bezuvjetno, i to će vam se odmah vratiti kroz najdublju sveprisutnost života i svijesti. To je RADOST.

Najprije dođite do iskustva svijesti i života, a onda radite što god vam je volja. No, vidjet ćete da veće čarolije od života nema.


ČOVJEK JE BOG BEZUVJETNOM PREDAJOM

I na kraju čovjek je samo iskustvo uma, onoga što je prihvatio i onoga što je odbacio.

Prihvaaćanjem svega, prihvaćena je istina, sa njom inspiracija, život, ljubav i radost.

Kako Bog pomaže?

Bog je apsolutni doživljaj života. To je najdublje moguće osjećanje i stanje bezuvjetne predaje uma (duše), kao svjesnog entiteta u odnosu na tijelo, od koga ne možemo očekivati ništa pametno, jer je samo vreća mesa i kostiju, koja ne proturiječi ničemu.

Bezuvjetnom predajom uma, osjećanja su kontrolirana, ego se ne brani, a duh izgrađen. Doživljaj tog sklada je ljubav, gdje je duša jedno sa životom. Tijelo je u drugom planu, kao sjena, možemo reći nema ga.

Razlika između novorođenčeta i prosvjetljenog bića je u iskustvu uma. Beba je božanska, jer se još nije poigrala umom, a prosvjetljeno biće je svoj um usmjerilo na Božanstvo. Time dokazujemo životni put čovjeka, kao kotač života, duše - uma - duha - istine i svijesti.

Običan čovjek radi svašta i nema mir, jer želi posjedovati sve i time samo inficira um.

Božansko biće ima uvid, mir, ljubav i radi samo ono životu potrebno, u granicama mogućnosti bića i njegovih stvarnih potreba. Uvijek prihvaća sve stvoreno i time čisti um, dajući mu snagu duha.

Živjeti u Bogu znači biti Bog - apsolutan život, u dijelu bića u kome je to moguće, jer smo navikli na cjepanju duše. Samo kroz usmjereni um možemo dušu učiniti cjelovitom i jedino tada se ona veže na život.

Kada je čovjek Bog?

U biću postoji tijelo, duša, ali i duhovni aspekt. Tijelo neka ostane tijelo, po strani. Spiritualne moći daju mogućnost prevođenja duše (od osjećanja, preko misli, uma, ega i duha) u apsolutan život, uranjanjem duše u najdublji prostor bića, u svakoj stanici tijela. Uz dopuštenje uma to je moguće, jer svaka stanica tijela posjeduje božanski kod u smislu vakuuma koji privlači dušu, inače do spajanja ne bi došlo.

Posljedica takvog ponašanja čovjeka i usmjerenog uma jest najširi uvid, u smislu stapanja s prostorom Boga - apsolutnom svijesti.

Tako spoznajemo, Bog - život je u čovjeku samo iskustvo uma kroz apsolutnu svijest.

U prostoru svijeta sve je Bog - jedan život, ali nisu sve individualizirane duše spremne na bezuvjetnu predaju Bogu. U materijalnoj prirodi čovjek je ispred svega stvorenog, jer se grčevito bori produžiti život vijek tijelu i time koči evoluciju.

U kozmosu je sve suprotno o onoga što objektivno jest. Vjerujemo da smo evolutivno naj napredniji od ostatka prirode, ali to ima potpuno suprotno značenje. Izgrađenim umom, do razine apsolutne svijesti, čovjek ne želi predati fizičko tijelo, zbog fikcije uma u egu, u smislu da je tijelo život.

U prirodi se sve predaje bezuvjetno, stvori se u Bogu i predaje se Bogu. A čovjek, stvoren od Boga, ne želi biti žrtva predajom fizičkog tijela. Time dokazuje da uopće nije svjestan ponašanjem uma. Zato pati, nema ljubav, milost i radost, jer je sam kaznio sebe, za grijeh prema Bogu - životu.

Čovjek je uvijek griješno biće i bježi od istine života, kako ne bi priznao grijeh. Nikada čovjek nije glup, ali je naviknut umom da u svemu nalazi korist.

Jedino u Bogu ne vidi NIŠTA. Bog je čovjeku podario ljubav, radost i svijest, i jedino u tome treba biti žrtva. Ali, sve bi bilo u redu da nije pokvarenog uma.



SRCE

Zašto je srce tako važno u ljubavi i životu?

Preko ritma srca osjećamo doživljaj života.

Kada je srce potpuno mirno, otkucaji su jasni ali rijetki, jer mir vlada. U toj alkemiji doživljaj je radost od života, kao najveće blaženstvo, i ako potraje, prelazi u opću milost.

Tijelo funkcionira preko metabolizma i fluida krvi i limfe. Krv hrani stanice, a limfa daje imunitet. Kada je krv optimalna, limfa je veoma moćna zaštititi stanice. Limfa prirodno štiti tijelo od svega, samo ako je ono usklađeno sa svojim mogućnostima i stvarnim potrebama.

Ljubav i najdublja osjećanja života daju najčistiju krv i limfu, a to je ujedno i čista vibracija energije duše. Ta usklađenost daje čovjeku osjećaj uvida. Senzacija ne postoji, sve je kemija i alkemija, tijelo i um.

Kada je krv kisela i limfa je slaba, a čovjek se osjeća zbunjeno pred životom.

Nemojte misliti da je svijest neka tajna i kozmička dimenzija; radi se o najdubljem skladu duše i tijela. Zato tijelu moramo dati priliku da se samo izbor sa svojim mogućnostima organa i njihovih funkcija, metaboliziranjem duše i mirom srca.

Drugim riječima, tijelo moramo čistiti od prljavština i održavati ga vitkim.

Mentalni sadržaj usmjeriti duboko prema stanicama tijela gdje je istina, život, ljubav i radost.

Kada čovjek umre, prostor tijela se počisti o razine apsolutnog života, koji ostaje vječan. Samo je nestala patnja, strah i iluzija ega. Zato čovjek mora prosvjetliti da bi spoznao istinu života prije umiranja. Što ranije to postigne, manje će patiti i biti u strahu ega.

Zažmurite i osjetit ćete kako tijela nema više. Osjećate svijest, kao način odmaranja i otklanjanja napetosti. Osjećanje svijesti morate imati sa otvorenim očima i prisutnim tijelom.

To ćete postići ako um usmjerite na život, na onaj detalj žmurenja kada tijela nije bilo. Tako um stvara iskustvo i lakše ulazi u istinu života.

Naravno, ovo je samo kratak opis vođenja uma, a meditativna praksa je dug proces.

U svakom slučaju nije nam jasan vibracijski plan energije, jer je daleko suptilniji od bilo kog promatranja kroz povećalo, upravo je taj plan najdublje osjećanje, a mi smo navikli um samo na površinski doživljaj od ossjetila, u kome istina nije vidljiva. To nas zbunjuje i lako činimo pogreške.

Temeljem željeza u hemoglobinu krvi, orijentiramo se u prostoru, zbog magnetizma i sjevernog pola. Kod biljaka je u pitanju klorofil i zato nam vegetacija najviše pogoduje u prehrani, jer se klorofil savršeno uklapa u hemoglobin. Kada jedemo namirnice životinjskog porijekla, u trenutku konzumiranja, njihova krv je mrtva, a to nam samo pravi smeće u tijelu.

Čovjek je uvijek ono što usvaja, prihvaća i dopušta da se dogodi.



SVJESNA EVOLUCIJA

Bez svijesti čovjek je primitivan s izraženim nagonom.

Usmjereni um daje čovjeku potrebnu razinu svijesti, što ga čini razumnim bićem, ograničenim na materijalizam, logiku, moralna načela, društveni život, itd.

Takav čovjek je uvijek u raskoraku s vremenom, uvijek negdje žuri, u stresu je, pun želja, nade, voli strastveno, ali mu mir i ljubav nisu jače strane života. Kada bi mogao, prigrabio bi cjeli svijet - života radi.

I evo nam duhovnjaka, mirnog, jasnog, kao da je cjeli svijet njegov, milostiv, radostan.

Ljudska vrsta je na nekoj evolutivnoj razini i to je dug proces, međutim pojedinci kao slobodni entiteti duše imaju svoj put evoluiranja.

O tom putu je mnogo toga napisano, ali malo provedeno kroz praksu i doživljaj.

Život je bio velika tajna. I danas se mnogi pitaju da li postoji Bog, ali sve ima svoj tok i istina o životu je blizu. Čeka se da pojedinac prihvati samospoznaju kao dobitak, a onda će sve lako uraditi, jer se sa umom sve može postići, samo ako ga netko vodi.

U čovjeku ništa nije spoznato dok se ne pokaže kroz iskustvo uma.

Danas umovi mogu uraditi svašta; letjeti svemirom, baviti se najmodernijim tehnologijama, bioinžinjeringom, ali isti ti umovi još uvijek nisu usmjereni na višu duhovnu stvarnost, a upravo je u njoj život. Kada to postane trend, imat ćemo natječaj prosvjetljenih u jednom danu.

Ljudi vole svašta, ali u tom voljenju nema istine života. Njima je važna forma, a sadržaj, u smislu energije, ne vide.

Kroz povijest su vođeni ratovi radi prisvajanja teritorija i prirodnih resursa, rudnika, plodnih polja, naftnih nalazišta.

Danas je na red rat tehnologija za stvaranje umjetnina koje se teško raspadaju, vjerujući da će time poboljšati kvalitetu života i produžiti ga.

A život je božanski, daje se svima u izobilju, ali do njega jedino možemo doći duhom. Iako je u nama, ne vidimo ga jer ga želimo prisvojiti, a on se neda jer je apsolutan, jedan za sve stvoreno, istinito i kozmički pravedno.

Možda se nama samo čini senzacija života, u biti sve je samo stvar prostora i vremena. Kada sebe dovedete u stanje mira, vrijeme ne postoji. Koliko je mir narušen, toliko se vrijeme ubrzava. Vrijeme je izmišljeno, trčimo za njim, a ono uvijek za toliko izmiče.

Gdje je kraj vremenu?

Nema ga, izmišljeno je, kao i strah, jer nitko ne želi biti miran, ljudi vole akciju i vidljiva dešavanja. Drugih iskustava nemaju.

Prostor je uvijek isti, stvaran, vječan, u svemu Bog i život.

Ljudi su samo budni nad životom kada osjećaju ljubav. Ne možemo računati na one bez ljubavi, jer njima ništa nije jasno. Kada nema ljubavi, veza muškarca i žene samo je prolazna stvar.

Apsolutni život je u postoru u kome postojimo, ali i u prostoru tijela.

Navikli smo održavati tijelo iz vanjskih izvora, a nismo dovoljno svjesni da je isti taj život u svakoj stanici tijela. Međutim, to je toliko suptilno, u svemu kao vibracija energije svjetlosti. U suštini naši kodovi DNK su fizička realnost, a zamislite što znači Bog - život kao apsolutni vakuum, u kome nema ni materije, ni metafizike.

Doživljaj života prirodno je moguć najdubljim osjećanjima, kroz bezuvjetnu ljubav. To je ujedno svijest o istini života, koja nas čini mirnim, radosnim i milostivim.

To znači da je život jedino sadržan u našoj svijesti i nigdje više.

Teško je ljudima čija je moć uvida i prosuđivanja stvarnosti na nižoj razini. Oni su ovisni od mnogih stvari, tražeći u njima inspiraciju života, a svijest je direktna i stvarna inspiracija.

Kako stati na put ljubavi, duha, istine, svijesti i života?

Lako.

Bezuvjetnom predajom i prihvaćanjem svega stvorenog zakoračili ste u mir. To je za početak dovoljno za ostvarenje sjedinjenja sa životom, upravo kroz najdublja osjećanja, tamo gdje je najjači vakuum tijela, u svim stanicama.

Doživljaj suptilnih stanica je moguć kroz formu pročišćenja tijela i prosvjetljenja istog, kada svaka stanica sija kao zvjezda na nebu i onda je stvarno vidimo.

Taj put vodi od osjetila, preko misli, uma, duha i istine života. Iznad svega biće mora biti mirno i ispunjeno ljubavlju. Jedino je tako moguće astralno putovati, na višim frekfencijama energije duha.

Za potpun doživljaj života i radosti, običnim ljudima je dovoljna ljubav. To je razina linije srca, granice između fizičkog i duhovnog aspekta.

Za utvrđivanje apsolutne istine potrebno je usmjeriti um u formi duha, koji može doći do istine.

Svi možemo prosvjetliti kroz spoznaju sebe. Za očekivati je da će neke nove generacije ljudi s lakoćom prosvjetliti, jer evolucija ide tim putem.

Najprije smo bili slični majmunu, a onda se gradila svijest i jednog dana će svi prosvjetliti. To će biti obična stvar, ali potpuno nova svjesna evolucija čovjeka. Neće biti potrebno sluđivati se nesvjesnim umom, slijepim osjetilima, osjećanjima, emocijama, željama i traženju inspiracije u svemu. Sve će biti direktno, svjesno, istinito i božanski životno.

Forma tijela ljudskog bića će svakako dobiti drugi oblik. Valjda će samo biti glava, a trup, ruke i noge će biti kao gliste, potpuno nebitni.

Suština je da prostor tijela, čim više bude utkan i sjedinjen s prostorom života, kao da je tijelo providno ili ne postoji.

Na taj način nema više uživanja, želja, sexa, novaca, jer će ljudi biti izravno uključeni na punu svijest , pranu i čaroliju života.

Hrana i disanje neće biti potrebni, tako da će moći putovati do udaljenih planeta, jer Zemlja će sigurno nestati.

Nije slučajno zašto se toliko milijardi dolara izdvaja za kozmička istraživanja.

Međutim, ona zaista nisu potrebna, jer nema većeg znanja od spoznaje mogućnosti uma. Um je sve, samo ga treba usmjeriti i možete bezbrižno putovati na Mars, bez hrane, vode, zraka, bez ičega jer takav duh direktno koristi apsolutnu svijest i apsolutni život.

U zagrobnom životu takva su putovanja normalna pojava, ali je pitanje kako to uraditi sada, u objektivnoj stvarnosti.

Nova civilizacija na pranu, vjerojatno će početi napuštati Zemlju i tamo gdje dođu, pokušat će ostati na toj razini, ali evolucija ide dalje, sve dok život duše ne učini apsolutni životom - Bogom, a onda sve ide od početka, kao kod Velikog Praska.



NARUČILI STE BUĐENJE

Trideset godina se koprcam po stvarnosti života, od iluzije do Boga, tragajući za istinom što je stvarnost života, iluzija ili Bog i sve više uviđam kako duhovnost nije dobro objašnjena, jer početnik tragač ne može stvoriti jasnu sliku o jednostavnosti življenja, koju mora razumijeti dijete, da bi i njega usmjerili na put samospoznaje.

Krenimo redom...

Kada ujutru ustanemo uviđamo da smo slobodno hodajuće fizičko tijelo od krvi i mesa, kosti, osjećanja, emocija, želja, sjećanja, kao prepuna vreća u kojoj nema nikakvog reda, izbačena u apsolutni prostor Boga i čeka da joj on riješi sve probleme jer je svemoguć. Osjećamo i toplinu tijela kao znak da u nama postoji energija, koja je univerzalna i muška i ženska, a mi je doživljavamo u spolu kako smo rođeni.

Još ništa nismo shvatili o životu a već smo podvojeni u duši. Uvijek nam fali druga polovica i nećemo se smiriti dok je ne pronađemo izvan sebe.

Kako može život biti cjelina, kada smo sami podijeljeni? Zbog podvojenosti, život u nama nije moguć, u smislu ljubavi i radosti. Ako nismo u stanju imati doživljaj cjeline bića, onda moramo početi tražiti zakrpu u drugoj polovici koja nam nedostaje. Znači moramo pronaći partnera. To smo uradili i da vidimo što će dalje biti. Moramo se s partnerom spojiti do razine gdje možemo osjetiti vlastitu cjelovitost.

Ne možemo povjerovati da je tako moćna životna sila u nama (duša), kao velika rijeka, blokirana branom čitavog tijela. Ta brana je EGO, koja ne dozvoljava umu spoznaju istine života. Ego se skupio u središtu tijela (kod žene u jajnicima, a kod muškarca u testisima) i čuvaju ga zmije. Na Istoku to nazivaju Kundalini rezervoarom životne sile.

Podvojenost duše nije jednostavno shvatiti, jer se dijeli na osjećanja, sjećanja, emocije, želje, misli, um, ego i tek u duhu postaje sabrana.

Žena poziva muškarca da uđe u nju, približi se zmijama i pokuša ih osloboditi. Naravno strah je i za njega veliki i mora doći do orgazma, kada muškarac gubi strah i usudi se dodirnuti zmije. Poslije toga energija je oslobođena, um više nije nemiran, a u cjelom biću je posebno osjećanje koje nazivamo ljubav. Uz ljubav muškarac i žena nemaju više straha puštati zmije energije po tijelu i time je njihov um usmjeren prema dubljoj stvarnosti života. Od tog trenutka um je pročišćen i prevodi se u duh, gdje dobija jaču snagu za prodiranje kroz gusto tijelo.

Na putu spoznaje um je imao prepreku u egu, a duh nailazi na još veću prepreku, na zid istine, gdje je nevjerojatno jaka svjetlost koja sve pretvara u pepeo. Da bi duh prošao kroz istinu mora se osloboditi fizičkog tijela, ali to je prava smrt, bolna i traumatična. Duh se ne usudi proći takvo iskušenje. Umjesto toga ulazi u duboku ekstazu (kozmički orgazam), gdje se potpuno oslobađa straha od smrti. Ulaskom u apsolutni život, ni duh više ne postoji, jer postaje JEDNO s Bogom, vječnim postojanjem. Na razini fizičkog tijela život - Bog je u svakoj stanici i susret duha sa njima daje cjelinu najdubljeg doživljaja života koju nazivamo SVIJEST.

Povratak u objektivnu stvarnost je jednostavan, jer se sve odvija u fizičkom tijelu, preko mentalnog procesa uma.


UM ZAVODI DUŠU

Sve prljavštine čovjeka, kako fizičkog tijela, tako mentalne infekcije, dolaze od UMA, ali um je u biti duša, čista energija.

Pogledajmo kako um koristi dušu.

Duša je božanska, kao individualizirani život jedinog života Boga. Poznajemo je samo kroz ljubav, milost, radost, kao svjetlu istinu života čovjeka. Obzirom da je duša samo najčistija vibracija energije, njome se netko može jako zabaviti. U nama je to um, koji jedini vodi dušu. U ovisnosti od usmjerenosti njegove pažnje, duša će biti u funkciji božanstva, ali i grijeha prema Bogu.

Sve je um.

Kod običnog čovjeka um je na nižoj razini svijesti, gdje dominira carstvo osjetila, pretjeranih misli, proživljavanje sjećanja, jake emocije, navala nagona i strasti, preplašeni ego koji se brani, a nema duha, nema inspiracije, nema ljubavi, nema istine, nema života ni svijesti.

Uz malo mira, malo ljudske pažnje, zahvalnosti prema Bogu i odgovornosti prema svim dušama svijeta, um se usmjerava prema životu. Tada površinska osjećanja ostaju po strani, a um putuje, preko duha, duboko u mračno tijelo, do svake stanice, u kojima su pohranjeni kodovi Boga.

Naravno, našim umom svakako upravlja netko. Tko upravlja umom? Umom upravlja đavo u smislu pohlepe, želje za posjedovanjem, ružnih misli, nesvjesnim tapkanjem u egu. Sve se to dešava jer um mora biti za nešto vezan. Um je u biti božansko dijete, ali još nesvjesno i mora proći sva iskustva do prosvjetljenja i apsolutne svijesti. Obzirom da je um u fizičkom tijelu, na putu prosvjetljenja mora nositi i to tijelo. Um kao slobodni entitet može bez tijela, ali je on ovisan o njemu. Jednostavno su mu takva iskustva.

Sve dok je um vezan za osjetila i ego biti će o njima ovisan. Duša će za to vrijeme biti pokidana. Na jednoj strani joj treba puno čiste energije, a na drugoj strani um koristi svu energiju u biću. Tako dolazimo u stanje kada je biće isključeno iz života, iz priliva čiste energije, kada je duša potpuno podijeljena od istine.

Kako početi usmjeravati pažnju uma?

Kao prvo, um je jak nagon i najjača aktivnost. Tamo gdje je fokus uma, mjesto je blokirano, pod nagonom, temperaturom i bolesno. U vezi sa tim razmislite gdje su u vama ta mjesta, je li to regija spolovila, trbuh ili glava? Gdje se nalazi vaš um, u osjećanjima, proživljavanju inspiracije kroz sjećanja, u budućnosti želja i nadanja?

Gdje god da je um, njemu je mjesto u duhu, a duh ima samo jedan put, vratiti se istini života i Bogu. Duh je kao mjehurić zraka na dnu mora, kada ga oslobodimo sigurno će izroniti na površinu. Duh se ne može izgubiti, kao što se um gubi u glupostima, jer je samo nezrelo dijete.

Prosvjetljeno biće nema nekontrolirana osjećanja, nemirni um, ni ego, ali zato posjeduje izgrađeni duh, ljubav, radost, milost , svijest i život. U suštini to biće mora imati sve, ali je budno nad umom uvijek, kao majka nad bebom.

Ne možemo reći nemam um ni ego, jer su oni sastavni dio cjeline bića, ali postoji način kako ih držati pod kontrolom više duhovne svijesti.

U duhovnoj stvarnosti ne morate baš ništa, ne morate disati, osjećati, misliti, raditi, ne morate ništa, ali se morate bezuvjetno predati čaroliji života. Tom predajom, u paketu predajete sve prljavštine vašeg bića. I ako pitate kako Bog pomaže, eto vam odgovora, tako što vas oslobađa svakog posjedovanja i od vas čini samo jednu apsolutnu svijest, koju svakako ne možete posjedovati.

Znači, uz spirit, možemo biti apsolutna svijest i Bog. Samim tim naše ponašanje će biti u duhu milosti, ljubavi i radosti. Valjda je sve jasno, ali morate biti spremni najprije predati um, jer je on vaša prljavština. Odvojiti se od uma ravno je odvajanju od duše, odvajanju od djeteta i odvajanju od života. Eto vam prilike da i vi jednom budete žrtva, kao što je sve stvoreno žrtva kreacije.

Morate biti odlučni, ili ćete patiti zbog nestašnog uma, ili ćete se predati božanskoj čaroliji života. Ne možete biti podvojeni, kako se kaže na dva stolca, jer od podvojenosti duše morate biti bolesni.


GRIJEH NE DAJE DOŽIVLJAJ ŽIVOTA

Da bi čovjek uopće mogao spoznati život, potrebno je stvoriti najdublji doživljaj duboko u sebi. Najprije moramo naučiti biti mir. Ništa ne može biti život ako nije dovedeno u ravan života. Ta ravan je apsolutan prostor Boga, kao jedan univerzalni život, za sve stvoreno na svijetu, preko svjetlosti istine o postojanju. Bog - život je duhovna stvarnost, iznad opsega materije i energije, onostrano, nirvana i vječni mir, kao najviša čarolija koju je moguće doživjeti jedino putem duha. Duhovni bljesak svjetlosti od istine, daje mogućnost potpunog uvida nalik apsolutnoj svijesti ili sjedinjenja s Bogom.

Naše biće je fizičko kroz tijelo i mentalno kroz misli i um. Sve počinje kroz osjetila i osjećanja, a završava u mislima i umu. Na toj razini mentalnog uvida, nije moguća apsolutna istina o životu i zato su ljudi veoma umni, ali svojim ponašanjem ne spadaju u duhovna bića. Mnogo je nobelovaca i ljudi s razvijenim umom i razumom, ali nema duhovnih bića.

Postati jedno s Bogom, nije stvar logike, diplome, bogatstva ili položaja u društvu, mora se toga biti svjestan, temeljem duha.

Sve što se manifestira u fizičkom tijelu i mentalnom sadržaju nije duhovne prirode. Kroz duhovnu proceduru, sve mora nestati da bi na kraju dobili svijest. Osjećanje mora ostati samo osjećanje; misao mora završiti samo kao misao, a um mora biti nevezan za ništa i tek tada je duši omogućeno da u miru i prisebnosti pažnje uma, pusti duh na putovanje ka istini i Apsolutu. Ovo izgleda nemoguće, traži dugu praksu navikavanja uma, ali se na kraju sve dešava brzinom svjetlosti. Kada stvorimo jasnoću pogleda na svijet, onda imamo duhovni mir.

Temeljem jednostavnosti Boga i život je u svemu jenostavan, da bi ga mogla doživljavati i nezrela djeca. Kroz običan mir i dah (najbolji duhovni učitelj), doživljaj života vas uvlači sve dublje u čaroliju. Apsolut kao beskrajni vakuum privači sve ono što je na putu duhovnog pročišćenja. To je princip evolucije. Običnim mirom i praćenjem svog daha, stajete na put čarolije života i svaki sljedeći korak će biti osvjetljen kroz novo iskustvo uma. Ne trebate ništa raditi, jer ni ne možete biti kreativan čovjek ako vam život nije jasan. Sve što budete radili izvan istine života biti će pogrešno. Zato ne pokušavajte ništa raditi dok ne stvorite jasnoću doživljaja života.

Od djece ništa ne tražimo, jer znamo da nisu sazrijela za doživljaj života. I u nama je božansko dijete (um).

U ovom trenutku svi smo zatečeni pažnjom uma koji je SADA vezan za nešto. Obično su to dominantne slike u mislima, jer se od njih formira um, u kojima je najviše želja i problema koji nedaju mislima mir. Osjećanja su odradila svoje, ali su misli poludjele od opaženog. Um se ne može smiriti dok same misli ne stanu. Duša uvijek prati um, energija odlazi na nebitne stvari, a vi ne osjećate život.

Kako napraviti red i vratiti se životu?

Ostavimo posljedice po strani i vratimo se na početak, na uzrok. Mir možemo stvoriti ako sve vratimo na početak, ako um usmjerimo na misli, a misli vratimo na osjećanja. Onda ulazimo u novu proceduru opažanja, nećemo žuriti kao prošli put, sve će biti malo jasnije i tako ćemo povratiti mir. Emocija će nestati, misli će biti koncentrirane na jednu stvar, a um će ostati miran. Tek tada duša može skupiti energiju za slanje duha na putovanje. Jer duh mora doći pročišćen do istine, da bi u povratku vratio duši novi val čiste energije svjetlosti.

U duhovnoj stvarnosti je sve milostivo, bar tako doživljavamo tu stvarnost. Kada nema sunca, kada su oblaci, magla, noć, energija uvijek zrači vibracijom svjetlosti. To znači, preko običnog mira u sebi, duhovno možemo imati trajnu toplinu i svjetlost, koja nije ništa drugo već apsolutna svijest. Naravno, to je savršenstvo, ali ipak možemo biti na tom putu, sukladno našim mogućnostima i stvarnim potrebama.

Pročišćenje tijela preko hrane i pročišćenje uma preko meditacije, daje sklad duše i tijela, mir i snažan duh za ljubav i radost od života.

Nakon osvješćivanja fizičkog i mentalnog bića, kroz sve duboke oklope i tijela (ima ih sedam), možemo odabrati nešto čime ćemo izraziti kreativnost.

Čovjek ne treba biti udaljen od sebe, od života. Ako je moguće sjediniti tijelo, um i duh u jedan dubok doživljaj života, zašto to ne napravimo SADA.

Nećete vjerovati zašto to nismo u stanju napraviti. Nitko nije glup da bi shvatio život, ali se ipak stidimo zbog grijeha koji nas prati od najranijeg djetinjstva. Sve smo radili pogrešno, vezali um za nebitne stvari i naravno da je teško obrisati iskustvo, obrisati karmu i vratiti se na početak božanskog života. Nekako smo se prepustili sudbini, koja ne postoji, čekajući da sve ovo prođe kao u snu, da bi se ponovo rodili, spremniji da ne napravimo grijeh. Ovoga puta govorimo o grijehu tijela (sexu, pretjerivanju u strastvima), odvojeno od društvenog grijeha (kriminala itd.).

Što je grijeh?

Svaki put kada ne dopuštite dublji doživljaj života, nego ste um zadržali na površinsko zadovoljenje strasti ili želja, ušli ste u grijeh. Problem grijeha postaje veći kada lažnu inspiraciju života nalazite u proživljavanju strastvenih sjećanja.

Sjetite se svoje mladosti i što ste sve napravili, a to je i dalje velika tajna u vama. To vašem umu neda mira. Vi vjerujete da vam nitko na ovom svijetu to ne može oprostiti. Varate se, oprost grijeha će usljediti u trenutku kada dodirnete istinu života, kada se duboko smrznete u srcu, kada osjetite ljubav i milost. Sve dalje ide samo, bez vas. Važno je povesti um izvan grijeha u čaroliju ljubavi. To još nije duhovna starnost, ali ste na tom putu.

Ne postoji Isus, Gospodin, crkva, religija ili bilo što drugo što vas može osloboditi grijeha. To jedino možete napraviti sami u vlastitoj religioznosti, zahvalnosti i milosti prema Božanstvu.

Mnogi doživljavaju ljubav na razne načine ili uopće nemaju to iskustvo, a ljubav je uvijek jedinstvena, neovisna, uvijek na isti način manifestirana kod svih; kao zahvalnost i milost prema životu.

Elem sex, ne znate u čemu je grijeh, ali ga duboko osjećate.

Savršenstvo ljudskog bića je u moći stvaranja sjemena za produžetak vrste. Pa to je sasvim prirodna stvar. Ali vi to sjeme svakodnevno prosipate i u tome je grijeh. Kada se sex potencijal usmjeri na život, onda duboko osjetite život. U slučaju bacanja sjemena, ostajete veoma ponizni, kao da ste izgubili dio sebe i brzo s povlačite u spavanje. Žene su ljute na svoje partnere, ne znajući da je njima nejasna stvar orgazam i izbacivanja sjemena. Ali istu star doživljava i žena, samo njeno sjeme ostaje duboko u spolnom organu, čekajući sjeme muškarca za zajedničko putovanje u novi život.

Sex radi rađanja djeteta je uzvišeni čin, ali orgazam zbog strasti je neznanje, slijepost uma i ne daje najdublji doživljaj života. Najbolje je imati sex s ciljem probuđenja ljubavi i on u suštini treba služiti toj svrsi. Međutim, ljudi sve rade kako ne treba, jer se prevare u kratkotrajnoj strasti.

Orgazam su te kundalini zmije. Malo njih su spremni žrtvovati sebe u smislu „ugriza“ u srcu, ne znajući da taj serum daje imunitet, ali otrov daje osjećaj transa koji nazivamo iskustvo ljubavi. To je ono zbog čega svi imaju orgazam, a nemaju ljubav. Jednostavno se plaše umrijeti za ljubav. Kada se um navikne na ljubav, čovjek postaje milostiv, uvijek se predaje životu, sve prihvaća s odobravanjem i nije mu problem žrtvovati tijelo za milost. Sve je to igra uma, a ne stvaran gubitak tijela.

Duhovna bića najdublje osjećaju život, vlastito tijelo, um i potencijal duše. U vezi s tim, sjeme i orgazam doživljavaju kao ljubav i svijest. Kroz celibat, vegetarijanstvo i makrobiotiku, njeguju duh, od sjemena stvaraju relikvije, jer su duboko religiozna bića, puna ljubavi, milosti i svijesti.

Na duhovnom putu postoji još jedno umiranje, ali ono pravo, kada duh napušta tijelo, prolazi kroz tjeme glave, prolazi zid istine o životu i uranja u Apsolut. Svi moramo doći u to iskustvo prilikom fizičke smrti tijela.

Duhovno, preko prosvjetljenja to možemo napraviti i sada, i ostati popuno svjesni živjeti koliko poželimo. Svi bi htjeli život, ali nitko nije spreman biti žrtva ljubavi.

Hrana? I ona postaje grijeh ako s njom blokiramo metaboliziranje duše. Osloboditi se tog grijeha jednostavno možemo pravilnom prehranom, fizičkim pročišćenjem tijela. Tu se opet javljaju strasti i navike uma na uživanja u hrani, i malo je njih spremno osloboditi se tih navika.


KAKO SE PREDATI BOGU

Svjedoci ste koliko se danas priča i piše o Bogu, duhu, miru, ljubavi, istini, svijesti, duši. Obično ljudi govore o onome što nemaju, jer je u njihovoj prirodi posjedovanje svega.

Kako ćete posjedovati Boga?

Hahaha, lako.....

Jednostavno se bezuvjetno predajte istini, koja će vam otkriti da je Bog jedini život i da je upravo u vašem biću, da ispunjava svaku stanicu vašeg tijela.

Ova predaja ne može biti pogrešna, niti gubitak, jer vi ne želite biti gubitnik, jer ćete istog trenutka, u bezuvjetnoj predaji osjetiti što znači istinski život, koji vam svakako nedostaje.

Zaista ne bih širio priču o pohlepi i nezrelom umu, radije bih vas učinio odlučnim da napravite prvi korak na putu buđenja svijesti.

Nemojte biti iznad Boga, niti postavljati pitanja, jer to rade samo djeca. Ovoga puta budite zahvalni, pažljivi, ljubazni, odgovorni i probudite djelić duha koji će vas sigurno povesti pravim putem do Boga. Ništa se tu neće dogoditi, jer vi ste i sada u Bogu, samo ćete kroz duhovno putovanje (kroz najdublja osjećanja), osjetiti istinu života, kao najveću čaroliju koju lako možete zamisliti. Sve vaše želje će se rastopiti u njoj; i vi ćte se predati toj milosti. Mnogo vam je stalo do tijela, ali u čaroliji Boga nećete više obraćati pažnju na njega, jer božanska igra je najčistija na svijetu, pravedna, u kojoj učestvuju sve duše, u ljubavi, gdje ne postoji grijeh i ništa ne postoji izuzev vječnog mira, tišine i života.

Ako psujete Boga, znam da vam je do njega mnogo stalo i to vam nije grijeh. Za Boga niste u grijehu ako radite ono čega niste svjesni, međutim, svjesni ste svojih postupaka, osjećanja, odnosa prema drugima, svjesni ste želja i patnje. Ne možete nikako reći da niste svjesni. Grijeh možete počiniti samo u dijelu u kome imate svijest.

Preispitajte se i zašto ste stalno griješni prema tijelu, prema drugima, zašto dijelite ljude na dobre i loše, zašto dijelite biljke, životinje, nešto vam je po volji a nešto mrzite. To je grijeh jer je u svemu duša, ona ista kao u vama.

Ako se predate duhu, shvatiću da niste pohlepni, da u vama postoji nešto ljubavno, milostivo i čovječno.

Ako se budete oglušili ove priče, shvatiću da je vaš um jako inficiran, da vam je duša rastrgana, da nemate mir, da vam ništa nije jasno, da jednostavno ne znate što radite, da niste dijete ljubavi, da ne prepoznajete istinu, ali ste još uvijek živi, pa kako bude. Za vas je život sreća i sudbina.

Možda i niste znali, sve izvire iz vašeg uma, od onoga gdje su vam misli sada, što ste u stanju prihvatiti. Negirajući istinu, negirate i vlastiti život, ali na to nemate pravo, jer život nikada nije vaše vlasništvo, sve je u ovom prostoru Bog i ne trudite se biti veći od Boga.


NAVIKE UMA

Primitivizam ljudske vrste daleko je iza nas što se evolucije tiče, jer imamo prosvjetljenih bića. Međutim pojedinac i dalje drži do primitivizma osjetila i osjećanja, želja i strasti, čineći grijeh i ne uvažavajući duhovna načela kroz istinu, ljubav i svijest. Naš um ne služi namjeni, već ga vežemo za ego, strah, tugu i patnju. Nemamo doživljaj istine, ljubavi, radosti, života, svijesti i slobode. Čovjek uvijek ima potrebu misliti, čime se odvaja od života, jer život je mir.

Čovjek najprije može proširiti znanje, a onda to pretočiti u doživljaj i iskustvo. Tako je promjena navike uma moguća.

Sve se svodi na mir bez bilo kakvih dodataka iz vana, od hrane, novca, sexa, bilo čega drugog. Nikakva ovisnost nije potrebna, jer je čista energija savršena za život. U istini i ljubavi izravno smo uključeni u čistu vibraciju i život.

Svatko od nas je samo božansko dijete. U tom djetetu je sve božansko, jer još nema navike na tijelo. Njemu je jedino stalo do božanske igre, samo za nju zna, a to je taj mir i dječji san koji traje cjeli dan. Svi znamo što je djetetu potrebno. Najprije ljubav, jer ju ne može probuditi u sebi, nema to iskustvo, zato mu majka i roditelji moraju pokazati što ljubav jest. Onda malo hrane koju ne bira sve dok ga vi ne naučite. Dijete u svemu samo vidi istinu. Njega se ništa drugo ne tiče. Stvarne mogućnosti i potrebe djeteta su fizički veoma male, ali je ono istinski božansko i najčistije. Čistoća se ne mjeri kvalitetom i kvantitetom, već duhovno, preko svjetlosti i čiste vibracije duše.

Da li je dijete pametnije od čovjeka? To sigurno nije, ali je duhom čistije i veoma blizu Božanstvu.

Duša kao energetski tok i životna sila, najprije se blokira od osjetila, misli i uma. Fokusiranjem misli na jednu točku, vibriranje duše počinje. Preko govora i sadržaja izgovorenih riječi pokrećemo vibriranje duše. Tako su nastale mantre i učenja OM. Sama tehnika mantre je također aktivnost uma. No, fokusiranje misaonog toka na najsuptilniju točkicu moguće je u dubokom spavanju, kada postižemo duboki mir.

Znanost se muči dokazati da su misli materijalne. Nema se tu što dokazivati, jer materija i nematerija su vidovi energije do istine svjetlosti. Iza tog opsega, u prostoru je apsolutno stanje. Jedino duh u biću pripada najčistijoj vibraciji energije koja je moćna probiti zid istine i kolabirati u apsolutnom. Refleksijom duha budi se svijest.

Život je samo prostor bez vremena i zato je vječan. Prostor bića mora biti uronjen i sjedinjen s prostorom života.

Misli su posredovanje, zid i podvojenost bića od cjeline života.

Djeca ne misle, zato su božanska. Ona ne zamišljaju život, već su izravno iključena u njega. Dijete u igri nikada ne strepi za tijelo, jer tijelo ne doživljava izvan života.

Spavamo samo zato da bi zaustavili buku od misli i time deblokirali dušu i protok valova energije. Spavanje je nesvjesna meditacija.

Djeca odrastaju u miru i spavanju, ne misleći ništa.

Čovjek nije rođen da bi samo spavao, ali zato ima moći spavati u budnom stanju.

Meditacija je svjesno spavanje.



BOG JE ISTINA ŽIVOTA KROZ NAJDUBLJI DOŽIVLJAJ SVIJESTI

Individualna je stvar doživljaj Boga.

Za običnog smrtnika Bog je najprije tajna, onda veliko NIŠTA, nekakva vječnost u tami, koje se on jednostavno boji.

Za prosvjetljeno biće Bog je suština postojanja.

Zasigurno postoji život i kada spoznamo istinu, probudi se svijest koja je preslika Boga.

Značaj Boga je u Apsolutu, etalonu za pročišćenje svega stvorenog.

Energija je beskraj mogućnosti, promjena, odnosa i vibracija, a red dolazi od vakuuma koji vlada u prostoru svijeta.

Spoznajom istine, um se konačno veže za život i to prelazi u iskustvo duhovne stvarnosti.

Napor je biti u zabludi života, zato moramo od nečega početi, putem spoznaje istine o Bogu, životu i postojanju.

Istina kroz svjetlost je apsolutna potvrda stvarnosti.

Puno je dilema oko stvarnosti, ali ni to ne mora biti napor. Shvatimo stvarnost kao sve svtoreno. Stvarnost jest materija, kao fizička realnost. Stvarnost jest energija kao metafizička realnost. Ali stvarnost jest Bog kao duhovna suština svijeta, kao jedinstven prostor, koji sve vakuumom drži u cjelinu.

Za nas je sve važno zbog istine i života, kako bi stvorili uvid što život jest? Definitivno, svatko ima svoju logiku o životu, temeljem nje nitko nije miran, nije zadovoljan, nije radostan, nema ljubav, nitko ne vidi istinu. Krijemo se iza božanskog bića, a ponašanja su nam često nagonska, pa i životinjska.

Doživljaj Boga bih radije pojednostavio kroz doživljaj života, upravo je to isto, ali za početnika nije.

Zbog čega ne želimo istinu o životu?

Najprije, materijalizirana smo bića, vezana za tijelo i objektivnost doživljaja. Temeljem toga građeni smo na željama, emocijama i dobitku. Griješni smo u svemu i nemamo odluku prizvati oprost. Tako odbijamo istinu.

Možemo se uzdignuti na razinu duhovnog, ali to ne dopuštamo u sebi, upravo zbog materijalne ovisnosti. Duboki su korijeni takvih navika uma, još od prvog sisanja mlijeka. Čovjek se brzo mijenja kada je u pitanju dobitak, u drugim slučajevima kruto se drži starih navika.

Postavlja se pitanje percipiranja stvarnosti. Zbog toga ne smijemo biti jednostrani, jer nećemo vidjeti istinu. Ako je u našem biću skupina tri aspekta (fizičkog, mentalnog i duhovnog), moramo sve aspekte sjediniti u jedan najdublji doživljaj života. Kada doživljaj nije cjelovit, obavezno se javlja podvojenost, gdje tijelo ne može biti podvojeno, a ni duh ne može biti podvojen; jedino podvojena može biti duša - energija, u smislu da je um jednovremeno na više mjesta prisutan. U toj konfuziji uma, naš doživljaj je nejasna predstava o životu, sa svim mogućim stanjima tjeskobe, nemira, bolesti, arogancije ili smrti.

