Politi?ka ponerologija - nau?ni studij o prirodi zla

Politi?ka ponerologija - nau?ni studij o prirodi zla



 


Politi?ka ponerologija

Nau?na studija o prirodi zla prilago?enog za politi?ke svrhe

Andrew M. Lobaczewski

Originalni naslov knjige: Political Ponerology - A science on the nature of evil adjusted for political purposes

PREDGOVOR UREDNIKA

“Nastoj biti kao planina Fujimori. S tako ?vrstim i širokim podnožjem da te ni naja?i potres ne može pokrenuti. Toliko visok da ti i najviša dostignu?a bezna?ajnih ljudi izgledaju ništavno iz tvoje perspektive. Kada ti je um tako visoko kao planina Fujimori, tek onda možeš vidjeti stvari sasvim jasno. I možeš vidjeti sve sile koje su na djelu u oblikovanju doga?aja i ne samo onih koje se doga?aju u tvojoj neposrednoj blizini.”


Knjiga koja je pred vama, najvjerovatnije je jedna od najvažnijih knjiga koje ste ikad pro?itali. U stvari, sasvim sam sigurna u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etni?koj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog života osjetili na vlastitoj koži dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, to je ?injenica.

Što je Zlo? Historijski, pitanje zla je uvjek bilo teološko pitanje. Generacije teologa napisale su ?itave biblioteke u pokušaju da opravdaju postojanje jednog Dobrog Boga koji je kreirao nesavršen svijet. Sv. Augustin pravi razliku izme?u “moralnog zla”- misle?i na zlo koje ljudi ?ine po svom izboru, znaju?i da ?ine pogrešno i “prirodnog zla,“ misle?i na nepogode koje se jednostavno dešavaju - fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sl.
I na kraju, tu je i ono što autor ove knjige, Andrej Lobaczewski, naziva “makrosocijalnim zlom”- zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i društvima u ciklusu koji se uvijek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi, kako siromašnih, tako i bogatih, kako slobodnih, tako i robova, kako mladih, tako i starih, kako dobrih, tako i zlih ljudi. Ovo se dešava sa takvom nepredvidljivoš?u i bez ikakvog o?iglednog smisla.
Uvijek iznova, ?ovjek je gledao kako mu usjevi i stoka bivaju uništeni sušom i boleš?u. Gledao je kako se oni koje voli mu?e pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se životno dijelo mrvi pod naletom doga?aja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje razli?ite discipline daje nam pogled na ?ovje?anstvo koji je u suštini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i uništavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoproli?e križarskih ratova katoli?ke Evrope protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari bra?a, užasavaju?i teror Inkvizicije ?ija je glad za krvlju ugašena krvlju svetaca i mu?enika i na kraju Holokaust i svi genocidi modernog doba. Ratovi, glad i boleštine i dalje haraju svijetom i nisu ništa manje zastrašuju?i nego nekada. Sad možda i više.

 

Sve ovo doprinosi osje?aju potpune bespomo?nosti protiv onog što Mircea Eliade naziva - Teror Historije.
Neki ?e re?i, sada je sve to prošlost, ?ovje?anstvo je ušlo u novu fazu, nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Ve?ina ljudi vjeruje da ?ovjek evoluira, da društvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da ?emo to posti?i kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo što što ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.

 

Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicilin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo što bi naš život trebalo u?initi lagodnijim. Na žalost, naš život i dalje nije uop?e lagodan. U stvari, može se re?i da se nikada prije ?ovje?anstvo nije toliko približilo samom rubu svog totalnog uništenja. Ni na personalnom nivou stvari nisu ništa bolje, zrak koji udišemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Naša hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako štetne po naše zdravlje. Stres i napetost prihva?eni su kao normalni aspekti života, iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne koli?ine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi završili odre?eni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosje?ni stanovnik zemlje troši više para na pilule nego na odje?u, hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.
Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i me?uljudske razmirice stalno se uve?avaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i politi?kim ?istkama, milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovaraju?e hrane i krova nad glavom.
Uz sve ovo suše, poplave, glad, bolesti, te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u životima.

 

Kada ?ovjek promatra svoju povijest onakvom kakva stvarno jeste, neumoljivo mu se name?e zaklju?ak da se nalazi u raljama odre?enog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvijek iznova, iste muke snalaze ljudski rod i ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna koli?ina ljudske patnje je zastrašuju?a stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrošimo okean tinte i brda papira i opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj teror. Ovu zvijer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila s nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz naša krhka tijela koja neopisivom životnom ljepotom žude za svim što je ispravno i puno ljubavi, keze?a, vrebaju?a i prikradaju?a zvijer nesvjesnog zla se oblizuje u iš?ekivanju slijede?e gozbe terora i patnje. Od po?etka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletsvo je sa nama. Kroz povjest je uvijek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuviše velika!

 

I tako kada je sagledao svu nelogi?nost i jad stanja u kojem se nalazi, drevni ?ovjek je razvio kosmogoni?ke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost i aberacije te tragi?nosti svoje historije. Istina je u pravilu i generalno, da je ?ovjek sasvim nemo?an kada su u pitanju kosmi?ke i geološke katastrofe a ve? dugo postoji uvjerenje da obi?an ?ovjek ne može u?initi ništa da sprije?i vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodi?ne tragedije kao i svu silu raznih napada na njegovu egzistenciju koji su toliko brojni da je nemogu?e ovdje nabrajati sve faktore te sile.

 

Ovo bi se moglo promijeniti. Knjiga koja je pred vama da?e vam mnoge odgovore o zlu našeg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susre?emo u svakodnevnom životu, jer u suštini ova dva zla i nisu odijeljena jedno od drugog.

 

Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbježno vodi ka Velikom Zlu koje uništava više ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.
Ova knjiga je tako?er i priru?nik za preživljavanje, zaista ovo je možda jedna od važnijih knjiga koje ste ikada pro?itali. Naravno, osim ako niste psihopata.

 

Možda ?ete se upitati - Kakve veze ima psihopatija sa personalnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vaš život svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljuju?i ovim saznanjima pružit ?e vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga što možemo u?initi u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju možemo u?initi jest da po?nemo u?iti o ovim fenomenima. Poznata uzre?ica – „Ono što ne znam ne može me povrijediti“, u slu?aju psihopatije i njenih efekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne važi, ono što ne znate vas defintivno može povrijediti.

Danas rije? “psihopat” obi?no priziva u pam?enje sliku serijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to sa mnom bio slu?aj. Me?utim, ono što nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam nau?ila na svojoj koži i one su zabilježene na drugim mjestima, ono što je važno jest da su ovo bile možda najvažnije lekcije u mom životu. Lekcije koje su mi omogu?ile da prevazi?em blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okružuje i onih koji ga naseljavaju.
Što se ti?e ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studiraju?i psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. „paranormalno“.
Veliki broj godina provela sam bave?i se hipnoterapijom i to mi je dalo jako dobar uvid na koji na?in i na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak. Unato? tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja, odre?eni skupovi ideja o ljudskim bi?ima. Ove ideje bile su sasvim pogrešne, gotovo svetogrdne i na sre?u moje istraživanje psihopatije ih je sasvim raspršilo.

 

Jednom sam ?ak napisala sljede?e:
“Moja praksa mi je pokazala da velika ve?ina ljudi želi ?initi dobro, misliti lijepe misli, iskusiti lijepe stvari i donositi odluke koje vode ka dobrim stvarima i oni to stalno rade. Kada ve?ina ljudi tako postupa - što se onda dovraga doga?a u ovom svijetu?!”

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala nau?ila sam puno novih stvari, me?utim, ?ak i tada bila sam svjesna kako naš vlastiti um može biti upotrebljen da bi nas prevario.

Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me u?inila žrtvom psihopate?
Pretpostavljam, prvo je bilo to što sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da žele ?initi dobro, misliti lijepe misli …”
Me?utim, vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina. To sam shvatila ne samo ja, nego i cijela istraživa?ka grupa i ovo saznanje kao i sve one loše stvari koje su meni (i ostalima meni bliskim) bile u?injene, podstakle su nas da po?nemo sa istraživanjem psihološke literature da bismo mogli razumjeti ono što nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psihološka teorija koja može objasniti svirepo i nasilno ponašanje, žrtvi takvog ponašanja svakako bi pomoglo da se upozna s tom informacijom, kako ne bi provela ve?i dio svog života u agoniji duševnog bola i srdžbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to rije?i i djela mogu premostiti podjele me?u ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se tako?er u?inio vrijednim. I tako smo po?eli naš detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti,” koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

 

Naravno nismo odmah zapo?eli sa dijagnosticiranjem i etiketama. Po?eli smo sa pretraživanjem literature kako bismo našli bilo što što bi nam moglo pomo?i da shvatimo unutrašnji svijet ljudskog bi?a, zapravo grupe ljudskih bi?a. Grupu ljudskih bi?a, preciznije re?eno - koja je potpuno osaka?ena. Bi?a koja su sasvim druga?ija od svega s ?im smo se prije susretali. Pronašli smo da su ovakva ljudska bi?a zastupljena u znatnom broju, i da – sude?i prema najnovijim istraživanjima, oni prouzrokuju mnogo više štete ljudskom društvu, nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radila sa žrtvama psihopata piše:
“Zamislite, ukoliko to ikako možete, nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osje?aje krivnje ili žaljenja, bez obzira šta god da uradite, nikakvog osje?aja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja, pa ?ak i ?lanova familije. Zamislite da vas nikada ne mu?e osje?aji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste sebi?ni, lijeni, štetni za druge ili nemoralni.
Zamislite da vam je koncept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao jedan teret kojeg drugi olako prihva?aju, kao neke naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti još dodajte svemu i sposobnost da sakrijete od drugih ljudi ?injenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Budu?i da svatko jednostavno prihva?a da je savjesnost univerzalna pojava me?u ljudskim bi?ima, sakrivanje vaše prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osje?aja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada ne?e prozvati zbog vaše hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja te?e u vašim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu ve?ine ljudi da ?e rijetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga što ne možete u?initi i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograni?ava njihova savjest naj?eš?e ostaje neotkrivena.
Kako biste u tom slu?aju živjeli svoj život?
Što ?ete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vaše želje, budu?i da svi ljudi nisu isti. ?ak i beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan život rukovo?en inertnoš?u. Drugi su puni jakih ambicija.
Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograni?eni i tupavi, a velika ve?ina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje izme?u ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira že? za krvlju i osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne sprije?e silom, nema toga što niste sposobni u?initi.

Ukoliko ste ro?eni u pravo vrijeme, imate pristup porodi?nom bogatstvu i specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako možete posti?i ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo možete posti?i iz daljine, udobno se zavaliti u svoju fotelju i gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrašuju?e! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anorekti?ki poreme?aji u uzimanju hrane zastupljeni kod otrpilike 3.43% ljudi i ovo se obi?no smatra epidemijskim proporcijama. Ipak, kao što vidimo, ova brojka je nešto niža nego stopa zastupljenosti psihopata. Teški poreme?aji koji se klasificiraju kao šizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije, što je jedna ?etvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontrolu bolesti u USA smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavaju?e velika”. A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalnog poreme?aja li?nosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima jak efekat na sve koji žive na ovoj planeti, ?ak i na one od nas koji nisu bili klini?ki traumatizirani. Ovih 4% populacije sisa krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih ra?una, naših postignu?a, našeg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, ve?ina ljudi ne ?ini ništa zbog ovog poreme?aja, ukoliko i ?ine, onda je ta akcija ograni?ena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su o?igledno prekršili zakon više puta. Obi?no ih tada osu?ujemo na smrt.

Me?utim, obi?no nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata me?u nama, ljudi koji nisu o?igledni prekršioci zakona i protiv kojih naš zakonski sistem pruža malo zaštite.
Ve?ina nas ne može ni zamisliti da postoji bilo kakva veza izme?u orkestriranja etni?kog genocida npr. i nonšalantnog laganja svom šefu, odnosno, kolegi, ali psihološka povezanost ne samo da je tu, nego je zastrašuju?a. Sasvim jednostavno, veza izme?u ova dva naizgled vrlo razli?ita akta je nedostatak unutrašnjih mehanizama koji nas šamaraju (emotivno govore?i) kad god u?inimo nešto što vidimo kao nemoralno, neeti?no, sebi?no.
Ve?ina nas se osje?a krivim kada pojede posljednji komadi? torte sa tanjura, ne možemo niti zamisliti kako bi se osje?ali kada bismo metodi?no i namjerno povre?ivali druge ljude.

Oni koji uop?e nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne šteto?ine.

Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudska podjela, vjerovatno zna?ajnija nego inteligencija, rasa ili spol.
Ono što razlikuje sociopata koji živi od rada drugih od sociopata koji povremeno oplja?ka poneku radnju, ili ono što razlikuje sociopata koji je obi?ni ugnjetava? od onog koji je ubojica, nije ništa drugon nego socijalni status, ambicija, intelekt, krvožednost ili jednostavno splet okolnosti, odnosno, prilika.
Ono što razlikuje ve?inu ovih ljudi od nas je jedna potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.”

Na po?etku našeg istraživa?kog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo, me?utim, na raspolaganju djela Roberta Hare-a, Hervey Cleckley-a, Guggenbuhl-Craig-a i drugih. Me?utim, ova djela nisu se previše približavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji žive me?u nama i koji nikada ne bivaju uhva?eni prilikom kršenja zakona. Onih koji ne ubijaju ili ako to i u?ine, ne bivaju uhva?eni. Onih koji ?ine štetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.
Ve? dugo vremena, ve?ina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na pretpostavci da psihopate dolaze iz siromašnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj na?in. Ova postavka se kona?no ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao što Lobaczewski isti?e u njegovoj knjizi, postoji odre?ena zabuna izme?u Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poreme?aja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su tako?er i “anti-socijalni”, me?utim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim rije?ima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa ?ak i predsjednici država.
Jedan skorašnji rad (Salekin, Trobst, Krioukova, 2004), sugerira da psihopatija postoji u našem društvu ?ak i u ve?em broju nego što je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograni?ena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti ve? obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentri?nost i nedostatak krivice. Ove karakteristike na?i ?emo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, politi?ara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije me?u akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika ve?ina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka - 1 na 100).

Psihopatija dakle može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladno?i. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obi?no su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cini?ne, egzibicionisti?ki nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatraju?i se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obi?no navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzi?kim okolnostima. I tu se vra?amo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo me?u kriminalcima ve? i me?u uspješnim ?lanovima našeg društva.

Ono što smo zaklju?ili je slijede?e:

 


(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u ve?oj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poreme?ajima li?nosti


Sasvim je jasno da je potrebno sprovesti još mnogo istraživanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krši zakone.“

Lobaczewski se bavi ?injenicom da postoje razli?iti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je možda i najsmrtonosniji od svih jest tzv. esencijalni ili suštinski psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva ve? pokušava doku?iti šta se dešava unutar samog psihopate.
Martha Stout smatra da se psihopate, kao i bilo tko drugi ra?aju sa osnovnim željama, stremljenjima, svi?anjima i nesvi?anjima, što objašnjava zašto su neki od njih lije?nici ili predsjednici, dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Šarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje ve?inu svojih subjekata istraživanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unato? tome što ve?ina njihovih djela svjedo?i o neodgovornosti i destruktivnosti, psihopate ?esto imaju veliki broj kvaliteta poželjnih kod normalnih ljudi.
Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji ?itaju knjige za ja?anje svog samopouzdanja ili traže pomo? psihologa da bi bili sposobni za neoptere?enu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osje?a duševnu bol i tako li?i na ono što “normalni” ljudi žele biti. ?ak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva po?etna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlje?ivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osje?a, onda su to emocije najpovršnije vrste.
U stanju je u?initi što god želi, rukovo?en najobi?nijim hirom, zato što ga posljedice tog istog ?ina koje bi ispunile obi?nog ?ovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnoš?u, nikada ne mu?e.

Cleckely smatra da je psihopatija prili?no raširena u društvu. Njegovi slu?ajevi uklju?uju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u društvu kao businessman-i, lije?nici, pa ?ak i psihijatri.
Danas neki istraživa?i vide kriminalnu psihopatiju koja se ?esto smatra anti-socijalnim poreme?ajem li?nosti, kao jedan ekstrem posebnog tipa li?nosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspješne psihopate“.

Jedan istraživa?, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip ?ovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.
Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i želje te ih je manipulirao kako je htio. Takav ?ovjek ne mora završiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge on može postati tajkun koji ?e ubijati druge kompanije, otpuštati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela.
Posljedice biznis-kriminaliteta na obi?ne ljude su šokantne. Kriminolog George Bennett kaže: ’Ova vrsta kriminala ?ini 30% svih slu?ajeva, više nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poenta je u tome da, po svemu sude?i, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno business-odjelo, isto kao i razbojni?ka maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u vi?enim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvu?i se sa takvim ne?im, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’. Naše društvo koje postaje sve više materijalisti?ko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“, postala krilatica mnogih businessmen-a. Tipi?ni psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obi?no je vi?en kao “business-heroj“.

Nasuprot tome, studija “ambulatornih psihopata“ ili onog što zovemo „Psihopat iz vašeg dvorišta,“ jedva da je i zapo?eta.
Vrlo malo se zna o sub-kriminalnim psihopatama. Neki istraživa?i smatraju da je važno studirati psihopatiju ne kao patološku kategoriju, nego kao generalnu karakteristiku li?nosti u društvu kao cijelini. Drugim rije?ima, psihopatija se sve više priznaje kao manje više razli?it tip ?ovjeka.
Cleckley u stvari sugerira da su psihopate ljudi u svakom pogledu, osim jednog - nedostaje im duša. I ovo ih ?ini vrlo efikasnim mašinama. Takve mašine mogu pisati skolasti?ke radove, imitirati rije?i emocija ali s vremenom postane jasno da njihove rije?i ne prate njihova djela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan žaloš?u a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je što oni zaista i zaborave.
Budu?i da su vrlo efikasne mašine, poput kompjutora oni mogu vršiti veoma kompleksne radnje koje ?e od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj na?in, ve?ina psihopata se popne veoma visoko u životu. Tek s vremenom, njihovi suradnici po?nu shva?ati da se oni penju ljestvicom uspjeha nemilosrdno gaze?i prava drugih. “?ak i kada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika , oni su kod drugih sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje“.

 

Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu.

 

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je ?injenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela ?ovje?anstva. Preostalih 90% ljudskih bi?a nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu to?no naslutiti o ?emu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa u?initi u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda na?in kojim bog kažnjava ljude.

 

Ono što se u stvari zaista doga?a, kako ?e nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

 

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanisti?ke klopke u kojoj se ljudi mogu na?i zarobljeni, klopke iz koje je nemogu?e pobje?i, zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao ?ovjek“.

 

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navode?i tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je nešto sofisticirani princip društvene pravde. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata, kako bi ih bolje kontrolirali.
Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o ?emu se tu zapravo radi.

 

Ljudska bi?a su naviknuta smatrati da i druga ljudska bi?a – u najmanju ruku - nastoje ?initi ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravi?ni”. I tako, vrlo ?esto niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar ?ovjek”. Kada do?e do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimi?no u pravu, na jedan na?in, kao što je i druga strana djelimi?no u pravu, na drugi na?in. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ ?im do?e do nekog konflikta, automatski ?emo pretpostaviti da istina leži negdje izme?u dvije zava?ene strane.
Ovdje bi nam moglo pomo?i malo matemati?ke logike.
Pretpostavi?emo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je o?evidno da laganje ne ?ini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slu?aju? Jedina mogu?nost je da prizna da je nešto u?inila .

 

S druge strane, za onoga tko je kriv laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije u?inio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba ?e izgledati jako loše, naru?ito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.
Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini izme?u dvije zava?ene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednoš?u na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam ?in davanja svjedo?anstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj ne?e zna?iti prisega da ?e govoriti istinu. S druge strane prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke.
I opet, prednost je na strani lažljivca.

 

Dakle osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bi?ima sa razvijenom savješ?u i osje?ajima. Izgleda da su savjest i osje?aji povezani sa apstraktnim konceptima ’budu?nosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osje?ati strah, saosje?anje, tugu, itd. zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budu?nost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte doga?aja’ na milion razli?itih na?ina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim doga?ajima iako su oni izvan nas i to u nama izaziva odre?ene osje?aje. Ne možemo u?initi nešto što ?e nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko u?ini nama, tj. kako bismo se mi tada osje?ali. Drugim rije?ima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu).

 

Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika izme?u sebe i drugih nemogu?e.

 

Naravno, oni mogu imitirati osje?aje ali jedini stvarni osje?aji koje oni izgleda imaju su osje?aji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osje?aju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskra?eno, oni ?e re?i da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogu?iti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmišljaju. Sve ostalo podre?eno je tim pitanjima.

 

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti odre?enu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve mogu?e taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogu?avanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve mogu?e na?ine kamuflaže-rije?ima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.
I to nas dovodi do važnog pitanja – šta u stvari psihopata zaista želi od svojih žrtvi? U slu?aju novca i mo?i, nije teško vidjeti što psihopata želi. Ali u mnogim slu?ajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili lažnim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za ?im u stvari žudi psihopata. Bez da previše odlutamo u spiritualne špekulacije – što je uradio Cleckley - možemo re?i da se ?ini da psihopata uživa gledaju?i druge kako pate. Kao što normalni ljudi uživaju gledaju?i druge ljude sretnim ili ?ine?i stvari koje ?e kod drugih izazvati osmjeh, psihopat uživa u suprotnom.

 

Tko god da je promatrao ma?ku kako se igra s mišem, prije nego što ga ubije i pojede, vjerovatno je pomislio kako se ma?ka “zabavlja” mišjim vratolomijama i ne može niti zamisliti užas i patnju miša. U tom slu?aju ma?ka nije kriva za bilo kakav zli predumišljaj. Miš umire, ma?ka je sita i to je priroda.
Me?utim, u najve?em broju slu?ajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju žrtvu.
Naravno postoje i ekstremni slu?ajevi kada se interakcija završi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom društvu ima dugu povijest. Me?utim, u svakodnevnom životu psihopate ne idu do kraja da tako kažemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju ma?ke i miša ali ovaj put druk?ijim o?ima. Ovaj put se upitajmo: može li biti isuviše jednostavno objašnjenje da se ma?ka jednostavno zabavlja gledaju?i miša kako pokušava pobje?i?
Da li u ovoj dinamici postoji nešto više od onoga što možemo vidjeti? Zašto bi ovakvo ponašanje bilo evolucijom ugra?eno u ma?ku? Da li je miš ukusniji nakon što kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost ?ini miša delikatesom?

 

Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nešto druga?ije perspektive.
Ono što zaista znamo je da ve?ina ljudi nakon interakcije sa psihopatama i narcisodima poslije toga redovno prijavljuje osje?aj “kao da im je isisana energija,“ zbunjenost a veoma ?esto prisutno je i pogoršanje zdravlja. Da li u ovome leži objašnjenje zašto se psihopate upuštaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi?! Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije žrtvine energije?!

Ovo ne možemo sa sigurnoš?u odgonetnuti . Možemo promatrati, teoretizirati, špekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju, samo žrtva može ustanoviti što je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A ovo je ?esto mnogo ?eš?e nego materijalna korist.
Sve upu?uje na to da su psihopate – ždera?i duša ili psihofagi.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri, te razni drugi zaposleni na podru?ju mentalnog zdravlja, po?inju sve više pridavati važnost ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, te mogu?nost da postoji bitna razlika u mentalnoj strukturi individua kao što su G.W. Bush i tzv. Neokonzervativci i ostatka populacije.

Knjiga Dr. Stout-ove, do tan?ina opisuje kako ovakve osobe nemaju karakteristike osoba koje obi?no poznajete.
U svakom slu?aju, ?ak i bez ovog njenog rada, u vrijeme dok smo prou?avali ovu materiju, postalo nam je sasvim jasno da se sa ovim fenomenom susreo svatko u ve?oj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog života. Tako?er smo shvatili da psihološki profili koji su se pri tom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traže pozicije vlasti, naru?ito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uo?ili obrasce njihovog ispoljavanja i prepoznali ih u ponašanju brojnih povjesnih li?nosti a kasnije i kod G.W. Busha i ?lanova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno više psihološki bolesnih osoba, nego zdravih. Ukoliko uzmete prosje?ni uzorak osoba u bilo kojem životnom segmentu, nije teško uo?iti da znatan broj ljudi ispoljava patološke simptome u ve?oj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Me?utim, ova ?injenica je užasna zbog toga što patologija kod ljudi koji su na vlasti može imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju.
I tako smo se odlu?ili pozabaviti ovim fenomenom i objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, po?ela su pristizati pisma ?italaca zahvalnih što smo im pomogli da razumiju što se u stvari doga?a u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah u?inilo da ovo ima epidemijske razmjene i u odre?enom smislu – bili smo u pravu.

 


Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, do?i ?e do epidemije. Na isti na?in, ukoliko je osoba na poziciji politi?ke vlasti psihopata, on ili ona ?e izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

 

Ovakve naše ideje nenadano su dobile potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog, dobili smo sljede?i email;

Poštovana Gospodo,

 

preko mog kompjutora došao sam do vašeg Istraživa?kog Projekta o Psihopatiji. Moram vam re?i da radite posao od neprocjenjive važnosti za budu?nost svih nacija…
Ja sam prili?no ostarjeo klini?ki psiholog . Prije 40 godina u?estvovao sam u tajnom istraživanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali u?esnici bili su nau?nici iz još starije generacije i sada više nisu sa nama.
Jedna duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nužnost da bismo uop?e mogli pokušati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga što vi radite, radili smo i mi tada. Ja ?u vam rado omogu?iti pristup vrijednom nau?nom dokumentu koji ?e vam pomo?i u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politi?ka Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu tako?er možete na?i u knjižnici kongresa, kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjižnicama.
Ukoliko ste zainteresirani, rado ?u vam poslati kopiju.

 

S poštovanjem

 

Andrew M. Lobaczewski

 


Bez razmišljanja sam odgovorila da bih rado pro?itala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana.
?itaju?i je, sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama držim kroniku spuštanja u pakao, transformacije i trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive važnosti za sve nas, naru?ito u sadašnjem trenutku, kada se ?ini da sli?an pakao prijeti da proždre cijeli planet. Rizik koji su na sebe preuzeli ovi nau?nici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek zapo?eli svoju karijeru kada su nacisti po?eli gaziti Evropu. Preživjevši sve te strahote do?ekali su Staljina i komuniste koji su zamijenili naciste. Preživjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Rajhu ne možemo ni zamisliti.

 


Bazirano na sindromu koji opisuje bolest, izgleda da ?e – naru?ito Sjedinjene Države a možda i cijeli svijet, uskoro u?i u “težak period“ takvog užasa da ?e Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment.

 


Oni su prošli kroz sve to i donijeli nam nazad informaciju koja može poslužiti da spasi naše živote kao jedna mapa za navigaciju u tami, koja je polako po?ela padati.

 


Laura Knight Jadzyk

 

 

 

Predgovor autora

 

Prije nego što stavim u ruke cijenjenog ?itaoca dijelo na kojem sam uglavnom radio u sitne sate pred odlazak da teško zaradim koricu kruha, moram se ispri?ati za odre?ene nedostake koji su nastali usljed nepredvi?enih okolnosti.

 

Ovi nedostatci moraju biti ispravljeni u to nema sumnje, me?utim, najvažnije je da informacije na kojima je bazirana ova knjiga što prije ugledaju svijetlost dana.
Zbog tih nedostataka ?itaocu dugujem objašnjenje i moram opisati pod kakvim je okolnostima ovaj rad obavljan. Ovo je u stvari tre?i rukopis koji sam uradio o istoj temi. Prvi sam bacio u kotao centralnog grijanja, upozoren na vrijeme da ?e nakon samo nekoliko minuta usljediti pretres.

 

Drugu kopiju poslao sam u Vatikan jednom crkvenom velikodostojniku preko ameri?kog turiste i od tada nemam nikakvu informaciju što se sa njom zbilo.
Ova duga povijest u?inila je rad na tre?oj kopiji još mukotrpnijim. Prijašnji paragrafi i ve? upotrebljene fraze uvjek proganjanju um piš?ev i ?ine planiranje koncepta nove knjige jos težim.

 

Dva prijašnja manuskripta bila su pisana prili?no zakukuljenim jezikom namjenjenom specijalistima sa odre?enim obrazovanjem, naru?ito na polju psihopatologije.
Nepovratni gubitak prijašnjih verzija zna?i i gubitak velikog broja statisti?kih podataka i fakata koji bi bili dragocjeni za svakog specijalistu iz ovog polja psihologije.
Uz to je izgubljeno i nekoliko analiza pojedina?nih slu?ajeva.
Sadašnja verzija sadrži jedino statisti?ke podatke koji su memorizirani usljed ?estog ponavljanja ili one koji su mogli biti rekonstruirani sa zadovoljavaju?om preciznoš?u.
Tako?er su dodati oni podaci koje sam smatrao neophodnim za prezentaciju teme ?itaocima sa solidnim generalnim obrazovanjem, naru?ito onima iz politi?kih nauka i politi?arima.

 

Gajim nadu da ?e ovaj rad dose?i širu publiku i poslužiti kao baza za razumijevanje savremenog svijeta i njegove povijesti. Da ?e poslužiti ?itaocu za bolje razumijevanje sebe, svojih susjeda, drugih naroda…moram napomenuti da je moj rad baziran na rezultatima istraživanja mnogih autora od kojih su mi neki bili osobno nepoznati. Na?in na koji je knjiga komponirana onemogu?uje pojedina?no izražavanje zahvalnosti .

 

Moj rad se odvijao u Poljskoj, daleko od aktivnih politi?kih i kulturnih centara. Tu sam obavio seriju detaljnih testova i observacija koje su kombinirane sa generalnim rezultatima brojnih drugih eksperimenata s ciljem stvaranja jednog sveobuhvatnog djela koje bi nam pomoglo u razumijevanju makrosocijalnog fenomena koji nas okružuje.
Ime osobe koja je trebala obaviti finalnu sintezu bilo je tajna, što je i razumljivo za tadašnje uvjete. Povremeno bih dobio anonimne sažetke rezultata istraživanja drugih istraživa?a u Poljskoj i Ma?arskoj. Neki podaci su i objavljeni jer sami za sebe nisu bili sumnjivi i ove podatke možemo i dan danas prona?i.

 

O?ekivana sinteza svih istraživanja na kraju se ipak nije dogodila. Svi moji kontakti postali su nedostupni usljed ?istki Post-Staljinovog doba. Preostali nau?ni podaci u mojim rukama bili su nekompletni, pa ipak od neprocjenjive vrijednosti. Trebalo mi je mnogo godina usamljeni?kog rada da bih preto?io ove fragmente u razumljivu cijelinu, popunjavaju?i rupe svojim vlastitim eksperimentima i istraživanjima.
Moje istraživanje suštinske psihopatije i njene uloge u makrosocijalnim fenomenima ra?eno je paralelno ili kratko nakon istraživanja drugih. Njihovi zaklju?ci došli su do mene naknadno i samo potvrdili moje vlastite. Ono što je najosobnije u mom radu je generalni koncept za novu nau?nu disciplinu pod nazivom – Ponerologija.
Sintezu sam uradio kako sam najbolje znao.

 

Kao autor finalnog djela izražavam duboku zahvalnost svima koji su inicirali istraživanje, te ga sprovodili unato? riziku za svoje karijere, zdravlje i živote. Želio bih odati poštovanje svima onima koji su platili za ovo istraživanje svojim životima.
Nadam se da ?e ovaj rad ponuditi barem malu kompenzaciju za njihovu žrtvu gdje god da se oni danas nalaze.

 


New York, August 1984

 

 

 

Predgovor Izdanju Red Pill Press-a

 



Prošlo je dvadeset godina otkad sam napisao ovu knjigu. U me?uvremenu sam postao starac. Jednog dana, zahvaljuju?i kompjutoru došao sam u kontakt sa nau?nicima iz Quantum Future Grupe koji su me uvjerili da su okolnosti sazrele za to da moja knjiga ugleda svijetlost dana i posluži ?ovje?anstvu. I tako je knjiga odštampana.

Posljednjih dvadeset godina bilo je prepuno raznovrsnih politi?kih doga?anja. Naš svijet se promijenio iz korijena djelovanjem fenomena opisanih u mojoj knjizi. Nivo znanja se dramati?no pove?ao zahvaljuju?i naporima dobronamjernih ljudi. Unato? tome naš svijet je daleko od iscjeljenja a ostaci teške bolesti su i dalje aktivni. Bolest se ponovno pojavila, ovaj put vezana za druk?iju ideologiju. Zakoni geneze zla i dalje odražavaju posljedice na milione ljudi. Politi?kim fenomenima koji ugrožavaju mir suprotstavljaju se vojna djelovanja. U manjim slu?ajevima ovakve pojave su osu?ene i suzbijane od strane moralne nauke. Me?utim, ukoliko se problemu ne pristupi uz aplikaciju objektivnog znanja o samoj prirodi zla, svi u?injeni napori i oni koji se ?ine, postaju bezna?ajni, pa ?ak i opasni. Ovo iz prostog razloga što ovakvi napori ne uzimaju u obzir poznati medicinski kredo – ‘Ignota nulla curatio morbid.’ (Nemoj ni pokušavati da lije?iš ono što ne razumiješ).
Pad komunizma došao je uz veliku cijenu, sve one nacije koje sada misle da su slobodne, uskoro ?e ustanoviti da i dalje pla?aju.
Vjerovatno ?ete se upitati: zašto ovaj rad eminentnih istraživa?a na prevenciji širenja bolesti makrosocijalnog zla, dosad nije imao nikakve koristi.

To je duga pri?a.
Ja sam bio proglašen za praktikanta “opasne” nauke u Austriji od strane “prijateljski nastrojenog” lije?nika za kojeg se kasnije ispostavilo da je agent komunisti?ke tajne službe.
Svi kanali i mreže u New York-u bili su mobilizirani s ciljem onemogu?avanja da se informacije koje ova knjiga sadrži u?ine dostupnim javnosti. Ovo je bilo strašno saznanje - opresivni sistem koji sam izbjegao bio je jednako prisutan u Sjedinjenim Državama, ali puno bolje prikriven.

 

Bilo je krajnje demoraliziraju?e promatrati sistem sa?injen od svjesnih i nesvjesnih pijuna. Gledati ljude koji su vjerovali svojim razumnim “prijateljima” – ne znaju?i da se radi o komunisti?kim agentima. Takvi ljudi su djelovali protiv mene s jakim patriotskim nabojem. Kao rezultat svega toga, morao sam prihvatiti fizi?ki posao u dobu kada sam bio spreman za penziju jer nije bilo drugog na?ina da preživim.
Moje zdravlje to nije moglo izdržati i dvije godine su bile izgubljene.
Tako?er mi je postalo jasno da ja nisam bio prvi koji je donio ovo znanje u Ameriku, zapravo bio sam tre?i, a moji prethodnici doživjeli su istu sudbinu.
Unato? svim ovim prilikama, istrajao sam i moja knjiga je kona?no zavrsena 1984, te pažljivo prevedena na engleski jezik. Oni koji su je pro?itali, ocijenili su je kao “jako informativnu” ali ona nikada nije objavljena. Za urednike specijalizirane za psihologiju bila je “previše ispolitizirana”, dok je za politi?ke urednike sadržavala isuviše psihologije i psihopatologije. Na kraju, postalo jer sasvim o?evidno da knjiga nije prošla nevidljivu “inspekciju”.

Vrijeme politi?kog zna?aja ove knjige nije prošlo, njena nau?na esencija ostaje premanentno vrijedna i inspirativna. U vremenima koja dolaze, ona može poslužiti dobroj svrsi, ukoliko je primjenjena na odgovaraju?i na?in i proširena.
Dodatna istraživanja u ovoj oblasti mogu doprinjeti novom razumijevanju problema koji mu?e ?ovje?anstvo milenijumima. Ponerologija bi mogla poslužiti kao moderna nau?na potpora ve? postoje?im moralnim naukama.

 

Tako bi ovaj rad mogao doprinjeti progresu ka univerzalnom miru.

 

Upravo iz toga razloga sam odlu?io pretipkati ve? izblijedjeli manuskript nakon gotovo 20 godina. Originalni rad prezentiran u New York-u prije toliko godina, nije pretrpio znatnije izmjene. Dakle, on može ostati kao svjedo?anstvo opasnog rada nekolicine prvoklasnih nau?nika i mene, obavljan u mra?nim i tragi?nim vremenima, pod teškim uvjetima a pri tom i dalje dobar nau?ni rad.

 

Moja je želja da se ovaj rad na?e u rukama onih koji su spremni nositi ovakav teret i napredovati sa teorijskim istraživanjem ponerologije, dodati detaljne podatke da bi zamjenili one koji su izgubljeni i primjeniti sve u praksi za dobro, kako pojedina?nih, ljudi, tako i svih nacija.

Dugujem veliku zahvalnost g?i Lauri Knigh-Jadzyk i prof. Arkadius Jadczyk-u, te njihovim prijateljima za sr?anu podršku i razumijevanje, te njihov rad uložen u izdavanje ove knjige.

 

Andrew M. Lobaczewski

 

Rzeszow - Poljska, Decembar 2005

 

 

 

UVOD

 


Zamolio bih ?itaoca da zamisli veliku dvoranu u staroj goti?koj zgradi univerziteta.
U toku naših studija puno puta smo tamo slušali predavanja vrsnih filozofa i nau?nika.
Ovoga puta tamo su nas uputili pod prinudom, godinu dana prije diplomskog da bi smo slušali predavanja indoktrinacije koja su odnedavno uvedena.
Za katedrom se pojavio netko koga nitko nikada prije nije vidio, informiraju?i nas da ?e on odsada biti profesor.

 

Bio je prili?no elokventan ali u njegovom govoru nije bilo ni?eg nau?ni?kog. Nije postojala nikakva razlika izme?u nau?nih i obi?nih koncepta a grani?ne ideje i zamisli tretirao je kao mudrosti u koje ne treba sumnjati. Svakog tjedna, po devedeset minuta obasipao nas je naivnom i tendencioznom paralogikom i patološkim vi?enjem realnosti.
Prema nama se odnosio sa prezirom i slabo prikrivenom mržnjom.
Buduci da je svaki pokušaj ismijavanja mogao imati vrlo ozbiljne posljedice, morali smo ga slušati s pažnjom i ozbiljnoš?u.
Uskoro su se pojavile glasine o podrijetlu ove osobe. Došao je iz krakovskog predgra?a, završio je srednju školu, me?utim, nitko nije znao da li je maturirao ili ne.
U svakom slu?aju, ovo je bio prvi put da je on kro?io kroz univerzitetsku kapiju, i to ni manje ni više, nego kao profesor.
Izme?u sebe smo se došaptavali – “Ne možeš nikoga ubijediti ni u što, na ovakav na?in.”
“Ovo je u stvari propaganda protiv njih samih!“
Me?utim, nakon dugotrajne psihi?ke torture, dugo je vremena trebalo da bilo tko smogne snage i da progovori.

 

Po?eli smo sami sebe analizirati, pošto je bilo sasvim o?evidno da je nešto ?udno preuzelo kontrolu nad našim umom i da smo po?eli gubiti bitne vrijednosti.
Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti izgledao je dalek i obavijen hladnom maglom. Naša osje?anja ljudskosti i solidarnosti izgubila su svoje zna?enje a isto se dogodilo sa našim patriotizmom i prethodno usvojenim kriterijumima.
I onda bi se me?usobno pitali – “Je li se i tebi doga?a isto?” Svako od nas je na vlastiti na?in doživio ovu brigu za svoju osobnost i budu?nost. Neki su na ova pitanja odgovorili tišinom. Ispostavilo se da ?e dubina ovih iskustava biti razli?ita za svakog od nas.
I tako smo se pitali, kako se zaštititi od posljedica ovakve “indoktrinacije“. Teresa D. je bila prva koja je nešto predložila: “Ajmo provesti vikend u planini!“ I upalilo je. Ugodno društvo, malo šale, umor, dobar san i naše ljudske li?nosti su se vrtatile ali ipak sa odre?enom zadrškom. Ispostavilo se da vrijeme tako?er stvara odre?enu vrstu psihološkog imuniteta, me?utim ne kod svakog. Analiziranje psihopatskih karakteristika “profesorove“ li?nosti ispostavilo se kao jako dobar na?in za zaštitu naše osobne mentalne higijene.

