Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


Istina iza pri?e

To nije tvoja greška ve? tvoja odgovornost.
Dr. Joe Vitale

Nijesam završio sa Dr. Hew Len-om. Još uvijek nijesam imao kompletnu pri?u o njegovom radu u bolnici za mentalne bolesnike.

“Nikada nisi video pacijente?” ponovo sam ga upitao jednog dana. ”Nikada?”

“Vidio sam ih u hodniku, ali nikada kao pacijente u mojoj kancelariji,” re?e. “Jednom sam video jednog od njih koji je rekao ‘mogao bih da te ubijem, znaš.’ Odgovorio sam, “kladim se da bi mogao da uradiš i dobar posao, tako?e.”

Dr. Hew Len je nastavio da govori, “Kada sam po?eo da radim u bolnici sa kriminalcima mentalno oboljelim, imali smo dva do tri ozbiljna napada me?u njima svaki dan. Tada je bilo oko 30 pacijenata. Bili su u lancima, po samicama, ili ograni?eni na kretanje po odjeljenju. Medicinsko osoblje se kretalo hodnicima le?ima okrenuto zidu, plaše?i se napada. Poslije svega nekoliko mjeseci ?iš?enja, uo?ili smo potpunu promjenu na bolje: više nije bilo lanaca, niko nije bio u samici, i ljudima je bilo dozvoljeno da izlaze na rad ili da se bave sportom.”

Ali šta je on to zbilja uradio da bi po?ela takva promjena?

“Morao sam da preuzmem potpunu odgovornost unutar sebe da bi aktualizovao problem spolja,” rekao je. “Morao sam da is?istim vlastite loše misli I zamijenim ih ljubavlju. Sve je bilo u redu sa pacijentima. Greške su postojale unutar mene.”

Kako je objasnio Dr. Hew Len, pacijenti pa ?ak i osoblje odjeljenja nisu osje?ali ljubav. Zato je volio sve.

“Vidio sam zidove i uo?io da treba da se ofarbaju.,” rekao mi je. “Ali nijedna od novih boja ne bi prijenula. Odmah bi se oljuštila.
Prosto sam zidovima rekao da ih volim. Jednog dana je neko odlu?io da se ofarbaju zidovi i boja je prijenula.”

To je zvu?alo uvrnuto, u najmanju ruku, ali ve? sam bio navikao na ovakav razgovor sa njim. Kona?no sam morao da mu postavim pitanje koje me najviše mu?ilo.

“Da li su svi pacijenti otpušteni?”

“Dvojica od njih nisu nikada,“ rekao je. “Obojica su premještena na neko drugo mjesto. Ina?e, cijelo odjeljenje je bio izlije?eno.”

Tada je dodao nešto što mi je pomoglo da shvatim veli?inu toga što je uradio.

“Ako želiš da znaš kako je to izgledalo tih godina, piši Omaka-O-kala Hamaguchi. Ona je radila kao socijalni radnik u vrijeme kada sam ja bio tamo.”

I jesam. Napisala mi je slede?e:

Dragi Joe,

Hvala ti na ovome.

Znaj da ovo pišem uz saradnju sa Emory Lance Olivier, koja je socijalni radnik i koja je radila na tom odjeljenju sa Dr. Hew Len-om.
Zaposlila sam se kao socijalni readnik u novootvorenom forenzi?kom odjeljenju u Državnoj mentalnoj bolnici na Hawaii-ma. To odjeljenje je nazvano Zatvoreno Odjeljenje Intenzivne Sigurnosti. U njemu su bili smješteni zatvorenici-pacijenti koji su po?inili gnusne zlo?ine ubistava, silovanja, napada, plja?ke, nasilja ili njihovih kombinacija, sa dijagnozom da vjerovatno boluju od mentalnih poreme?aja.