Kako život ne bi bio napor, već opća radost, postoje inačice koje nas direktno povezuju sa njim. To su LJUBAV i ISTINA, svetinje svima znane, ako dopuštimo da se dogode. One su uvijek u nama, strpljivo čekaju dopuštenje da se ispolje kao doživljaj. Bezuvjetnim prihvaćanjem tih svetinja, ljubavi i istine, definitivno stajemo na PUT ŽIVOTA. Taj put je vlastita spoznaja koja mora imati nekakav početak.

Radi se o vertikalnom putu, u prostoru bez vremena, gdje mora biti mir i red, po kome duh jedino može putovati, jer duh je neovisan o vremenu, to je najčistija energija koja munjevito, brzinom svjetlosti vibrira prema nečemu gdje će se zaustaviti.

Tako silovitu energiju i slobodnu svjetlost jedino može zaustaviti ISTINA.

Duh se gradi tako što se sav potencijal bića iz životne sile, fokusira na jednu točku, na život.

Prostorno promatrano, naše biće je prema prostoru Boga kao kap vode u oceanu. Znači potpuno zanemarljivo, ali kap po kap čini ocean, duša, po duša i eto izobilja energije u prostoru.

Najsitnije u biću je stanica tijela i DNK kod. Omjer suptilnosti koda i prostora bića u svemu odgovara odnosu prostora bića prema prostoru Boga.

Od svega toga nama treba doživljaj a ne biokemija ili alkemija. Međutim, za taj doživljaj je potrebno znanje. Kada u sebi dopuštimo doživljaj života, onda um stvori naviku i više nam znanje nije potrebno. Svako znanje je dodatan napor za um, jer je znanje tehnika koja remeti mir.

Yoga jest tehnika koja vodi čovjeka u višu stvarnost, ali ga zbog same tehnike ne može dovesti u apsolutnu svijest, zato se mora preći na produžetak doživljaja kroz Tantru i ekstazu, gdje je moguće postići nirvanu.

Meditacija se pokazala kao nešto što nas svjesno uvodi u najdublji mir i najdublji doživljaj života. Meditacija je nalik svjesnom spavanju. Na drugoj strani, moramo spavati da bi opustili tijelo koje se zgrčilo, što za posljedicu ima blokiranu energiju. Spavanje je nalik nesvjesnoj meditaciji.

Evo nas na početku spoznaje puta života. Možda ste očekivali nekakvu senzaciju, ali to je samo DAH, kao najbolji prirodan duhovni učitelj, koji savršeno poznaje put naše spoznaje života. Udah (umiranje) i izdah (rađanje), trebaju biti usklađeni kao kotač života u dubok dah, temljem vakuuma dijafragme, koji se stvara bez naše volje i na njega ne trebamo utjecati. U dahu su kodovi života koji se energijom prenose do kodova DNK. Ako u sjemenu zametka postoji duša, ona će prihvatiti božanske kodove. Zato je u prostoru svijeta sve vezano za sjeme iz koga se rađa duša, a sa njom i individualizirani život, koji je u svemu JEDNO s božanskim apsolutnim životom. Kada spoznamo našu dušu, preko mogućnosti uma, spoznali smo i apsolutan život. Vibriranje duše oživljava stanice tijela, a to nazivamo metaboliziranje duše. Za biće je najjednostavnije metaboliziranje čiste energije dirktno, a ne preko alternativnih izvora nečiste energije od hrane, što otežava metabolizam.

Životno je najvažnije učiniti prostor bića energiziranim, u pogledu jake krvi i limfe, što se postiže čišćenjem tijela. To je snaga i imunitet, kojim se lako stvara sjeme ljubavi.

Sjeme ljubavi je simbolizam za funkcinalno pročišćenje duše - energije u duh. To je najčistija vibracija energije duše, moćna prikupiti sve vibracije u biću, radi putovanja i spajanja s Izvorom. Praktički, ljubav ostavlja osjećanja po strani, smiruje misli i um, isključuje ego, a doživljaj je duboka milost u srcu.

Kada ne dopuštamo život u sebi, u stanju smo nesvijesti uma. Energija je blokirana u regiji spolovila, opasna kao zmije otrovnice. Međutim, u tim zmijama je otrov i serum za iscjeljenje našeg bića. Do iscjeljenja će doći ako smo odlučni podnijeti ubrizgavanje seruma u srce. Naravno, srce je simbolizam za cjeli krvožilni sustav, po kome energija svuda vibrira. To se odnosi i na limfotok, koji predstavlja izobilje energije za stanice tijela.

Držanje zmija u Kundalini rezervoaru je beskorisno po život, zato ih moramo pustiti da se odmotaju, svjesni da može doći do bola. Ako je ugriz zmije prava vakcina za naš imunitet, zašto ga ne bi dopuštili? I popravka zuba veoma boli, ali ipak to dopuštimo. Života radi, sve moramo prihvatiti, jer će poslije biti radosti.

Prirodna alkemija oko energije, Kundalini zmija, imuniteta i svega ostalog jest LJUBAV, koja savršeno taj posao odrađuje, u trenutku, neovisno od bilo čega drugog iz vana. Ljubav se trenutačno budi jer je u prostoru uvijek izobilje energije, od koje se može stvoriti sjeme života duše.

Nesvjesni um drži čovjeka u nagonu, čiji je vrhunac života bljesak kratkotrajnog orgazma. Postavlja se pitanje kako ispuniti život beskrajnom rijekom orgazma. Upravo je tu riječ o sjemenu ljubavi, koja s lakoćom prevodi energiju nagona u ljubav.

Sporadično cjepkanje duše na nebitne stvari, želje i uživanja, ne dopuštaju doživljaj ljubavi. Um se veže za mnoge stvari, u smislu voljenja, kad nije moguća dublja snaga ljubavi.

Mnogo je mogućnosti koje dijele dušu, svako osjećanje, misao, um, ego, želja, bol, jer trebaju puno energije. Jedino u dubokom miru duša poprima cjelovit oblik, kada može preći u duh, jer je se preko duha može povezati na čistu energiju od istine svjetlosti. Ta poveznica je svijest, koja u trenutku povezuje čovjeka sa životom.

Bez najdubljeg doživljaj života, podvojenost svakako postoji, to nije dobro, jer nas vodi u rascjep ličnosti i šizoidno ponašanje.

Uz ljubav čovjek se mijenja i nije više ona nejasna pojava. Ljubav je sama po sebi moć i milostiva je do te mjere da čovjek može dati svoje srce svakome, to je samo simbolizam, stvaran doživljaj ljubavi je preko milosti, mira ljudskosti i dobročinstva, a sve s ciljem života.

Pravi smisao ljubavi je temelj za duh. U stanju duha duša nije podjeljena zbog uma i ega. Oni su u pozadini i mirni. Osjetila su mirna, misli također. Sve je podređeno duhu, koji se sprema na duhovno putovanje do istine.

Kroz duhovno putovanje čovjek je jako spokojan i miran, jer mu je samo bitan život. Želje i tijelo ostaju u sjeni. Duh ide do istine koja jedina može osvjetliti život. I kada duh dodirne zid istine, pojavi se jaka svjetlost, a čovjek doživi kratku traumu, nalik smrti ili novom rođenju. To je čin prosvjetljenja.

Što se dalje dešava s duhom?

Iza zida istine duh ulazi u apsolutan život, dodirne ga i trenutačno bude vraćen nazad, jer ne može izdržati apsolutno stanje čistoće. Povratkom duha u dušu i biće, s njim dolazi apsolutna svijest, jer je duh ipak otkrio tajnu života i spoznao Boga. Od tog trenutka čovjeku ništa više nije bitno izuzev života. Za njega je to najdublji doživljaj ikad viđen, koji će njegov um s lakoćom zapamtiti. Više ne postoje nikakve logike, uvjerenja, sudbine, tijelo, energija. Čovjek jedino duboko osjeća život, kao najširi uvid i svijest. Na taj način Bog postaje utljelovljen u svijesti čovjeka.

Naravno, to iskustvo samo imaju prosvjetljena bića i mala djeca. Za njih je Bog - život i postojanje JEDNO.

Običan smrtnik mora na fizičkoj i mentalnoj razini postići stanje JEDNO, kako bi izgradio duh i bio spreman spoznati život.

Bog je samo beskraj svijesti i života kao najdublji doživljaj. To ne postoji u običnom površinskom doživljaju od osjetila i svega što nudi materijalna priroda u zamjenu za život.

Ne smijemo bježati ni od čega. bezuvjetnost i sveprisutnost su pojmovi koji se odnose na dopuštenje doživljaja života. Zar ćemo i u tome biti sebični i podvojeni?

Sve što je stvoreno ima svrhu, lice i naličje, svjetlo i mračnu stranu, uzor i posljedicu, koje moramo poštivati i prihvatiti zbog one kapi vode u oceanu i života duše, od kojih je ovaj svijet ispunjen.

U svemu moramo nalaziti sjeme ljubavi i istine, jer se iza toga krije duh i život. To nam uvijek mora biti jasno. Mnogi strahuju od vlastitog ega, jer ne znaju njegovu prirodu. Strahujemo i od uma, od osjećanja, sjećanja, od grijeha, u strahu smo od života i ne dopuštamo da se dogodi u nama. Sve je to dio nas i moramo se naučiti koncentrirati samo na najsuptilniju točkicu života u dubini srca. Naravno, u tom stanju, oko nas će sve izgledati kao izobilje i božanska milost.

Suprotno od toga, ako se pokazujemo kroz formu JA JESAM (titula, moć, novac, ime, prezime, materijalno bogatstvo, itd.), moramo biti podvojeni od života, podvojeni u vlastitoj duši.

Životu uvijek moramo prići na univerzalan način, jer ništa ne može biti naša svojina, ni tijelo, ni život. To znamo kada se dijete rodi, nema ništa, čak ni svijest.

Od koga kasnije dobivamo život?

Jedino od probuđene ljubavi, istine i svijesti.

Život je uvijek život, ali to nije vrijedno bez svijesti.

Priča nas svakako gura u nemir, a život nije moguć bez dubokog mira i najdubljeg doživljaja.

Zato ostavimo svaku priču i u miru zagrlimo život.

Krenuli smo na put života sa dahom i sa dahom završavamo. To je osvjetljeni put naše duše, čiji život može biti onoliko koliko joj dopuštimo opstanak u biću.

Što se tiče apsolutnog života, moramo se uzdignuti u višu razinu postojanja, za koju je ipak potrebno umrijeti. Umrijeti moramo kod prosvjetljenja ili prirodne smrti. Ako nam je do života duše stalo, onda moramo prosvjetliti i živjeti baš koliko hoćemo. Onaj apsolutan život nas strpljivo čeka.

Dolazimo do točke spoznaje da je život duše u svemu ovisan od čiste energije svjetlosti, ali to ne može zadovoljiti svjestan entitet. Nama je potreban život bez kraja koga se nikada ne moramo plašiti da će nestati. Taj dio pripada duhovnoj stvarnosti, gdje je sve apsolutno i može zadovoljiti svakoga. Tako nešto je neovisan najširi uvid kao svijest i sloboda. Alkemijom bića su moguća stanja neovisnosti, kroz istinu, ljubav, svijest i slobodu, gdje se sve dovodi u stanje JEDNO. Ovisnost je samo kada su dva. U životu duše-energije, ovisnost je neizbježna, jer to pokreće vibraciju.

Odrastanjem čovjek ne treba ostati na razini djeteta, na željama i patnji, već se konačno treba predati životu, stapanjem u JEDNO.

Trebamo se navikavati živjeti duhovno, na način bez želja i voljenja, od čega slabi životna sila. Umjesto želja i voljenja, prostor bića trebamo ispuniti ljubavlju, istinom, uvidom i mirom.

Bog postoji jedino u svijesti.

Kroz svijest i duh, doživljaj života se ponovo vraća na ljubav kao najveće blaženstvo i božanska milost. Tako spoznaja istine o životu duše, postaje preslika apsolutnog života - Boga.

Za čovjeka je život - ljubav.

Ljubav i Božanstvo ne služe apsolutnom životu, niti je to moguće u objektivnoj stvarnosti i prolaznom vremenu, ali kroz duh i svijest o Bogu, duboko osjećamo život kao RADOST i SLOBODU, jer u Bogu imamo zaštitnika od svega, pa i od straha smrti koga se običan smrtnik užasava.

Čestim meditiranjem jačamo duh i svijest o Bogu, čime direktno energiziramo dušu i tijelo preko fluida krvi i limfe.

Naše ponašanje sve više postaje ljubav i milost.

Bolest je poremećaj tijela kada blokira energiju. Ujedno je prirodno upozorenje i nasilno smirivanje bića, kako bi izbjegli smrt fizičkog ijela.

Svaka bolest je posljedica ponašanja i nesvjesnog uma. Znači, sami dopuštamo razvoj bolesti. Kod raka se bolest priprema godinama, da bi se na kraju ispoljila u smislu donošenja jasne odluke da li dopuštamo bolest, propadanje i smrt ili ozdraviti temeljem ljubavi, duha i svijesti.

Bolest ne postoji dok je sami ne dopuštimo, kroz neostvarenu želju, nezadovoljstvo i patnju.

Mnogima će ovo zvučati kao kruti stav prema životu, ali iznosim provjerenu istinu kroz vlastitog iskustva samospoznaje.

U prirodi jedino čovjek ima moć razmišljanja i percipiranja stvarnosti. Temeljem toga se uređuju odnosi, prepoznaje istina, njeguje ljubav, sve s ciljem čovječnosti i radosti.

Problem dolazi od logike pojedinca, koja se temelji na prolaznim osjećanjima i emocijama. Zbog logike moćnika, dolazi do sukoba i ratova.

Život nije beskrajno i besciljno ispunjavanje želja i traganje za zadovoljstvima, već jasan uvid i svjesnost o dahu, hrani, energiji, sjemenu, ljubavi, istini, slobodi, miru i radosti.

Umijeće je energizirati tijelo, krv, limfu i ojačati auru duše, time postajemo svima privlačni.

Svakako je privlačnost najjača preko ljubavi i srca. To mogu samo milostivi ljudi koji u simbolizmu srca vide izobilje energije koja nije potrošna roba. Majka daje srce djetetu i time postaje žrtva ljubavi, jer je spremna primiti sve otrove u srcu, ali će ipak djetetu uzvratiti ljubav.

Percipiranjem stvarnosti jasno uviđamo što je tijelo, um i duh. U tom doživljaju ego je neizbježan, ali ne mora biti izdvojen od bića. Zato svi aspekti (fizički, mentalni i duhovni), čine JEDAN doživljaj života.

Kroz duhovnu stvarnost čovjek nije jednostran, ograničen, zbunjen, neodlučan, bolestan i agresivan.

Svatko može biti miran, osjećati ljubav i istinu.

Trebamo za život prikupiti znanje, radi usmjeravanja uma. Kada se smirimo, prepoznamo istinu i osjetimo ljubav, u nama se budi duh, koji će sve dalje uraditi sam. Ako će znanje dodatno uznemiriti um, pojačati želje i patnju, onda nije pravo.

Na putu samospoznaje sve nam je potrebno, iskustva uma radi, koji je malo dijete i mora probati sve, dobro i loše.

Buđenjem svijesti, dijete - um, postaje zrelo i može stvoriti novo sjeme života i ljubavi. Gdje postoji svijest, njoj ništa nije potrebno, jer je sama sebi dovoljna.

SVIJEST JE PRESLIKA BOGA.



LJUBAV PRAKTIČNO

Ljubav je jedinstven doživljaj, kao alkemija kojom se otvaraju svi kanali u biću, za protok suptilne energije. Simbolizam ljubavi je srce.

Preko forme ljubavi se izgrađuje duh. Otpušta se Kundalini energija (tada zmije ne ujedaju) i valovi energije kroz biće su povezani sa valovima kozmosa. Tada duša nije usamljena.

Svi oni koji osjećaju ljubav, mogu biti od velike pomoći drugima, tako što će kroz svoje srce, preko vakuuma, povući sav nagonski potencijal životne sile koji je blokiran u nesvjesnom pojedincu. Od jačine ljubavi ovisi koliko vam netko može biti od pomoći.

Prosvjetljena bića imaju najvišu razinu bezuvjetne ljubavi i njohovo je srce otvoreno za sva srca. To su milostivi ljudi i u stanju su propuštiti kroz svoje srce svačiju karmu, bez obzira na bolest ili prljavštinu.

Tako majka prema djetetu bezuvjetno otvara srce, spremna da kroz njega propusti svaku blokadu koja se u djetetu dogodi po pitanju zastoja energije.

U obitelji gdje postoji ljubav, sex nikada nije tabu tema. U toj obitelji se nagon djece i njihov seksualni potencijal propuštaju kroz srca roditelja. Oni su u ljubavi. To je pravi smisao ljubavi.

Najbolje je da svatko bude svoj iscjelitelj, jer je to prirodno.

Međutim, tamo gdje netko nije sposoban probuditi ljubav, iscjelitelj mu u tome može pomoći, preko ljubavi, time što će na sebe preuzeti svu odgovornost za prevođenje duše u duh i time je problem riješen.

Moćni iscjelitelji to mogu raditi na daljinu, čak ne moraju poznavati onoga kome pomažu. Sve se to dešava alkemijom, na razini vibracije energije.

Partnerstvo i brak ne mogu opstati bez ljubavi. Ono malo prolaznog zanosa voljenja brzo proleti. Bez magnetizma ljubavi, strane u odnosu se osjećaju jadno, kao da im netko crpi dušu. U suštini to nije istina, nego su sami blokirani.

Kada proživljavate ljubav znanje vam nije potrebno, ali za novo iskustvo ljubavi, znanje je svakako potrebno, ili jaka alkemija koja će vam probuditi ljubav. Bez znanja nemate pojma kako postupiti sa umom, o čemu razmišljati i kako prizvati mir radi otvaranja kanala srca.

Ljubav svakako od vas traži bezuvjetnu predaju, koju mnogi ne shvaćaju. Jedino tako je najlakše probuditi ljubav. Prepustite se duši, ona je svakako u vama, a ako se dogodi malo boli od jačine nagona, budite spremni na to. Nikada nemojte stišavati nagon. Jednostavno dopuštite da se razvije do kraja. Najbolje je kada ga vodite preko usmjerenosti pažnje uma. Tada um ne luta i niste nasilni.

Probudite ljubav, to vam je istina života, radost i svijest.



EGO BLOKIRA LJUBAV DUH ISTINU SVIJEST ŽIVOT SLOBODU I EVOLUCIJU

Obično se kaže: „Daj nekome vlast, da vidiš kakav je čovjek“.

Sve je počelo od sjemena, kao ideje za rađanje duše i tijela vrste. U našem slučaju, postoje spiritualne moći, evolucijom potvrđene, da nam je dovoljno samo jedno sjeme za život, a sve ostalo dolazi od svijesti.

Da li je u praksi zaista tako?

Nije. Čovjek se grčevito bori stvarati sjeme za reprodukciju duše, od koje ona samo dobije zastoj metaboliziranja energije u tijelo. Proizilazi da je sjeme veliki grijeh zbog ega.

Što je ego?

Jednom stvoreno tijelo iz duše i rođeno, ima potrebu sazrijeti, osvijestiti se i živjeti u skladu s životom (stvoriteljem, u prostoru Boga).

Zbog mnogih propusta u odrastanju, razvoju tijela se poklanja više pažnje, čime se baca u drugi plan razvoj mentalnog sadržaja - uma. Time se sve vraća na početak i umjesto napredovanja u osvješćivanju tijela, ono i dalje stvara novo sjeme, koje nikome nije potrebno, izuzev za rađanje djeteta. Duši je sjeme beskorisno, ako neće biti pretočeno u duh. Mnogo je potrošača energije u samom biću. Osjetila, misli, um, traže puno čiste energije, a nije izgrađen duh kojim se duša može povezati sa Izvorom. Tako se ego pretvara u pravu branu, prerasta u tjeskobu tijela, nagon i lepezu mogućih slabosti koje prelaze u bolest, ako se brana ega ne sruši.

Osjećanja tu ne mogu ništa pomoći, sjećanja još manje, emocije najmanje, i tako misli beskrajno vrte u krug isti film stvorenog uma koji nezna kako dalje voditi energiju, jer je zapravo nema. Ona je blokirana u egu.

U pomoć uskače prirodna inteligencija, preko daha, čime se cjela stvar vraća na početak osjećanja. Dublje se promišlja, moguć je mir i time um dobija osvježenje u energiji. Usmjerenim mislima (kontemplacijom) i koncentracijom na branu ega, um dobiva snagu srušiti ego. Sav potencijal brane ega tako prelazi na stranu uma, kao poraženi u sukobu, ali cjela stvar poprima novi oblik kao LJUBAV. Uz malo daha, mira i dubljeg promišljanja, sjeme se razložilo po tijelu, nije bilo ni uživanja u orgazmu, ali smo zato dobili kvalitetu više, sa kojom naša alkemija ide dalje prema jačanju životne sile, energiziranju limfe i krvi, jačanju imuniteta i stvaranju mogućnosti za duh.

Ljubav je umiljato ime za sabranost rijeke uma koji je uspio srušiti branu ega i od iscrpljene duše stvorio duh. Ovo nazivamo moć čovjeka za percipiranje stvarnosti.

U ljubavi je nestala tjeskoba, sve napetosti bića, nagon, a sjeme kao esencija životne sile, raspršena je po tijelu kroz limfu koja savršeno prenosi energiju i krvi koja regulira ritam srca.

Iluzija o egu je srušena, ljubav nam je pokazala blaženstvo i milost, um je dobio malo jasniji uvid i cjela stvar kreće putem duha, koji je potpuno neovisan o materijalnom i strogo se penje po vertikali života, bez vremena, sada, na putu prema istini i svjetlosti, čistoj vibraciji energije, koju će najširim kanalom univerzalne svijesti vratiti duši preko sustava čakri (endokrini sustav).

Sklad duše i tijela nije bio moguć uz ego, jer je tada duša podijeljena na dvije nebitne stvari; na skrb osjetila i stvaranje sjemena. Tako je energija ostala blokirana u egu, bez mogućnosti povezivanja s čistom vibracijom kozmosa.

Kako shvatiti ljubav?

Mnogo je lakše prosvjetliti duh, nego probuditi ljubav, jer je duh na putu ka istini i svjetlosti, a ljubav je potpuna neizvjesnost da li će um srušiti ego.

Naivno je razmišljanje da energija „hoda“ tijelom kroz kanale, cjevčice ili nadije, jer je prisutna u svakoj točkici prostora, jedino joj gustina nije svuda jednaka.

Limfa i krv najbolje prenose energiju, daju imunitet i toplinu tijela.

Praktički, ljubav je naš život.

Sve što dobivamo iz vana, posljedica je želja, koje lako mogu preći u patnju. Sve što budimo u sebi, posljedica je dopuštenja uma. Kada ne ispunimo želju, javlja se patnja, a kada ne dopuštimo ljubav, dovodimo u pitanje doživljaj života.

Treće oko je veoma moćan alat duše. Iz pinealne žlijezde (veličine 6-8 mm), hipofize mozga, energija duše se najvećim dijelom usmjerava na početak života, u prvu čakru, u regiju spolovila, gdje se tvori esencija sjemena, s kojom energija najlakše vibrira kroz limfu i krv. To je prirodan proces, a ego se brani time što ne dopušta umu da iskoristi sjeme za život duše.

Svaka podvojenost ličnosti izvire iz ega, čime se formiraju komplicirane obrane karaktera, kao veliki potrošači energije, čime se narušava sklad duše i tijela, gdje se dovodi u pitanje ponašanje čovjeka.

Rijetki su pojedinci čiji su karakteri čisti (kojima se ego ne brani). Statistički je 70 % ljudi u strahu ega i 50 % ljudi s karakternom obranom lažnog ponosa.

Čest je slučaj da pojedinac pati od svih pet karakternih obrana (straha, pohlepe, neiskrenosti, mržnje i ponosa). Problem je veći ako se ove karakterne obrane nazovu imenima šizoidnog, pohlepnog, psihopatskog, mazohističkog i krutog ponašanja pojedinca, čiji se ego brani.

Tijelo opstaje dok je moćno stvarati sjeme za život duše. To je uzajaman proces duše i tijela, kao najsloženija alkemija, koju nazivamo metaboliziranje duše. Alkemiju podržava prostor, a koči je vrijeme, čime se energija dodatno blokira zbog ograničenosti tijela, jer nije čisto. Tijelo u vremenu stari.

Preko čakri (svaka stanica tijela je čakra) - endokrinog sustava, duša se napaja energijom iz kozmičkih izvora zračenja.

Temeljem duha, jednom stvoren život duše se ne može ugasiti, već postaje vječan, mijenjanjem oblika.

Radi lakšeg praćenja čakri, sveli smo ih na sedam glavnih, koliko imamo tijela (oklopa ili kalupa) u biću, vezano za regije unutarnjih organa.

Kod životinja je fenomen reproduktivne sposobnosti preko sjemena najbitniji za održanje vrste.

Čovjek posjeduje spiritualne moći i nije mu potrebno sjeme, nagon i ego za stvaranje duha.

Alkemijom ljubavi, duha i svijesti, sve postaje direktno. Povezivanjem svake stanice tijela izravno na izvor kozmičkih zračenja, život duše će biti sveden u okvir svjesnog entiteta. To će biti pravi doživljaj života, sve u jednom, tijelo, duša-energija i život, sjedinjeni kroz ljubav i istinu u radost.

Ovo nazivamo osvješćivanje tijela.

Svijest kao preslika prostora svijeta (Boga), izravno podržava život, u sadašnjem trenutku, neovisno od vremena, po vertikali duha, kao beskrajan promet između bića i svjetlosti istine.

Cilj svega je SLOBODA, slavlja što je cjela stvar (sjedinjenje s životom) uspjela.

Čovjek jedino postaje nevin kroz ljubav, duh, istinu, svijest i slobodu. Ta nevinost ga oslobađa grijeha tijela.

Božansko smo dijete uvijek, samo kada smo svjesni.

Sve što radimo tiče se energije, a nju imamo u izobilju kroz svijest. Zar nam treba neznanje, paradoks i slijepost tražiti energiju u hrani, novcu, sexu i željama izvan bića, kada je imamo u izobilju putem probuđene svijesti.

Princip sjemena je stvar proste reprodukcije života. Kroz svijest sjeme direktno dolazi iz kozmičkih zračenja. Gdje je sjeme, tu je ego, nagon, tjeskoba, bolest, arogancija i smrt.

Egoisti su ograničeni ljudi, slijepo vezani za spolovila i nagon. Za njih je ljubav, istina i život i dalje nepoznanica. Oni neznaju za radost i slobodu, jer su uvijek u žurbi, stresu i strahu. Za takve ljude mir ne postoji.

Ego je fizička, a svijest duhovna dimenzija bića. Bez njihove cjeline ličnost mora biti podvojena.

Temeljem visokog procenta karakternih obrana kod ljudi, zamislite koliko je oko vas prijatelja i poznanika, priznatih i uspješnih, s razvijenim umovima, diplomama i položajima, materijalnim bogatstvima i nadmoći nad drugima, koji su ipak egocentrični, bez imalo ljubavi i sa niskom razinom prosuđivanja i svijesti.

Od njihovih uspješnosti boli nas glava, puno je nesloge, poremećenih odnosa, mogući su veći sukobi, pa i rat.

Sloboda je u osvješćivanju pojedinca, a ne u jačanju društvene nadmoći. Škole, bolnice, crkve, policija, vojska, vlast, samo su namet, zlo i blokada razvoja svijesti pojedinca, jer ništa nije postavljeno temeljem duhovnosti,čovjeka, već temeljem dominacije moći.

Oko nas je sve više mraka, straha, bolesti, nesretnih ljudi, koji vape za energijom, za iscjeljenjem duše, a ne znaju da sve potencijale blokiraju u neprobuđenoj svijesti i brani ega.

U svijesti se iscjeljuje svaka slabost. Mnoge „neizlečive bolesti“ su samo posljedica ega.

Naravno, običan um vidi samo posljedicu, kao realnost bez istine. Jedino kroz svijest uviđamo uzrok svakog poremećaja i lako navodimo snop energije da zacjeli ranu.

Sami odlučujete, skrivati se iza ega, grijeha, neistine, sexa, pohlepe i ostalih nebitnih stvari, ili ste za ljubav, istinu, duh, svijest i slobodu, kako priliči princu evolucije - ljudskom biću. Međutim, morate voditi računa o mogućoj povredi drugih duša, jer ništa na ovom svijetu nije vaše.

Društvo vam daje vlasnički list za prolazne vrijednosti koje ne možete ponijeti sa sobom u apsolutnom životu (zemlju, kuću, diplomu, ime, prezime, položaj, brak, itd.), ali vam ne može dati tapiju za duhovne vrijednosti, jer su one nedjeljive, čine cjelinu prostora svijeta, kroz jednog Boga, u kome se i vi šepurite, ali ga ne priznajete zbog ograničenosti ega.

Dajte si malo ljubavi, istine, zahvalnosti, pažnje i odgovornosti za život, svetinju pred kojom možemo biti ponizni.



ZAŠTO JE SRCE SIMBOLIZAM LJUBAVI

Ljubav kroz srce je alkemija i centar za opskrbu svih stanica životnom silom, koja se prenosi fluidom krvi, limfom i energijom. Samo energizirana krv i limfa mogu biti učinkoviti za suptilne stanice tijela.

Ljubav i srce ne mogu biti sentimentalni ni prema čemu, ali zbog osjećanja, misli i uma, vibracija energije regulira ritam srca i usklađuje ga s dušom. Mirno srce daje ugodan osjećaj mira i blaženstva. Od uznemirenog srca postajemo zabrinuti i uplašeni.

Ono što je ljubav za srce, to je duh za život duše.

Duša se rađa iz sjemena nečega. Svako sjeme je nastavak nekog života duše. Koliko će novo sjeme biti slično starom sjemenu, ovisi od karme i čistoće prekopiranih kodova duše.

Majka i dijete ostvaruju bezuvjetnu ljubav na prirodan način, preko sjemena i genetskog naslijeđa. Time je beba odabrala majku, a majka žrtvuje sebe da je rodi. Nastavak bezuvjetne ljubavi majke i djeteta je dojenje. Tako se stvaraju navike uma o ljubavi.

Majka je potpuno dala sebe, a beba nema izbora jer joj majka znači održanje života.

Međutim, prestankom dojenja, sve se mijenja, jer se stvaranje mlijeka seli niže u fizički dio u spolovila, radi stvaranja sjemena za novo rađanje. Iskustvo uma i dalje prati promjenu. Tako se rađa sex želja koja postaje sve jača i jača. Ako u odrastanju djeteta izostane prisnost sa roditeljima, dolazi do zanemarivanja ljubavi u umu. To se često događa u patrijalhalnim obiteljima, ili kada među roditeljima nema ljubavi. Guranje sexa u tabu je zaista glupo. Dijete sve više gubi vezu sa ljubavlju i prepušta se čarima sexa. Kada doživi prvi orgazam, onda se trajno veže za to zadovoljstvo.

Ljudi o sexu malo znaju, prilično su primitivni u tome i jedino im ostaje skrivanje iza njega, čine grijeh i jačaju obranu ega. Zamislite koliko je ponašanje čovjeka nezrelo, nesvjesno i egoistično, kada je u stanju zbog malo sex zadovoljstva baciti vlastito sjeme, kao esenciju duše, duha i svijesti, čime negira život. Kroz životni vijek tijela, prosječna osoba stvori i baci 15 litara sjemena, što je dovoljno za rađanje svih duša čovječanstva. Svatko bi prosvjetlio tijelo, kada bi sex zamijenio za ljubav, a sjeme iskoristio za duh i osvješćivanje.

Iskustvo uma, od mlijeka do sjemena, uskraćuje ljubav i sigurno budi ego. Od svjesnog entiteta ovisi da li će ponovo uspijeti probuditi ljubav, ovoga puta mnogo teže, preko jake inspiracije iz vana, prilikom zaljubljivanja.

Prevođenje ega u ljubav je teško, jer je u pitanju kompleksna promjena karaktera.

Lako je skinuti maske drugih ljudi, ali je veoma teško skinuti masku vlastitog ega.



DOŽIVLJAJ SVIJESTI I ŽIVOTA

Svijet je cjelina kroz jednotu prostora, Apsoluta, Boga, života i postojanja, kao jedna dimenzija i beskrajna snaga vakuuma, kao duhovna realnost.

Prostor svijeta ispunjava energija, koja ima vibraciju, beskrajno čistu kao svjetlost ili razrijeđenu i zarobljenu u opsegu materijalnog, što predstavlja drugu dimenziju, kao metafizičku realnost.

Od energije je stvorena materijalna priroda, kao treća dimenzija ili fizička realnost.

Četvrtu dimenziju čini linearno vrijeme, u kome se materija raspada.

Apsolut je neovisan od bilo čega i sam sebi dovoljan. Zato je život kao apsolutno postojanje nedodirljiv.

Energiju čine sve mogućnosti, sve promjene i svi odnosi u svijetu. Sve što je stvoreno, povezano je sa tvorcem na bilo koji način, atomski, molekularno, fotosintezom, instinktom.

Čovjek je povezan preko svijesti, kojoj prethodi fizičko odrastanje i mentalni sadržaj, osjećanja, misli, um, ego, emocije, moć govora, moć prosuđivanja ili percipiranja stvarnosti kroz doživljaj.

Svijest pripada apsolutnoj inteligenciji, znači u svemu je duhovne prirode i neovisna je od bića, tijela i duše.

Stvoreni smo iz sjemena, prirodne inteligencije, koja je najprije oslobodila dušu kao poveznicu Apsoluta i energije, preko granične linije svjetlosti istine. To nas obvezuje da doživljaj života jedino ostvarujemo preko istine i svijesti. Svako ponašanje ispod svijesti je problematično, jer čovjek ima jak mentalni sadržaj i um, koji, kada je u opsegu nesvjesnog uma, može od čovjeka učiniti mnogo opasnije stvorenje od najopasnije životinje. Životinja nema misli i predumišljaj kao čovjek, bori se za goli opstanak i nikada nije opasna. Čovjek je nešto drugo, može skrojiti ubojiti plan i počiniti sramna djela.

Minimum doživljaja života pojedinca mora biti kroz ljubav, koja se prenosi od roditelja ili se kasnije budi, temeljem inspiracije.

U našem biću najmanje je jasno djelovanje uma, jer su to nevidljive stvari, od kojih ovisi doživljaj života.

Osjetila nam ništa nisu bolje razvijenija od osjetila životinja. I dalje su ograničena i slijepa.

Krećemo se kroz sredinu u kojoj živimo i prirodi, koristeći misli i um. Misli su neizbježne zbog slijepih osjetila. Od misli um stvara jake navike i vremenom se doživljaj stvarnosti svodi na rutinsko ponašanje uma. Kako se u umu gomilaju iskustva, tako on postaje sve udaljeniji od duše i od doživljaja života. Taj dio nesvjesnog uma nazivamo ego.

Mentalni proces je veoma jednostavan, ali su komplicirane navike koje čine ponašanje čovjeka. Navike uma stvaraju nesvjesni pojedinci, ali i prosvjetljena bića. Razlika je samo u usmjerenoj pažnji uma. Razne gustine energije u biću daju različite frekfencije njene vibracije. Osjećanja su na jednoj frekfenciji, misli na drugoj, a um na posebnoj frekfenciji. Um se uvijek veže za dušu - energiju i pratiti je do istine - frekfencije svjetlosti. Tada um prelazi u duh i nije više potrošač energije. Umjesto toga, duh dodirne Apsolut, pokupi univerzalnu svijest, a duša je dobila najčistiju energiju preko svjetlosti istine u izobilju. Međutim kada se um navikne na duh i svijest, on ponovo stvori naviku i više se ne gubi po tijelu, egu, mislima i osjećanjima.

Nama je suđeno da osjećamo, mislimo, razvijamo um, njegujemo ljubav, oslobađamo duh i budimo svijest, s ciljem stvaranja doživljaja života.

Osjećanja, misli i um šetaju po vremenu, kroz sjećanja i prošlost, baveći se budućnošću. Zanimljivost je da uvijek preskaču sadašnji trenutak, u kome je jedino moguć duh i svijest, jer oni ne postoje u vremenu. Principijelno, ništa se ne može dogoditi dok se ne stvore uvjeti za taj događaj. Kada slijedite misli, um i vrijeme, jednostavno ne možete imati mir. Bez mira ne možete uhvatiti sadašnji trenutak, a bez njega nije moguća istina duh i svijest.

Kada se smirite, sve dolazi na svoje; misli su stale, um se primirio, a ostao je čisti duh kao istina s kojim je moguća svijest. Svijest je samo apsolutna pretpostavka, kao najširi uvid u kome ne figurira ništa logično, ništa materijalno, ništa umno. Svijest nije ni pamet ni mudrost, već potvrda i najdublji doživljaj istinskog života. Bez svijesti nije moguć doživljaj apsolutnog i to ne bi imalo nikakvog smisla.

Duhovno putovanje se odvija unutar bića. Kozmos koristimo figurativno kao uvećanu mapu svijeta, koja je u svemu jedno s prostorom bića.

Za običnog čovjeka dovoljan je frekfentni opseg uma na razini ljubavi. Na toj razini prirodno se postiže smirivanje misli i uma, a ego se ne brani, jer nije ugrožen. Ljubav je ugodan doživljaj života pojedinca, koji se može povezivati u vremenu sa cjelim svijetom. Melodično je to ime ljubav, ali u svemu označava složenu alkemiju svih aspekata bića (fizičkog, mentalnog i temelj za duh). Naravno, ljubav je potrebna kao faza odrastanja, sazrijevanja tijela i početka osvješćivanja istog. Kada ljubav prevedemo u duh, onda vremenska dimenzija prelazi u prostorni doživljaj, u kome je život.

Naporno je sve ovo objašnjavati, jer je tako važno, ali od objašnjenja nije moguć doživljaj života. To se ipak mora individualno proživjeti.

Za vođenje uma je važno znanje, kojim se lakše ostvaruje doživljaj.

Pišem zbog unutarnjeg dijaloga sa svojim djetetom (umom), a možda će nekome ovo pomoći da lakše pronađe put prema istini života. Mnogi duhovni učitelji su mi pomogli u spoznaji života, ali je na kraju ipak bio presudan prirodan duhovni učitelj DAH.

Roditelji, škola i društvo, godinama su me tjerali i mučili da postanem nešto, vidljivo kroz položaj i neke materijalne vrijednosti. Mnogo toga sam postigao, da bih na kraju bio umoran od svega. Cijenio sam iskustva duhovnih učitelja, ali sam spoznao život iz vlastitog daha. On je najbolji prirodan duhovni učitelj. Poslije toliko godina snebivanja, shvatio sam da se moram osloboditi svega. To sam uradio. Kada sam sve ostavio na miru, mir se i meni vratio. Ne zvuči lijepo što sam ostavio ženu, djecu, posao, kuću, užu i širu obitelj, prijatelje, ali sam iza toga spoznao mir, život, istinu, slobodu. Odricanje se odnosi na doživljaj da ništa više ne posjedujem u svojim mislima. Kada pogledam sebe i njih, ispada da sam u životu, a oni u željama. Jedino bogatstvo mi je svijest. Živim u domu izobilja svjetlosti. Neki uživaju u mnogim stvarima, zato jer nemaju iskustvo mira.

Duhovne vrijednosti vam nikada neće doći jer su one uvijek duboko u vama. Stanite na put tumaranja po životu, to će na početku biti u mraku, ali temeljem iskustva drugih, doći će i vaš dan svjetlosti, svijesti i slobode. Taj put nije napor, jer sa prvim mirom počinju se paliti žaruljice suptilnog svjetla kojim se prepoznaje put života. Čarolija vas vodi, samo ako dopuštite igrati se s njom.

Od života jedino možete imati doživljaj, koji će se pojaviti kada se smirite, kada ste prisutni u dahu. Za doživljaj se vežu misli i um, tako da je doživljaj još dublji, kao prava radost. Za nagradu dobivate ljubav. Obzirom da je život u svemu duhovan, biti ćete oslobođeni i ljubavi, a na kraju će u vama i oko vas ostati samo najširi uvid, kao svijest u kojoj lebdite.

Bez slobode daha i ljubavi, nećete napraviti ništa. Samo ćete pojačati obranu ega, kada uvid stvari postaje čist privid. Ego je samo dokaz da nemate doživljaj života, već površinsko osjećanje koje vam stalno pokreće misli i uznemirava um. Čini vam se da su vam drugi krivi za neuspjeh, a sve je obrnuto, vi ne dajete mira drugima jer ih stalno kontrolirate kroz misli i uvijek odbijate da postanu dio vašeg doživljaja.

Doživljaj nikada nije moguć kroz misli, nego kroz usmjereni um i svijest. Na jednom mjestu ne mogu biti misli i svijest, ili jedno ili drugo.

Idemo nešto praktički probati. Zažmurite i koncentrirajte na vaše čarape. Da li doživljavate da vas čarape dodiruju po koži? Najprije će biti da ne doživljavate ni čarape ni stopala, kao da ih nema. Znači, vi samo mislite da imate čarape, da imate stopala, da vas čarape dodiruju. Nemate taj doživljaj. U tome i jest problem kako zaustaviti dosadne misli, kako usmjeriti um i kako srušiti ego, da bi na kraju uronili u mir.