 

Mislim da nije teško zamisliti našu zabrinutost, razo?arenje i iznena?enje, kada su neki od naših kolega koje smo znali tako dobro, odjednom po?eli mijenjati svoje poglede na svijet a njihovi na?ini razmišljanja po?eli nas podsje?ati na “profesorovo“ blebetanje.
Njihova dotad prijateljska osje?anja postala su primjetno hladnija, iako nisu postala sasvim neprijateljska. Dobronamjerni i kriti?ki argumenti nisu do njih dopirali. Odavali su dojam kao da su inicirani u neko tajno znanje, mi smo bili sada njihove bivše kolege koje još uvijek vjeruju u ono što su ih nekakvi “stari prevazi?eni profesori“ u?ili. Uskoro smo postali oprezni s onim što bismo im saop?avali. I uskoro su ove naše kolege prišle Partiji.

 

Tko su oni bili, iz koje socijalne grupe su došli i kakva vrsta studenata, odnosno, ljudi? Kako to da su se tako promijenili za manje od godinu dana? Kako to da ni ja, ni ve?ina mojih kolega nismo podlegli ovom fenomenu i procesu? Mnoga od ovih pitanja vrzmala su nam se po glavi tih dana. I upravo tada, iz ovih pitanja, opservacija i stavova, rodila se ideja da bi se ovaj fenomen mogao objektivno studirati i razumjeti, ideja ?ijeg ?emo zna?aja postati svjesni tek kasnije.
Mnogi od nas tek svršenih psihologa u?estvovali su u ovim inicijalnim opservacijama i razmišljanjima ali mnogi su se kasnije osuli suo?eni s materijalnim i akademskim problemima. Na kraju nas je ostalo svega nekoliko a autor knjige koja je pred vama mogao bi se sada nazvati posljednjim Mohikancem.

 

Bilo je relativno lako ustanoviti porijeklo i situaciju ljudi koji su podlegli opisanom procesu koji sam ja tada nazvao “transpersonifikacija“. Dolazili su iz svih socijalnih grupa uklju?uju?i aristokratske i žestoko religiozne familije i izazvali su raskol u našoj studentskoj solidarnosti u omjeru od nekih 6%. Preostala ve?ina je nastavila patiti od razli?itih stupnjeva personalne dezintegracije što je dovelo do još ve?eg izraza individualne potrage za vrijednostima potrebnim da bi smo se ponovno pronašli. Rezultati su bili razli?iti i ponekad kreativni.

 

Ve? tada tada nismo imali nikakvih sumnji o patološkoj prirodi ovog procesa „transpersonifikacije“ koja je bila sli?na ali ne i identi?na u svim njegovim slu?ajevima. Trajanje navedenog fenomena bilo je razli?ito, neki od ljudi njime zahva?eni, kasnije su postali fanatici. Neki su se zahvaljuju?i razli?itim okolnostima izvukli iz cijelog procesa i obnovili svoje normalne veze sa društvom. Oni su bili nadomješteni, jedina konstantna vrijednost u novom politi?kom establišmentu bio je magi?ni broj od 6%.

Pokušali smo ocijeniti talentiranost onih kolega koji su podlegli ovom procesu transformacije li?nosti i došli smo do zaklju?ka da je u prosjeku nadarenost ovih kolega bila nešto niža od prosjeka studentske populacije. Bilo je o?igledno da je njihova slabija otpornost najvjerovatnije bila uzrokovana drugim bio-psihološkim karakteristikama koje su najvjerovatnije bile kvalitativno heterogene.
Ustanovio sam da moram istraživati discipline koje grani?e sa psihologijom i psihopatologijom kako bih mogao na?i odgovore na pitanja koja su proizašla iz naših observacija. Zanemarenost ovih oblasti od strane nau?nih krugova predstavljala je znatnu prepreku. U isto vrijme, ispostavilo se da je netko-vo?en specifi?nim saznanjima uklonio iz biblioteka sve što se moglo na?i u vezi sa ovom temom, knjige su bile indeksirane ali ne i fizi?ki prisutne na policama.

Kada iz sadašnje perspektive analiziram ove pojave, mogli bismo re?i da je „profesor“, u stvari, postavio mamac pred nas, vo?en specifi?nim psihološkim znanjem. Znao je da ?e upecati prijem?ive individue i znao je na koji na?in to posti?i ali ga je ograni?en broj ulovljenih individua razo?arao. Proces transpersonifikacije je obi?no bio mogu? samo kada je u instiktivnom substratu individue postojao odre?eni deficit. U manjoj mjeri ovaj proces je funkcionirao i kod osoba sa drugim nedostatcima . U ovim slu?ajevima, ova promjena je bila djelom privremena, budu?i da se uglavnom radilo o rezultatu psihopatološke indukcije.

Ovo znanje o prijem?ivosti pojedinih individua i na koji na?in ih obraditi bit ?e oru?e za osvajanje svijeta dok god ostane tajno i dostupno takvim “profesorima”.

Ukoliko se ova nauka vješto popularizira, pomo?i ?e nacijama da razviju imunitet. Ali nitko od nas toga tada nije bio svjestan.
Ipak, moramo priznati da nam je “profesor” pomogao da razumijemo prirodu tog fenomena sveobuhvatnije nego što bi to uspio neki drugi istraživa?, služe?i se manje direktnim metodama.

-

U mladosti sam ?itao knjigu o prirodnjaku koji je istraživao divljinu Amazonije. U jednom trenutku mala životinja pala je sa drveta na njegov potiljak, zarivši kandže u njegovu kožu, pokušavaju?i mu sisati krv. Biolog je pažljivo uklonio životinju i nastavio je prou?avati bez ljutnje, znaju?i da se životinja hrani na jedini na?in koji joj je poznat.
Ova pri?ica bila je uporno prisutna u mojoj svijesti tokom onih teških vremena kada nam je vampir sko?io za vrat, sišu?i krv nesretnoj naciji.

Podražavao sam stav tog prirodnjaka, dok sam pokušavao ustanoviti prirodu tog makrosocijalnog fenomena, unato? svim neprijateljstvima, trude?i se da održim intelektualnu distance i mentalnu higijenu suo?avaju?i se sa užasima koje bi ina?e bilo nemogu?e kontemplirati. Ovakav stav doprinosi osje?aju sigurnosti i ukazuje na to da je mogu?e prona?i odre?eno kreativno rješenje. Ovo zahtjeva strogu kontrolu prirodnih, moralnih refleksa koji obi?no izazivaju ga?enje kao i drugih bolnih emocija koje ovaj fenomen može izazvati u bilo kojoj normalnoj osobi, kada je liši radosti života i osobne slobode, te uništi kako njenu budu?nost, tako i budu?nost njene nacije.
Nau?ni?ka radoznalost postaje lojalni saveznik u takvim vremenima.

Nadam se da ?e mi ?itaoc oprostiti što se vra?am u svoju mladost ali to ?e nas direktno odvesti do naše teme. Moj ujak, vrlo usamljen ?ovjek s vremena na vrijeme posje?ivao bi našu ku?u. Preživjeo je Sovjetsku revoluciju u dubinama Rusije gdje ga je deportirala Carska Policija. Godinu dana mu je bilo potrebno da se vrati u Poljsku iz Sibira. Kad god bi na tom svom putu susreo grupu naoružanih ljudi, nastojao je na brzinu ustanoviti kojoj ideologiji pripadaju i onda se vješto pretvarao da joj i sam pripada. Da mu to nije polazilo za rukom, sasvim sigurno bi bio likvidiran kao simpatizer neprijatelja. Jedino rješenje je bilo imati pištolj i pripadati grupi. I tako je putovao mjenjaju?i zastave kroz ratna podru?ja, onoliko koliko mu je bilo potrebno da dezertira i nastavi ka zapadu i svojoj domovini koja je tek stekla slobodu.
Kada je dospio do svog cilja, uspio je završiti svoje dugo-prekinute studije prava, postati uvažena osoba i dobio je odgovornu poziciju. Me?utim, nikad mu nije pošlo za rukom da se oslobodi svojih užasnih uspomena. Žene su bivale prestravljene njegovim pri?ama o crnim danima prošlosti i smatrale su da nema nikakvog smisla donositi potomke u svijet nesigurne budu?nosti. I tako, nikada nije zasnovao familiju. Vjerovatno ne bi ni bio u stanju odnositi se prema svojim najbližima na odgovaraju?i na?in.
?esto se prisje?ao prošlosti pri?aju?i nam pri?e o svojim iskustvima a naše djetinje mašte nisu bile u stanju nositi se sa takvim stvarima. Poput no?ne more, strah bi potresao naša bi?a i pitali bi se; zašto su ljudi izgubili svu svoju humanost, koji je uzrok svemu tome? Na neki na?in, ovo je bilo predskazanje koje se urezalo u naše mlade umove i koje se obistinilo u budu?nosti.

 

Ukoliko bismo napravili kolekciju svih knjiga koje se bave užasima rata, okrutnostima revolucija i krvavih dijela politi?kih lidera i njihovih sistema, ve?ina ?italaca bi izbjegavala jednu takvu biblioteku.
Dokumentirana djela o njema?koj eksterminaciji židovske nacije obezbje?uju približne statisti?ke podatke o organiziranom naporu da se uništi ljudski život i daju konkretnu bazu za ustanovljavanje prirode zla.
Autobiografija Rudolfa Hoess-a, komandanta logora u Aushwitz-u i Brzezinki je klasi?ni primjer kako inteligentna psihopati?na individua operirana od ljudskih emocija, misli i razmišlja.

 

Naru?ito knjige Tama u podne, iz predratnog sovjetskog života, od Arthur Koestler-a, Dim iznad Brzezinke, – osobni memoari Severine Szmaglewske iz logora za žene, Drugi Svijet - sovjetske memorije od Gustava Herling – Grudžinskog, te Solženjicinova djela ispunjena ljudskom patnjom.

 

Kolekcija bi tako?er uklju?ila djela iz historijske filozofije koja se bave socijalnim i moralnim aspektima geneze zla a koja, tako?er, upotrebljavaju polu-misteriozne zakone historije kako bi djelomi?no opravdale krvava rješenja.
Bilo kako bilo, budni ?italac bi bio u stanju primjetiti odre?enu evoluciju u stavovima autora, od drevnih odobravanja primitivnih oblika porobljavanja i istrebljivanja pobje?enih, do današnjih moraliziraju?ih osuda ovakvih oblika ponašanja.

Unato? svemu ovome u ovakvoj kolekciji vidljivo bi nedostajalo jedno jedino dijelo koje daje odgovaraju?e objašnjenje uzroka i procesa kod kojih se doga?aju ovakve povijesne drame, kako i zašto ljudske slabosti i ambicije degeneriraju u krvožedne drame.
?itajuci ovu knjigu, ?italac ?e shvatiti da je pisanje ovakvog dijela bilo nau?no nemogu?e sve do skora.
Stara pitanja bi ostala neodgovorena - što je u?inilo da se ovako nešto desi? Da li svatko nosi u sebi sjeme zlo?ina ili samo neki od nas? Koliko god psihološki istinite, knjige gore navedenih autora koje nude literarne opise ovih pojava ne mogu odgovoriti na ova pitanja, niti mogu do kraja objasniti podrijetlo zla. Te je tako nemogu?e ustanoviti efektivne principe za suprotstavljanje zlu. Ni najbolji literarni opis bolesti ne može omogu?iti razumijevanje njene esencijalne etiologije i tako obezbjediti principe lije?enja. Na isti na?in, takvi opisi povijesnih tragedija ne mogu dati efektivne mjere za suprotstavljanje genezi, postojanju i širenju zla.

Upotrebom prirodnog jezika (opaska autora; obi?ne rije?i iz svakodnevnog života koje imaju razli?ita zna?enja, generalno benigna i bez specifi?nog nau?nog zna?enja) za opis psiholoških, socijalnih i moralnih koncepata, u stvari, dobijamo umjetno razumijevanje koje vodi ka nagovještaju bespomo?nosti. Naš prirodni sistem konceptiranja i zamišljanja nije opremljen sa potrebnim faktualnim sadržajem koji bi dozvolio razumijevanje kvaliteta faktora (naru?ito psiholoških) koji su bili aktivni za vrijeme ra?anja i tijekom takvih nehumano okrutnih vremena.

 

Ipak moramo ista?i da su autori takvih literarnih opisa i osjetili da je njihov jezik nedovoljan i pokušali svoje rije?i opskrbiti odre?enim stupnjem preciznosti, gotovo kao da su predvidjeli da ?e netko jednog dana u budu?nosti koristiti njihova dijela da objasni ono što ne može biti objašnjeno ni najboljim literarnim jezikom. Da ovi pisci nisu bili tako precizni i deskriptivni bilo bi mi nemogu?e koristiti njihova djela u mom nau?nom istraživanju.

 

Generalno, ve?ina ljudi je užasnuta takvom literaturom, posebice u hedonisti?kim društvima, ljudi imaju tendenciju da bježe u neznanje i naivne doktrine. Neki ljudi ?ak osje?aju prezir prema ljudima koji pate.

 

?itaoc, dakle, ovdje ne?e prona?i krvave opise kriminalnog ponašanja i ljudske patnje. Nema nikakvog smisla reproducirati material onih koji su vidjeli i propatili više od mene a ?iji je literalni talenat ve?i nego moj. Uklju?ivanje takvih opisa u ovaj rad bi bilo suprotno njegovoj svrhi. Ne samo da bi to fokusiralo pažnju na odre?ene pojave, na ra?un drugih, nego bi tako?er odvuklo pažnju od prave suštine problema a to su doslovno - generalni zakoni o porijeklu zla.

 

Da bi smo sagledali behavioralne mehanizme geneze zla neophodno je da razvijemo hladni pristup kakav koristimo i u drugim prirodnim znanostima. Glavni cilj trebao bi nam biti sagledavanje procesa ponerogeneze, gdje nas oni mogu odvesti i kakvu nam prijetnju mogu predstavljati u budu?nosti.

Ova knjiga nastojat ?e da ?itaoca odvede u svijet koji je daleko od svih njegovih uobi?ajenih koncepta kao i njegove mašte. Drugim rije?ima, svega onog na ?emu je zasnovao svoj pogled na svijet od djetinjstva, u sasvim egotisti?nom maniru, zbog toga što su njegovi roditelji, okolina, odnosno, društvo zemlje u kojoj živi, upotrebljavali te iste koncepte. Dakle, neophodno je ?itaocu predo?iti odgovaraju?e faktualne koncepte koji su doveli do najnovijih nau?nih pogleda. Samo na ovaj na?in postat ?e mu jasno što je iracionalno u njegovim svakodnevnim konceptima i sistemu vjerovanja.
Ovo putovanje u drugu realnost nije neki psihološki eksperiment sa ?itateljevim umom iz puke želje da se ukaže na slabe to?ke u njegovim pogledima na svijet koji ga okružuje. Prije svega, ovo putovanje je jedna hitna potreba, zahvaljuju?i trenutnim problemima koji su prisutni u našem svijetu a koje možemo ignorirati isklju?ivo na svoju štetu.

Dakle, najprije moramo shvatiti da ne možemo niti zamisliti da razlu?imo put koji vodi ka nuklearnoj katastrofi od puta koji vodi ka kreativnoj posve?enosti, ukoliko se ne udaljimo od našeg prirodnog egotizma i usvojenih koncepata. Samo tada ?emo mo?i razumjeti da nam je naš put nametnut od strane mo?nih sila protiv kojih naša nostalgija za duševnim, ljudskim vrijednostima nije baš jako mo?no oružje. Moramo se odovojiti od našeg svakodnevnog, iluzornog na?ina razmišljanja za naše vlastito dobro, kao i dobro naših najmilijih.
Društvene znanosti su ve? elaborirale konvencionalni jezik za posredovanje izme?u pogleda obi?nog ?ovjeka i potpuno objektivnog naturalisti?kog pogleda. Ovo je korisno za nau?nike u smislu komunikacije i suradnje ali i dalje nije konceptualna struktura koja može u cjelini sagledati biološke, psihološke i patološke premise o kojima se govori u drugom i ?etvrtom poglavlju knjige. U društvenim znanostima ova konvencionalna terminologija eliminira kriti?ke standarde i u stvari, stavlja etiku “na led”; u politi?kim naukama ona dovodi do jedne neodgovaraju?e procjene faktora koji opisuju srž politi?kih situacija u kojima je zlo na djelu.

 

Ovaj jezik društvenih znanosti u?inio nas je prili?no nemo?nim i takore?i “nasukanim” u nau?nom pristupu ovom nehumanom historijskom fenomenu koji je progutao našu naciju. Na kraju, nisam imao izbora nego da se usredsredim na objektivne biološke, psihološke i psihopatološke termine kako bih usmjerio pažnju na pravu prirodu fenomena, samu srž ovog problema.

 

Na?in opisivanja svakako je diktiran ne samo prirodom fenomena koji prou?avamo, nego i potrebama ?itatelja, naru?ito onih kojima je psihopatologija strana. To zna?i da prvo moramo ?itatelja upoznati sa podacima i konceptima neophodnim za daljnje razumijevanje psiholoških i moralno patoloških pojava. Tako ?emo po?eti sa ljudskim osobnim pitanjima, formuliranim na takav na?in da se preklapaju sa iskustvima psihologa praktikanta. A onda ?emo se usredsrediti na na izabrana pitanja iz društvene psihologije. U poglavlju “ponerologije” objasnit ?emo kako se zlo ra?a na svakom socijalnom nivou, naglašavaju?i ulogu nekih psihopatoloških fenomena u procesu ponerologije. Ovo ?e nam pomo?i u tranziciji od prirodnog jezika ka objektivnom jeziku prirodne, psihološke i statisti?ke znanosti, do onog nivoa koji nam je potreban.
Nadamo se da ?itaocu ne?e biti odbojno razmatranje ovih predmeta pomo?u klini?kih termina.

Prema mom mišljenju, Ponerologija se name?e kao nova nau?na grana, ra?aju?i se iz povijesne potrebe, te najnovijih dostignu?a iz medicine i psihologije. U svjetlu objektivnog naturalisti?kog jezika, ona prou?ava uzro?ne komponente i procese geneze zla, bez obzira na njegov društveni domet.
Pokušat ?emo analizirati ove ponerogeni?ke procese koji uzrokuju ljudske nepravde, naoružani odgovaraju?im znanjem, naru?ito iz oblasti psihopatologije. Kod ovakve analize ili studije, uvijek iznova, ?itaoc ?e primjetiti da baratamo sa posljedicama patoloških faktora ?iji su nosioci ljudi koji pokazuju ovaj ili onaj stupanj razli?itih psiholoških devijacija ili defekata.
Moralno zlo i psihobiološko zlo su, u stvari, povezani preko velikog broja uzro?nih odnosa i me?usobnih uitjecaja u tolikoj mjeri da ih možemo razlu?iti jedino sažimanjem. Me?utim, sposobnost da ih razlu?imo kvalitativno može nam pomo?i da izbjegnemo moraliziraju?e interpretacije patoloških faktora, što je jedna greška kojoj smo svi skloni. To je greška koja truje ljudski um kad god su društveni i moralni problemi u pitanju.
Ponerogeneza na makrosocijalnom nivou ili Zlo velikih razmijera - najvažnija tema ove knjige, izgleda da podliježe istim zakonima prirode kojima podliježu individue ili manje grupe. Ono što je uvijek prisutno kod ovog fenomena je uloga individua sa razli?itim psihološkim defektima, obi?no klini?ki niskog nivoa.
Makrosocijalni fenomen koji ?emo nazvati “Patokracija” ima za karakteristiku odre?enu nasljednu anomaliju, koju smo identificirali kao “esencijalnu (ili suštinsku) psihopatiju” a koja je uzro?no i kataliti?ki neophodna za genezu i održavanje zla velikih razmjera.

Naš prirodni ljudski pogled je ništa drugo do prepreka za naše razumijevanje takvih problema. Dakle, kao što je ve? re?eno, da bismo odstranili ovu prepreku, moramo se upoznati sa psihopatološkim fenomenima. Jedino tako ?emo biti u stanju prihvatiti istinu o prirodi zla bez refleksnih protesta od strane našeg prirodnog egotizma.
Specijalisti koji su ve? upoznati sa psihopatologijom, bi?e u nešto boljoj poziciji. Me?utim, i oni ?e uo?iti neke razlike u interpretaciji poznatih fenomena a koje su rezultat neuobi?ajenih okolnosti pod kojima je ovo istraživanje sprovo?eno ali možda i više zbog jednog intenzivnijeg pristupa koji je prijeko potreban za ovu problematiku. Što zna?i da ?e i oni ovdje prona?i odre?ene teorijske vrijednosti korisne za psihopatologiju.

Tako?er bih naglasio da znatne moralne, intelektualne i prakti?ne vrijednosti mogu biti dobijene kroz razumijevanje ponerogeni?kog procesa. Naše uobi?ajeno dugotrajno naslije?e eti?kih pitanja nije ovim uništeno ve? je samo poja?ano jer moderni znanstveni metodi samo potvr?uju osnovne vrijednosti moralnih u?enja. Naravno, ponerologija diktira korekciju mnogih detalja.
Razumijevanje prirode makrosocijalnih patoloških fenomena dozvoljava nam da prona?emo jedan zdrav pristup kojim bismo se s njima nosili, odnosno zaštitili naš um od trovanja njihovim produktima i propagandom.
Poenta je da ovu ogromnu i zaraznu rak-ranu ljudskog društva možemo pobijediti samo ukoliko razumijemo njenu srž i etiološki uzrok.
Ovo bi eliminiralo glavni mehanizam za opstanak koji ovaj fenomen ima – njegovu misterioznost.
Ignota nulla curatio morbi. (Ne pokušavaj lije?iti ono što ne razumiješ).

Razumjevanje ovog problema koje naša studija nudi, doveš?e do logi?kog zaklju?ka da mjere kojima se ovaj naš svijet može izlije?iti i reorganizirati su sasvim druk?ije od onih koje su dosad korištene za rješavanje internacionalnih konflikata.
Rješenje za ovakve probleme bi trebalo funkcionirati poput antibiotika ili još bolje kao odogovaraju?a psihoterapija a nikako kao rješenja koja se obi?no nude a koja uklju?uju oružje i nuklearne projektile. Cilj je izlje?enje društva a ne njegovo uništenje.
Ovdje možemo povu?i paralelu sa arhai?nim na?inima lije?enja kod kojih je pacijent bio podvrgnut iskrvarenju – nekad i do smrti, u suprotnosti sa modernim metodima oja?avanja pacijenta da bismo postigli izlije?enje.

U vezi sa fenomenima ponerogeni?ke prirode, obi?no znanje može zapo?eti izlje?enje ljudi na individualnom nivou i pomo?i njihovim umovima da povrate harmoniju. Pri kraju knjige razmatrat ?emo kako koristiti ovo znanje da bismo došli do ispravnih politi?kih odluka, te kako ga primjeniti kao jednu cjelishodnu terapiju našeg svijeta.

stranica


II Poglavlje

OSNOVNI KONCEPTI

 

 

Naša evropska civilizacija nastala je zahvaljuju?i ?udnoj kombinaciji tri, u osnovi heterogene komponente – Gr?ka Filozofija, Rimska imperijalna i legalna civilizacija, te Kriš?anstvo. Tako je ro?eno kognitivno/spiritualno naslje?e u svojoj suštini uvjek zamagljeno kad god jezik koncepta - jako vezan za materiju i zakon, nije u stanju da razumije aspekte psihološkog i spiritualnog života.
Ovakvo stanje stvari imalo je negativne reperkusije na našu sposobnost da razumijemo realnost, naro?ito onu realnost koja se odnosi na humanost i društvo. Evropljani su tako postali nevoljni prou?avati realnost (podre?uju?i intelekt ?injenicama) i uglavnom pokazuju tendenciju da prirodu podre?uju svojim subjektivnim idejnim matricama koje su eksterne i ne sasvim dosljedne. Tek u skorije vrijeme, zahvaljuju?i dostignu?ima u naukama koje prou?avaju ?injenice na osnovu njihove prirode a tako?er uz pomo? percepcija iz filozofskog naslije?a drugih kultura, u stanju smo osloboditi naš svijet od uvriježenih koncepta.

 

Prili?no je zanimljivo promatrati kako se staro-gr?ka kultura razvila u potpunoj autonomnosti. ?ak i u to doba civilizacije su se teško mogle razvijati bez upliva prijašnjih kultura. Me?utim, ?ini se da je gr?ka kultura ostala relativno izolirana – kulturološki govore?i. Razlog ovome vjerovatno leži u ?injenici da je postojalo doba propadanja ili ono što arheolozi nazivaju “mra?no doba,” izme?u 1200. i 800. godine p.n.e. Drugi razlog koji se navodi je agresivnost Ahejskih plemena.
Kod starih Grka, bogata mitološka imaginacija razvila se u direktnom kontaktu sa prirodom te iskustvima života i rata. Ova mitologija iznjedrila je literarnu tradiciju a kasnije i filozofske refleksije koje su nastojale generalizirati, uo?iti osnovne komponente, te uspostaviti kriterije i vrijednosti. Gr?ko naslje?e je fascinatno ne samo zbog bogatstva i individualnosti ve? nadasve zbog svoje primalne prirode. Me?utim, naša civilizacija bi svakako bolje prošla da su stari Grci u ve?oj mjeri iskoristili dostignu?a drugih civilizacija.

 

Stari Rim je opet bio isuviše prakti?an da bi dublje zašao u gr?ke misli koje je usvojio. U ovoj imperijalnoj civilizaciji osnovni prakti?ni prioriteti bili su administartivna i sudska dostignu?a. Za Rimljane uloga filozofije bila je više didakti?na, korisna za razvijanje misaonog procesa koji ?e kasnije biti upotrebljen za stvaranje administrativnih funkcija, te za sprovo?enje politi?kih opcija. Gr?ki introspektivni uticaj je malo omekšao rimske obi?aje što je unaprijedilo rimsko carstvo. Me?utim, u svakoj imperijalnoj civilizaciji, kompleksni problemi ljudske prirode su suvišni faktori koji samo ometaju legalne regulative javnih i administrativnih funkcija.

 

Ovo je doprinjelo tendenciji da se razvije jedan koncept ljudske osobnosti dovoljno pojednostavljen kako bi mogao služiti zakonu.

 

Rimski gra?ani mogli postizati svoje osobne ciljeve i razvijati svoje osobne stavove u okviru mreže ograni?ene sudbinom i legalnim principima. To je dovelo do individualne situacije bazirane na premisama koje imaju vrlo malo zajedni?kog sa stvarnim psihološkim karakteristikama. Spiritualni život ljudi bez prava na državljanstvo nije bio podesan za dublje prou?avanje. I tako je kognitivna psihologija tog doba ostala prili?no jalova što je neminovno dovelo do moralne recesije kako na individualnom, tako i na javnom nivou.

 

Krš?anstvo je imalo nešto ja?e veze sa drevnim kulturama Azijskog kontinenta uklju?uju?i njihove filozofske i psihološke refleksije. Ovo je naravno bio dinami?ki faktor koji je krš?anstvo u?inio atraktivnijim, ali nije bio i najvažniji faktor.
Primje?ivanje i razumijevanje vjerskih transformacija u ljudima tog doba dovelo je i do odre?ene psihološke škole. Ovaj novi pogled na odnose sa drugim ljudima, susjedima i sl. karakteriziran je razumijevanjem, opraštanjem, ljubavlju i otvara vrata za psihološku kogniciju koja je ?esto podržavana karizmati?kim fenomenom.

Promatra? tog vremena mogao bi o?ekivati od krš?anstva da razvije umjetnost ljudskog razumijevanja do znatno višeg nivoa, nego što su to u?inile prijašnje kulture i religije i nadati se da ?e takvo znanje zaštiti budu?e generacije od opasnosti špekulativne misli razvedene od istinske psihološke realnosti koja može biti shva?ena jedino kroz duboko poštovanje za drugo ljudsko bi?e.

 

Historija, na žalost, nije potvrdila ovakva o?ekivanja, simptomi propadanja senzitivnosti i psihološkog razumijevanja kao i tendencija imperije da name?e vanjske vrijednosti mogu se primjetiti ve? od 350. godine n.e. Tijekom kasnijih stolje?a krš?anstvo prolazi kroz daljnje propadanje zbog nedovoljnog psihološkog razumijevanja stvarnosti. Detaljne studije o historijskim razlozima za supresiju razvoja ljudske kognicije u našoj civilizaciji su prijeko potrebne.

 

Najprije, krš?anstvo je usvojilo gr?ko naslije?e filozofske misli i jezika. Ovo mu je omogu?ilo da razvije vlastitu filozofiju ali primalni i materijalisti?ki obrasci ovakvog jezika uvjetovali su odre?ene limite koji su otežali komunikaciju izme?u krš?anstva i drugih religioznih kultura kroz stolje?a.
Kristova poruka proširila se obalama i uhodanim putevima rimskog carstva i to tek nakon krvavih progona i kona?nog kompromisa sa rimskim pravom i zakonima. Rim se u stvari prilagodio prijetnji koju je nosilo krš?anstvo prilago?avanjem krš?anstva svojim potrebama i kao rezultat toga, krš?anska crkva je poprimila rimske organizacione forme i adaptirala se na postoje?e društvene institucije. Posljedica ovog procesa adaptacije je naslje?e rimskog legalnog razmišljanja u krš?anstvu, uklju?uju?i indiferentnost prema ljudskoj prirodi i njenim varijacijama.
Tako su dva heterogena sistema permanentno vezana u tolikoj mjeri da smo u kasnijim stolje?ima zaboravili koliko su inicijalno ova dva sistema, u stvari, bila strana jedan drugom. U ovoj vezi preostale su unutarnje nelogi?nosti a rimski utjecaj lišio je krš?anstvo dobrog dijela njegove primalno duboke psihološke vrijednosti. Krš?anska plemena koja su se razvijala pod razli?itim kulturnim uslovima poprimila su najrazli?itije forme, tako da se jednakost u okviru krš?anstva ispostavila kao historijska nemogu?nost.

 

Zapadna civilizacija je tako od po?etka osaka?ena ozbiljnim nedostatkom u oblasti koja je možda najvažnija za zaštitu društva od razli?itih vrsta zla. Takva civilizacija razvila je formulacije u oblasti prava, bilo nacionalnog, bilo gra?anskog, odgovaraju?e nerealnim i pojednostavljenim bi?ima. Takve formulacije daju malo važnosti svim komponentama ljudske li?nosti i velikim psihološkim razlikama koje postoje u okviru vrste homo sapiensa. Tijekom mnogih stolje?a nije ni postojalo razumijevanje o odre?enim psihološkim anomalijama koje se mogu uo?iti kod odre?enih individua. ?ak ni onda, kada su te anomalije uvijek iznova izazivale katastrofe.
Takva civilizacija je bila nedovoljno otporna prema zlu koje potje?e iz sfera nepristupa?nih ljudskoj svijesti i koje zloupotrebljava ovaj veliki raskorak izme?u formalne, odnosno, pravne misli sa jedne strane i psihološke realnosti sa druge.
Zbog civilizacijskog nedostatka psihološke kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su razli?iti, na?i ?e plodno tlo u nedovoljno razvijenoj svijesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nad svojom okolinom i društvom koje ih okružuje. Na žalost, u psihološki ignorantnom društvu ovi njihovi snovi ?esto se i ostvaruju, postaju?i no?ne more za druge ljude.

PSIHOLOGIJA

U 1870-tima dolazi do oluje. Zapo?inje potraga za skrivenom istinom o ljudskoj prirodi i to kao svjetovni pokret baziran na biološkom i medicinskom progresu što zna?i da je kognicija ovog pokreta proizašla iz sfere materijalnog. Od samog po?etka mnogi nau?nici imali su viziju kako ?e ova nova nauka u budu?nosti biti najvažnija za dobrobit ?ovje?anstva, za mir i red me?u ljudima, Me?utim budu?i da je ovakav pristup odbacio sva prijašnja znanja kao pripadaju?a duhovnim sferama, on je od po?etka bio jednostran i nedovoljan. Stru?njaci poput Ivana pavlova, Karla G. Jung-a , a i drugi vrlo brzo su uo?ili jednostranost takvog pristupa i pokušavali su ovo ispraviti sintezom novog sistema sa odba?enim znanjima. Me?utim, Pavlovu nije bilo ni dozvoljeno da javnosti predo?i svoje stavove.

 

Psihologija je jedina znanost u kojoj onaj koji promatra i promatrani pripadaju istoj vrsti .
Tako je vrlo lako mogu?e da se subjektivna greška potkrade prilikom procesa racionaliziranja i upotrebe mašte i individualnih obi?aja. Greška tada obi?no sama sebe ugrize za rep u za?aranom krugu što dovodi do daljnjih problema izazvanih nedostatkom odgovaraju?e udaljenosti izme?u promatra?a i promatranog.
Neki su nau?nici, poput behejvioralista npr. pokušavali izbje?i ovu grešku po svaku cijenu. To su ?inili lišavanjem kognitivnih procesa u tolikoj mjeri da je malo toga na kraju ostajalo. Me?utim, uspjeli su proizvesti prili?no unosnu disciplinu misli.

 

Ovo je donjelo najve?i napredak za osobe koje su patile od raznih unutrašnjih anksioznosti a koje su u isto vrijeme nastojale srediti svoju li?nost kroz samospoznaju i op?e znanje. Ukoliko su ove anksioznosti bile uzrokovane defektivnim odgojem, tada je svakako uslijedio napredak a ovo je dovelo i do važnih otkri?a u ovoj oblasti. Me?utim kada je uzrok ležao u samoj ljudskoj prirodi, ovakvim pristupom se uspostavljala trajna tendencija deformacije razumijevanja psiholoških fenomena.
U okviru psihologije, progres je na žalost prili?no ograni?en individualnim vrijednostima i prirodom samih prakti?ara. Tako?er je ovisan i o generalnoj društvenoj klimi. Kad god je društvo zasužnjeno i kada postoji jedna privilegirana klasa, psihologija je obi?no prva nauka koja se na?e na udaru cenzure administrativnog tijela, koje mora imati posljednju rije? o tome što je nau?na istina a što nije.

 

Na sre?u, zahvaljuju?i radu vrsnih pojedinaca, nau?ne discipline postoje i razvijaju se unato? ovakvim poteško?ama. Mnogi istraživa?i popunjavaju rupe detaljnim podacima koji uvjek služe za korekciju inicijalnih ideja. Dje?je bolesti svake nove nauke su, prije svega, nedostatak op?eg poretka i sinteze a ovo se ?esto dešava zbog tendencije da se u okviru neke oblasti vrši dodatna podjela prema individualnim školama misli. Zbog ovoga onda dolazi do ograni?avanja na uštrb manje zastupljenih pristupa.
Direktne opservacije do kojih terapeuti dolaze prilikom svakodnevnog rada su puno zna?ajniji instrument za formiranje nau?nog razumijevanja i za razvijanje jezika savremene psihologije, od bilo kakvih akademskih eksperimenata ili laboratorijskih poduhvata. Na kraju krajeva, život uvjek manifestira najrazli?itije uvjete, bilo da su oni udobni ili tragi?ni, a ovi uvjeti onda ?ine životnu situaciju ljudske individue koju je gotovo nemogu?e reproducirati u laboratoriji. Ova knjiga nastala je zahvaljuju?i istraživanjima na “terenu”.

Iskustvo u?i psihologa na koji na?in efektivno i brzo mapirati život individue, otkriti uzroke koji su uvjetovali razvoj njene li?nosti i njenog ponašanja.
Tako naš um može rekonstruirati faktore koji na njega utje?u, iako on sam nije svjestan tih istih faktora. Kada ovo ?inimo u pravilu se ne služimo naturalnom strukturom koncepta koji se ?esto naziva „zdrav razum“ i koji se zasniva na javnom mišljenju, odnosno, uvriježenom sudu ve?eg broja individua. Umjesto toga, služimo se kategorijama koje su onoliko objektivne koliko je to mogu?e posti?i. Psiholozi koriste konceptualni jezik sa opisima fenomena koji su neovisni od bilo kakvih op?ih zamisli i ovo je u praksi oru?e od neprocjenjive važnosti. U praksi se ovo ?esto pretvara u jedan klini?ki sleng, prije nego neki sofisticirani nau?ni jezik koji bi nam više prili?io kao profesionalcima.

 

Možemo povu?i paralelu izme?u ovog konceptualnog jezika i matemati?kih simbola: Vrlo ?esto, samo jedno gr?ko slovo predstavlja ?itav niz matemati?kih operacija i ovo svaki matemati?ar prepozna onog momenta kada ugleda takvo slovo.

 

 

 

OBJEKTIVNI JEZIK

 


U kategoriji psihološke objektivnosti, kognicija i misao su zasnovane na istim metodološkim i logi?kim principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim držimo ovih principa, nastojimo imati što otvoreniji pogled sa kojeg je mogu?e naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena. Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nužnost ukoliko želimo da naš jezik psiholoških koncepta zadrži objektivnu strukturu.
Kada odre?uje svoju osobnu li?nost, ?ovjek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog pogleda na svijet i njegovog ponašanja. Naru?ito mladi ljudi žele vjerovati da su slobodno došli do svojih namjera i odluka, u isto vrijeme, iskusan psihoanaliti?ar može lako identificirati vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke. Veliki dio ovog kondicioniranja je skriven još od našeg djetinjstva. Iako nas pam?enje služi isuviše slabo da bismo jasno pamtili takve utjecaje, mi obi?no nosimo rezultate ovakvih iskustava sa sobom kroz cijeli život.
Što je bolje naše razumijevanje uzro?nih mehanizama ljudske li?nosti, jasnije nam je to, da je ljudskost dio društva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment, pitamo se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. (prim. prev: iz sanskrita – rije? koja bukvalno zna?i “covjek” ali obi?no podrazumjeva tzv. idealnog ?ovjeka, naše više Ja koje se krije unutra. Termin Purusha je ?esto upotrebljavan u ezoteri?noj filozofiji da bi izrazio Duh ili vje?ni individualni entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog ?ovjeka. Rijec Puruša dolazi od glagola pri - što zna?i ispuniti, u?initi cijelim, ustoli?iti. To je jedna od dvije krajnje realnosti Sankhya filozofije. Božansko ja, apsolutna realnost, ?ista svijest.)

 

Što više napredujemo u umjetnosti razumijevanja ljudskih uzroka, bi?e nam lakše osloboditi ljudsku li?nost od toksi?nih efekata kondicioniranja koje je bespotrebno ograni?ilo njenu slobodu za pravo razumijevanje i odgovaraju?e donošenje odluka.
Ako u ovom procesu podlegnemo iskušenju da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoških koncepta, bi?emo u stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je naš pacijent sasvim sigurno ve? ?uo i koji mu nikada nije pomogao da se oslobodi od svog problema.

Svakodnevni, obi?ni, psihološki, društveni i moralni pogled na svijet je proizvod ?ovjekovog razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem odre?enih prijetnji. Te prijetnje su kako filogeneti?ka instinktivna komponenta, tako i odgoj koji nam pruža familija i okolina. Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju, odnosno, njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan, niti dovoljno istinit. Razlike me?u individuama ili nacijama su proizvod kako nasljedjenih stanja, tako i ontogeneze li?nosti (prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj organizma od oplo?ene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu biologije).

Tako?er je zna?ajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unato? velikim razlikama u vremenu, rasi i civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim o?evidno proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo. Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik razli?itih civilizacija i razli?itih era. Tako ljudi sa humanisti?kim obrazovanjem ?esto misle da su mudri.
Mi ?emo nastojati da poštujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Me?utim, savjestan psiholog mora se upitati sljede?e:
?ak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran da li on zaista odražava realnost na pravi na?in? Ili
Do koje mjere se možemo na njega oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom, društvenom i politi?kom životu?

Iskustvo nas u?i, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne karakteristike.
Pored toga, naš rad suo?io nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isklju?ivo upotrebom prirodnog jezika. I tako, objektivni nau?ni jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena postaje oru?e od neprocjenjive važnosti.

Sada, kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokušat ?emo nabrojati najvažnije tendencije za deformiranje realnosti, te ostale nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.

One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske li?nosti, nikada nisu odgovaraju?e onoj realnosti koju ta li?nost i iskušava. Ovo je rezultat kako našeg instinkta, tako i nekih uobi?ajenih grešaka u našem odgoju. Upravo zbog toga najve?i dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli dosti?i što precizniji pogled na našu realnost.