Neki od tih pacijenata su bili oslobo?eni optužbi zbog umobolnosti I osu?eni na boravak u tom odjeljenju; neki su bili psihoti?ni i bio im je potreban tretman, dok su neki od njih bili tu radi ispitivanja i procjene nastavka njihovog su?enja (na pr. njihove sposobnosti da razumiju optužnicu i u?estvuju u vlastitoj odbrani). Neki su bili šizofreni?ni, neki bipolarni, neki mentalno zaostali, dok su drugi bili sa dijagnozom psihopatije ili sociopatije. Tako?e je bilo i onih koji su pokušali da ubijede sudove da su jedni od gore navedenih, ili sve to.

Svi su bili zaklju?ani u jedinici 24/7 i bilo im je dozvoljavano da izlaze, ali okovani u lance oko zglobova i gležnjeva, i to jedino po odlasku kod ljekaru ili na sud. Ve?inu dana su provodili u samicama, zaklju?anim sobama od betona, sa zaklju?anim kupatilima, i bez prozora. Mnogi su bili pod jakim ljekovima. Fizi?ke aktivnosti su bile sporadi?ne.

“Incidenti” su bili o?ekivani – napadi pacijenata na osoblje, me?usobni sukobi, pokušaji bijega. “Incidenti” me?u osobljem su tako?e predstavljali problem – osoblje je manipulisalo pacijentima; davanje ljekova, bolovanja, kao i problemi nadoknada radnicima; nesloga me?u osobljem; stalni preokreti na pozicijama psihologa, psihijatara, i administrativnog osoblja; problemi sa strujom i vodom; i tako dalje i tako dalje. To je bilo jedno napeto, nepostojano i divlje mjesto za boravak. ?ak ni biljke ne bi uspjevale.

Pa ?ak i onda kada je odjeljenje bilo premješteno u skoro renovirani, mnogo sigurniji prostor sa ogra?enim podru?jem za rekreaciju, niko nije o?ekivao da ?e se nešto zbilja i promijeniti.

Tako kada se “jedan od onih psihologa” pojavio, pretpostavljalo se da ?e pokušati da upravlja stvarima, pokušati da primijeni jedan od onih naprednih programa, a zatim ode gotovo istovremeno kada je i došao – ho hum.

Elem, ovoga puta je to bio Dr. Hew Len, koji pored toga što je bio dovoljno prijateljski nastrojen, pokazalo se da ne radi gotovo ništa. Radio je procjene, ocjene, ili dijagnoze; nije davao terapije niti ?inio bilo kakve psihološke testove. ?esto je kasnio, i nije dolazio na konsultacije o slu?ajevima ili u?estvovao u obaveznom pisanju izvještaja. Umjeto toga je praktikovao “?udni” proces Samo I-Dentiteta Ho’oponopono, koji ima nešto sa preuzimanjem 100 % odgovornosti za sebe, obra?aju?i pažnju samo na sebe, i uklanjaju?i negativne i neželjene energije unutar sebe – ho hum.

Naj?udnije od svega je bilo to što je ovaj psiholog uvijek izgledao rastere?eno i kao da zbilja uživa u sebi? Mnogo se smijao, zabavljao se sa pacijentima i osobljem, i izgledao kao da generalno uživa u tome što radi. Za uzvrat, ?inilo se da svi uživaju u njegovom društvu, iako je izgledalo da ne radi puno posla.

I stvari su po?ele da se mijenjaju. Samice su po?ele da se prazne; pacijenti su po?eli da brinu o svojim potrebama i poslovima; tako?e su po?eli da u?estvuju u planiranju i primjeni programa i projekata za njih. Koli?ina ljekova koje su dobijali tako?e je padala i pacijentima je po?elo da se dozvoljava da napuštaju odjeljenje bez lanaca.