Misli nam se događaju jer ne dopuštamo doživljaj. Ispada da sve što radimo samo su navike uma i rutina koju odrađujemo na slijepo. Misli su nam uvijek ispred doživljaja i time se zadovoljavamo, jer nemamo vremena, nemamo mir. U miru se sve mijenja; počinjemo pratiti dah, koji mijenja tok misli, usmjeravajući ih na svjesniji doživljaj.

Antoni de Mello je jednostavno objasnio duhovnost:

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže, "probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu." "Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime. "Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj." Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. "Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što žele - žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: "Probudite se!" Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: "Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće."

Svaki put kada se nečega odričete, sami sebe varate. Što mislite o tome? Varate se. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar. Jedan indijski guru rekao je: "Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čemu drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čemu drugom osim o seksu." Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik. Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.

Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate "primiti" svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to. Jedini način da se toga riješite je da to prozrete. Ne odričite se, prozrite to. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, onda ste zarobljeni. Ono što trebamo učiniti za vas nije ono što takozvana duhovnost pokušava učiniti - naime, da se naučite žrtvovati i odricati. Ono što trebamo učiniti je da vam pomognemo da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.

Neki čovjek pronašao orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao s njima.

Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.

Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.

Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.

"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 13. dio

SVIJET JE JEDNA DUŠA ENERGIJA

Svijet je jedan beskrajno veliki prostor, kao jedna duša i jedna univerzalna energija, bez polarizacije, koja pilzira valovima. Gustina učestalosti vibracije energije u prostoru je različita, od najčistije energije svjetlosti, do tame.

Univerzalni dio energije duše, predstavlja duhovnu suštinu svijeta, u smislu apsolutnog Boga, života i postojanja. Apsolut je, samo mu ime kaže, nešto apsolutno, bez ikakvih mogućnosti, promjena i odnosa. To je vječni mir, kao spokoj duše, koji možemo spoznati preko apsolutne istine i prosvjetljenja. Istina apsolutno štiti dušu od bilo kakvog onečišćenja. Ne možemo razmišljati da li je Apsolut nešto najsvjetlije ili je najveća tama. Jednostavno, odgovor je - apsolutno je.

Jedna univerzalna duša (život), može se dijeliti u beskrajno mnogo sitnijih duša i nikada ne može biti kao nula, bez moći deobe. Zbog takve prirode duše, nastala je i priroda u kojoj živimo, jer smo stvoreni od sjemena, koje je jedna mala dušica u univerzumu. Obzirom da se radi o energiji, ona se uvijek može sjediniti sa univerzalnom vibracijom ( Izvorom).

Kako je sve duša - energija i JEDNO, na svijetu ništa ne može biti podvojeno od toga, kao nešto drugo. Znači, i najmanja kap vode je dio beskrajnog oceana i snaga te kapi je jednako beskrajna, samo kada je kap jedno s oceanom. To je univerzalno pravilo života i postojanja.

Svi oblici i životi u prirodi imaju dušu i bezuvjetno su povezani s Univerzalnom dušom. Kada se mala duša odvoji od matice, nema više odlike JEDNO, već poprima polarnost energije. To je potrebno da bi se stvorilo biće i tijelo. Koliko nam je poznato, čovjek je izuzetak u tome, jer je evolucijom probudio spiritualne moći, preko kojih direktno može sabrati svoju dušu (podjeljenu umom), u jedan duh, i nakon istine, ponovo se vratiti u Univerzalno stanje, sjedinjen sa JEDNO. Ta moć je svijest, kao univerzalna svijest duše energije. Temeljem spiritualnih moći, čovjek je presedan Univerzuma, jer jedini nešto kalkulira. To kalkuliranje je samo grijeh, kratko traje i umjesto beskrajnog svjesnog života, taj čovjek sramno i nesvjesno umire.

Kada bi mogli shvatiti kako atom rotira u molekulu, kako pauk plete mrežu, kako pčela stvara med, kako suncokret prati svjetlost, kako životinje vide noću, onda bi shvatili koliko su bezuvjetno predani Univerzalnoj duši. Čovjek se ne predaje, ništa ne prihvaća, ništa ne daje od sebe, želi posjedovati svijet, stalno spava, uživa, misli i nikada nije budan nad životom. Za uzvrat je griješnik u strahu, koji ne prepoznaje vlastiti život, nego ga, preko ega, identificira sa prolaznim tijelom.

Možda nećete povjerovati, ali um je samo pročišćeno tijelo, a tijelo je nepročišćeni um. Kod malog djeteta mentalni sadržaj nije razvijen, ali se odrastanjem usklađuje s tijelom. Kada dijete progovori, počinje koristiti um.

Zamislite da se čovjek rodi u nekom zatvorenom balonu bez mogućnosti da vidi i osjeti prirodu. Njegov um bi poslije sazrijevanja tijela bio drugačije usmjeren od uma običnog čovjeka, jer se um formira od navika.

Ovaj svijet je temeljem jednog Boga, jedne energije, jedne istine, sve je uvijek jedno, ništa nema jednako dva puta.

Prostor svijeta (Bog-život), ne možete podijeliti. Ne možete podijeliti ni istinu, niti energiju.

Koliko god da idete nešto usitniti i podijeliti na pola, uvijek će ono drugo ostati jedno.

To jedno je za nas najbitnija stvar, jer od rasutog tijela u prostoru bića, koje blokira energiju na mnogo načina, na kraju ipak možemo sastaviti cjelu dušu i prevesti je u duh. U stanju mira bića, potrošači energije (misli i um) su isključeni. Tada možemo izgraditi duh koji će nas povezati sa univerzalnom energijom prostora. Energija je praktički neuništiva. Ona stalno pulzira, a njome se koriste u prostoru, razni oblici i životi prirode. Nitko tu energiju ne može zadržati, niti posjedovati. Često puta kažemo kako nečisto tijelo blokira energiju. Ni to nije točno. Za vrijeme blokade u tijelu, energija će stvoriti nešto novo. Tako nastaju bolesti. Kod čistog tijela, nema zastoja valova i vibracije energije i tada kažemo da je tijelo zdravo. Ako taj proces nepažnjom zaustavimo (najčešće zbog misli i uma), energija će početi oblikovati nešto novo u tijelu čega prije nije bilo.

Svako iscjeljenje je samo obrnuti red stvari sa energijom. Istu tu energiju koristimo za iscjeljivanje, samo je umom vodimo u obrnutom smjeru, vraćajući se na neko stanje koje nas zadovoljava. Tako rade i računala. Često može doći do zastoja hardvera i softvera, ali samo pritiskom na jedno dugme „Restart“, sve se vraća na nekakav normalan početak.

Na Istoku su prije više tisuća godina mudraci spoznali suštinu života i temeljem toga je nastalo više disciplina za pročišćenje bića i usklađivanje duše (energije) s tijelom.

Čovjek ne bi smeo dozvoliti da bude lošiji od svog sjemena, jer bi time dokazao da nije dozvolio duši da ga oblikuje kako je zamišljen. I obični ljudi znaju reći, sin mora biti bolji od oca.

Bez budnosti nad tako složenim sustavom kao što je naše biće, ne možemo očekivati ništa pozitivno. Ponašanjem isključujemo sebe od zacrtanog životnog puta, dajući mnogo razloga za to. Naravno, uvijek su u pitanju nebitne stvari, pred kojima smo slabi. Našem biću je uvijek potrebna istina, izobilje čiste energije svjetlosti, izobilje duha, izobilje ljubavi, svijesti i slobode. Sve drugo nam nije potrebno.

Svako društvo postoji zbog grupice moćnika, a ne zbog svih pojedinaca i oni će uvijek izmišljati nešto kako bi sebe zaštitili, vjerujući slijepo da se sloboda štiti fizički. Sloboda je duhovne prirode, nitko na nju ne može utjecati, jer se to odnosi na slobodu duha i svijesti.

Čovjek je samo jedno zrno sjemena koji je uz pomoć energije malo porastao u fizičkom tijelu. Koliko god da se tijelo širi, energija u prostoru je uvijek ista. Zato je beba božanska, nezaprljana duša, a odrastao čovjek je mnogostruko zaprljao dušu i proširio tijelo?

Beba još nema razvijen um ni misli, tako da ne vodi dušu u pogrešnim smjerovima, već ga duša oblikuje po zamisli sjemena.

Fizički čovjek treba izgledati onako od kakvog je sjemena. Ako se previše udeblja, onda nije bio budan nad svojim bićem i došlo je do grijeha, bolesti i svega drugog što nije normalno.

Energija je neudrživa i tko joj stane na put, biti će kažnjen. S druge strane, kada smo mirni, energija će nas savršeno oblikovati, čak i prosvjetliti.

Pogrešno je reći da generatori stvaraju energiju. To se nikada ne može dogoditi. Energija je uvijek jedno i nikada neće biti nula. I kada stanu generatori, energija i dalje postoji. Dokaz da generatori ne proizvode energiju je jednostavan. Ako iz generatora ne vodimo usmjereni napon, u njima neće doći do havarije, jer oni ništa ne proizvode. Nemojte miješati energiju univerzuma (koja je veoma suptilna) i sabijenu električnu struju generatora (koja je pod visokim naponom i velike jakosti).

Napor je pričati o čovjeku, koji sve zna a bježi od istine, zato što je griješan, zato što ima želje i zato što voli uživati. Taj isti čovjek bježi od duhovnosti, jer zna da se u njoj mora odricati svega, pa i vlastitog tijela.

Ne postoji oblast znanosti koju ljudski um nije napao i osvojio, a o duhu nema pojma. Jednostavno to neće.

Stvoreni smo od sjemena, koje smo svakako morali njegovati, jer ne bi dalo dušu. Zašto ne nastavimo njegovati dušu, jer i ona na kraju mora stvoriti sjeme za novo rađanje? Toliko smo egoisti, sebični, pohlepni, psihopate, mazohisti i ponosni na svoje gluposti, da nas nije briga kakva će nam biti pokoljenja (sjemena).

Kome je stalo do duhovnosti, do nje će i doći. Zato nemam namjeru utjecati na bilo čije uvjerenje, dok sam ne uvidi stvarnost života. Tako je pravedno. Naravno, zbog osobnih uvjerenja, zbog slobode misli, zbog usijanih umova, imamo kolateralnu štetu, kroz devastiranu prirodu. Što bi rekao Antoni de Mello: „Svi kažu da je sve u redu“, ne zato što je sve u redu , nego što svi spavaju, nitko ne želi biti budan nad životom.

Nekada su djeca rađana iz ljubavi, a danas ljudi rađaju djecu iz interesa, možda zbog dječjeg doplatka, da nasljede imetak ili nečeg drugog.

No, ništa nije kao prije, evolucija ide dalje. Ipak je sve to progres, čime se energija pročišćava. Možda ćemo toliko upropastiti prirodu da će se jednog dana sama od sebe raspasti.

Na ovom svijetu ne postoji nešto što ljudski um ne može stvoriti, samo ga trebamo usmjeriti. Naša duša je jedinstvena na svijetu, preko aure koja daje dvodimenzionalnu sliku u prostoru, vidljive iz svake perspektive prostornog holograma.

Kada se duša sabere u biću i prevede u duh, onda njena slika postaje čista svjetlost, jer je duh frekfencije i gustine vibracije svjetlosti.

Nemamo potrebu kopirati nikoga, jer smo jedinstveni, po kodovima sjemena koje će duša prekopirati u naše biće i fizičko tijelo.

Kada duh pređe u razinu univerzalne svijesti, dolazi do prosvjetljenja, do utjelovljenja Boga, do sjedinjenja s Bogom. Zato ljudski um može sve, jer je stvarni Bog, kada se kroz svijest pokaže. Isti taj duh može raskomadati dušu, oslabiti fizičko tijelo, uzročiti bolesti i smrt tijela, što predstavlja sraman čin za svemoguću dušu, jer ju je um iskoristio za bezvrijedne stvari.

Ako je duhovnost pročišćenje u svakom pogledu, onda to može biti dosadno za griješnog čovjeka, jer njemu ne treba tolika čistoća. Zamislite još i apsolutnu istinu i apsolutnu svijest, pa to zaista može biti dosadno. Zato čovjek radije griješi, uživa u strastvima, onečišćuje tijelo, slama dušu, izmišlja bolesti i na kraju nema izbora, mora bježati u spavanje. Zato čovjek ne želi biti budan.

Jedini problem koji čovjek ima jest strah od smrti. Ako kojim slučajem izmisli pilulu protiv straha od smrti, a to se lako može dogoditi, ovaj planet će se morati raspasti, jer će svi uznemireni umovi raskomadati Zemlju kao pirane, grabeći sve ono što im ničemu ne služi.

Tada će se svi probuditi u jednom danu, jer će osvanuti u ruhu nove svjesne evolucije, kada će se morati služiti sviješću, umjesto mislima i umom. Zato ništa nije slučajno, koliko god nam se činilo da rušimo prirodu. I lijepa priroda je velika nečistoća za energiju svjetlosti.

Elektricitet ima dva pola. Tako i naš osobni Ki. Ki univerzuma je cjelina bez polova. Ki koji stvara ljudska svijest poprima ili pozitivan ili negativan vid. Strana zida izložena suncu je svijetla, strana u sjenci je tamna. Obje strane, naravno, čine "stvarni" zid. Nema smisla raspravljati koja je strana izvornija.

Ispravno je reći da je riječ "bog" srodna po značenju riječi "ljubav".

Opravdano je reći da je univerzum nemilosrdan. Sve zavisi od kuta gledanja. Ako želite

živjeti sretno, da vaš život bude sretan i moćan, trebate gledati u svijetlu stranu. Ako vas privlači bijeda i jad, gledajte u tamnu.

Ako želite ojačati vaš Ki, tjelesnu snagu i uspjeti u životnim podvizima, morate se nastojati sjediniti s Kijem univerzuma. Svježa količina Kija ulazi u vas kada širite Ki. Zato je nužno da svijest koristite pozitivno i da na taj način širite Ki.

Da biste postali jedno sa Kijem univerzuma, najvažnije je da uskladite tijelo i um.



PRIRODNO ISCJELJIVANJE ENERGIJOM DUŠE

Sve što postoji u materijalnoj prirodi, stvoreno je od energije jedne duše svijeta, iz koje se granaju sve ostale individualizirane duše, oblika, života i vrsta.

Promatrajući prirodu uviđamo da je energija svemoguća u kreiranju. Zašto joj ne dopuštimo da riješi sve naše slabosti i probleme?

Vjerojatno još toga nismo svjesni, a nismo ni čisti kao sve ostalo u prirodi. Griješna smo bića, zaprljanog tijela i uma i nemirnih misli.

Proces prirodnog iscjeljivanja energojom dušom je božanski princip duše, u smislu apsolutnog Boga. Apsolutni Univerzum je izvorno jedan. Kada su se javile dvije polarne snage, rođen je svijet odnosa, mogućnosti i svih promjena energije. Skloni smo misliti da je ovaj svijet, koji vidimo i čujemo svuda oko nas, jedini, zaboravljajući apsolutni svijet iza njega.

Kada u svijesti osvjetlimo životni put, onda u svemu pomažemo mislima, umu, tijelu da budu JEDNO s dušom. U tome je suština iscjeljenja energijom duše, jer druga energija i ne postoji. Razlika je u tome što individualizirana duša nije najčistija energija Univerzalne duše, već polarizirana energija, koja mora biti sabrana u jedan duh da bi se pročistila istinom svjetlosti i dobila snagu Izvora.

Na putu osvješćivanja i života, moramo u sebi sabrati sve žensko i sve muško kao podvojenost duše, kao želju koja nam neda mira u mislima i umu. Poslije te sabranosti duše, dolazi ljubav, koja nije vezana ni za žensko ni za muško. Ljubav je provjera podvojenosti duše i temelj za stvaranje duha, kao početka univerzalne energije duše. Znači, moramo shvatiti ovu našu individualiziranu dušu da je kao kap vode prema Univerzalnoj duši svijeta, koja je za nas najveći ocean snage.

Oslobađanje od fizičkog tijela je upravo oslobađanje od želja i strasti.

Kroz svijest je sve univerzalno. Zato u praksi moramo gajiti duh univerzalnog viđenja stvari, gdje samo prepoznajemo istinu i život.

Kroz božanski princip apsolutnog pročišćenja, svaku nepravilnost u biću rastapamo do razine beznačajnog. To radimo običnim pročišćenjem tijela, kroz hranu i mentalni sadržaj, kasnije kroz duh.

Voda i kisik su najjači čistači tijela koji obavljaju funkciju detoksikacije oksidacijom viškova.

Medicinska struka ne shvaća princip vode u tijelu, jer vodu promatraju do razine molekularne biokemije, zaboravljajući na energiju duše. Zato predlažu unos velike količine tekućina (2 litre na dan). To je više nego glupo i naivno, jer reguliranje vode moramo prepustiti samom biću. Voda najbolje hladi tijelo, suprotna je vatri i upalnim procesima, ali tamo gdje je višak vode, tu se najprije rađaju bolesti, jer je voda loš vodič energije. Samo čista, blago alkalizirana krv i limfa, imaju prirodan sadržaj količine vode. To je jedino moguće postići preko prehrane integralnim žitaricama i nikako drugačije. Od toga imamo dobar imunitet, mir i zdravlje.

U našem biću postoji samo duša i tijelo. Duša kao čista energija i tijelo kao podjeljena duša, ali je u biti to uvijek jedno, jer tijelo bez duše ne opstaje. Prirodno je da duša i tijelo budu jedno, a to možemo postići samo kroz ljubav, duh i svijest.

Fizički, mentalni i duhovni aspekt bića, samo su razne podvojenosti duše, kao niže i više stvarnosti, kao nesvjesni ili svjesni um.

Spiritualne moći su u tome što možemo pored fizičkog tijela i nesvjesnog uma, osjećati apsolutnu svijest, na način pročišćenja slijepog tijela i beskrajne moći božanske duše.

Kako se pročistiti?

Jednostavno. Držite se samo univerzalnog principa, koji će vremenom, u vašem umu, stvoriti iskustvo univerzalne moći. Morate imati znanje, kojim ćete misaoni proces pretočiti u doživljaj i dobiti potreban mir za dalje duhovno putovanje.

Čistite se, najprije dahom, hranom, mislima. Propuštajte sve akroz sebe, jer je vaše biće samo komadić prostora božanske duše. Dopuštite da se pročišćenjem tijela, vaša duša stopi u jedno s univerzalnom dušom. To stapanje će biti preko energije. Baterija vašeg bića je slaba ako je redovno ne dopunjavate od Izvora. Najmanje što treba biti čisto tijelo jest kroz ljubav, koja je ipak veoma složena i moćna alkemija duše. Kada osnažite ljubav, kada smirite misli, kada um sruši ego, doći će na red i duh, a sa njim se lako putuje ka izvoru duše.

Vaše duhovno pročišćenje i putovanje očituje se kroz vertikalu bića, neovisno od linearnog vremena i vanjskih utjecaja. To putovanje ide od stanica tijela na nožnim prstima, do tjemena glave, preko svih razina stvarnosti. Iznad tjemena glave je istina sa jakom svjetlosti, a odmah iza nje ta Velika duša svijeta, kao izvor beskrajne nepolarizirane energije.

Iz ove prostorne priče možete zaključiti da je sve u vama, samo to trebate spojiti u jedno da bi dobili jak doživljaj. Doživljaj života nije moguć kada se duša preko uma dijeli na sitna osjećanja, koja su beskrajna zbog misli.

Za početak je dovoljno da samo pomislite kako ćete se pročistiti i proces iscjeljenja je već počeo. Udahnite, pročišćenja radi i alkemija počinje, a vi samo promatrajte što sve može uraditi energija. Nemojte se miješati u tome. Budite mirni, prisutni u dahu, budni nad umom i predajte se ljubavi. Važno je napraviti prvi korak puta. Za desetak dana bićete preporođeni, jer je toliko potrebno da se krv i limfa potpuno pročiste od otrova i viškova. I ako vam netko savjetuje da popijete to i to, taj vam ne misli dobro. Iscjeljivanje je pročišćenje na način oslobađanja od svega, a ne dodatnog prljanja prostora bića.

Energija je stvar vaše svijesti. Koliko ste osvijestili tijelo, toliko će energija mirno plesati u njemu. Kod nečistog tijela, energija stvara razne mutacije, koje nazivamo bolest. Ona uvijek nešto stvara, jer njena vibracija ne može biti zaustavljena. Funkcionalno je energija nezadrživa, jer prolazi svaku branu. Problem je u tome, ako energija mora ići zaobilaznim putem, to znači da već postoji nekakva blokada, koja ne blokira energiju, nego skrnavi vaše zamišljeno biće. Bolesni ljudi imaju dušu i energiju, ali imaju i suvišne mutacije koje ne pripadaju tijelu. Toga se moramo oslobađati, da nam tijelo bude vitko i zdravo, a uvid jasan.



UNIVERZALNA BOŽANSKA DUŠA I DUŠA ČOVJEKA

Naše ponašanje samo je neka razina budnosti nad umom i prisutnosti u onome što zovemo život. Od budnosti direktno ovisi metabolizam, kao sklad duše i tijela, kao odgovor tijela na suptilnu energiju. Duša - energija u nama budi neki doživljaj, dobar ili loš, što direktno osjećamo po dahu i ritmu srca. Osjećamo život i po volji, po snazi, ljubavi, radosti, ali i nezadovoljstva, pa i bolesti.

Ponašanje čovjeka je u direktnoj vezi sa umom. Gdje je um tu je i energija. Zato je pogrešno fokusirati um samo na jedno mjesto, možda vanjski doživljaj, možda neka misao, emocija i dr., već um treba biti sveprisutan, neovisan od misli i osjećanja.

Mjerilo sklada duše i tijela, energije i metabolizma je istina, kroz formu ljubavi i mirnog srca.

Od optimalnog metabolizma, temperatura tijela je optimalna. Proces metaboliziranja energije uzroči stvaranje vatre i vode.

Yin stanje stvara vodu, pretilost i pojavu bolesti.

Yang stanje pogoduje kompaktnosti tijela.

Ne valja ni velika temperatura, ni višak vode u tijelu.

Pravilnom prehranom sa integralnim žitaricama, tijelo je pročišćeno, temperatura uvijek normalna, nema potrebe za pijenjem vode, tlak i otkucaji srca su uvijek optimalni. Integralne žitarice daju najbolje ugljikohidrate za stvaranje glukoze u tijelu, koja naviše godi metabolizmu. Pored toga, celulozna vlakna žitarica najbolje reguliraju probavu i čišćenje crijeva. Integralne žitarice možete jesti koliko hoćete, nikada neće doći do stvaranja viškova u tijelu, jer se one lako probavljaju. Druge namirnice su problematične za metabolizam, bez obzira na tradiciju, navike i strast prema hrani.

Običan čovjek ne razmišlja životno i ova priča njemu ništa ne znači, jer uživa u hrani i živi da bi jeo.

Duhovnjaci prilaze hrani na način: jedu da bi živjeli.

Duhovnost nije moguća bez pročišćenja, gdje se, na kraju puta, morate osloboditi i tijela. Pravilnom prehranom i metabolizmom, lako ćete se osloboditi tijela, jer je vaša duša prilično pročišćena, samo joj treba još malo usmjerenosti pažnje uma prema duhu.

Sve ovo pričamo zbog ponašanja čovjeka, koji najprije mora biti slobodan i miran, a onda s doživljajem istine i ljubavi.

Potrebno je znanje, ljubav, sloboda u smislu da radite samo ono što vas smiruje i istina kojom osvjetljavate životni put. Kada se duša sabere, kada se sve složi u jedan duh, onda on dalje radi sam. Međutim, duh se stalno mora obnavljati kao takt u motoru, upravo koliko je taktova srca toliko puta trebamo prevesti um u duh.

Navikavanjem uma na duh, on stvara iskustvo i kasnije se sve dešava automatski. Doživljaj života ne smije biti napor u smislu brojanja taktova srca, već prava radost. Samo kada pažnju uma usmjeravate na duh i život, on neće lutati izvan bića, tumarajući po mislima i osjećanjima. Naravno, ego uvijek postoji, jer postoji tijelo, ali ga um preskače kada je usmjeren na ljubav, istinu i duh. Što se više čistite i što više prizivate mir, to će metabolizam biti normalniji, a um vezan za duh, jer je i njemu tada lakše.

S nemirnim srcem osjećamo se loše. Sa pročišćenom dušom zaista imamo doživljaj prave snage i zadovoljstva.

Gdje počinje i završava životni put čovjeka?

Početak je od stvaranja nove duše. U seksualnom odnosu muškarca i žene, može doći do spajanja njihovih sjemena, to nazivamo oplodnjom, kada se stvori zametak života mlade duše. Od tog trenutka ona već počinje sebe metabolizirati u fizičko tijelo novog bića.

Prvo što se stvori jest krvna žilica od koje kasnije postaje srce i možemo reći da životni put čovjeka počinje s prvim otkucajem srca. Duša i tijelo kao jedno, stvaraju kotač života, što doživljavamo preko ritma srca. Kada metabolizam oslabi, duša više nije vezana za tijelo, srce prestaje kucati, a duša napušta tijelo (kao duh).

Univerzalna božanska duša nema polarnost energije i uvijek je jedno. Duša čovjeka je komadić od univerzalne duše, kao individualizirani život tijela i obavezno dobiva polarnost. Da bi tijelo bilo cjelina s dušom mora joj se približiti, a to se postiže preko mentalnog procesa i osvješćivanja. Buđenje duha nije luksuz, nego stvarna potreba čovjeka, temeljem spiritualnih moći. Apsolutna svijest je moguća s duhom.

Nesvjestan čovjek je prava opasnost po okoliš. Životinja je cjelovita, nema um, ali joj instnkt za preživljavanjem, savršeno veže tijelo za dušu. Kod čovjeka nije tako, jer on ima um i kalkulira. Ali, sa nesvjesnim umom, čovjek ostaje podvojen od duše i može poludjeti, u smislu da ne može kontrolirati nagon i ponašanje. Zato je osvješćivanje preko potrebno.

Društvena kultura ne prihvaća duhovnost, zato je mnogo bolesnih ljudi koje poznajemo i srećemo, jer ljudi nemaju adekvatno znanje, a još manje ljubavi i probuđenu svijest. Veliki je procenat ljudi s poremećenim karakterima, kojima se ego brani. Posljedica toga su šizici, pohlepni ljudi, psihopate, mazohisti i kruti moralisti, s lažnim ponosom.

Preko svijesti, polarizirana energija duše se ponovo vraća u najčistije stanje univerzalne duše. Znači, svijest čovjeka je doživljaj najšireg uvida, temeljem istine i energije svjetlosti.

Kod dominacije sjemena muškarca rodiće se žensko dijete, jer se sve odvija suprotno. Kada je žensko sjeme jače, onda se rodi muško dijete.

Muškarac lakše oslobađa duh, a žena je obdarena da može roditi.

U odnosu muškarca i žene, ženi je uvijek stalo do pravih vrijednosti, do ljubavi. Ona prirodno zna što treba raditi u odnosu. Žena ne želi seksualni odnos bez ljubavi, jer je veoma odgovorna za dijete. Ona se nema čega učiti. Za nju je život stvarnost. Muškarac o tome nema pojma, zato su muškarci više skloni nevjerstvu. Kada je i u muškarcu ljubav probuđena i on postaje veoma pažljiv i odgovoran prema ženi i njenoj prirodi.

Ljubav trajno veže muškarca i ženu, i u tom odnosu suvišan je treći.

Sve počinje iz sjemena, iz vibracije energije Univerzalne duše, s najvišim dometom svjetlosti istine i apsolutne svijesti. Ispada da ništa nije stvarno, da se ništa nije ni dogodilo, sve je već postojalo u apsolutnom prostoru Boga.

I kada se probudimo u punoj svijesti, ništa nismo novo otkrili, sve već postoji. Svijest jedino služi da se oslobodimo materijalizma, ovisnosti od tijela, da se oslobodimo želja, patnji i da se konačno oslobodimo straha od neizbježne smrti tijela.

Ako bih trebao poručiti kako urediti doživljaj života, proizilazi da je najbolje biti na razini bezbrižnog kućnog ljubimca, ali sa punom svijesti i moćnom intuicijom.

Stvoreni smo od energije - duše; najprirodnije je, bezuvjetno se predati njoj već sada i postati jedno s njom. Svaka podvojenost od vlastite duše remeti metabolizam, uzroči nezadovoljstvo, bolesti i naše ponašanje postaje upitno, jer mijenjamo karakter. I nepismeni znaju reći, čovjek bez karaktera kao da nije čovjek.

Ponovit ću zbog početnika, karakter je skladno ponašanje pojidinca, sa svjesnim umom, izvan obrane ega, kao usklađenost duše i tijela. Napadnut karakter slabi kreativnost čovjeka, jer sva energija odlazi na obranu ega.

Ako je netko postigao sve u životu, a ipak osjeća strah, to znači da mu karakterna obrana straha, oduzima svaku radost života. Bolje je ne posjedovati ništa, a biti karakterno čist, umom usmjeren, s mirom i ljubavi u srcu.

Učili su nas da moramo stvarati, posjedovati mnogo toga, i na kraju ispada koliko nešto prigrabiš, toliko ćeš i živjeti. To je naivno i smiješno. Možemo posjedovati samo materijalne vrijednosti, od kojih nas uvijek boli glava; zbog njih dodatno opterećujemo misli i um, čime narušavamo vlastiti metabolizam. Kažu kada netko ima mnogo novaca na bankovnom računu, da ne može u miru umrijeti.

Život je moguć samo sada i svi oni koji žive za jedan dan, uvijek žive u sadašnjem trenutku.

Duhovne vrijenosti ne možemo posjedovati, a život nam znače. To sigurno znači da ljudi vegetiraju u neznanju, željama i patnji, bez dubljeg doživljaja života.

Dok je dijete malo, njegovo tijelo i duša su jedno, jer između njih još nije razvijen um, koji će ih podijeliti. Božanski je princip kada su duša i tijelo jedno. Pojavom osjećanja, misli, govora, razvija se um i zauzima mjesto u trećem oku, točnije pinealnoj žlijezdi hipofize mozga. Gdje je pažnja uma usmjerena, za njim duša vibrira.

Za čovjeka je um najbitniji, jer od njega ovisi ponašanje. U društvu ništa nije postavljeno temeljem duhovnosti pojedinca, nema preventive i sve se svodi na saniranje posljedica, kada je već kasno. Zato su bolnice prepune ljudi koji se najviše žale na nezadovoljstvo, strah i psihosomatsko reagiranje, a to je u suštini poremećaj metaboliziranja energije duše u tijelo, kada karakter nije čist, već se karakternim obranama brani ego. Oko nas su nezadovoljni ljudi, puni bijesa i tuge, uznemirenih srca bez ljubavi. Nitko nije miran, jer je opće prihvaćeni društveni stav da se radi o suvremenom življenju, koji guta ljude ne dajući im predaha za mir.

Ako nam je stalo do napredovanja, onda se jedino trebate baviti umom. To je direktan put buđenja snage. U tu svrhu služi meditativna praksa. Nepraktično je baviti se nečim što ne smiruje um. Bilo koja aktivnost, za um je dodatno uznemirenje. Um jedino miruje kada prati kreativnost čovjeka, a vi razmislite što bi to moglo biti. Kreativnost je sve ono što vas čini mirnim. Možete biti nemirni dok spavate, ali također možete biti mirni kod težih fizičkih napora, u ovisnosti da li radite ono što želite biti.

Snaga uma se očituje kroz mir koji možete sebi dopuštiti.

Nezrelo i nedovoljno osvješćeno dijete se raduje željama, a čovjek se raduje ljubavi i životu. Djeca su zbog želja uzbuđena i nemirna. To i jest princip materijalizacije fizičkog tijela. Kada dijete postan čovjek i ono će se radovati životu.

Ako zreloj osobi misli i dalje služe radi želja, onda nije dobro, jer je želja izvor patnje i svih poremećaja metabolizma.

Svaka aktivnost čovjeka, preko tijela i uma, samo je najdublja želja za doživljaj života. Uviđamo da nas želje čine tužnim, ali je također točno da nismo u stanju percipirati duhovnu stvarnost. Vapimo da smo u ljubavi, da smo radosni, da smo živi, ali na sasvim pogrešan način, preko nekog trećeg (preko hrane, novca, sexa), a sve je u nama, u našoj duši, u našem umu i mislima. Doživljaj života je potpun sklad duše i tijela, kao potpun mir misli i uma. Za mir ne smije biti podvojenosti duše i tijela, mentalnog i fizičkog aspekta.

Kada bi čovjek bio apsolutno svjestan, onda se ne bi morao ni roditi. Ovaj svijet kao božanska čarolija, beskrajno je zanimljiv. Naravno, u čaroliji će uživat samo oni koji sebe smire, koji shvate što je duhovna stvarnost (da je to apsolutno čist prostor bez ičega), i onda se ne bi smarali materijalnim željama, nego bi imali samo duhovnu želju. Međutim, ni sama duhovna želja nema smisla, jer prelazi u potpun uvid stvari, kada postajemo svjesni i oslobođeni svake ovisnosti.

Percipiranje stvarnosti ili moć prosuđivanja čovjeka, praktički je cjeli životni vijek tijela radi prevođenja u čistu dušu - energiju. Na početku je bila samo duša i sve mora završiti kroz dušu. Tijelo mora nestati, jer je to stvar postojanja. Kako gubitak tijela ne bi bio bolan i kako ne bi izravno čekali taj bolan trenutak, postoji duhovnost koja nas može osloboditi tog straha. Procedura osvješćivanja tijela je čitav proces kroz odrastanje i sazrijevanje ličnosti čovjeka. Netko u tome uspije, a netko ne.

Mentalni sadržaj čovjeka, kroz misli i um, između je slijepog tijela i božanske duše - energije, u trećem oku i pinealnoj žlijezdi hipofize mozga. Normalno je da um „hoda“ po vertikali bića, od glave, do tabana nogu, preko kralježnice i prednje strane tijela, preko simpatičkih i parasimpatičkih nerava, preko arterija i vena, preko limfotoka. Samo na taj način život ima pun smisao, mir, ljubav, istinu, radost i slobodu. To je taj osvjetljeni put, gdje postoji i tijelo i duša i energija i duh i svijest. Izvan tijela postoji nešto što pripada drugome. Samo ono što je u biću, možemo reći da je cjelina. Ono izvan tijela samo može biti umišljena želja, zato što nam mnoge stvari izgledaju lijepo i očarani smo njima. Zajedničko za naše biće i ono izvan njega je samo energija i upravo sve moramo promatrati kroz nju. Čovjek kao svjestan entitet ne mora biti hrčak i skupljati sve što mu treba za život, jer to nije moguće. Zato postoji svijest, kao čist duhovni kanal kojom primamo energiju u izobilju.

Bez svijesti nije moguće biti sveprisutan kroz sva tri aspekta života, nego će uvijek biti neka prevaga prema fizičkom ili mentalnom aspektu, ali to čini čovjeka podjeljenim na duši, mijenja se karakter i ukupno ponašanje.

Ako je duhovnost prava stvar, koju još uvijek nismo spoznali, onda moramo poslušati iskusne majstore života koji će nam tu stvar približiti. Kroz misli i um moramo se odreći svega, od logike do svih želja. Praktički, ničega se ne odričemo, samo dajemo upute umu i vežemo ga kao psića da bude miran, jer tek tada najdublje doživljavamo život.

Učite i probajte.



SVIJEST JE PRIRODNA STVAR

Normalno je da čovjek bude svjestan, ali tu postoje mnoga ograničenja od samog bića i tijela.

Priroda svijesti je u tome što je ona ničija, kao što istina nikome ne pripada, kao što svatko živi životom koji nije njegov i na kraju svi imamo Boga a ne znamo za njega.

Svijest se temelji na energiji, na duši, na istini, na svjetlosti, na pročišćenju do razine apsolutnog. Od fizičkog tijela do Apsoluta, vibrira energija na sve strane holograma svijeta i odvlači pažnju misli i uma. Teško je koncentrirati se u sebe, na život, srce, na mir, na radost, ljubav, na zdravlje i imunitet, kada je prostor prirode beskrajna čarolija svega stvorenog. Od samog početka dok smo bili djeca, radovali smo se svemu i to su postale naše navike. Sada, u zrelijoj dobi, duhovnjaci govore kako se trebamo odreći tih navika, da postoji nešto mnogo bolje što nije za djecu. Radi se o nekakvom pročišćenju, o duhu, o nekakvoj uzvišenoj svijesti, kao da sada nismo svjesni. Možda je to stvarno tako, ali o tome valja malo dublje promisliti, a nas nosi vrijeme, dan i noć, obveze. Sve više izgleda da život ne služi pravoj svrsi, nego se kroz njega provlače mnoge nebitne stvari. Teško je u općem metežu aktivnosti i stresa, pronaći svrhu života.

Neki kažu da je to jednostavno, samo trebaš zažmuriti, smiriti se i odlijepiti sa ovog planeta, i ugledati nekakav drugi ambijent beskrajnih boja u vidu najveće čarolije svijeta. Oni koji su to iskusili kažu da ništa u prirodi nije vrijedno tog doživljaja.

Lako je biti svjestan u toj tišini apsolutnog mira, gdje ničega nema, ali budi miran ovdje na Zemlji, između neostvarenih želja i svih zvijeri koje te vrebaju kroz ponašanje ljudi. Kada ne bi bilo strašno umrijeti, pa svi bi pohitali prema toj svijesti, prema tom miru. Čovjek je svemu sklon i lijepom i ružnom i želji i patnji i radosti i tugi, ljubavi i mržnji, zdravlju i bolesti, istini i laži. Čovjek je samo griješno biće, ne zato što je on takav, nego je takva priroda stvari u kojoj živi. Ništa nije trajno, sve je prolazno i relativno, kroz vrijeme u kome ne možeš uhvatiti ni kraj ni početak. A kako urediti život, kada ne znaš odakle početi i kuda ćeš završiti. Zato se prepustiš maštanju, željama, znaš da je to šarena laža, ali bolje i to nego biti pijan, drogiran, baviti se kriminalom i ostalim glupostima, radi nekakvog smirivanja u glavi.

Ipak sam sklon povjerovati, čovjek ima um i može pronaći razumnu mjeru za svoje ponašanje, kako bi bio radostan i kako ne bi smetao drugima. Nekada je to bilo mnogo jednostavnije, ljudi su bili prirodniji, osjećali ljubav, družili se, imali vremena za drugoga, rađali djecu i to mnogo djece, imali strpljenja za život, bili u svemu dobronamjerni. Danas ništa nije tako. Malo je onih koji bi znali prikočiti u suvrmenosti i vratili se unazad sto godina.

Najveći je problem sviju nas što nemamo pravu odluku. Ako odlučiš stvarati bogatstvo, onda se predaš tome i to nekako ide. Ako se predaš duhu, onda nemaš ništa, ali si samo miran. U tome i jest problem što običan čovjek ne može sam odlučiti, a nije dovoljno pri sebi poslušati pametnijeg i iskusnijeg. Kako se odreći svega zbog jednog mira i svijesti? Je li to glupo? Bilo kako bilo, ništa tu nije jasno, dok sam ne stvoriš neko iskustvo, koje će te pogurati na neku stranu. Opekli smo se od mnogih promašaja, ali i to je bilo iskustvo života. Najgore je što nismo skloni učiti iz tuđih pogrešaka, već želimo sami pogriješiti. Ono što pametan vidi u drugome, budala mora potražiti u sebi.

Dogodilo mi se neko iskustvo koje nisam čuo od drugih ljudi, niti sam ikada video u prirodi. Bilo je to posebno, mnogo jače, sa mnogo boja i svjetlosti, nego kada sam se prvi put našao u čudu orgazma. To bih iskustvo rado podijelio sa vama, no nemam riječi kojima se može opisati čarolija. Naravno, za nju moraš biti jako miran da ne bi propustio ono bitno. To je slično kao kada majka priča djetetu bajku o vili i vilenjacima, prije spavanja, a ono se preda priči, uživi se u nju i tako zaspi. Kada vi budete tako mirni kao dijete, ispričat ću vam čarobno iskustvo duha.

Ako želite svijest, najprije morate znati dvije stvari. Tijelo je moguće samo u prostoru vašeg bića, a svijest je moguća samo u prostoru Apsoluta. Koliko je čudno, toliko jednostavno spojiti krajnosti komplicirane materije tijela i apsolutno čiste svijesti. To je moguće samo na jedan način, da tijelo dovedete na proplanak gdje ničeg nema, to mjesto je jako osvjetljeno, a vi od jake svjetlosti ne vidite ni tijelo, samo uviđate slobodu te svjetlosti. Dok se penjete do tog mjesta normalno vidite ovu prirodu, ali kada dođete u to sveto mjesto, koje se zove istina, onda doživite tu svijest, od koje vam savršeno bude jasno što život jest. Taj prostor i to mjesto nalik su vječnom miru u kome počivaju vaši preci. Vi niste morali umrijeti da bi doživjeli taj vječni život. I onda odlučite čemu ćete se predati: željama ili životu?

Kada jednom stvorite iskustvo svijesti, to je slično kao kada ste prvi put progovorili, prohodali, provozali bicikl, počeli pisati rukom, doživjeli ljubav i čaroliju orgazma. Sve su to iskustva koja ne možete zaboraviti. A svijest je iskustvo nad iskustvima, jer je osvjetljena istinom koju nitko ne poznaje. Poslije se lako odlučite, da li ćete dan provesti u jelu i piću ili ćete mirno uživati u svijesti. Ne samo to, kada ste svjesni, mijenja se vaše ponašanje. Svi primjete da zračite svjetlošću, svi vas vole, jer ste prema svima pažljivi, ljubazni i nekako ste odgovorni za izgovorenu riječ. To se ljudima jako sviđa. Od jednog običnog smrtnika, samo što ste se popeli do istine, postali ste svjesno biće. Pa to ništa ne košta, niti je naporno. Pa to može svatko i svijest je normalna pojava za čovjeka.