Prirodni pogled na svijet tako?er karakterizira sli?na emotivna tendencija da naša mišljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje ponašanje koje mi smatramo za “loše,” tada obi?no donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji takvu osobu ?ine da misli da se ponaša sasvim ispravno.
Dakle, bilo kakva moraliziraju?a interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zašto ?emo se u ovom djelu ?esto vra?ati ovoj ?injenici.

Slijede?i defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu odre?eni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno razli?it od pogleda koji ima ve?ina. Uzroci ovakvih aberacija nisu kavalitativno jedinstveni i razmatrat ?emo ih do detalja u ?etvrtom poglavlju ove knjige.

Uz ovo postoji još jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je ograni?enost njegove primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehni?ku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i najbližih planeta. Samo u slu?aju kada želimo zaviriti u unutrašnjost atoma ili van našeg sun?evog sistema, trebat ?emo geometriju ?iji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosje?na osoba se obi?no nikad i ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora suo?iti sa odre?enim problemima. Pošto je razumijevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet, ?ovjek se generalno mora oslanjati i na emocije, intuiciju i potragu za sre?om.
Kad god se susretnemo sa osobom ?iji se osobni pogled na svijet razvio pod atipi?nim uvjetima, obi?no donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipi?nog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatološki faktor, prirodni ljudski pogled na svijet nije više primjenjiv.

Vrlo ?esto sre?emo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a ?esto rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za su?enje o drugim ljudima. Obi?no ne uzimaju u obzir ?injenicu da ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš zato što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se o najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego precjenjivanje razumijevanja i obi?no sadrži vje?ne vrijednosti ljudskog iskustva.

U današnje doba, me?utim, svijetu prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti opisati pomo?u koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo opasan faktor koji onemogu?ava odgovaraju?e protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na svijet bi moglo zna?ajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovaraju?e kontra mjere.

Objektivni psihološki jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima, mora zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe individue, tako i makrosocijalne potrebe.
Tako?er bi morao biti formiran na osnovi biološke realnosti i biti produžetak analognim konceptualnim jezicima ve? definiranim od strane starijih prirodnih znanosti, naru?ito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim ?injenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobli?avanje takvog jezika je daleko od individualnih mo?i pojedina?nog nau?nika i to je, u stvari, postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživa?a i koji sazrijeva do to?ke kada se može organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanisti?kih i društvenih znanosti jer bi ih oslobodio ograni?enja i tendencija ka pogreškama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naru?ito kad je on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Ve?ina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domašaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobi?ajeni nau?ni jezik u?ino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je mogu?.

Bave?i se ovim problemima autor se polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji mogu?i ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa uloženim naporom i vremenom, nego on tako?er osigurava zaštitu uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.

U vezi sa ovim pitanjima, svaki istraživa? je prošao kroz svoj vlastiti period krize i frustracije kada je postalo o?evidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slu?aju neupotrebljivi. To?na hipoteza formulirana nau?no prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla na?i potporu u ?injenicama i preliminarnim statisti?kim kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepta koji su bolje upotrebljivi za istraživanje realnosti, pokazalo se jako teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju. možda on odražava samo percepciju naše vrste?

 

Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo se pomiriti sa osje?ajem “neznanja” kakav prili?i svakom filozofu. Svaka znanost ra?a se u prostoru u kojem ne postoji popularno zamišljanje koje moramo potpuno prevazi?i i ostaviti iza sebe. U ovom slu?aju, ovaj proces je morao biti naru?ito radikalan - morali smo se otisnuti u podru?je sistematske analize ?injenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vo?eni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridržavati unato? nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali i unato? našim vlastitim ljudskim li?nostima.

 

Vrlo malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedina?na pitanja fascinirani njihovom nau?nom vrijednoš?u i uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignu?a su prisutna u ovom djelu. Drugi su odustali suo?eni sa znanstvenim problemima, osobnim poteško?ama ili strahom da ?e biti otkriveni od strane vlasti.

?itaju?i ovu knjigu, ?itaoc ?e se susresti sa istim problemima ali u nešto manjoj mjeri. Može mu se u?initi i da smo postupili nepravedno zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti emotivnog uplitanja. Zato tražim od ?itaoca da prihvati ove uznemiruju?e osje?aje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljuju?e vrijednosti tog istog znanja.
Ovo sam morao objasniti do detalja da bi ?itaoc stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo pisano. Pokušao sam pristupiti materiji na takav na?in da ne gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista, nego i široj publici. Naravno, budu?i da sam iskusan psiholog, mogu predvidjeti da ?e neki ?itaoci odbaciti nau?ne podatke koje ovaj rad sadrži, osje?aju?i direktan napad na prirodnu mudrost svojih životnih iskustava.

 

 

 

Ljudska Individua

 

Kada je August Comte [1798-1857, Francuski filozof pozitivizma, izumio termin "sociologija" da bio dao ime znanosti koju je osnovao Saint-Simone. Po Comte-u univerzalni zakon djeluje na sve nauke i on ovaj zakon naziva "zakon tri faze". Prema njemu društvo prolazi kroz tri faze- Teološku, Metafizi?ku i na kraju Nau?nu. Nau?nu fazu Compte naziva pozitivnom. Dalje, on tvrdi da postoji sljede?i univerzalni zakon koji naziva "Enciklopedijski zakon". Kombiniraju?i ove zakone Comte je razvio sistematsku i hijerarhijsku klasifikaciju svih znanosti, uklju?uju?i neorgansku fiziku i organsku fiziku. Comte je sociologiju vidio kao posljednju i najve?u od svih znanosti, kao znanost koja ?e objediniti sve ostale nauke, integrirati sva njihova dostignu?a u kohezivnu cijelinu, (opaska urednika)] pokušao osnovati novu sociologiju tijekom ranog devetnaestog stolje?a, dakle znatno prije nego je ro?ena moderna psihologija, prva misterija sa kojom se suo?io a koju nikako nije mogao riješiti bio je problem ?ovjeka. Ukoliko je odbacio previše pojednostavljena objašnjenja o ljudskoj prirodi katoli?ke crkve, onda ne bi ostalo ništa osim tradicionalnih šema za razumijevanje li?nosti koje su izvedene iz poznatih društvenih uvijeta. Da bi kreirao svoju novu znanost morao je, dakle, izbje?i ovaj problem.
I tako, on je prihvatio da je osnovna stanica društva familija, koju je puno lakše karakterizirati i tretirati kao elementarni model društvenih odnosa.
Ovo konfrontiranje sa problemima koji su u to doba bili nerješivi, moglo se izbje?i jezikom razumljivih koncepta. Nešto kasnije, J.S. Mill [(1806-1873) engleski filozof i politi?ki ekonomist, zalaže se za utilitarianstvo, eti?ku teoriju koju je izumio njegov kum Jeremy Bentham. Dok je bio ?lan parlamenta, Mill je savjetovao uvo?enje olakšica Irskoj, prvi je tražio pravo glasa za žene. U svom djelu „Razmišljanja o zastupni?koj vladi," Mill poziva na razli?ite reforme parlamenta i glasovanja, naru?ito insistira na proporcionalnom zastupanju, jednom glasu i pravima žena na glasanje. Ingeniozno, on smatra da ?ak i pogrešna uvjerenja imaju vrijednost jer kroz suprotstavljanje pogrešnim uvjerenjima oni koji imaju prava, ista u?vrš?uju. Bez da imamo priliku da svoja uvjerenja branimo, ona postaju mrtva i zaboravljamo zašto smo ih uop?e imali – smatra Mills)] ukazuje na nedovoljnosti psiholo[ke kognicije i uloge individua. Tek u dana[nje vrijeme se sociologija uspje[no nosi sa razli?itostima i to kroz u?vrš?avanje nau?nih temelja. Ovo se naru?ito odnosi na dostignu?a iz psihologije, nauke koja tretira individuu kao osnovni objekt promatranja. Restruktuiranje objektivnog psihološkog jezika ?e s vremenom dozvoliti sociologiji da postane nau?na disciplina koja odražava socijalnu realnost sa odgovaraju?om objektivnoš?u i pažnjom za detalje a ovo ?e biti osnova za prakti?nu akciju. Na kraju krajeva, upravo ?ovjek je osnovna jedinica društva, zajedno sa cijelom kompleksnosti koju njegova ljudska li?nost podrazumijeva.

Da bismo mogli shvatiti funkcioniranje složenog organizma, u medicini zapo?injemo sa citologijom, naukom o strukturi i funkciji stanica. Ukoliko želimo razumjeti zakone koji vladaju socijalnim životom, na isti na?in moramo prvo razumjeti individualno ljudsko bi?e, njegovu fiziološku i psihološku prirodu te u potpunosti prihvatiti kvalitet i obim razlika, naru?ito onih psiholoških.

 

Doktrinarni i propagandisti?ki sovjetski sistem sadrži karakteristi?nu ugra?enu kontradikciju a nadamo se da ?e njeni uzroci biti shva?eni do kraja ove knjige. ?ovjekovo životinjsko podrijetlo ovdje je prihva?eno kao osnova materijalisti?kog pogleda na svijet. U isto vrijeme, ovakav pogled na svijet zanemaruje ?injenicu da ?ovjek ima i instinkte, što je u stvari i karakteristika životinja. Nosioci ovakvih stavova, ukoliko ih suo?ite sa posebno problemati?nim pitanjima, ?e priznati da ?ovjek sadrži odre?eni nivo ovakvog filogeneti?kog naslje?a, me?utim, sprije?it ?e publikaciju bilo kakvog rada koji se bavim ovim osnovnim fenomenom psihologije.

 

[pogledati :’Nered u Psihijatriji’ – interview sa Robertom van Vorenom , generalnim sekretarom Ženevske inicijative u psihijatriji, objavljen u holandskim novinama De Volkskrant u Kolovozu, 1997 a u kojem kaže: "Od 1950.g., sovjetska psihijatrija ne samo da tapka u mjestu nego je ?ak otišla unazad. Apsolutno ništa se tamo nije promijenilo. Ve?ina ruskih psihijatara nikad se ne bi mogla zaposliti na zapadu. Tamo se još uvjek primjenjuju metodi lije?enja o kojima na zapadu više ne možete ni pri?ati." (opaska urednika)]

Da bismo razumjeli ljudski rod, moramo se opskrbiti osnovnim razumijevanjem ljudskog instinktivnog supstrata i odati priznanje njegovoj ulozi kako u ljudskom individualnom životu, tako i u ljudskim društvima. Ova uloga ljudskih instinkata ?esto prolazi neprimje?ena budu?i da su naše instinktivne reakcije toliko o?igledne i toliko se uzimaju zdravo za gotovo.

 

Ljudski instinktivni substrat ima nešto druk?iju biološku strukturu od životinjskog. Energetski govore?i, postao je manje dinami?an a vise plasti?an, dakle nije više glavni upravlja? ponašanja. Postao je receptivniji kontrolama rezoniranja.
Upravo ova filogeneti?ki razvijena baza za naša iskustva je ono što individuama dozvoljava da razviju svoje osje?aje i društvene veze, ono što nam omogu?ava da intuitivno osjetimo neko psihološko stanje kao i individualnu, odnosno, društvenu psihološku realnost. Na isti na?in nam je mogu?e razumjeti ljudske obi?aje i moralne vrijednosti. Od djetinjstva ovaj instinktivni substrat stimulira razne aktivnosti koje imaju za cilj razvijanje viših funkcija uma. Drugim rije?ima, naš instinkt je naš prvi u?itelj, kojeg nosimo sa sobom cijelog života. Odgovaraju?e podizanje dijece nije dakle limitirano na u?enje mladih osoba da kontroliraju pretjerano nasilne reakcije svog instinktivnog emotivizma, ono se tako?er sastoji u u?enju mladih ljudi da poštuju mudrost prirode koja je sadržana u i koja govori kroz njihovo instinktivno naslije?e.

 

Ovaj instinktivni substrat sadrži biopsihološki razvoj vrijedan milione godina, kao rezultat životnih uvjeta naše vrste. Dakle nije i ne može biti savršena kreacija. Dobro znane slabosti ljudske prirode i greške u prirodnoj percepciji te razumjevanju realnosti su tako kondicionirane na filogeneti?kom nivou kroz milenijume [Konrad Lorenz –Evolucija i modifikacija ponašanja 1965.; O agresiji 1966; Studije životinjskog i ljudskog ponašanja, Volumen I 1970, Volumen II 1971, Iza ogledala, Prirodna nauka ljudske vrste: Uvod u komparativno istraživanje ponašanja – ruski manuskript (1944-1948). Lorenz se priklju?io nazisti?koj partiji 1938 i prihvatio mjesto šefa katedre pod nacisti?kim režimom. Njegove nau?ne publikacije iz tog doba umrljane su optužbama da je njegov nau?ni rad obojen simpatijama prema nacizmu. Prilikom primanja Nobelove nagrade, ispri?ao se za svoju publikaciju iz 1940., koja je uklju?ila nacisti?ki pogled na svijet, tada je rekao kako se „ve?ina pristojnih nau?nika tog doba, poput mene, za jedno kratko vrijeme nadala da ?e iz nacizma proiza?i dobro a zatim su se užasnuti ogradili od njega". Izgleda sasvim vjerovatno da su Lorenzove ideje o nasljednoj bazi za obrasce ponašanja dobro poslužile nacisti?kim vlastima ali ne postoje dokazi da je Lorenzov eksperimanetalni rad bio inspiriran ili pod utjecajem nacisti?kih ideja. (Opaska urednika)].

Zajedni?ki supstrat psihologije omogu?io je ljudima da tijekom stolje?a i civilizacija razviju koncepte humanosti, društvene koncepte i moralne vrijednosti koji uglavnom dijele iste vrijednosti.
Inter-epohalne i me?u-rasne varijacije u ovoj oblasti su zapanjuju?e minimalne u usporedbi sa razlikama izme?u osoba ?iji je instintivni humani substrat normalan i osoba koje pokazuju instinktivni bio-psihološki defekt, ?ak i kada se radi o pripadnicima iste rase i civilizacije. Ovoj razlici ?emo se uvjek iznova vra?ati jer se upravo na njoj baziraju problemi kojima se ova knjiga bavi.

 

?ovjek živi u grupama još od predhistorije, te se njegov instiktivni supstrat uobli?io u takvoj grupnoj vezi. Potreba za odgovaraju?om internalnom strukturom jednakosti. Stremljenje da se dostigne zaslužna uloga u okviru te strukture. Sve to je inkodirano na ovom nivou. U kona?noj analizi, naš instinkt za samoodržanjem uvjek ima rivala u drugom osje?aju - dobrobit društva zahtjeva da se žrtvujemo, ponekad se radi o krajnjim žrtvama – kao što je život. U isto vrijeme valja naglasiti da ako volimo ?ovjeka, onda više nego išta, moramo voljeti njegov ljudski instinkt.

 

Naš elan za kontrolu bilo koga tko je opasan, bilo za nas, bilo za našu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan, tako da nema sumnje da je on utisnut na instinktivnom nivou. Me?utim, naš instinkt ne pravi razliku izme?u ponašanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greškom i ponašanja koje pokazuju individue koje posjeduju odre?ene patološke devijacije. Šta više, naše instinktivno osu?ivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogu?ava tendenciju prirode da eliminira biološki ili psihološki defektne individue.

 

?ini se, dakle, da je ta naša tendencija da ?inimo grešku koja omogu?ava cvjetanje zla, kondicionirana na instinktivnom nivou. Na tom istom nivou, kao što smo ve? rekli, postoje i razlike me?u normalnim ljudskim individuama, a ove razlike zatim uvjetuju formiranje njihovog karaktera, pogleda na svijet i stavova. Primarne razlike postoje u bio-psihološkom dinamizmu ovog supstrata, dok su razlike u njegovom sadržaju sekundarne. Tako, kod nekih ljudi vitalni instinkt ima premo? nad psihologijom, dok kod nekih instinkt lako prepušta kontrolu razumu.
Tako?er se ?ini da neki ljudi imaju nešto bogatije i nešto suptilnije instinktivno naslje?e od drugih. Razlike u ovom naslje?u, me?utim, javljaju se u vrlo sitnom postotku ljudske populacije, i mi taj postotak vidimo kao kvalitativno patološki. Moramo obratiti dužnu pažnju ovakvim anomalijama jer one sudjeluju u genezi zla koju želimo razumjeti što sveobuhvatnije.

 


Zahvaljuju?i društvenim i roditeljskim utjecajima, tijekom odgoja dolazi do uspostavljanja nešto suptilnije strukture koja se nadogra?uje na naš instinktivni substrat. S vremenom, ova struktura postaje sve uo?ljivija komponenta naše li?nosti i ?ini njenu integralnu komponentu. Ova komponenta je instrument za našu vezu sa društvom i pedagozi vode ra?una da se ona pravilno razvije, te kasnije psiholozima ona ?ini osnovni parametar u procjenjivanju individue. I pedagozi i psiholozi, potpuno su nemo?ni kada je proces formacije ove komponente negativno pogo?en defektivnim instinktivnim substratom.

 

***

 

Zahvaljuju?i memoriji, fenomenu koji je prili?no dobro opisan u psihologiji ali ?ija priroda je još uvijek ostala djelimi?no misteriozna, ?ovjek pohranjuje u sebi životna iskustva i svjesno ste?eno znanje. Postoje velike individualne varijacije u vezi njenog kapaciteta, kvaliteta i sadržaja. Jedan mladi ?ovjek tako?e gleda na svijet druga?ije od nekog starca sa dobrom memorijom. Ljudi sa dobrom memorijom i velikim znanjem imaju ve?u tendenciju za posezanjem ka zapisanim podacima iz kolektivne memorije, kako bi nadomjestili svoju vlastitu.

 

Taj prikupljeni materijal sa?injava predmetnu stvar drugog psihološkog procesa, kojeg nazivamo asocijacijama; naše razumijevanje njihovih karakteristika se stalno poboljšava, mada još uvijek nismo u stanju da dovoljno rasvijetlimo ono što ih podsti?e. Uprkos svih, ili možda zahvaljuju?i svim vrijednim doprinosima rasvjetljavanju tog pitanja od strane psihologa i psihoanaliti?ara, ?ini se da sticanje jednog zadovoljavaju?eg razumijevanja asocijativnih procesa ne?e biti mogu?e sve dok se hrabro ne odlu?imo da pre?emo granice ?isto nau?nog poimanja.

 

Karakteristike našeg rezonovanja stalno se razvijaju tokom cijelog našeg života, tako da naše ispravne sposobnosti za prosu?ivanje dostižu svoj vrhunac tek kad nam kosa po?ne da sijedi a instiktivni nagoni, emocije i navike po?nu da slabe. To je jedan kolektivni proizvod izvu?en iz interakcije ?ovjeka sa njegovom sredinom, kao i blaga i transmisije koji su stvarani i koji su se odvijali kroz mnoge generacije.

 

Životna sredina može tako?e da ima destruktivan uticaj na razvoj naših sposobnosti rezonovanja. Posebno u svojoj životnoj sredini, ljudska svijest se kontaminira konverzivnim razmišljanjem [korištenje pojmova kojima se daje suprotno ili izvitopereno zna?enje, prim. ured.] što je naj?eš?a anomalija u tom procesu. Iz tog razloga, ispravan razvoj svijesti povremeno zahtijeva odre?ene periode samostalne reflekcije. ?ovjek je tako?e razvio jednu psihi?ku funkciju koja se ne nalazi kod drugih životinja. Samo ?ovjek može poimati jednu odre?enu koli?inu materijala ili apstraktnih zamisli unutar njegovog polja pažnje, podvrgavaju?i ih unutrašnjoj analizi na osnovu koje ?e proiste?i dalje aktivnosti uma u vezi s tim materijalom. To nam omogu?ava da se suo?avamo s ?injenicama, vršimo konstruktivne i efikasne radnje, i predvi?amo njihove rezultate.

 

Ukoliko ?injenice koje se podvrgavaju unutrašnjoj projekciji i analizi imaju veze sa ?ovjekovom vlastitom li?noš?u, on onda sprovodi akt introspekcije koji je bitan za pra?enje stanja ljudske li?nosti i zna?enja njegovog vlastitog ponašanja. Taj akt unutrašnje projekcije i inspekcije upotpunjuje našu svijest; tu karakteristiku nema nijedna druga vrsta osim ljudske. Me?utim, me?u ljudima postoji jedno posebno široko odstupanje u vezi sposobnosti za takve mentalne akte. Efikasnost kod takvih mentalnih funkcija pokazuje donekle nisku statisti?ku korelaciju sa opštom inteligencijom. Tako, ako govorimo o ?ovjekovoj opštoj inteligenciji, onda moramo uzeti u obzir oboje, njenu unutrašnju strukturu i individualne razlike koje se pojavljuju na svakom nivou te strukture.

 

Nakon svega, supstrat naše inteligencije, sadrži jednu prirodnu instiktivnu zaostavštinu mudrosti i grešaka, iz ?ega se ra?aju bazi?na inteligencija i životna iskustva. Zahvaljuju?i našoj memoriji i sposobnosti asocijacije, na tu konstrukciju se nadogra?uje naša sposobnost za izvo?enje kompleksnih operacija razmišljanja, što je krunisano aktom unutrašnje projekcije i stalnim poboljšavanjem ispravnosti naših misli.

 

Mi smo razli?ito obdareni ovim sposobnostima, što ?ini jedan mozaik od individualno razli?itih talenata. Bazi?na inteligencija izni?e iz tog instiktivnog substratuma pod uticajem prijateljski nastrojene životne sredine i lako dostupne zbirke ljudskih iskustava; to je isprepleteno s višim svojstvima što nam omogu?ava da razumijemo druge i da intuitivno osje?amo njihovo psihi?ko stanje uz pomo? odre?enog naivnog realizma. To uslovljava razvoj moralnog rezonovanja. Taj nivo naše inteligencije je naširoko rasprostranjen unutar društva; velika ve?ina ljudi ga imaju što je razlog zašto ?esto cijenimo takti?nost, intuiciju, me?uljudske veze, druženje i moral kod ljudi koji su obdareni samo s prosje?nom inteligencijom. Tako?e vi?amo ljudi koji imaju izvanrednu inteligenciju ali kojima nedostaju te suštinski prirodne odlike. Kao što je slu?aj s poreme?ajima u instiktivnom supstratu, poreme?aji u toj bazi?noj strukturi naše inteligencije ?esto manifestuju karakteristike koje smatramo patološkim.

 

Distribucija ?ovjekovog intelektualnog kapaciteta unutar društava je potpuno razli?ita i veoma dalekosežna. Visoko nadareni ljudi ?ine jedan veoma mali procenat svake populacije, a onih sa najve?im kvocijentom inteligencije je samo par u jednoj hiljadi. Me?utim, uprkos tome, oni igraju jednu tako važnu ulogu u kolektivnom životu da svako društvo koje pokuša da ih sprije?i u ispunjavanju njihovih ciljeva, izlaže se velikom riziku. U isto vrijeme, individue koje su jedva u stanju da ovladaju jednostavnom aritmetikom i umjetnoš?u pisanja, u ve?ini slu?ajeva su normalni ljudi ?ija je osnovna inteligencija sasvim adekvatna.

 

Univerzalni zakon prirode je takav da što je psihološka organizacija date vrste viša, ve?e su i razlike izme?u njenih individualnih jedinki. ?ovjek je naviše organizovana vrsta; odatle, te varijacije su kod njega najve?e. Psihološke razlike, kvalitativno i kvantitativno, javljaju se u svim strukturama ljudske li?nosti kojima se ovdje bavimo, mada u smislu jednog neophodnog pojednostavljivanja. Ova velika psihološka raznobojnost može nekome zapasti u o?i kao prirodna nepravda, me?utim, i to ima svoje zna?enje.

 

Ova, na prvi pogled, nepravda, koju smo pomenuli je u stvari jedan veliki dar ?ovje?anstvu, koji omogu?ava ljudskim društvima da razviju svoje kompleksne strukture i da budu visokokreativni na oba nivoa, individualnom i kolektivnom. Zahvaljuju?i toj psihološkoj raznovrstnosti, kreativni potencijal svakog društva je mnogo puta viši nego što bi on bio kad bi naša vrsta bila homogenija. Zahvaljuju?i tim varijacijama, unutrašnja društvena struktura se tako?e može razviti. Sudbina ljudskog društva zavisi od ispravnog prilago?avanja individua unutar te strukture i od na?ina na koji se koriste prirodne varijacije talenata.

 

Naše nas iskustvo u?i da su psihi?ke razlike izme?u ljudi uzrok pogrešnog razumijevanja i drugih problema. Mi možemo savladati te probleme samo ako te psihi?ke razlike prihvatimo kao jedan zakon prirode i poštujemo njihovu kreativnu vrijednost. To ?e nam tako?e omogu?iti da steknemo jedno objektivno razumijevanje ?ovjeka i ljudskih društava; na žalost, to ?e nas tako?e u?iti da je jednakost pred tim zakonom, nejednakost pred zakonom prirode.

 

~~~

 

Ukoliko posmatramo ljudsku li?nost uz pomo? jednog konzistentnog pra?enja psihi?kih uzro?nosti unutar nje, ukoliko smo u stanju da izmorimo pitanje do jednog odre?enog stepena, do?i ?emo blizu fenomena ?ija je biopsihološka energija veoma niska, koji nam se manifestuju s jednom odre?enom i karakteristi?nom suptilnoš?u. Nakon što otkrijemo taj fenomen, onda pokušavamo da pratimo naše asocijacije, posebno zato što smo iscrpili dostupnu nam analiti?ku platformu.

 

Na kraju, moramo priznati da primje?ujemo unutar nas nešto što je rezultat supra-senzorne uzro?nosti. Taj put je možda najteži od svih ali bez obzira na to, on ?e nas voditi do jedne najmaterijalnije ?injenice u vezi postojanja onoga o ?emu svi religijski sistemi govore. Sticanje malog komadi?a istine tim putem,

 

navodi nas na poštivanje nekih u?enja naših predaka u vezi postojanja ne?ega izvan ovog materijalnog univerzuma.

 

Tako, ukoliko želimo da razumijemo ?ovje?anstvo, ?ovjeka kao jednu cjelinu, bez napuštanja onih zakona rasu?ivanja koje nam name?e objektivni jezik, mi ?emo na kraju morati da prihvatimo tu realnost, koja je unutar svakog od nas, bez obzira na to da li je ona normalna ili ne, da li smo mi nju prihvatili zato što smo odgojeni na takav na?in ili smo došli do tih gnosti?kih znanja svojim vlastitim putem, ili smo ih odbacili iz materijalisti?kih ili nau?nih razloga. Nakon svega, kad analiziramo negativna psihi?ka stanja, uvijek nailazimo na uvjerenja koja su potisnuta iz polja svijesti. Kao posljedica toga, stalni napor podsvijesti da negira koncepte o stvarima koje postoje ra?a jednu težnju da se te stvari eliminišu i kod drugih ljudi.

 

Iskreno otvaranje uma ka postojanju te realnosti je neophodno za svakoga ko želi da razumije druge ljude, a tako?e, savjetujemo to i svima drugima. Zahvaljuju?i tome, naš um se osloba?a unutrašnjih tenzija i pritiska i može se osloboditi od svoje tendencije ka selekciji i supstituciji informacija, uklju?uju?i i ona podru?ja koja su lako pristupa?na jednom prirodnom poimanju.

 

~~~

 

Ljudska li?nost je nestabilna po samoj svojoj prirodi a životni vijek kao jedan evolutivni proces podrazumijeva normalno stanje stvari. Neki politi?ki i religijski sistemi zagovaraju usporavanje tog procesa ili postizanje prekomijerne stabilnosti naših li?nosti ali su to nezdrava stanja s ta?ke gledišta psihologije. Ukoliko se evolucija ljudske li?nosti ili pogleda na svijet zamrzne duboko i dovoljno dugo, to stanje onda zalazi na podru?je psihopatologije. Proces transformacije li?nosti otkriva svoje zna?enje zahvaljuju?i svojoj vlastitoj kreativnoj prirodi koja je zasnovana na svjesnom prihvatanju tog kreativnog mijenjanja kao jednog prirodnog toka doga?aja.

 

Naše li?nosti tako?e prolaze kroz privremene destruktivne periode kao rezultat raznih doga?aja u našem životu, pogotovo ukoliko smo podvrgnuti patnji ili se sre?emo sa situacijama i okolnostima koje odudaraju od naših prethodnih iskustava ili zamišljanja.

 

Te tzv. dezintegrativne faze su ?esto neugodne, mada ne moraju biti takve. Na primjer, jedan dobar, naporan rad, omogu?ava nam da doživimo jedno dezintegrativno stanje a istovremeno da utišamo sve one njegove neprijatne komponenete, kao i da do?emo do nekih kreativnih ideja za obnavljanje reintegracije naše vlastite li?nosti.

 

Odatle, istinsko pozorište stvara jedno stanje koje se naziva katarza. Dezintegrativno stanje nas nagoni da poduzmemo sve mentalne napore u pokušaju da ga nadvladamo kako bi ponovo ostvarili stanje aktivne ravnoteže ili homeostaze.

 

Savladavanje takvih stanja razultira ispravljanjem naših grešaka i oboga?ivanjem naše li?nosti, što podrazumijeva jedan ispravan i kreativan proces reintegracije, koji nas vodi ka jednom višem nivou razumijevanja i prihvatanja životnih zakona, ka boljem razumijevanju samog sebe i drugih i ka visokorazvijenom smislu za me?uljudske odnose. Naša osje?anja ?e tako?e validirati uspješno ostvarenje stanja reintegracije: neprijatne okolnosti koje smo savladali postaju oboga?ene odre?enim zna?enjem. Tako nas to iskustvo ?ini bolje pripremljenim za suo?avanje sa nekom idu?om dezintegrativnom situacijom.

 

Me?utim, ukoliko smo se pokazali nesposobnim da ovladamo problemima koji su nastali zato što su naši refleksi prebrzo potisnuli i zamijenili neprijatan materijal iz naše svijesti, ili nekog sli?nog razloga, do?i ?e do retroaktivne egotizacije naše li?nosti, ali ?e se tu ipak zadržati jedan osje?aj neuspjeha. Rezultati su devolutivni; sa jednom takvom osobom postaje mnogo teže imati bilo kakvog posla. Ukoliko se takvo dezintegrativno stanje ne može nadvladati zato što su nas nadja?ale uzro?ne okolnosti ili zbog nedostatka istinskih informacija koje bi se mogle pravilno upotrijebiti, onda ?e naš organizam reagovati jednim neuroti?nim stanjem.

 

~~~

 

Ovaj dijagram ljudske li?nosti koji je ovdje predstavljen, rezimiran i pojednostavljen, pokazuje nam koliko su ljudska bi?a komplesna u svojoj strukturi, njihovim promjenama i njihovim mentalnim i duhovnim životima.

 

Ukoliko želimo da napravimo društvene nauke ?ije ?e predstave o našoj realnosti biti sposobne da nam omogu?e da se u praksi oslonimo na njih, ovu kompleksnost ?emo morati prihvatiti i osigurati da se ona dovoljno poštuje. Svaki pokušaj zamjene ovog osnovnog znanja sa prepojednostavljenim šemama vodi?e do gubitka onog važnog spoja izme?u našeg rezonovanja i realnosti koju posmatramo. Moramo ponovo naglasiti da korištenje našeg prirodnog jezika psiholoških imaginacija za te svrhe, ne može biti zamjena za objektivne premise.

 

Sli?no tome, jednom psihologu je nevjerovatno teško da vjeruje u vrijednost bilo kakve društvene ideologije koja je zasnovana na pojednostavljenim ili ?ak naivnim psihološkim premisama. To važi i za svaku ideologiju koja pokušava da pre-pojednostavi psihološku realnost, bila ona korištena od strane nekog totalitarnog sistema ili, na žalost, i od strane neke demokratije. Ljudi su razli?iti. Sve ono što je kvalitativno razli?ito i ostaje u tom stanju permanentne evolucije, ne može biti jednako.

 

~~~

 

Gore navedene tvrdnje o ljudskoj prirodi važe za normalne ljude, sa par izuzetaka. Me?utim, svako društvo na zemlji ima odre?en procenat individua, jednu relativno malu ali aktivnu manjinu, koja se ne može smatrati normalnom.

 

Napominjemo da ovdje imamo posla sa jednom kvalitativnom a ne statisti?kom abnormalnoš?u. Izvanredno inteligentne osobe predstavljaju jednu statisti?ku abnormalnost ali sa kvalitativne ta?ke gledišta one mogu biti prili?no normalni pripadnici društva. Mi ?emo se ovdje baviti individuama ?iji je broj statisti?ki nizak ali ?iji kvalitet razli?itosti je takav da on može na negativan na?in uticati na stotine, hiljade, pa ?ak i milione drugih ljudskih bi?a.

 

Te individue, koje ?emo uzeti u obzir, su ljudi koji pokazuju morbidne fenomene i kod kojih se mogu primjetiti mentalne devijacije i anomalije razli?itog kvaliteta i inteziteta. Mnoge od tih ljudi pokre?e jedan unutrašnji nemir: oni traže nekonvencionalne puteve za djelovanje i prilago?avanje životu s jednom odre?enom i karakteristi?nom hiperaktivnoš?u. U nekim slu?ajevima, takve aktivnosti mogu biti pionirske i kreativne što obezbje?uje toleranciju društva za neke od tih individua. Neki psihijatri, pogotovo Nijemci, veli?ali su takve individue kao otjelovljenje jedne na?elne inspiracije za razvoj civilizacije; to je jednostran pogled na realnost koji je veoma štetan. Oni koji dovoljno ne poznaju psihopatologiju ?esto sti?u utisak da takve osobe predstavljaju neke izvanredne talente. Me?utim, upravo ta nauka objašnjava da ta njihova hiperaktivnost u smislu da budu posebni proisti?e iz njihovog prekomijernog nagona za kompenzacijom osje?aja neke manjkavosti. Takvo pogrešno držanje rezultira zamra?ivanjem istine: da je normalan ?ovjek najbogatiji od svih.

 

?etvrto poglavlje ove knjige sadrži jedan koncizan opis nekih od tih poreme?aja, njihovih uzroka i biološke realnosti koji su izabrani na takav na?in da omogu?e razumijevanje ovog djela kao cjeline. Drugi podaci su distribuirani kroz mnoge specijalizovane radove koji ne?e biti ovdje uklju?eni.

 

Me?utim, moramo uzeti u obzir da je naše znanje na ovom podru?ju još uvijek nezadovoljavaju?e u smislu razumijevanja i nalaženja rješenja za mnoge teške probleme u društvenom životu. Mnogi nau?nici smatraju ovo podru?je nauke sporednim; drugi uzimaju u obzir njegovu "nezahvalnost", jer tu ?esto dolazi do nerazumijevanja sa drugim specijalistima. Kao posljedica toga, pojavili su se razni koncepti i raznovrsne semanti?ke nagodbe a opšte znanje u toj nauci je još uvijek karakteristi?no po njegovoj pretjerano deskriptivnoj prirodi.

 

Odatle, ova knjiga obuhvata napore ?ija je svrha da se rasvijetle uzro?ni aspekti ovog deskriptivno poznatog fenomena. Ovi patološki fenomeni koji su u pitanju, dovoljno niskog inteziteta da se lako sakriju od mišljenja životne okoline, bez ikakvih poteško?a se uklapaju u vje?ni proces geneze zla, koji kasnije uti?e na ljude, porodice i cijela društva. Kasnije ?emo u ovoj knjizi vidjeti kako ti patološki faktori postaju nezamjenljive komponente u jednoj sintezi koja rezultira sveopštom ljudskom patnjom, kao i to da pra?enje njihovih aktivnosti uz pomo? nau?nog nadzora i društvene svijesti može da se ispostavi kao jedno efikasno oružje protiv zla.

 

Zbog navedenih razloga, obim nauke o psihopatologiji predstavlja jedan nezamjenljivi dio onog objektivnog jezika kojeg smo prije pominjali. Preciznost bioloških i psiholoških faktora na tom podru?ju neprestano se pove?ava i tako postaje bitan preduslov za razumijevanje mnogih fenomena koji tište društvo, kao i za jedno moderno rješenje vijekovima starih problema. Biolozi, doktori i psiholozi koji se bore s tim klizavim problemima zaslužuju pomo? i ohrabrenje od strane društva jer ?e njihov rad omogu?iti budu?u zaštitu ljudi i nacija od jednog zla, ?ije uzroke još uvijek nedovoljno razumijemo.

 

 

 

Društvo

 

 

 

Priroda je napravila ?ovjeka takvim da bude društven, što je u njega inkodirano rano, na instiktivnom nivou naše vrste, kao što smo to ve? prethodno napomenuli. Naš um i li?nost je nemogu?e razviti bez kontakta i interakcije sa jednim krugom ljudi koji se stalno širi. Naš um prima podatke od drugih, bilo svjesno, bilo nesvjesno, u vezi sa stvarima iz emocionalnog i mentalnog života, tradicije i misli, uz pomo? rezonantnog senzitiviteta, identifikacije, imitacije, razmjene ideja i permanentnih pravila. Materijal do kojeg dolazimo na te na?ine se onda transformiše od strane naše psihe kako bi se stvarala jedna nova ljudska li?nost, ona koju nazivamo “našom vlastitom”. Me?utim, naša egzistencija je uslovljena neophodnim vezama sa onima koji su živjeli prije, onima koji trenutno obrazuju naše društvo i onima koji ?e egzistirati u budu?nosti. Naša egzistencija ima samo zna?enje kao jedna funkcija društvenih veza; hedonisti?ka izolacija dovodi do toga da gubimo sebe.

 

?ovjekova sudbina je da aktivno sara?uje u oblikovanju sudbine društva, na dva principijelna na?ina: formiranjem svog individualnog i porodi?nog života unutar njega, i aktivnim sudjelovanjem u sveukupnosti društvenih zbivanja baziranom na njegovom, po mogu?nosti dovoljnom, razumijevanju onoga što treba da se radi, što mora da se radi i da li, ili ne, on to može uraditi. To zahtijeva od jedne individue da razvije dva podru?ja znanja o stvarima, koja se donekle preklapaju jedno preko drugog; njegov život zavisi od kvaliteta tog razvoja, kao što od toga zavisi i njegova nacija i ?ovje?anstvo kao cjelina.

 

Ako, recimo, posmatramo p?elinju košnicu okom jednog slikara, mi tu vidimo nešto što li?i na zakr?enu gomilu insekata povezanih sli?noš?u njihove vrste. Me?utim, jedan p?elar ?e pratiti komplikovane zakone koji su inkodirani u instiktima svakog insekta kao i u kolektivnom instiktu p?elinje zajednice: to ?e mu pomo?i da razumije kako da sara?uje sa prirodnim zakonima koji upravljaju p?elinjom zajednicom. Roj p?ela je jedan organizam višeg organizacionog reda; ni jedna p?ela ne može egzistirati izvan njega, te se tako pot?injava apsolutnoj prirodi tih zakona.

 

Ukoliko posmatramo gomile ljudi koji zakr?avaju ulice neke velike metropole, mi tu vidimo nešto što li?i na individue pokretane od strane njihovih poslova i problema, u trci za nekom mrvicom sre?e i zadovoljstva. Me?utim, takvo jedno prepojednostavljivanje realnosti navodi nas na nepoštivanje zakona društvenog života koji su postojali mnogo prije nego što su se pojavile metropole, i koji ?e nastaviti da postoje dugo nakon što ogromni gradovi ostanu bez ljudi i svoje svrhe. Usamljenicima iz jedne takve gomile ?e veoma teško biti da prihvate takvu realnost, koja - za njih - postoji samo u potencijalnom obliku, mada je oni ne mogu direktno zamisliti ili vidjeti.

 

U realnosti, prihvatanje zakona društvenog života sa svom njihovom kompleksnoš?u, ?ak i kad nai?emo na po?etne teško?e u njihovom shvatanju, na kraju ?e nam pomo?i da steknemo nešto što je sli?no osmozi. Zahvaljuju?i takvom poimanju ili samo instiktivnoj intuiciji o takvim zakonima, jedna individua ?e biti u stanju da dosegne svoje ciljeve i aktivno odgoji svoju li?nost. Zahvaljuju?i dovoljnoj intuiciji i poimanju takvih okolnosti, društvo je u mogu?nosti da napreduje kulturalno i ekonomski i da postigne politi?ku zrelost.