Odjeljenje je oživjelo – mirnije, lakše, sigurnije, ?istije, mnogo aktivnije, zabavnije i produktivnije. Biljke su po?ele da rastu, problemi sa vodovodom su gotovo nestali, nasilni incidenti su postali rijetki, a osoblje se ?inilo mnogo harmoni?nijim, relaksiranim, i entuzijasti?nijim. Umjesto odlaska na bolovanja, kao problem se sada pojavio višak osoblja i mogu?nost ostanka bez posla.

Dvije specifi?ne situacije su mi posebno ostale u sje?anju.

Bilo je nekoliko deluzionih, paranoidnih pacijenata sa istorijom nasilja tipa da su ozbiljno povrijedili nekoliko osoba u bolnici kao i van nje, i koji su bili u nekoliko sli?nih istitucija kao ova. Jedan od njih je ovamo poslat zbog ubistva. Jezivo sam ga se plašila.
Kada bi god bio blizu mene, kosa na potiljku bi mi se naježila.

Upravo zato mi je bilo iznana?uju?e da poslije godinu ili dvije po dolasku Dr. Hew Len-a, kada sam ga vidjela kako ide duž hodnika u mom pravcu sa pratnjom i to bez lisica, a da se kosa na mom potiljku nije naježila. Ponašala sam se kao posmatra?, bez procjenjivanja, ?ak i tada kada smo prošli jedno pored drugog skoro se o?ešavši ramenima. To nije bila moja uobi?ajena reakcija spremnosti na bijeg. U stvari, primijetila sam da je izgledao mirno. U to vrijeme nijesam više radila na tom odjeljenju, ali morala sam da otkrijem šta se dogodilo. Shvatila sam da je pušten iz samice i oslobo?en lanaca ve? neko vrijeme i jedino objašnjenje za to bilo je da su neki od osoblja radili hooponopono koji je Dr. Hew Len podijelio sa njima.

Druga situacija se desila kada sam gledala vijesti na televiziji. Uzela sam slobodan dan kako bih se odmorila od posla i relaksirala.
Na televiziji je u vijestima bio pacijent sa odeljenja, kako se pojavljuje na sudu, a koji je zlostavljao i ubio tri ili ?etiri godine staru djevoj?icu. Taj pacijent je smješten u bolnicu, jer se smatralo da nije sposoban za nastavak su?enja protiv njega. Bio je pregledan i ispitan od nekoliko psihijatara i psihologa koji su dali dijagnozu takvu, da ako bi se su?enje nastavilo, bio bi proglašen nevinim iz razloga neura?unljivosti. Ne bi morao da ide u zatvor i bio bi preba?en u bolnicu sa mnogo manjim stepenom zaštite, i tokom vremena bi bio pušten na uslovnu slobodu.

Dr. Hew Len je razgovarao sa ovim pacijentom, koji je tražio da ga podu?i svom metodu, i prema izvještaju bio veoma istrajan i postojan u njegovom praktikovanju, kao što bi bio i kao bivši mornari?ki oficir. Sada se smatralo da je sposoban da nastavi sa procesom, i da se zakaže vrijeme njegove odbrane na su?enju.

Dok je ve?ina drugih pacijenata i njihovih advokata tražila mogu?nosti odbrane u smislu neura?unljivosti, ovaj pacijent nije. Dan prije pojave na sudu otpustio je advokata. Slede?eg poslijepodneva stajao je na sudu ispred sudije i sa žaljenjem i poniznoš?u izjavio, “Ja sam odgovoran i žao mi je.” Niko nije o?ekivao ovakvo nešto. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je sudija shvatio šta se upravo dogodilo.

Igrala sam tenis sa Dr. Hew Len-om i tim momkom dva ili tri puta, mada je pacijent bio uljudan i uvi?avan, osu?ivala sam ga.
Me?utim, u tom momentu, jedino sam osje?ala nježnost i ljubav prema njemu, a i osjetila sam ogromno komešanje u cijeloj sudnici isto tako. Glasovi sudije i advokata su sada bili meki, dok je izgledalo da ga svi ostali oko njega gledaju sa nježnim osmijehom. To je bio momenat.