Ako me pitate gdje se može svijest naći u običnom čovjeku, reći ću vam; svijest nigdje nije moguća bez istine i duha, a vi mozgajte što bi to moglo biti. Istina je najčista vibracija energije svjetlosti i pitajte se u čemu to vidite oko sebe, ili ne vidite istinu ni u čemu.

Upamtite, istina je najblještavija svjetlost, kada ona sine, sve drugo nestaje, pa i vaše tijelo. To je toliko čista vibracija energije, gdje se materija rastapa i nestaje. Vidite li oko sebe nešto svjetlo svjetlo, ili je ipak sve nečisto? Za čistu energiju svjetlosti, cjela priroda je nečista, jer je upravo stvorena od energije, ali zbog ograničenosti materije i njenih zakona, istina bježi tamo gdje je vibracija čista i mi to ne vidimo. Istina štiti apsolutni život i Boga, od prljanja sa strane.

Naše biće je prirodno kada duša pravilno oblikuje tijelo. To je slučaj prije rođenja, u meditaciji i punoj svijesti. Mentalni sadržaj kroz misli i um, kao svjestan entitet za vođenje duše i oblikovanje tijela, najmanje služi svojoj svrsi. Sve se to dešava s razlogom, jer je energija munjevita, a materija je ne može pratiti, tako su uzrok i posljedica u dubokoj podvojenosti. U relativnoj prirodi sve je moguće, gdje se uzroci ne vide, a posljedice su nesagledive, jer nikada nije prisutna istina.

Mala beba nezna ništa reći jer još nema iskustvo uma, još nije ništa doživjela. Tek kada u mislima počinje skupljati sličice od osjetila, stvori se iskustvo uma i ona progovori. Tako se ponašaju i zreliji ljudi. Govoriti mogu svi, a zanimljiv je onaj tko govori istinu, a istina nije moguća bez duhovnog iskustva.

Svijest je kada se rasuta duša od misli i uma, sabere u jaku snagu duha. Kada se od svega rasutog u našem biću, sve dovede u red, pročisti, a tijelo ostane kao šuplja cijev čije su stijenke samo aura duše. Onda se ta aura lako vezuje za čistu svjetlost. To postaje moć, a moćan čovjek može sve i uzor je svima. Duhovna moć nema cijenu u odnosu na moćnike materijalnih bogatstava. Snaga duha je istinska snaga Boga, a svijest nema nikakvu snagu jer nije fokusirana na ništa, ona je sloboda uvida, poput istine i svjetlosti. Svijest je božanski mir.

Čovjek bi najlakše probudio svijest da je izoliran od svega, kao pod staklenim zvonom, da ne vidi i ne čuje ništa. Zato ovi istražuju Svemir, jer žele doći do svijesti preko moćnih tehnologija, jer svi ti moćni umovi nemaju iskustvo duha i njegove neograničene snage. Duh je toliko pročišćena vibracija energije da se ne može za ništa vezati, izuzev za energiju svjetlosti.

Model svijeta sadržan je u prostornom hologramu našeg bića. Zavezanih očiju moramo osjećati gdje se što nalazi u biću i čemu služi. Ali, mi se time ne bavimo. Pažnja našeg uma je vezana za neke druge stvari koje se tiču naših želja. Zato kažemo da nitko nije glup, jedino nije budan nad umom. A svijest je opća budnost, bez koje nije moguć najširi uvid. Tu ne postoji krivac, jer se sve dešava temeljem uzroka i posljedice. Jedini je problem patnja i strah. Da nije toga gdje bi čovjeku bio kraj. I otuda proizilazi, želja i patnja nisu slučajne, već imaju svoju svrhu; drže čovjeka prikovanog za fizičko tijelo, jer u njemu je duša, koja uporno pokušava povezati se s tijelom. Opet je sve samo duša i samo energija i samo um. Sve drugo je kolateralna šteta. Cjela priroda je kolateralna šteta za božansku dušu, ali bez nje nije moguća kreacija svijeta.

Čovjek mora negdje biti, u nekom izdanju uma. I to je igra energije.

Duhovne vrijednosti su nedodirljive, njih nitko ne može posjedovati, svačije su i ničije, njih se jedino može biti svjestan. Uzrok svemu možemo pronaći analizom posljedice. Nitko ne može reći: „Moj život, moje tijelo, moja stvar svijesti“, jer kada nesvjesni rode dijete bez ljubavi i ono će biti nesretan čovjek. Znači svijest ne može biti stvar volje pojedinca, jer se kroz nju iskazuje božanska nota.

Uz ljubav čovjek osjeća svoju dušu, a uz svijest i božansku.

Čovjek se mijenja u duši, preko uma. Bez obzira u kakvom je stanju netko sada, preko duše i uma može popraviti karmu, krvnu grupu, čak i genetski kod.

U duhu čovjek nije ograničen i nema sudbinu, već sam upravlja svojim bićem.

Istina nikada nije moguća u dijalogu praznih priča. Do nje se dolazi dubljim promišljanjem, mirom, u dubljem doživljaju života. Kroz ljubav se sve to lako postiže. Kada ljubav nije probuđenja, znanje će biti od koristi, ali kada nema ni ljubavi ni znanja, onda počinju nevolje pojedinca.

Misli, um, duh i svijest čovjeka ne smiju biti stvar slučajnosti ili sudbine. Ne vidimo dušu, ne vidimo energiju, mentalni procesi se odvijaju munjevito, ali postoji nešto što osjećamo kao eho duše, kao „disanje“ duše, a to je pravilan dah i miran ritam srca. Sve će doći samo od sebe, ako te dvije stvari održimo. Sve dolazi u ljubavi i meditaciji.

Iz perspektive materije, Apsolut je nezamislivo savršenstvo Boga, kao najdublja inspiracija života.

Iz perspektive Apsoluta i svijesti, materija kao da ne postoji, jer je ništavna prema snazi vakuuma Boga.

Život i tijelo samo su dvije krajnosti jednog prostora, i da nije manipulativnog uma, nikakav problem ne bi postojao. Možemo postići stanje svijesti u kome je um poistovjećen sa njom. To je ujedno jedini način da se duhovno i materijalno mogu povezati u JEDNO.

Za primjer uzmimo običan pogled u kap vode. Čini nam se da je sve jasno. Pogledajmo tu kap kroz povećalo i što ćemo vidjeti, kapi više nema, izgubila se u prostoru. To vrijedi za cjelu materijalnu prirodu; ona se gubi u prostoru Apsoluta, jer je beskrajna energija jednostavno proguta. Ljudi doživljavaju prirodu objektivno, relativno i prolazno u vremenu, pri čemu ne doživljavaju energiju koja je stvorila prirodu i pročišćenu vibraciju preko duha, kojim će priroda biti vraćena sjemenu iz kojeg je stvorena. Ta igra energije je evolucija materije.

Bez istine, ništa vam neće biti jasno.

Temeljem svijesti beskrajan prostor svijeta postaje poistovjećen sa prostorom vašeg bića, u kome je početak i kraj života vaše duše.

Kroz duh sve se vraća na početak.


Komentar:

Govor čovjeka, kao fokus i sadržaj uma, treba se formirati iz srca, a ne iz glave kako svi radimo. Kada malo dijete progovori, ono to radi iz srca. Nadareni pjevači samo su ljudi koji pjevaju srcem. Probajte otpjevati nešto iz srca, lako možete postati zvijezda, jer u srcu je istina života vaše duše.



DA LI BOG POSTOJI I POMAŽE

Sve što možemo logički zamisliti i razmuno prosuditi o Bogu, ostaće samo relativnost bez konačnog odgovora, bez istine. Za Boga ne možemo biti ni ZA ni PROTIV, dok nam se sam ne pokaže, na način duhovnog pročišćenja, utjelovljenja u prostor našeg bića, kroz svijest. Bog ne smije biti stvar vjerovanja i sudbine, niti objektivna realnost, već potpuna svjesnost, temeljem apsolutne istine, kao svjetlost.

Bog je cjelina duhovnog prostora svijeta, kao univerzalno JEDNO, izvan čega ništa drugo ne postoji. Sama univerzalnost čini Boga apsolutnim, sveprisutnim, svemoćnim.

Prostor Boga doživljavamo na naš način, ne apsolutistički, već relativno, dodajući vrijeme, koje dijeli univerzalnost Boga i zato ga ne možemo sagledati cjelovito.

Apsolut je sam sebi dovoljan, a ova priča je temeljem relativnosti koja se ipak uselila u savršeni prostor Boga.

Život kao postojanje, nije moguć izvan prostora Boga.

Sve ovo jedino ima smisla ako je oživljeno u svjesnom entitetu. Tko u prirodi razmišlja o Bogu, valjda samo čovjek, jer posjeduje spiritualne moći, za duhovno uzdizanje do razine istine i svijesti.

Suština Boga, života i postojanja, upravo je u istini, kroz svijest, da je prostor bića JEDNO s prostorom Boga, kroz duh i svijest koja može biti apsolutna u relativnom biću. Nečisto biće je samo izdvojilo sebe iz prostora Boga i dalje koristi prostor Boga za život i postojanje, ali na jedan primitivan, nesvjestan način.

Sve što je stvoreno u Apsolutu, oblikovano je energijom, koja opstaje samo zbog konstante vibracije. Konstanta znači da nije bitno hoće li u prostoru biti samo jedna vibracija ili beskrajno mnogo vibracija, ako sve one čine konstantu. Ta konstanta je veoma primjerena i bliska apsolutnom. Kao takva, energija potpuno ispunjava prostor Boga, suptilno, uz neizbježnu čaroliju svijetlosti koja dolazi od istine o Bogu.

Apsolut nam se čini kao PRAZNINA, ali to je beskrajni VAKUUM, koji beskrajnom snagom privlači svaku vibraciju energije, bez obzira gdje se ona nalazi u prostoru, Djelovanje vakuuma je duhovna suština svijeta, koji bezuvjetno primorava energiju da se uvijek usmjerava ka središtu vrtnje kreacije svijeta. Energija će nailaziti na razne prepreke, ali je ništa neće spriječiti da pročisti vibraciju do razine apsolutne istine i svjetlosti.

Ako je nešto izvan Apsoluta, mora imati nekakvu realnost. Sam Bog ne spada u realnost jer je beskrajno apsolutan. Realnost pripada energiji, u opsegu svih mogućnosti, od vibracije svjetlosti, do vibracije materije. Znači, energija daje sve mogućnosti stvaranja materijalne prirode, pri čemu se uređuju svi odnosi ili promjene. Zato energija posjeduje metafizičku realnost.

U odnosu na Boga, život i postojanje, naše biće je ipak komadić tog prostora, u kome je sadržan cjeli svijet, na način hologramske neometanosti. To je moguće preko duše, koja u prostoru bića čini individualizirani život.

Univerzalna kozmička energija nema polarnost, a duša je polarizirana energija, jer joj se smanjila gustina vibracije kroz fizičko tijelo. Duša je stvorena iz sjemena vrste i može biti ženska ili muška, jer bez te polarnosti ne bi bilo moguće oblikovati materiju.

Duša postoji jer su mogućnosti energije to dopuštile, i ona će uvijek biti vezana za vakuum pročišćenja - evoluciju.

Sve stvoreno mora završiti pročišćeno u Apsolutu, kada dođe pravo vrijeme, kada sazrije sjeme duha. Nikada ne moramo misliti i dovoditi sebe u stanje želje, da li će nešto biti ili neće. Uz smirenost, moguće je sve, uz nemir, šanse su minimalne.

Čovjek je cjelovit jedino preko jasnog doživljaja života. Uvid je stvar apsolutne svijesti, koja je moguća, bezuvjetnom predajom svega što predstavlja naše posjedovanje: misli, um, osjećanja, sjećanja, ljubav, duh, fizičko tijelo i mentalni sadržaj. To je istinsko pročišćenje, u smislu slobode svijesti.

Sve ono što je nemoguće u fizičkom tijelu, moguće je u duhu, a istinito u svijesti.

Iscjeljenje je stvar misli. Što mislite u to vjerujete, jer ne bi razmišljali o tome. Život nije ni misao, ni vjera ni sudbina, život je stvar prostora, po principu svjetla i tame, čistog i prljavog.

U čovjeku postoji svašta, ali on ne reagira na sve. Slabost je primjetna kod želje, patnje i boli. U ovisnosti gdje ste sada, u želji, patnji ili boli, vaše će ponašanje oblikovati misli, jer ne možete ostati ravnodušni. Kada misli krenu, vi postajete ono što mislite. Bez obzira što je sve stvar više sile, energije i Boga, ipak imate mogućnost misliti slobodno. Sloboda vam nikada nije uskraćena, ako je niste sami sebi oduzeli kroz grijeh.

Pročišćenje ima za cilj sabiranje raskomadane duše na mnogo misli, osjećanja, riječi i sjećanja. Duša nije pokidana od mira, nego od pretjerane aktivnosti misli i uma. Sve je u vašim rukama, bez ikakve sudbine i vjere. Mislite ono što želite biti i želja će biti ostvarena. Čovjek ima mnogo želja, ali nije siguran i odlučan za svaku, zbog toga se one ne ispunjavaju. Ni to nije slučajno, jer svaka želja koja nema veze sa istinom života, bježi iz misaonog procesa i nikada ne bude ispunjena. Na njenom mjestu ostane ožiljak kao patnja, a to mjesto energija uvijek zaobilazi i ono će vremenom postati bolesno mjesto, kao nezbrinuto dijete.

Tako se bolesti rađaju, običnim izmišljanjem, ali se lako iscjeljuju usmjerenim promišljanjem. Što je bolest teža, u smislu patnje i boli, lakše se iscjeljuje, jer je bliža svojoj suprotnosti. Početak bolesti treba dosta vremena da pređe put do svoje suprotnosti, do zdravlja.

Tko shvati suštinu muškog i ženskog, dana i noći, uzroka i posljedice, relativnog, metafizičkog i duhovnog, stvorit će uvid u svaki vid stvarnosti, biti će mu jasno i neće biti zbunjen.

U našem biću postoji jedno mjesto koje može sabrati sav potencijal koji imamo, kroz životnu silu i energiju. To mjesto je srce, kao prirodan ritam metronoma, po kome se ravnaju sva glazbala orkestra, sastavljena od svih organa tijela i njihovih funkcija. Tako nastaje harmonija braka duše-energije i tijela, u jednu finu himnu života, od koje nas hvata jeza i milost, svima nama poznatu, ali često neprobuđenu ljubav.

Ljubav je stvar pročišćenih bića i mirnih srca, za koju nije potrebno znanje nemirnih umova sa rasejanim mislima i oslabljenom dušom. Podržite ljubav i biti ćete uvijek radosni. Ona ne ovisi ni od koga, ne pita nikoga, ne traži ništa, čak ni vas ne pita. Ljubav je jedina alkemija, moćna spojiti u JEDNO, dušu, tijelo i život, na jednostavan način najdubljeg doživljaja milosti u srcu.

Obzirom da je sve stvar pročišćenja prostora, ni ljubav neće ostati samo na braku duše i tijela. Snaga ljubavi biti će pretočena u sjeme duha, kao jače i čistije vibracije, na putu ostvarenja. Na taj način, relativna sloboda vaših misli, koja stvara buku i nemir, mora preko duha, istine i svijesti, preći u pravu slobodu života.

Zato morate biti budni, pratiti dan i noć, osjećati zemlju i nebo, biti zahvalni, pažljivi, ljubazni i odgovorni za grijeh. Kada imate mir, neće doći do grijeha i tu je sve jasno. U slučaju grijeha, koji vam neda mira mislima, morate poduzeti nešto na oslobađanju od toga. Osobađanje od grijeha se odnosi na bezuvjetnu predaju i dopuštenje višoj sili da vam pomogne, do razine istine i svijesti, kada dalje možete sami.

Nemojte samo spavati, jer time ništa ne popravljate. Čovjek je budan kada ga drži viša sila, kao ljubav, kao svijest. Biti budan nije naporno, naporno je bježati od istine, skrivati se iza grijeha, patiti i završiti u bolesti. To zaista nikome ne treba, pogotovu što nemamo pravo na takvo ponašanje, temeljem odgovornosti za druge duše, mir srca i čistoću prostora života.

Mi nismo životinje koje stalno bježe i bore se opstanak, uz najveću dozu straha, kada ne stignu ni disati.

Svatko može imati božanski mir, samo temeljem bezuvjetne predaje i dopuštenje višoj sili - svijesti, da ga vodi kroz prostor života. Svijest nikada neće biti sila, ipak se radi o najširoj slobodi uvida stvarnosti.

Kako logika i razum ne bi bili buka i napor u vašoj glavi, usvajajte svijest, koja će vas osloboditi svega.

Oslobodite se relativne ovisnosti i u svemu tražite ljubav i istinu.

Predajte se svom srcu i sve radite iz srca, jer vam je ono život. Sve što osjećate iz vana najprije propustite kroz srce, da ne bi završilo u beskrajnim mislima. U srcu je uvijek istina.

Ne smarajte se znanjima koja nemaju kraj i ne vide istinu, nego se predajte najvećem duhovnom znanju - miru.

Dopustite da vam se dogodi viša stvarnost, jer ste zaista dio nje. Dopuštite odrastanje, sazrijevanje, ljubav, istinu, svijest, radost i slobodu. Sve je u vama i sve je stvar dopuštenja.

I kako Bog pomaže?

Jednostavno, na svaku misao o Bogu sama misao stane, jer nezna što misliti. Misli su temeljem osjetila, a u slučaju Boga osjetila su nemoćna. Ne morate siliti sebe na misli o Bogu, ne morate Boga voljeti, ne morate vjerovati u Boga, samo budite svjesni da je vaše biće istinski uronjeno u prostor Boga. Budite svjesni da je vaš život uistinu život univerzalne duše. O Bogu ne trebate misliti, s Bogom se trebate sjediniti. Ako vam to ne ide, pomoć potražite kroz ljubav, ona će vam pokazati kako se to radi.



LJUBAV DIREKTNO UREĐUJE ODNOSE LJUDI

Svi imamo dušu, čija je suština energija, upravo ona energija svjetlosti, nepolarizirana, sa jedinstvenom vibracijom.

Duša u fizičkom tijelu postaje izdvojena od cjeline, za onoliko kolike su potrebe fizičkog tijela.

Kroz dušu, svi smo JEDNO.

Preko fizičkog tijela svi smo braća i sestre, temeljem braka duše i tijela (srca). Prirodno je da braća i sestre uvijek budu u ljubavi, neovisno o braku njihovih roditelja (duše i tijela).

Od duše i njene energije nemamo problema, jer je ona suština duhovnog prostora svijeta i života. Problemi dolaze od tijela, koje ne ispunjava bračne obveze, ne prati dušu i njene metafizičke zakone, već se ponaša kao svaka druga materija.

Čovjek je izuzetak u prirodi sa razvijenim mentalnim sadržajem i spiritualnim moćima, gdje može urediti svoje postojanje direktno preko univerzalne svijesti. Sama svijest daje upute za život. Tamo gdje svijest nije na jasnijoj razini uvida, postoje mnogi problemi, koji se odražavaju na ukupno ponašanje pojedinca, mijenjajući njegov karakter, što uzroči asocijalno ponašanje, od obične želje, preko nezadovoljstva, patnje, do bolesti i arogancije.

Svi smo rođeni tako normalni i prirodni, sa dubokim doživljajem života u srcu, sa bezuvjetnom ljubavi prema svemu. Nešto se usput dogodilo i postali smo nekultivirano biće s kojim se mora raditi sve od početka. Malo dijete božanski živi, a odrastao čovjek se idiotski ponaša, jer nema ljubav i širi uvid.

Cilj priče nisu posljedice nesvjesnog ponašanja, nego nastavak života kada je nestala ljubav.

Moramo se vratiti na energiju duše koja je uvijek čista, kao konstanta vibracije, kao istina, kao svjetlost i nositelj duha. Zato je duša u svemu božanska. U svakom obliku prirode, duša je uvijek JEDNO, koja služi tom obliku i može biti blokirana od oblika i njegovih potreba. Kod čovjeka um rabi dušu na mnogo načina, preko misli, osjećanja, sjećanja, emocija, želja, ega i na svaki drugi način u čemu je um umiješan. Valjda, dok duboko spavamo (najviše dva sata preko noći), um miruje, inače je uvijek aktivan.

Prirodu spoznajemo preko duše i život doživljavamo preko nje. Prijatelje i druge ljude, također poznajemo preko duše, jer tijelo nezna govoriti. Ako su nam sve duše JEDNO, zašto smo podvojeni zbog slijepog tijela, koje nije krivo? Odgovor je jednostavan. Tamo gdje postoji ljubav, odnosi su harmonični i duše plešu bez problema. Gdje nema ljubavi, tijelo je ugroženo (duša ne može biti ugrožena jer je energija), nema braka između duše i tijela i onda se ta duša žali da ima problema u braku s tijelom. To vide i osjećaju sve duše prijatelja, a hologramski i sve duše svijeta.

Zato ljubav ima daleko širi smisao od onog običnog poimanja zaljubljenog muškarca i žene.

Preko ljubavi praktički i prirodno pomažemo održanje svakog braka duše i tijela. Tamo gdje je ta veza poljuljana ili prekinuta, svi prijatelji pomažu, preko energije duša, da se stanje popravi. Tako se može iscijeliti svaka slabost. Onaj tko duboko osjeća ljubav i život, ima moć preko svoje duše, osnažiti dušu prijatelja ili poznanika, koja će popraviti odnos sa tijelom.

Energije uvijek ima u izobilju, tu duša nije problem, ali ako tijelo ne može primiti energiju za unutarnje organe, snagu, imunitet i zdravlje, nego energiju stalno rasipa u mislima i umu, željama i strastvima, onda tu nije kriva duša, nego tijelo.

Kako osvjestiti tijelo da se ponaša u skladu s dušom?

U ovom pitanju je sadržano sve što se tiče radosti čovjeka.

Stvar je jednostavna. U djetinjstvu je bilo sve u redu, dok nismo mislili, dok nismo imali krupnih želja, dok nismo ušli u grijeh. Sada smo zreliji a nemoćni. Naša zrelost je naivna, jer se samo vidi veliko tijelo, bez izgrađenog duha, a duh je snaga, ne fizičko tijelo. Mnogi vjeruju, tko ima veće tijelo da je jači, međutim, to nema veze s duhovnom snagom. Na Istoku njeguju razne discipline tijela, radi izgradnje duha, s kojim se sve može.

Sve možemo popraviti ako posljedicu vratimo na uzrok, onim redom kako se stvarala.

Kada oživimo ljubav, nećemo sebi ponovo dozvoliti promašaj u braku s dušom, nego ćemo biti njoj zahvalni, pažljivi prema njoj i potpuno odgovorni za svoje postupke, od izgovorenih riječi, do svega drugog što čini našu fizičku i mentalnu aktivnost.

Naravno, brak je svetinja, ali ne društveni brak muškarca i žene, u kome ljubav nije bitna, već prirodan brak duše i tijela, koji bez ljubavi ne može opstati i tijelo će propasti, jer nije sebe pročistilo u duhu božanstva.

Zbog slabog tijela, duša kao bračni drug, ostaje ranjena, međutim to je samo figurativno rečeno, duša je uvijek zdrava i mlada, jer je čista energija svijetlosti. Umjesto da zadovoljna duša pulzira kroz srce u ljubavi s njim, ona će ovoga puta liječiti rane nerazumnog tijela.

Kroz brak i ljubav duše i tijela jasno se vidi tko je original a tko kopija stvarnosti. Tko će živjeti, a tko mora umrijeti. Svijest je jednostavna i prirodna, jer se samo tiče istine, koja osvjetljava ljubav duše i tijela. Bez ljubavi ništa duhovno nije moguće, jer je tu životna sila slaba, jer se duša troši na nebitne stvari, a samim tim ni svijest nije moguća.

Osvjestiti tijelo znači pročistiti ga do razine kada će moći zadovoljiti dušu, da njena energija neometano struju. Brak bez slobode i ljubavi nije moguć ili je obično mučenje, osuđeno na propast. Kada se energija muči kroz tijelo, ne postoji radost, već negativitet temeljem slabog imuniteta.

Samo čist čovjek može biti jak, kao predvodnik i uzor sebi i drugima. Taj samo gleda naprijed, nikada se ne osvrće iza sebe, jer zna da je čist. Bolestan čovjek je neznanje i grijeh prema duši, jer se jasno vidi zbog čega je tijelo bolesno, zbog želja i strasti, zbog bluda i grijeha.

Obično svi sažaljevamo bolesne ljude, a u suštini trebamo ih primorati da se izjasne, da li su za život ili nešto drugo. Život je u svemu radost, ali ne može biti neodgovornost. Svi znamo što znači uživati u nečemu, ali smo ipak odgovorni da to ne radimo, jer ćemo ući u dublji grijeh. Neodgovorni pojedinci sebi dopuštaju svaku maštu, želju i predaju se njima, bez mogućnosti sagledavanja posljedica, po njih same, obitelj, društvo i najširu zajednicu. Bolestan pojedinac čini bolestan svijet. Upravo duhovnost ne živi jer pojedinac nije duhovan.

Nastavak priče slijedi u dubljem promišljanju.



SVIJEST I DIJALOG NA TI

Život nam promiče temeljem prihvaćenih normi i stereotipa društvenih standarda.

Duhovnost ide u suprotnom smjeru od toga, gdje nema nikakvih utjecaja, pa ni utjecaja vlastitog bića. Ovo je prirodno potrebno za svijest i istinu o životu.

Naučili su nas da komuniciramo sa „Vi“. To „Vi“ znači da ne gledamo dušu pojedinca, već u njemu tražimo onog drugog, njegov položaj, diplomu, društvenu pripadnost, a ne život običnog čovjeka. U tom kontekstu ljubav prema čovjeku je odbijena i nije potrebna nikakva pažnja i odgovornost za njegovu dušu. To je općeprihvaćeno od većine ljudi.

Obzirom da je život isključivo duhovne prirode, vezan za Boga kome nikada ne kažemo „Vi“, ne nalazim da je opravdano bilo kome se obraćati sa „Vi“.

Kada si sa nekim na „Ti“, odgovoran si za njega, dublje ga osjećaš.

SVIJEST je kada jasno i duboko u sebi (simbolički u srcu), - SADA, doživljavaš život, nalik slobodnom uvidu, da si ti jedno sa prostorom izvan tvoje kože. Samo dopuštenje da se osjećaš JEDNO s prostorom, fokusira te na ŽIVOT i bude ti milo, uhvate te trnci po koži.

Još nešto se tada dogodi; dijafragma ti se naglo podigne prema grudnom košu, počinješ disati dublje, kao da poravnavaš disanje sa ritmom srca. Veže te taj život i trenutno ništa drugo ne misliš.

Mnogi kažu da je teško koncentrirati se na život, nekako pažnja uvijek negdje odluta, zbog silnih želja i misli koje prate taj proces isčekivanja.

Postoje mnoge tehnike tradicije Istoka i modernog Zapada za podizanje svijesti, koje su same po sebi komplicirane, neshvatljive, pojmovima nejasne i traže dugu praksu.

Međutim, u tebi je život sada i bez svih tih tehnika. Daj samo budi prisutan u njemu, kroz jedno obično zamišljanje života i pokrenućeš neviđenu alkemiju života, kada nemoguće postaje moguće, kada se materija i energija stapaju u jedno. Najlakše ti je osluškivanje ritma srca. To će ujedno biti fokusiranje na život. Ako to postigneš, pa ti si sretan čovjek. Neću reći da ti znanje nije potrebno, jer samo preko znanja možeš najlakše uroniti u doživljaj života.

Hajde probaj, igraj se malo sa sobom, ionako se igraš sa mislima kojima ne vidiš kraj. Loše sam to rekao, misli se igraju sa tobom, nedaju ti mira, jer uvijek imaš neku želju. Probaj odbaciti svaku želju, života radi i svijesti radi. Kad god imaš želju, blokiran si, još ako znaš da se neće ispuniti, onda si duboko potišten, tužan i potajno patiš. Na glup si način dopuštio da te želja i misli vode za nos i ruše ti doživljaj života.

Mnogi kažu: „Živ sam, moram imati želju“. Oni to kažu bez razmišljanja o posljedicama želje. Logika nikada nije bila na strani istine. Ona je nešto društveno, dvojno, a tvoj život je nešto jedinstveno. Prema tome, odbaci logiku i navikavaj se odbacivati svaku želju i svaku misao koja ti odvlači pažnju uma od života samog. Odgovoran si za život, jer dok si živ i tvoja će djeca biti sigurnija. Nemoj se truditi stvarati im nešto materijalno. To će oni sami uraditi kad im dođe vrijeme. Ako im sve stvoriš, pitaj se što će oni poslije raditi. Postaće obični umišljenici novih želja, u komforu koji ih uspavljuje, u kome nisu budni nad životom.

No, da bi podučavali djecu, najprije sami moramo biti svjesni života. Naravno, nitko djecu ne podučava životu. Njihovo obrazovanje je preslika društvenog standarda. Zato će i ta nevina djeca uskoro postati društveni ovisnici. Ispašće da ne mogu živjeti bez društva, bez plaće, bez trgovačkih lanaca. Vjerujte, ništa to životu nije potrebno. Pravo je bogatstvo podučiti dijete životu, da samo može uskladiti fizički razvoj tijela sa osvješćivanjem bića.

Životna priča nema kraja i trajat će sve dok budem mogao govoriti. Kada tijelo umre, valjda ću i dalje biti živ, samo u dubokom, ledenom vječnom miru, bez tijela i bez sebe samog. Odakle mi je sjeme života, tamo ću i završiti. Svjestan sam da je početak i kraj mog života isključivo u meni i nitko mi za život ne može biti kriv. To je istina i to je kozmička pravda.

Biti svjestan života, svetinja je i najveće bogatstvo, jednako s Bogom.


- komentar:

Upravo te svijest drži da ne moraš bježati ni od čega, jer gdje god

krenuo, svuda su slične društvene budale. Zato je prirodno i najbolje biti

svoj i propuštati kroz sebe svačiju glupost, neka se sprži u nečemu

što je jače i milostivije od mene, u Bogu.

Kada sebe uzdigneš na tu razinu, onda oko tebe nema loših ljudi,

to nije zato što su oni postali dobri, nego što si ti postao svjesniji

realnosti u kojoj živiš.



- dopuna:

Čovjek zrači ne zbog reflektirane svjetlosti iz vana, nego zato jer je sebe počistio do razine kada mu tijelo iluminira svjetlost, kada zrači samo od sebe iznutra. To je dokaz istine, mira, ljubavi, svijesti i radosti pojedinca, kao ukupne milosti koju može iskazati ljudsko biće.

Svijest čovjeka nikada nije temeljem njegovog izgleda, mladosti, društvenog položaja, diplome, moći, nego unutarnjeg zračenja, kao dokaz da je svima dobro došao, da je dobronamjeran, da sa njim nitko neće imati problema.

Tvoj život je SADA.

Budi svjestan toga.

Osjeti duboko da si ti jedno s njim. Nemoj ga ni trenutak ostavljati samog. Nemoj biti podvojen od života.

Ako imaš bilo koju želju i misliš o njoj, ubrzaćeš život i ostariti prije vremena.

Oživljavajući sjećanja, usporićeš život u mašti i time ćeš doći u raskorak sa metabolizmom, sa unutarnjim organima, sa energijom duše.

Ljubav te veže za život u ovoj objektivnoj realnosti.

Svijest te drži u životu u najvišoj božanskoj stvarnosti - vječno.

Za život ti je potreban mir i istina, da bi ga mogao prepoznati u beskraju svega što te okružuje, što stvara pregršt osjećanja i što stvara buku u tvojim mislima. Potražiš li život izvan sebe, nećeš ga prepoznati, nećeš imati mir, jasnoću uvida i istina o njemu se nikada neće pojaviti.

Zato potraži život u sebi. Prostor tvog bića je JEDNO s prostorm svijeta. Ako pomisliš da je mračno u tvome tijelu, posluži se mapom svjetlog neba, zvjezdama, suncem, mjesecom, oblacima, kroz njih ćeš shvatiti vlastitu suštinu.

Neka tvoj život bude najdublji osjećaj milosti u tvom srcu. Naježi se slobodno, to je ljudski. Stvori naviku da se uvijek ježiš pred životom. Od dubokog doživljaja života stvori hram i vraćaj se u njega svakog trenutka, ako možeš i ostani u njemu. Nemoj se ježiti od problema i straha. U svakoj prilici pozovi život u pomoć, budi svjestan njega, u toj svijesti je sadržano apsolutno sve što postoji na svijetu, od NIŠTA do Boga.



Nemaš vremena za sebe?

Ne doživljavaš se, nisi svoj, nije ti jasno, ništa ti ne ide, pun si želja, misli, pun si svega, samo ne osjećaš život. Čini ti se da su drugi bolji i uspješniji od tebe? To se ti samo identificiraš sa njima, a u svemu si jedinstven na svijetu, tako kažu kodovi DNK. Uživaj kao jedinstven primjerak ljudske vrste, ne očajavaj.

Upravo SADA stani, saberi se na trenutak.

Da li osjećaš da si još uvijek živ?

Da li si gladan, žedan, da li si slobodan?

Netko te ipak proganja i zbog toga nemaš mira. Ali ne bježi, nećeš pobjeći, to ide sa tobom, nosiš ga u sebi. Okreni se na drugu stranu od one na koju si se ustremio. Vidiš da je život i suprotno od onoga gdje si naumio ići. Život ti je svuda, a ti si pravcati centar života, sa tvojim srcem. Sve dok ono kucka živ si u tijelu, a kada prestane kuckati, i dalje si živ ali u svijesti.

Čovječe, ovaj svijet je samo tvoj, svega je u izobilju i ništa ti nije uskraćeno. Daj se malo urazumi, daj vidi što ti je zaista potrebno. Vjerojatno u nečemu pretjeruješ? Možda ne osjećaš stvari onako kakve one jesu. Možda drugačije misliš od svojih osjećanja, pa si u raskoraku sa vlastitim umom?

Ne brini, što god da ti se desilo, što god da si zgriješio, uvijek si živ, jer život je uvijek na tvojoj strani. Stvoren si od Boga i uvijek te on štiti, ali, koliko vidim, nisi svjestan toga.

Vjerojatno ti nije ni do Boga, mnogi ga psuju, jednostavno ga ne vide, zaboravimo ga slobodno.

Vrati se na život, njega bar osjećaš po kuckanju srca. To ti je istina, ne moraš biti zbunjen. Zadrži tu istinu i živ si onoliko koliko si u istini.

Vidiš da te nisam prevario, stvarno možeš biti miran, svjestan i živ jednovremeno. Pa daj to, ništa te ne košta.

Znam, malo si sada zatečen, odvojio sam te od tvojih želja, namjera i misli, ali nađi malo vremena za sebe. Napuni baterije i nemoj ih prazniti ako ih neznaš puniti. One se izravno pune od svijesti, probaj to. Budi svjestan ni zbog čega, samo zbog života, jer drugačije i ne može biti. Svijest je ničija, univerzalna je i samo služi životu. Samo da znaš, svijest ti je onaj Bog koga smo malo prije ostavili po strani. A i život ti je isti taj Bog. Upamti sve je Bog, koliko god da ti se činilo drugačije. Boga nećeš vidjeti nikada, ali ako ga slaviš, pojavit će ti se u srcu kao najdublji doživljaj. Sve što više uranjaš u Boga, on uranja u tebe. I kada budete JEDNO, onda si i ti Bog.

Eto moj smrtniče, prepao si se ni zbog čega, kao da si umro, a živ si stvarno. I nemoj biti malo dijete, po pitanju želja i mnogo čega. Grli život i plači u srcu, to je ljudski, jer ti si božansko dijete, koje pred ocem stvoriteljem uvijek može zaplakati kada mu je teško.



TI STALNO MISLIŠ, A NE VIDIŠ ISTINU

Čovjek krupnim koracima spoznaje prirodu kroz nove tehnologije, prodirući što dublje u suštinu fizičkih zakona i mogućnosti materije. Sve se to dešava temeljem uma, koji ne poznaje granice.

Isti taj čovjek je predstavnik prirode koju proučava. Proizilazi da čovjek proučava sve oko sebe, ali ne prepoznaje prirodu i istinu vlastitog uma.

Postoji narodna izreka da je netko uhvatio boga za muda, ali je ostao malodušan. Cijenim da je manje nekulturno što sam upotrebio taj izraz, od nekulture koja vlada u odnosima nedovoljno svjesnih ljudi.

Upravo će se dogoditi da čovjek novim tehnologijama želi otkriti vlastiti um i preko njega spoznati istinu i konačno osjetiti radost od slobode svijesti. To ne moraš čekati, svijest je moguća SADA, samo ako prednost daš dubini vlastitog doživljaja istine, ne čekajući na dostignuća nano tehnologije.

Odrastanjem i sazrijevanjem naš um bilježi iskustva kroz koja je prošao i od svih aktivnosti uma stvorit će se zapis karme. To je normalan proces uma, ali nije normalno stalno proživljavati iskustva, jer to postane veoma naporno u mislima koje ti ne daju mira. Oživljavanje sjećanja je nužno, jer um nije dotakao istinu kroz aktivnosti. Kada um usmjeriš na nešto novo, njemu nepoznato, bićeš oslobođen sjećanja. Imaš priliku usmjeriti um ka svijesti i istini, a to je najdublje mjesto u srcu kao doživljaj života. U srcu ti je počeo život tijela, u njemu se i završava. Drži se srca, ne glupiraj se izazovima iz vana. Kad god ne osjećaš srce, nije ti dobro.

Prirodu i sredinu u kojoj živimo i prostor kuda se krećemo prepoznajemo osjetilima, u granicama njihovih slijepih moći percipiranja stvarnosti. Temeljem osjećanja počinjemo o njima razmišljati, a od misaonog procesa oblikuje se nesvjesni um i to tako završi. Međutim, tu nedostaje istina, kao najdublji uvid u pravo stanje stvari. Jednostavno, ti opažaš sve promjene oko sebe, ali ih ne doživljavaš duboko u sebi. Sve ostane onako površinski, jer je previše informacija iz vana. Taj dublji doživljaj stvarnosti nečega, je temelj života samog. Samo kroz najdublji doživljaj istine u srcu, kao centru svijeta, ne moraš više o nečemu misliti, jer ti je postalo jasno. Taj jasan uvid je viša svijest čovjeka, koja ti daje mir i radost.

Ako umom ostaneš na površinskim osjećanjima, bez istine, računaj da si prihvatio ego kao svoju jedinu stvarnost. Kada ego bude stariji, onda će biti domaćin u tebi, a ti ćeš patiti zbog istine koju ne možeš spoznati. Tvoj karakter se tada mora braniti da ostaneš normalan, ali će to biti teško, jer ego te tjera na želje, na stalne misli, na patnju zbog neispunjenih želja, na razne boli i lagano se povlačiš u sebe, jednostavno odustaješ od života, koji ti je od Boga dat u izobilju.

Istina o kojoj je riječ je nešto što nepogrešivo utvrđuje stvarnost. U suštini istina je na granici između stvarnog i zamišljenog. To što je stvarno, ne vidimo na prvi pogled i našim osjetilima, zato fali istina. Ono što trenutačno opažamo jest relativna, ograničena i prolazna priroda i sve stvoreno u njoj, koje je osuđeno na umiranje u vremenu.

Čovjek ima moć uzdignuti svoj um iznad vremena relativiteta. Nije sporno, budi ono što jesi, imaš to relativno i prolazno tijelo, ali imaš i moć stvaranja duha u sebi. Taj dio svog uma iskoristi da spoznaš višu dimenziju stvarnosti. Možda ćeš u njoj spoznati nešto što ne vidiš u ovoj dimenziji prirode.

Sigurno si nešto sanjao i učinilo ti se kao da je stvarno, ali kada si se probudio ipak je bio san u pitanju. Iskoristi minimalno iskustvo uma kroz san, kako bi mogao dublje promisliti o duhovnim vrijednostima.

Biti samouk u nečemu nije loše, ali traži puno vremena. Što bi morao čekati buđenje svijesti, ako postoje mnoga iskustva naprednih majstora. Prihvati tuđa iskustva za tvoje novo znanje, kojim ćeš i sam doći do istine i vlastitog iskustva uma. Ali moraš isključiti sebe, logiku, jer ovdje se radi o višoj duhovnoj dimenziji koja ti je sada nezamisliva. Doblo slušaj kako se to radi, jer je jako suptilno. Ako previdiš neku sitnicu, ako nisi pažljiv, um ti je već odlutao na drugu stranu, na ono što je tebi poznato.

Moraš navikavati vlastiti um da ga vodiš, a ne da on vodi tebe.

Svijest je apsolutna inteligencija, koja je genetskim kodovima preslikana u tebi (joj pa ti si pravi Bog, samo ne vidiš), onda tom inteligencijom vodiš svoj um, a um vodi energiju duše, a duša oblikuje tvoje tijelo. Kada sve skockaš, bude ti milo, radostan si.

Baveći se umom na višoj razini stvarnosti, ti i dalje jesi onaj smrtnik, i dalje radi sve ono što imaš posao i obveze, ali malo odvoji vremena za duhovnu spoznaju. Kroz nju ćeš dodirnuti istinu, osvjestiti se i biti će ti jasno što da radiš u životu. O Boga ti je dato da si svjestan, a ti uporno odbijaš, jer nemaš vremena. Upravo ti je duhovna stvarnost nešto izvan vremena. Baš fino za tebe što ne stigneš sve završiti. Smiri se, počni dublje razmišljati TKO SI, neka te to malo dirne u srcu. Nema veze, ražalosti se slobodno i predaj se dubini doživljaja života, jer to je ono što ti nedostaje. U najdubljem doživljaju je istina i svijest.

