Struja života

Oni koji ne osjećaju ovu ljubav

Koja ih nosi kao silna rijeka

Oni koji ne piju zoru

Kao vrč vode ranog proljeća

I ne večeraju zalazak sunca

Oni koji se ne žele promijeniti,

Pusti ih neka spavaju.

Predao sam svoj um.

Rastrgao odjeću u krpe

Odbacio je zauvijek.

Ako nisi gol do kože,

Ovij se svojom kićenom odorom riječi

I spavaj.

(Rumi)

Ponekada je tek nekoliko riječi dovoljno da nas u srcu nešto dodirne, da nešto u nama zatreperi.

Ponekada je to samo suptilni osjećaj koji titra u pozadini, a ponekada je vrlo snažan, poput bujice koja se pokrene kada se podigne brana.

I nema riječi kojima bismo točno opisali taj osjećaj. Ali nekada moramo, nekada se snaga koja prolazi kroz nas i pokreće nas mora uobličiti u riječi da bi mogla teći dalje, možda skrenuti, zaokrenuti, ili se razgranati u nekoliko smjerova.

Jer ta vječna struja sebi uvijek negdje probija put. U izlasku i zalasku sunca, u rumenilu jutarnje zore, žuboru i svježini izvorske vode.

Mi je ne možemo uhvatiti ni zadržati, samo pustiti kroz sebe.

A najbolje ćemo je pustiti kroz sebe ako zaboravimo na sebe.

Ona će tada poteći kamo treba, mijenjajući što treba, a mi ćemo stajati budni, u tišini i zahvalnosti.

Ako joj ostanemo vjerni u samozaboravu ona nam neće dopustiti da zaspimo, ali ni da uznemiravamo druge koji još spavaju. Tiho ćemo na prstima izaći u susret ljepoti novoga dana da ga dočekamo s onima koji su već budni i čekaju na nas.

Za to moramo biti spremni. Moramo ostaviti sve suvišno i želju za njim. Inače se struja svjetla neće moći probiti do nas i kroz nas, iako bi nam se moglo učiniti da smo dio nje, dok je bezuspješno pokušavamo zagrabiti šupljim riječima.

Ali ako se njen zov u nama trajno nastanio neće nam nitko trebati reći što da radimo, a što da ostavimo. Sve će biti jasno, jer će nas ona voditi, jer ćemo biti spremni slijediti je.

Bit ćemo sami vječna struja života koja prima, daje i obnavlja.