Zato, kada nas je jedno poslijepodne poslije tenisa Dr. Hew Len zapitao da li bi neko od nas želio da nau?i o hooponoponou, brzo i visoko sam sko?ila, jedva ?ekaju?i da tenis ponovo do?e i pro?e. Od tada je prošlo skoro 20 godina i još uvijek sam puna strahopoštovanja prema onome što je Božanstvo uradilo kroz Dr. Hew Len-a u Hawaii-skoj državnoj bolnici. Beskrajno sam zahvalna Dr. Hew Len-u i “uvrnutom” procesu koji je donio sa sobom.

Uzgred, u slu?aju da vas zanima, ovaj pacijent je proglašen krivim i bio je u nekom smislu nagra?en od strane sudije, koji je udovoljo njegovom zahtjevu da odsluži kaznu u Federalnom zatvoru u svojoj državi, gdje je mogao biti bliže svojoj supruzi i djeci.

Tako?e, iako je prošlo skoro 20 godina, jutros sam dobila poziv od bivšeg sekretara odjeljenja koji je želio da zna da li ?e Dr. Hew Len biti u mogu?nosti u skorije vrijeme da do?e na okupljanje sa starim osobljem, od kojih je ve?ina bila penzionisana. Sasta?emo se sa njim za nekoliko nedjelja. Ko zna šta se može odigrati? Otvorena sam za nadolaze?e pri?e.

Mir,
O.H.

I to je bilo to. Dr. Hew Len je zbilja postigao ?udo u bolnici. Ljubavlju i opraštanjem promijenio je ljude koji su bili beznadni.

To je snaga ljubavi.

Naravno, htio sam da doznam još.

Kada sam završio prvu verziju ove knjige, poslao sam je Dr. Hew Len-u da je razmotri. Želio sam da je provjeri radi ta?nosti.
Tako?e sam želio da popuni bilo kakvu prazninu u pri?i, vezanu za godine provedene u mentalnoj bolnici. Poslije nekih nedjelju dana pošto je primio rukopis, poslao mi je slede?i e-mejl.

Ao Akua,

Ovo je povjerljiva poruka za tebe i sam za tebe na osnovu rukopisa Nultih Granica koji si mi poslao. Imam još komentara na skicu knjige, ali ?u ti ih poslati u drugom e-mejlu.

„Završio si,“ re?e Morrnah bez naglašavanja.

„Sa ?ime?“ upitao sam.

„Završio si sa Hawaii-skom Državnom Bolnicom.“

Iako sam osjetio kona?nost njenog komentara toga julskog dana 1987, rekao sam, „Moram da im dam rok od dvije nedjelje za prihvatanje mog otkaza.“ Naravno da nijesam. Nikada nije došlo do toga. I niko iz bolnice to nije spomenuo.

Nikada se nijesam vratio u bolnicu, ?ak ni tada kada sam pozvan na moju oproštajnu priredbu. Moji prijatelji su bili tu bez mene.
Oproštajni darovi su dati službenicima I-Dentiti Fondacije koji su bili tu.

Volio sam što sam boravio na forenzi?kom odjeljenju Hawaii-ske Državne Bolnice. Volio sam ljude na odjeljenju. U jednom momentu, ne znam kojem, prestao sam da budem psiholog, a više sam se osje?ao kao ?lan porodice.

Zbližio sam se sa osobljem, pacijentima, pravilima, policijom, družinom i vidljivim i nevidljivim silama tokom trogodišnjeg boravka, 20 sati nedjeljno. Bio sam tamo kada su samice, metalni okovi, ljekovi i drugi oblici kontrole bili oubi?ajeni na?in života.

Bio sam tamo kada su samice i metalni lanci u jednom momentu prosto nestali. Kada? Niko ne zna.

Nestali su fizi?ko i verbalno nasilje, tako?e, gotovo potpuno.