Kad stvoriš iskustvo uma na te radosne trenutke doživljaja u svom srcu, um će se sam vraćati njima. Postaćeš radostan onako bez veze, sam od sebe, samo zato jer si dopuštio da ti se to dogodi. Dokazao si da nisi sebičan, srušio si branu ega, odustao si od želja, lako prepoznaješ istinu, nisi zbunjen, odlučan si, jasno ti je sve. Pa to se traži, da postaneš zahvalan stvoritelju, da si pažljiv, ljubazan i odgovoran za svaku izgovorenu riječ, za svačiju dušu i život.

Sve ono što si do sada postigao samo je relativna stvarnost. Znaš i sam da se to ne nosi na onaj svijet. Pitaj se što ćeš ponijeti sa sobom kada kreneš ONAMO. Ostaćeš samo gola SVIJEST, koja ti je od Boga. Kada čovjek umire, oni oko njega tuguju i plaču, a on uživa jer se predaje višoj dimenziji, odlazi u vječni mir.

Zaista je potrebno da shvatimo istinu, da jednom za sva vremena dokučimo vlastitu prirodu tijela i uma, da nam život bude jasan, da smo uvijek mirni i radosni. To se zaista može.

Zamisli svoj život kao da si sam na pučini mora. Oko tebe nema ničeg drugog, samo valovi. Ako si sabran u svijesti nećeš se preplašiti. Gledao si valove sa obale i uvijek su bili impresivni. Sada po prvi put duboko doživljavaš njihovu pravu snagu. Upravo su takvi valovi energije oko tebe i u tebi. Budi svjestan toga i prepusti se. Tvoja najveća snaga samo može biti SVIJEST. Neka se sve dogodi kroz istinu.



MUŠKARAC I ŽENA KROZ ISTINU

Kreacijom je predodređeno, muškarac je na strani duha, a žena na strani duše.

Tako muškarcu-duhu treba sloboda, a ženi-duši istina.

Umišljajući muškarca, žena uvijek vapi za istinom.

Mijenjajući žene, muškarac traži slobodu u svemu.

Muškarac od ničega stvara sjeme, a žena to sjeme oblikuje u tijelo.

Žena ne može biti svećenik, ni Bog, jer je žensko, sentimentalna duša, zato mora biti nevina i vjerna jednom muškarcu i ispunjavati mu svaku želju. Muškarac treba ženi smiriti pohotu. Ako žena ima dva muškarca, onda je svačija.

Muškarac je sam po sebi Bog, bar tako misli.

Društveni brak ograničava čovjeku mnogo sloboda, ljubav i seksualnost, preko lažnog morala i religiozne aspiracije, jer je prava religija samo u srcu, kao inspiracija života.

Na duhovnom planu imamo istinit brak duše i tijela, u kome je sve slobodno, samo ako si toga svjestan.

Temeljem duhovne stvarnosti, nitko ne mora biti ograničen niti ovisan.

Muškarac i žena su suprotnosti, koje se prirodno privlače i nikada se ne zna kada će proraditi alkemija, temeljem nagona, koju ne trebaš gušiti, već je usmjeriti na ljubav i svijest, čime se ostvaruje prirodna veza muškarca i žene.


Istina

Ako ti je do duhovne spoznaje stalo, moraš prihvatiti istinu, osloboditi se logike i svih stega materijalnog i svega viđenog, tako ćeš ući u onostrano, nevin bez grijeha. To ćeš postići pročišćenjem tijela i dopuštenjem da ti se istina dogodi.

Istina nije moguća ako ne dopire do svake stanice tijela. Obzirom da su stanice veoma suptilne, doživljaj istine simboliziramo najdubljim mirom u srcu, zbog krvi koja kroz njega struji i dopire do svih stanica.

Sa istinom stanice ilumiziraju (sjaje suptilno, same od sebe), što ovisi o jačini duha.

Iza svjetlosti istine javlja se svijest, kao uvid i potpuna jasnoća života. Duhovna stvarnost je istinski doživljaj života, tijelom i duhom. Tu podvojenosti nema, jer istina nije moguća ako je um odvojen od tijela.

Bez istine um je stalno podvojen od tijela. Spajanjem uma i tijela, javlja se nova kvaliteta - DUH ČOVJEKA.

Sa duhom ne moraš više misliti. Jednostavno ga šalješ, preko krvi i limfe, do svake stanice tijela. To se dešava kroz formu svijesti.

Duh je uzvišeni mentalni proces usmjerenog uma, koji se više veže za istinu, jer je bliži njoj (po frekfenciji), nego mislima.

Ljubav je presudna za alkemiju duha. Duhovno iskustvo se odnosi na um, koji se lako vraća putu istine, jer ima iskustvo u tome. Duh se uvijek drži istine i zato se ponovo vraća u tijelo.

U stanju svijesti najviše ti je stalo do istine, kroz koju dolazi čista vibracija energije, kao duh. Zato u svijesti lako odlučuješ što ti je životu potrebno. Proizilazi da ti je najviše potreban mir, jer energije ima u izobilju. Svjestan čovjek ne troši snagu bez veze, na nebitne stvari i ne misli ništa jer mu je sve jasno. Uvijek je okrenut napajunju duše, jer je ona istina života, a ne tijelo. Kroz svijest tijelu daješ samo ono što mu je optimalno potrebno i ne dopuštaš njegovo onečišćenje.

U suštini, kroz svijest, tijelo nije bitno, jer je duša veoma jaka. Tada se tijelo ne vidi od duše, već je u drugom planu.

Šireći istinu, ona postaje tvoja stvarnost, odakle promatraš život. Od toga svi imamo mir, najviše tvoja obitelj i prijatelji. Ti si istinit čovjek, pročišćen, miran, svjestan, slobodan. Moćan si predvodnik za kojim lako kreću ostali, kao što životinje predvodi najmoćniji.

Tvoja svijest je uvijek na provjeru preko istine. Puno si vremena potrošio tragajući kroz krupni plan svemira, udaljio se od sebe i moraš se konačno vratiti, na način da krupni plan svijeta doživiš u prostoru svoga bića, kao čistu svijest.

Iz perspektive tijela, potrebno mu je puno energije, jer se troši na misli i nebitne stvari. Međutim, iz perspeektive svijesti energije ima u izobilju. Primjera radi, u hladnoj sobi sjedi običan čovjek i onaj tko zna meditirati. Običan čovjek se ježi od hladnoće, dok je meditantu svejedno, miran je i spojen na pravi izvor zračenja. Zaključak je jasan.

Moram ti reći, duhovnost je obična selidba uma iz misli, u najdublji doživljaj srca. Svijest ti je potrebna svuda; u glavi, grlu, grudima, trbuhu, spolovilima, koljenima, stopalima, šakama, leđima, kralježnici, unutarnjim organima i svakoj stanici tijela. Treba ti svijest kao doživljaj, što jasnija to bolje.

Od energije ne možeš biti svjestan jer je ona super aktivnost i stvara buku.

Mir možeš imati od svijesti, jer je ona univerzalna, božanska.

Ostavi po strani dušu, energiju, um, misli, osjećanja, sjećanja, emocije, želje, ego, jer od toga nemaš mir.

Uhvati s ljubavi i istine, time ćeš sigurno probuditi svijest.


Princip svijesti

Svijest jedino pripada životu, kao doživljaj. Ona nije materija, ni energija, već umrli duh. Nisam pogriješio, s istinom duh umire i na tom mjestu ostaje prazan prostor, kao jak VAKUUM. To je identično Apsolutu.

Jedino te u životu može održati snaga vakuuma, koji savršeno upija energiju, kroz fizičko tijelo i pred istinom, ona kolabira kao duh koji se ponovo vratio u bocu.

Nadam se da ti je jasno kako je čovjek nadmudrio duh, poslao ga po svijest i ponovo ga vratio gdje mu je mjesto, u bocu. U suštini nije bilo nadmudrivanja, nego dopuštenje duhu da se pokaže što zna napraviti sa energijom. Duh je isključivo vezan za istinu i zato se ponovo vraća tebi, naravno kada istinu podržavaš.

Razmisli dublje o ovoj priči, u njoj ti je suština života i cjela duhovnost. Treba ti malo znanja kako bi umom lakše probudio duh, a poslije ti to znanje ne treba jer duh sve radi sam. Svijest ti je najveća enciklopedija znanja svijeta, na božanski način koji si prihvatio i uživaj.

Prostorno, istina je između energije i Apsoluta. U prostoru tijela istina je u tjesnacu grla i tiroidnih žlijezda. Udahom zraka, praktički se tijelo onečišćuje i to predstavlja fazu umiranja. Izdahom se tijelo čisti i ponovo rađa. Ovo se dešava i sa duhom, samo suprotno od tijela. Udahom se duh rađa zbog nove Či energije, a izdahom duh umire (vraća se u bocu).

Jedino što možeš osjetiti jest ritam srca, zato ti kažem, ostavi energiju, drži se srca. Energiju ne vidiš, a srce osjećaš.

Ne možeš ništa kvalitetno uraditi bez iskustva. Dopušti u sebi da ljubav, istina, duh i svijest rade za tebe, a ti uživaj.

Ako već možeš birati neko iskustvo, neka ti izbor bude duhovna stvarnost. Uranjaj u život srcem, a nikako zadnjicom.

U istini si dok si prisutan u dahu, kada zrak i Či struje kroz tvoje grlo, koje je prirodan pješčani sat života. Život je dok zrnca pijeska (zrak i Či), prolaze tjesnac, to je izdah. Ti pratiš taj proces, budan si nad njim i iznova prevrćeš pješčani sat. Ni majka ti ne može pomoći u tome, sve moraš sam, ako ti je do života stalo.

E vidiš, kada probudiš svijest, ne moraš pratiti dah, jer će taj naporni posao odrađivati tvoj duh. Što si dublje u svijesti, vakuum dijafragme ne popušta i ne moraš disati. Ovo ne možeš probati dok ne dodirneš istinu.

Duh (zrnca pijeska pješčanog sata), u duhovnoj stvarnosti, diže se vertikalno, prema gore, jer je duhovno suprotno od materijalnog.

Za duh ne brini nećeš ga izgubiti, uvijek se tebi vraća, samo budi u istini.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 14. dio

BEZUVJETNO PRIHVAĆANJE ŽIVOTA


Ova priča je dijalog s tobom radi pojašnjavanja važnih životnih činjenica.

Ne ulazeći u tvoju dublju narav, ti si biće koje misli. To je dobro, jer ne moraš biti primitivan na razini nagona životinje.

Sve ima lice i naličje, dobru i lošu stranu.

Loša strana misli je što ti od njih nikada ništa nije jasno. Zato misli idu u nedogled, napor su i smaraju te.

Ako proučiš mentalni sadržaj čovjeka, shvatićeš da se radi o nizu uzroka i posljedica, koji se razrješavaju biokemijom i alkemijom u samom biću. Sve ono što opažaš u sredini u kojoj živiš, budi u tebi beskraj osjećanja i misli, ali ništa od toga ne završi kao dublji doživljaj u tvom srcu. Srce i ne bi moglo preraditi tolike gluposti.

Srce je mnogo prirodnije od tebe, od tvog uma i jedino reagira na ISTINU. Tvoj srce ne misli kao ti, ali je duboko na strani života, a ti nisi. Srce jedino služi životu, neumorno danju i noću, radnim danima i blagdanima, uvijek. A što ti radiš, misliš, jer si nezahvalan, nepažljiv, neljubazan i neodgovoran prema životu. Da ne širimo priču, zaista se moraš probuditi.

Neće biti predmet tvojih misli ono što ti je jasno, što je tvoja navika i duboko iskustvo. Takve stvari si doživio u svom srcu i o tome ne moraš razmišljati. Primjećuješ da ti je veoma bitno iskustvo kao utrenirana navika kojom se krećeš, ovoga puta kroz um. Ako godinama pušiš cigarete, vremenom postaješ pušač s jakom navikom. Da bi se oslobodio takve navike, potrebno ti je možda duplo vremena da zaboraviš na nju, jer je to duboko urezano u memoriju tvoga uma, kako to zovu karma.

Moraš shvatiti da ti život promiče sada, neovisno od onoga da li ti je jasan ili nije. Ako ti je život jasan, onda si miran, ako ti život nije jasan, iznalaziš mnoge mogućnosti, u mislima, da se smiriš, na glup način, preko nečega, umjesto da direktno uroniš u mir, prihvaćanjem svega oko tebe. Mir je prirodan zakon života.

Da li si primjetio kada si brzo miran, a kada se nikako ne možeš smiriti?

Složit ćemo se da si trenutačno miran ako prihvatiš sve okolnosti oko tebe, bez smaranja u mislima, bez ikakvih želja i uplitanja što te okolnosti tebi znače. Možemo reći miran si samo kada bezuvjetno prihvatiš činjenice. A činjenice su da se oko tebe svašta dešava, neovisno od tebe, od tvojih misli i želja. Drugim riječima, mir imaš uvijek ako PRIHVAĆAŠ sredinu u kojoj se krećeš i živiš.

Dublji smisao prihvaćanja jest sama energija. Zamisli da je sve energija, od vidljive prirode, do nevidljivih zračenja. Energija je svjetlost dana, ali i noć. Energija je i toplo i hladno.

Metafizička priroda energije j u tome što ona ima cjelovitu vibraciju brzine svjetlosti, tako je najlakše možemo shvatiti. Zamisli koliko ti znači sunce, toplinom i svjetlošću, ali odmah zamisli kako možeš ostati bez sunca ako se zakloniš suncobranom. Energija je munja, koju ne možeš prihvaćati selektivno, po principu, ovo mi se sviđa a ovo odbijam.

Tvoja svijest nije ništa drugo doli prihvaćanje reda života, temeljem duhovnih principa, jer život nije ni materija ni energija, nego nešto mnogo uzvišenije, čistije, božanstveno.

Tvoja duhovnost i religioznost u srcu počinje onog trenutka kada bezuvjetno prihvatiš ŽIVOT.

Ti ćeš reći, pa život već imam, što ga moram prihvatiti?

Imaš život božanski, ali nisi u mislima miran. To znači da možeš lako biti bijesan, pa i opasan po druge. Kako ćeš taj dio urediti, da svakog trenutka budeš miran? Vjerojatno se ne slažeš sa mnogim stvarima i ljudima, ali to ne znači da moraš biti životinja. Životinje su savršeno mirne, bez obzira na sva dešavanja oko njih, zato jer sve prihvaćaju, kroz običan instinkt za opstankom. Životinja vidi noću i ne boji se hladnoće samo zato jer bezuvjetno prihvaća prirodu stvari. Ne buni se. Temeljem tog prihvaćanja, alkemija tijela sama odrađuje sve što je životu potrebno. Životinja ne mora misliti, već savršeno prati izvor života.

Dok ti o nečemu razmisliš i odlučiš se što uraditi, energija je davno prošla, a ti samo razmišljaj u prošlosti i o sjećanjima. Tako ispadaš iz igre života, jer nisi u njemu prisutan. To životinja sebi ne može dozvoliti i sve radi samo zbog života. A čovjek, imam moć misli, ali nema razvijene moći doživljaja života.

Tvoje tijelo u linearnom vremenu i ovoj prolaznoj stvarnosti, kasni za energijom možda 10 milijuna puta. Ovo ti kažem zbog toga da ne smiješ ništa odbijati, jer time isključuješ sebe iz života. Ne prihvaćanjem sredine, isključen si iz mreže energije i ostao si jadan kao pokisla kokoš, samo sa onim malim potencijalom koji nosiš u sebi, kao minimum za preživljavanje. Život ti je izravno napajanje na bekrajni izvor i to moraš naučiti dopuštiti. Nemoj biti budalast po tom pitanju. Nemoj zbog sitnih želja ili nekog zadovoljstva ili selektivnosti, ostati bez izvora života.

Misliš da bi se beba mogla formirati za devet mjeseci u mikrokozmosu majke da nije bila mirna i bezuvjetno prihvatila ambijent izolacije od vanjskog svijeta? Zato se rodila božanska, ali smo je iskvarili, jer smo joj pokazali neke nebitne stvari života.

Sve ovo ti govorim da bi imao mir, da osjećaš ljubav, istinu, da ti je jasno, da si odlučan, s voljom i radostan u svakom trenutku. To nema cijenu, život se zove, samo ga bezuvjetno prihvati tamo gdje se odvija, na izvoru, u srcu. Nemoj život tražiti izvan života, izvan tvog bića. Prihvaćanjem svega stvorenog, budi izravno umrežen na energiju, budi u romingu vibracija, bilo gdje da si u hologramu svijeta.


TI SI LIČNOST

Od toga duboko osjećam nadmenu društvenu farsu. Misli ti o sebi što god hoćeš, budi ličnost, ali te jedino doživljavam kroz dušu, koja se duhom veže za istinu. Sa tvojom ličnošću nisi siguran u sebe, prevrtljiv si kao kameleon i možeš me varati na razne načine.

Ima nas naivnih i djetinjastih koji duboko osjećamo život, istinu, pravdu, ljubav, dušu, svijest, ali su nam ličnosti u drugom planu neizgrađene, nekako nas nitko ne cijeni.

Milo mi je zbog toga, miran sam u srcu, jer nisam podvojen od vlastite duše. Neprimjetna sam ličnost, ali imam jak duh. Dobro mi je, ionako sve doživljavam kroz ljubav i istinu.

Ne znam da li griješim ali nemam nikakvih želja, ništa ne mislim, prihvaćam sve oko sebe s odobravanjem, radostan sam bez ičega. U stvari nemam ništa. Prazan sam kao pištolj, koji tek tada nije opasnost.

Upravo ličnost pojedinca čini odvojenim od vlastitog života duše, jer je temeljem fizičkog tijela i društvene nadgradnje, a nije izvorno iz života duše.

Ličnost je nešto što se oblikuje kao parazit na duši. Čovjek najprije treba biti život duše, a onda iz vlastite kreativnosti izgrađivati osobnost, da sve bude usklađeno, jedno, nepodvojeno.

Ako ti moraš biti netko, zbog roditelja ili nečeg drugog, onda si pred svršenim činom, jer sve što se mora, nije lako prihvatljivo. Upravo zbog neprihvaćanja postaješ podvojen od sebe. Najgore što u tom neprihvaćanju odbijaš i energiju, a nje nisi svjestan. Prave vrijednosti, kao ljubav, istina, svijest i život, nisu stvar moranja. One se javljaju spontano, kao odgovor na sklad cjeline bića.

Čini ti se da mislima jednovremeno možeš biti na više mjesta. Tvoje srce ne podnosi takvo ponašanje, jer ono jedino služi životu duše. Ono što ti misliš, srce nije u stanju misliti, već se usklađuje sa dušom, a dah se usklađuje sa ritmom srca. U tebi je sve prirodno, samo nije prirodno kada nisi prisutan u životu duše, nego negdje lutaš mislima.

Tvoja ličnost sa kojom se ponosiš i stavljaš je ispred duše, može uraditi svašta, ali je problem što se sve lomi preko srca. Karakter se kod nekoga brani samo kada je podvojen od cjeline bića i to je dokaz neodgovornosti pojedinca prema životu duše. I bolesni ljudi su neodgovorni, koliko god vjerovali da je bolest viša sila.

Ako sve radiš iz srca, nikada nećeš imati problema u životu. Biti ćeš cjelovito radosno biće.

Sve stvoreno u prirodi opstaje i živi temeljem direktne povezanosti s vibracijom energije. Negdje su to veoma proste forme, kod biljaka fotosinteza, a kod životinja instinkt.

Jedino čovjek doživljava život posredno, preko osjećanja i misli. Malo je onih koji žive direktno, božanski, preko svijesti.



SVIJEST PRIRODNO

Praktički, svijest je jedno univerzalno znanje, jasan i najširi uvid života. To je slobodna, bezvremena i neovisna vizija cjelog svijeta. U ovisnosti koliko je pojedinac, kao svjestan entitet, zainteresiran spoznati dimenzije postojanja i percipirati stvarnost, to će se u svijesti pokazati.

Svijest je u svemu jedno s Apsolutom, prostorno neograničena, ali u službi pojedinca koji otkriva svijest.

Snaga svijesti je također neograničena. Pojedinac zaista može pokrenuti ili preporoditi cjeli svijet, kroz ideju koja će postati inspiracija života svima.

Bog kao svekoliki prostor svijeta i vječni život, biti će utjelovljen u biću čovjeka kroz svijest. Ujedno je to najviša razina duhovne stvarnosti.

Niža razina uvida s kojom se čovjek najviše služi jest UM, koji je ovisan o iskustvu, znanju i navikama, ali dovoljno univerzalan da ga možeš uzdignuti do razine duha i svijesti.

Fizički, mentalni i duhovni aspekt čovjeka, samo su dimenzije stvarnosti života, ukomponirani u cjelinu jednog bića i jedne individualizirane duše, koju prihvaćaju budistička i hinduistička religija, a ostale religije svijeta se dušom, kao energijom, ne bave.

Viša razina svijesti isključuje svaki niži uvid stvarnosti.

U ovisnosti kako se odrastanjem usklađuješ i razvijaš fizički, mentalno i duhovno oslobđaš ovisnosti tijela, imat ćeš jaču moć prosuđivanja stvarnosti do najšireg uvida života.

U fizičkom tijelu svijest se manifestira kao LJUBAV.

U mentalnom sadržaju, od svijesti imaš MIR.

U duhovnoj stvarnosti, božansko si biće, milostiv u svemu.

Univerzalnost svijesti tebi daje lakoću sveprisutnosti u sva tri aspekta života, jednovremeno. Tako postaješ cjelovit, neovisan o vremenu, miran si, jasan i ne stariš.

Naravno, ako si strastven i isključiš se iz igre života, ako prestaneš biti budan nad umom, ako ne čistiš tijelo, zaboravićeš duhovnu stvarnost i zadovoljićeš se nižim strastvima, kroz kranu, posao, novac, sex i sve materijalno.

Sam možeš kontrolirati koliko si svjestan, prirodno i jednostavno, preko ljubavi, mira i dubokog doživljaj života, jedinstveno u srcu. Ako si usklađen sa životom, zdrav si i radostan, imaš volju i sve ti je zabavno. Za tebe ne postoji nešto što ne bi mogao shvatiti ili prihvatiti. Upravo se svijest tiče percipiranja stvarnosti, uvažavajući svakoga kroz osobnu moć uvida. Ako je netko dijete bez znanja i iskustva, ili nezrela osoba, ne možeš mu ništa zamjeriti. Zato ti budi svjestan i osvjetli oko sebe sve ono što drugi ne mogu.

Moraš znati da je svijest moguća, zato si živ, ali neće ti biti jasno, ako zaboraviš na život. Tako ćeš činiti grijeh prema životu duše, patićeš zbog toga, stalno misliti i biti bez mira, ali i bez odgovora. Budi svjestan i ne dozvoli nesvjesnom tijelu da se pati.

Izreka kaže: jezik nema trnje i govori svašta, zadnjica nema obraz, a spolovila ne znaju za sram. Ti imaš jezik, zadnjicu i spolovila, ali moraš biti svjestan i odgovoran za njihovo ponašanje.

U tebi se svijest oslobađa kroz znanje, iskustva, ljubav, mir, zahvalnost, pažnju i odgovornost, na univerzalan način, od slijepih osjećanja, preko misli, uma i duha.

Probuđenu svijest ne možeš zaboraviti baš kao ni ljubav. Ne možeš smiriti misli sve dok ne probudiš duh u sebi.

U mislima ćeš životariti, a u svijesti uživati.

Tko nema znanje mora misliti. Svjestan sve zna u trenutku.

No, život je duhovna stvarnost, izvan logike i misli, koga jedino možeš ljubavlju i duhom spoznati, znanjem i mirom u sebi.

Život je onamo gdje misliš da jest.

Ako si mislima u prošlosti, život ti je obično žaljenje.

Ako si mislima u problemima, onda ti je život bez smisla.

Ako si mislima u budućnosti, onda si pun želja i lebdiš u strahu neizvjesnosti.

Ako si mislima u uživanju, onda je za tebe život samo fizičko tijelo.

Ako si mislim u izmišljenoj bolesti onda si bolestan onoliko koliko si predan tim mislima.

Ako si mislima u ljubavi i srcu, onda si živ, zdrav i radostan.

Ako ništa ne misliš, a svjestan si, onda si vječno živ, baš kao duh.

Vraćanje u život je samo obrnuti red misli, vraćanje u mir i svijest.

Život će ti biti božanski doživljaj samo ako to duboko osjećaš u srcu. U suprotnom, život ti može biti samo nejasno životarenje, uz doživotnu kaznu zatvora u mislima.

O životu nikada ništa ne mislite. Navikavajte se na doživljaj života u srcu. Kada vam se učini da ste negdje popustili s koncentracijom, ili osjećate kakvu slabost ili nejasnoću, pitajte svoje srce. Ono lagati ne umije. Uvijek će vam reći istinu o životu vaše duše. Ako u srcu dobiješ odgovor da slabost ili bolest ne ugrožavaju tvoj život, odmah ćeš dobiti novu snagu, a tebi samo to treba, da te netko uvjeri u ono što ti nisi u stanju.

Liječnici ne liječe bolesti, jer bolesti ne postoje, ali pomažu smrtnicima da malo drugačije misle o sebi. Vjeruješ li da jedna tabletica - lijek, od nekoliko miligrama šećera, može popraviti tvoju krv i imuno sustav? Tabletica je samo varka za tvoj um koji će spas potražiti u vjeri, u duhu. Imaš dušu i dovoljan si sam sebi. Ako razviješ duh, imaćeš i svijest i biti mali Bog. Nitko ti nije potreban za život, jer život si ti. Drugi su ti potrebni zbog mnogih drugih stvari, ali zbog života nisu.

Teške i „neizlečive“ bolesti su izmišljene kao i sve drugo u samom čovjeku, koji se godinama fokusira na bolest i tako postaje jedno s bolešću.

Zato se fokusiraj na ljubav i budi ljubav do kraja života duše.

Kako su se mnogi „izliječili“? Tako što su počeli misliti životnije. Čovjeka u životu drži duša - energija, koja ti beskrajno pomaže, ako si svjestan njene uloge.

Medicina se ne bavi dušom, ali uporno se drže toga da je u čovjeku sve psihosomatika.

Ah, sloboda!


komentar:


Pokazalo se u praksi da se najlakše vežeš na doživljaj života u srcu preko putovanja. Na taj način ostaviš na stranu sve ono što te zbunjuje. Kuća, obitelj, posao, novac i loš feng shui od svakog posjedovanja. Zaboraviš sjećanja, foto albume, video snimke i sve ono što ti veže misao.

Na putovanju si sam sa svojim životom. Ono što jes, time se pokazuješ drugima i budeš prirodno shvaćen. Nisi nadmena ličnost.

Ponašanje običnog čovjeka, smrtnika, samo je slika psiho-socijalne i seksualne nezrelosti, neodgovornosti i duhovne nebudnosti pojedinca, koji stalno misli i na kraju će već smisliti kako nije griješnik, te krivca pronaći izvan sebe. Kada ne može pronaći krivca, onda ga na silu nalazi u nezadovoljstvu ili želji, koja će ga sigurno odvesti u patnju i boli. Tako će uvijek dokazati svoju nevinost, spreman i svoje srce žrtvovati da prestane kucati, samo da bi njegov ego živio.

Naravno, sve smo bliži spoznaji života duše i mnoge stvari su danas jasnije nego jučer. Znamo da ništa nije bitno izuzev svijesti, koja je moguća uz ljubav i mir, a sve drugo je obična izmišljotina, onog istog nezrelog umišljenika.


DUHOVNO BIĆE

Što uopće znači duhovnost čovjeka i kako to jednostavno objasniti?

Moramo poći od samih čimbenika bića.

Nesporno je fizičko tijelo.

Obzirom da mislimo, govorimo, sanjamo, planiramo, sjećamo se, postoji nešto u nama što nazivamo mentalnim sadržajem.

I na kraju postoji nešto najvažnije što ga ne možemo naći nigdje u tijelu, a to je sam ŽIVOT.

Ono što nam je opipljivo, kao tijelo, prije se vežemo za njega i identificiramo se s njim.

Misli nam nikada nisu jasne jer nismo u stanju prosuditi TKO SAM. Vjerojatno bi to trebalo ići po nekakvom redu i automatizmu zrelosti, ali nije tako

Tijelo nam je u svemu relativno, a misli nedefinirane. Nikada nismo u stanju imati MIR, koji je pravo blaženstvo iza svih fizičkih aktivnosti i sluđivanja u mislima.

Život nema cijenu, pripada onostranom, apsolutnom Bogu i otuda je toliko zanimljiv, bez obzira kroz kakve faze pojedinac prolazi.

Biti duhovan najkraće znači, biti prisutan u vlastitom životu duše. Obzirom da je duša u svemu od Boga, preko života duše i ti si božanstveno dijete.

No, duša je čista energija, kao takva nevidljiva i opet nedostaje nešto opipljivo. U suštini navikli smo na osjećanja, misli i želje i tako se vrtimo u krug. Nekada uživamo, nekada patimo.

Upravo uvijek nedostaje DOŽIVLJAJ kao odgovor na samo postojanje i život. Duša je počela živjeti u tebi onog trenutka kada je od vlastitog vibriranja stvorila suptilnu krvnu žilicu od koje će izgraditi tvoje srce. Time ti je dala do znanja da je se uvijek moraš sjetiti preko kucanja srca. Ti savršeno znaš kada si miran u srcu, a kada nisi. Upravo kada se baviš kucanjem srca, prisutan si u životu duše. Postavlja se pitanje kako ostati sveprisutan u tom doživljaju. Da li je to moguće?

Ako je to već netko u svijetu napravio, valjda mogu i drugi ljudi, samo da vidimo kako se to radi.

Od tvoje moći prosuđivanja, kako se to kaže percipiranja stvarnosti, iskazuješ koliko ti je život jasan, jer je on univerzalan, u svemu apsolutan, pa često puta ostaje u sjeni tvojih želja i nebitnih stvari. Linijom čakri jasno se uočava kako doživljavaš stvarnost, da li si zatečen u nagonu, da li ti je ljubav bliska, koliko prepoznaješ istinu i da li si na kraju sazreo za život, ili si i dalje ono nezrelo dijete, napaljeni nedokazani adolescent pun želja, koji glavom ide kroz zid, jer ne vidi vrata u blizini.

Brzina misli daje nam razne mogućnosti i kada god krećemo razmišljati, od neke točke tijela krećmo. Da li je to iz glave, površine kože, trbuha, spolovila ili iz nekog drugog mjesta?

Svi možemo utrenirati da nam život počinje i završava u srcu, da dišemo,osjećamo, vidimo, čujemo, govorimo, mislimo, radimo, volimo, jedemo, stvaramo, radujemo se, živimo iz srca.

To bi ukratko bili duhovni principi života, sve iz srca. Kada si non-stop prisutan u srcu imaš osjećaj da si nadprosječno živ. Oni koji se rijetko sjete srca, izuzev kada su bolesni, veoma malo su prisutni u svom životu i taj život im nedostaje. Zato se snebivaju svuda naokolo tražeći ga u mnogim stvarima.

Kada se potpuno navikneš na mir i prisutnost u srcu, onda tvojoj radosti nema kraja, jer nitko nije kao ti. Živ si i radostan ni zbog čega i svejedno ti je. Da li bi mogao dati odgovor na pitanje zašto si uopće živ, gdje ti je početak a gdje kraj života i koliko uopće živiš?

Naravno, svi će reći pa život je božja volja, to nije naša stvar, ali ako si ti prisutan u toj božjoj volji i ti si Bog, bar tako proizilazi.

Moraš praviti razliku između osjećanja i doživljaja. Zbog osjećanja uvijek moraš razmišljati i biti nemiran, a u doživljaju ne možeš misliti, već si trenutačno miran. Sam doživljaj života je mir, jer si tada na duhovnoj razini stvarnosti.

Od rođenja svi moramo biti stalno u doživljaju života. Roditelji rano isključe vlastitu djecu iz doživljaja života jer ih zatrpaju mnogim nebitnim stvarima, zbog kojih djeca nemaju vremena primjetiti vlastiti život i to će kasnije biti najveći problem u pronalaženju izgubljenog doživljaj života.

Umjesto navikavanja na ljubav prema životu, djeca se od malih nogu navikavaju na ljubav prema nečemu iz vana, prema slasticama i igračkama.

Ako ćemo govoriti gdje čovjek živi, onda bi jedino ispravno bilo reći da je utočište svakom čovjeku u vlastitom srcu i životu duše.

Sama stvarnost postojanja je uvijek prisutna i o tome moraš voditi računa. Apsolut kao jedinstvena cjelina svijeta predstavlja duhovnu stvarnost.

Energija je metafizička stvarnost, a značajna je onoliko koliko praviš razliku između svjetlosti dana i noći.

Fizička stvarnost - tijelo, nešto je kao oblak na nebu, relativno postoji, ali nije bitno.

Niže stvarnosti, energija i tijelo, plutaju u prostoru duhovne stvarnosti, koji im uvijek daje šansu da su u strogom centru svijeta. To je još jedno savršenstvo više od Apsoluta.

Onaj tko ima duhovno iskustvo, već ima mir i zna gdje mu je život.

Onaj tko nema duhovno iskustvo mora se navikavati učiti i slušati od onih koji imaju takva iskustva. To je jedini način da se uzdigneš iznad tijela i duše, kako bi uopće spoznao život, koji je uvijek samo duhovan.

Onaj tko te stvorio sve je dobro složio, budi prisutan na izvoru života i život će ti se sam pokazivati. Drugim riječima, bavi se onim što ti je već poznato, voli srcem, budi ljubav, živi u srcu, neka ti to postane navika života. Nemoj sebi dozvoliti da te druge navike odvoje od života, pa ćeš se jednom naći u čudu kako ne doživljavaš život, a živiš u njemu. Mnogo je takvih podvojenih ljudi. To se dogodilo jer su izgrađivali ličnost, a zaboravili na dušu. Kada se posljedica javila kao rascjep ličnosti, onda je to već ozbiljan poremćaj karaktera, kada se ego brani.

Minimum svakog čovjeka je mir, jasnoća uvida, istina, ljubav i radost. Ima li tu nečega što košta, ili je nemoguće ostvariti? Naravno nema, samo je u pitanju nikuda ne ići bez srca. Nisi ti starica koja mora sjedeti kraj ognjišta. Budi slobodan, radi što hoćeš, ali neka sve bude iz srca. Nemoj nikuda otići mislima bez srca, jer nećeš moći dodirnuti istinu i neće ti ništa biti jasno.

Duhovnost ti treba biti svakodnevni doživljaj života, a ne nešto apstraktno i kad god čuješ riječ Bog, život ili duhovno, a ti se nađeš u čudu, nemaš pojma o čemu se tu radi. O tebi je riječ, a kao da tako nešto u tebi ne postoji.

U stvari, više je nego žalosno koliko su ljudi izvan doživljaja života, ali nemamo koga žaliti, jer je sve stvar individualnog doživljaja. Želiš mir, istinu, ljubav, radost, svijest? Imaš sve to SADA, jedino uđi koncentracijom u srce i ostani tamo. I uvijek tako radi. Brzo će ti postati jasno i nećeš imati pitanja, da li duhovno postoji ili ne? Sam doživljaj daha i ritma srca spaja te s životom, ti si jedno s njim. Ako to ne činiš, ako se vežeš mislima za nebitne stvari, ostaćeš uskraćen za doživljaj istine, mira, ljubavi, svijesti i radosti. Pa ti vidi da li si pametan ili nisi. Možda si nešto postigao među tvojim prijateljima, ali i oni nemaju pojma o životu. Čovjek bez duha je potencijalna opasnost, jer ne može kontrolirati osjećanja i emocije. Lako bi takvog prepoznali kada bi se skinuo go i hodao među drugima, ali su ljudi maskirani garderobom, reklo bi se svi normalni, a nisu.

U društvu je svima priznat nekakav lažan život, zato su svi duhovno pospani, bez želje za probuđenjem. Jedino mali broj buntovnika iskoči iz takvog sna.

Za jasan doživljaj života čovjeku nedostaje duhovna stvarnost, koju nije probudio u sebi. Percipiranje stvarnosti je imperativ života, naravno uz adekvatno znanje.

Tradicionalno živimo u neznanju i nižim razinama stvarnosti, gdje je sve vezano za cijenu, a kako život nema cijenu, onda se o njemu ništa nezna. Zbog pogrešnih vrijednosti, čovjek ne prihvaća duhovnost jer za njih ne treba izdvojiti nikakve novce i to mu ne prija za uho. Čovjek cijeni samo ono što je platio, obično su to prolazne stvari, jer prave vrijednosti nemaju cijenu.

Najgore je što običan smrtnik ne prepoznaje dobitak u miru, istini, ljubavi, radosti i svijesti. Te stvari mu uvijek nedostaju i on najradije o njima samo misli, a nikako ih nema kao doživljaj. Tako se od božanskog života dobija površno osjećanje umišljenog života, sa beskrajnim varijantama onoga kakav život ne može biti.

Ljudi vjeruju da im je život predodređena sudbina. Netko vidi život kroz bolest, a netko kroz bogatstvo. Bezbrojne su mogućnosti umišljanja života. Istina je da je život ništa umišljeno, već jedina duhovna stvarnost postojanja.

Naravno, doživljaj života, kroz potpun mir, istinu, jasan uvid, radost, ljubav, pripada samo svjesnom entitetu koji je uspio u sebi probuditi najvišu duhovnu stvarnost.

Znanjem dolaziš do iskustva, a kada si u nečemu iskusan, onda o tome ne misliš, jer ti je jasno.

Trebaš svakako doći do iskustva doživljja života u srcu.

Navikavaj se bezuvjetno prihvaćati svaku stvarnost, kako ne bi previdio život. Nemoj biti alergičan na ništa niti odbijati nešto. Alergični ljudi su lošeg zdravlja i ne žive mirno. Alergija je uvijek izmišljena stvar, a može se odnositi na sve što te okružuje, tako na kraju ostaneš i bez daha, jer ništa ne prihvaćaš.

Upamti, tijelo ti je živo dok misliš. Na višoj razini stvarnosti živ si uvijek.

Život duše ovisi o karmi kako se prenosi na pokoljenja, kroz sjeme stvaranja. Može se dogoditi da jednostavno kroz karmu budućih naraštaja tvoje loze, tvoja duša bude zaboravljena, ali ŽIVOT, kao duhovna stvarnost nema s tim veze, vječno, apsolutno i božanski postoji.

Najviše pišem zbog početnika, duhovnih tragača, jer je nekada davno i meni nedostajalo tih priča i objašnjenja nečega što nisam spoznao niti mogao znanjem iskusiti.

Život nije ono što si stekao obrazovanjem, niti je život ono što je logika u tvojoj glavi. Život je ipak nešto mnogo dublje što izvire iz tvog srca, iz tvoje duše, ali kao jedan doživljaj, kao duh koji je prošao istinu i bljesnuo u svijest.

Ne možeš vječito biti nezrelo dijete, a kao adolescent si nitko kao ličnost. Onda je to neprijatno stanje, moraš se izjasniti gdje pripadaš, među svjesnima ili onima kojima i dalje treba tuđa skrb.

U stvari, život je uvijek tu, oko tebe i u tebi, kao apsolutna nevidljiva božanska mreža i jedino od tvoje svijesti ovisi da li tu mrežu možeš prepoznati, bez tvog tijela i bez tvojih misli. Da li možeš svoj dah i kucanje srca prihvatiti kao život i sve ono duhovno, ili to ne možeš ni zamisliti?

Bez obzira na godine i zrelost, svatko želi biti nečije zbrinuto dijete.

Nitko tebi ne brani da prihvaćanjem duhovne stvarnosti i buđenjem svijesti, uživaš kao božansko dijete, uvijek, jednovremeno uz osobnu iskaznicu i priznatu društvenu ličnost. Društvo gleda na zrelost osobe kroz godine starosti, a duhovan ne moraš biti ni kroz nekoliko sljedeća života duše, ako ne prihvatiš duhovnu stvarnost.

Trebaš konačno znati, centar tebe je srce, centar života tvoje duše je srce i centar svijeta je opet tvoje srce i uvijek srce. Ništa unutar tebe nije važnije od duše i srca, a od njihovog braka i ljubavi, od njihovog sklada ovisi život duše u tebi i apsolutan život u tvojoj svijesti. Zato se navikavaj na dijalog sa svojim srcem. Sve započinji iz srca i uvijek neka ti srce bude ispred bilo koje tvoje aktivnosti. Ti si obična spavalica i griješnik i netko tko uživa i netko tko ima želja, a srce je prirodno odgovorno za život i moraš ga slušati. Ujutru se budi iz srca, a navečer idi spavati s mirom u srcu.

Ništa ne radi bez odgovora srca, bez istine koja će iz njega izaći. Navikavaj se misliti iz srca, govoriti iz srca, voljeti iz srca, jesti, piti, hodati, voljeti, gledati, osjećati, raditi, disati, radovati se i živjeti iz srca. Tako ćeš se vratiti na one dane djetinjstva kada ti je karma bila još uvijek čista, kada se karakter nije morao braniti, kada si samo doživljavao i ništa nisi mislio, kada tvoj um nije vodio preko ega, kada nisi imao pojma da si neka ličnost, a bilo ti je dobro, uvijek si bio spreman na igru.