 

Što više napredujemo u tom razumijevanju, utoliko više ?e nas društvene doktrine poga?ati kao primitivne i psihološki naivne, pogotovo one bazirane na mislima onih mislilaca koji su živjeli u 18-tom i 19-tom vijeku, koje je karakterisala oskudica psihološke percepcije. Sugestivna priroda tih doktrina proisti?e iz njihovog prepojednostavljenja realnosti, što je nešto što se lako adaptira i koristi u politi?koj propagandi.

 

Te doktrine i ideologije pokazuju osnovne mane u vezi sa razumijevanjem ljudskih li?nosti i razlika me?u ljudima, što je prili?no jasno ako se posmatra u svjetlu prirodnog jezika psiholoških koncepta, a ?ak i više u svjetlu objektivnog jezika.

 

Pogled na društvo jednog psihologa, ?ak ako je on zasnovan i na profesionalnom iskustvu, uvijek daje prednost ljudskoj individui; onda se perspektiva širi kako bi se uklju?ile manje grupe, kao porodice, i na kraju, društva i ?ovje?anstvo kao cjelina. Tako, od po?etka moramo prihvatiti to da je sudbina individue zna?ajno zavisna od okolnosti. Kad postepeno pove?amo obim naših opservacija, onda tako?e dobijamo jednu ve?u slikovnu specifi?nost uzro?nih veza, a statisti?ki podaci postaju takodje stabilniji.

 

Da bi se opisala zavisnost izme?u ne?ije sudbine i li?nosti, kao i stanje razvoja društva, prvo moramo prostudirati cjelokupnu koli?inu informacija iz tog podru?ja koje smo do tada skupili, dodaju?i svemu jedan novi rad baziran na objektivnom jeziku.

 

Ovdje ?u navesti samo par primjera takvog rezonovanja kako bih otvorio vrata pitanjima postavljenim u poslednjim poglavljima.

 

~~~

 

Vijekovima su u raznim kulturama najbolji pedagozi razumijevali zna?aj formiranja jedne kulture i ?ovjekovog karaktera, u obimu koncepta koji opisuju psihološke fenomene. Kvalitet i bogatstvo koncepta i jezi?ke terminologije kojima je ovladala jedna individua ili društvo, kao i stepen u kome se oni približavaju jednom objektivnom pogledu na svijet, uslovljavaju razvoj našeg morala i društvenih stavova. Ispravnost našeg razumijevanja sebe i drugih karakteriše one komponente koje uslovljavaju naše odluke i izbore, bile one prizemne ili važne u našim privatnim životima i društvenim aktivnostima.

 

Nivo kvaliteta psihološkog pogleda na svijet datog društva je tako?e uslov za ostvarenje jedne kompletne sociopsihološke strukture, što je prisutno kao potencijal u psihološkim odlikama unutar naše vrste.

 

Samo kad ?ovjek može razumjeti jednu osobu u odnosu na njen stvarni unutrašnji sadržaj, a ne na neke vanjske etikete, mi mu možemo pomo?i na njegovom putu ka ispravnom prilago?avanju društvenom životu, što ?e biti korisno za njega a tako?e ?e i pomo?i u stvaranju jedne kreativne i stabilne strukture društva.

 

Zasnovana na jednom ispravnom osje?aju i razumijevanju psiholoških kvaliteta, takva jedna struktura ?e dodijeliti visoko društveno nadleštvo individuama koje su psihi?ki normalne i imaju dovoljno talenta i specifi?ne obuke. Osnovna kolektivna inteligencija ljudskih masa ?e njih onda poštovati i podržavati. I tako, u jednom takvom društvu, jedini problemi koji ?e ?ekati na svoje razrješavanje ?e biti one stvari toliko teške da obaraju prirodni jezik koncepta, ali oboga?ene i kvalitativno oplemenjene.

 

Me?utim, uvijek je bilo “društvenih pedagoga” koji su manje istaknuti a više brojni, koji su postajali fascinirani njihovim vlastitim idejama, koje ponekad ?ak mogu biti i istinite, ali su ?eš?e ograni?ene ili sadrže tragove nekih skrivenih patoloških misaonih procesa. Takvi ljudi su uvijek težili da name?u pedagoške metode koje bi slabile i deformisale razvoj individualnog i društvenog psihološkog pogleda na svijet; oni nanose trajnu štetu društvima, lisavaju?i ih univerzalno korisnih vrijednosti. Tvrde?i da rade u ime vrednijih ideja, takvi pedagozi u stvarnosti potkopavaju vrijednosti o kojima pri?aju i otvaraju vrata za destruktivne ideologije.

 

U isto vrijeme, kako smo ve? napomenuli, svako društvo sadrži u sebi jednu malu ali aktivnu manjinu osoba sa raznim izvitoperenim pogledima na svijet, pogotovo na podru?jima koja smo prethodno pominjali, koji su izazvani psihi?kim anomalijama, koje ?emo kasnije razmatrati, ili dugotrajnim uticajem takvih anomalija na njihovu psihu, pogotovo za vrijeme djetinjstva. Takvi ljudi kasnije ispoljavaju poguban uticaj na formativne procese psihološkog pogleda na svijet u društvu, bilo direktinim aktivnostima ili uz pomo? pisanog ili nekog drugog prenosa, pogotovo ako se upuste u službu neke ideologije. Mnogi uzroci koji mogu lako da promaknu pažnji sociologa i politi?kih nau?nika, svode se tako ili na razvoj ili na involuciju tog faktora, ?iji je zna?aj za život društva toliko odlu?uju?i kao i kvalitet njihovog jezika psiholoških koncepta.

 

Zamislimo da želimo da analiziramo te procese: mi ?emo konstruisati jedan dovoljno kredibilan inventorni metod koji ?e ispitati sadržaj i ispravnost ideje o pogledu na svijet koji je u pitanju. Nekon što podvrgnemo odre?ene predstavnike grupa jednom takvom ispitivanju, dobi?emo indikatore o sposobnosti tog posebnog društva da razumije psihološke fenomene i zavisnosti unutar njihove države i drugih nacija. To ?e istovremeno ?initi osnovne indikatore o talentu tog društva za upravljanje sobom i napretkom, kao i sposobnoš?u da vodi jednu razumnu internacionalnu politiku. Takvi testovi mogu obezbjediti jedan rani sistem za upozorenje ukoliko bi se takve sposobnosti narušile, u kom slu?aju bi bilo ispravno poduzeti odre?ene mjere na podru?ju društvene pedagogije. U ekstremnim slu?ajevima, za takve zemlje koje procjenjuju problem da poduzmu direktne korektivne mjere, pa ?ak i da se izopa?ena država izoluje sve dok se u njoj ne uvedu pogodne korekcije.

 

Naveš?emo još jedan podesan primjer: razvoj nadarenosti odraslih ljudi, kao i njihovih vještina, realisti?kog razmišljanja i prirodnog pogleda na svijet ?e biti optimalan tamo gdje nivo i kvalitet njegovog obrazovanja i potreba za njegovim profesionalnim poslom, odgovaraju njegovim individualnim talentima. Dostizanje takve pozicije za njega predstavlja jednu li?nu, materijalnu i moralnu korist; istovremeno i društvo, kao jedna cjelina, tako?e ubire plodove od svega toga. Takva osoba ?e to onda vidjeti kao društvenu pravdu u odnosu na sebe.

 

Ukoliko do?e do stjecaja razli?itih okolnosti, uklju?uju?i jedan oskudan pogled na svijet datog društva, individue se onda tjeraju da obavljaju poslove kod kojih njihovi talenti ne mogu da do?u do punog izražaja. Kada se to desi, produktivnost te osobe ne?e biti ništa bolja, a ?esto ?e biti i gora od one koju bi ostvario radnik sa zadovoljavaju?im darom. Takva osoba se onda osje?a prevarenom i preplavljenom obavezama koje ju spre?avaju u ostvarenju samoispunjenja.

 

Njene misli ?e za vrijeme posla odlutati u jedan svijet fantazije ili ?e se baviti stvarima koje nju mnogo više interesuju; u svom svijetu mašte ona ?e biti ono što treba i zaslužuje da bude.

 

Takva jedna osoba uvijek zna kad njeni odnosi s društvom ili s poslom krenu nizbrdo; me?utim, ukoliko ona istovremeno ne uspije da razvije jedan zdrav kriti?ki stav u vezi sa gornjim granicama njenih sposobnosti i nadarenosti, onda ?e se njena mašta “fiksirati na” nepravednom svijetu u kome je “mo? sve što je nekome potrebno.” Revolucionarne i radikalne ideje nalaze plodno tlo me?u takvim ljudima koji su se loše prilagodili društvu. U najboljem interesu društva je da se takvi uslovi poprave ne samo zbog bolje produktivnosti, nego i da bi se izbjegle tragedije.

 

U drugu ruku, jedna druga vrsta individue, može dobiti neku važnu funkciju zato što pripada privilegovanoj društvenoj grupi ili organizaciji na vlasti dok su njene sposobnosti i talenti nedovoljni za obavljanje tog posla, pogotovo za rješavanje nekih težih problema. Takve osobe onda izbjegavaju suo?avanje s tim problemima i po?inju da se prili?no razmetljivo bave nebitnim stvarima. U njihovom ponašanju se onda pojavljuje jedna komponenta glume a testovi pokazuju da se ispravnost njihovog rezonovanja neprestano pogoršava nakon samo par godina takvih aktivnosti. Suo?eni sa pove?anim pritiskom da obavljaju svoj posao na nivou kojeg nisu u stanju da dosegnu, i sa strahom da ?e biti otkriveni kao nekompetentni za posao koji rade, oni po?inju direktno da napadaju sve one koji su sposobniji od njih ili imaju više talenta, odstranjuju?i ih sa odre?enih radnih mjesta i igraju?i aktivnu ulogu u degradaciji društvenih i poslovnih odnosa. To naravno ra?a osje?aj nepravde i može da vodi do pojave slu?ajeva koji su prethodno opisani. Tako, oni ljudi koji su se ukorijenili na višim pozicijama preferiraju jednu batinašku totalitarnu vlast koja može da zaštiti njihove funkcije i pozicije.

 

Na taj na?in dolazi do nepravilnog korištenja prirodne nadarenosti i radne sposobnosti pripadnika jednog društva što istovremeno vodi ka pove?anju nezadovoljstva i tenzija izme?u individua i društvenih grupa; svaki pokušaj da se pri?e problematici ljudske nadarenosti i njegove produktivnosti kao jednoj ?isto privatnoj stvari, odatle se mora razumjeti kao opasno naivan. Razvoj ili involucija u svim oblastima, kulturnoj, ekonomskoj, kao i u politi?kom životu, zavise od stepena u kome je pravilno korišten taj fond ljudske darovitosti ili talenta. U krajnjoj analizi, to tako?e odre?uje da li ?e do?i do evolucije ili revolucije.

 

Tehni?ki govore?i, bilo bi lakše napraviti odgovaraju?e metode koje ?e nam omogu?iti da odredimo korelaciju izme?u individualnih sposobnosti i društvenog poravnanja u datoj državi, nego se baviti prethodno pomenutim pitanjima razvoja psiholoških koncepta. Sprovo?enje odgovaraju?ih testova ?e nam obezbjediti jedan vrijedan indeks kojeg možemo nazvati “indikatorom društvenog reda”. Što je on bliži brojci +1.0, to je vjerovatnije da država koja je u pitanju ispunjava osnovni preduslov za socijalni mir i da ?e krenuti pravim putem u pravcu jednog dinami?kog razvoja. Jedna niža korelacija bi ukazivala na potrebu društvene reforme. Korelacija vrijednosti blizu nule ili negativna, trebala bi biti tuma?ena kao znak-opasnosti koji ukazuje na neposredno izbijanje revolucije. Revolucija u jednoj državi ?esto uzrokuje mnogostruke probleme u drugim državama, tako je u najboljem interesu drugih država da prate takve situacije.

 

Primjeri koji su gore navedeni ne iscrpljuju pitanje uzro?nih faktora koji uti?u na stvaranje jedne društvene strukture koja bi adekvatno odgovarala zakonima prirode. Instiktivni nivo naše vrste ima u sebi ve? inkodiranu intuiciju o potrebi postojanja jedne unutrašnje strukture društva, koja je utemeljena na psihološkim varijacijama; ona nastavlja da se razvija zajedno s našom osnovnom inteligencijom, inspirišu?i naš zdrav razum. To objašnjava zašto najve?i dio populacije koji je prosje?no nadaren, generalno prihvata svoje skromno mjesto u društvu svake države, sve dok to mjesto zadovoljava neophodne uslove za pravilno društveno prilago?avanje i garantuje jedan pravedan na?in života bez obzira na to na kom nivou društva se ta individua uklopila.

 

Ta prosje?na ve?ina prihvata i poštuje društvenu ulogu onih ljudi sa superirniom nadarenoš?u i obrazovanjem, sve dok oni zauzimaju odgovaraju?e pozicije unutar društvene strukture.

 

Me?utim, isti ti ljudi ?e reagovati sa kriticizmom, nepoštovanjem, pa ?ak i mržnjom kad god neko ko je prosje?an kao i oni, pokušava da nadomiješta svoje nedostatke šepurenjem sa neke visoke pozicije. Procjene koje poti?u iz te sfere prosje?nih ali razumnih ljudi mogu ?esto biti veoma precizne, što može biti veoma zna?ajno ako uzmemo u obzir da pomenuti ljudi nemaju dovoljno znanja o mnogim aktuelnim problemima, nau?ne, tehni?ke ili ekonomske prirode.

 

Jedan iskusan politi?ar ?e rijetko kad pretpostaviti da poteško?e na podru?ju ekonomije, odbrane ili unutrašnje politike mogu biti potpuno shva?ene od strane njegovih bira?a. Me?utim, on može i treba uzeti u obzir to da ?e njegovo vlastito poimanje ljudi i stvari, kao i svega onoga što ima veze sa me?uljudskim odnosima unutar pomenute strukture, na?i svoj eho u istoj toj ve?ini pripadnika društva. Te ?injenice djelomi?no opravdavaju ideju o demokratiji, pogotovo ako odre?ena država ima jednu takvu istorijsku tradiciju, dobro razvijenu socijalnu strukturu i adekvatan nivo obrazovanja. Me?utim, to ne predstavlja one psihološke podatke koji su potrebni za podizanje demokratije na nivo moralnih kriterijuma u politici. Jedna demokratija koju sa?injavaju individue sa nedovoljnim psihološkim znanjem može samo odumirati.

 

Isti politi?ar bi trebao biti svjestan ?injenice da u istom društvu postoje i oni ljudi koji ve? na sebi nose neke psihi?ke posljedice društvene neprilago?enosti Neke od tih individua ?e pokušavati da zaštite svoje pozicije kojima nisu dorasli, dok ?e se drugi boriti da im se dopusti da rade ono za šta su nadareni. Upravljanje državom postaje sve teže kad takve bitke po?nu da zasjenjuju druge važne probleme. To je razlog zašto stvaranje jedne postene društvene strukture nastavlja da bude osnovni preduslov za društveni red i oslobažanje stvarala?kih vrijednosti. To tako?e objašnjava zašto ispravnost i produktivnost procesa stvaranja te strukture ?ini glavni kriterijum za uspostavljanje jednog dobrog politi?kog sistema.

 

Politi?ar tako?e mora biti svjestan da u svakom društvu postoje ljudi kod kojih se osnovna inteligencija, prirodni psihološki pogled na svijet i moralno rezonovanje, nisu pravilno razvili. Neki od tih ljudi razlog za to nose u sebi, dok su drugi bili pod uticajem psihi?ki nenormalnih ljudi kad su bili djeca. Poimanje društvenih i moralnih pitanja je kod tih ljudi druga?ije, kako sa prirodne, tako i sa objektivne ta?ke gledišta; oni predstavljaju jedan destruktivni faktor za razvoj psiholoških koncepta društva, društvene strukture i unutrašnjih veza.

 

U isto vrijeme, takvi ljudi lako prodiru kroz društvenu strukturu uz pomo? jedne razgranate mreže zajedni?kih patoloških konspiracija koja je slabo povezana sa glavnom društvenom strukturom. Ti ljudi i njihove mreže u?estvuju u genezi zla koje ne štedi nijednu naciju. Ta podstruktura ra?a snove o sticanju vlasti i nametanju ne?ije volje društvu, a prili?no ?esto zaživljava u raznim zemljama, kako tokom naše istorije, tako i danas. Zbog toga ?e znatan dio naše pažnje biti posve?en razumijevanju ovog vijekovima starog i opasnog izvora problema. Neke zemlje sa ne-homogenom populacijom ispoljavaju i druge faktore koji destruktivno djeluju na formaciju društvene strukture i permanentni razvojni proces društvenog psihološkog pogleda na svijet. Njih prvenstveno podrazumijevaju rasne, etni?ke i kulturalne razlike koje postoje kod bukvalno svake nacije koja je nastala osvajanjem. Sje?anje na bivše patnje i prezir prema pobije?enima nastavljaju vijekovima da dijele populaciju. Takve poteško?e je mogu?e prebroditi ukoliko razumijevanje i dobra volja prevladaju kroz nekoliko generacija. Razlike u vjerskim uvjerenjima i moralnim ubje?enjima u vezi s tim nastavljaju da prouzrokuju probleme, mada ne toliko ozbiljne, ukoliko situacija nije pogoršana postojanjem neke doktrine o netoleranciji ili superiornosti jedne vjere nad svim ostalim. Stvaranje jedne društvene strukture sa patriotskim i nadreligijskim temeljima se tako?e ispostavilo mogu?im.

 

Sve ove poteško?e postaju ekstremno destruktivne ukoliko jedna društvena ili vjerska grupa u skladu sa pridržavanjem njenim doktrinama zahtijeva dodjeljivanje visokih pozicija svojim pripadnicima koje su izvan domašaja njihovih istinskih sposobnosti.

 

Jedna pravedna društvena struktura ispletena od individualno prilago?enih osoba, tj. kreativna i dinami?na kao jedna cjelina, može se formirati samo ukoliko se taj proces podvrgne njegovim prirodnim zakonima a ne nekim konceptualnim doktrinama. Kada je svaka individua u stanju da prona?e svoj vlastiti na?in samo-ispunjenja uz pomo? jednog društva koje razumije te zakone, individualne interese i zajedni?ko dobro, to onda koristi društvu kao cjelini.

 

Jednu od prepreka za izgradnju psihološkog pogleda na svijet jednog društva, izgradnju zdrave socijalne strukture i ispravnih institucija za upravljanje nacijom, mo?e da predstavlja enormno velika populacija i ogromne udaljenosti kod veoma velikih država. Upravo kod takvih nacija se javljaju i najve?e etni?ke i kulturne varijacije. U jednoj zemlji koja se naširoko proteže i ima stotine miliona ljudi individuama nedostaje jedna bliska podrška njihove domovine, i one se osje?aju nemo?nim kad se radi o uticaju na stvari visoke politike. Struktura tog društva se onda gubi na široko otvorenim prostorima. Ono što tu ostaje, to su uske, generalno, porodi?ne veze. Istovremeno, upravljanje tom zemljom stavra svoje vlastite nezaobilazne probleme: giganti pate od onog ašto bi se moglo nazvati makropatijom (bolest giganta), jer su autoriteti uprave daleko udaljeni od individualnih i lokalnih stvari. Glavni simtom je proliferacija administracijskih odredb; one se mogu ?initi za glavni grad države ali su ?esto besmislene kad se radi o vanjskim distriktima ili primjeni na individualne stvari. Državne službenike se tjera da slijepo slijede takve regulacije; opseg korištenja njihovog ljudskog zdravog razuma u realnim situacijama postaje veoma uzak. Takva procedura ponašanja nanosi teške udarce društvu, koje tako?e po?inje da razmišlja o regulacijama više nego o prakti?noj i psihološkoj realnosti. Psihološki pogled na svijet, koji podrazumijeva osnovni faktor kulturalnog razvoja i koji aktivira društveni život, tako po?inje da se komplikuje. To nas tako onda navodi da se upitamo: Da li je jedna dobra vlada uopšte mogu?a?

 

Da li je održavanje društvene i kulturne evolucije mogu?e u ogromnim državama?

 

Doduše, ?ini se da su najbolji kandidati za takav razvoj one države ?ija populacija broji izme?u deset i dvadeset miliona i gdje li?ne veze izme?u gra?ana, kao i izme?u gra?ana i njihovih autoriteta, još uvike pružaju zaštitu ispravnoj psihološkoj diferencijaciji i prirodnim me?usobnim vezama. Prekomijerno velike države bi se trebale podijeliti na manje organizme koji bi uživali znatnu autonomiju, pogotovo u pogledu kulturnih i ekonomskih stvari; oni bi mogli obezbijediti svojim gra?anima osje?aj jedne domovine unutar koje se njihove li?nosti mogu razvijati i sazrijevati.

 

Kada bi me neko zapitao šta bi se moglo uraditi za izlje?enje SAD-a, države koja manifestuje simptome makropatije, inter alia, predložio bih podjelu te ogromne nacije na trinaest država, -- koje bi bile iste kao i ove orginalne, osim što bi bile odgovaraju?e ve?e i sa mnogo prirodnijim granicama. Tim državama bi onda trebalo dati odgovaraju?u autonomiju. To bi ostavrilo kod gra?ana jedan osje?aj domovine, i oslobodilo bi ih od motivacije za lokalni patriotizam, kao i rivaliteta izme?u tih takvih država. To bi nadalje pospiješilo nalaženje rješenja za druge probleme druga?ijeg porijekla.

 

~~~

 

Društvo nije neki organizam koji pot?injava svaku svoju ?eliju dobru ve?ine; niti je ono neka kolonija insekata, gdje kolektivni instikt djeluje kao neki diktator. Me?utim, ono tako?e ne bi trebalo predstavljati jednu zbirku egocentri?nih individua koje su povezane ?isto ekonomskim interesima, legalnim i formalnim organizacijama.

 

Svako društvo je jedna socio-psihološka struktura ispletena od individua sa najvišom psihološkom organizacijom a tako i najraznovrsnijom. Zna?ajan opseg ?ovjekovih individualnih sloboda poti?e od jednog takvog stanja stvari i održava se u jednoj veoma komplikovanoj vezi s njegovim mnogostrukim psihološkim zavisnostima i obavezama, u vezi s tom kolektivnom cjelinom.

 

Izolovanje li?nih interesa jedne individue u smislu kao da su oni u sukobu sa interesima kolektiva, predstavlja jednu obi?nu špekulaciju koja radikalno prepojednostavljuje stvarne uslove umjesto da prati njihovu kompleksnu prirodu. Postavljanje pitanja baziranih na jednoj takvoj šemi je logi?ki neispravno jer sadrži pogrešne sugestije.

 

U stvarnosti, mnogi tobože kontradiktorni interesi, kao individualno vs kolektivno, ili oni od raznih društvenih grupa i podsruktura, mogu se me?usobno pomiriti ukoliko bi se vodili jednim dovoljno prožimaju?im razumijevanjem onoga što je dobro u ?ovjeku i društvu, i ako možemo nadvladati djelovanje emocija kao i nekih primitivnijih doktrina. Me?utim, jedno takvo izmirenje zahtijeva prevo?enje ljudskih i društvenih problema koji su u pitanju na jedan viši nivo razumijevanja, kao i prihvatanje prirodnih zakona života. Na tom nivou se ispostavlja da i najteži problemi imaju svoja rješenja, jer oni uvijek proisti?u iz istih podmuklih dejstava psihopatoloških fenomena. S tim pitanjima ?emo se pozabaviti na kraju ove knjige.

 

Kolonija insekata, bez obzira na to koliko dobro ona bila društveno organizovana, osu?ena je na propast kad god njen kolektivni instikt nastavlja da dejstvuje prema njegovom psihogenetskom kodu, uprkos nestanku biloškog zna?enja. Na primjer, kada p?ela-matica ne obavi svoj svadbeni let na vrijeme zbog loših vremenskih uslova, ona po?inje da polaže neoplo?ena jaja, iz kojih se ne leže ništa drugo osim trutova. P?ele nastavljaju da štite svoju kraljicu, kao što ih na to nagoni njihov instikt; i naravno, kada p?ele radilice izumru, dolazi do propasti cijele p?elinje zajednice.

 

U tom momentu, jedan “viši autoritet” u obliku p?elara mo?e da spasi to p?elinje leglo. On mora da prona?e i odstrani lažnu maticu a onda da ubaci unutra jednu novu oplo?enu maticu zajedno sa nekoliko njenih p?ela radilica. To ?e zahtijevati i privremeno postavljanje jedne zaštitne mreže oko matice, koja ?e nju i njene sluge štititi od uboda onih p?ela koje su još uvijek ostale vijerne staroj matici. Kasnije, instikt p?elinje zajednice prihvata novu maticu. U tom procesu, p?elar ?e tako?e zaraditi par uboda.

 

Iz gornjeg primjera ra?a se sljede?e pitanje: da li ljudska zajednica koja naseljava ovu planetu može dose?i jedno dovoljno dobro poimanje makrosocijalnog patološkog fenomena koji je toliko opasan, gnusan i istovremeno fascinantan, prije nego što to bude prekasno? U ovom momentu, naši individualni i kolektivni instikti kao i naš prirodni psihološki i moralni pogled na svijet ne može nam dati sve odgovore na kojima se mogu utemeljiti djelotvorne protumjere.

 

Oni dobronamijerni ljudi koji propovijedaju da sve što nam preostaje, to je da se pouzdamo u “Velikog Nebeskog P?elara” i vratimo se njegovim zapovijestima, vide obrise jedne generalne istine, me?utim, oni tako?e trivijaliziraju posebne istine, pogotovo one prirodne. Upravo ove druge su te koje sadrže osnovu razumijevanja fenomena i ciljaju na prakti?no dejstvovanje. Zakoni prirode su nas na?inili veoma razli?itim jedne od drugih. Zahvaljuju?i njegovim individualnim karakteristikama, izvanrednim životnim okolnostima i nau?nim naporima, ?ovjek je možda donekle ovladao umjetnoš?u objektivnog razumijevanja ovih fenomena gorenavedene vrste, me?utim, moramo podvu?i da se to ne bi samo desilo zato što je to u skladu sa zakonima prirode.

 

Ukoliko bi društva i njihovi pametni ljudi bili u stanju da ostvare jedno objektivno razumijevanje socijalnih i sociopatoloških fenomena, te s tim ciljem savladali svoj emocionalizam i egotizam prirodnog pogleda na svijet, onda bi oni pronašli i na?ine za dejstvovanje koji bi bili zasnovani na razumijevanju suštine tih fenomena. Tada bi postalo evidento to da jedna efikasna vakcina ili terapija može da se na?e za svaku od ovih bolesti koje haraju zemljom u obliku ve?ih ili manjih društvenih epidemija.

 

Kao što jedan mornar koji posjeduje jednu preciznu nauti?ku mapu uživa ve?u slobodu u izboru pravca plovidbe i manevrisanju izme?u ostva i zaljeva, ?ovjek koji je opremljen s jednim boljim razumijevanjem sebe i drugih ljudi, kao i razumijevanjem kompleksnih me?uzavisnosti u društvenom životu, postaje nezavisniji od raznih životnih okolnosti i sposobniji za sava?ivanje situacija koje su teško razumljive. U isto vrijeme, takvo jedno poboljšano znanje ?ini jednu individuu odgovornijom za prihvatanje njenih obaveza prema društvu kao i da se pot?ini disciplini koja paralelno iz toga poizilazi. Što je društvo bolje informisano utoliko ?e ono lakše ostvariti i jedan unutrašnji red i kriterijume za kolektivne zadatke. Ova knjiga je posve?ena poboljšanju tog znanja ste?enog uz pomo? jednog prirodnog razumijevanja fenomena, ne?ega što je do sada prekomijerno poimano samo u sklopu moralisti?kih kategorija prirodnog gledanja na svijet.

 

U jednoj široj perspektivi, konstano poboljšavanje shvatanja zakona koji upravljaju društvenim životom, kao i njihovih zabitih kutaka, mora nas navesti na jednu reflekciju neuspijeha i propusta onih društvenih doktrina koje su do danas poznate, i koje su bile zasnovane na jednom ekstremno primitivnom razumijevanju tih zakona i fenomena.

 

Udaljenost izme?u takvih poimanja i boljeg razumijevanja tih dejstava i zavisnosti u bivšim i sadašnjim socijalnim sistemima nije toliko velika da se ne može prebroditi.

 

Sada se ra?a jedna nova ideja koja je zasnovana na jednom razumijevanju zakona prirode koje se neprestano poboljšava, i koja konkretno podrazumijeva izgradnju jednog novog društvenog sistema za nacije. Takav jedan sistem ?e biti bolji od svih njegovih dosadašnjih prethodnika.

 

Njegova izgradnja je mogu?a i neophodna, i to nije samo neka maglovita futuristi?ka vizija. Nakon svega, cijelom jednom serijom država sada dominiraju okolnosti koje su uništile strukturalne forme gra?ene istorijom, i zamijenile ih društvenim sistemima štetnim za svako kreativno funkcionisanje, sistemima koji se mogu održavati samo uz pomo? sile. Mi smo tako suo?eni s jednim velikim gra?evinskim projektom koji zahtijeva jedan sveobuhvatan i dobro organizovan rad. Što prije poduzmemo taj posao, utoliko više vremena ?emo imati za njegovo izvo?enje.

stranica

III HISTEROIDNI CIKLUS

 

Otkad postoje ljudske zajednice i otkad je civilizacija stvorena na našem globusu ljudi su ?eznuli za sre?nim vremenima, ispunjenim spokojem i pravdom, u kojima bi svakome bilo dopušteno da uzgaja svoje stado, traga za bogatim dolinama, obra?uje zemlju, iskopava blago ili gradi ku?e i palate. ?ovek žudi za mirom i hteo bi da uživa u blagodetima dobara, koja su prikupile prethodne generacije i da ponosno posmatra razvoj budu?nosti koju je stvorio. Bilo bi lepo u me?uvremenu to?iti vino ili medovinu. On bi voleo da luta okolo, da upoznaje druge zemlje i ljude ili uživa u nebu posutom zvezdama na istoku, u bojama prirode, licima i ode?i žena. On bi tako?e želeo da pokrene svoju imaginaciju i u?ini svoje ime besmrtnim u delima umetnosti, bilo izvajanim u mermeru ili ovekove?enim u mitu i poeziji.

 

Od pamtiveka ?ovek je sanjao o životu u kome bi naprezanje uma ili miši?a bilo prekinuto zasluženim odmorom. On bi želeo da nau?i zakone prirode, tako da može da ovlada njome i iskoristi njena blaga. ?ovek je koristio prirodnu snagu životinja da bi u?inio da se ostvare njegovi snovi, a kada to ne bi zadovoljilo njegove potrebe, okretao bi se u tu svrhu svojoj sopstvenoj vrsti, lišavaju?i druge ljude njihove ljudskosti, jednostavno zato što je bio mo?niji.

 

Snovi o sre?nom i mirnom životu tako daju podsticaj da sa vlada nad drugima: sila koja izopa?uje um ?oveka. To je razlog zašto se ljudski snovi o sre?i nisu ostvarivali tokom istorije. Hedonisti?ki pogled na „sre?u“ sadrži seme nesre?e i hrani ?itav ciklus, tako da dobra vremena ra?aju loša, što povratno uzrokuje patnju i mentalni napor, koji proizvodi dobro opažanje, umerenost i izvesnu koli?inu psiholoških znanja, sve one mo?i koje služe da ponovo izgrade sre?nije uslove za život.

 

Tokom sre?nih vremena ljudi progresivno gube uvid u potrebu za refleksijom, introspekcijom, znanjima o drugima i razumevanjem za složene zakone života. Da li je vredno razmišljanje o ljudskim karakteristikama i slabostima, bilo sopstvenim ili nekog drugog? Možemo li razumeti kreativni smisao patnje koju nismo sami podneli, umesto da krenemo lakšim putem i optužimo žrtvu? Svaki suvišan mentalni napor izgleda kao besmislena borba, ako su radosti života lako dostupne. Pametan, liberalan i veseo pojedinac je dobar igra?; dalekovida osoba, koja predvi?a užasne ishode, postaje kvarilac raspoloženja i mutljivac.

 

Opažanje istine o realnom okruženju, posebno razumevanje ljudske prirode i njenih vrednosti prestaje da bude vrlina tokom takozvanih sre?nih vremena; misaoni ljudi, koji sumnjaju, bivaju proglašeni nametljivcima koji ne mogu dopustiti da dobro traje. Povratno, ovo vodi do osiromašenja u pogledu psiholoških znanja, sposobnosti da se napravi razlika izme?u karakteristika ljudske prirode i li?nosti i sposobnosti da se um kreativno oblikuje. Kult mo?i potkopava te mentalne vrednosti tako suštinski važne za održanje reda i zakona na nenasilan na?in. Boga?enje nacije ili ograni?avanje njenog psihološkog sveta se može posmatrati kao indikator da li ?e budu?nost biti dobra ili ne.

 

Tokom „dobrih“ vremena potraga za istinom postaje neugodna, jer otkriva neprijatne ?injenice. Bolje je misliti o lakšim i prijatnijim stvarima. Nesvesno uklanjanje podataka, koji jesu ili izgledaju nepodesni, postepeno prerasta u naviku i postaje obi?aj, masovno prihva?en od društva. Problem je da svaki proces mišljenja, baziran na tako okrnjenim informacijama, nikako ne može voditi do ta?nih zaklju?aka; on pre vodi do podsvesnog zamenjivanja neprijatnih sudova prijatnijim, približavaju?i se na taj na?in granicama psihopatologije.

 

Takvi periodi puni zadovoljstva za jednu grupu ljudi – ?esto utemeljeni na nepravdi nad nekim drugim ljudima ili nacijama – po?inju da guše sposobnost za individualnu i društvenu svest; podsvesni faktori preuzimaju presudnu ulogu u životu. Takva zajednica, ve? inficirana histeroidnim stanjem, posmatra svako opažanje neprijatne istine kao znak „širenja zla“. J.G. Herderov ledeni breg je potopljen u moru krivotvorenog nesvesnog; samo vrh brega je vidljiv iznad talasa života. Katastrofa ?eka iza kulisa. U takvim vremenima sposobnost za logi?ko i disciplinovano mišljenje po?inje da bledi. Kada zajednica izgubi sposobnost za psihološku razboritost i moralnu kriti?nost, proces generiranja zla je poja?an u svakom segmentu društva, bilo individualno ili makro-socijalano, dok se sve ne vrati na „loša“ vremena.

 

Mi ve? znamo da u svakoj zajednici živi izvestan procenat ljudi sa psihološkim devijacijama, izazvanim razli?itim uro?enim ili ste?enim faktorima, koji proizvode anomalije u percepciji, mišljenju i karakteru. Mnogi takvi ljudi pokušavaju da ispolje smisao svojih devijantnih života socijalnom hiperaktivnoš?u. Oni kreiraju svoje sopstvene mitove i ideologije kompenzacije i pokazuju tendenciju da egoisti?no insinuiraju drugima da je njihova sopstvena devijantna percepcija i ciljevi, koji iz nje proizilaze, superiorna.

 

Ukoliko vrednosti bezbrižnosti „dobrog života“ kroz nekoliko generacija rezultira socijalnim nedostatkom u pogledu psiholoških veština i moralne kriti?nosti, to utire put patološkim smutljivcima, podmuklim šarmerima i primitivnim varalicama da deluju i podstaknu proces stvaranja zla. Oni su suštinski faktor u njegovoj sintezi. U slede?em poglavlju nameravam da uverim ?itaoce da je u?eš?e patoloških faktora, tako potcenjeno u društvenim naukama, zajedni?ki faktor u za?etku zla.

 

Takva vremena, kojih se mnogi ljudi kasnije se?aju kao „dobrih starih vremena“, na taj na?in formiraju osnovu za kasniju tragediju zbog progresivnog opadanja morala, intelekta i li?nih vrednosti, koje stvara ere kao za vreme Raspu?ina.

 

Ovo predstavlja kratak opis uzro?nog delovanja realnosti, koji ni na koji na?in ne protivre?i teološkom poimanju smisla kauzalnosti. Loša vremena nisu samo rezultat hedonisti?ke regresije u prošlosti; ona treba da ispune istorijsku svrhu.

 

Patnja, naprezanje i mentalna aktivnost tokom vremena jada vode do progresivne, uglavnom poja?ane obnove izgubljenih vrednosti, što rezultira ljudskim progresom. Na žalost nama i dalje nedostaje dovoljno filozofsko razumevanje za ovu me?uzavisnost i teološki pogled na stvari. ?ini se da su proroci videli mnogo jasnije u svetlu zakona kreacije, nego E.S. Rusel, R. B. Brajtvejt, Dž. Samerhof i drugi koji su se bavili ovim pitanjem.

 

Kada nastanu loša vremena i ljude smlavi neumerenost zla, oni moraju da prikupe sve svoje fizi?ke i mentalne snage, da bi se borili za egzistenciju i sa?uvali zdrav razum. Potraga za nekim putem koji spašava od teško?a i opasnosti obnavlja dugo zakopane mo?i uzdržavanja. Ovakvi ljudi imaju prvobitnu nameru da se oslone na silu da bi osujetili pretnju; oni na primer mogu po?eti da izazivaju sre?u ili se priklju?iti vojsci.

 

Me?utim, sporo i tegobno oni otkrivaju prednosti koje pruža mentalni napor, pove?ano razumevanje psihološke situacije u pojedinostima, bolja diferencijacija ljudskih karaktera i li?nosti i najzad bolje poznavanje suprotne strane. Tokom takvih vremena moralnost, koju je prethodna generacija proglašavala literarnim motivima, ponovo sti?e svoju pravu i suštinsku bit i postaje cenjena zbog svoje vrednosti. Mudra osoba, sposobna da pruži pravi savet visoko je cenjena.

 

Koliko su zadivljuju?e sli?ni bili filozofi poput Sokrata i Konfu?ija, ta dva gotovo legendarna mislioca, koji su, iako gotovo savremenici, živeli na dva suprotna kraja velikog kontinenta. Obojica su živela tokom zlih, krvavih vremena i predstavili metod da se savlada zlo, posebno u pogledu opažanja zakona života i ljudske prirode. Oni su tragali za kriterijumima za moralne vrednosti unutar ljudske prirode i posmatrali znanje i razumevanje kao mo?. Ipak, oba ?oveka su slušala unutrašnji glas bez re?i kako ih upozorava nad moralnim pitanjima: „Sokrate, ne ?ini to.“ To je razlog zašto je njihovo delovanje i žrtva predstavljalo stalnu pomo? u borbi protiv zla.

 

Tokom teških i tegobnih vremena nastaju vrednosti koje najzad nadvladavaju zlo i stvaraju bolja vremena. Ova jezgrovita i precizna analiza fenomena, omogu?ena zahvaljuju?i pobedi istrošenih emocija i egoizmu samoljubivih ljudi, otvara vrata uzro?nom ponašanju, posebno u oblastima filozofije, psihologije i razmišljanja o moralu. Ukoliko su te vrednosti u potpunosti pripojene tradiciji ljudske kulture, one mogu efektivno da zaštite naciju od slede?e ere zabluda i izobli?enja. Me?utim, kolektivno pam?enje je nepostojano i posebno sklono da ukloni filozofa i njegovo delo iz svojih sadržaja, naime, njegovo vreme i mesto i ciljeve kojima je služio.

 

Kada god neka iskusna osoba prona?e trenutak relativnog mira posle teškog i bolnog napora, njen um je slobodan da razmišlja neoptere?en istrošenim emocijama i zastarelim stavovima iz prošlosti, ali potpomognut saznanjima iz prethodnih godina. Ona se tako približava objektivnom razumevanju fenomena i uvidu u trenutne uzro?ne veze, uklju?uju?i i takve koje ne mogu biti shva?ene u okviru prirodnog jezika. Ona razmišlja o ve?nom ciklusu opštih zakona, razmatraju?i zna?enje ranijih pojava koje odeljuju taj period istorije. Mi dosežemo do davnašnjih pouka, jer ih razumemo bolje; one nam olakšavaju da razumemo kako genezu, tako i kreativni zna?aj nesre?nih vremena.

 

Ciklus sre?nih, mirnih vremena je povoljan za nastanak okrnjenog pogleda na svet i porast egoizma; društvo postaje podložno progresivnoj histeriji i u kona?noj fazi, opisno poznatoj istori?arima, nastaje vreme klonulosti i pometnje - to se dešavalo milenijumima i dešava se još uvek. Uzmak pameti i li?nih karakteristika, koji karakteriše naoko sre?na vremena, varira od nacije do nacije; na taj na?in neke zemlje uspevaju da prevazi?u rezultate ovakvih kriza sa minimalnim gubicima, dok druge gube države i vlast. Geopoliti?ki faktori igraju presudnu ulogu.