Opalo je i koriš?enje ljekova, samo po sebi.

U jednom trenutku, ko zna kada, pacijenti su napuštali odjeljenje odlaze?i na rad ili na rekreaciju bez lisica i bez potrebe za odobrenjem od medicinskog osoblja.

Promjena odjeljenja od luda?kog i napetog u miroljubivo jednostavno se desila bez svjesnog napora.

Promjena odjeljenja od onoga kojem je hroni?no trebalo osoblje u odjeljenje sa viškom osoblja se jednostavno desilo.

Zato, ho?u da istaknem da sam bio blizak i aktivan ?lan porodice odjeljenja. Nijesam bio nekakav oslobodilac.

Da, obezbje?ivao sam terapiju. Nijesam vršio psihološka testiranja. Nijesam išao na sastanke osoblja. Nijesam u?estvovao na razmatranjima slu?ajeva pacijenata. Me?utim, bio sam intimno uklju?en u dešavanja na odjeljenju.

Bio sam prisutan kada se pojavio prvi radni projekat na odjeljenju – pravljenje kola?a za prodaju. Bio sam prisutan kada se pojavila prva aktivnost van odjeljenja – pranje automobila. Bio sam prisutan kada je zapo?eo prvi rekrativni progrem izvan odjeljenja.

Ne iznosim uobi?ajene funkcije odjeljenskog psihologa koji sam bio, ne zato što su bile beskorisne. Ja to jednostavno nijesam radio iz ko zna kojih razloga.

Me?utim, ja sam hodao po odjeljenju i sudjelovao u pe?enju kola?a i igranju tenisa i džogiranju van odjeljenja.

Ali najviše od svega radio sam ?iš?enje prije, poslije i tokom svake moje posjete odjeljenju nedjelju za nedjeljom, tokom 3 godine.
Radio sam ?iš?enje na svemu što bi se dešavalo u meni sa odjeljenjem, svako jutro i svako ve?e i sa svim onim što bi se pojavilo u mojoj svijesti u vezi odjeljenja.

Hvala ti. Volim te.

Mir od JA,
Ihaleakala

Svidjelo mi se ovo pojašnjenje. Ono je otkrilo skromnost na strani Dr. Hew Len-a, kao što je pomoglo da se pojasni šta je on uradio, a i šta nije, dok je bio zaposlen u bolnici.

Uzvratio sam mu pismo i zamolio ga dozvolu da uklju?im njegov e-mejl u knjigu, kako bih ga podijelio sa vama. Uzvratio je samo sa jednom rije?ju što sam i o?ekivao od njega da napiše: „Da.“

Nijesam još završio sa u?enjem od ovoga zadivljuju?eg ?ovjeka. Odlu?ili smo da po?nemo da vodimo seminare zajedno i naravno, budemo koautori ove knjige. Ali sada moram da završim pri?u o tome kako je pomogao da se izlije?i cijelo odjeljenje mentalno bolesnih kriminalaca. To je uradio onako kao što sve i radi: radom na sebi. A rad na sebi se sastoji od samo dvije jednostavne rije?i:
„Volim te.“

Naravno to je isti proces koji možemo da uradimo i vi i ja. Ako treba da sumiram modernizovani Samo I-Dentitet kroz Ho’oponopono metod koji Dr. Hew Len podu?ava u nekoliko kratkih koraka, to bi moglo da izgleda ovako:

1. Stalno ?iš?enje
2. Preduzimanje aktivnosti na osnovu ideja i mogu?nosti koje se ukazuju
3. Stalno ?iš?enje

To je to. To je možda najkra?i put ka postizanju uspjeha. To je možda put najmanjeg otpora. To je možda najdirektniji put ka stanju nule. I sve to po?inje i završava se sa magi?nom frazom: „Volim te.“

To je na?in da se u?e u zonu nultih granica.

I da, Volim vas.

 

Stranica 15 od 19 Sve stranice