Sada mnogo misliš, često puta si umišljen, a ništa ti nije jasno zašto se to tebi dešava. Na kraju posumnjaš u svoju sudbinu. Imaš priliku pokazati sebi da sudbina ne postoji, da bolest ne postoji, da strah ne postoji, da neznanje ne postoji, samo ako prihvatiš život, ako si jedno s njim, u svim aspektima, fizičkom tijelu, mentalnom sadržaju i duhu.

Obzirom da ništa od života nisi shvatio, poslušaj malo iskusne, okreni novu stranicu, pročisti tijelo, gledaj po 15 minuta dnevno u svijeću na 60 cm od očiju, iznad svega koncentriraj se na srce i ne dozvoli ni jednu misao bez srca. Tako ćeš privući mir, a kada ti se mir dogodi, blizu je i duh. Iz duha svijest se sama rađa. A kada si svjestan ni ova ti priča nije potrebna i ti ćeš postati majstor života.

Svjestan čovjek može raditi u životu što god poželi, jer je usklađen prema stvarnim potrebama bića i prema njegovim mogućnostima.

Ako tebi još uvijek nisu neke životne stvari jasne, moraš znati da nisi izravno priključen na izvor napajanja energijom i zato moraš biti posebno pažljiv prema potrošnji vlastite životne sile, da je ne rasipaš tamo gdje nije potrebno. Najveći potrošač životne sile u tvom biću je misaoni proces, glupo izgovaranje riječi i gledanje u noći. Potrudi se da ti krv ne ide preko glave, nemoj ništa misliti i time ćeš dobiti jaču snagu i imunitet u srednjem dijelu bića gdje su unutarnji organi, njihove funkcije i naravno srce. U tu svrhu navikavaj se da ti dan bude za aktivnost, a noć za odmor i spavanje.

U tvom biću evidentan je život tijela, život duše i apsolutan život. Zbog tijela trebaš jesti minimalno, zbog duše ti je dovoljno disanje, a apsolutnom životu je hrana SVIJEST. Kako je apsolutni život iznad života tijela i duše, svijest ti je dovoljna za potpuno zadovoljstvo i radost. Ako još nisi na višim razinama svijesti, moraćeš se zadovoljiti jedenjem hrane, no ipak radi malo na svijesti, jer bez nje nećeš znati istinu i nećeš moći prosuđivati što je loše a što godi tvom životu.


APSOLUTNA STERILIZACIJA KROZ SVIJEST

Pravo je umijeće, koje se graniči s apsolutnom svijesti, pročistiti prostor svoga bića, do razine kada ti ništa ne smeta, kada možeš osjetiti mir, jer u tebi i oko tebe ne postoji ništa što te čini alergičnim i podložnim na bilo koju infekciju.

Živimo u abijentu materijalne prirode, u kojoj sve ima pravo boriti se za opstanak, od najstinijih atoma, mikroba, do slonova i kitova. U toj borbi za opstankom, vjerojatno postoji nekakav red, koji svi prihvaćaju, ako nikako drugačije, onda po fizičkoj nadmoći i nagonu koji tjera na život.

Čovjek je u tome izuzetak, zbog komplicirane građe bića, jer može osjećati, misliti i planirati, dovodeći sebe, iz neznanja, u neizvjesnost, nejasnoću, želju, patnju, bolest, možda i smrt. Svako nezadovoljstvo čovjeka lako je povezati sa neispunjenom željom, koja producira pravu mentalnu infekciju uma, od koje se nije jednostavno osloboditi. Zato je i naslov ove priče, kako pročistiti sebe i biti uvijek radostan.

Apsolut je sam po sebi sterilizator svijeta i u stanju je pročistiti sve stvoreno do apsolutnog stanja.

Ulogu pročišćenja materijalnog svijeta, biljaka i životinja, vrši linearno vrijeme i oksidacija, gdje sve ima svoj vijek trajanja.

Sa čovjekom je to malo kompliciraniji slučaj. On se neda zubu vremena, ne voli ostariti, još manje umrijeti. Zato pokušava sve, neznanjem i znanjem, kako bi izbjegao vlastitu agoniju.

Oni bez znanja grabe čim više, misleći da materijalnim bogatstvom mogu produžiti život ili platiti velike sume novaca, zdravlja i mira radi.

Mala skupina buntovnika sve promatra kroz znanje i čini napor uzdignuti se na planu uma, do razina apsolutnog pročišćenja, kroz SVIJEST. Postoje mnoge tehnike pročišćenja, makrobiotika, meditacija, yoga, tantra i još puno razvijenih disciplina Istoka, kojima se može stvoriti mir i radost.

Ova naša civilizacija je takva kakva jest. Premazana svim nijansama boja. Točnije je reći boje su odraz aura svega stvorenog i sve više je sivih nijansi nekakve neprolazne magle, gdje ništa nije tako jasno ni životno. Sve to ima veze sa ustrojstvom čovjeka, sa evolucijom, sa zavojnicama DNA spirala, koje su primjerene više fizičkom i mentalnom planu bića, a manje duhovnoj nadgradnji pojedinca.

Tako ćemo se mučiti u prolaznosti vremena, dok ne dođe na red nova svjesna evolucija, sa adaptiranim ljudima za život na čistu pranu, bez hrane i disanja.

Međutim, već imamo pojedince koji su prosvjetlili i dokazali da svatko može biti svjestan, miran, radostan i slobodan, ako prihvati apsolutnu istinu kao jedini put ka čistoj energiji svjetlosti, bez koje nije moguć jasan uvid života.

Svatko može sterilizirati svoj um i isključiti misli kad god poželi, komfornim načinom svijesti, koja je posuđena upravo od apsolutnog sterilizatora svijeta. To je genijalna ideja. Ništa ne mijenjaš, onakav si kakav jesi. Duhom uđeš u prostor apsolutnog sterilizatora i trenutačno si pročišćen, miran si, jasno ti je sve, radosti koliko želiš, još osjetiš slobodu. Pa to nema nigdje, izuzev na ovom svijetu.

Malo sam se poigrao sterilizacijom, vjerujući da ću biti shvaćen.

Evo jednog primjera koji govori koliko je teško pročistiti um. Zamisli jednu finu staklenu čašu. Dogodilo se, upotrijebio si je uz wc šolju za onu četku i to je služilo neko vrijeme. Znaš da je staklo tvrdo i da ne upija mikrobe. Oprao si čašu u super deterdžentu više puta. Pitam te, da li bi mogao piti vodu iz te čaše, obzirom da znaš da je dugo bila uz wc šolju.

Bez pretjerivanja, mnogima se od ovoga već gadi, ali je to dokaz kako je nevjerojatno teško primorati um da nešto prihvati. U tvom životu je bezbroj takvih „sitnica“ iskustva uma, zbog kojih se ne možeš pročistiti, osloboditi i postati apsolutno čist ili apsolutno svjestan. Uvijek neka blokada uma postoji. Još ako u tome nisi uporan, onda se radije predaš patnji.

Tvoja svijest je samo stvar prihvaćanja svega u tebi i oko tebe, bezuvjetno. Ako nešto nisi u stanju prihvatiti, onda si alergičan, a to je već bolest.

Zato se kaže da bolesti ne postoje, samo pojedinac može umišljati tako nešto.



TVOJE BIĆE JE MIKROKOZMOS

Ako nisi svjestan u glavi, trećem oku, pinealnoj žlijezdi, hipofizi mozga, onda se zaista moraš zadovoljiti trikovima tijela, preko osjećanja i misli.

Puna svijest je nešto iznad tjemena tvoje glave, znači u prostoru izvan tvog bića, a to je već pravi kozmos. Na toj razini nemaš što misliti, jer je sve jasno, po principu praznog prostora, gdje ničega nema.

Kada nisi u stanju percipirati duhovnu stvarnost, onda sve moraš spuštiti u nižim čakrama, gdje ćeš pokušati prepoznati stvarnost života duše. To je slučaj kada ne možeš zamisliti postojanje višeg JA, nego se moraš vratiti u opipljivo tijelo. No, to je samo varka, jer je istina duhovna stvarnost.

Naravno, u trećem oku osjećaš neku razinu svjesnosti.

Nekima je dovoljna istina u grlu.

Drugi se koriste preko ljubavi u grudima i srcu.

Dobra većina ljudi do istine dolazi preko tuđih iskustava, preko treće čakre ili solarnog pleksusa.

Nagonski tipovi i emotivci, stvarnost života duše prepoznaju prilično slijepo, preko spolovila.

I na kraju su oni potpuno slijepi pojedinci koji samo osjećaju fizičko tijelo i ništa više.

Spuštanje razine svijesti od glave, prema spolovilima formira krugove mikrokozmičke orbite po kojima se um kreće. Umu je potrebno puno iskustva da bi mogao prepoznavati gdje mu je centar vrtnje duše. Zato se um teško odvaja od tijela, jer je naviknut da je duša u tijelu.

Spiritualnost ti daje moć najvišeg prosuđivanja stvarnosti, ali ipak se to tako ne dešava. Sve ono što je izvan kože, kao da je potpuno neshvatljivo.

Pravo je umijeće koncentrirati se na mir u srcu (život duše), a još je teže podići duh do istine i pune svijesti.

Prirodno je da svatko prepoznaje istinu bez ičega drugog, jer je ona samo u funkciji života duše.

Sveprisutnost usmjernog uma, kao stalan uvid u pravo stanje života, daje ti notu mira i spokoja, kada nisi ovisan tapkati u mjestu misli i nekog osjećanja. Jednostavno brzo prelaziš preko toga, kao kada se mijenjaju slike na tv ekranu. U toj fleksibilnosti uma, prepoznaješ istinu.

Bolesni pojedinci vegetiraju u mraku bez svjetlosti istine, čime isključuju neki organ, dio tijela ili cjelo tijelo iz skrbi životnom silom i energijom. Na svakom mračnom mjestu, uz toplinu i vodu, uvijek se pojave paraziti, koristeći stvorene mogućnosti za svoj razvoj i upravo je to zametak neke bolesti. Naravno, bolestan je onaj tko nema mir, tko nema jasan uvid i odluku, kome je volja slaba, životna sila ograničena, a duša rasturena.

Iscijeliti bolest je najlakše kada se sve fokusira prema jednom centru, a to je srce. Od same koncentracije na doživljaj života u srcu, ovisi i brzina ozdravljenja. To neki nazivaju vjerom u sebe. Istina je da ne postoji ni jedna bolest, da je svaka izmišljena. Temeljem te istine, svaka bolest može biti lako sanirana, samo se mora znati kako se to radi. Svako neraspoloženje je neki vid bolesti, kao dokaz da nismo stalno prisutni u sebi, da budemo budni nad životom.

Ipak je biće i tijelo prostor u kome se realizira život duše i na kome se može reflektirati univerzalna svijest.

Niže JA i više JA, treba biti jedan DOŽIVLJAJ, kao život duše i tijela, jednovremeno. U nedostatku spoznaje i iskustva višeg JA, navikli smo isticati tijelo, priznajući time svu slabost prema njemu. Ističemo nešto što vidimo, to je suvišno i time dokazujemo nižu razinu svjesnosti.

Kao što tijelo ima organe i njihove funkcije, tako duša ima um i sve ono što se njime pokreće: osjećanja, sjećanja, emocije, misli, ego, intuicija, inspiracija i duh.

Jedinstven doživljaj života je SVIJEST, kao konačna sloboda.

U nedostatku pravih znanja, iskustva uma i navika, najčešće se kolebamo u svijesti, ostajemo bez jasnog uvida i bez prave odluke života. U tom slučaju misli same uskaču i zabavljaju nas kao dosadne tv serije. Na kraju je sve u tebi, da li ćeš dopuštiti takvu igru ili ćeš se prizvati svijesti, gdje komforno možeš sagledati istinu života.

Svjestan čovjek odjednom uviđa prave stvari, dok nedovoljno svjesni su ograničeni i vezani za slijepo tijelo. Ipak se svjetlost (svijest) reflektira iz vana, iz prostora Apsoluta, s dopuštenjem da uđe kroz meso i kosti (banalno), kako bi svaka stanica tijela dobila zračak svjetlosti, kao potvrdu istine života.

Duhovna stvarnost je samo dokaz znanja pojedinca i dopuštenja da doživljava život mirno, uvijek sa istinom, jasno i odlučno. Upravo je to radost života.


Download skica i vizualnih objašnjenja



RAZMIŠLJANJE O BOGU

Svatko od nas ima nekakvu svoju zamisao o Bogu.

Mora postojati univerzalni princip Boga koji će zadovoljiti svačiju maštu. U tu svrhu trebaš imati znanje o materiji i energiji, kako bi se uopće otisnuo u razmišljanju o duhovnoj stvarnosti - Bogu.

Boga ne možeš upoređivati ni sa čim, jer je JEDNO, cjelina prostora i savršenstvo svijeta, kroz dvije suprotnosti stvarnosti: DUHOVNE i FIZIČKE, povezane metafizičkom realnošću energije.

Duhovnu krajnost shvati kao nešto savršeno PRAZNO, kao beskrajni VAKUUM.

Fizičku krajnost shvati kao nešto PUNO, nečisto i tromo koje se jedva kreće.

Poveznica ENERGIJA je čista ISTINA kroz blještavu svjetlost.

Boga moraš shvatiti kao nešto najjednostavnije na svijetu, kao nešto što te oslobađa svake misli, svake želje i zato si uz Boga potpuno miran, a vidjet ćemo zašto je to tako.

Boga shvati kao jedan pješčani sat svijeta, kao jedan život, kao jedno postojanje. Taj sat radi po principu vakuuma prostora u kome se PUNO pretače u PRAZNO, prolazeći kroz tijesnac ISTINE.

Zamisli Boga u svakoj točki prostora svijeta, ali znaj da je ta točka toliko mala kao da ne postoji. Sitniji pješčani satići slobodno se kreću u prostoru Boga, kao individualizirani oblici i životi duše, nešto kao kapi vode u oceanu, gdje je kap u svemu jedno s oceanom. Koliki je oblik, tolika je njegova aura duše i toliko je veliki taj pješčani sat.

Tvoje biće sa fizičkim tijelom je komadić prostora svijeta, kao pješčani sat života duše i tijela, u kome postoje beskrajno mnogo pješčanih satića u svakoj stanici tijela.

Cjeli prostor svijeta je jedna vječna igra pješčanih satića, koji su ovisni od jednog vakuuma Apsoluta.

Pravo je pitanje tko prevrće pješčani sat da bi došlo do neprekidnog lanca života?

Princip je jednostavan, vakuum praznog prostora savršeno privlači svako zrnce i dušu oblika i života.

Sve što je stvoreno, možemo reći da je stvoreno zbog mogućnosti, odnosa i promjena energije, po principu uzroka i posljedice, u prostoru Boga i linearnom vremenu materije. Samim tim stvoreno je nesvjesno, a postoji u relativnoj stvarnosti, vezano za univerzalnu inteligenciju svijeta, koja je čist vakuum prostora.

Gdje god kreneš u prostoru, svuda je energija, prvo ona najčistija, a onda sve gušća, idući prema materiji. Na kraju, najveću gustinu energije srećemo kod biljaka, životinja i čovjeka. Prostije forme stvorenih oblika od energije, imaju manje gustine.

Kod biljaka postoji složeniji princip preko fotosinteze, a kod životinja instikt za održanjem života.

Čovjek je tu evolutivno najnapredniji, jer ima spiritualne moći misli, uma i duha, kojima se može uzdignuti do razine univerzalne svijesti. Pješčani sat života u tebi prevrćeš sam preko svoje budnosti. Zato trebaš imati znanje i pratiti dan i noć kao kokoš, da znaš kada ćeš spavati, a kada biti aktivan, da bi tvoj život (pješčani sat) fino radio. Tvoj život mora biti usklađen sa ritmom pulzacije kozmosa i svijeta, inače će te odpuhati jake sile otpora, ako se izdvajaš iz cjeline prostora.

Diskutabilno je i sama gustina energije, ali, da bi nešto moglo postati apsolutno, mora se potpuno pročistiti kao da ne postoji. Iz tog razloga je najčistija energija samo čista svjetlost od istine i poslije toga, svjetlost jednostavno ne postoji, ona prelazi u apsolutno stanje. Tako sve izranja iz Boga, „šeta“ po prostoru Boga, koristi se energijom, postaje NEŠTO i kada se umori od tog puta, vraća se pročišćeno do razine apsolutnog stanja. Jedino kod čovjeka, vraćanje Bogu može biti potpuno svjesno i prije umiranja, kroz prosvjetljenje.

Snaga prostora svijeta i Boga, upravo se mjeri beskrajnim vakuumom, a što je vakuum do li nešto PRAZNO?

Objektivna stvarnost i duhovna stvarnost su suprotne. Ono što je u fizičkom smislu fizička snaga, u duhovnom smislu je ta snaga - Apsolut.

Postavlja se pitanje i same svijesti. Ispada kada nešto misliš manje ti je jasno i um ti je materijaliziran, na nižoj razini svijesti. Kada se uzdižeš prema najvišoj, univerzalnoj svijesti, dešava se to da prestaješ misliti, isključuješ se iz fizičkog tijela, postaješ potpuno miran i prazan od svega i to je svijest. Znači, svijest je opet nešto PRAZNO, jer je od Boga. Ako je NESVIJEST nešto vezano za tijelo, onda je NADSVIJEST suprotno od toga, vezano za PRAZNO. Što si više isprazan od misli, hrane, bilo čega, sve si mirniji i to liči na neko svjesno stanje. Dok se uvališ u želje i brige, odmah gubiš jasan uvid, fokusiraš se na problem i ništa ti nije jasno.

Bog pomaže tako što ćeš ga prihvatiti preko duhovnih principa, na jedinstven način oslobađanja od svega relativnog i prolaznog.

Što reći za duh, kakva je to tvorevina?

Duh je sabrana duša koja najmanje rasipa energiju na osjećanja, misli, sjećanja. Kada duh nije izgrađen, ti si potpuno opterećen vanjskim doživljajima i razmišljanjima. Pun si želja i na tome troših životnu silu (slabiš krv i limfu) i gubiš kreativnost, jer ti je oslabljen duh. Jedva spajaš početak i kraj života. Dišeš plitko, sa pola snage vakuuma dijafragme.

Kada ti se duh pročisti, to znači da ti se energija duše pročistila do najveće razine ISTINE, kako to zovemo SVJETLOSTI. To je vrhunac duha, to je doživljaj života, to je tvoj mir, isprazan si, oslobođen maksimalno od svega i to liči na potpuni uvid, kako se kaže SVIJEST.

Najveća korist od Boga je poznavanje same suštine svijeta. Živimo u vremenu najglupljih vrijednosti kojima se pojedinac prepustio, a za uzvrat dobiva nezadovoljstvo i bolesti. Zato je nužno prihvatiti duhovne principe i na jedinstven način, preko Boga, osloboditi se svake ovisnosti, prizvati mir i radost.

U tom slučaju ljubav je faza stvarnosti života, ni materijalna ni duhovna, koja te u svemu zadovoljava i ispunjava. Kada osjećaš ljubav, ne moraš nikoga voljeti, ali si milostiv. Kada ne osjećaš ljubav, zbunjen si pred životom, sirov, bahat, pun želja i ništa ti nije jasno.

Ljubav je nešto što te uzdiže iznad primitivizma i pruža ti mogućnost duhovne spoznaje stvarnosti života.

Boga ne možeš doživljavati sentimentalno, jer se radi o beskrajnom prostoru svijeta, o energiji i materijalnoj prirodi. Ne samo to, Bog je uvijek JEDNO, nepodvojeno, i ako Boga promatraš kroz sebe, onda si se već odvojio od njega, a to nije ispravno. Zato se Bogu prilazi na jedinstven, univerzalan način, kako je jedino moguće spojiti se sa univerzalnom svijesti.


Božanska milost ima smisla kada na duhovnoj razini uranjaš svojim bićem u prostor Boga, preko duha, istine i svijesti, i tada se u tebi budi najdublji doživljaj stvarnosti života, kao uzvišeno blaženstvo i milost. U tom slučaju Bog nije milostiv, nego si ti blažen od Boga.

Trebaš praviti razliku između životne sile (najjednostavnije kao krv i limfa) i kreativnosti koja se tiče sabranosti duše kroz usmjereni um. U zdravom tijelu kreativnost je moguća.

Koja je granica kreativnosti?

Kreativnost su sve aktivnosti čovjeka koje te ispunjavaju, ne kroz materijalne vrijednosti, nego životno. Drugim riječima, kreativnost je mogućnost duhovnog uzdizanja. Kreativan čovjek stvara djela bez napora, ako piše, onda se knjiga sama piše, ako slika ili se bavi glazbom, onda nastaju djela kao odgovor na mir u srcu. Od kreativnog rada nikada ne možeš biti umoran, jer si tada otvoren prema energiji, tada ne misliš jer ti je jasno ono što radiš. U kreativnost ne spada devastiranje prirode i sve drugo što čini loš feng shui prostora. Prema tome, suvremena znanost i moderno društvo nisu stvar kreativnih umova, nego pokvarenih umova.

Najopasnije je kada misliš i misliš i nema kraja tim mislima. To je sluđivanje uma i tapkanje u mjestu, bez mogućnosti nastavka puta života. Da ti se to ne dogodi, razmišljaj usmjereno prema Bogu. Kada shvatiš poruku od Boga, jednostavno će ti sve biti jasno i smiješno, jer je toliko jednostavno, zato što je potpuno PRAZNO. Ali i to prazno je jedina stvarnost, koju moraš prihvatiti u zamjenu za ovu prolaznu stvarnost tijela, na koju si navikao. U stvari, prihvati sve, nemoj odbacivati ništa, da ne bi pogriješio. Ionako je sve prostor Boga.

I što na kraju misliš, gdje je izlaz iz labirinta života? Naravno, prazan prostor je lijek. Onda se isprazni, ne razmišljaj logički jer život nije logika, nego slušaj iskusne koji već imaju iskustvo duhovne stvarnosti života.



PODSJETNIK ZA ŽIVOT

Da li znaš čemu služi život?

Trebaš znati da je život neovisan od bilo čega i nemoj ga vezivati za tvoje želje i probleme.

Što znaš o apsolutnoj inteligenciji i njenoj refleksiji na svijest čovjeka i sve stvoreno?

Što je Bog i početak svijeta?

Na fizičkom, metafizičkom (mentalnom) i duhovnom planu, nije moguće služiti se samo logikom i osjetilima. Nije dovoljno ni biti svjestan ispod duhovne razine uvida - NADSVIJESTI, iz jednostavnog razloga što je svijet cjelina suprotnosti i nešto što opažaš u objektivnoj stvarnosti, potpuno je suprotno u duhovnoj stvarnosti. Radi se o duhovnom principu pročišćenja svega stvorenog, od materije, preko energije, do svjetlosti i apsolutnog stanja.

Ako se pitaš što je Bog i kako je sve to počelo, moraš znati da ništa nije ni počelo niti se završilo. Ovu tvrdnju definira sama duhovna suština svijeta, u čijem prostoru je Bog kao Apsolut, kao beskrajni vakuum i ništa više od toga. Za stvaranje jasnog uvida o nastanku svijeta, posluži se praznim prostorom u kome je vakuum. Najprije je to bio samo prazan prostor, a vakuum se stvorio zbog prve vibracije energije, koja se beskonačno širi, materijalizira, raspada, pročišćuje i ponovo vraća u nultu točku, na izvor apsolutnog stanja.


Naravno, najveću zabunu imamo zbog dimenzija stvorenog i prolaznog vremena, međutim i to nestaje u opsegu nirvane.

Teško ti je shvatiti jednostavnost Boga, gledajući na prirodu i sve stvoreno u njoj, ali ponavljam, sve je suprotno od onoga što vidiš. Suštinu stvarnosti jedino možeš sagledati kroz apsolutnu istinu.

Kažemo da je apsolutna inteligencija najveće duhovno znanje i sve enciklopedije svijeta, ali, da li možeš shvatiti da se iza te tvrdnje krije jednostavnost PRAZNOG PROSTORA do razine BESKRAJNOG VAKUUMA. Nešto što je apsolutno, nema definiciju i savršeno je.

Po pitanju svijesti je sve također potpuno jasno. Do koje si razine pročišćen tijelom, dušom i duhom, toliko si blizak istini, svjetlosti i apsolutnom stanju. U potpunom miru, u meditaciji, to se stanje ipak postiže, ali to nije nikakva aktivnost, već preslika nekakve vječnosti kroz vakuum prostora.

Vidiš ti prirodu, osjećaš, misliš, imaš želja, stvaraš, imaš tijelo, dušu, metabolizam, međutim, ne vidiš da je to samo prolazni materijalni i metafizički fenomen svijeta.

Na kraju te čeka jedina istina i jedina STVARNOST da je svijet samo BOG, beskrajno ili najsuptilnije NIŠTA, kako hoćeš. Doći ćeš do spoznaje da se sve vrti zbog energije, koja se munjevito prostire prostorom svijeta, usput materijalizira, ali ujedno i rastvara ono što je stvorila, vraćajući se kao pročišćena vibracija (kao duh), prema neizbježnoj istini - svjetlosti i jedinoj stvarnosti - Bogu.

Svjetlost nije moguća bez nečega što gori i što stvara vatru. Upravo gori sve stvoreno, naravno, nekakvom prirodnom progresijom oksidacije i poluraspadom.

Kada si miran, kada imaš uvid, onda si nekako svjestan, ali to ne znači da si mnogo pametan, nego si postao neovisan od bilo čega. Dok spavaš, kada se umire misli, kada se ublaži aktivnost uma, miran si, kao da si apsolutno svjestan svega. Iz tog konteksta moraš izvući zaključak što je svijest. U meditaciji, ti spavaš svjesno, što znači ipak ništa ne opažaš. Svijest je nevezanost i što si više neovisan od bilo čega, postaje ti svejedno, a to je sasvim dovoljno da si miran i živ.

Duhovna stvarnost je moguća samo kada joj se predaš, kada prihvatiš i dopuštiš da postoji samo nešto apsolutno prazno. Ako se ne uplašiš toga, uranjaš u opseg nirvane, naravno treba mnogo prakse, jer je tvoj um stvorio jake materijalne navike, teško se toga oslobađa, da bi ušao u novo iskustvo. Kad izgradiš duh, on će te dovesti do apsolutne istine, sagorjeće u smislu svjetlosti, a ti ćeš uronuti u apsolutnu svijest, kako sam već objasnio, u nirvanu i onostrano.

Jedino čovjek može biti sveprisutan u tijelu, umu i svijesti, jer se to može spiritualnim moćima. Nije u pitanju samo usmjereni um, kao sabrana duša u duh, već se radi o evolutivnoj zrelosti cjelog bića. Za konačni doživljaj života ipak je sve važno, tijelo, duša i svijest, kao JEDNO, nepodvojeno, kao refleksija Boga (kroz apsolutnu inteligenciju), gdje biće i tijelo ostaju u sjeni, u prolaznoj stvarnosti, jer bez toga doživljaj ne bi bio moguć.

Sve se to dešava jednostavnim lancem suprotnosti, kroz metabolizam, krv i limfu, kroz duh i na kraju svijest.

Zamisli senzaciju kako radi računalo i biti će ti jasno ustrojstvo svijeta i Boga. Od beskrajne kombinatorike „0“ i „1“, stvaraju se slike na ekranu, kao živi dokaz prirode, a kada malo dublje promisliš, u toj kutiji računala ipak nema ništa živo.

Zato si i ti živ, jer si donekle svjestan postojanja. Da nisi svjestan, ne bi ni bio živ.


SAMOOSTVARENJE

Prostor svijeta pulzira kroz antagonizme apsolutnih vrijednosti - PRAZNOG i PUNOG, NESVJESNOG I SVJESNOG, Boga i materije. To je jednostavan princip beskrajne mijene, svjetlosti i tame, uzroka i posljedice, yina i yanga. Jedno bez drugog ne može, jer su lice i naličje cjeline JEDNO. Konstanta vibracije energije beskrajne su mogućnosti oblikovanja, uređivanja svih odnosa i promjena. U tom kontekstu čovjek je u univerzumu simbolizam svijesti i preslike Boga, što ne znači da je jedini, već postoje mnoga stvorenja slična ljudskom biću. Transmisija mijene praznog i punog, po principu pješčanog sata, evolutivni je put svega stvorenog od energije, koje mora proći pročišćenje kroz Boga.

Kabalistička učenja govore da svaki dah posjeduje potencijal postati duh i Bog. Od daha je postao kamen, od kamena biljka, od biljke životinja, od životinje čovjek, od čovjeka duh, od duha Bog. Sve je stvar rađanja iz sjemena (simbolizam nukleusa apsolutnog života) i stvaranje novog sjemena umiranjem. Sjeme je uvijek energija. Čovjek može prije fizičke smrti tijela realizirati sebe do apsolutne svijesti i Boga, pročišćenjem i prosvjetljenjem, što nije jednostavno postići u suvremenim uvjetima življenja. Malo je njih koji mogu osloboditi duh, zbog nečiste karme i jake materijalne ovisnosti. Ipak je duhovni rast moguć kroz fizičko pročišćenje tijela preko odabrane hrane i mentalni razvoj preko znanja i meditativne prakse. Za početnika je bitno stati na Put života i lagano paliti žaruljice koje će ga osvjetljavati. Nitko nema hrabrosti skočiti iz aviona bez padobrana, jer je to ravno traumi umiranja. Po tom principu se skače iz pune materije tijela u apsolutno prazan prostor Boga. Bez umiranja nije moguće preporađanje, a umrijeti prije smrti jedino se može kroz duh i svijest. Fenomen transformacije sjemena odnosi se na fizičko tijelo i njegovo usklađivanje s dušom. Preko ritma srca stvara se iskustvo kao prijatan ili neprijatan doživljaj. Vrhunac prijatnog je dobitak kao orgazam, a vrhunac neprijatnog je osjećaj gubitka kroz tugu. Kada ne postoji dobitak ni gubitak, egzistira želja kao tendencija identifikacije sa opaženim, koja se proširuje na misli, dovodeći svjestan entitet u stanje ovisnosti od tijela. Sami orgazmi su fišefazni i pročišćeni, baš kao um i doživljaj života. Prvi je nagonski orgazam u regiji spolovila, kada se izlučuje sjemena tekućina. Pročišćeni orgazam je ljubav koja pokreće blaženstvo i milost. Mentalni orgazam je neka razina jasnoće uvida, koja stvara ekstazu.

Najviši orgazam je sloboda, kao savršenstvo i spajanje s Bogom. Funkcija orgazma je učiniti nesvjesno ovisnim o svjesnom, kako bi se oslobodio duh. Svako iskustvo višeg orgazma isključuje doživljaj nižeg, jer se želja veže za ono najjače. Duhovna bića lako kontroliraju nagon, milostivi su i raduju se životu u celibatu. Uvijek se radi o pustoj želji da se nešto dobije, da se svrši sa starim kako bi se prešlo u nešto novo. Nagonski tipovi to rade primitivno. U ljubavi se taj zanos prevede u pravo blaženstvo. Duhovnjaci to znaju podići na razinu savršenstva užitka u ekstazi. Prosvljetljeni se time ne bave, svjesni su i slobodni. U konstelaciji mijena, uvijek se zna što je prazno a što puno, tko daje, a tko prima, uloga muškog i ženskog. Prirodni su to mehanizmi koji suptilno pokreću kreaciju. Jedino mjerilo je svjetla istina, kao vrhunac vertikale raspršivanja duha, s ciljem prevođenja u prazan prostor Boga, kao apsolutnu svijest. Iskustva su uvijek lice i naličje svjesnog i nesvjesnog, gdje se nesvjesno brani od svjesnog (karakter i ego). Običan smrtnik je ovisan o fizičkom tijelu, jogin je vezan za tehniku joge, a znanstveni istraživač je vezan za egzaktnu spoznaju stvarnosti. Svima nedostaje pješčani sat života, udah i izdah, pročišćenje, oslobađanje i istina, kao nezaobilazne točke na putu samoostvarenja. Početak i kraj je energija duše koja može biti tijelo i Bog. U meditaciji se svjesno spava. Praksa gledanja u plamen obične svijeće može te dovesti do jasnoće uvida stvarnosti.

Da li je prostor ljudskog bića ograničeni potencijal, kao nešto rizično i opasno, ili se radi o beskrajnoj kreativnoj sili stvaranja? Čovjek svakako nije životinja, može misliti i umom kreirati mnoge stvari. Naravno, snage stvaranja ne izviru iz krvi i mesa, ipak se radi o beskrajnoj svijesti. Temeljem svijesti kreativnost je neograničena, pojedinac ne mora biti ovisan ni od čega, slobodan je, ne mora ništa posjedovati i može putovati. Model ponašanja upravo pronađi u sebi, uz odrastanje. Nikada ti ne treba veći autoritet od života duše, tijela i apsolutnog života. Ako to povežeš u ljubav, zaista imaš razlog radovati se. Temeljem svijesti čovjek zaista može biti u harmoniji s prirodom koja ga okružuje, s najdubljim osjećanjem radosti, jer je u izobilju zraka, vode, neba, zemlje, vegetacije, životinja i ljudi, čime je prostor oko njega i u njemu ispunjen životom. Važno je napomenuti, biljke, životinje i ljudi imaju auru koja reagira na razne načine. Kada želiš pojesti biljku, ona ti se nesebično daje. Vegetacija je naša majka prirode. Životinja se prestraši kada joj oduzimaš život zbog hrane. Od toga ne možeš imati koristi, jer takva hrana vibracijski je za tebe opasna. Životinje se mogu jesti između sebe, jer nemaju razvijenu svijest i instiktivno se bore za goli opstanak. To čovjek sebi ne može dopuštiti, uživati u tuđoj nesreći. Pravilan odnos prema prirodi je kada sve viđeno ne pretačeš u želju za posjedovanjem, kada ne misliš ponoviti ugođaj.


ČOVJEK I APSOLUT KAO KAP VODE I OCEAN

Kroz samorealiziranje koristiš biće kao prostornu dušu i tijelo u prolaznom vremenu. Ujedno uranjaš u prostor sredine u kojoj živiš, koja je sastavni dio beskrajnog prostora svijeta.

Ta dva prostora su praktički JEDNO, kao kap vode i ocean. Njihova veza se realizira preko beskrajne snage vakuuma oceana koji drži na okupu sve kapi.

Bezuvjetno se predaješ oceanu, jer si njegovo sjeme, ne postoji drugi prostor gdje bi mogao biti i jednostavno nemaš izbora. Taj dio tvoje pripadnosti prema životu duše i univerzalnom životu, nazivamo apsolutna inteligencija, koja je u tebi prisutna onoliko koliko joj dopuštaš u svome umu.

Da li spavaš ili si budan, služiš se tijelom i mislima kroz um. To znači fizički i mentalni aspekt je u tebi stalno prisutan.

Nedostaje ti onaj glavni aspekt života - duhovni, koji svakako nećeš moći posjedovati, jer je onostrano, apsolutno, istinito, apsolutno inteligentno i slobodno. Preko spiritualnosti možeš oponašati duhovni aspekt života na način prihvaćanja duhovnih principa, temeljem istine i svijesti. Tako ćeš stvoriti navike vlastitog uma o nečemu što nije ni tijelo ni misao, već nešto sasvim jasno, kao svjetlost i mir.

Na taj način se realizira veza čovjeka i Apsoluta na najjednostavniji način apsolutne intligencije koja je svuda u prostoru svijeta. Ti dopuštaš da si JEDNO sa univerzalnim u svijesti uma, ali si uvijek apsolutno komadić univerzalnog postojanja.

Sve što propustiš kroz duhovnu prizmu svijesti, jasno ti je, milo, radosno, svijetlo i sveto, zato si miran, zdrav i spokojan.

Ako se kap ne preda oceanu, umrijeće, ispariti u etar i na silu postati dio oceana. Ako nisi svjestan univerzalnog, biti ćeš usamljen u svojoj iluziji i želji, patiti, bolovati i umrijeti, ali time nećeš uništiti božanski život, već samo tijelo u koje se zaklinješ i vjeruješ da je stvarno.

Logičko razmišljanje je samo objektivna stvarnost, izvan istine, koje te drži u lažnom uvjerenju ega da sam „JA“ reformator svijeta, umjesto da sebe uskladiš s većinom.

Praktički, što god nekome dali vjerojatno ga nećemo time zadovoljiti, jer je radost stvar unutarnjeg doživljaja sklada duše i tijela, a ne vanjskih utjecaja, nedovoljno jasnih u kojima ne možeš prepoznati istinu, moraš misliti i od toga nemati mir.

Kada su djeca u pitanju ona traže mnogo više od materijalnih davanja.

Maksimum što možemo dati od seb jest ono što ne možemo dva puta imati a to je srce, kao ljubav, kao komadić univerzalnog života.

Mnogi kažu: „Ja ću biti ovo ili ono“, a nisu svjeni da oni to već jesu.

Zaista, nitko ne može biti nešto više iznad života i samo na nižim razinama prosuđivanja stvarnosti, istine i života, dolazi do nejasnih i pomućenih osjećanja.

U svakom slučaju to je najprije neznanje, dječija želja, nezrelost, neshvaćanje suštine, možda pohlepa, svejedno, narušen je mir.


FIZIČKA OGRANIČENOST I DUHOVNA SLOBODA

Pogledaj svoje fizičko tijelo. Čini ti se da si njime ograničen i prostorno definiran. Ne sviđa ti se biti ograničen, jer time nemaš slobodu.

Točno se zna kolika je fizička snaga djeteta, a kolika odraslog čovjeka. Upravo tako medicina promatra čovjeka, temeljem njegove mase, određujući mu unos količine hrane, kalorija, doza lijekova i drugo.

Zašto moraš biti ograničen tijelom, ako imaš spiritualne moći, možeš misliti, izgraditi duh i biti njime beskrajno slobodan?

Prostor tijela ne ograničava potencijal energije duše.

U ovisnosti od čistoće karme tvog obiteljskog stabla, kruga prijatelja, tvoje kreativnosti, ljubavi, duha i svijesti, možeš proširiti svoje moći beskrajno u prostoru.

Tijelo jest izolirana cjelina kao vreća mesa i kostiju, ali duša nije i preko duha i njene aure, preko ljubavi, zaista možeš postati beskrajno moćan, jer te podupiru sve duše tvojih obožavatelja. To se upravo dešava velikim popularnim zvjezdama i prosvjetljenim bićima. Drugim riječima, ne podupiru oni tebe, već si ti otvoren prema njima bezuvjetno, koristeći jedinstven prostor univerzalne duše na najbolji način.

U hinduizmu i budizmu duša je original života. U drugim religijama duša se ne pominje jer ne prihvaćaju energiju. Prosvjetljena bića dokazuju da nitko ne treba biti ograničen, upravo zbog slobode duha.

Znanost također uporno pokušava dokazati, kako se fizičkim zakonima materije baš ništa ne može dokazati, zbog relativnosti i vremena, gdje materijalna i objektivna priroda nema konstantu energije. Kao da nisu u stanju sagledati duh čovjeka.

U svakom slučaju kreativnost pojedinca ovisi od znanja i kako je ono pretočeno u doživljaj mira i života, kroz ljubav, duh, istinu, svijest i slobodu.

Yang tijelo bolje regulira vodu, koja daje mogućnost razvoja raznih mikroba, lakše prelazi u element vatre i oslobađa duh. Višak vode u tijelu je slično mokrom vešu složenom u ormaru, na kome će se sigurno razviti mnoge gljivice i plijesni.

Yin stanje tijela je upravo zbog viška vode i podloga je raznim bolestima.



ŽIVOT NIJE ONO ŠTO MISLIMO

Oko tebe je uvijek zbrka svih dešavanja koja se neprekidno smjenjuju. Tvoja osjetila ne stignu registrirati svaku promjenu. Umoriš se od svega i najradije bi zaspao.

Ono što opažaš produbljuje tvoje misli, pokreće intelekt, ali na kraju ipak ne vidiš istinu, zbog čega nisi u stanju biti miran.

Umjesto istine, od opažanja, budiš u sebi mnogo želja, vjeru, nade, očekivanja, maštanja, zbog čega i dalje nemaš mir, a možda bi mogao izazvati patnju, ako ti je do nečega posebno stalo.

Principijelno većina ljudi liče na bića s normalnim ponašanjima; rade, kreću se, društveno su podobni, ali u njima uvijek postoji nešto što nema veze sa istinom. Svaka ljudska ambicija udaljava pojedinca od većine. To nije slučaj kod male djece.

Naša su tijela složena, sastavljena od mnogo stanica, organa, slojeva, oklopa, nižih tijela, kao jedna duša, ali sa bezbroj najsitnijih duša mikroorganizama koji žive u nama i sve to trebaš uskladiti da ti ne bude muka.

Tamo gdje imaš muskulaturu i nerve, lakše prenosiš naredbe, pokrećeš prste, ruke, noge, dijelove tijela. Više je to ispoljeno na površini. Pitanje je kako narediti nekom organu unutar sebe, da te posluša, da bude aktivan, zdrav i miran? Nekako sam došao do spoznaje da sve što je tvoja nutrina, dubina, nevidljivi organi i njihove funkcije, mogu biti sa tobom u vezi samo na jedan prirodan način, preko vibracije energije duše, preko uma, preko, duha, preko istine.

Drugim riječima, veza sa vlastitom dubinom je moguća kada si nad njom budan, kada brineš da ti organi budu čisti, da ih ne maltretiraš, redovito odmaraš i koristiš u mjeri koju oni mogu prirodno obavljati.