 

Psihološke karakteristike ovakvih kriza nesumnjivo dovode pe?at vremena i civilizacije u pitanje, me?utim zajedni?ki imenitelj bi morao biti pogoršavanje histeri?nih uslova u zajednici. Ova devijacija, ili još bolje, formativno pomanjkanje karaktera je stalna boljka zajednice, posebno privilegovanih elita. Postojanje ekstremnih slu?ajeva, pogotovo onih okarakterisanih kao klini?kih, je izdanak društvene histerije, ?esto u korelaciji sa nekim dodatnim slu?ajevima, kao nosiocima slabijih ošte?enja na moždanoj kori. Kvantitativno i kvalitativno takve individue mogu da služe da se objasne i evoluiraju takva vremena, kao što je nagovešteno u istorijskoj „Knjizi Svetog Mihajla“. Iz perspektive istorijskog vremena bilo bi teže da se ispita regresija sposobnosti i ispravnost razmišljanja ili intenzitet „Austrijskog govora“, iako se on približava problemu na bolji i direktniji na?in.

 

Nasuprot gore pomenutoj kvalitativnoj razlici trajanje ovog vremenskog ciklusa teži da bude podjednako. Ako uzmemo da je evropska histerija dostigla vrhunac oko 1900. i da se ne ponavlja svaka dva veka, prona?i ?emo sli?ne uslove. Takvi ciklusi podjednakog trajanja mogu obuhvatiti ?itavu civilizaciju i preneti se na susedne zemlje ali ne?e pre?i okean ili prodreti u udaljene civilizacije.

 

Kada je izbio Prvi svetski rat mladi oficiri su plesali i pevali na ulicama Be?a: „Krieg, Krieg, Krieg! Es wird ein schöner Krieg...! (Rat, rat, rat! Dolazi lepi rat!). Tokom posete Gornjoj Austriji 1978. godine odlu?io sam da navratim do lokalnog župnika koji je u to vreme bio u svojim sedamdesetim godinama. Kada sam mu ispri?ao o sebi, odjednom sam shvatio da on misli kako lažem i izmišljam lepe pri?e. Podvrgao je moje izlaganje psihološkoj analizi, baziranoj na toj neoborivoj pretpostavci i pokušao da me uveri da su njegovi principi veoma uzvišeni. Prijatelj, kome sam se požalio, je bio razveseljen: „Kao psiholog, imali ste izuzetno sre?u da se susretnete sa ostacima autenti?nog „austrijskog govora“ (die österreichische Rede). Kada bismo hteli da ga simuliramo, mi mla?i ne bismo bili u stanju da Vam ga demonstriramo,.“

 

U evropskim jezicima „austrijski govor“ je postao zajedni?ki deskriptivni termin za paralogi?ki diskurs. Mnogi ljudi ga danas koriste nesvesni njegovog porekla. U sklopu maksimalnog histeri?nog intenziteta u Evropi u to vreme autenti?ni natpis je predstavljao tipi?an proizvod iskrivljenog mišljenja: podsvesna selekcija i supstitucija podataka koja vodi do hroni?nog izbegavanja teških pitanja. Na isti na?in refleksna pretpostavka da svaki govornik laže predstavlja indikaciju histeri?ne anti-kulture laganja, unutar koje re?i istinu postaje „amoralno“.

 

Period histeri?ne regresije je stvorio veliki rat i veliku revoluciju, izražen u fašizmu, Hitleru i tragediji Drugog svetskog rata. Tako?e je proizveo i makro-socijalni fenomen ?iji se devijantni karakter nadogradio na taj ciklus, maskiraju?i i uništavaju?i njegovu prirodu. Današnja Evropa je na ?elu suprotnog ekstrema te istorijske sinusne krivulje. Tako možemo pretpostaviti da ?e po?etak slede?eg veka proizvesti eru optimalnih sposobnosti i ispravnosti rasu?ivanja, uvode?i mnoge nove vrednosti u sve domene ljudskih pronalazaka i kreativnosti. Možemo tako?e pretpostaviti da ?e realisti?ko psihološko razumevanje i duhovno oboga?enje predstavljati bit te ere.

 

Sa druge strane Amerika, pogotovo SAD, je dostigla zenit po prvi put u svojoj istoriji. Sedokosi Evropljani, koji danas žive u Americi, su pogo?eni sli?noš?u izme?u ovog fenomena i onog koji je dominirao Evropom njihove mladosti. Subjektivnost koja dominira li?nim, kolektivnim i politi?kim životom, kao i podsvesna selekcija i supstitucija podataka u procesu razmišljanja osiromašuje psihološki pogled na svet i vodi do individualnog i nacionalnog egoizma. Manija poduzimanja ofanziva proizvodi neprestane odmazde, koriste?i se prenadražljivoš?u i velikom kriti?noš?u na strani drugih. To se može posmatrati analogno maniji dvoboja u Evropi onog vremena. Ljudi, dovoljno sre?ni da zauzmu poziciju višu nego neko drugi, postaju prezrivi prema onima koje smatraju inferiornima na na?in koji veoma podse?a na obi?aje u carskoj Rusiji. Na smeni stole?a, Frojdova psihologija je pala na plodno tlo u ovoj zemlji zbog sli?nosti društvenih i psiholoških uslova.

 

Psihološki uzmak u Americi povla?i u svom bu?enju umanjenu društveno profesionalnu adaptaciju ljudi te zemlje, vode?i do rasipanja ljudskih talenata i urušavanja društvene strukture. Ako bi trebalo prora?unati srazmerni indeks adaptacije u toj zemlji, kako je to preporu?eno u prethodnom poglavlju, on bi verovatno bio manji nego kod ogromne ve?ine slobodnih i civilizovanih nacija, a verovatno niži nego kod nekih zemalja koje su izgubile slobodu.

 

Visoko talentovani pojedinac u SAD otkriva da je ?ak i teže da prokr?i svoj put do samo-realizacije i kreativne pozicije u društvenom smislu. Univerziteti, politika i biznis sve ?eš?e demonstriraju ujedinjeni front relativno netalentovanih i ?ak nekompetentnih osoba. Re? „suviše kvalifikovan“ se sve više i ?eš?e ?uje. Takvi „suviše kvalifikovani“ pojedinci ?e se najzad sakriti u nekoj dotiranoj laboratoriji, gde ?e im biti dopušteno da steknu Nobelovu nagradu pod uslovom da ne u?ine ništa istinski korisno. U me?uvremenu, zemlja pati zbog nedostatka inspirativne uloge visoko darovitih pojedinaca.

 

Usled toga Amerika guši progres u svim segmentima društva, od kulture do tehnologije i ekonomije, ne isklju?uju?i politi?ku nekompetentnost. Drugi problemi, koji se nadovezuju na to, egoisti?na nesposobnost da se razumeju drugi ljudi i nacije, vode do politi?kog terora i traženja žrtvenog jarca. Stiskanje ko?nice evolucije politi?kih struktura i društvenih institucija pove?ava administrativnu inerciju i nezadovoljstvo njenih žrtvi.

 

Treba da shvatimo da se najdramati?nije društvene neda?e i tenzije javljaju deset godina posle prvih vidljivih indikacija pojave psihološke krize. Budu?i nastavak, one predstavljaju zadocnelu reakciju na ove uzroke ili su stimulisane istim psihološkim pokreta?kim procesom. Vreme za efektivne kontra-mere je ve?inom limitirano.

 

Da li je Evropi dodeljena uloga da posmatra Ameriku, koja pati od iste bolesti kojima je i sama podlegala toliko puta u svojoj istoriji? Da li je ameri?ki ose?aj superiornosti u odnosu na Evropu proistekao iz tih prošlih doga?aja i njihovih nehumanih i tragi?nih rezultata. Ako da, da li je takav stav nešto više od bezopasnog anahronizma? Bilo bi najkorisnije kada bi evropske nacije iskoristile prednosti svojih istorijskih iskustava i modernijeg psihološkog znanja, kako bi efektivnije pomogle Americi.

 

Isto?na Centralna Evropa, sada pod sovjetskom dominacijom, se pridružuje evropskom ciklusu, iako sa izvesnim zakašnjenjem; isto se odnosi i na sovjetsku imperiju, posebno na evropski deo. Me?utim, istraživanje tih promena i njihovo izolovanje od dramati?nog fenomena umanjuje mogu?nosti za opservaciju, ?ak iako je to samo pitanje metodologije. Ipak, ?ak i tada u najširim slojevima postoji progresivni rast otpora u vidu regenerativne mo?i zdravog razuma. Godinu za godinom dominantan sistem se ose?a sve slabijim nao?igled te organske transformacije. Dodajmo tome i fenomen, koji Zapad smatra potpuno nerazumljivim i o kome ?e šire biti re?i: naime, porast specifi?nih, prakti?nih znanja o realnosti vladanja unutar zemalja ?iji su režimi sli?ni. Takav proces bi, u kona?noj analizi, trebalo da proizvede zaoštravanje situacije, iako se to verovatno ne?e završiti krvavom kontra-revolucijom.

 

Pitanje se name?e samo po sebi: da li ?e ikada do?i vreme da se taj ciklus, unutar koga se nacije ose?aju bespomo?nim, ikada nadvlada? Da li su države u stanju da permanentno održe svoje kreativne i kriti?ne aktivnosti na konstantno visokom nivou? U našoj eri ima mnogo iznimnih momenata; naš današnji magbetski vešti?iji kotao sadrži ne samo otrovne sastojke, ve? i progres i razumevanje ljudskosti, kakvo nije vi?eno tokom milenijuma.

 

Poneki ekonomisti isti?u da je ljudskost stvorila mo?nog slugu u vidu elektri?ne energije i da je rat, osvajanje i porobljavanje drugih zemalja postalo u velikoj meri neprofitabilno na duži rok. Na žalost, kao što ?emo videti kasnije u ovom delu, nacije mogu biti gurnute u ekonomski iracionalne želje i aktivnosti metodima, ?iji su motivi meta-ekonomski. To je razlog zašto je prevazilaženje tih drugih razloga i fenomena, koji pospešuju porast zla, težak, mada dostižan zadatak. Mežutim, da bismo ga savladali moramo razumeti prirodu i dinamiku pomenutog fenomena: stari princip medicine koji ?u iznova i iznova ponoviti je: „Ignota, nulla curatio morbi“.

 

Jedan od rezultata moderne nauke, koji doprinosi uništenju ovog ve?nog zla, je razvoj sistema komunikacije, koji je umrežio naš globus u veliko „selo“. Vremenski ciklusi, koji su ovde predstavljeni, se razvijaju gotovo nezavisno u razli?itim civilizacijama na razli?itim geografskim lokacijama. Te faze niti su bile niti jesu sinhronizovane. Možemo pretpostaviti da ameri?ka faza leži 80 godina posle evropske. Kada svet postane struktura sa unutrašnjom povezanoš?u sa stanovišta komunikacije, tada ?e informacije i novosti, razli?iti društveni sadržaji i mišljenja, uslovljeni razli?itim fazama pomenutih ciklusa, inter alia, pote?i preko svih granica i sigurnosnih sistema. To može usloviti pritisak koji ?e promeniti uzro?ne povezanosti. Na ovaj na?in ?e nastati mnogo fleksibilnija psihološka situacija koja ?e pove?ati mogu?nosti za usmerenu akciju, baziranu na razumevanju ovog fenomena.

 

Istovremeno, nasuprot mnogim teško?ama nau?ne, društvene i politi?ke prirode, vidimo razvoj novog sklopa faktora, koji ?e potpomo?i oslobo?enje ?oveka od neshvatljivog istorijskog kauzaliteta. Razvoj nauke, ?iji je kona?ni cilj bolje razumevanje ?oveka i zakona društvenog života, bi dugoro?no mogao da doprinese da javno mnenje prihvati suštinsko znanje o ?ovekovoj prirodi i razvoju ?ovekove li?nosti, koje bi omogu?ilo kontrolisanje opasnih procesa. U ovu svrhu bi bili potrebni neki oblici me?unarodne saradnje i supervizije.

 

Razvoj ljudske li?nosti i njene sposobnosti za adekvatno razmišljanje i precizno razumevanje celine iziskuje odre?eni stepen rizika i zahteva prevazilaženje konformisti?ke tromosti i primenu rezultata specijalnog nau?nog rada, pod uslovima sasvim druga?ijim od onih pod kojima smo odrasli.

 

Pod takvim uslovima ?e egoisti?na li?nost, navikla na konforno, uzano okruženje, na sujeverno razmišljanje i nekontrolisanu emocionalnost, iskusiti mnoge blagotvorne promene koje se ne mogu zameniti ne?im drugim. Posebno promenjene okolnosti ?e prouzrokovati da takva osoba po?ne da raš?lanjuje, ulažu?i na taj na?in intelektualne i kognitivne napore i moralnu refleksiju.

 

Primer takvog iskustvenog programa je Ameri?ki mirovni korpus. Mladi ljudi putuju u mnoge siromašne zemlje u razvoju da bi tamo živeli i radili, ?esto pod primitivnim uslovima. Oni u?e da razumeju druge nacije i obi?aje i njihov egoizam opada. Na taj na?in oni gube mnoge karakteristi?ne nedostatke modernog ameri?kog karaktera.

 

Kada pokušavamo da prevazi?emo nešto, ?ije je poreklo prekriveno velom misterije kroz izmaglice nesaznatljive prošlosti, ?esto se ose?amo kao da uvek iznova vodimo bitku sa vetrenja?ama istorije. Me?utim, kona?ni cilj takvog napora je mogu?nost da nas objektivno razumevanje ljudske prirode i njenih ve?nih slabosti, kao i razultat transformacije društvene psihologije, može osposobiti da delujemo protiv ili da predupredimo destruktivne i tragi?ne rezultate, koji ponekad ne leže daleko u budu?nosti.

 

Naše vreme je izuzetno i današnja patnja pospešuje bolje razumevanje nego što je to bio slu?aj u prethodnim vekovima. To razumevanje i znanje se bolje uklapa u ukupnu sliku, budu?i da je bazirano na objektivnim ?injenicama. Takav pogled postaje realisti?an, dok ljudi i problemi sazrevaju u akciji. Ova akcija ne treba da bude ograni?ena na teoretska razmišljanja, ve? pre da pomiri organizaciju i formu.

 

Da bi se to postiglo razmotri?emo odre?ena pitanja i skicirati novu nau?nu disciplinu koja ?e izu?avati zlo, otkrivaju?i njegove faktore i geneze, nedovoljno shva?ene karakteristike i slabe ta?ke, da bi se naglasile nove mogu?nosti delovanja protiv uzroka ljudske patnje.

stranica

IV PONEROLOGIJA
 

Još od davnih vremena, filozofi i religiozni mislioci koji su pripadali razli?itim kulturama, bavili su se pitanjima moralnih vrijednosti, pokušavaju?i da na?u odgovor na pitanje šta je dobro. Oni su opisivali vrline ljudskog karaktera i zagovarali da bi ih svi ljudi trebali ste?i. Stvorili su bogato naslje?e koje je sadržavalo vjekovna iskustva i reflekcije. I pored o?iglednih razlika u kulturi i pristupima, iako su radili u razli?itim vremenskim periodima i na razli?itim mjestima, filozofi su došli do zaprepaš?uju?e sli?nih zaklju?aka vezanih za ljudsku prirodu. To nam pokazuje da sve što je vrijedno, uslovljeno i proisti?e iz zakona prirode i njihovog djelovanja na individualna ljudska bi?a i društvene zajednice.

Jednako je interesantno vidjeti kako je relativno malo re?eno o drugoj strani nov?i?a: prirodi, uzrocima i porijeklu zla. Ove stvari su obi?no sakrivene iza generalizovanih zaklju?aka i zaogrnute velom tajni. Ovakvo stanje stvari se djelimi?no može pripisati društvenim uslovima i istorijskim okolnostima pod kojim su ovi mislioci radili: njihov rad je mogao biti djelimi?no diktiran li?nom sudbinom, ukorijenjenom tradicijom ili ?ak licemjerjem. Poslije svega, pravda i vrlina su suprotnost sili i perverziji: isto važi za istinoljubivost u odnosu na lažljivost, kao što je zdravlje u suprotnosti sa boleš?u. Tako?e je mogu?e da je ono što su oni rekli o pravoj prirodi zla kasnije sakriveno pod uticajem istih tih sila koje su oni namjeravali razotkriti.

Karakter i porijeklo zla su tako ostali sakriveni u tajnim sjenkama i ostavljeni literaturi da se bavi njima jednim jako izražajnim jezikom. Ali, ma koliko taj jezik literature bio izražajan, on nikad ne doseže istinske korijene te pojave. Uvijek ostaje odre?eni saznajni prostor kao neka neistražena prašuma moralnih pitanja koja se opire razumijevanju i filozofskim generalizacijama.

Filozofi današnjeg vremena razvijaju?i meta-etiku pokušavaju da se proguraju kroz elasti?ni prostor koji vodi ka analizi jezika etike, doprinose?i kamen?i?e za sklapanje jednog mozaika koji ?e pomo?i u eliminisanju nesavršenosti i navika prirodnog konceptualnog jezika.

Istraživanje ovih uvijek misterioznih fenomena je jako privla?no za nau?nika.

Istovremeno, aktivni prakti?ari u društvenom životu i obi?ni ljudi koji traže svoj put su ograni?eni svojim povjerenjem u odre?ene autoritete. Vje?ita iskušenja kao što je nipodaštavanje nedovoljno dokazanih moralnih vrijednosti ili nekriti?ko prihvatanje naivnog ?ovjekovog poštovanja prema njima, nemaju adekvatnu protivtežu u racionalnom razumijevanju realnosti.

Kada bi se doktori ponašali kao eti?ari tj. kada bi oni fenomene relativno ne-estetskih bolesti odlagali u sjenku svog li?nog iskustva zato što su prvenstveno zainteresovani za prou?avanje pitanja fizi?ke i mentalne higijene, ne bi bilo ni današnje moderne medicine. ?ak bi i korijeni nauke o zdravlju bili sakriveni u sli?nim sjenkama. Uprkos ?injenici da je od samih po?etaka teorija higijene povezana sa medicinom, doktori su bili u pravu kad su prou?avali bolest iznad svega. Oni su rizikovali sopstveno zdravlje i žrtvovali se da bi otkrili uzroke, biološke osobine bolesti i da bi, nakon toga, razumjeli dinamiku toka bolesti. Razumijevanje prirode bolesti i na?ina njenog razvijanja omogu?ava iznalaženje odre?enih metoda za njeno lije?enje.

***

Kad su prou?avali sposobnost organizma da se brani od bolesti, nau?nici su pronašli vakcine, koje omogu?avaju organizmu da postane otporan na neku bolest bez potrebe da pro?e kroz nju, u njenoj potpunoj manifestaciji. Zahvaljuju?i tome, medicina pobje?uje i preventira fenomene koji se po svom opsegu i aktivnosti, tako?e mogu smatrati jednom vrstom zla.

Tako se pojavljuje pitanje: zar ne bi neki sli?an modus operandi mogao biti korišten za prou?avanje uzroka i geneze nekih drugih vrsta zla koja šibaju ljudske individue, porodice i društva, uprkos ?injenici što se to može ?initi mnogo uvredljivijim za naša moralna osje?anja, nego što je slu?aj s bolestima? Iskustvo je podu?ilo pisca ove knjige da je zlo po svojoj prirodi sli?no bolesti, mada je ono možda kompleksnije i nedoku?ivije za naš razum. Njegova geneza otkriva mnoge faktore, patološke, pogotovo psihopatloške, po svom karakteru, ?iju su suštinu medicina i psihologija ve? prou?avale, a ?ije razumijevanje zahtijeva dalja istraživanja na tim podru?jima.

Paralelno jednom tradicionalnom pristupu, problemi koji se obi?no smatraju moralnim, tako?e se mogu tretirati na bazi podataka dobijenih od strane biologije, medicine i psihologije, jer su faktori te vrste istovremeno svuda prisutni kao jedna cjelina.

Iskustvo nas u?i da razumijevanje suštine i postanka zla generalno proisti?e uz pomo? korištenja podataka iz tih podru?ja. Sama filozofska reflekcija nije dovoljna. Filozofska misao možda jeste za?ela sve nau?ne discipline, ali te druge nau?ne discipline nisu sazrele sve dok nisu postale nezavisne, na bazi detaljnih podataka i veza s drugim disciplinama koje su tako?e obezbje?ivale takve podatke. Ohrabren ?esto "slu?ajnim" otkri?ima tih prirodnih aspekata zla, pisac je imitirao medicinsku metodologiju; kao klini?ki psiholog i medicinski saradnik, on je ionako imao jednu takvu tendenciju. Kao što je to slu?aj s doktorima i bolestima, on je preuzeo rizik bliskog kontakta sa zlom i pretrpjeo je odre?ene posljedice. Njegov cilj je bio da osigura mogu?nosti za razumijevanje prirode zla, njegovih etioloških faktora, kao i da prati njegovu patodinamiku. Najnovija zbivanja u biologiji, medicini i psihologiji otvorila su toliko mnogo avenija, tako da se gorenavedeni pristup ispostavio ne samo kao jedini mogu?, nego i kao izvanredno plodan. Li?no iskustvo i rafinirane metode klini?ke psihologije dozoljavali su donošenje sve ispravnijih zaklju?aka. Tu je bio i jedan veliki problem: nedovoljno podataka, pogotovo iz podru?ja nauke o psihopatijama. Taj problem je morao biti savladan na temelju mojih li?nih istraživanja. Taj nedostatak je bio izazvan usljed zapostavljanja tog podru?ja, teoretskih poteško?a s kojima su se nau?nici susretali, kao i nepopularne prirode tih problema. Ovaj rad uopšte, a ovo poglavlje pogotovo, sadrži i upute na one dijelove istraživa?kog rada koji su bili sprije?eni da se objave, kao i one koje pisac nije želio da objavi iz razloga li?ne bezbjednosti. Na žalost, sada je dosta toga izgubljeno a starost mi ne dozovoljava da pokušam to da povratim. Nadam se da ?e moji opisi, opservacije i iskustvo, koje sam ovdje kondenzirao iz moje memorije, obezbijediti platformu za jedan novi napor da se do?e do podataka koji su potrebni da se ponovo potvrdi ono što je onda potvr?eno. I pored toga, na osnovu mog li?nog rada kao i rada drugih u tim prošlim tragi?nim vremenima, uzdigla se jedna nova disciplina koja je postala naš svjetionik; dva gr?ka monaha, filologa, nazvali su je – "PONEROLOGIJA," na osnovu gr?ke rije?i:

poneros = zlo. Tako je proces geneze zla, u skladu s tim, nazvan "ponerogeneza." Nadam se da ?e ovi skromni po?etci izrasti u nešto što ?e nam omogu?iti da savladamo zlo uz pomo? razumijevanja njegove prirode, uzroka i razvoja.

~~~

Izme?u 5000 psihoti?nih, neuroti?nih, i zdravih pacijenata, autor knjige je izabrao 384 odrasle osobe koje su se ponašale na na?in na koji su ozbiljno povre?ivali druge. Oni su dolazili iz svih krugova poljskog društva, mada ve?inom iz velikih industrijskih centara koji su se odlikovali lošim radnim uslovima i znatnim zaga?enjem zraka. Predstavljali su raznovrsna moralna, drusštvena i politi?ka stanovišta. Oko 30 njih je bilo osu?ivano, a kazne su ?esto bile previše stroge. Nakon što su bili oslobod?eni iz zatvora, ti ljudi su ponovo pokušavali da se prilagode društvenom životu što im je davalo tendenciju da budu iskreni prema meni – psihologu.

Drugi su izbjegli kaznjavanje; a neki su povre?ivali svoje drugare na na?ine koji nisu kažnjivi u pravnoj praksi. Neki su bili zašti?eni politi?kim sistemom koji je sam po sebi bio jedan ponerogeni?ni derivat. Pisac ove knjige je imao i tu prednost da razgovara s osobama ?ije su neuroze bile izazvane usljed nepravdi koje su one doživljavale.

Svi gore pomenuti ljudi su bili podvrgnuti jednoj detaljnoj anamnezi (istraživanje istorije bolesti, prim. prev.) kako bi se utvrdile njihove cjelokupne mentalne sposobnosti, a odatle i postojanje mogu?ih ošte?enja moždanog tkiva, kao i odre?ivanje njihovih me?usobnih veza.

[Moje procedure su bile sli?ne onima koje su se koristile u Velikoj Britaniji, za razliku od ameri?kih verzija. Uz to sam koristio i dva testa: jedan je bio stari britanski test sposobnosti koji je bio prilago?en za klini?ke svrhe. Drugog sam ja sam usavršio. Na žalost, kad su me protjerali iz Poljske, bilo je nemogu?e da prenesem bilo koje od mnogih rezultata drugim psiholozima, zato što su mi bili oduzeti svi moji nau?ni radovi, zajedno sa skoro svom ostalom imovinom.]

Druge metode su tako?e bile korištene u skladu s pacijentovim stvarnim potrebama kako bi se sklopila jedna dovoljno ispravna slika njegovog psihi?kog stanja. U ve?ini tih slu?ajeva autoru su bili dostupni rezultati medicinskih pregleda i laboratorijskih testova koji su bili napravljeni u medicinskim ustanovama.

Psiholog može skupiti mnogo vrijednih opservacija kao što su ove koje su korištene u ovom radu, kad je on sam podvrgnut zlostavljanju, ukoliko njegov kognitivni interes nadvlada njegove prirodne ljudske emotivne reakcije. Ukoliko ne, on onda mora koristiti svoje profesionalne vještine kako bi prvo sebe spasio. Autoru nikada nije nedostajalo takvih prilika jer je njegova nesretna zemlja obilovala primjerima ljudske nepravde kojoj je on sam bio podvrgavan u mnogo navrata.

Analiza njihovih li?nosti i geneze njihovog ponašanja otkrila je da samo 14 do 16 posto onih koji povre?uju druge nije pokazivalo nikakve psihopatološke faktore koji bi mogli uticati na njihovo ponašanje. U vezi s ovom statistikom moramo naglasiti da ovo psihologovo neutvr?ivanje tih faktora, ne dokazuje i da oni nisu postojali. Kod zna?ajnog dijela ove grupe slu?ajeva, nedostatak dokaza bio je donekle rezultat nedostatka mogu?nosti za detaljnije ispitivanje pacijenata, nedostatnosti metoda za testiranje, kao i nedostatka potrebne vještine kod istražitelja. Tako se prirodna realnost ?inila u principu druga?ijom od svakodnevnih stanovišta, koje tuma?e zlo na jedan moraliziraju?i na?in, kao i od pravne prakse, koja samo u jednom malom broju slu?ajeva dosu?uje smanjenje kazne na bazi uzimanja u obzir patoloških karakteristika nekog kriminalca.

Mi ?esto možemo rezonovati na bazi ekskluzivnih hipoteza, npr. zamišljati šta bi se dogodilo da porijeklo nekog posebnog pogrešnog ponašanja nije imalo neku patološku komponentu. Onda obi?no do?emo do zaklju?ka da se taj akt ne bi dogodio ili zbog toga što je patološki faktor sprije?io njegovu pojavu ili je on postao glavna komponenta u njegovom nastanku. Ta hipoteza tako, sama po sebi, sugeriše da su takvi faktori obi?no aktivni u genezi zla. Ubje?enje da patološki faktori generalno u?estvuju u ponerogeni?nim procesima ?ini se još vjerovatnijim ako tako?e uzmemo u obzir i ubje?enje mnogih u?enjaka na polju etike, da zlo u ovom svijetu predstavlja jednu vrstu mreže ili kontinuuma uzajamnog kondicioniranja.

Unutar te ispreletene strukture, jedna vrsta zla hrani i otvara vrata drugima, bez obzira na individualne ili doktrinarne motivacije. To ne poštuje granice individualnih slu?ajeva, društvenih grupa ili nacija. Kako su patološki faktori prisutni unutar sinteze ve?ine slu?ajeva zla, oni su tako?e prisutni i u toj neprekidnoj sredini ili kontiniumu.

Dalja razmatranja tako dobivenih opservacija uzimala su u obzir samo jedan dio gorenavedenih raznolikih slu?ajeva, pogotovo one koji nisu proizvodili sumnju sudaraju?i se sa prirodnim moralnim stanovištima, i one koji nisu pokazivali prakti?ne teško?e za dalje analize (kao nemanje daljeg kontakta sa pacijentom).

Statisti?ki pristup je obezbjedio samo generalne norme. Intuitivna penetracija svakog individualnog problema i sli?na sinteza cjeline, ispostavila se kao najproduktivnija metoda na tom podru?ju. Uloga patoloških faktora u procesu porijekla zla može biti odigrana od strane bilo kojeg poznatog ili još uvijek nedovoljno istraženog psihopatološkog fenomena, kao i od strane nekih patoloških elemenata koje medicinska praksa ne svrstava pod psihopatologiju. Me?utim, njihova aktivnost u ponerogeni?nom procesu je zavisna od karakteristika koje su druga?ije od o?iglednosti i inteziteta stanja. Upravo suprotno, najve?a ponerogeni?na aktivnost se postiže patološkim faktorima jednog inteziteta koji generalno dozvoljava njihovo otkrivanje uz pomo? klini?kih metoda, iako oni još uvijek nisu smatrani patološkim po mišljenju društvene okoline. Takav jedan faktor može prikriveno ograni?iti sposobnost njegovog nosioca za kontrolu ponašanja, ili uticati na druge osobe, traumatiziraju?i njihove psihe, fasciniraju?i ih, navode?i njihove li?nosti da se nepravilno razvijaju, ili izazivaju?i osvetni?ke emocije ili žudnju za kažnjavanjem.

Jedno moralisti?ko tuma?enje takvih agenata i njihove zaostavštine djeluje protiv sposobnosti ?ovje?anstva da vidi uzroke zla i da se koristi zdravim razumom u borbi protiv njega. To je razlog zašto identifikacija takvih patoloških faktora i otkrivanje njihovih aktivnosti ?esto može ugušiti ponerološke djelatnosti. U procesu postanka zla, patološki faktori mogu djelovati iz unutrašnjosti jedne individue koja je po?inila štetno djelo; takva aktivnost se relativno lako može utvrditi od strane javnog mnenja ili pravosu?a. Mnogo rje?e se obra?a pažnja na to kako vanjski uticaji koje emituju njihovi nosioci, djeluju na individue ili grupe. Takvi uticaji, me?utim, igraju zna?ajnu ulogu u sveopštoj genezi zla. Da bi ti uticaji bili aktivni, patološke karakteristike koje su u pitanju, moraju biti interpretirane na moralisti?ki na?in, tj. druga?ije od njihove istinske prirode. Postoje mnoge mogu?nosti za takve aktivnosti. Hajde da, u ovom momentu, nazna?imo one koje su najštetnije.

Svaki ?ovjek u svom životnom vijeku a posebno za vrijeme djetinjstva, asimilira psihološki materijal od drugih kroz mentalnu rezonanciju, identifikaciju, imitaciju i druge komunikativne na?ine, transformiraju?i ih za izgradnju svoje vlastite li?nosti i pogleda na svijet. Ako je takav materijal kontaminiran patološkim faktorima i deformitetima, razvoj li?nosti ?e tako?e biti deformisan. Proizvod toga ?e biti jedna osoba koja nije stanju pravilno da razumije ni sebe ni druge, normalne ljudske odnose i moral; ona ?e se razviti u jednu li?nost koja ?e ?initi zla djela uz veoma slab osje?aj da griješi. Da li je ona stvarno kriva?

?ovjekova vijekovima stara moralna slabost i nedostatna inteligencija, ispravno rezonovanje i znanje u kombinaciji sa aktivnostima razovrsnih patoloških faktora, stvaraju jednu kompleksnu mrežu uzro?nosti koja ?esto sadrži i povratnu spregu ili zatvorene uzro?ne strukture. Prakti?no govore?i, uzrok i posljedica su ?esto široko razdvojeni u vremenu, što otežava pra?enje njihovih veza. Ukoliko je obim naših opservacija dovoljno širok, onda ponerogeni?ni procesi podsje?aju na kompleksne hemijske sinteze, gdje modifikovanje jednog jedinog faktora uzrokuje promjene u cijelom procesu. Botani?arima je poznat zakon minimuma, gdje je rast biljke ograni?en koli?inom onog sastojka koji je deficitaran u zemlji. Sli?no tome, eliminacija (ili bar, ograni?avanje) aktivnosti jednog od gorepomenutih faktora, ili nedostataka, može prouzrokovati odgovaraju?u redukciju u cjelom procesu geneze zla.

Moralisti nas ve? vijekovima savjetuju da razvijamo etiku i ljudske vrijednosti; oni se nalaze u potrazi za ispravnim intelektualnim kriterijumima. Oni tako?e poštuju ispravnost rezonovanja, ?iji se zna?aj na tom podru?ju ne može dovoditi u pitanje. Me?utim, uprkos svim njihovim naporima, oni nisu bili u stanju da nadvladaju mnoge vrste zla koje vijekovima mu?e ?ovje?anstvo i koje se u današnjim vremenima pove?avaju do nezamislivih proporcija.

Ponerolog ni u kom slu?aju ne želi da umanji ulogu moralnih vrijednosti i znanja na tom podru?ju; on bi radije da podupre to sa jednim, zasada potcjenjenim nau?nim znajem, da bi se zaokružila cijela slika, kako bi se sve to bolje prilagodilo realnosti, te se tako omogu?ila i jedna efikasija akcija na moralnom, psihološkom, društvenom i politi?kom planu. Ta nova disciplina je tako primarno zainteresovana za ulogu patoloških faktora u porijeklu zla, pogotovo zato što bi jedna svjesna kontrola i nadzor nad njima, na nau?nom, socijalnom i individualnom nivou, mogli efikasno da uguše ili razoružaju te procese.

Nešto što je stolje?ima bilo nemogu?e, sada je postalo izvodljivo u praksi. Metodološka oplemenjenja zavise od daljeg napretka u prikupljanju detaljnih podataka i ubje?enja u korisnost takvog ponašanja. Na primjer, u toku psihoterapije mi možemo informisati jednog pacijenta da u genezi njegove li?nosti i ponašanja nalazimo rezultate uticaja druge osobe, koja pokazuje psihopatološke karakteristike.

Takva jedna naša intervencija ?e biti bolna za pacijenta što ?e tražiti od nas da postupamo takti?no i znala?ki. Me?utim, kao rezultat te interakcije, pacijent ?e razviti jednu vrstu samo-analize koja ?e ga osloboditi od posljedica tih uticaja i omogu?iti mu da napravi odre?enu kriti?ku distancu kad ima posla s faktorima koji su sli?ne prirode. Rehabilitacija ?e zavisti od poboljšanja njegove sposobnosti za razumijevanje sebe i drugih. Zahvaljuju?i tome, on ?e biti u stanju da savladava svoje unutrašnje i intepersonalne poteško?e mnogo lakše i da izbjegava one greške koje mogu povrijediti njega, kao i one u njegovoj neposrednoj okolini.

 

Patološki faktori

Sada ?emo pokušati da napravimo jedan koncizan opis nekih primjera onih patoloških faktora koji su se pokazali kao najaktivniji u ponerogeni?nim procesima. Umjesto nekih zamornih statisti?kih tablica, ovi primjeri su izabrani na osnovu autorovog vlastitog iskustva, te se tako mogu razlikovati od procjena nekih drugih specijalista. Mnogo toga zavisi od specifi?ne situacije. Jedan manji dio statisti?kih podataka u vezi ovih fenomena posu?en je iz drugih nau?nih izvora, a u nekim slu?ajevima se radi o približnim procjenama dobijenim u uslovima koji nisu dozvoljavali razvoj jednog cjelovitijeg nau?nog fronta. Opet, molim ?itaoca da uzme u obzir uslove pod kojima je autor radio, kao i mjesto i vrijeme.

Neke istorijske li?nosti ?e tako?e biti pomenute a tu se radi o ljudima ?ije su patološke karakteristike doprinjele procesu geneze zla u jednom širem društvenom obimu, utiskuju?i svoj žig na sudbinu nacija. Ustanovljavanje dijagnoze ljudima ?ije su psihi?ke anomalije i bolesti umrle zajedno s njima, nije lagan zadatak. Rezultati takvih klini?kih analiza su podložni diskusiji, ?ak i od strane ljudi koji nemaju dovoljno znanja i iskustva na tom podru?ju, samo zato što prepoznavanje takvog jednog stanja svijesti ne odgovara njihovom istorijskom ili literarnom na?inu razmišljanja. S obzirom da se to mahom ?ini na osnovu zaostavštine prirodnog i ?esto moraliziraju?eg jezika, ja mogu jedino da naglasim da sam uvijek zasnivao moje nalaze na uporedbi podataka ste?enih uz pomo? mnogobrojnih opservacija koje su sprovo?ene prilikom prou?avanja mnogih sli?nih pacijenata uz pomo? objektivnih metoda iz savremene klini?ke psihologije. Tako sam ovdje zauzeo jedan kriti?ki prilaz, koliko je god to bilo mogu?e. Pored toga, mišljenja specijalista koji su do svojih rezultata došli na sli?an na?in, tako?e ?e biti od velike vrijednosti.

 

Ste?ene devijacije

Sposobnosti moždanog tkiva za regeneraciju su vrlo ograni?ene; ukoliko je ošte?eno i promena se kasnije izle?i, zapo?inje proces rehabilitacije, tokom koga susedno zdravo tkivo preuzima funkciju ošte?enog dela. Ova zamena nikada nije savršena; tako se neki nedostaci u pogledu sposobnosti i adekvatnosti psiholoških procesa mogu otkriti odgovaraju?im testovima ?ak i u slu?aju veoma malih ošte?enja. Specijalisti su svesni razli?itih uzroka za?etka ovog ošte?enja, uklju?uju?i traumu i infekcije. Ovde treba ukazati da psihološke posledice ovakvih promena, kao što možemo uo?iti mnogo godina kasnije, u mnogo ve?oj meri zavise od mesta ošte?enja, da li na površini ili unutar moždane mase, nego od uzroka koji ih je izazvao. Svojstva tih posledica tako?e zavise od toga, kada su se one javile u životu osobe. Ošte?enja, koja su se javila prenatalno ili u ranom detinjstvu, imaju mnogo aktivnije delovanje s obzirom na patološke efekte u ponerogeni?nim procesima nego ona koja su nastala kasnije.

U društvima sa razvijenom medicinskom negom nalazimo kod dece u nižim razredima osnovne škole (ukoliko testovi mogu da se sprovedu) 5 – 7 procenata one koja su pretrpela ošte?enje moždanog tkiva, što je uzrokovalo izvesne teško?e u obrazovanju ili ponašanju. Ovaj procenat se pove?ava sa uzrastom. Moderna medicinska nega je doprinela kvantitativnom smanjenju takvih fenomena, ali u relativno necivilizovanim zemljama i ranije tokom istorije indikacije ošte?enja, uzrokovanih ovakvim promenama jesu i bile su mnogo u?estalije.

Epilepsija i njene mnoge varijacije predstavljaju najstariju poznatu posledicu ovakve ozlede; uo?ena je kod relativno malog broja ljudi koji pate od ovog ošte?enja. Istraživa?i ove materije su manje ili više saglasni u uverenju da su Julije Cezar i kasnije Napoleon Bonaparta imali epilepti?ne napade. To su verovatno bili primeri vegetativne epilepsije, uzrokovane ozledom duboko u mozgu, blizu vegetativnih centara. Ova vrsta ne uzrokuje kasniju slaboumnost. Opseg u kome su ta skrivena oboljenja imala negativan uticaj na njihove karaktere i donošenje odluka od istorijske važnosti, ili igrala ponerogeni?nu ulogu, bi moglo da bude predmet posebne studije i evaluacija od velike koristi. Me?utim, u najve?em broju slu?ajeva epilepsija je vidljiva bolest što ograni?ava njenu ulogu u ponerogeni?nom procesu.

Kod mnogo ve?eg broja obolelih od ošte?enja moždanog tkiva negativna deformacija njihovih karaktera raste tokom vremena. Ono daje raznoliku mentalnu sliku, u zavisnosti od svojstava i lokaliteta tih promena, vremena njihovog nastanka i životnih uslova pojedinca posle njihove pojave. Nazva?emo ovaj poreme?aje karaktera karakteropatije. Neke karakteropatije igraju istaknutu ulogu u procesima geneze zla. Ovde ?emo dati karakteristike onih najaktivnijih.

Karakteropatije pokazuju izvestan sli?an kvalitet, ukoliko klini?ka slika nije zamagljena istovremenim postojanjem drugih mentalnih anomalija (uglavnom nasle?enih), koje se nekad javlja u praksi. To pogotovo postaje evidentno pri instinktivnim i afektivnim odgovorima, koji su prirodni iako ?esto nedovoljno kontrolisani. Iskustvo ljudi sa ovakvim anomalijama se uve?ava unutar sveta normalnih ljudi, kome pripadaju po svojoj prirodi. Na taj na?in njihov razli?it na?in mišljenja, njihova emocionalna nasilnost i njihov egoizam relativno lako nalaze put do umova drugih ljudi i oni se posmatraju unutar kategorija svakodnevnog sveta. Ovakvo ponašanje osobe sa ovim karakternim poreme?ajima traumatizuje umove i ose?anja normalnih ljudi, progresivno smanjuju?i sposobnost normalne osobe da koristi zdrav razum. Uprkos svom otporu žrtve karakteropate usvajaju krute obrasce patološkog mišljenja i doživljavanja realnosti. Ako su žrtve mladi ljudi, rezultat je da se osoba razvija na neprirodan na?in koji vodi do njenog deformisanja. Karakteropate i njihove žrtve tako predstavljaju patološke faktore, koji svojom skrivenom aktivnoš?u lako prouzrokuju nove faze u ve?noj genezi zla, otvaraju?i vrata aktiviranju drugih faktora koji odmah zatim preuzimaju glavnu ulogu.

Relativno dobro dokumentovan primer ovakvog uticaja karakteropatske li?nosti na makro-socijalnoj skali je poslednji nema?ki car, Vilhelm II. (Najstariji unuk kraljice Viktorije, Vilhelm, simbolizovao je svoju eru i skorojevi?ke aspekte nema?ke imperije. Car je pretrpeo povredu prilikom ro?enja, zbog koje mu je leva ruka bila paralizovana i neupotrebljiva. Tvrdilo se da se oporavio od ovog hendikepa, ali je napor da se to uradi ostavio traga i uprkos naporima njegovih roditelja da mu pruže liberalno obrazovanje, princ je bio okupiran verskim misticizmom, militarizmom, anti-semitizmom i glorofikacijom politi?ke mo?i. Neki su tvrdili da je njegova li?nost ispoljavala simptome narcisti?kog poreme?aja li?nosti. Bombasti?an, sujetan, osetljiv i opsednut grandioznim idejama o božanskom pravu vladanja, njegova li?nost je nosila obeležja nove Nema?ke: snažan, ali neuravnotežen, inteligentan ali uskogrud, egocentri?an mada žudan pažnje. Prim.ured.) On je prilikom ro?enja pretrpeo ozledu na mozgu. Tokom ?itave njegove vladavine i posle nje, ovaj fizi?ki i psihološki hendikep je bio skrivan od javnosti. Motori?ke sposobnosti gornjeg levog dela tela su mu bile umanjene. Kao de?ak imao je teško?e prilikom u?enja gramatike, geometrije i crtanja što predstavlja tipi?no trojstvo teško?a u obrazovanju uzrokovano manjim moždanim ošte?enjima. Razvio je li?nost sa infantilnim osobinama i nedovoljnom kontrolom nad svojim emocijama i donekle paranoidni na?in razmišljanja koji je lako potiskivao srž nekih važnih pitanja u proces izbegavanja problema.

Militaristi?ke poze i generalska uniforma su kompenzovale ose?aj inferiornosti i efektivno maskirale njegove nedostatke. U politi?kom smislu postaju uo?ljive njegova nedovoljan kontrola nad emocijama i faktor li?ne mržnje. Stari gvozdeni kancelar je morao da ode, taj umešni i nepopustljivi politi?ar, koji je bio odan monarhiji i koji je podigao mo? Pruske. Napokon, on je bio suviše dobro upu?en u prin?eve nedostatke i radio je protiv njegovog krunisanja. Ista sudbina je zadesila i druge kriti?no orijentisane ljude, koji su bili zamenjeni ljudima slabijih intelektualnih sposobnosti i ponekad sa skrivenim patološkim devijacijama. Zapo?ela je negativna selekcija.

Budu?i da su obi?ni ljudi skloni da se identifikuju sa carem, i preko njega sa sistemom vladavine, karakteropatski materijal koji je postojao u caru je rezultirao time da se mnogi Nemci progresivno gubili sposobosti da se služe zdravim razumom. ?itava generacija je odrasla sa psihološkim deformacijama u pogledu ose?anja i razumevanja za moral, psihološke, socijalne i politi?ke realnosti. Ekstremno je tipi?no da je u mnogim nema?kim porodicama, u kojima bi neki ?lan pokazivao znake psiholoških devijacija, postajalo pitanje ?asti (?ak uz pronalaženje izvinjenja za opako ponašanje) da se ta ?injenica sakrije od javnosti, pa ?ak i od bliskih prijatelja i ro?aka. Veliki delovi nema?kog društva su uneli u sebe taj patološki materijal, zajedno sa nerealisti?kim na?inom razmišljanja, unutar kojih su slogani preuzeli ulogu argumenata a realni podaci izloženi podsvesnoj selekciji.

Ovo se doga?alo u vreme kada je talas histerije rastao širom Evrope, uklju?uju?i i tendenciju da se emocijama prepusti dominacija i da se u ljudsko ponašanje unese element glume. Koliko trezveno mišljenje može biti dovedeno u pitanje ponašanjem, obojenim ovakvim materijalom je bilo evidentno pogotovo kod žena. Ovo se progresivno proširilo kroz tri carstva i druge države kontinenta.

U kom stepenu je ovome doprineo Vilhelm II, zajedno sa još dva cara, ?iji su umovi tako?e bili nesposobni za bavljenje aktuelnim ?injenicama istorije i upravljanja? U kojoj meri su oni sami tokom svoje vladavine bili podvrgnuti uticaju porasta histerije? To bi predstavljalo interesantnu temu za diskusiju me?u istori?arima i ponerolozima.

Me?unarodne tenzije su rasle; na nadvojvodu Ferdinanda je izvršen atentat u Sarajevu. Na žalost, niti car, niti bilo ko od vladinih zvani?nika nije vladao sopstvenim razumom. Kasnijim doga?ajima je dominirao Vilhelmov emocionalni pristup i stereotipni obrasci mišljenja i delovanja, nasle?eni iz prošlosti. Ratni planovi generala, koji su bili pripremljeni ranije i koji su u novim okolnostima izgubili svoju prikladnost, potisnuli su mnogo bolje vojne manevre. ?ak i oni istori?ari, koji dobro poznaju genezu i karakter pruske države, uklju?uju?i i pot?injenost pojedinaca autoritetu kralja ili cara, i njenu tradiciju krvavog ekspanzionizma, naslu?uju da je ta situacija nosila u sebi dejstvo neke neshvatljive fatalnosti, koja izmi?u analizama istorijske uzro?nosti. (Zanimljivu sli?nost pokazuje režim Džordža Buša i neokonzervatizma. On sledi gotovo ta?ku po ta?ku istoriju ovog cara u nema?koj. Prim. ured.).

Mnogi ozbiljni ljudi nastavljaju da zabrinuto postavljaju isto pitanje: kako je Nema?ka za vo?u (Führer) mogla da izabere klovnovskog psihopatu koji je otvoreno govorio o vladavini nad?oveka? Pod njegovom vlaš?u Nema?ka je pustila sa lanca drugi kriminalni i politi?ki apsurdni rat. Tokom prve polovine tog rata visoko obu?eni vojni oficiri su ?asno izvršavali nehumana nare?enja, nezavisno od politi?ke i vojne ta?ke gledišta, koja je izdavao ?ovek, ?ije je psihi?ko stanje odgovaralo rutinskim kriterijumima za prisilnu hospitalizaciju u psihijatrijskoj bolnici.

Svaki pokušaj da se doga?aji iz prve polovine našeg veka objasne kategorijama, opšte prihva?enim u istorijskom pristupu, ostavlja nagrizaju?i ose?aj neadekvatnosti. Samo ponerogeni?ni pristup može kompenzovati taj nedostatak u našem razumevanju kao što to ?ini pravda kada je u pitanju uloga patoloških faktora u genezi zla na svakom socijalnom nivou.

Nema?ka nacija, koja je generacijama bila hranjena patološki izmenjenim psihološkim materijalom, pala je u stanje kakvo sre?emo kod pojedinaca, odgajanih od osoba koje su karakteropati i histerici. Psiholozi iz iskustva znaju koliko ?esto takvi ljudi dopuštaju sebi da po?ine delo koje ozbiljno povre?uje druge. Psihoterapeutu je potreban predani rad, veština i mudrost, da bi osposobio ovakve osobe da ponovo stekne svoje sposobnosti za razumevanje psiholoških problema sa prirodnijim realizmom i da primeni svoje zdrave, kriti?ke sposobnosti na sopstveno ponašanje.

Tokom Prvog svetskog rata Nemci su prouzrokovali i sami pretrpeli ogromnu štetu i bol; nisu ose?ali nikakvu stvarnu krivicu, niti su smatrali da su oni ti koji nisu bili u pravu. To ne iznena?uje jer je njihovo ponašanje bilo u skladu sa njihovim sistemom obi?aja, bez svesti o njegovim patološkim uzrocima. Potreba ovog patološkog stanja da bude zaogrnuta herojskom nošnjom, da bi se izbegla gorka dezintegracija, postaje isuviše uobi?ajena. Narasla je misteriozna žudnja, kao da je ?itav organizam postao zavistan od neke droge. Javila se glad za još patološki modifikovanim psihološkim materijalom, fenomen koji je poznat psihoterapeutskoj praksi. Ta glad je mogla biti zadovoljena samo preko sli?ne patološke li?nosti i sli?nog sistema upravljanja. Karakteropatska li?nost je otvorila vrata vladavini psihopatske individue. Kasnije u našem razmatranju ?emo se vratiti tom redosledu patoloških li?nosti, onako kako se to u opštoj regularnosti javlja u ponerodeni?nim procesima.

Ponerogeni?ni pristup omogu?ava naše razumevanje osobe, koja je potpala pod delovanje karakteropatske li?nosti, kao i shvatanju makro-socijalnih fenomena koji su prouzrokovani delovanjem tih faktora. Na žalost, samo mali broj takvih osoba može koristiti adekvatnu psihoterapiju. Naciji koja ponosno brani svoj suverenitet se tako nešto ne može propisati bez ekstremne reakcije. Me?utim, kao viziju budu?nosti razmotri?emo rešenje ovog problema putem sticanja adekvatnog znanja.

===============

Paranoidni poreme?aj li?nosti: Za paranoidno ponašanje je karakteristi?no da su ljudi sposobni za relativno ispravno razmišljanje dok god razgovor podrazumeva manje razlike u mišljenju. To se naglo prekida kada argumenti partnera po?nu da podrivaju njihove precenjene ideje, razbijaju?i njihove tvrdokorne stereotipne obrasce mišljenja ili ih navode?i da prihvate zaklju?ke koje su prethodno podsvesno odbili. Ovakav stimulans izliva na partnera bujicu pseudologi?nih, paramoralisti?kih, ?esto uvredljivih izraza koji uvek sadrže izvestan stepen sugestije.

Izrazi ove vrste izazivaju otpor kod kultivisanih i logi?nih osoba, koje onda teže da izbegnu paranoidne tipove. Me?utim, mo? paranoika leži u tome da oni lako podjarmljuju manje kriti?ne umove odnosno ljude sa drugim vrstama psiholoških nedostataka, koji su bili žrtve pojedinaca sa poreme?ajem li?nosti, i posebno mlade ljude.

Proletarijat može posmatrati tu mo? da se drugi pot?ine kao na?in da se pobedi vladaju?a klasa i tako može stati na stranu paranoidnih osoba. Me?utim, to nije prirodna reakcija me?u obi?nim ljudima, gde se percepcija psihološkog realiteta ne javlja manje ?esto nego me?u intelektualcima.

U sumi, sklonost da se prihvati paranoidna argumentacija je obrnuto proporcionalna nivou civilizovanosti date zajednice, ali nikada ne doseže ve?inu. Me?utim, paranoidni pojedinci postaju svesni svoje mo?i da izvrše pot?injavaju?i uticaj putem ste?enog iskustva i pokušaja da ga iskoriste u patološki egoisti?nom maniru.

Danas znamo da je mehanizam paraniodnih fenomena dvostruk; jedan je prouzrokovan ošte?enjem moždanog tkiva, drugi je funkcionalan ili bihejvioralisti?ki. U okviru gorepomenutog procesa rehabilitacije neka ozleda moždanog tkiva uzrokuje slabljenje preciznosti mišljenja, i kao posledicu slabljenje strukture li?nosti. Najtipi?niji su slu?ajevi napada patoloških faktora na me?umozak (diencephalon) [Zadnji deo prednjeg mozga; povezuje moždane hemisfere sa srednjim mozgom (mesencephalon); deo mozga koji uklju?uje epitalamus, talamus i hipotalamus (Prim. ured.)], rezultiraju?i trajnim opadanjem njegovih tonalnih sposobnosti i sli?no tonusom inhibicija u moždanoj kori. Posebno tokom besanih no?i nekontrolisane misli podsti?u paranoidno promenjen pogled na ljudsku realnost, kao i ideje koje mogu biti ili de?ije naivne ili nasilno ravolucionarne. Nazovimo ovu vrstu paranoidna karakteropatija.

Kod osoba, kod kojih ne postoji ozleda moždanog tkiva, ovi fenomeni se naj?eš?e javljaju kao posledica odgoja od strane ljudi se paranoidnom karakteropatijom, paralelno sa psihološkim terorom u njihovom detinjstvu. Takav psihološki materijal se asimiluje, kreiraju?i rigidne stereotipe neprirodnog doživljavanja realnosti. Ovo otežava prirodni razvoj mišljenja i pogleda na svet, a prisilno blokirani sadržaji se transformišu u stalne, funkcionalne, sabirne centre.

Ivan Pavlov je obuhvatio sve vrste paranoidnih stanja na na?in sli?an ovom funkcionalnom modelu, a da nije bio svestan ovog bazi?nog i primarnog uzroka. Sa druge strane, on je dao živ opis paranoidnih karaktera i goreopisane lako?e kojom se paranoidni pojedinci odjednom otržu ?injeni?noj disciplini i adekvatnim procesima mišljenja. Oni ?itaoci njegovog dela, koji dovoljno poznaju uslove u Sovjetskom Savezu, uo?avaju ipak druga?ije istorijsko zna?enje ove male knjige. Njena namera postaje o?igledna. Autor je svoje delo namenio, bez i re?i posvete, najvažnijem modelu paranoidne li?nosti: revolucionarnom vo?i Lenjinu, koga je autor dobro poznavao. Kao dobar psiholog, Pavlov je mogao da pretpostavi da ne?e biti predmet osvete, budu?i da ?e paranoidni um blokirati egocentri?ne asocijacije. Tako je bilo mogu?e da umre prirodnom smr?u.

Lenjin treba da bude ubrojan u prvu i najkarakteristi?niju vrstu paranoidne li?nosti, što je najverovatnije izazvano ošte?enjem me?umozga (diencephalon). Vasilije Grosman ga opisuje na slede?i na?in [Vasilije Grosman je bio sovjetski gra?anin, ukrajinski Jevrejin, ro?en 1905. Komunista, postao je ratni dopisnik i radio za vojne novine „Crvena zvezda" – posao koji ga je odveo na front kod Staljingrada i kona?no do Berlina. Bio je me?u prvima koji je video posledice logora smrti i objavio je prvi izveštaj uopšte, na bilo kom jeziku, o jednom logoru smrti – Treblinki. Posle rata se ?inilo da je izgubio veru. Napisao je izvanrednu novelu „Život i sudba" 1950. i - tokom otopljavanja za vreme Hruš?ova, kada je Aleksandru Solženjicinu bilo dopušteno da objavi „Jedan dan u životu Ivana Denisovi?a" – predao ga je 1960. jednom književnom ?asopisu. Ali Solženjicin je bio jedna stvar, Grosman druga: rukopis mu je bio konfiskovan, kao i kopija i indigo papir koji je koristio na pisa?oj mašini. Suslov, ?lan Politbiroa, zadužen za ideologiju je izvestio kako je rekao da ne može biti objavljen do 2000. Me?utim, Vladimir Vojinovi? ga je na mikro-filmu prokrijum?ario na Zapad i on je objavljen prvo u Francuskoj 1980. zatim u Engleskoj 1985.

Zašto 200 godina zabrane? Jer „Život i sudba" predstavlja ?ak i tada, u „liberalnom" okruženju nezamislivi zlo?in, dokazuju?i istovetnost u moralnom pogledu izme?u komunizma i fašizma. (Prim.ured.)]:

Lenjin je uvek bio pun takta, blag i ljubazan, ali ga je istovremeno karakterisao oštar, nepopustljiv i brutalan stav prema politi?kim protivnicima.

Simptom: Astenzija, Fiksacija i stereotipi

Nikada nije dopuštao ni najmanju mogu?nost da bi oni i minimalno mogli biti u pravu, niti da bi on sam i minimalno mogao grešiti. - Patološki egoizam

?esto je nazivao svoje oponente piljarima, lakejima, slugama, ?iftama, agentima ili podmitljivim Judom, koji se može kupiti za trideset zlatnika. - Paramoralizam

Nije pokušavao da uveri svoje oponente tokom diskusije. Nije razgovarao s njima, ve? s onima koji su prisustvovali diskusiji, da bi se narugao i kompromitovao svoje suparnike. - Op?initeljstvo i svest o njegovom dejstvu

Nekada su takvi svedoci bili samo nekoliko ljudi, nekada hiljade delegata kongresa, nekada gomile ?italaca dnevnih novina. - Nedostatak samokritike

===============

Frontalna karakteropatija: Frontalni deo cerebralnog korteksa (10A i B acc. do Brodmanovog odeljka) prakti?no ne postoji ni kod jedne vrste osim ?oveka; njega ?ini filogenetski najmla?e nervno tkivo. Njegova cito-arhitektura je sli?na mnogo starijoj vizualnoj projekciji oblasti na suprotnom polu mozga. To sugeriše izvesnu sli?nost u pogledu funkcije. Autor je pronašao relativno lak na?in da testira tu psihološku funkciju, koja nam omogu?ava da ovladamo izvesnim brojem imaginarnih elemenata u našem polju svesti i izložimo ih unutrašnjoj kontemplaciji. Kapacitet za unutrašnju projekciju veoma varira od osobe do osobe, manifestuju?i statisti?ku korelaciju sa anatomskim varijetetom u anatomskom opsegu tih oblasti. Korelacija izme?u ovog kapaciteta i opšte inteligencije je mnogo manja. Kako su istraživa?i (Luria) opisali, funkcije ove oblasti, ubrzanje i koordinacija misaonog procesa izgleda da je rezultat ove bazi?ne funkcije.

Ošte?enje ove oblasti se javlja relativno ?esto: ili tokom poro?aja ili kratko posle njega, posebno kod nedonoš?adi, ili kasnije u životu kao posledica razli?itih uzroka. Broj ovakvih prenatalnih ošte?enja moždanog tkiva je zna?ajno redukovan zahvaljuju?i poboljšanoj medicinskoj nezi trudnica i novoro?en?adi. Spektakularna ponerogeni?na uloga, koja je rezultat poreme?aja li?nosti, izazvanog ovim, se tako donekle može posmatrati kao karakteristi?na za ranije generacije i primitivne kulture.

Ošte?enje moždane kore selektivno umanjuje gore pomenutu funkciju, ne ošte?uju?i memoriju, asocijativnu sposobnost, ili posebno ose?aje bazirane na instinktima, kao što je, na primer, sposobnost da sa oseti psihološka situacija. Opšta inteligencija pojedinca tako nije umanjena u velikoj meri. Deca sa ovakvim ošte?enjem su gotovo normalni u?enici; teško?e se javljaju iznenada na višim stepenima obrazovanja i odnose se u principu na one delove nastavnog programa koji predstavljaju optere?enje za ovu funkciju.

Patološki karakter ovakvih ljudi, koji sadrži komponente histerije, se razvija tokom godina. Neošte?ene psihološke funkcije se preterano razvijaju da bi obezbedile kompenzaciju, što zna?i da instinktivne i afektivne reakcije imaju prednost. Relativno vitalni ljudi izazivaju sre?u, postaju ratoborni i brutalni, kako na re?ima tako i na delima.

Osobe sa prirodnim darom da osete psihološku situaciju su sklone da iskoriste taj prirodni dar na egoisti?an i nemilosrdan na?in. U procesu mišljenja se kod ovakvih ljudi razvija pre?ica, koja zaobilazi hendikepiranu funkciju, vode?i direktno od asocijacija do re?i, dela i odluka, koje ne podležu nikakvom odlaganju. Ovakvi ljudi interpretiraju svoju sposobnost da osete situaciju i brzo donesu polovi?ne, pojednostavljene odluke kao znak svoje superiornosti nad obi?nim ljudima, koji duže vreme moraju da razmišljaju, uz sumnju u sebe i konflikt motiva. Sudbina ovakvih stvorenja ne zaslužuje da se o njoj duže razmišlja.

Ovakvi „staljinisti?ki karakteri" traumatizuju i delotvorno op?injuju druge i njihov uticaj nalazi izuzetno lake na?ine da zaobi?e kontrolu zdravog razuma. Veliki broj ljudi je sklon da ovakvim ljudima pripiše specijalne mo?i, podležu?i na taj na?in njihovoj egoisti?noj veri. Ukoliko roditelj manifestuje ovakav defekt, nebitni koliko minimalan, sva deca u porodici ?e pokazivati anomalije u razvoju li?nosti.

Autor je radio sa generacijom starijih, obrazovanih ljudi, kod koji je izvor ovog uticaja bila najstarija sestra, koja je patila od prenatalnog ošte?enja frontalnog centra. Od ranog detinjstva, ?etiri mla?a brata su bila izložena ovom izmenjenom psihološkom materijalu i asimilovala su ga, uklju?uju?i sestrinu rastu?u komponentu histerije. Ovi deformiteti li?nosti i pogleda na svet su se zadržali do njihovih šezdesetih, kao i histeri?ne crte, prouzrokovane time, ?iji se intenzitet smanjio u odnosu na veliku razliku u godinama.

Podsvesna selekcija podataka je onemogu?avala ovim ljudima da prihvate bilo kakav kriti?ki komentar u pogledu sestrinog karaktera; svaki takav komentar se smatrao napadom na ?ast porodice.

Bra?a su kao realno prihvatala sestrino patološko obmanjivanje i žalila se na njenog „zlog" muža (koji je u stvari bio valjana osoba) i njenog sina, u kome je ona našla žrtvenog jarca za svoje nedostatke. Postali su deo sveta osvetni?kih emocija, posmatraju?i svoju sestru kao potpuno normalnu osobu, koju su bili spremni da brane od bilo kakve sugestije na njenu abnormalnost krajnje neukusnim metodama, ukoliko je to potrebno. Smatrali su da su normalne žene otužne i naivne, da ne služe ni?emu osim kao seksualni plen. Nijedan od bra?e nije stvorio zdravu porodicu, niti razvio makar prose?nu životnu mudrost.

Razvoj li?nosti kod ovih ljudi je uklju?ivao mnogo drugih faktora, uslovljenih vremenom i mestom u kome su odgajani: smena stole?a, sa patriotskim ocem Poljakom i majkom Nemicom, koja se pokorila tadašnjim obi?ajima i formalno prihvatila nacionalnost svog muža, ali je ostala pristalica militarizma i priklonila se opštem prihvatanju sve ja?e histerije koja je prekrivala Evropu tog vremena. To je bila Evropa tri cara: sjaj tri li?nosti ograni?ene inteligencije, od kojih su dve pokazivale patološke crte. Koncept „?asti" je slavio pobedu. Dugotrajno gledanje u nekoga je bio dovoljan povod za dvoboj. Ta bra?a su tako rasla kao nasilne megdandžije, prekrivene ožiljcima od konji?kih sablji; me?utim, rane, koje su zadavali svojim protivnicima, bile su mnogo ?eš?e i gore.

Kada ljudi humanisti?kog obrazovanja razmisle o li?nostima iz ove porodice, dolaze do zaklju?ka, da bi uzroke za njihovo formiranje trebalo tražiti u tadašnjem vremenu i obi?ajima. Me?utim, da sestra nije patila od ošte?enja mozga i da nije postojao patološki faktor (isklju?iva hipoteza), njihove li?nosti bi se razvile mnogo prirodnije ?ak i tokom tog vremena. Oni bi postali mnogo kriti?niji i mnogo prijem?iviji za vrednosti zdravog razmišljanja i humanisti?kih sadržaja. Zasnovali bi bolje porodice i prihvatali mnogo razboritiji savet od mnogo mudrije izabranih žena. I zlo, koje su suviše liberalno sejali tokom svog života, ili uopšte ne bi postojalo, ili bi bilo redukovano na stepen, uslovljen mnogo manjim patološkim faktorima.

Komparativna razmatranja su dovela autora do zaklju?ka, da Josif Visarionovi? Džugašvili, tako?e poznat kao Staljin, treba da bude uklju?en u listu posebno ponerogeni?ne karakteropatije, koja se razvila na osnovu prenatalnog ošte?enja predfrontalne oblasti mozga. Književnost i novine obiluju indikacijama: brutalan, harizmati?an, ukrotilac otrovnica; donošenje neopozivih odluka; nehumano okrutan; patološki osvetoljubiv prema svakome ko bi mu stao na put; egoisti?na vera u sopstvenu genijalnost od strane osobe, ?iji je um u stvari bio samo prose?an. Ovo stanje objašnjava njegovu psihopatsku zavisnost od osoba, kao što je bio Berija. [L.P. Berija, (1899-1953.), sovjetski komunisti?ki lider, ro?en u Gruzija. Uzdigao se do visokog položaja u ?eki (tajna policija) u Gruiziji i Transkavkazju, postao partijski sekretar u toj oblasti i 1938. postao šef tajne policije. Kao komesar, kasnije ministar, unutrašnjih poslova, Berija je imao ogromnu mo? i bio je prvi na toj poziciji, koji je postao ?lan Politbiroa (1946.). Posle Staljinove smrti (1956.) Berija je postao vicepremijer pod premijerom Malenkovim, ali je taj savez bio labav; u borbi za mo? koja je usledila, Berija je bio uhapšen (juli) sa optužbom za konspiraciju. On i šest tobožnjih sau?esnika su tajno ispitani i pogubljeni u decembru 1953. (prim. ured.)]. Neke fotografije otkrivaju tipi?nu deformaciju prednjeg dela glave osoba, koje su patile od ranog ošte?enja gore pomenute oblasti. Njegova ?erka na slede?i na?in opisuje njegove tipi?ne neopozive odluke:

Kada god bi iz svog srca izbacio neku osobu, koju je poznavao dugo vremena, svrstavaju?i je u duši me?u svoje „neprijatelje", postalo bi nemogu?e razgovarati sa njime o toj osobi. Za njega je povratak bio nemogu?, naime, ube?ivanje da to nije njegov neprijatelj i svaki pokušaj u tom pravcu bi u njemu izazvao izlive besa. Redens, ujak Pavluša i A.S. Svanidže su bili nesposobni da u?ine bilo šta u vezi sa tim; Jedino što su postigli je bilo da moj otac prekine svaki kontakt i uskrati im svoje poverenje. Kada je jednog od njih video poslednji put, rekao je „zbogom" kao potencijalnom protivniku, nekom od svojih „neprijatelja"… (Svetlana Alieleva: „Dvadeset pisama prijatelju" prim. ured.)

Mi znamo posledice „izbacivanja iz srca", kako je to dokumentovano u istoriji tog vremena.

Kada razmatramo opseg zla, koje je Staljin pomogao da se ispolji, uvek treba da uzmemo u obzir tu vrstu karakteropatije, koja je u najve?oj meri ponerogeni?na, i da joj pripišemo odgovaraju?i deo krivice. Na žalost , to još uvek nije u dovoljnoj meri prou?eno. Treba da razmotrimo mnoge druge devijacije koje igraju suštinsku ulogu u ovom makro-socijalnom fenomenu. Zanemarivanje patoloških faktora kod ovih pojava i ograni?avanje interpretacije na istoriografska i moralna razmatranja otvara vrata delovanju kasnijih ponerogeni?nih faktora; takvo razmatranje samim tim ne treba da bude posmatrano samo kao u nau?nom smislu nedovoljno, ve? i kao nemoralno.