To je duhovni princip, jednak onom principu prihvaćanja sebe i svega kako jest. Na taj način nećeš pogriješiti, a mir ćeš sigurno imati.

Uranjanje u sebe nije moguće ako si okrenut prema vani, prema mislima, prema željama i vjerovanjima. Smjer uranjanja u sebe je suprotan, moraš ići odozgo prema dolje, od slobode, svijesti, istine, prema unutarnjem doživljaju i kreativnosti.

Uvid ili svijest se postiže odozdo prema gore, po vertikali, bez vremena, u trenutku sada.

Utjecaji neba i zemlje moraju se spajati u središtu tvog bića, u HARI, Kundalini rezervoaru, duši i srcu, uvijek sa istinom koju doživljavaš u grlu.

Tako ćeš biti prisutan u fizičkom, mentalnom, intelektualnom i duhovnom aspektu doživljaja života.

Te radnje su munjevite i trebaš imati jasnu odluku u svakom trenutku. Za takvo ponašanje moraš imati pravo znanje, koje ćeš lako pretočiti u doživljaj. To znanje se tiče duhovnih vrijednosti i ne bavi se beskrajnim istraživanjem relativne materije, nego se bavi izoliranim umom i slobodnim duhom.

Tvoja i moja nevolja je u tome što smo od rođenja počeli gubiti božansku notu, jer fizičko odrastanje i mentalno sazrijevanje nije dovoljno za duhovno osvjšćivanje.

Sve smo naučili, jesti, piti, hodati, raditi, rađati djecu, opažati, misliti, govoriti, lagati, samo nismo naučili održati vezu sa životom duše. Sada želimo nešto popraviti, ali mehanizam same želje to ne dopušta, jer nam treba mir, a želja je jaka aktivnost uma. Život nam je kao horizont, što se više približavaš, za toliko se on odmiče.

Zato trebaš sve odbaciti što se tiče horizontale i vremena, što se tiče opažanja i misli, nego se uhvati vertikale koja te sigurno vraća na put istine i života. Prepoznati istinu nije stvar opažanja, nego dopuštenja da ju potpuno osjetiš u svojoj dubini, od koje si izoliran vlastitim umom, mislima, osjećanjima i površinskim zadovoljenjima osjetila.

Jasnoća uvida nije uživanje i ne smije imati porijeklo u umu. Što je veće znanje sve ti postaje jasnije. Radi se o pravom znanju koje će učiniti um slobodnim. Svjestan, površni um je zatrpan nevažnim znanjem, ponavlja ga uvijek iznova i ti zbog toga ne možeš biti miran. Um treba biti izoliran kako bi bio spreman prihvatiti nešto novo. Podsvijest i nadsvijest su izvan dosega uma, izvan objektivne stvarnosti i zato je u njima moguća istina. Problem je što tebi ne odgovara da si prazan; sam taj duhovni princip praznine te zbunjuje i zato si sklon vjerovati, imati želju, biti na strani podjela među ljudima, umjesto da si na strani mira i ljubavi. Tu se u biti radi o strahu od praznine, koju popunjavaš time što zatrpavaš svoj um nebitnim znanjem, vjerom i željama.

Znanje je kada je biće prazno kao list papira na kome možeš iznova pisati. Kada takvo znanje, takvu čistoću svog bića doživiš u sebi, onda za uzvrat imaš uvid ili svijest, na jednak način praznog lista papira, u kome se tvoj um ne uzbuđuje jer nema zbrku zbog sadržaja koji bi mogao postojati u znanju, vjeri i želji (riječima na papiru).

Tvoje znanje treba biti u skladu sa tvojom kreativnošću. Ne moraš štrčati po društvenom znanju, jer u njemu nije istina života. Na taj način samo ćeš privući one koji te mogu mrzeti zbog toga.

Lagano uvodi u sebe duhovno znanje koje se tiče univerzalnog, apsolutnog i praznog prostora. Ta praznina samo se tiče praznog, izoliranog uma, temeljem koga možeš biti sveprisutan i budan u životu.

Svjesniji si onoliko koliko postigneš izolirati um od svega. Međutim, reakcija uma se dešava zbog vremena, raznih prisjećanja prošlosti i zamišljanja budućnosti. Na taj način misli su neizbježne i odvlače pažnju uma od mira, neaktivnosti i tvoje svijesti.

Nebrojeno puta ćeš o istoj stvari razmišljati ali nećeš pronaći odgovor i istinu ako nešto planiraš, želiš, očekuješ. Upravo su tada tvoje misli najaktivnije i tada, naizgled beznačajne stvari u želji, postaju prepreka izoliranju uma.

Jedino kroz formu DAVANJA, bezuvjetno „sklanjaš“ svoje tijelo, kroz svijest, čime direktno propuštaš valove energije, kao da si trajno uronio u prostor svijeta i da se nikada više nećeš odvojiti od njega. Tvoje tijelo i dalje postoji, ali si preko uma sabrao potencijal duše , koji samo služi metaboliziranju energije u tijelu, ne osipajući se na nebitne stvari kroz misli.

Upravo je to bezvremeno stanje uma kada apsolutna inteligencija postaje moguća u fizičkom tijelu.

U ovisnosti koliko je bila snažna reakcija uma na neki događaj u vremenu, toliko će iskustvo živjeti u njemu. Ako svemu prilaziš sa bezuvjetnim prihvaćanjem stvari, onda će um ostati dovoljan sam sebi, a to jest prirodan tok stvari, jer tvoj um nije da bi ti vodio svjetsku politiku, nego da imaš mir i ostvarenje životnog puta.

Spoznaja sebe znači proučavnje sebe u djelovanju, a to je već odnos. Nisu ti potrebne knjige, gurui, ni putovanja po svijetu, ako nisi u stanju uroniti u sebe, na izvoru gdje je tvoje ostvarenje.



STVARANJE SVIJETA

Svijet je stvoren u trenutku, koji ne možemo zamisliti iz perspektive ove naše relativnosti, prolaznosti i objektivnosti. Zato su razmišljanja o stvaranju svijeta različita i proizvoljna.

Suština svijeta je duhovne prirode koju jedino možemo spoznati duhovnim vrijednostima preko apsolutne istine i apsolutne inteligencije (svijesti). Tko stane na put samospoznaje i ostvarenja životnog cilja, doći će do točke pročišćenja u kojoj je moguće sagledati stvarnost postojanja.

Ne postoji znanstveni način sagledavanja stvaranja svijeta.

Temeljem iskustva prosvjetljenih bića proizilazi da je svijet JEDNO u prostoru, kao duhovna suština, nama nevidljiva, jer je sakrivena metafizičkom realnošću energije, fizičkom realnošću materije i linearnim vremenom.

Naš um je stvoren kao reagiranje bića (komadića svijeta, kao kapljice vode oceana), prema vanjskim utjecajima koja osjetilima opažamo.

Bez razvijene moći najvišeg prosuđivanja stvarnosti, nije moguće sagledati u jednoj ravni, fizički, mentalni, intelektualni i duhovni aspekt postojanja.

Um funkcionira tako što ponavlja iskustva kroz koja je prošao u vremenu, a to su naše navike, u kojima nema istine.

Apsolutne vrijednosti, istina, svijest, život i sloboda, ne mogu biti stvar navike uma, jer su one vječito apsolutne, već postoje bez našeg razmišljanja i doživljaja.

Upravo je tvoj um slabost preko koga pokušavaš spoznati nešto što već jest. Prvo je pokrenut život tvoje duše, a poslije se razvijao um. Za to vrijeme apsolutno uvijek postoji. Zbog nesavršenosti uma, dogodit će ti se mnogo pogrešaka i uvijek ćeš kasnije uvidjeti istinu, jer nisi u stanju reagirati na pravi način u trenutku SADA.

Ti ćeš uživati, stvarati, voljeti, putovati, govoriti, imati želje, tugovati, radovati se, biti nezadovoljan i bolestan, prolaziti kroz mnoga stanja i možda ćeš na kraju shvatiti da sve to nije bilo potrebno, jer ti si ipak mali Bog, svemoguć. Naravno, posljedica nije moguća bez uzroka i zato si morao svašta raditi, da bi nekako spoznao istinu života, temeljem koje je jednostavno realizirati cilj.

Na kraju krajeva ni to apsolutno nije moguće ako se ne usporedi sa nesavršenom materijom.

Na svijetu ništa nije problem, jer se sve odvija po ustaljenom redu vakuuma, energije, svih mijena i vremena. Prostor svijeta je uvijek cjelina JEDNO, a u tom beskrajnom kavezu je metež svih dešavanja, od savršenstva Apsoluta, do suprotnosti u materiji.

Za tebe je bitno da ne stvaraš u sebi nekakav drugačiji svijet i život, izvan onoga što on jest. Taj previd se lako dešava u praksi u kojoj um eksperimentira, umjesto da TI trenutačno jasno uviđaš stvarnost.

Najvažnije ti je da si miran, jer tada nemaš želju, ne moraš u ništa vjerovati, slobodan si i neovisan od bilo čega. Ne moraš tada imati nikakvo znanje, ne moraš nikoga oponašati, slušati, jer će ti sve biti jasno kao na dlanu. Iskoristi svoj povodljivi um, navikni ga na duhovne vrijednosti, poslije čega će on prihvatiti nirvanu kao jedinu stvarnost svijeta i zaboravit će na sva iskušenja koja mu serviraju opažanja osjetila i misli. Neće mu više biti važna prošlost u sjećanjima, niti budućnost. Oslobodit ćeš se svega: vjere, želja, nada, očekivanja i bilo kakvog stvaranja, jer ti si već stvoren. Probudićeš u sebi kreativnost, samo radi zabave da ti nije dosadno, a ne da bi temljem toga stvorio kakvu dobit.

Shvatićeš da si ti pravi Bog, kome nisu potrebna nikakva znanja, uvjerenja, ideologije, religije, moral, društvo, materijalne vrijednosti, tijelo, duša, um, jer Bog je uvijek Bog, iznad svega stvorenog.

Ono što je najvažnije, tvoj život neće više biti razmišljanje, niti doživljaj, ljubav, niti svijest, već sloboda u punom smislu te riječi. Obzirom da si ljudsko biće, kada si slobodan onda si i sveprisutan. Ne moraš bježati ni od čega, jer tebe ne može ništa uprljati, čist si u svemu. Postao si jednostavniji, običniji od onoga što si bio, milostiv, nemaš patnju, strah ni neizvjesnost. Od tvojih strasti, želja, beskrajnih misli i eksperimentiranja uma ipak si sve sažeo na jednu riječ - SLOBODA. Ti si prava radost i svjetlost koja zrači.

U slobodi znaš kako je svijet stvoren.



PROTOK ENERGIJE KROZ TIJELO

U prostoru energija održava konstantu vibracije i oko toga se moramo složiti. Kada je u pitanju tijelo čovjeka, mnogi različito gledaju na protok energije. Koriste se izrazi kako je energija blokirana, kako upijamo energiju, kako nam netko crpi energiju, kako u nekom prostoru i vremenu nema dovoljno energije. Naravno to su osobne formulacije za suptilnu energiju, a istina je da energija ispunjava i prožima svaki djelić prostora i da je ona oblikovala pojavnu prirodu svijeta.

Stvoren si od vlastite ideje, jer je tako postignuta kozmička pravda, od sjemena duša tvojih roditelja, lanca karme tvojih predaka i energije u mikrokozmosu materice tvoje majke, kada je energija počela kopirati kodove sjemena i preko DNK oblikovala tvoje tijelo.

Sve je proteklo neometano, u miru, bez ikakve aktivnosti.

Rodio si se i problemi su počeli.

Počeo si opažati, gledati, čuti, kasnije govoriti i misliti, čime je tvoj um postao aktivan i ništa ga više ne može zaustaviti, jer je um reakcija svih podražaja iz vana koja primaš osjetilima, intuicijom, emocijama, sjećanjima i mislima o prošlosti i budućnosti.

Vjerojatno u svemu pretjeruješ i nisi svjestan iste one energije koja te je stvorila, umišljajući kao da si sam na ovom svijetu i moraš se patiti zbog nekih umišljenih želja koje „moraš“ ostvariti. Najnormalnije je biti svjestan onoga tko te stvorio, a u slučaju suptilne energije, nju ne možeš spoznati u ovoj objektivnoj prolaznosti tijela, nego se duhom i sviješću moraš približiti istini gdje se svjetlost čiste energije jasno vidi.

Energija je oblikovala sve što postoji, neudrživa je, jednako struji kroz sve materijale i elemente, zemlju, beton, čelik, zrak, vodu, etar, naravno i kroz tvoje tijelo.

Praktički zbog uma dolazi do stvaranja rupa u eteričnom tijelu, što za posljedicu ima pojavu nesigurnosti, straha i boli. Mjesto boli je zaboravljeno od strane tvog uma, koji se bavi nebitnim stvarima iz vana. Tako se stvara svaka bolest koja bukvalno nikada ne mora postojati.

Kažemo kako noću nema dovoljno energije, kako je energija slaba kada je kiša, zima ili kakva nepogoda, međutim, nekima je energija slaba i usred vrelog ljeta, jedino zato što umom nisu prisutni u sebi i njihova svijest nije sabrana uz život koji je jedino moguć unutar bića.

Većina ljudi zna za energiju i Boga, ali to ne dopuštaju u sebi i ponašaju se kao izdvojena kapljica vode iz oceana, koja je sigurno osuđena da mora nestati.

Biljke su fotosintezom povezane sa energijom i to bezuvjetno koriste.

Životinje imaju razvijen instikt za opstankom, čime su također bezuvjetno vezane za energiju.

Čovjek ima spiritualne moći i svijest, čime može jednostavno, u izobilju, biti vezan na energiju, ali on manipulira, griješno je biće, bavi se niskim strastvima i zbog svog uma ignorira energiju, a time i vlastitu dušu, što za posljedicu ima neznanje o životu i patnju.

Aktivnost uma narušava sklad duše i tijela, što jednostavno osjećaš preko disanja i mira u sebi. Zato si često iscrpljen i umoran, i moraš spavati. Spavanje je nesvjesna meditacija kada se um smiri, a efekat toga jest izobilje energije u tvojim kanalima (nadijima). Međutim, kada se probudiš budi se um i sve ostaje po starom.

Kroz meditaciju trebaš spoznati neke stvari i steći pravo znanje kojim ćeš stvoriti nove navike uma. Tvoj um te treba slušati u svakom trenutku, a to ćeš postići ako si stalno prisutan u sebi, kroz jednostavan i prirodan princip praćenja daha, udaha i izdaha. Nikada nemoj iznevjeriti svoj um i ostavljati ga samog, kao što roditelji lažu malu djecu obećavajući im sve i svašta, čime se u djeci produbljuje strah zbog neistine i lažni ponos, kao poremećaj karaktera kojih se kasnije u životu ne mogu osloboditi.

Svi moramo naučiti meditirati, jer to mogu raditi i djeca sa pet godina koja najbolje meditiraju. Kada stvoriš naviku praćenja daha, spoznaćeš beskrajnu moć vakuuma (to je Bog), koji bezuvjetno podržava tvoj život, samo ako si svjestan toga. Moć vakuuma praktički ćeš doživjeti poslije izdaha, kada umjesto ponovnog udaha, ne udahneš novi zrak, nego podigneš trbuh i dijafragmu prema plućima i tako ostaneš bez disanja koliko god možeš izdržati. Što dublje postigneš vakuum, time ćeš brže pročistiti sve rupe u energetskom polju bića i eteričnom tijelu. Trebaš toliko dugo ostati bez zraka da ti počnu drhtati mali prsti na šakama, kao dokaz da je energija prisutna u svakoj stanici tijela. Ne trebaš se plašiti da ćeš od vakuuma umrijeti, jer on te upravo drži u životu. Na višim frekfencijama svijesti, temeljem vakuuma, ne moraš ni disati, jer tada radi svijest, slobodna i vezan si na izvor.

Kada postigneš vakuum misli trenutačno nestaju, a um postaje potpuno miran. Tada si suočen sa istinom opstanka fizičkog tijela u životu.

Kroz meditaciju i praksu kundalini joge i tantre, doći ćeš do svih znanja o JASTVU, svijesti, slobodi i životu (temeljem vakuuma beskrajne moći apsolutnog Boga). Tako ćeš proširiti znanje i svijest, tvoje navike će se promijeniti i ti ćeš se promijeniti u smislu da ćeš bolje cijeniti život.

Možda nikada ne razmišljaš o svom dahu, ali on je za tebe prirodna inteligencija zbog čega si uopće živ. Ti uporno činiš pogreške, ali dah sve to podnosi i popravlja. Tu se muči srce, svi organi i njihove funkcije, ali ne popustaš u željama i ne dozvoljavaš da se tvoje znanje širi u svijest. Moraš znati da je jedino život vječan, a sve drugo (uključujući i tvoje tijelo) je prolazno. Upravo se radi o tome da ti ne vidiš vlastiti život, jer njega možeš doživjeti samo kroz više frekfencije pročišćene energije, prisustvom u dahu i sebi.

Tvoja svjesnost ne smije ostati u okvirima tijela i uma, jer će to biti pravi kavez u kome nećeš imati bezuvjetnu slobodu svijestu, što je jedini cilj tvog života.

Cilj svega jest evolutivno pročišćenje i vraćanje na izvor.

Svi oni koji nisu oslobodili svijest iz tijela, čak i poslije smrti njihov um nije u stanju pronaći izvor, čime ostaju u raju ili paklu, a jedino mjesto je mir, vječnost i sloboda beskraja, a ne nekakav pakao ili raj. Čovjek za života misli, a nakon smrti, u nirvani, nema što misliti, treba biti u vječnosti.

Sve te dimenzije nisu moguće bez znanja pretočenog u doživljaj, iskustvo uma i proširenu svijest.

Svatko može misliti i stvarati kreativno, a to se jedino može putem znanja i svijesti. Svaka kreativnost čovjeka nikada nije napor, dokaz je dublje svjesnosti, mira i ljubavi i to je cilj života - prosvjetljenje.


BOG JOŠ KOJA RIJEČ

Bogu prilazimo na način kako ga zamišljamo.

Kada pozitivno promatramo Boga, onda to radimo zbog neke materijane koristi. Obično tako razmišljaju Isusovci.

Ovi drugi, budisti, Boga upravo svode na jednu točku vakuuma, što u odnosu na pojavnu prirodu baš izgleda kao NIŠTA.

Oni koji psuju Boga bliži su istini o njemu, jer ga doživljavaju nihilistički kao nešto apsolutno zasićeno, JEDNO, kao najdublji mogući vakuum i kao jedno veliko NIŠTA.

Jedino tako Boga možemo poimati kao svemogućeg, beskrajnog i sveprisutnog.

Sve drugo stvoreno u prosotru Boga, nije apsolutno, ili je metafizičko - energija, ili je fizičko - materija.

Prostorno razmišljanje o Apsolutu, bez ostatka, uključuje sve dimenzije stvarnosti, metafizički, fizički, hologramski, nesvjesno, umno, , intelektualno svjesno i duhovno.

Ono što nazivamo apsolutnom inteligencijom, samo je beskrajna snaga vakuuma koja sve stvoreno vuče ka Izvoru apsolutnosti, ka pročišćenju, bezuvjetno, na način kako to dopuštaju mogućnosti materije i energije.

Kamen bačen u vodu neće izroniti na površinu, jer nije pročišćen, nije toliko evoluirao svijest.

Na drugoj strani, zrak ispušten na dnu mora, savršeno će znati izaći na površinu, jer je u odnosu na kamen pročišćeniji, ima sabranu dušu kroz slobodni duh i zato ga vakuum apsoluta lako privlači na površinu. Vakuum ga vuče dalje ka Izvoru, samo mi to ne opažamo.

Činjenica je da smo ograničeni u mnogo čemu, teško uviđamo sve dimenzije stvarnosti, istina nam je daleko i najviše se bavimo logikom i beskrajnom analizom materije kroz fizičke zakone. Analizirajući stvari dolazimo u prazan prostor, u NIŠTA i nemamo hrabrosti niti načina to stanje definirati.

Nitko se ne usudi govoriti o Bogu da je NIŠTA, imajući u vidu njegovu beskrajnu apsolutnost. Međutim, korak po korak, moramo smelije progovoriti o istini Boga, koju sve više spoznajemo.

Jedno je sigurno, kada se i posljednji pojedinac čovječanstva i civilizacije uvjeri u ništavilo Boga, zasigurno ćemo evoluirati i konačno napustiti objektivnu stvarnost za koju smo toliko sada vezani, jer će to biti viša sila, ona ista od vakuuma koji će nas pročistiti i približiti Izvoru.

Ništa u prostoru nije imuno od sile vakuuma i ništa mu se ne može suprotstaviti, jer sve je cjelina JEDNO, za koju nikada ne bi ništa znali da nije popuštanja vakuuma na pojedinim rubnim djelovima Apsoluta, kada se stvori vibracija energije i ona se dalje munjevito širi, ali se zbog same vibracije oko nje stvori materija, koja se na putu povratka prema Izvoru mora pročistiti.

Sve ono što znamo, u čemu imamo iskustvo, čega smo svjesni, samo je individualno viđenje stvarnosti, isključivo vezano za duhovne vrijednosti istinu, svijest i slobodu; gdje je istina kao najfinije pročišćenje energije u svjetlost, svijest je uvid i predaja Apsolutu, a sloboda je sam Bog. Prema tome, svi smo mi komadići tog prostora. U svima nama već postoji sve duhovno, ali postoji i ono metafizičko i fizičko tijelo, koje lakše osjetilima opažamo, zbog čega nismo u stanju praviti jasnu razliku između iluzije i stvarnosti.

I dok je u našim mislima i umu opća zbrka od svega relativnog i metafizičkog, dotle evolucija strpljivo radi svoje; pročišćava nas preko spirala DNK, na najsuptilnijoj razini duše, čega nismo ni svjesni. A sve je to zbog onog beskrajnog vakuuma, zbog onog NIŠTA iz izvora jedne točke - Boga.

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 15. dio

BOG ISTINA ILI ILUZIJA

Po čemu je duhovno uopće bitno za čovjeka, kada ga ne opažaš osjetilima, mislima, umom i tijelom?

Odgovor na ovo pitanje mora biti krajnje jednostavan i jasan dječaku od deset godina, jer da nije tako ne bi imao smisla. Nije nirvansko tako nevidljivo kako ti se čini na prvi pogled. Nisi ti samo tijelo, um i ego, nego u tebi postoji i duhovni aspekt, temeljem koga si stvoren i red je spoznati stvoritelja kao istinu postojanja. Vjerojatno su duboko nesretni svi oni koji napuštaju ovozemaljski plan a nisu spoznali istinu o sebi. Odlaskom u raj ili pakao, poslije smrti, um će uvidjeti da to nije mjesto vječnosti i mora se ponovo vratiti, inkarnirati i pokušati spoznati sebe.

Najkraće, duhovno je potrebno čovjeku najprije zbog mira i otklanjanja neizvjesnosti i straha u sebi. Iz perspektive uma i tijela, duhovno je jedno veliko NIŠTA, ali to je samo nemoć pojedinca u percipiranju duhovne istine. Kada duhovno ne bi postojalo, zašto bi uopće toliko zaokupljalo tvoju pažnju uma? Zašto je nirvansko tako bitno?

Od osjetila koja opažaju ono iz vana, preko misli, uma, ega, tijela, znanja, intelekta i logike, još uvijek si u kavezu fizičkog tijela, često bez mira, sa željom za istinom i slobodom, napet, u strahu ili boli, što ti stvara nepodnošljivu zbrku, koja se može ponavljati iz dana u dan.

U pronalaženju mira sjetiš se spiritualnih moći, staješ na PUT, usmjeravaš misli i um, sabiraš dušu od ega i tijela, stvaraš duh i on sam iskače iz tijela, nošen energijom do pojave svjetle istine o tvom životu i postojanju.

Kada svjetlost iza zida istine obasja prostor Apsoluta, u trenutku sve postaje jasno, kao uvid i SVIJEST da je to SLOBODA.

Očarani duh se brzinom svjetlosti vraća u tijelo, noseći sa sobom lijepe vijesti o čaroliji Apsoluta. Tvome umu ta priča postaje nevjerojatno impresivna, on djetinjasto zaboravlja sve ono što je naučio, tjerajući duh da se ponovo vrati kako bi mogao još pričati o čaroliji slobode.

Eto tako, kao u bajci, moraš shvatiti svrhu duhovnog aspekta u tvom životu duše i tijela. Priča nema nikakvog smisla ako o tome dublje ne promisliš i sam staneš na put vlastite spoznaje i ostvarenja. Put će te izravno voditi do Izvora. Kada budeš tamo stigao, doživio preporod i slobodu kroz svijest, tek ćeš biti uvjeren da te nisam lagao o značenju duhovnog u tvom životu. Nemoj misliti da ti je za to putovanje potreban novac, vrijeme ili što drugo, jer je to putovanje prema tebi i tvojoj dubini, koju još uvijek ne vidiš. Prikupi pravo znanje, otvori treće oko i astralno polje, to će ti biti dovoljno za duhovno putovanje.

Možda nisi dublje razmišljao o prirodi uma, koji je stvoren poslije TEBE, ali prije rođenja tvog tijela. On je uvijek između fizičkog tijela i duhovnog života, negdje između, zarobljen u mentalnom aspektu tvog bića. Bez uma zaista nećeš moći spoznati duhovnu stvarnost, jer ne možeš ništa preskakati na putu samospoznaje života.

Um je uvijek tvoje unutarnje dijete, nestaško koji te dovodi u neprilike ako nisi bezuvjetno budan nad njim. Eto vidiš odakle izvire bezuvjetna ljubav, za koju mnogi misle da je nemoguća, samo zato jer se ne bave svojim umom, već stvari prepuštaju užitku, osjećanjima, emocijama, sjećanjima i mislima.

Tvoj um je to kozmičko sjeme stvaranja, reda, stalne mijene i vječnosti, samo ga moraš dovesti u tu ravan.

Počni meditirati, jer je to način praćenja daha, stvaranje vakuuma i put uvida. Imaš dušu i tijelo; duši daj mir i meditiraj, a tijelu jogu i minimalne količine odabrane hrane. Čisti se tijelom i dušom.

Duhovno je samo prostor i ako trebaš kome udovoljiti onda udovoljavaj svakom prostoru oko sebe. Iluzorno je udovoljavati sebi, jer TI već jesi u prostoru svog bića. Uroni u cjelinu prostora, a ne izdvajaj se iz njega, jer time gubiš svu moć.

Nisi rođen kao ljudsko biće da bi jeo hranu, spavao i bavio se seksom. To si radio mnogo ranije na evolutivnoj razini životinje. Znam da su navike duboko urezane u karmu, ali nije red da si bez mira, pun želja i straha, možda u boli, nadi, vjeri i sudbini, kada imaš spiritualne moći duhovnog preporoda i osvješćivanja. Ono što misliš i radiš mora biti kreativno bez napora, a ne bezvoljno životarenje.

Ništa nije nestvarno kao želja zbog koje možeš doživjeti razočarenje i patnju, zato zaboravi želje, budi stvaran u granicama svojih mogućnosti i potreba, na jednostavan način istine o duhovnom.

Duhovno nije napor i nema cijenu. Ne moraš ništa raditi, samo stani na PUT koji vodi prema tebi. Vezivajući se za život, a ne za ono iz vana, sve će se u tebi samo složiti u čistu radost.

Nemoj gajiti iluziju da ćeš promijeniti sredinu u kojoj živiš, ljude i svijet, nego mijenjaj sebe. Sve ostavi kako je stvoreno, pomiri se sa tim. Bilo dobro ili loše, noć ili dan, sve ima svoju svrhu, koju ti ovoga trenutka možda i ne vidiš.

Na Istoku su mistici davno spoznali istinu duhovne suštine svijeta i ta su učenja nastavili budisti, dokazujući da je Apsolut samo beskrajna snaga vakuuma prostora svijeta, nazivajući ga ništavilom, iz perpspektive objetivne stvarnosti, ili jedina istina o postojanju svijeta, kroz Boga, kao cjeline JEDNO, sadržane samo u svijesti čovjeka.

Još uvijek je čovječanstvo u fazi nesvjesne evolucije čovjeka, gdje je pojedinac primoran potražiti spas u duhovnosti, s ciljem konačnog preporoda, samospoznaje i samoostvarenja, temeljem spiritualnih moći, kada će konačno ući u novu svjesnu evoluciju čovjeka sa izmjenjenom DNK strukturom, sa više spirala. Tada će istina svakome biti jasna kao na dlanu i materija (tijelo), neće biti prepreka slobodnom duhu.

Čovjek nove svjesne evolucije neće se baviti nebitnim materijalnim stvarima, neće uživati, neće imati razvijena osjetila, neće misliti, neće biti strastven, zaboravit će na želje, već će imati razvijenu svijest kao direktnu povezanost duše sa Izvorom. U tom slučaju um će se konačno predati, a o egu nitko neće razgovarati. Nešto će se morati promijeniti i u vezi komunikacije i govora. Valjda će svi imati jako razvijenu intuitivnu svjesnost.

Vraćamo se sada na ono bitno a to je vakuum prostora kao jedino stvarno što ovu kreaciju čini ovakvom kakva jest.

Kada u sebi dahom stvoriš vakuum (tehnika se lako uči), izravno si povezan sa vakuumom prostora koji te okružuje i time postaješ u trenutku JEDNO s cjelinom, kao najkraći put uma, duše i duha do istine i svijesti. U stanju vakuuma ništa ti nije bitno, ni opažanja, ni misli, jer si primoran držati se života i opstanka. Tu si na klackalici između života i smrti. Ako održiš vakuum, živ si i svjestan, ako ostaneš bez vakuuma i daha ostaćeš bez svijesti.

Koliko dugo možeš održati vakuum, toliko ti ni disanje nije potrebno. Dovoljan je to dokaz kako svijest direktno podržava život, jer su istina, svijest i život JEDNO apsolutno, duhovna stvarnost i Bog. U stanju vakuuma nisi materijalno ovisan i tada jednostavno uviđaš istinu da je tvoje tijelo ipak izdvojeno od života, ali se pokušava održati na njegovoj vječnosti.

Ovu priču lame na Tibetu odavno praktično potvrđuju kroz duge meditacije.

Materija je u prirodi stvorena energijom, kozmičkim redom, metafizičkim i fizičkim zakonima. Tako stvorena materija se lako razgrađuje.

U slučaju kada čovjek kreira prirodu, moguće su katastrofalne pogreške po pitanju razgradljivosti novonastalih tvari. Nova tehnološka rješenja najviše su u tom smjeru, od plastičnih masa, sinterovanih materijala, kada su njihove molekularne strukture u mnogome izmjenjene. Tako nešto se u prirodi ne dešava samo od sebe.

Sve stvoreno je temeljem energije, u prostoru s beskarjnom snagom vakuuma, u smjeru kada energija vibrira od Izvora prema van. U obrnutom smjeru, zbog vremena i starenja počinje poluraspad materije i tu uočavamo da je ona ipak najvećim dijelom prazna. Ono što ostane poslije oksidacije ili sagorjevanja, je minimalno u odnosu na raniji oblik. Tako dolazimo do spoznaje da je materija u prostoru vakuuma vjerojatno samo milijuniti dio istine i jedine stvarnosti. Ne moramo to precizno određivati, važno je jasno prepoznati suštinu stvari.

Materijalizirana smo bića i nije čudo što su nam osjetila, misli i um, konceptualno izgrađeni dominirajućim egom. Kada duši bude potrebno više čiste energije, ona će primorati tijelo i um na predaju, izgraditi duh i lako prepoznati istinu materije, koja je skrivena u prostoru samog bića. Obično se pojedinac lakše okreće duhovnim vrijednostima kada osjeća neizvjesnost, strah ili bol. U mladenačkoj dobi pojedinac ima jake želje prema materiji, zbog toga glavom ide kroz zid, jer još nema stvorena iskustva uma o stvarnom životu.

Um se izgrađuje iskustvima koja stvara od ograničenih opažanja osjetila, misli, logike i znanja koja iza toga slijede. Zbog strasti pojedinca prema materiji, um lako stvara iluziju prema njoj, doživljavajući je impresivno.

U svjesnom entitetu će uvijek biti zbrke u percipiranju stvarnosti, dok se um ne navikne pokoravati duhu koji je moćan prepoznati istinu materijalne prirode, u odnosu na jedinu duhovnu stvarnost i slobodu.

Bog je prava sloboda, zato je duhovna stvarnost i nemoj produbljivati iluziju o njemu, nego ga zaista doživljavaj potpuno oslobođen svake ovisnosti. Jedino možeš biti ovisan u objektivnoj ravni. Na duhovnoj razini nemaš od čega ovisiti, ili si u njoj uronjen preko vakuuma i svijesti ili nisi.

Dovoljno je biti svjestan Boga.

Moguća sloboda je jasan dokaz, bez ostatka, o postojanju duhovnog. Bez ostatka zato jer u samospoznaji je ona izvjesna, a spoznavalac će nestati. Jedino utjelovljeno duhovno ima smisla, naravno kada se ponovo vratiš u kavez fizičkih ograničenja na koja si sam pristao.

Duhovna terminologija je individualna stvar pojedinca, baš kao individualno iskustvo. Zato se mnogi pojmovi, kojima pokušavamo opisati duhovno, ne uklapaju.

Najbliži si svijesti kada smiriš dah i to između izdaha i novog udaha, s tom razlikom što bi tijelo trebalo potpuno biti prazno od ostatka zraka prethodnog udaha. Plitko disanje kada se ne oslobađaš otpadnih plinova kroz dubok izdah, upravo zamagljuju tvoju svijest. Kada pokušaš dublje disati onda te uhvati vrtoglavica, jer nemaš naviku pravilnog disanja dijafragmom i vakuumom (ne plućima, kako mnogi misle). Pluća su samo dio prostora tijela gdje se odvija metaboliziranje zraka. Svoj dah ne smiješ silovati nekakvim tempom i brojanjem, prepusti ga skladu duše i tijela, ali budi njega svjestan. Vakuum se postiže kada umjesto novog udaha, jednostavno ne udahneš zrak nego se sama dijafragma zaljepi za grudni koš i pluća. Ti samo ostani tako dok ti je udobno ili dok ne osjetiš drhtanje prsti na rukama, a to je znak da energija neometano struji kroz tvoje biće. Ponovo diši i sve što češće pratiš svoj dah i budeš u stanju vakuuma, biti ćeš svjesniji, bez crnih rupa u energetskom tijelu i bez bolesti.

Upravo je vakuum duhovno iscjeljenje svega. Ništa objektivno stvarno ne postoji, sve je to izmišljeno u umu, a kada i njega uvjeriš u duhovno, onda se i sam predaje njoj. Zato nemoj da te lažu, nauči prepoznavati istinu, sve je prolazno, samo je vakuum vječan.

Sve ima lice i naličje. Nemoj se zavaravati fizičkom ljepotom, jer je i ona prolazna. Istinska ljepota je u duhu, ali to ne možemo nazvati ljepotom nego SLOBODOM.

Priči nikad kraja, uči pravo znanje između redaka, meditiraj i raduj se, jer postoji mogućnost da shvatiš da si istinski vječan.

Moraš nešto posebno shvatiti. Ti se ne možeš približiti Apsolutu, istini, svjetlosti, svijesti i slobodi, jer već to jesi.

Što možeš uraditi po tom pitanju?

Ništa.

Raduje se, budi miran i spokojan, jer je u tebi sve ono pravo, duhovno, prosvjetljeno, ali se ti odupireš tome, povodljiv si za nebitnim stvarima, praviš od sebe ovisnika i pun si želja.

Ako na trenutak možeš biti miran, radostan i svjestan, onda možeš biti stalno. Ako to odbijaš, onda je to tvoja greška.

Transcendirajući um u višu duhovnu stvarnost, nestaće tvoja iluzija o materijalnoj prirodi. Jedino tako možeš biti slobodan.

Ništa se nije dogodilo, sve je i dalje ono što je bilo prije, samo si ti miran.

Prava duhovna čarolija.

Ti se na svaki način trudiš ponašati da nisi Bog, a u suštini jesi. Dokaz je ono dok si bio božanska beba.

Ključ problema je u osvješćivanju nesvjesnog, jer svjesno već postoji.

Ispada da sve što ćeš raditi, radiš zbog drugih i društva, a ne zbog Boga u sebi. To i nije loše, samo Bog u tebi ne bi smeo biti u strahu, nezadovoljan i bolestan, a ti često jesi.

Blizu si rješenja problema, možda te još koja inkarnacija dijeli od toga, a možda i ne.

Pričam kao da sam pametniji od tebe, a nisam. Nije nama problem prihvatiti duhovno, jer je ono već u nama, nego nam je problem prihvatiti da nismo samo tijelo.

Čovjek uvijek prosvjetljuje sam, ali to ne može uraditi jer je griješnik. Praktički sam sebi ne priznaš da si božanstven. Da bi to postigao zaista trebaš očistiti karmu. Eto to je duhovno i pravda.


POSTOJANJE

Oduvijek čovjek pokušava pronaći odgovor na postojanje svijeta i života, međutim nikada nema pravi odgovor.

Svijet u kome živimo jest cjelina, ali nije statičan.

Spoznati svijet nije moguće bez svih čimbenika koji čine tu cjelinu.U pitanju su prostor, vrijeme, materija, energija i Apsolut.

Istraživanjem svijeta bavi se čovjek iz perspektive objektivne stvarnosti, koje nikada nije cjelovito, upravo zbog nedostatka istine skrivene u subjektu-istražitelju.

Nije moguće do kraja analizirati materiju, ako se promatranje ne vrši cjelovito, fizičkim i metafizičkim zakonima, te duhovnom stvarnošću.

Znanstvenici smatraju kako imaju dobre metode analize, opremljene laboratorije, ali gube iz vida da im istražitelji nisu sposobni prepoznati istinu duhovne stvarnosti i nikada ne uvažavaju prostor u kome je vakuum. Svaka analiza počinje vakuumom prostora i završava u njemu. Jednostavno, postojanje je stvar vakuuma prostora svijeta i dok se to nema u vidu, spoznaja nije moguća. Koliko god umišljali Boga kroz gospodina, biti će nam tajna. Jedino ako Apsolut shvatimo kao nešto apsolutno čisto, prazno i vječno, može nam biti jasno da je u pitanju vakuum prostora svijeta.

U analizi se jedino vrijeme može isključiti i to opet preko subjekta-istražitelja.

Znanost troši milijarde dolara na proučavanju postojanja svijeta, dok na drugoj strani još nisu u stanju istražiti vodu, niti prirodu čovjeka. O ljudskom umu da i ne govorimo jer to je za znanost tajna nad tajnama.

Sama istraživanja svijeta su beskorisna, ako pojedinac nije u stanju to sagledati, jer su istraživanja upravo zbog njega. Društvo ne dopušta duhovno probuđenje pojedinca, držeći ga tako u kavezu vlastitog mraka tijela. Ako prosvjetljeno biće bez ostatka vidi svijet, postojanje i život kao na dlanu, čemu onda znanstvene analize neprosvećenih istražitelja, sa visokim svjetskim titulama, koje su opet dobili od neprosvjetljenih.

Pojedincu nisu potrebne analize, tajne, vjerovanja, sudbine, učitelji, proroci, već on mora biti sam svoj vodič života, sukladno sredini u kojoj živi, zemlji po kojoj hoda i nebu u koje gleda.

Svi odgovori su u čovjeku, zato nikuda ne treba ići u spoznaji svijeta. Fizički, mentalni, intelektualni i duhovni aspekt čine ljudsko biće i u cjelosti zahvataju život i postojanje.

Sve radimo zbog ljubavi i opće ljudske radosti, kojih je sve manje, želje su sve veće, a sa njim patnje i boli. Liječnici se nečim bave, ali to ni blizu nije istini. Oni mjere tlak bolesnima, analiziraju krv i limfu, ali se još nitko ne bavi mjerenjem vakuuma unutarnjeg prostora bića i koliko on odstupa od vakuuma prostora iz vana. Opstanak tjelesnih stanica nije moguć bez vakuuma, a time i život tijela. Preporučaju obavezno pijenje 2 litre vode na dan, ne uvažavajući princip da tijelo mora samo stvarati potrebnu količinu vode. Ne samo to, od viška vode koju popiješ, daješ priliku svim mikroorganizmima da prežive u tijelu. Popijena voda je kao hrana, stvara kiseli sadržaj koji pogoduje razvoju mikroorganizama u tijelu, a voda koju stvara samo tijelo je alkalizirana i u njoj mikroorganizmi ne žive. Naravno, ovo povlači i kulturu prehrane, gdje hrana mora biti kao lijek, u granicama stvarnih potreba tijela, a ne kao nesvjesno uživanje pojedinca.

Postojanje svijeta je jednostavnost Apsoluta i jedinstvo svega u njemu, temeljem beskrajnog vakuuma. Rupe u prostoru, kao i rupe u energetskom tijelu čovjeka, uvijek su posljedica narušenog vakuuma. Običnim praćenjem daha, svi aspekti života u tijelu i biću se usklađuju onog trenutka kada se postigne vakuum i kada on odgovara vakuumu iz vana. Tvrdim da se vakuumom može sve iscijeliti. Vakuum u čovjeku je najbliži čistoj svijesti, kada apsolutna inteligencija preuzima stvar u svoje ruke.

Što postižemo dahom?

Znamo, dahom unosimo zrak, sa njim kisik, vodik, dušik, ugljik, neki vjeruju i KI (energiju), ali previđaju da se dahom najprije regulira vakuum prostora, onaj unutar tijela i onaj iz vana. Vakuum je ta prirodna inteligencija i apsolutna svijest. Zato u dubokoj meditaciji, kada je mir ostvaren i čista svijest prisutna, disanje je veoma usporeno, a može se i bez njega.

U tom slučaju imamo jasniju spoznaju da energija već postoji u tijelu, ona je konstanta. Mi nju ne unosimo. Ona nas je oblikovala i jednostavno vibrira kroz nas. Druga je stvar što nam se čini da smo ostali bez energije, a to je samo iluzija stvorena u umu.

Kada želite pratiti dah, najprije izdahnite zaostali zrak iz šupljina tijela. Tako će novi udah biti dublji.

Jednostavno bolesti ne postoje, njih je izmislio um. Biti ću drzak i reći da se i degenerativne bolesti mogu vakuumom popraviti, ali to spada u red savršenstva. Život čovjeka nije ograničen, već se tiče znanja i svijesti. Čovjek može ishranom promijeniti krvnu grupu, žena može prostom vježbom zaustaviti mjesečnicu, sijeda kosa može povratiti boju, starijem čovjeku može ponovo izrasti zub, mišićna i koštana masa u tijelu se također mogu mijenjati znanjem i sviješću. Naravno, sve se može, sve je jednostavno postavljeno kreacijom svijeta, ali to nije moguće uraditi u mraku neznanja.

Prema prosvjetljenju čovjeka, većina se postavlja prema nečemu nedostižnom, međutim, prosvjetljenje je najobičnije zračenje pojedinca iznutra.

Svima je stalo „trošiti“ energiju što je apsurd, jer je ona konstanta, a nitko nije u stanju postaviti se prema njoj bez pružanja otpora kroz osjetila, misli i um. Većina ljudi se ponašaju kao mala djeca, očekujući skrb i ovisnost iz vana, a nisu uopće svjesni svog životnog potencijala iznutra. Još je gore što svi očekuju poboljšanje života od stvari prolaznih vrijednosti, neznajući da je život uvijek apsolutan, beskrajan i da mu zaista ništa nije potrebno.

Čovjek kao svjestan entitet centar je vrtnje svijeta. Da nije njegove svijesti, za ništa se ne bi znalo. To znači, čovjek treba usmjeriti moć uma i spiritualne moći prema Izvoru, prema životu i postojanju, prema sebi. Na Istoku se pojedinac podučava duhovnim vrijednostima i Bogu od najranijeg djetinjstva. Oni Boga doživljavaju kroz vlastitu religioznost u srcu, podižući svuda hramove u znak zahvalnosti za sve što ih održava u miru i životu. Bog jest Apsolut, ali kao takav ne može biti samosvjest, već je utjelovljen u svijesti čovjeka. Čovjek ne može biti Bog nad Bogom, jer idući prema njemu i sam nestaje u tom ništavilu. Na zapadu ljudi razvijaju um u pogrešnom smjeru, tehnološki su superiorniji, ali je to ipak ništavno u odnosu na duhovnost Istoka. Na Zapadu je religija pretvorena u cenatr najviše političke moći i podjele među ljudima. Ljubav pojedinca se simulira i stimulira iz vana, a ne budi iznutra. Sva superiornost Zapada se svodi na bolesnog pojedinca koji sve više gubi tlo pod nogama i ne vidi svrhu života. Pri kraju završetka nesvjesne evolucije čovjeka to je više nego sramno, ali zasigurno ima svoju svrhu.


Komentar:

Misli još uvijek nisu zbrka dok te nije preuzela želja.

Vrijeme u prostoru ne postoji. Svi oni koji vode računa o duhovnom aspektu u sebi, ne stare.

Vrijeme je stvar svjesnog subjekta kad mislima skakuće od objekta do objekta ili subjekta.

Um se najlakše drži osjetila i misli. Njemu je problem srce i dublji doživljaj iznutra. Radije se zadovoljava površinskim. Zato nije jednostavno uzdignuti potencijal nagona na liniju srca i ljubavi, jer tada um mora preći u duh, a on se tome jako odupire, zbog ega.



DUHOVNA STVARNOST, ONOSTRANO, NIRVANA

Kada budeš imao pravo znanje o duhovnoj stvranosti, onostranom ili nirvani, biti će ti jasno da se samo radi o suprotnosti onoga iza tvoje vanjske pojave, skriveno u tebi, na prvi pogled nevidljivo, ali ipak stvarno, živo i vječno.

Svi oni koji se bave orijentalnom medicinom Istoka i vidovnjaštvom, na jednostavan način, preko tvoje vanjštine, vide tvoju nutrinu, upravo jer je ona samo njena suprotnost.

Tvoje tijelo ostavlja sliku kao mapu na kojoj se potpuno vidi tvoja priroda, kako vanjska, tako i unutarnja, kako fizičko tijelo, tako duša preko aure tijela.

Vanjštinu opažaš osjetilima, a nutrinu trećim okom i astralnim putovanjem. Praktički je sve u tebi, kao cjelina duše i tijela, kao prostor i komadić cjeline svijeta, uvijek uronjen u njemu.

Ako je duhovni prostor svijeta, kao beskrajni vakuum vječan, onda je i prostor tvoga bića, kao život tvoje duše jednako vječan. Prolazno je samo fizičko tijelo.

Kada govorimo o duhovnoj stvarnosti, onostranom ili nirvani, obično zamišljamo beskrajni prostor svijeta, zaboravljajući da je naše biće upravo mikrokozmos svijeta, kao jedna točkica, naizgled beznačajna, ali beskrajno moćna na račun cjeline prostora.

Tvoja moć jedino ovisi da li si povezan sa cjelinom prostora svijeta; da li si kao kap vode u ronjen u ocean svijeta. Ako si izdvojen od cjeline, onda si ugrožen, nesiguran, podvojen i u strahu. Ta podvojenost dolazi od osjetila, misli i uma, kada ti vanjština tijela (kao lažno JA ili EGO), nedopušta da nutrinu, preko duha, povežeš sa vanjskim prostorom u koga si izravno uronjen. Ti si živ, sve u tebi postoji, ali nemaš uvijek prisutnu svijest da je to baš tako. Znači, tvoja radost života je stvar SVIJESTI, preko koje si moćan, siguran i apsolutno podržan od cjeline svijeta.

Miran i radostan jedino možeš biti u stanju pune svijesti, kada se tvoj duh, iz dubine duše, kao usmjereni um, probije kroz tijelo, po vertikali i izađe na tjemenu glave. Taj trenutak nazivamo ISTINA, bez koje duhovna stvarnost nije moguća, jer tek iza nje dolazi povezivanje sa apsolutnom inteligencijom, što će za tebe značiti punu svijest i tek tada ćeš osjetiti dah slobode. Da sve bude jasnije, istina je uvijek kada si svjestan, jer svijest nikada ne može biti tvoje vlasništvo, ona je uvijek apsolutna inteligencija na koju se vežeš.

Upravo si TI taj komadić duhovne stvarnosti, onostranog ili nirvane, kao vječni život, Apsolut, postojanje ili Bog. Tvoje tijelo nije tvoje JASTVO, jer se ne uklapa u duhovnu stvarnost i vječnost. Tijelo je materijalno i prolazno u vremenu, a istina, svijest i sloboda su viša duhovna stvarnost, viša dimenzija, denzitet ili plan. Bog si uvijek TI, bio točkica ili cjeli svijet, svejedno jer si preko apsolutne inteligencije JEDNO snjim. Nije teško zamisliti da netko može biti toliko kreativan, prosvjetljen i da zrači beskrajnom svjetlosti, kao što zrače Buddha i Isus.

U sagledavanju duhovne stvarnosti koristimo se uvećanom mapom svijeta, jer je tako jednostavnije prikazati i zamisliti beskrajni prostor. Za početnika bi bilo zbunjujuće da o nutrini svog tijela govori kao da je beskraj.

Promatrano metafizičkom realnošću energije koja je oblikovala materiju, sve se usporava milijunima puta. Primjera radi jedan dan u ovom vremenu, deset milijuna godina je sporiji u odnosu na vibraciju energije u mikrokozmosu nutrine majke, u kojoj se razvija beba. To znači da je život tijela potpuno beznačajan u odnosu na apsolutni vječni život iznutra. Kroz suprotnosti tijela i duhovne stvarnosti postaje jasno što je original a što kopija. Tvoj um prati tijelo i stvara predstavu kao da ti život sporo prolazi, međutim, promatrano kroz brzinu energije čiste svjetlosti, tijelo kao da ne postoji. To se u meditaciji jasno uočava, kada postigneš mir i astralno putuješ duhom brzine svjetlosti, tijelo je nestalo, kao kada meteor probija zid atmosfere i bude u trenutku spaljen.

U sagledavanju duhovne stvarnosti moraš se koristiti istinom jer je ona najčistija svjetlost koju tvoj duh može postići, u smislu najčistije energije duše. Tijelo iz vana je obasjano svjetlom sunca i vidiš ga, a nutrinu moraš nekako drugačije obasjati da bi bila vidljiva. Upravo se to radi spiritualno, koje ti nitko ne može objasniti dok i sam ne doživiš takvo iskustvo. To nije teško ni nemoguće, ali zahtjeva određeno znanje, fizičko pročišćenje tijela, usmjereno razmišljanje (kontemplaciju), aktivnost tijela (jogu) i meditaciju.

U tebi duhovno uvijek postoji, još i prije fizičkog rođenja, ali nije imalo značaj dok se nije u svijesti manifestiralo. Morao si izgraditi fizičko tijelo, naučiti opažati, misliti, govoriti i formirati um, koji ćeš naviknuti da bude spreman rušiti branu ega fizičkog tijela, kako bi duhom probijao barijeru mesa i kostiju, radi istine, svijesti i slobode, koje su duboko skrivene u tvojoj nutrini. Naravno, radi lakšeg shvaćanja suštine stvari, služimo se jedinim mogućim PUTEM kojim ide duh, a to je put vertikale života, uvijek bez linearnog vremena, sa kojim tijelo stari.

Kako ne bi došao u iluziju percipiranja stvarnosti, one objektivne za fizičko tijelo i one duhovne za život, moraš znati da je tijelo u svemu materijalno, a duhovno nešto apsolutno, suprotno materiji, na neki način PRAZNO, ali ipak apsolutna snaga svijeta kao beskrajni vakuum.

Priroda istine

Najjednostavnije rečeno istina je sve ono pozitivno i negativno što propustiš kroz sebe, a ne zadržiš ga u mislima i umu. Na taj način ne postoji mentalni otpor tijela. Tako privlačiš mir i svjestan si da sve stvoreno ima dušu, ima svrhu i da ti nemaš potrebe ništa mijenjati, jer ništa nije tvoje vlasništvo, niti može biti.

Istina je sastavni dio intuitivne svijesti i života. Do nje dolaziš propuštajući kroz sebe sve pozitivno i sve negativno, bez ostatka u mislima i umu. Jedino tako podržavaš jedinstvo koje u prostoru vlada.

Materija i energija, kao fizička i metafizička realnost koriste apsolutni prostor svijeta i sa njim čine cjelinu JEDNO, međutim TI kao svjestan entitet ne možeš imati predstavu o tim realnostima ako izravno nisi u njima. Drugim riječima i ti si cjelina, kao i svijet i ne možeš biti izdvojen od toga. Zato ne smiješ trčati ispred svijesti, istine, energije i tijela, moraš jednostavno biti miran i promatrati što će se na tom putu dogoditi. Jedino ako si miran sve će biti u redu. Ako u mislima i umu pokušaš mijenjati stvari, kaznićeš sam sebe, jer si tada griješnik.

Tijelo za energijom kasni deset milijuna godina u jednom satu i što osjetila tu mogu popraviti?

Jedino misli mogu pokušati stvoriti nekakvu predstavu opaženog, ali istinu ne mogu vidjeti. Um je prinuđen stvoriti iluziju.

U slučaju kada imaš pravo znanje, kada imaš predstavu o duhovnoj stvarnosti, onda poduzimaš korake da stvoriš duh u sebi, kako bi mogao uhvatiti ritam vibracije energije. U tome ti pomažu spiritualne moći, kada umjesto tijela koristiš univerzalnu svijest radi stvaranja istinitog uvida u stvarnost.

Da nije duhovne pomoći, TI bi i dalje bio na razini evolutivnog razvoja životinje. Zato je duhovno viđenje ili čista svijest prava radost, jer nemaš zbrku i iluziju uma.

Ljudi malo ili ništa ne znaju o duhovnoj stvarnosti. Nije im opipljiva niti vidljiva. Zadovoljavaju se onim koliko je njihovo znanje, koliko mogu dočarati sebi svijet osjetilima, mislima i umom. To nije dovoljno za jasan uvid života. Na taj način neizbježne su želje, zbrka u mislima, neizvjesnost, strah, bol i jednostavno potajna patnja, jer ne vidiš istinu, ne vidiš svrhu života. Sve ti izmiče iz dana u dan, osjećaš da toneš, nije ti prijatno, stariš, a nemaš pojma da je unutar tebe božanski život, zaista vječan i on će ostati vječan ako ne osvjestiš tijelo. Na žalost u to se jedino možeš uvjeriti na samrti, kada ti se na trenutak pojavi istina, kada duša napušta tijelo, a ti shvatiš što si propustio. Zašto si bio nezadovoljan svih minulih godina i nemaš izbora, moraš u raj ili pakao.

Svi oni koji su na vrijeme uzdigli sebe, izgradili duh, doživjeli istinu duhovnog života, uvijek su mirni, kada umiru znaju da i dalje žive, samo uzvišeno u nekoj višoj dimenziji duhovne stvarnosti, oslobođeni svih materijalnih ograničenja, koja su neizbježna tijekom boravka u tijelu.

Smiješno je kada netko vapi za božjom pomoći, a nema znanje da je upravo Bog izravno u njemu, još prije rođenja i uvijek. Sam život je Bog, potpuno neovisan od tvog ponašanja, jer prava priroda Boga je beskrajni vakuum prostora, kao apsolutno JEDNO, gdje se energija konstantno igra, stvarajući od vlastite vibracije materijalnu prirodu, koja je prema Apsolutu potpuno beznačajna, kao prašina na najvećem lusteru u nekom hramu. Energija koja je stvorila tu prašinu (pojavnu prirodu), kada se bude vraćala u suprotnom smjeru vibracije, razgradit će tu prašinu, a to nazivamo pročišćenjem materije ili njenom evolucijom.

Prema tome Bog, duša i tijelo su jedinstvo i cjelina. Tu nema ni podvojenosti ni sentimentalnosti. Sve se odvija po kozmičkom redu, ima svrhu, jedino je materija vremenom ograničena, energija posjeduje metafizičku realnost (niti je materija niti Apsolut), a Bog je vječnost, sveprisutan, svemoćan, ali nema manifestaciju, dok ga ne utjeloviš i u svijesti doživiš, naravno jedino u sebi.

Kada pojedinac ne koristi spiritualne moći, ograničen je u svemu, nema jasan uvid, ne vidi svrhu života, već životari onoliko koliko se tijelo može usklađivati sa metaboliziranjem duše.

Život nije ni pozitivan ni negativan, apsolutan je i vječan, u svemu Bog. Jedino ono nesvjesno u čovjeku može biti negativno manifestirano. Nemir, želja, patnja, bol, strah, samo su posljedice nesvjesnog uma onog pojedinca koji se ponaša izvan kozmičkog reda, koji ne prihvaća jedinstvo.

Na drugoj strani, svjesnima je jedino stalo do pravih vrijednosti, istine, ljubavi, mira i radosti.

Tko u tome pronađe slobodu, zaista zrači iznutra.

Svi oni koji izvan božanskog života traže nešto više u prolaznim vrijednostima, zaista su ograničeni na kavez uma, na mrak tijela, na želju, patnju, nemir, strah i nezadovoljstvo.

Njima život zaista još nije jasan.

Do svijesti se dolazi kružnim putovanjem duha; iznutra prema van, do iznad tjemena glave, a u suprotnom smjeru duh unosi svijest u tijelo i um. Kada se duh potpuno izgradi, ti postaješ prosvjetljen, sa istinom života koja zrači iz tebe. Svi prirodno osjećaju istinu, ali kod prosvjetljenih se ona posebno vidi jer zrače milošću.

Podsjećanja radi, već sa prvim dojenjem, beba poprima zemaljski plan, veže se umom za njega i zaboravi na božanski život u sebi. Nije to slučajno, takav je put duše.

Prohodaš prvim korakom, progovoriš prvom izgovorenom riječi, postaneš ovisan prvim iskustvom uma, osvjestiš se prvim oslobađanjem duha. Uvijek se radi o aktivnosti uma i u tebi je sve temeljem uma. Praktički, sve je duša i sve energija, koja konstantom održava život u tijelu. Duhovno je jedino vakuum u tvojim stanicama tijela, preko koga je život održiv i u prolaznoj formi fizičkog tijela.

Tvom životu nikada ništa nije potrebno jer je božanstven i vječan.

Tvome srcu ništa nije potrebno iz vana, nego unutarnji mir.

Uvijek TI odlučuješ, o životu i o miru.

Istina se neće dogoditi ako ti SADA to ne dopustiš. Tvoje dopuštenje se odnosi da se odmah sada složiš sa situacijom u kojoj jesi. Kada ne prihvaćaš stanje oko sebe, usamljen si, u smislu energije i svijesti, može te uhvatiti strah i panika. Obično se to dešava ljudima noću, kada nema svjetlosti. To znači, navikavaj se odobravati okolnosti u kojima se nalaziš. Tada si miran i život jednostavno ide dalje.

Svijest je najdublje stanje mira, koji temeljem duha, možeš postići u sebi u budnom stanju.

Dah i svijest su početak i kraj zatvorenog kruga kotača životnog puta duše, na kome se upravo dešava kreativnost kroz sve aspekte života. Skretanje sa životnog puta je grijeh.

Niti jedna životna okolnost ne smije umanjiti tvoju zahvalnost, pažnju, ljubaznost i odgovornost za život koji si dobio na poklon i služiš se njime u fizičkom tijelu. Sve kvalitete čovjeka na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja moraju biti u prvom planu.

Obični ljudi su podložni vjeri, sudbini, nemaju pravo znanje, ne vide inspiraciju u sebi i ne zrače iznutra; radije se vežu za ono iz vana, što nije pravi put, jer time postaju ovisni, pohlepni, puni želja, što sve vodi u potajnu patnju i bol. Čak i ljubav priželjkuju iz vana, u neznanju da se ljubav jedino budi duboko u svom srcu.

Lako podpadaju pod društveni moral i religioznost, čime ne doživljavaju vlastitu duhovnost i jedinu prirodnu religioznost u srcu. Sloboda je za njih samo san.


VAKUUM I MIR

Ako malo dublje promisliš i vakuum i mir su beskrajna moć.

Ljudsko biće kao živi organizam ima propusnu moć, uvijek nešto propušta kroz sebe. Nešto se u tom propuštanju dešava svjesno, a nešto nesvjesno.

Kada spavaš živ si, dišeš, nisi svjestan, ali ipak nešto propuštaš kroz biće. Naravno, kroz živo tijelo izravno vibrira energija, bio ti svjestan ili ne. Sve to izgleda usklađeno, no znaš da to nije stalno tako.

Nije jednostavno imati skladan odnos svih aspekata života (fizičkog, mentalnog, intelektualnog i duhovnog), tim prije imajući u vidu činjenicu relativnost i prolaznost fizičkog, metafizičku realnost mentalnog i intelektualnog i duhovnu stvarnost.

Život nikada ne bi imao smisla bez reda, mira, ljubavi, radosti i kreativnosti. Postoji nešto što sve to može podržati, a tiče se Izvora života, onog univerzalnog i apsolutnog od čega sve počinje. Iz jedne najsuptilnije točke širi se život, kao beskrajno postojanje. U tom širenju života formira se prostor. Sam Izvor je apsolutan, izvan fizičkog i metafizičkog, čak nema ni dimenziju, ali jedinstven, svemoćan i sveprisutan. Prostor oko Apsoluta ispunjava energija i zanemarljiva količina materije, kao prašina stvorena od vibracije energije.

Apsolut (Bog), energija i materija su cjelina, u svemu JEDNO, nepodvojeno. Hologramski se prepliću, sve je u svemu i jedno drugom ne smeta, jer je ono drugo posljedica uzroka prvog.

Apsolut i materija su potpuno suprotni, a energija posreduje; preko svjetlosti (istine) prelazi u apsolutno stanje, dok u jednom djeliću vibracijskog opsega oblikuje materiju, koju jedino razumijemo preko materijalne prirode i tijela.

Zanimljivo je koja moć stvara jedinstvo prostora svijeta? Sama riječ kaže jedinstvo mora biti jedinstveno, ništa duplo i ništa podvojeno. Tragajući za istinom, nameće se zaključak da je jedinstvo svijeta jedino moguće apsolutnim VAKUUMOM prostora. Znači vakuum po svojoj prirodi apsolutnosti, odgovara materiji, energiji i Bogu.

Vakuum u fizičkom smislu predstavlja NIŠTA, dok je u duhovnoj ravni jedina stvarnost.

Utvrdili smo da je apsolutni život vakuum prostora, čiji si i ti komadić, međutim, temeljem fizičkog, mentalnog i intelektualnog aspekta, u tvom biću vakuum doživljavaš na mnogo načina, preko najrazličitijih raspoloženja i osjećanja. Osjećanja mogu biti površinska, od osjetila i opažanja onoga iz vana, i najdublja osjećanja onoga iznutra, temeljem svijesti.

Duhovnu stvarnost moraš promatrati na dva načina, kao Apsolut beskrajnog prostora vakuuma i Božanstvo koje osjećaš kroz najdublje blaženstvo i milost. Nije u redu da o svom životu govoriš kao da je vakuum, jer na njega se okačila duša i tijelo koje zna uživati, osjećati, biti u ljubavi, radovati se. Biće zna misliti, a spiritualno se povezuje na Apsolut preko duha, istine i svijesti; i linijom Božanstva, preko bezuvjetne ljubavi i milosti. Kroz znanje o Apsolutu spoznaješ djelovanje kozmosa i sile neba na prirodu. Na drugoj strani spoznaješ utjecaj planeta Zemlje na prirodu. Ponašanje čovjeka je ovisno o tim silama, ali preko duha, istine i svijesti, nadilaziš sve utjecaje.

Pojam Boga označava duhovni prostor bića čovjeka, njegov život duše i tijela, koga nazivamo Božanstvo. Na drugoj strani pojam Apsolut označava tog univerzalnog Boga ili duhovnu suštinu svijeta. Znači, kad god govorimo o Bogu, mislimo na božansku notu čovjeka, unutar svoga bića. Odomaćilo se da ljudi psuju Boga, ali se to ipak odnosi na čovjeka kada se ponaša izvan reda. Nitko se ne usudi psovati Apsolut, jer to i nema nekakvog smisla. Čovjek je najprije griješnik kroz Božanstvo. Većina religija manipulira Bogom prikazujući ga kroz tijelo uzvišenog Gospodina, pri čemu ne uvažavaju energiju duše. Međutim Bog je utjelovljen u čovjeku preko svijesti, u svemu Apsolut.

Kada želiš mir i samopomoć, onda se posluži dahom, istinom i sviješću, a kada iskazuješ ljubav, onda idi linijom najdubljih osjećanja preko srca, kroz zračenje iznutra i milost. U svakom slučaju, vakuum neka bude samo tvoje najviše znanje o Apsolutu, a prema Bogu prilazi iz ljubavi, milostivo, jer bi vakuumom samo uplašio ljude.

Efekat mira i radosti u sebi postižeš kada si slobodan, isprazan od svih viškova koji remete sklad bića, kada u tebi sve podsjeća na ljubav i igru. Propuštajući kroz sebe sve negativno i sve pozitivno, praktički ostaješ miran, bez nemirnih misli , bez želja, koje uznemiravaju um i tako postaješ kreativan, pun volje i moći.

Ljudi se ne mogu materijalno povezivati, jer nešto je tvoje, a nešto moje. Ono što je zajedničko jest duhovno, od ljubavi, preko duha, istine, svijesti i slobode. Zar to nije potpuno jasno. U materijalnom su ljudi sebični i pohlepni, a po pitanju ljubavi i duhovnih vrijednosti, lako se postiže jedinstvo.

Apsolut je nulta točka, a tijelo 3D forma (u vremenu je 4D), sa značenjem da u njemu uvijek postoji dualizam i podvojenost, zato je tebi teško sabrati dušu i tijelo u nultoj točki. No, preko duhovnih principa i meditacijom, temeljem spiritualnih moći to možeš ostvariti. Istina dolazi do izražaja, kada svjesno odbacuješ ono što je kopija (tijelo), da bi na kraju ostalo JEDNO, kao stvarno, kao ŽIVOT.

Kroz priču i riječi, možda ovo izgleda komplicirano, ali kada stekneš iskustvo, sve se dešava automatski.

Znaš i sam, istinu nitko ne razumije, jer ona nije stvar razumijevanja i logike, nego svjetlosni štit Boga koga ništa na svijetu ne može uprljati. Ona je duhovne prirode, uvijek u svemu, samo kada si nje svjestan. Možeš imati zbrku u tijelu, nemirne misli i um, osjećati boli, ali Bog u tebi je uvijek Bog, onaj vječni apsolutan život. Jednako je grliti život ili Boga.

Naravno, riječi nisu savršene i ljudi su apsolutnu istinu zamijenili relativnom istinom u običnom svakodnevnom traču i komunikaciji. To ipak nije istina.

Da bi jednostavnije razumio priču o Apsolutu i Bogu, o vakuumu i božanskoj ljubavi, drži se vlastitog daha i mira u srcu. To će biti pravi sklad duše i tijela (srca). Figurativno zamisli taj mir i sklad preko obične libele, gdje onaj mjehurić predstavlja vakuum i život, ona tekućina tvoje tijelo, a ostatak naprave prostor svijeta. Vakuum je uvijek vakuum, bez obzira kako okrećeš libelu, samo što u jednom slučaju jesi u libeli (u skladu i miru), a u drugom slučaju nisi. Nisi usklađen u opsegu nadsvijesti, jer je to nirvana i ne možeš biti zombi, a nisi usklađen ni u podsvijesti. Mjehurić libele kao vakuum nikada ne može ići prema dolje, prema materiji, nego se materija mora usklađivati prema njemu, preko vertikale. Zato kažemo da je život uvijek vječan kao jedina duhovna stvarnost, koji ti ništa ne znači ako njega nisi svjestan, ako ga ne grliš, ako nisi jedno snjim. Baš kao i odnos koji imaš prema Bogu. Bog je svemoguć, ali ako ga ne utjelovljuješ u svijesti, on za tebe kao da ne postoji, Ti si usamljen i u strahu.

Budi u libeli, no to je grubo rečeno, budi u ljubavi, milosti i svjetlosti, neka svi osjete kako zračiš iznutra. Ne moraš biti ni mlad, ni lijep, ni bogat, samo zrači. To je jednostavno i ništa ne košta.

TKO SI pokaži kroz ljubav, jer uprkos vremenu u kome živimo u kome je opća zbrka, sve je više pojedinaca koji imaju razvijenu intuitivnu svijest i duboko osjećaju istinu, evolucija ne miruje.

Tvoje tijelo nikada nije bitno, jer se mijenja, stari u vremenu. Ostavi tijelo na miru, pokaži se onim iznutra, pokaži se duhom.

Život ne smije biti tajna, još manje senzacija; to je stvarnost kroz više ravni u kome si izravno uronjen, ali često nedovoljno svjestan te činjenice. Shvativši da si tijelo, duša i Bog, budi jednovremeno prisutan u svim aspektima. U toj prisutnosti ćeš doživjeti čaroliju života, ljubav i radost.

Prema Bogu nemaš izbora jer je tvoj Izvor života. Ako ga želiš spoznati, moraš imati znanje za jedini PUT koji preko duha i istine vodi do nulte točke.

Ako ti je do mira i slobode stalo, ova priča najviše ima veze sa tim.



ŽIVOT JE BOŽANSTVEN


Rekao sam ti već da si zanimljiv i jedinstven i da naše druženje nije stvar neke brzine dešavanja stvari. Ne mogu ti sve pojasniti, jer ima mnogo novih detalja koji za tvoj um predstavljaju nova iskustva.

Nije ni red da te zatrpam gomilom stvari. Najbolje je korak po korak ulaziti u sebe, u svoju dubinu, kada površinski doživljaj od osjetila i misli gube svoju moć i predaju se višoj (dubljoj) dimenziji ili ravni posebnih doživljaja.

Ono što je veoma bitno, duhovan si bio prije i samog tvog rođenja. Duhovan si i sada, naprosto sam život je duhovan, no, um je zbunjen i ne dopušta (zbog ega) da slobodno uđe u tu stvarnost, jer se i sam mora preobraziti u duh.

Početnik, duhovni tragalac, mora biti dosljedan, kako u prostoru tako i u vremenu, jer je svaka karika lanca života bitna, kao jasan uvid osvjetljenog puta kojim ideš u vlastitu dubinu života i stvarnosti.

Kažemo da ono iz vana nije stvarno. Kada to kažemo, mislimo da nam to iz vana nije bitno za život. Eto samo zato nije stvarno. Međutim, i to iz vana ima svoju stvarnost, ali RELATIVNU, u linearnom vremenu, jer se sve materijalno mijenja iz trenutka u trenutak.

U prostoru je jedino vibracija energije KONSTANTA.

Ono što je izvan materijalnog i izvan energije, jest sam BOG, nešto apsolutno čisto, vječno i samo primjereno svijesti čovjeka. Nitko i ništa drugo na svijetu nezna za Boga izuzev čovjeka.

Za kozmos, galaksije i univerzum Bog je nebitan, tamo se radi o Apsolutu. U pojmovima moraš praviti jasnu razliku, kako bi lakše shvatio suštinu.

Bog je samo za čovjeka, zbog Božanstva, najdubljih osjećanja, bezuvjetne ljubavi, blaženstva i milosti koje na njega ostavlja.

Ali i Bog je Apsolut i za njega vrijedi onaj isti princip njegove prirode apsolutnog i beskrajnog vakuuma, jer život je samo temeljem vakuuma; tvoje stanice tijela opstaju samo zato što su sposobne vakuumom privući energiju, ali onu pročišćenu, kao svjetlost koja se javi u istini.

Tijelo, materijalno, fizičko, relativno i prolazno, neizbježan je čimbenik života. Kada kažemo da ga kroz duhovnost trebamo odbaciti, to se ne odnosi da ga trebamo spaliti, jer nam nije potrebno. To nije točno. Tijelo je fizički temelj postojanja, zaista u svemu promjenljivo, ali, u ovisnosti od svijesti u tom tijelu, ono može biti mirno i zdravo u svakom trenutku.

Dolazimo do točke kada se moraš pitati, tko je taj u tijelu odgovoran i najpametniji da upravlja bićem, tom cjelinom?

U svakom slučaju jedno bez drugog ne može. Svi aspekti bića: fizički, mentalni, intelektualni i duhovni, jednako čine balans života. E sad, nešto je u fizičkom tijelu prirlično statično, a nešto je munjevito kao svjetlost. Naravno da ćeš prednost dati onome što se munjevito kreće, a to je duša, ajmo reć njena aura, njena pročišćena energija.

Na jednoj strani je tijelo fizičko i relativno, a na drugoj strani je duša metafizička. Kada im se doda i ono stvarno duhovno - Bog, imaš cjelinu kao ŽIVOT.

Što si zaključio, sve je u tebi jednako bitno i prema svemu moraš biti zahvalan, pažljiv, ljubazan i odgovoran.

Tijelu moraš dati malo odabrane hrane.

Duši daj stalnog mira, jer ona konstantno vibrira.

A Bogu (duhovnoj stvarnosti) nemaš što dati jer mu ništa ne treba. Bog je ta SLOBODA, kao cilj tvog ŽIVOTA.

Običan čovjek je ograničen vlastitim umom, povodljiv, često pohlepan, pun želja, sve bi on da posjeduje i u tom zanosu dolazi do izražaja svo njegovo neznanje prema životu. Zato mu je život tako nejasan, tako dalek, a u biti život je u njemu.

Pravo znanje je umijeće življenja i izravno te vodi u DOŽIVLJAJ, onaj prema vani od osjetila i misli i onaj iznutra, od duše i Boga.

Život se ne može tumačiti kroz formu riječi, izgovorenih ili pisanih, iz prostog razloga što je duhovne prirode, a riječi su primjerene fizičkom aspektu. Ne možeš fizički objasniti nirvanu, dok nisi sam uronio u nju. A tebi nije do nirvane, ti radije uživaš u onoj materijalnoj nirvani kada ti je pun džep novaca, kada uživaš, kada ti posao cvjeta, kada nemaš problema u obitelji i naravno kada je mir u društvu. Kada smo kod tog društvenog mira, e to je varka i iluzija zbog koje nisi ni razmišljao o vlastitom miru. Ne možeš ti vanjski mir preslikavati u dubinski doživljaj u sebi. Valjda unutarnjim mirom u sebi trebaš promatrati društvo, sredinu u kojoj živiš i svijet, na jedan komforan način neutralnog promatrača ili svjedoka. Promatrač si zato jer si neke stvari vidio, a svjedok si što si viđeno zabilježio u karmi.

Sloboda u društvu nije sloboda za svakog pojedinca; i u toj društvenoj slobodi postoje zatvorenici. Kada je život u pitanju, nitko ne mora biti nečiji zatvorenik, nitko ne treba biti u kavezu, u mraku, u neznanju.

Zbog svega što ti se dešava u životu moraš konačno promisliti o duhovnom aspektu koji u tebi nije aktiviran. Čim prije to istražiš, biti će ti lakše. Nećeš više biti zbunjen pred običnim stvarima; o svemu ćeš imati jasan uvid, a iznad svega ćeš povratiti MIR. S mirom dolazi i zdravlje, moć, volja, ljubav i radost.

Hajde, kreni već jednom, ne trebaju ti novci, ni posebno vrijeme, duhovni aspekt je uvijek u tebi, samo pitaj iskusne kako da ga osjetiš.

Upamti, po kodovima DNK jedinstven si na svijetu. Prema tome ne moraš oponašati nikoga. Uživaj u vlastitoj jedinstvenosti. Temeljem duhovnog života u tebi - vječan si, ako ti to uopće nešto znači.

Temeljem Božanstva, ne postoje negativnosti, slabosti, patnje ni boli, jer Božanstvo nije iluzija, u to se možeš uvjeriti na svaki mogući način. Ne treba ti veća potvrda Božanstva od vlastitog mira, ljubavi i radosti. Ljudi u suštini sve to znaju, ali na svoj način ne dopuštaju da duhovni aspekt u njima bude prioritet, nego se inate, psuju Boga i na svaki način se trude bježati od duhovne stvarnosti, od života.

Život je božanstven samo kada si miran. Nemoj se ponašati nezrelo i naivno, nego prikupi znanje, smiri se, sve će ti krenuti na bolje, promijenićeš se. Umjesto da mijenjaš ono iz vana sa čime se ne slažeš, jednostavnije je promijeniti sebe, naravno samo u svijesti, usmjerenim mislima i umom, slobodnim duhom i kreativnošću koja te gura u leđa.

Kada bi duhovno imalo cijenu, mnogi bi se utrkivali to platiti, ali život zaista nema cijenu, valjda zato i nije primjećen od svakog pojedinca.

Tra, la, la, priči nikada kraja, ništa ti novo nisam rekao, sve je ovo poznato od pamtivijeka, ali si ti smiješan, imaš neki društveni status, svi te po nečemu cijene, a ti ipak ne doživljavaš život. To nije šteta, nego neznanje.

Zahvalni pojedinci, pažljivi, ljubazni i odgovorni, uvijek su u misiji širenja mira među ljudima. Zbog stvaranja povoljnog feng shui prostora njima je uvijek stalo da ljubav i mir u njima izravno bude u svemu oko njih. Zato su nesebični, neumorni, strpljivi i uporni da se svaki čovjek stavi na Put života, znajući da je to najveće bogatstvo za čovječanstvo.

Ne samo to, kroz duhovnost pojedinca, kroz njegovu religioznost u srcu prema Božanstvu, sve se mijenja, svuda postaje mir i harmonija.

Naravno, moćnici svijeta imaju svoju prizmu pogleda na život, prekrajaju prirodu po svome, ali su i oni dio nesvjesnog, ljudi od duše i tijela i sa njima se mora raditi, možda nekada nešto shvate o životu, ljubavi i miru.

Duhovne vrijednosti i kreativnost su neiscrpne, jer izviru iz Božanstva.



DUŠA, AURA, MOĆ

Ono sa čime se ne slažeš, ono što ne dopuštaš, za tebe predstavlja otpor koji doživljavaš kao napor. U tom trenutku duša munjevito reagira, skuplja pipke aure sa tog mjesta, povlači se kao jež i mijenja boju u tamniju nijansu. Zamisli da se sa ničim ne slažeš iz vana; tvoja bi se aura sklupčala u tebi, ispalo bi kao da si ostao bez duše.

Mnogi se tako ponašaju, a onda se čude i kažu kako je sudbina učinila svoje jer su postali bolesni. U suštini sami su krivi jer ne dopuštaju energiji da slobodno vibrira prostorom.

Obzirom da energiju neš blokirati, ne preostaje ništa drugo nego da blokiraš sebe.

Tako nastaje svaka neizvjesnost, strah, patnja, bol, a kod nekih i smrt tijela.

Vrijeme nikoga ne čeka, ali nikada nije kasno da prikupiš pravo znanje, da sebi priuštiš mir, zdravlje, ljubav, radost.

Prihvaćanjem svega stvorenog, ljudi, stvari, biljke, životinje, prirodu, svega lijepog i ružnog, jednostavno širiš svoju dušu, time njena aura postaje veoma moćna, boje svjetlosti, a sa njom i ti postaješ moćan. Takvo širenje aure duše je jednostavno astralno putovanje, kada iz perspektive tijela, iz jedne točke, postaješ cjelina sa svijetom i imaš svu moć svijeta.

To je princip duha, kada se um njemu predaje, nisi više vezan za osjetila i opažanja iz vana, nego si usmjeren na Izvor, onaj iz tvoje dubine života, onaj koji ti daje svu moć.

To je i princip MIRA kada ne moraš misliti, jer ti sve postaje jasno i kažemo - svjestan si.

Ajme kako si postao moćan, u trenutku!



RELIGIOZNOST


Preko bezuvjetne ljubavi prema Boažnstvu, blaženstvu i milosti, neizmjerno si zahvalan Bogu-životu i svijesti.

Nisi iluzionista, slijepi putnik, nisi vjernik niti ovisnik sudbine, jednostavan si u najdubljoj religioznosti svoga srca. Moramo rasčistiti, religioznost čovjeka nije vjera u Boga kako mnogi misle, već istina kao najdublji doživljaj života.

Nemaš potrebe vjerovati u život, jer bi to bilo lažno i nesigurno. Jedino preko duhovnih vrijednosti, istine, svijesti i slobode, doživljavaš najdublji mir i slobodu. Uz takvu moć nitko te ne može zastrašiti, jer si duboko uronjen u vječni život.

Naravno, čovjek si kao i svi drugi, međutim, za razliku od drugih, ti sve doživljavaš uzvišeno, samo kroz svjetlost. Bez obzira na sve poteškoće života u tijelu i zemaljskom planu, za tebe je uvijek svjetlost. I kada je noć, u tebi zrači svjetlost.

Ono što je najbitnije, jednostavan si, jer nemaš potrebu baviti se sobom, svojim osjećanjima, svojim mislima i slabostima. Centriran si, sveprisutan, moćan i kreativan, u jedinstvu sa SOBOM, Bogom-životom i svijetom.

Sloboda je za tebe istinska moć, koja ruši sve negativno na tvom putu. I ne samo to, i drugi se pored tebe osjećaju zaštićenim.

Možda ove riječi u nečijem uhu izazivaju zvuk naivca ili sanjara, međutim, pojedinac ne može glumiti, još manje zračiti toplinu, mir, nenasilno ponašanje, zahvalnost, pažnju, ljubaznost i odgovornost, jednom riječi milost.

Bog i život su stvarnost, a nikako priviđenje. Potvrda toga je i mjesto gdje se to pokazuje, u srcu, između duše i tijela, gdje ništa iz vana ne može utjecati na taj doživljaj.

Ništa društveno, moralno, ideološko, crkveno, nasilno, neprirodno, materijalna bogatstva, ode i filharmonije neće učiniti čovjeka religioznim i vezanim za život, dok on to sam ne doživi u sebi.

Jedino pravo znanje koje te od najranijeg djetinjstva istinito drži na Putu spoznaje i samoostvarenja, može jednog dana biti pretočeno u ono o čemu pričamo, u potpun doživljaj života. Jedino kada spojiš početak i završetak Puta kotača života, siguran si i slobodan hodati njim jer je osvjetljen nevjerojatnom čarolijom boja, koja ti u svemu podsjeća na dječiju igru.

Tako nešto božanstveno kao život ne može biti izloženo prljanju, na površini, već je duboko skriveno u srcu i kroz miran tik-tak ritam i eliksir blago lužnate krvi, uz bezuvjetnu podršku duše i energije, može trajati koliko si njemu predan.

Ako postaneš strastven, sanjar, iluzionista, vjernik i ovisnik sudbine, prekinućeš vezu sa Bogom-životom i nestaće svjetlosti sa tvog Puta, a onda znaš što te čeka, neizvjesnost, strah, želja da se nešto dogodi, patnja i bol.

Umjesto božanstvene igre koju imaš od života, ne budi smiješan igrati se nebitnim stvarima i onim što je izvan čarolije tvog života.



Pero
Duhovni principi
http://bezuvjetna-ljubav.blog.hr/
http://www.facebook.com/home.php?sk=group_228125950535009&ap=1