===============

Karakteropatija izazvana lekovima: Tokom poslednjih nekoliko decenija medicina je po?ela da koristi seriju lekova sa ozbiljnim kontraindikacijama: oni napadaju nervni sistem, ostavljaju?i za sobom ozbiljna ošte?enja. Ovi naj?eš?e diskretni hendikepi ponekad prerastaju u promene li?nosti koje su ?esto društveno opasne. Dokazano je da je streptomicin veoma opasan lek; kao posledica toga, neke zemlje su ograni?ile njegovu upotrebu, dok su ga druge povukle sa liste lekova, ?ija je upotreba dozvoljena. (Streptomicin deluje tako što spre?ava sintezu proteina i ošte?uje ?elijsku membranu kod osetljivih mikroorganizama. Mogu?e kontraindikacije uklju?uju nervno ošte?enje, koje može rezultirati vrtoglavicom ili gluvo?om. prim. ured).

Citostatici (ve?ina lekova, koji se koriste za le?enje raka, ubija ?elije raka. Re? „cytotoxic" zna?i toksi?an za ?elije ili onaj koji ubija ?elije. Hemoterapija se adekvatno naziva „cito-toksi?nom terapijom". Postoje druge vrste terapija, koje ne ubijaju ?elije. One deluju tako što spre?avaju ?elije raka da se razmnožavaju. Ove terapije se nazivaju cito-stati?nim. Hormonske terapije za le?enje raka dojke se mogu nazvati cito-stati?nom terapijom. Prim.ured.), koji se koriste za le?enje neoplazmatski oboljenja (neoplazma je neprirodan, dezorganizovan izraštaj u tkivu ili organu, koji obrazuje razli?itu masu. Takav izraštaj je poznat kao neoplazam, tako?e poznat i kao tumor. Neoplazija se odnosi kako na benigne, tako i na maligne izrasline, dok se „rak" posebno odnosi na maligne neoplazije.prim. ured.) ?esto napadaju filogenetski starije moždano tkivo, primarnog nosioca našeg instinktivnog supstrata i osnovnih ose?anja. (Hemo glava je naziv, koji su pacijenti oboleli od raka dali jednoj od kontraindikacija hemo-terapije. Opisana je kao nesposobnost koncentracije, redukovana memorija ili tešlo?a da se jasno razmišlja. To bi se moglo generalno pripisati opštoj iscrpljenosti, me?utim, izgleda da postoji nekoliko veoma specifi?nih simptoma i posledica. Neki ljudi postaju nervozni zbog buke ili aktivnosti u okruženju. Drugi ne mogu da na?u prave re?i da se izraze. Jedan pacijent je opisao to stanje: „Sve izgleda tako udaljeno… Potrebno mi je nekoliko sekundi duže da razmislim i odgovorim na pitanje. Mentalni procesi su se enormno usporili." Simptomi izgledaju sli?ni poreme?aju pažnje. Novo istraživanje pokazuje da kod 50% preživelih simptomi vezani za „hemo glavu" traju i deset godina po okon?anju sistematskog le?enja hemo-terapijom. Prim.ured.). Osobe, le?ene ovakvim lekovima, pokazuju sklonost da izgube svoj emocionalni kolorit i sposobnost da osete psihološku situaciju. Oni zadržavaju svoje intelektualne funkcije, ali postaju egocentrici, koji žude za pažnjom, i kojima ljudi, koji znaju kako da iskoriste takvu situaciju, lako upravljaju. Postaju indiferentni prema ose?anjima drugih ljudi i prema bolu koji im zadaju; svaka kritika njihove li?nosti se osvetni?ki napla?uje. Ovakva promena karaktera osobe, koja je do skoro uživala poštovanje svoje okoline ili zajednice, poštovanje, koje i dalje traje, postaje patološki fenomen koji ?esto uzrokuje tragi?ne posledice.

Da li bi ovo mogao da bude faktor u slu?aju iranskog šaha? Ponovo, postavljanje dijagnoze mrtvim ljudima je problemati?no i autoru nedostaju detaljniji podaci. Me?utim, takvu mogu?nost treba prihvatiti kao verovatnu. Geneza te tragedije tako?e bez sumnje sadrži patološke faktore koji igraju ponerogeni?ki aktivnu ulogu. (Napomena urednika da je ova knjiga napisana 1985. godine. Prim.ured.).

Posledice sli?ne ovoj psihološkoj slici mogu biti prouzrokovane endogenim toksinima ili virusima. (Današnji stav medicine na Zapadu kaže: endogeni toksini sadrže teške metale, pesticide, aditive za hranu i hemikalije za industriju i doma?instvo. Oni mogu oštetiti jetru i bubrege. Oni tako?e mogu pre?i krvnu barijeru mozga i oštetiti moždane ?elije. Radnici koji su izloženi udisanju mangana, pokazuju visoke nivoe i sindrome sli?ne Parkinsonovoj bolesti. Precizne studije su tako?e pokazale porast nivoa aluminijuma, žive, bakra u te?nosti ki?mene moždine kod obolelih od Parkinsonove bolesti. Nije utvr?eno da li ti minerali prona?eni u mozgu imaju bilo kakav klini?ki zna?aj. (Mitchell J. Ghen, D.O.O. Ph.D. i Maureen Melidrez, N.D. Prim.ured.) Ukoliko zauške proteknu uz moždanu reakciju, one ostavljaju bledilo i tromost ose?anja i izvesno smanjenje mentalne efikasnosti. Svedo?i se o sli?nim fenomenima posle nekog teškog napada difterije. Kona?no, polio/de?ija paraliza napada mozak, mnogo ?eš?e viši deo, koji je napadnut tim procesom, nego prednje režnjeve. Ljudi sa paralizovanim nogama retko manifestuju te efekte, ali oni sa paralizom vrata ili ramena treba da se smatraju sre?nim ukoliko ih nemaju. Uz afektivno bledilo, kod osoba, koje manifestuju takve efekte, se ?esto javlja naivité ili nesposobnost da shvate srž stvari.

Donekle sumnjamo da je predsednik F.D. Ruzvelt manifestovao neke od karakteristika, budu?i da je polio virus, koji ga je napao kada je imao ?etiri godine, prouzrokovao paralizu nogu. Pošto je to prevladao, usledile su godine kreativne aktivnosti. Me?utim, mogu?e je da je njegov naivni pristup sovjetskoj politici tokom njegovog poslednjeg mandata posedovao patološku komponentu, koja je stajala u vezi sa pogoršanjem zdravlja.

Anomalije karaktera, koje se razvijaju kao posledica ošte?enja moždanog tkiva deluju kao podmukli ponerogeni?ni faktori. Kao rezultat opisanih karakteristika, posebno gorepomenute naivité i nesposobnosti da se shvati srž stvari, njihov se uticaj brzo ukotvljuje u umovima ljudi, traumatizuju?i našu psihu, osiromašuju?i i deformišu?i naše misli i ose?anja i ograni?avaju?i sposobnost pojedinca i društva da koristi zdrav razum i interpretira psihološku situaciju. To otvara vrata uticaju nekih drugih patoloških karaktera, koji su naj?eš?e nosioci nasle?enih devijacija; oni tada guraju karakteropatske pojedince u stranu i nastavljaju sa svojim ponerogeni?nom radom. To je razlog zašto razli?iti tipovi karakteropatije u?estvuju tokom inicijalnih perioda geneze zla, kako na marko-socijalnom nivou, tako i na pojedina?nom nivou ljudskih porodica.

Usavršen socijalni sistem u budu?nosti bi trebalo da zaštiti pojedince i društvo tako što bi spre?io da pojedinci sa opisanim devijacijama, ili izvesnim karakteristikama, o kojima ?e se diskutovati u narednom delu, zauzmu bilo kakvu društvenu funkciju, na kojoj bi sudbina drugih ljudi zavisila od njihovog ponašanja. To se, naravno, pre svega odnosi na pozicije u vrhu vlade. Takvim pitanjima bi se trebalo baviti u odgovaraju?oj instituciji, sastavljenoj od ljudi sa reputacijom razboritosti i sa medicinskim i psihološkim treningom.

Obeležja ošte?enja moždanog tkiva i njene posledice u vidu poreme?aja li?nosti je mnogo lakše otkriti nego neke nasle?ene anomalije. Zaustavljanje ponerogeni?nih procesa uklanjanjem ovih faktora iz procesa sinteze zla, je delotvorno tokom ranih faza ove geneze i mnogo lakše u praksi.

Nasledne devijacije

Nauka ve? štiti zajednice od posledica nekih psiholoških anomalija, koje su povezane sa izvesnim psihološkim slabostima. Dobro je poznata tragi?na uloga koju je igrala nasle?ena hemofilija me?u evropskim kraljevskim porodicama. Odgovorni ljudi u zemljama u kojima sistem monarhije još postoji, vode ra?una da ne dopuste da nosilac takvog gena postane kraljica. Svako društvo koje vodi ra?una o pojedincima sa nedostatkom krvne koagulacije ili nekom drugom oboljenju opasnom po život, bi protestovalo ukoliko bi ?ovek, pogo?en tako ne?im, bio postavljen na visoku poziciju i snosio odgovornost za veliki broj ljudi. Ovaj na?in pristupa bi trebalo proširiti na mnoge bolesti, uklju?uju?i i nasle?ene psihološke anomalije.

Daltonisti, ljudi sa oslabljenom sposobnoš?u da razlikuju crvenu i zelenu boju od sive, ne postavljaju se na mesta gde bi taj njihov nedostatak mogao prouzrokovati katastrofu. Mi tako?e znamo da je ta anomalija ?esto povezana sa smanjenjem estetskih doživljaja, slabljenjem emocija i ose?aja povezanosti sa ljudima koji vide normalno. Industrijski psiholozi su zbog toga predostrožni, kada takvoj osobi treba da bude poveren posao koji zahteva automatski ose?aj za odgovornost i kada bezbednost radnika zavisi od tog ose?aja.

Pre mnogo vremena je otkriveno da se ove dve gorepomenute anomalije nasle?uju preko gena, smeštenog u hromozomu X, koji se lako prenosi kroz mnogo generacija. Istovremeno, geneti?ari su izu?avali mnoge nasle?ene karakteristike, ali su posvetili malu pažnju anomalijama, koje nas ovde interesuju. Mnoge crte ljudskog karaktera imaju naslednu osnovu i bazirane su na genima, lociranim u nekom X hromozomu; iako to nije pravilo. Nešto sli?no se može primeniti na ve?inu anomalija o kojima ?emo sada diskutovati.

U?injen je veliki napredak u saznanjima o seriji hromozomskih anomalija koje su posledica defektnog deljenja reproduktivnih ?elija i njihovih fenotipskih psiholoških simptoma. Ovo stanje stvari nam omogu?ava da zapo?nemo istraživanje o njihovoj ponerogeni?noj ulozi i predstavimo zaklju?ke, koji su teoretski važni, što je u stvari ve? u?injeno. Me?utim, u praksi se ve?ina hromozomskih anomalija ne prenosi na slede?u generaciju. Uz to, njihovi nosioci ?ine veoma mali procenat ukupne populacije i njihova opšta inteligencija je niža od društvenog proseka, tako da je njihova ponerogeni?ka uloga ?ak i manja od njihove statisti?ke rasprostranjenosti. Ve?ina problema je uzrokovana XYY kariotipom, koji daje muškarce koji su visoki, snažni, emocionalno nasilni i sa sklonoš?u da se sukobljavaju sa zakonom. [Sandberg A.A. Koepf. G.F. Ishihara T. Hauschka T.S. (26 avgust, 1961) „An XYY human male", Lancet 2, 488-9]. Oni izazivaju diskusije i predmet su testova, ali njihova uloga na nivou koji se ovde istražuje je veoma mala.

Mnogo su brojnije one psihološke devijacije koje igraju saobrazno ve?u ulogu kao patološki faktori u ponerogeni?kim procesima; najverovatnije su prenete normalnim nasle?em. Me?utim, posebno ova oblast genetike se suo?ava sa mnogobrojnim biološkim i psihološkim teško?ama, ukoliko se prepoznaju fenomeni. Ljudima, koji prou?avaju njihove psihopatologije, nedostaju kriterijumi za biološko razlikovanje bolesti. Biolozima nedostaje jasno psihološko razlikovanje ovih fenomena koje bi omogu?ilo studije o naslednim mehanizmima i nekim drugim svojstvima. U vreme kada je nastala ve?ina opažanja, na kojima se bazira ova knjiga, radovi mnogih istraživa?a, koji su bacili svetlo na gra?u o kojoj se ovde raspravlja, tokom kasnih šezdesetih, ili nisu postojali ili su bili nedostupni. Nau?nici, koji su istraživali fenomene istražene u ovom poglavlju, probijali su svoj put kroz šumu simptoma, baziranih na ranijim radovima ili sopstvenim nastojanjima. Razumevanje suštine nekih od tih nasle?enih anomalija i njihove ponerogeni?ne uloge se pokazuje kao neophodan preduslov za prou?avanje primarnog cilja. U svrhu sveobuhvatnije slike i zbog toga što razra?eni na?in tako?e poseduje sopstvene vrednosti, odlu?io sam da zadržim metodologiju opisa ovih anomalija, koja proishodi iz mog sopstvenog rada i drugih iz tog vremena.

Brojni istraživa?i iz te gorepomenute plodne ere i neki kasniji istraživa?i, kao što su R. Jenkins, H. Cleckley, S.H. Ehrlich, K.C. Grey, H.C. Hutchison i F. Kraupl Taylor, bacili su mnogo jasnije svetlo na ovu materiju. Oni su se bavili klini?kim radom, upravljaju?i svoju pažnju na mnogo demonstrativnije slu?ajeve, koji igraju mnogo manju ulogu u procesima geneze zla, u skladu sa gore pomenutim opštim zakonom ponerologije. Zbog toga je potrebno da ih razmotrimo analogno stanjima koja su manje intenzivna i sadrže manje psihološke nedostatke. Podjednako vredno za ponerologiju je ispitivanje prirode fenomena, koje omogu?ava razlikovanje njihove suštine i analizu njihove uloge kao patoloških faktora u genezi zla.

Šizoidija: Šizoidiju, ili šizoidnu psihopatiju je izolovao prvi me?u ?uvenim tvorcima moderne psihologije. (Emil Kraepelin (1856-1926): nema?ki psihijatar koji je nameravao da stvori sintezu od stotina mentalnih oboljenja, grupišu?i oboljenja zajedno na osnovu zajedni?kih obrazaca simptoma, radije nego na osnovu sli?nosti glavnih sli?nosti, kako su to radili njegovi prethodnici. U stvari, zbog demonstrirane neadekvatnosti starih metoda ta?no je to da je Kraepelin razvio novi dijagnosti?ki sistem. Kraepelin je tako?e demonstrirao specifi?ne obrasce u genetici tih poreme?aja i specifi?ne i karakteristi?ne obrasce u njihovom razvoju i ishodu. Uopšteno govore?i, postoji tendencija da bude više šizofrenika me?u ro?acima šizofreni?nih pacijenata nego me?u drugom populacijom, dok je u?estalost mani?ne depresije ve?a me?u ro?acima mani?no depresivnih. Kraeperin bi trebalo da bude prihva?en kao osniva? moderne nau?ne psihijatrije, psihofarmakologije i psihijatrijske genetike, prema tvrdnji eminentnog psihologa, H.J. Eysenck-a, u njegovoj „Encyclopedia of Psihology". On se energi?no suprotstavio Frojdovom pristupu, koji je posmatrao i le?io psihijatrijske poreme?aje kao poreme?aje uzrokovane psihološkim faktorima. Wikipedia. Prim.ured.). Na po?etku ona je bila tretirana kao lakši oblik istog naslednog poreme?aja koji prouzrokuje prijem?ivost šizofreniji. Me?utim, kasnija povezanost nije mogla da bude ni potvr?ena, ni osporena, bez pomo?i statisti?kog materijala i nije prona?en biološki test koji bi bio u stanju da razreši ovu dilemu. Iz prakti?nih razloga razmatra?emo šizoidnost ne uzimaju?i u obzir tu tradicionalnu vezu.

Književnost nam pruža opise razli?itih oblika ove anomalije, ?ija pojava može biti pripisana ili promenama u genetskom faktoru ili razlikama u drugim inidividualnim karakteristikama nepatološke prirode. Predstavi?emo zajedni?ka svojstva tih podvrsta.

Nosioci ovog oboljenja su hipersenzitivni i sumnji?avi, dok sa druge strane poklanjaju malo pažnje ose?anjima drugih. Skloni su da zauzmu ekstremne stavove i postaju željni odmazde zbog minornih povoda. Ponekad su ekscentrici i ?udaci.

Nedovoljan ose?aj za psihološku situaciju i realnost ih vodi do predimenzioniranih, pogrešnih, pežorativnih interpretacija u pogledu namera drugih ljudi. Lako bivaju uvu?eni u aktivnosti koje su naoko moralne, mada u stvari nanose štetu i njima i drugima. Njihov osiromašeni pogled na svet ih ?ini tipi?no pesimisti?nim u pogledu ljudske prirode. ?esto nailazimo na te karakteristi?ne stavove u njihovim izjavama i spisima: „Ljudska priroda je tako loša da se red u ljudskom društvu može uspostaviti samo preko snažne sile, koju ?ine visoko kvalifikovani pojedinci u ime više ideje." Nazovimo ovu tipi?nu izjavu „šizoidnom deklaracijom".

Ljudska priroda zaista pokazuje sklonost da bude r?ava, posebno kada šizoidni pojedinci zagor?aju život drugim ljudima. Ukoliko su uklju?eni u veoma napete situacije, šizoidni nedostaci uzrokuju brz kolaps. Njihova sposobnost za razmišljanje je usled toga umanjena na karakteristi?an na?in i šizoidni pojedinci lako zapadaju u reaktivna psihi?ka stanja, koja su u svom ispoljavanju tako sli?na šizofreniji, da to vodi do pogrešne dijagnoze.

Zajedni?ki faktor u razli?itim vrstama ove anomalije je jednoli?no bledilo emocija i nedostatak ose?aja za psihološke realitete, esencijalan faktor u bazi?noj inteligenciji. To može biti pripisano nekom nepotpunom kvalitetu instinktivnog supstrata, koji deluje kao da je postavljen na živom pesku. Slab emocionalni pritisak im omogu?ava da razviju adekvatno teorijsko razmišljanje, koje je korisno u ne-humanisti?kim sferama aktivnosti, ali zbog svoje jednostranosti skloni su da posmatraju sebe kao intelektualno superiorne u odnosu na „obi?ne" ljude.

Kvantitativna u?estalost ovog oboljenja varira s obzirom na nacije i rase: niska kod crnaca, najviša kod Jevreja. Procena te u?estalosti se kre?e od zanemarljive do preko 3%. U Poljskoj bi se mogla proceniti na 0,7% populacije. Moja zapažanja ukazuju na to da je ova anomalija autosomalno nasledna. (Autosomalno: bolest koja je uslovljena greškom u DNA na jednom od 22 para, koji nisu polni hromozomi. Tako i de?aci i devoj?ice mogu naslediti ovu nepravilnost. Ukoliko se greška nalazi na polnom hromozomu, smatra se da je nasle?ivanje vezano za pol. Prim. ured.).

Ponerološka aktivnost šizoidnih pojedinaca treba da bude razmotrena u dva aspekta. Na mikro-planu ovi pojedinci prouzrokuju teško?e svojoj porodici, budu?i da lako postaju igra?ka u rukama pametnih i beskrupuloznih ljudi i budu?i da su veoma loši roditelji. Njihova tendencija da vide ljudsku realnost na doktrinaran i pojednostavljan na?in koji smatraju „adekvatnim" tj. „crno-belo," transformiše njihove dobre namere u loše rezultate. Me?utim, njihova ponerogeni?na uloga može imati i makro-socijalne implikacije ukoliko svoj stav prema ljudskoj prirodi i tendenciju da razvijaju velike doktrine stave na papir i umnože u velikim izdanjima.

Uprkos tipi?nim nedostacima, i ?ak otvoreno šizoidnim deklaracijama, njihovi ?itaoci ne shvataju kakav je zaista karakter autora. Ignorantni prema istinskoj naravi autora, takvi neinformisani ?itaoci su skloni da interpretiraju ovakva dela na na?in koji odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. Um normalnih ljudi pokazuje tendenciju ka korigovanim interpretacijama u skladu sa njihovim sopstvenim bogatijim psihološkim pogledom na svet.

Sa druge strane, mnogi drugi ?itaoci kriti?ki odbacuju takva dela uz moralno ga?enje, ali bez svesti o njihovom istinskom uzroku.

Analiza dela Karla Marksa lako otkriva sve gore pomenute tipove percepcije socijalne reakcije koje su proizvele animozitet izme?u velikih grupa ljudi.

Kada ?itamo ta uznemiruju?a dela koja stvaraju jaz, treba da ih ispitamo pažljivo u pogledu bilo koga od tih karakteristi?nih nedostataka i ?ak otvoreno iznetih šizoidnih deklaracija. Takav proces ?e nas osposobiti da usvojimo adekvatnu kriti?ku distancu od sadržaja i olakšati nam da iz doktrinarnog materijala izdvojimo potencijalne vredne elemente. Ako to u?ini dvoje ili više ljudi, koji reprezentuju znatno razli?ite interpretacije, njihov na?in percepcije ?e se približiti i uzroci neslaganja ?e iš?eznuti.

===========

Suštinska psihopatija: U sklopu ovih tvrdnji, sada ?emo dati karakteristike slede?e nasle?ene anomalije ?ija se uloga u ponerogeni?nim procesima javlja na bilo kom socijalnom nivou kao izuzetno intenzivna. Treba da podvu?emo da je potreba da se ovaj fenomen izoluje i da se detaljno ispita brzo i jasno postala evidentna za one istraživa?e – uklju?uju?i i autora - koji su bili zainteresovani za makro-socijalni nivo geneze zla, jer su mu bili svedoci. Potvr?ujem svoj dug Kazimiru Dobrovskom, što je ovo u?inio i nazvao ovu anomaliju „suštinska psihopatija". [Kazimierz Dobrowski (1902-1980.), poljski psiholog, psihijatar, lekar i pesnik. Dobrovski je tokom života i klini?kog rada razvio teoriju pozitivne dezintegracije, novi pristup razvoju li?nosti. Prim. ured.].

Biološki govore?i, fenomen je sli?an slepilu za boje ali je njegova u?estalost deset puta manja (jedva ˝%), ali za razliku od slepila za boje, deluje na oba pola. [Novije istraživanje Robert Hare, Martha Stout i najzad Salekin, Triobst, Krioukova idu ka tome da pove?aju verovatno?u njene pojave u datoj populaciji. Kasnija istraživanja, u „Construct Validity of Psihopaty in a Community Sample: A Nomological Net Approach" Salekin, Trobst, Krioukova, „Journal of Personality Disorders" 15(5) 425-411 2001) sugerišu da je zastupljenost psihopatije možda 5% ili više, iako je ogromna ve?ina muškog pola (više od 1/10 muškaraca naspram 1/100 žena) Prim. ured.]. Njen intenzitet tako?e varira u opsegu od nivoa, koji je jedva uo?ljiv za iskusnog posmatra?a, do o?iglednog psihološkog nedostatka.

Kao i slepilo za boje ova anomalija predstavlja nedostatak u transformaciji stimulansa, iako se ne javlja na senzornom, ve? na instinktivnom nivou. (Aktuelno istraživanje sugeriše da su mnoge karakteristike, koje se ispoljavaju kod psihopatije, usko povezane sa temeljnim nedostatkom sposobnosti za da se napravi nedvosmislen mentalni i emocionalni „faksimil" druge osobe. Oni izgledaju potpuno nesposobni da se „uvuku u kožu" drugih, osim u ?isto intelektualnom smislu. Prim ured.). Psihijatri stare škole skloni su da nazivaju ovakve ljude „daltonistima za ljudska ose?anja i društveno moralne vrednosti".

Psihološka slika pokazuje jasne nedostatake samo kod muškaraca; kod žena je on prigušen kao kod posledice druge normalne alele (Aleli su razli?iti oblici jednog istog gena. Geni koji obrazuju alele nazivaju se polimorfni geni, za razliku od monomorfnih koji imaju samo jedan alelni oblik. Aleli jednog gena mogu biti u razli?itim me?usobnim odnosima – interakcijama – Wikipedia. Prim.prev.). Ovo sugeriše da se anomalija doduše nasle?uje preko X hromozoma, ali kroz semidominatan gen. Me?utim, autor ovo nije bio u stanju da potvrdi isklju?uju?i nasle?ivanje sa oca na sina.

Analiza razli?itog iskustvenog modela, koji reprezentuju te osobe, nas vodi do zaklju?ka da je njihov instinktivni supstrat tako?e ošte?en i da sadrži praznine i nedostatak prirodne rezonantne osetljivosti, uobi?ajeno prisutne kod vrste Homo Sapience.(Ono što pihopatama nedostaje je kvalitet da ljudi zavise od života u društvenoj harmoniji. Prim ured.) Instinkt naše vrste je naš prvi u?itelj; on ostaje sa nama tokom ?itavog života. Na tom defektnom instinktivnom supstratu se razvija nedostatak viših ose?anja i osiromašenje psiholoških, moralnih i društvenih koncepata u skladu sa tim prazninama.

Naš prirodni svet koncepata – baziran na instinktima vrste, kako je to opisano u prethodnom poglavlju – poga?a psihopate kao gotovo nerazumljiv obi?aj bez potvrde u njihovom sopstvenom psihološkom iskustvu. Oni smatraju da su navike i principi uljudnosti neki strani obi?aj, koje je izumeo i uveo neko drugi („verovatno sveštenici"), glupi, tegobni i ?ak besmisleni. Me?utim, istovremeno oni lako opažaju nedostatke i slabosti našeg prirodnog jezika psiholoških i moralnih koncepata na na?in koji podse?a na držanje savremenog psihologa – samo u karikaturi.

Prose?na inteligencija psihopate, posebno ako se meri testovima koji se uobi?ajeno koriste, je nešto niža nego kod normalnih ljudi, iako podjednako raznolika. Nasuprot velikoj raznovrsnosti inteligencije i interesovanja, ova grupa ne sadrži primere najviše inteligencije, niti me?u njom nalazimo tehni?ke i stru?ne talente. Najdarovitiji pripadnici ove vrste tako mogu da steknu zvanje u naukama koje ne zahtevaju humanisti?ki pogled na svet ili prakti?ne veštine. (Me?utim, akademska uljudnost je drugo pitanje). Kad god pokušamo da napravimo specijalne testove koji bi merili „životnu mudrost" ili „društveno-moralnu" imaginaciju, ?ak i kada se uzmu u obzir psihometri?ne evaluacije, pojedinci ovog tipa pokazuju nedostatak koji je neproporcionalan njihovom li?nom IQ-u.

Nasuprot njihovim nedostacima u psihi?kom i moralnom znanju, oni razvijaju sopstveno znanje, kojim raspolažu, nešto što nedostaje ljudima sa prirodnim pogledom na svet. Oni u?e da prepoznaju jedni druge u gomili još od detinjstva i razvijaju svest o postojanju pojedinaca koji su im sli?ni. Oni tako?e postaju svesni da su druga?iji od sveta drugih ljudi koji ih okružuju. Oni nas posmatraju sa izvesne distance, kao neki para-specifi?an varijetet. Prirodne ljudske reakcije koje ne izazivaju interesovanje normalnih ljudi jer se posmatraju kao samorazumljive, poga?aju psihopate kao neobi?ne, i zanimljive, pa ?ak i komi?ne. Oni nas zbog toga posmatraju, izvode?i zaklju?ke, formiraju?i svoj sopstveni svet koncepata. Postaju eksperti za naše slabosti i ponekad izvode bezose?ajne eksperimente. Patnja i nepravda koju proizvode ne izazivaju u njima ose?aj krivice, jer su takve reakcije drugih jednostavno posledica toga da su oni druga?iji i odnose se samo na te „druge ljude" koje ne posmatraju kao specifi?ne. Niti normalna osoba, niti naš prirodni pogled na svet ne može zamisliti, niti na odgovaraju?i na?in proceniti postojanje tog sveta druga?ijih koncepata.

Istraživa?i takvih fenomena mogu zaviriti u to devijantno znanje psihopata preko dugoro?nih ispitivanja li?nosti takvih ljudi, koriste?i ga sa teško?ama, kao neki strani jezik. Kao što ?emo videti, takva prakti?na veština postaje široko rasprostranjena u nacijama, obuzetim tim makro-socijalnim patološkim fenomenom u kome ova anomalija igra nadahnjuju?u ulogu.

Normalna osoba može nau?iti da se služi njihovim konceptualnim jezikom, ?ak i spretno, ali psihopata nikada ne?e biti sposoban da prisajedini pogled na svet normalne osobe, iako oni to ponekad pokušavaju tokom ?itavog života. Rezultat toga je samo uloga i maska iza koje skrivaju svoju devijantnu realnost.

Drugi mit i uloga koju ?esto igraju, a koja ipak sadrži zrnce istine s obzirom na „specifi?no psihološko znanje" koje psihopate sti?u posmatraju?i druge ljude, je onaj o briljantnom umu i geniju psihopata; neki od njih zaista veruju u to i pokušavaju da tu veru nametnu drugima.

Govore?i o maski patološke normalnosti, koju takvi pojedinci nose (ili sli?ni devijantni pojedinci uz manji intenzitet), treba pomeneti knjigu Mask of Sanity, Hervey Cleckley, koji je ovaj fenomen u?inio središtem svog razmišljanja. Odlomak:

Setimo se da njegovo tipi?no ponašanje poništava ono što izgleda da su njegovi ciljevi. Nije li on sam taj koji je najviše obmanut svojom spoljnom normalnoš?u? Iako sam najviše obmanjuje druge i potpuno je svestan svojih laži, ?ini se da je nesposoban da napravi adekvatnu razliku izme?u svojih lažnih intencija, lažnog saose?anja, lažne ljubavi itd. i iskrenog odgovora normalne osobe. Njegov ogroman nedostatak uvida pokazuje koliko on malo razume prirodu svog poreme?aja. Ukoliko drugi ne prihvate odmah „njegovu re? ?asti kao džentlmena", njegovo iznena?enje je, verujem, istinsko. U njegovom iskustvu dublje emocije su toliko izbledele, da je nesavladivo ravnodušan prema onome što život predstavlja za druge.

Njegova svest o onome što je suprotnost hipokriziji je tako nesupstancijalno teoretska da postaje diskutabilno da li bi mu uopšte trebalo pripisati hipokriziju u njenom osnovnom zna?enju. Budu?i da ne poseduje sopstvene glavne vrednosti, da li se može o?ekivati da razume smisao povreda koje nanosi drugima? Malom detetu, koje ne pamti veliki bol, njegova majka može re?i da je pogrešno odse?i psu rep. Znaju?i da je to pogrešno, ono može nastaviti sa tom operacijom. Ne možemo ga potpuno razrešiti krivice ako kažemo da on razume manje nego odrastao ?ovek, koji uz puno poimanje fizi?ke agonije, nastavlja da koristi nož. Da li osoba može osetiti duboke nivoe patnje bez znanja o sre?i? Da li može da dospe do zle intencije u punom smislu te re?i bez prave svesti o suprotnosti zla? Nemam kona?an odgovor na ta pitanja. (Hervey Cleckley, Mask of Sanity, 1976. C.V. Mosby, Co.p.386).

Svi istraživa?i psihopatije podvla?e tri primarna svojstva s obzirom na najtipi?niji varijetet: nedostatak ose?anja krivice za anti-socijalne aktivnosti, nesposobnost da istinski vole, i sklonost da brbljaju na na?in koji lako odstupa od realnosti. [U svom dokumentu „Construct Validity of Psychopathy in a Community Sammple: A Nomological Net Approach (op.cit), Salekin, Trobst i Krioukova pišu: „Psihopatija, kako je originalno razmatrana od strane Cleckley-a, nije ograni?ena samo na aktivnosti koje su ilegalne, ve? pre opisuje takve osobine li?nosti kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentri?nost i nedostatak krivice – karakteristike jasno prisutne kod kriminalaca, ali i kod supružnika, roditelja, šefova, advokata, politi?ara, da pomenemo samo neke. (Bursten 1973. Stewart 1991.)… Kao takvi, psihopate se mogu okarakterisati kao osobe koje razvijaju tendenciju ka dominaciji i hladno?i. Wiggins (1995.), sumiraju?i prethodne nalaze, nagoveštava da su takvi pojedinci skloni ljutnji i iritaciji i eksploataciji drugih. Oni su arogantni, manipulativni, cini?ni, egzibicionisti, željni senzacija. Makijavelisti?ki, osvetoljubivi i usmereni samo ka sopstvenoj koristi. S obzirom na njihove obrasce i socijalnu razmenu (Foa &Foa, 1974.), oni sebi pripisuju ljubav i status, posmatraju?i sebe kao izuzetno vredne i važne, ali ne priznaju ljubav i status drugima, posmatraju?i ih kao bezvredne i nevažne. Ova karakterizacija je potpuno u skladu sa suštinom psihopatije, kako je ona ve? opisana. Ono što postaje jasno iz ovih nalaze je da a) mera psihopatije se približava prototipu psihopatije, koji u sebe uklju?uje dominantne i hladne karakteristike; b) psihopate se javljaju u društvima u možda ve?em stepenu od o?ekivanog; c) ?ini se da psihopate imaju malo poklapanja sa poreme?ajem li?nosti izolovanog kao „antisocijalni poreme?aj li?nosti". Prim ured.].

Neuroti?an pacijent je po pravilu povu?en i ima teško?e da objasni šta ga najviše mu?i. Psiholog mora znati kako da prevazi?e tu prepreku uz pomo? bezbolne interakcije. Neuroti?ari su skloni prekomernom ose?aju krivice zbog dela koja su lako oprostiva. Ovakvi pacijenti su sposobni za istrajnu i postojanu ljubav, iako imaju teško?a da je izraze i da ostvare svoje snove. Ponašanje psihopata predstavlja antipod ovakvih fenomena i teško?a.

Naš prvi kontakt sa psihopatama sa govorljivim ispadima, koji lako teku izbegavaju?i istinski važan predmet, sa podjednakom lako?om ako su neugodni za govornika. Njihov trening mišljenja tako?e izbegava ona apstraktna ose?anja i vrednosti koje nisu prisutne u psihopatskom pogledu na svet, osim ukoliko smišljeno ne obmanjuju. U tom slu?aju ?e koristiti mnogo „ose?ajnih" re?i, ?ija ?e pažljiva provera pokazati da oni ne razumeju te re?i na isti na?in kao normalni ljudi. Tada tako?e ose?amo da imamo posla sa imitacijom obrazaca mišljenja normalnih ljudi u kojoj je nešto drugo u stvari „normalno". Sa logi?ke ta?ke gledišta, sled misli je prividno korektan, iako možda udaljen od opšte prihva?enih kriterijuma. Me?utim, detaljnija analiza potvr?uje upotrebu mnogih sugestivnih paralogizama.

Pojedinci sa ovom vrstom psihopatije prakti?no ne poznaju postojanu ljubav prema drugoj osobi, posebno bra?nom drugu; ona predstavlja bajku iz „drugog" ljudskog sveta; ljubav je za psihopatu kratkotrajan fenomen sa ciljem seksualne avanture. Mnogi psihopatski Don Žuani su u stanju da igraju ulogu ljubavnika dovoljno dobro da ih njihovi partneri prihvate u dobroj veri. Posle ven?anja, ose?anja, koja u stvari nikada i nisu postojala, se zamenjuju egoizmom, egotizmom i hedonizmom. Religija, koja u?i ljubavi prema bližnjem, ih odbija kao sli?na bajka, dobra samo za decu i one druga?ije „druge".

?ovek bi o?ekivao da ose?aju krivicu kao posledicu mnogih anti-socijalnih dela, me?utim njihov nedostatak krivice je rezultat svih njihovih nedostataka o kojima smo ovde diskutovali. (Robert Hare kaže: „Ono što mi je bilo najinteresantnije u prvo vreme, koliko ja znam, je da nije bilo reakcije u podru?jima za emocionalne nadražaje, ali je postojala superaktivnost u drugim delovima mozga, koji su namenjeni jeziku. Ovi delovi su bili aktivni, kao da su oni rekli:"Hej, zar to nije interesantno!" Tako se ?inilo da oni analiziraju emocionalni materijal u terminima njihovog lingvisti?kog zna?enja ili zna?enja iz re?nika. To su anomalije u na?inu na koji psihopate procesiraju informacije. To mora biti optšije od proste emocionalne informacije. U drugoj MRI studiji smo posmatrali delove mozga, koji se koriste za obradu konkretnih i apstraktnih re?i. Nijedan psihopatski pojedinac nije pokazao poja?anu aktivnost u desnom donjem/gronjem slepoo?ni?kom korteksu. Za psihopate, to se nije dogodilo.

Hare i njegove kolege su onda rukovodile fMRI studiju, koriste?i slike neutralnih scena i neprijatnih scena ubistva. „Nijedan psihopata nije pokazao pove?anu reakciju na neprijatne scene u pore?enju sa neutralnim", istakao je. „U psihopati, to nije bilo ništa. Nikakva razlika. Ali je bilo jakih reakcija u istim delovima mozga tokom prezentacije emocionalnih re?i. To je kao da analiziraju emocionalni materijal u ekstra-limbi?nim oblastima. Psihopaty vs. Antisocial Personality Disorder and Sociopathy, A Disussion by Robert Hare; crimelibrary.com). Svet normalnih ljudi, koje povre?uju, je za njih neshvatljiv i neprijateljski. Život psihopata je trka za onim što im trenutno okupira pažnju, trenutak zadovoljstva i privremen ose?aj mo?i. ?esto se sre?u sa neuspehom tokom tog puta, sa silom i moralnim neodobravanjem od strane zajednice tih drugih ljudi koje ne razumeju.

U svojoj knjizi „Psyhopathy and Delinquency" W. i J. McRode kažu o njima slede?e:

Psihopat ose?a malo krivice, ako je uopšte ose?a. On može po?initi zaprepaš?uju?a dela, ipak gleda na njih bez griže savesti. Psihopata ima iskrivljen kapacitet za ljubav. Njegove emocionalne veze, ako uopšte postoje, su oskudne, kratkotrajne i kreirane tako da zadovolje njegove sopstvene želje. Te dve poslednje karakteristike, nedostatak ose?anja griže savesti i ljubavi, obeležavaju psihopatu kao druga?ijeg od drugih ljudi.

Problem moralne i zakonske odgovornosti psihopate ostaje otvoreno i predmet je razli?itih rešenja u razli?itim zemljama, ?esto sumarnih ili emocionalno obojenih. On ostaje predmet diskusije, ?ije se rešenje ne ?ini mogu?im u okviru danas prihva?enih principa zakonske misli.

Druge psihopatije: Slu?ajevi suštinske psihopatije izgledaju dovoljno sli?ni jedni drugima da nam to dopušta da ih klasifikujemo kao kvalitativno homogene. Me?utim, u psihopatske kategorije možemo tako?e svrstati donekle neodre?en broj anomalija sa naslednim supstratom, ?iji su simptomi sli?ni tom najtipi?nijem fenomenu. Tako?e sre?emo pojednice koji pokazuju tendencije da se ponašaju na na?in koji povre?uje druge ljude, kod kojih testovi ne pokazuju postojanje ošte?enje moždanog tkiva i anamneza ne ukazuje na neprirodna iskustva tokom detinjstva, koja bi mogla objasniti njihovo stanje. ?injenica da se takvi slu?ajevi ponavljaju unutar jedne porodice ukazuje na nasledni supstrat, ali tako?e treba da razmotrimo mogu?nost da su tokom fetusne faze u?estvovali neki štetni faktori. To je oblast medicine i psihologije, koja iziskuje više studija i u kojoj ima više onoga što treba da nau?imo nego onoga što konkretno znamo.

Takvi ljudi tako?e pokušavaju da maskiraju svoj druga?iji svet iskustva i da igraju ulogu normalnosti u razli?itim stepenima, iako to više nije karakteristika Kleklijeve maske. Neki su uo?ljivi po demonstracijama svoje neobi?nosti. Ovakvi ljudi u?estvuju u genezi zla na veoma razli?ite na?ine, ili drže?i otvoreno stranu, ili, u manjem intenzitetu, kada uspeju da se prilagode adekvatnim na?inima života.

Ti psihopatski i srodni fenomeni se mogu, kvalitativno govore?i, sumarno proceniti na dva ili tri puta ?eš?e nego kod suštinske psihopatije, dakle manje od dva procenta populacije.

Taj tip ljudi lakše uspeva da se prilagodi društvenom životu. Re?i slu?ajevi se posebno prilago?avaju zahtevima zajednice i normalnih ljudi, koriste?i razumevanje za umetnost i oblasti sli?nih tradicija. Njihova literarna kreativnost je ?esto uznemiruju?a, ako je izražena samo u idejnim kategorijama; oni nagoveštavaju ?itaocima da je njihov svet koncepata i iskustava samorazumljiv; on tako?e sadrži izvesne deformitete. (Neki istraživa?i u današnje vreme sugerišu da Aspergerov sindrom pripada klasifikaciji psihopatije. Aspergerov sindrom opisuje decu kao: „nedostatak socijalnih i motori?kih veština, ?ini se da su nesposobni da dekodiraju jezik tela, ose?anja drugih, izbegavaju kontakt o?ima i ?esto se upuštaju u monologe o oskudno definisanim – ?esto tehni?kim – interesovanjima. ?ak i kada su veoma mali, ta deca su opsednuta redom, aranžiraju?i svoje igra?ke u striktnom poretku na podu i dobijaju?i nastup gneva kada im neke poremeti rutinu. Kao tinejdžeri, skloni su da zapadnu u teško?e sa nastavnicima i ostalim autoritetima, jer istan?ana podela društvenih uloga, koja definiše društvene hijerarhije, za njih nije vidljiva. Steve Silbermann, „The Geek Sindrom") Prim. ured.).

Naj?eš?e navo?ena i najduže poznata vrsta je asteni?na psihopatija, koja se javlja u svim mogu?im intenzitetima, od jedva uo?ljive do o?iglednog patološkog nedostatka.

Takvi ljudi, asteni?ni i hiperaktivni, ne pokazuju isti zasenjuju?i nedostatak moralnog ose?anja i sposobnosti da osete psihološku situaciju, kao suštinske psihopate. Oni su na neki na?in idealisti?ni i skloni su sujevernoj patnji kao posledici svog r?avog ponašanja.

U proseku, manje su inteligentni od normalnih ljudi i njihov um ne pokazuje odlike postojanosti i preciznost u razmišljanju. Njihov psihološki pogled na svet je jasno falsifikovan, njihovim mišljenjima o ljudima se nikada ne može verovati. Neka vrsta maske sakriva svet njihovih stremljenja, koja se ne podudara sa onim što su u stvari sposobni da urade. Njihovo ponašanje prema ljudima, koji ne uo?avaju njihove nedostatke, je urbano, ?ak prijateljsko; me?utim, manifestuju neprijateljstvo i agresiju prema ljudima koji imaju talenta za psihologiju ili pokazuju znanje u toj oblasti.

Asteni?ne psihopate su seksualno nešto manje aktivne i zbog toga sklone da prihvate celibat; to je razlog zašto neki katoli?ki monasi i sveštenici reprezentuju neznatnije slu?ajeve ove anomalije. Veoma je verovatno da su ovakvi pojedinci inspirisali anti-psihološki stav, tradicionalan kod katoli?ke crkve.

Ozbiljniji slu?ajevi su u ve?oj meri anti-psihološki nastrojeni i puni prezira prema normalnim ljudima; oni pokazuju tendenciju da budu aktivni u procesima geneze zla u široj skali. Njihovi snovi su sa?injeni od izvesnog idealizma sli?nog idejama normalnih ljudi. Oni bi želeli da reformišu svet u skladu sa svojim željama, ali nisu sposobni da predvide mnogo dalekosežnije implikacije i posledice. Za?injena devijacijama, njihova vizija može uticati na naivne buntovnike ili ljude koji su pretrpeli nepravdu. Postojanje društvene nepravde može izgledati kao opravdanje za radikalan pogled na svet i za prihvatanje takvih vizija.

Slede?i odlomak je primer misaonog obrasca osobe koja predstavlja tipi?an i teži slu?aj asteni?ne psihopatije:

 

 

Simptomi:

„Ako bi trebalo da ponovo zapo?nem život, u?inio bih potpuno isto: to je organska neophodnost, ne diktat dužnosti.

Ose?aj da je druga?iji.

 

Postoji jedna stvar koja me pokre?e i budi u meni vedrinu, ?ak i kada su stvari veoma tužne. To je nepokolebljiva vera u ljude. Okolnosti ?e se promeniti i zlo ?e nestati, ?ovek ?e ?oveku biti brat, ne vuk kao što je to danas slu?aj. Moja borba ne proizilazi iz mojih ideja, ve? iz jasne vizije o uzroku koji izaziva zlo.

Plitka nostalgija, karakteristi?na za psihopatiju.

 

Vizija novog sveta.

Razli?ito psihološko znanje.

 


Ove re?i je u zatvoru napisao 15. decembra 1913. Felix Dzerzhinsky, potomak poljskog plemstva, koji ?e uskoro osnovati Cherezvichayka (?eka je prva tajna policija pod boljševi?kom vlaš?u.Dzerzhinsky je bio njen prvi komesar. Prim.ured.) u Sovjetskom Savezu i postati najve?i idealist me?u tim slavnim ubicama. Psihopatsko nali?je u svim nacijama. (Dzerzhinsky je zanimljiv slu?aj. O njemu je re?eno: „Njegov pošten i nepotkupljiv karakter, kombinovan sa njegovom potpunom posve?enoš?u cilju obezbedio mu je brzo prihvatanje i nadimak Gvozdeni Felix." Njegov spomenik u centru Varšave na „Dzerzhinsky trgu" bio je omražen kod stanovnika poljske prestonice kao simbol sovjetske vlasti i srušen 1989. ?im je PZPR po?eo da gubi vlast, ime trga je promenjeno u njegovo ime pre Drugog svetskog rata „Plac Bankowy" („Bankarski trg"). Prema popularnom vicu iz ere Republike Poljske, Dzerzhinsky je zaslužio spomenik kao Poljak koji je ubio najviše komunista.).

Ako ikada do?e vreme kada „?e se okolnosti promeniti" i kada „zlo više ne?e vladati", bi?e to zato što ?e progres u prou?avanju patoloških fenomena i njihove ponerogeni?ne uloge u?initi mogu?im za društva da mirno prihvate postojanje tog fenomena i shvate ga u kategorijama prirode. Vizija nove, pravedne strukture društva se onda može razumeti unutar okvira i pod kontrolom normalnih ljudi. Pomirivši se sa ?injenicom da su takvi ljudi razli?iti i da imaju ograni?en kapacitet za društveno prilago?avanje, trebalo bi da izgradimo sistem stalne zaštite za njih unutar logi?nog rasu?ivanja i adekvatnog znanja, sistem koji ?e delimi?no u?initi da se njihovi snovi ostvare.

Zbog naših ciljeva treba da usmerimo pažnju na dva tipa sa devijantnim karakteristikama: njih je relativno davno izolovao Erdard Brzezicki (moj profesor psihijatrije – Yagiellonian University (Kra?ov), prijatelj Kretschmer-a) i prihvatio ih Ernst Kretschmer kao posebno karakteristi?ne za Isto?nu Evropu. (Ernst Kretschmer je upam?en po svojim odnosima izme?u gra?e i fizi?ke konstitucije sa li?nim karakteristikama i mentalnom boleš?u. Godine 1933. Kretschmer je deo ostavku kao predsednik Nema?ke asocijacije psihoterapije iz protesta protiv dolaska nacista na vlast. Ali za razliku od drugih nema?kih prominentnih psihologa, on je ostao u Nema?koj tokom Drugog svetskog rata. Kretschmer je kasnije razvio nove metode psihoterapije i hipnoze i prou?avao kompulzivnost kriminala, propisuju?i adekvatne mere za psihijatrijski tretman zatvorenika. Prim. ured.).

Skirtoidi (gr?ak re? skirtiao: pobuniti se, sko?iti. Prim.ured.) su vitalni, egoisti?ni i neosetljivi (debelokošci) pojednci koji su dobri vojnici zbog svoje izdržljivosti i psihi?ke otpornosti. Me?utim, u mirnim vremenima oni su nesposobni da shvate istan?anije sadržaje života ili da razborito vaspitavaju decu. Sre?ni su u primitivnom okruženju. Mirno i udobno okruženje ?esto uzrokuje histerizaciju kod njih. Rigidno su konzervativni u svim oblastima i podržavaju vladu koja vlada gvozdenom rukom.

Kretschmer je bio mišljenja da je ova anomalija bio-dinam?ki fenomen, uzrokovan ukrštanjem dve odvojene etni?ke grupe, što je ?esto u toj oblasti Evrope. Ako bi to bio slu?aj, Severna Amerika bi trebalo da je puna skirtoida, hipoteza koja zaslužuje razmatranje. Možemo pretpostaviti da se skirtoizam normalno nasle?uje; nije polno uslovljen. Ovu anomaliju treba razmotriti ukoliko želimo da razumemo istoriju Rusije, kao i istoriju Poljske u manjem obimu.

Slede?e zanimljivo pitanje se name?e samo po sebi: kakva vrsta ljudi su takozvani „šakali", najmljeni kao profesionalne i koristoljubive ubice razli?itih grupa i ko tako brzo i lako okuplja vojsku kao sredstvo politi?ke borbe? Oni sebe nude kao profesionalci koji prema iš?ekivanjima ispunjavaju dužnost. Nikakva ljudska ose?anja se ne mešaju sa njihovim zlo?ina?kim planovima. Oni gotovo sigurno nisu normalni ljudi, ali nijedna od devijacija, opisanih ovde, se ne poklapa sa tom slikom. Suštinske psihopate su brbljive i nesposobne za takve brižljivo planirane aktivnosti.

Možda bismo mogli pretpostaviti da je ovaj tip proizvod ukrštanja razli?itih devijacija u vidu manjih ošte?enja. ?ak i ako prihvatimo statisti?ku verovatno?u pojave ovih pojedinaca, uzimaju?i u obzir kvantitativne podatke, oni bi trebalo da budu izuzetno retka pojava. U svakom slu?aju, psihologija izbora supružnika pruža uvid u uparivanja koja obostrano reprezentuju razli?ite anomalije. Nosioci dva ili ?ak tri slabija devijantna faktora bi onda trebalo da budu ?eš?i. Šakali bi onda mogli da budu nosioci šizoidnih karakteristika u kombinaciji sa nekom drugom psihopatijom, suštinskom psihopatijom ili skirtoizmom. Mnogo ?eš?i primeri ovakvih hibrida su veliki delovi bazena nasle?ivanja patoloških ponerogeni?nih faktora u nekoj zajednici.

===========

Opisane karakterizacije su izabrani primeri patoloških faktora koji u?estvuju u ponerogeni?nim procesima. Sve obimnija literatura iz ove oblasti pruža zainteresovanom ?itaocu širi obim podataka i ?esto slikovite opise ovog fenomena. Me?utim, trenutno stanje saznanja je još uvek nedovoljno da pruži prakti?no rešenje za mnoge probleme aspekata ljudskog bi?a, posebno za one na individualnom i porodi?nom nivou. U ovu svrhu su potrebne studije biološke prirode ovih fenomena.

Želeo bih da upozorim ?itaoce sa nedovoljnim znanjem i iskustvom u ovoj oblasti da ne postanu plen dojma da svetom koji ih okružuje dominiraju pojedinci sa patološkim devijacijama, bilo da su opisani ovde ili ne; naredna grafika u kružnoj formi predstavlja prose?ne vrednosti pojave individua sa razli?itim psihološkim anomalijama unutar društva:

 

 

T.P. = totalna populacija

PS = psihopatije

KP = karakteropatije

SP = suštinske psihopatije

ŠI = šizoidije

XYY = kariotip

 

Treba naglasiti ?injenicu da devijantni pojedinci predstavljaju manjinu, s obzirom na ?este teorije o izuzetno kreativnoj ulozi abnormalnih pojedinaca, ?ak u vidu identifikacije ljudskog genija sa psihologijom abnormalnosti. Jednostranost ovakvih teorija izgleda da je potekla od ljudi koji su tražili potvrdu svoje sopstvene li?nosti putem takvog pogleda na svet. Istaknuti mislioci, pronalaza?i i umetnici su tako?e bili primeri psihi?ke normalnosti, kvalitativno govore?i.

Na kraju, normalni ljudi predstavljaju kako veliku statisti?ku ve?inu, tako i osnovu za društveni život u svakoj zajednici. U skladu sa prirodnim zakonom, oni bi trebalo da budu oni koji ?e odrediti tempo; moralni zakon je izveden iz njihove prirode. Država treba da bude u rukama normalnih ljudi. Ponerolog samo traži da te vlasti steknu saznanje o ovim manje normalnim ljudima i da zakon bude baziran na tom saznanju.

Kvantitativna i kvalitativna struktura ove bio-psihološki defektne grupe varira u vremenu i prostoru na našoj planeti. Ona može biti izražena jednocifrenim procentom u nekim nacijama, od 10 do 20 u drugim. Pomenuta kvantitativna i kvalitativna struktura uti?e na celokupnu psihološku i moralnu klimu u nekoj zemlji. To je razlog zašto ovaj problem treba da bude predmet promišljene brige. Me?utim, treba naglasiti da dokazna gra?a ukazuje da se snovi o mo?i, tako prisutni u ovim krugovima, ne manifestuju uvek i obavezno u punoj meri u zemlji u kojoj je ovaj procenat veoma visok. Druge istorijske okolnosti tako?e igraju važnu ulogu.

U svakoj zajednici na svetu patološki pojedinci i neki od drugih devijantnih tipova stvaraju ponerološki aktivnu mrežu uzajamnog dosluha, delimi?no odvojenu od zajednice normalnih ljudi. ?ini se da je inspirativna uloga suštinske psihopatije zajedni?ki fenomen. Sti?u?i životna iskustva, oni postaju svesni ?injenice da su druga?iji i upoznaju se sa druga?ijim na?inima borbe za svoje ciljeve. Njihov svet je zauvek podeljen na „nas i njih"; njihov mali svet sa sopstvenim obi?ajima i navikama i taj strani svet normalnih ljudi, koji ih moralno odbacuje i koje vide kao pune uobraženih i drskih ideja i obi?aja. Njihov ose?aj za ?ast ih nagoni da podvaljuju i grde taj drugi svet normalnih ljudi i njegove obi?aje u svakoj prilici. Za razliku od obi?aja normalnih ljudi, oni smatraju da je kršenje obe?anja adekvatno ponašanje.

Jedna od najuznemiruju?ih stvari kod psihopata sa kojom normalni ljudi moraju da se nose je ?injenica da oni veoma rano u?e kako njihove li?nosti mogu imati traumatiziraju?e efekte na li?nosti drugih ljudi i kako da izvuku korist iz korena ovog terora da bi postigli svoje ciljeve. Ova podela na dva sveta je stalna i ne nestaje ?ak ni kada uspeju da ostvare svoje mladala?ke snove o sticanju mo?i nad zajednicom normalnih ljudi. Ovo sigurno ukazuje da je ta odvojenost biološki uslovljena.

U psihopati se pomaljaju snovi u vidu utopije o „sre?nom" svetu i socijalnom sistemu koji ih ne?e odbacivati, niti nagoniti da prihvate zakone i obi?aje, ?ije je zna?enje nerazumljivo za njih. Oni sanjaju o svetu u kome bi njihov jednostavan i radikalan na?in doživljavanja i opažanja realnosti mogao da dominira; (lažu?i, podvaljuju?i, uništavaju?i i koriste?i druge. Prim.ured.) gde bi njima, naravno, bila osigurana bezbednost i prosperitet. U tim utopijskim snovima oni zamišljaju da ?e ti drugi, razli?iti, ali tehni?ki umešniji od njih, biti primorani da rade kako bi postigli ciljeve za psihopate i druge njihove vrste. „Mi, napokon" – kažu oni – „kreiramo novu vladu, vladu pravde." (samo za psihopate, nepravdu za sve ostale. Prim.ured.) Oni su spremni da se bore i da pate da bi ostvarili taj vrli novi svet i da pri tom, naravno, prouzokuju patnju drugih. Ovakva vizija opravdava ubijanje ljudi, ?ija patnja kod njih ne izaziva sažaljenje jer oni nisu sasvim specifi?ni. Oni ne shvataju da ?e uvek nailaziti na opoziciju, pa makar to stanje trajalo i generacijama. („Ubij ih sve, Bog ?e prepoznati svoje", izgleda da je jedna od metoda koju su izumele psihopate. Prim.ured.).

Pot?injavanje normalnih ljudi psihološki abnormalnim pojedincima ima žestok i deformiraju?i uticaj na njenu odnosno njegovu li?nost; ono izaziva traume i neurozu. To se po pravilu izvodi na na?in koji izmi?e svesnoj kontroli. Ovakva situacija osobi oduzima njena osnovna prava: da praktikuje mentalnu higijenu, razvija u dovoljnoj meri autonomnu li?nost i koristi svoj zdrav razum. U svetlu prirodnog zakona to predstavlja jednu vrstu zlo?ina – koji se može javiti na svakom nivou društva – iako nije pomenut ni u jednom zakonskom propisu.

Ve? smo diskutovali o prirodi nekih patoloških li?nosti, o frontalnoj psihopatiji i kako ona može deformisati li?nosti sa kojima je u interakciji. Suštinska psihopatija u tom smislu ima izuzetno intenzivne efekte. Nešto misteriozno nagriza li?nost osobe koja je prepuštena milosti psihopate i bori se kao demon. Njene emocije postaju grozni?ave, njen smisao za psihološku realnost je ugušen. Ovo vodi do gubitka merila u misaonom procesu i ose?aja bespomo?nosti, kulminiraju?i depresivnim reakcijama, koje mogu biti tako žestoke da ih psihijatri ponekad pogrešno dijagnosticiraju kao mani?no-depresivnu psihozu. Mnogi ljudi pružaju otpor psihopatskoj dominaciji mnogo pre nego što ovakva kriza nastupi i po?inju da traže neki na?in da se oslobode ovakvog uticaja.

Mnoge životne situacije sadrže u sebi manje misteriozne rezultate delovanja drugih psihi?kih anomalija na normalne ljude (koji su uvek neprijatni i destruktivni) i njihovi nosioci beskrupulozno teže da uspostave dominaciju i iskoriste druge. Rukovode?i se neprijatnim iskustvima i ose?ajima, zajednica tada ima dobre razloge da odbaci ovakve ljude, guraju?i ih na marginalne pozicije u društvenom životu, uklju?uju?i siromaštvo i kriminal.

Na žalost, ovakvo ponašanje po pravilu izaziva moralizatorska opravdanja u kategorijama prirodnog pogleda na svet. Ve?ina ?lanova društva smatra da su ovlaš?eni da zaštite sebe i svoju imovinu i u tu svrhu donese zakone. Bazirani na prirodnoj percepciji fenomena i emocionalnim reakcijama umesto na objektivnom razumevanju problema, ovakvi zakoni ni na koji na?in ne služe da obezbede red i sigurnost kakve želimo; psihopate i drugi devijanti jednostavno percipiraju takve zakone kao silu protiv koje se treba boriti.

Socijalna struktura kojom dominiraju normalni ljudi i njihovi koncepti za pojedince sa razli?itim psihološkim devijacijama izgleda kao „sistem sile i tla?enja". Psihopate po pravilu dolaze do takvog zaklju?ka. Istovremeno, ukoliko u datom društvu zaista postoji veliki deo nepravde, patološki ose?aj nepravde i sugestivni stavovi devijantnih pojedinaca se mogu na?i u rezonanci sa onima koji su zaista izloženi nepravdi. Revolucionarne doktrine se onda lako mogu propagirati me?u obe grupe, iako svaka od tih grupa prihvata te ideje iz potpuno druga?ijih razloga.

===========

Postojanje patogenih bakterija u našem okruženju je uobi?ajeni fenomen; me?utim, to nije presudan faktor koji odlu?uje da li ?e se pojedinac ili zajednica razboleti, budu?i da prirodan kao i sinteti?ki imunitet tako?e može igrati važnu ulogu. Na isti na?in, psihopatološki faktori sami ne odlu?uju o raširenosti zla. Drugi faktori su podjednako važni: društveno-ekonomske okolnosti i moralni i intelektualni nedostaci.

Pojedinci i nacije koji su u stanju da izdrže nepravdu u ime moralnih vrednosti mnogo lakše nalaze izlaz iz teško?a ne posežu?i za nasilnim sredstvima. Bogata moralna tradicija sadrži vekovna iskustva i razmišljanja u tom pogledu. Ova knjiga opisuje ulogu tih dodatnih faktora u genezi zla, ulogu koja je vekovima ostala nedovoljno shva?ena; takvo objašnjenje je suštinski važno za kompletiranje celokupne sllke i mogu?nost da se formulišu delotvornije prakti?ne mere.

Tako naglašavanje uloge patoloških faktora u genezi zla ne umanjuje odgovornost nedostataka društvenog morala i intelektualnih deficita i njihov udeo u ovoj situaciji. Realni moralni nedostaci i grubo neadekvatna koncepcija ljudske realnosti i psiholoških i moralnih situacija je ?esto prouzrokovana ranijom ili sadašnjom aktivnoš?u patoloških faktora.

Me?utim, mi se moramo upoznati sa stalnim, biološki uslovljenim prisustvom te malobrojne manjine pojedinaca koji su nosioci razli?itih, ali ponerološki aktivnih, patoloških faktora u svakoj zajednici. Svaka diskusija o tome šta u genezi zla dolazi prvo, moralni nedostaci ili aktivnosti patoloških faktora, se može posmatrati kao akademska špekulacija. Biblija je vredna ponovnog ?itanja o?ima ponerologa.

Detaljne analize li?nosti prose?no normalnih osoba gotovo uvek otkrivaju okolnosti i teško?e uzrokovane delovanjem neke vrste patološkog faktora na nju. Koliko su aktivnosti relativno daleko u prostoru i vremenu i ako je faktor relativno o?igledan, zdrav razum je u principu dovoljan da koriguje takve efekte. Ukoliko patološki faktor ostane nepoznat, osoba ima problema da razume uzrok svojih problema; ponekad ?itavog života ostaje rob opsena i obrazaca bihejvioristi?kih odgovora, izazvanih pod uticajem patoloških pojedinaca. To se dogodilo u gore pomenutoj porodici, u kojoj je izvor patološke indukcije bila najstarija sestra sa prenatalnim ošte?enjem predfrontalnog režnja na moždanom korteksu. ?ak i kada je potpuno o?igledno loše tretirala svoje najmla?e dete, njena bra?a su bila sklona da to interpretiraju u paramoralisti?kom maniru, kao žrtvu u ime „porodi?ne ?asti".

Sa ovom gra?om bi trebalo upoznati svakoga da bi se olakšalo auto-pedagoško samoposmatranje. Neki istaknuti psihopatolozi su uvereni da je razvoj zdravog, funkcionalnog pogleda na ljudsku realnost nemogu? bez upu?ivanja u psihopatološke nalaze, zaklju?ak koji je teško prihvatljiv za ljude koji veruju da su razvili zreo pogled na svet bez ovih neprijatnih istraživanja. Stari, egoisti?ni branitelji prirodnog pogleda na svet imaju tradiciju, lepu književnost, ?ak i filozofiju na svojoj strani. Oni ne razumeju da tokom današnjeg vremena njihov na?in shvatanja životnih pitanja ?ini bitku sa zlom još problemati?nijom. Me?utim, mla?a generacija je bolje upoznata sa biologijom i psihologijom i tako sposobnija za objektivno razumevanje uloge patoloških fenomena u procesima geneze zla.

Paralaksa (razlika u položaju nekog predmeta ako se on posmatra sa dve razli?ite ta?ke. Prim.ured.), ?ak i veliki jaz, ?esto nastaje izme?u ljudske i društvene realnosti, što je po prirodi biološko i ?esto pod uticajem gorepomenutog odbijanja da razložimo patološke elemente, kao i tradicionalne percepcije realnosti kako je ona pou?avana u filozofiji, etici, sekularnom i kanonskom zakonu. Taj jaz je lako vidljiv onim ljudima ?iji je pogled na svet formiran na na?in koji se razlikuje od prirodnog na?ina normalne osobe. Mnogi od njih svesno ili nesvesno koriste ove slabosti da bi se probili u njega, paralelno sa aktivnostima koje karakterišu egoisti?ni koncepti i sebi?nost. Ljudi koji ?ute, bilo patološki indiferentni prema patnjama drugih ljudi i nacija, ili sa nedostatkom znanje o tome šta je humano i valjano, nailaze na otvorena vrata da probiju svoj razli?it na?in života kroz nepredusretljivo društvo.

Da li ?emo ikada, jednom u neodre?enoj budu?nosti, biti u stanju da prevazi?emo taj vekovni problem ljudskosti, uz pomo? psiholoških i bioloških nauka koje napreduju u prou?avanju razli?itih patoloških faktora koji u?estvuju u ponerogeni?nim procesima? To ?e zavisiti od podrške date zajednice. Nau?na i društvena svest o ulozi koju igraju gorepomenuti faktori u genezi zla ?e pomo?i javnom mnenju da se na adekvatan na?in postavi prema zlu koje ?e onda prestati da bude tako fasciniraju?e misti?no. Ukoliko je na adekvatan na?in uobli?en, baziran na razumevanju fenomena, zakon ?e omogu?iti profilakti?ne kontra-mere protiv za?etka zla.

Tokom vekova svaka zajednica je bila izložena prirodnim eugeni?nim (eugenetika: nauka o uslovima koji vode stvaranju telesno i duševno zdravog potomstva) procesima koji uzrokuju da defektni pojedinci, uklju?uju?i i one sa gore pomenutim ošte?enjima, ispadnu iz reproduktivne utakmice ili da se redukuje njihova stopa ra?anja. Ovakvi procesi se retko posmatraju na takav na?in, ?esto prikriveni prate?im zlom ili drugim uslovima koji ih prate iz pozadine. Svesno razumevanje ove gra?e, bazirano na adekvatnom znanju i prose?nim moralnim kriterijumima može predstaviti te procese na manje plahovit na?in, bez takve koli?ine gorkog iskustva. Ako su ljudska svest i savest adekvatno formirani i ako se prihvati savet u toj stvari, balans ovih procesa bi mogao da upadljivo krene u dobrom pravcu. Posle više generacija jaram nasle?enih patoloških faktora bi mogao da bude redukovan ispod odre?enog kriti?nog nivoa i njihovo u?eš?e u ponerogeni?nim procesima bi po?elo da bledi. (?ini se da Lobascewsky ovo dovodi u vezu sa ratom i drugim fizi?kim konfliktima, sugerišu?i da, ako bi normalni ljudi odbili da budu uvu?eni i pustili samo devijante da se bore, ovi bi možda pobili jedni druge. Prim ured.)

 

Ponerogeni?ni fenomeni i procesi

 

Pra?enje realne vremensko-prostorne mreže kvalitativno kompleksnih uzro?nih veza kao pojave u ponerogeni?nom procesu zahteva adekvatan pristup i iskustvo. ?injenica da se psiholozi svakodnevno suo?avaju sa mnogobrojnim slu?ajevima ovih devijanata ili njihovih žrtava zna?i da progresivno postaju umešniji u razumevanju i opisivanju mnogih komponenti psihološke uzro?nosti. Oni posmatraju povratnu spregu na zatvorenim uzro?nim strukturama. Me?utim, ova veština se ponekad pokazuje nedovoljnom u prevazilaženju naše ljudske tendencije da se koncentrišemo na neke ?injenice i ignorišemo druge, izazivaju?i neprijatan ose?aj da je kapacitet našeg uma za razumevanje realnosti koja nas okružuje nedovoljan. To objašnjava pobudu da se koristi prirodni pogled na svet, da bi se pojednostavila kompleksnost i njene implikacije, fenomen toliko uobi?ajen kao i „stari mudrac" indijske filozofske psihologije. Ovakvo svo?enje uzro?ne slike geneze zla ?esto na samo jedan lako razumljiv ?inilac, kao krivca, samo po sebi postaje uzro?nik u ovoj genezi.

Uz veliki obzir prema nedostacima našeg ljudskog prosu?ivanja, krenu?emo srednjim putem i koristiti apstrakciju, prvo opisuju?i izabrani fenomen, a zatim i uzro?ne veze karakteristi?ne za ponerogeni?ne procese. Takvi lanci se mogu umrežiti u mnogo kompleksnije strukture, pogodnije za shvatanje pune slike realne uzro?ne mreže. U po?etku ?e rupa biti toliko velika da kroz nju neopaženo može da pro?e jato sardela, iako ?e velika riba biti uhva?ena. Me?utim, svetsko zlo predstavlja neku vrstu kontinuuma, u kome se neznatniji nov?i?i ljudskog zla skupljaju u genezi velikog zla. Pravljenje guš?e mreže i dopunjavanje detalja slike sve to ?ini lakšim, budu?i da su ponerogeni?ni procesi sli?ni nezavisno od skale na kojoj se odvijaju. Naš zdrav razum tako ?ini male greške na nivou minorne gra?e.

U nameri da bliže sagledamo te psihološke procese i fenomene, koji jednog ?oveka ili jednu naciju dovode do toga da povre?uje druge, izdvojmo što karakteristi?nije fenomene. Vide?emo da je u?eš?e razli?itih patoloških faktora u tim procesima pravilo; situacija, u kojoj to u?eš?e nije uo?ljivo teži da bude izuzetak.

===============

U drugom poglavlju je ukratko predstavljena uloga ljudskog instinktivnog supstrata u razvoju naše li?nosti, formiranje prirodnog pogleda na svet i društvene veze i strukture. Tako?e smo ukazali da naši sociološki, psihološki i moralni koncepti, kao i prirodni oblik reakcije, nisu primereni svakoj situaciji sa kojom nas život konfrontira. Obi?no završavamo povre?uju?i druge ukoliko delujemo u skladu sa svojim prirodnim konceptima i osetljivim arhetipovima u situaciji koja odgovara našim predstavama, iako je ona u stvari suštinski druga?ija. Kao pravilo, takva druga?ija situacija dopušta pojavu navodno odgovaraju?e reakcije, jer se u sliku uklju?io neki teško razumljivi, patološki faktor. Na taj na?in, prakti?na vrednost našeg prirodnog pogleda na svet u principu završava tamo gde po?inje psihopatija.

Poznavanje tih opštih slabosti ljudske prirode, kao i „naĎvité" normalne osobe je deo specifi?nog znanja koje nalazimo kod mnogih psihopatskih pojedinaca, kao i karakteropata. Op?inioci razli?itih škola nastoje da isprovociraju takve navodno odgovaraju?e reakcije kod drugih ljudi u ime svojih specifi?nih ciljeva ili u korist vladaju?e ideologije. Taj teško shvatljivi patološki faktor se nalazi u samom op?iniocu.

===============

Egoizam: pod egoizmom podrazumevamo stanovište, podsvesno uslovljeno kao pravilo, na osnovu koga pripisujemo prekomernu vrednost svojim instinktivnim refleksima i navikama i individualnom pogledu na svet. Egoizam sputava normalnu evoluciju li?nosti jer hrani dominaciju podsvesnog života i ?ini teško prihvatljivim dezintegrisana stanja koja mogu biti od velike pomo?i za li?ni rast i razvoj. Ovaj egoizam i odbijanje dezintegracije pomaže pojavu navodno odgovaraju?ih reakcija, kao što je napred opisano. Egoista meri ljude svojim sopstvenim aršinima, posmatraju?i svoje koncepte i na?ine doživljavanja stvarnosti kao objektivan kriterijum. On bi voleo da natera druge ljude da ose?aju i misle na veoma sli?an na?in kao on. Egoisti?ne nacije imaju podsvesni cilj da nau?e ili nateraju druge nacije da misle u njihovim sopstvenim kategorijama, što ih ?ini nesposobnim da razumeju druge ljude i nacije i upoznaju vrednosti njihove kulture.

Odgovaraju?i odgoj i samo-odgoj tako uvek teži da oslobodi mladu ili odraslu osobu egoizma, otvaraju?i time vrata razvoju njenog uma i karaktera. Me?utim, rasprostranjeno uverenje kod psihoterapeuta je da je izvesna mera egoizma korisna kao faktor stabilizacije li?nosti, štite?i je od suviše lake neuroti?ne dezintegracije i omogu?avaju?i joj tim putem da prebrodi životne teško?e. Ipak, postoji mali broj ljudi, ?ija je li?nost veoma integrisana, iako su gotovo sasvim lišeni egoizma; to im omogu?ava da razumeju druge veoma lako.

Vrsta prekomernog egoizma, koji sputava razvoj ?ovekovih vrednosti i koji vodi do osu?ivanja i terorisanja drugih, zaslužuje naslov „kralj ljudskih nedostataka“. Rasprave, sva?e, ozbiljni problemi, neuroti?ne reakcije, ni?u u svakome u blizini takvog egoiste kao pe?urke posle kiše. Egoisti?ne nacije po?inju da troše novac i ulažu napore da bi postigli ciljeve, koji proizilaze iz njihovog pogrešnog rasu?ivanja i preterano emocionalnih reakcija. Njihova nesposobnost da upoznaju vrednosti i razli?itosti drugih nacija, proizašle iz razli?itih kulturoloških tradicija, vodi u konflikt i rat.

Možemo napraviti razliku izme?u primarnog i sekundarnog egoizma. Prvi poti?e iz mnogo prirodnijeg procesa, naime prirodnog egoizma deteta i greški prilikom odgoja kada se de?iji egoizam podržava. Drugi se javlja, kada li?nost, koja je prevladala taj de?iji egoizam, nazaduje do tog stanja pod stresom, što vodi do neprirodnog izvešta?enog držanja, koji karakteriše ve?a agresivnost i društveno štetno ponašanje. Preterani egoizam je konstantno svojstvo histeri?ne li?nosti (Ošte?enje li?nosti, obeleženo nezreloš?u i sujetom uz žudnju za pažnjom, aktivnoš?u, uzbu?enjem i ponašanjem koje je uo?ljivo nestabilno i manipulativno. (The American Heritage Statemen’s Dictionary, 2 Edition, 2004; Houghton Mifflin Company) prim. ured.), nezavisno od toga da li je njena histerija primarna ili sekundarna. To je razlog zašto porast egoizma nacije treba da bude pripisan ve? opisanom histeriodnom ciklusu pre bilo ?ega drugog.

Analiziraju?i razvoj prekomerno egoisti?ne osobe, ?esto pronalazimo ne-patološke uzroke, kao što su odgoj u ograni?avaju?oj sredini punoj kolote?ine ili od strane manje inteligentnih roditelja. Me?utim, glavni razlog razvoja preterano egoisti?ne li?nosti u normalnoj osobi je kontaminacija putem psihološke indukcije preko prekomerno egoisti?nih ili histeir?nih osoba, koje su razvile te osobine pod uticajem razli?itih patoloških uzroka. Pored drugih stvari, ve?ina opisanih genetskih devijacija uzrokuje razvoj patološki egoisti?nih li?nosti.

Mnogi ljudi sa razli?itim uro?enim devijacijama i ste?enim deformacijama razvijaju patološki egoizam. Za takve ljude primoravanje drugih iz njihove okoline, ?itavih društvenih grupa ili, ako je mogu?e, ?itavih nacija da razmišljaju i ose?aju kao oni, postaje unutrašnja neophodnost, vladaju?i koncept. Igra, koju normalna osoba ne bi uzela za ozbiljno, za njih postaje životni cilj, u koji ulažu napore, žrtve i oštroumnu psihološku strategiju.

Patološki egoizam proishodi iz potiskivanja neprijatnih, samo-kriti?nih asocijacija u vezi sa ?ovekovom sopstvenom prirodom ili normalnoš?u iz polja svesti. Na dramati?no pitanje: „Ko je ovde lud, ja ili ovaj svet ljudi koji misle i ose?aju druga?ije." se odgovara na štetu sveta. Ovakav egoizam je uvek povezan sa nesimuliranim držanjem, sa Cleckley-ovom maskom navu?enom preko nekih patoloških svojstava, skrivenih od svesti, kako sopstvene, tako i drugih ljudi. Najve?i intenzitet ovakvog egoizma se može na?i kod ve? opisane pre-frontalne karakteropatije.

Zna?aj ovakve vrste egoizma u genezi zla teško da zahteva elaboraciju. Primarni društveni uticaj je egotizacija i traumatizacija drugih, što u povratnom dejstvu uzrokuje dalje teško?e. Patološki egoizam je nepromenjiva komponenta u razli?itim okolnostima u kojima je neko, ko izgleda normalan (mada on to u stvari i nije), vo?en motivima ili bitkama za ciljeve, koje normalna osoba smatra nerealisti?nim ili bezizglednim. Prose?na osoba bi mogla da se zapita: „Šta bi on mogao o?ekivati da postigne time?" Me?utim, mišljenje okoline ?esto interpretira takve situacije u skladu sa „zdravim razumom" i sklono je da prihvati mnogo „podesniju" verziju situacije ili doga?aja. Takva interpretacija ?esto završava ljudskom tragedijom. Zbog toga moramo zapamtiti da princip zakona cui prodest postaje iluzoran kada god se uklju?e neki patološki faktor.

===============

Moralizatorske interpretacije: Tendencija da se kod suštinski patoloških fenomena daju moralizatorske interpretacije je aspekt ljudske prirode, ?iji je prepoznatljiv supstrat ukodiran u naš specifi?an instinkt; naime, ljudi ne uspevaju da naprave razliku izme?u moralnog i biološkog zla. Moraliziranje uvek izbija na površinu, iako u razli?itim stepenima, u okviru psihološkog i moralnog pogleda na svet, zbog ?ega ovu tendenciju treba posmatrati kao konstantnu grešku javnog mnenja. Možemo ga zauzdati pove?anim samoznanjem, ali njegovo istinsko prevladavanje zahteva i specifi?no znanje iz psihopatološke oblasti. Mladi ljudi i manje kulturni slojevi su uvek skloni ovakvim interpretacijama (iako ovo karakteriše i tradicionalne estete), što se poja?ava kada god prirodni refleksi preuzmu kontrolu nad razumom t.j. u histeri?nim stanjima i u direktnoj proporciji sa intenzitetom egoizma.

Mi zatvaramo vrata uzro?nim interpretacijama fenomena i otvaramo ih osvetoljubivim emocijama i greškama kada god uvedemo moralizatorske interpretacije mana i nedostataka u ljudskom ponašanju, koje je u stvari proisteklo iz razli?itih uticaja patoloških faktora, ve? pomenutih ili ne, ?esto neprimetnih za um, koji nije treniran u toj oblasti. Na taj na?in dopuštamo tim patološkim faktorima da nastave svoje ponerogeni?ne aktivnosti, kako u nama samima tako i u drugima. Ništa u toj meri ne truje ljudsku dušu i oduzima nam sposobnost da objektivnije razumemo realnost kao to pokoravanje opšte ljudskoj tendenciji da zauzme moralizatorski stav prema ljudskom ponašanju.

Prakti?no govore?i, svaki pojedina?ni slu?aj koji ozbiljno povre?uje drugu osobu sadrži unutar svoje psihološke geneze uticaj nekih patoloških faktora, pored ostalog, naravno. Zbog toga interpretacija uzroka zla, koja bi bila ograni?ena na moralne kategorije, predstavlja neadekvatnu percepciju realnosti. To može voditi, generalno govore?i, do pogrešnog ponašanja, ograni?avaju?i naše sposobnosti za otpor uzro?nim faktorima zla i otvaraju?i vrata žudnji za osvetom. To ?esto raspiruje novu vatru u ponerogeni?nom procesu. Zbog toga jednostranu moralnu interpretaciju uzroka zla treba smatrati pogrešnom i nemoralnom u svim vremenima. Ideju o prevazilaženju te opšte ljudske sklonosti i njenih rezultata treba posmatrati kao moralni motiv, isprepleten sa ponerologijom.

Kada analiziramo razloge zašto neki ljudi prekomerno koriste takve interpretacije nabijene emocijama, ?esto uz negodovanje odbijaju?i ta?niju interpretaciju, treba, naravno, da otkrijemo i patološke faktore koji deluju u njima. Poja?avanje ove tendencije je u takvim slu?ajevima prouzrokovano potiskivanjem samokriti?nih misli u pogledu sopstvenog ponašanja i njegovih unutrašnjih razloga iz polja svesti. Uticaj ovakvih ljudi uzrokuje da se ova tendencija poja?a kod drugih.

===============

Lažni moralizam (paramoralizam): Uverenje da moralne vrednosti postoje i da neke aktivnosti narušavaju moralna pravila je u toj meri opšta i drevna pojava, da se ?ini da ona ima osnovu u ?ovekovom instinktivnom, prirodnom stanju (iako on sigurno nije potpuno adekvatan za moralnu istinu) i da nije prouzrokovan samo vekovnim iskustvom, kulturom, religijom i socijalizacijom. Na taj na?in, svaka insinuacija, formulisana u moralnim sloganima je uvek sugestivna, ?ak i ako su moralni kriterijumi koji se koriste tek „ad hoc" izumi. Svaki akt na taj na?in može biti proglašen nemoralnim ili moralnim putem ovakvih paramoralizama, nametnutih kao aktivna sugestija, i uvek se mogu na?i ljudi koji ?e podle?i ovakvom na?inu razmišljanja.

U potrazi za primerom akta zla, ?ija negativna procena ne?e izazivati sumnju ni u jednoj društvenoj situaciji, eti?ari ?esto navode maltretiranje dece. Me?utim, psiholozi se u svojoj praksi ?esto susre?u sa paramoralnim odobravanjima ovakvog ponašanja, kao u gorepomenutoj porodici sa ošte?enjem prefrontalnog polja kod najstarije sestre. Njena mla?a bra?a su nedvosmisleno insistirala da je sadisti?ko ponašanje njihove sestre prema svom sinu izazvano njenim visokim moralnim osobinama i uverili sebe u to putem autosugestije. Paramoralizam na neki na?in vešto izmi?e kontroli našeg zdravog razuma, vode?i ponekad do prihvatanja ili odobravanja ponašanja koje je otvoreno patološko.

(Mnogi primeri poslednjih godina uklju?uju decu pretu?enu do smrti od strane njihovih roditelja iz „religioznih razloga". Roditelji mogu tvrditi da je dete zaposeo demon, ili da su se ponašala tako raspušteno da ih samo batine mogu „dovesti u red". Drugi primer je obrezivanje, kako za de?ake, tako i za devoj?ice u nekim etni?kim grupama. Indijski obi?aj sutija, kada se žena spaljuje na loma?i svog muža; ili u muslimanskoj kulturi, u kojoj je, ako je žena silovana, dužnost muških ?lanova porodice da je ubiju, kako bi sprali ljagu sa imena porodice. Za sve ove ?inove se tvrdi da su „moralni", ali oni to nisu, oni su patološki i kriminalni, prim.ured).

Paramoralizatoski stavovi i sugestije toliko ?esto prate razli?ite vrste zla, da izgledaju potpuno nezamenljivi. Na žalost, za pojedince, opresivne grupe ili pato-politi?ke sisteme je izmišljanje uvek novih moralnih kriterijuma u ne?iju korist postalo u?estali fenomen. Takve sugestije ?esto delimi?no lišavaju ljude moralnog rasu?ivanja i deformišu njegov razvoj kod mladih. Na paramoralisti?ke faktore se nailazi svuda u svetu i ponerolog ?e na?i da je teško poverovati da ih je sprovela psihološki normalna osoba.

Konverzije (obrtanje jednog suda, tako da subjekat i objekat zamene mesta) karakteristika u genezi paramoralizma ?ini se dokazuje da su ve?inom izvedene iz podsvesnog odbacivanja (i potiskivanja iz polja svesti) ne?eg sasvim druga?ijeg, što bismo mogli nazvati glasom savesti.

Me?utim, ponerolog može navesti mnoga opažanja, koja podržavaju mišljenje da razli?iti patološki faktori u?estvuju u tendenciji da se koristi paramoralizam. To je bio slu?aj kod gorepomenute porodice. Kada se javi sa moralizatorskim interpretacijama, ova tendencija se poja?ava kod egoista i histerika i njeni uzroci su sli?ni. Kao i sve pojave konverzije, tendencija da se koristi paramoralizam je psihološki zarazna. To objašnjava zašto je možemo uo?iti kod osoba, odgajanih od strane pojedinaca, u kojima je ona razvijena paralelno sa patološkim faktorom.

Ovo bi bilo dobro mesto da razmislimo da je pravi moral ro?en i postoji nezavisno od naših sudova u tom pogledu i ?ak nezavisno od naše sposobnosti da ga prepoznamo. Na taj na?in, pristup koji je neophodan za to razumevanje je nau?ni a ne kreativni: moramo skromno podrediti svoj um opaženoj realnosti. Tek tada otkrivamo istinu o ?oveku, njegovim slabostima i vrednostima, što nam pokazuje šta je prikladno i merodavno, uz poštovanje prema drugim ljudima i drugim društvima.

===============

Reverzna blokada: nedvosmisleno insistiranje na ne?emu što je suprotnost istini blokira um prose?ne osobe da prepozna istinu. U skladu sa zahtevima zdravog razuma, ona po?inje da traga za smislom u „zlatnoj sredini", izme?u istine i njene suprotnosti, završavaju?i sa nekim zadovoljavaju?im falsifikatom. Ljudi, koji razmišljaju na taj na?in, ne shvataju da efekat ta?no odgovara nameri osobe koja ih izlaže ovoj metodi. Ako je falsifikat istine suprotnost moralne istine, on istovremeno predstavlja ekstremni paramoralizam i oslanja se na njegovu neobi?nu sugestivnost.

Retko vidimo da normalni ljudi koriste ovaj metod; ?ak i ako su odgajani od strane ljudi koji su ih maltretirali. Kod njih obi?no se javljaju samo njegovi rezultati sa karakteristi?nim teško?ama shvatanja realnosti. Koriš?enje ovog metoda može biti deo gorepomenutog specifi?nog znanja razvijenog kod psihopata u pogledu slabosti ljudske prirode i na?ina da se drugi odvedu u grešku. Tamo gde vlada, ovaj metod se koristi sa virtuoznoš?u da bi proširio granice svoje mo?i.

===============

Selekcija informacija i supstitucija: Postojanje psiholoških fenomena nesvesnog, koji su bili poznati pre frojdovskim studentima filozofije zaslužuje ponavljanje. Podsvesni psihološki procesi prestižu svesno razmišljanje, i vremenski i u oblasti dejstva, što ?ini mogu?im mnoge psihološke fenomene: uklju?uju?i i te, generalno opisane kao konverzne, kao što je podsvesno blokiranje zaklju?aka, selekcija i tako?e supstitucija prividno neprijatnih premisa.

Govorimo o blokiranju zaklju?aka ako je deduktivni (zaklju?ivanje od opšteg ka pojedina?nom) proces bio odgovaraju?i i gotovo dospeo do zaklju?ka i kona?nog razumevanja unutar dejstva unutrašnje projekcije, ali je postao neprijatan zbog prethode?e komande iz nesvesnog, koja ga smatra nepodobnim ili neodgovaraju?im. To je primitivna prevencija dezintegracije li?nosti, što se može u?initi korisnim; me?utim, ona tako?e spre?ava nastanak svih prednosti koje bi mogle nastati iz svesnog razmišljanja o zaklju?cima i ponovne integracije. Na taj na?in potisnuti zaklju?ak ostaje u našoj podsvesti i na još manje svestan na?in uzrokuje slede?e blokiranje i selekciju ove vrste. Ovo može biti ekstremno opasno, progresivno ?ine?i osobu robom njenog nesvesnog i ?esto je pra?eno ose?ajem tenzije i gor?ine.

Govorimo o selekciji premisa (pretpostavki) kada povratna veza u?e dublje u proces rasu?ivanja te iz njegove baze podataka izbriše i potisne u podsvest upravo onaj deo informacije koji je bio odgovoran za donošenje neprijatnog zaklju?ka. Naša podsvest tada dopušta dalje logi?ko rasu?ivanje ali ?e rezultat biti pogrešan u direktnoj proporciji sa važnoš?u potisnutog podatka. U našoj podsvesnoj memoriji se sakuplja sve ve?i broj na ovaj na?in potisnutih informacija. Kona?no, prevladava neka vrsta navike: sli?an materijal se obra?uje na isti na?in, ?ak i kada bi rasu?ivanje dovelo do zaklju?ka, koji je sasvim povoljan za osobu.

Najkompleksniji proces ove vrste je supstitucija premisa, koje su na taj na?in eliminisane putem drugih podataka, osiguravaju?i prividno ugodan zaklju?ak. Naša asocijativna sposobnost brzo stvara novu premisu da bi zamenila uklonjenu, ali to je ona koja vodi do ugodnog zaklju?ka. Ova operacija traje ve?inu vremena i riskantno je da bude isklju?ivo podsvesna. Ovakve supstitucije ?esto deluju kolektivno, u odre?enim grupama ljudi, putem koriš?enja verbalne komunikacije. To je razlog zašto bilo koji od gore pomenutih procesa predstavlja najbolju kvalifikaciju za moralni epitet „hipokrizija".

Navedeni primeri konverznih fenomena ne isrpljuju problem, koji je bogato ilustrovan u psihoanaliti?kim radovima. Naša podsvest može nositi korene ljudskog genija unutar sebe, ali njeno funkcionisanje nije perfektno; ponekad podse?a na slepi kompjuter, pogotovo ako dozvolimo da bude napunjen materijalom, potisnutim iz straha. To objašnjava zašto je svesno nadgledanje, ?ak i po cenu hrabro prihva?enih dezintegrišu?ih stanja, potrebno našoj prirodi, da ne pominjemo naše individualno i društveno dobro.

Ne postoji osoba, kojoj njeno perfektno samoznanje dopušta da ukloni sve tendencije ka konverznom razmišljanju, ali su neki ljudi relativno blizu tog stanja, dok drugi ostaju robovi ovih procesa. Oni ljudi, koji suviše ?esto koriste konverzne operacije da bi došli do ugodnijih zaklju?aka, ili da bi stvorili neke vešte paralogisti?ke i paramoralisti?ke stavove, kona?no po?inju da podležu takvom ponašanju iz mnogo trivijalnijih razloga, gube?i sposobnosti za svesnu kontrolu nad svojim ukupnim misaonim procesima. To neizbežno vodi do pogrešaka u ponašanju, a cenu za to pla?aju kako drugi, tako i oni sami.

Ljudi, koji su zapostavili svoju psihi?ku higijenu i sposobnosti za adekvatno razmišljanje, na tom putu gube i svoje prirodne kriti?ke sposobnosti u pogledu osoba, ?iji su abnormalni procesi mišljenja formirani na supstratu patoloških anomalija, bilo ste?enih ili nasle?enih. Licemeri prestaju da prave razliku izme?u patoloških i normalnih osoba, otvaraju?i time „infektivni ulaz" za ponerogeni?nu ulogu patoloških faktora.

U principu, u svakom društvu postoje ljudi, kod kojih su sli?ne metode mišljenja razvijene u širokoj skali sa razli?itim devijacijama u pozadini. Nailazimo na njih kako kod karakteropata, tako i kod psihopatskih li?nosti. Na neke su drugi izvršili uticaj, tako da se razijaju priviknuti na takvo „razmišljanje", budu?i da je konverzno mišljenje visoko zarazno i može se proširiti po ?itavom društvu. Tokom „sre?nih vremena", pogotovo, tendencija prema konverznom mišljenju se poja?ava. Ono se javlja paralelno sa talasom histerije u pomenutom društvu. Oni, koji se trude da o?uvaju zdrav razum i adekvatno rezonovanje, najzad postaju manjina, ose?aju?i se nepravi?nim, budu?i da se na njihovo ljudsko pravo da održe psihološku higijenu vrši pritisak sa svih strana. To je znak da nesre?na vremena nisu daleko.

Treba da naglasimo da opisani pogrešni misaoni procesi narušavaju zakone logike uz karakteristi?nu podmuklost. Obrazovani ljudi sa veštinom adekvatnog mišljenja mogu da pomognu da se neutralizuju ovakve tendencije; ovo ima posve?enu, vekovnu tradiciju, koja izgleda da je vekovima bila nedovoljno delotvorna. Kao primer: u skladu sa zakonom logike se na pitanje koje sadrži pogrešno razmišljanje ili nepotvr?enu sugestiju ne može odgovoriti. Me?utim, operisanje ovakvim pitanjima se ne širi epidemi?no samo me?u ljudima sa tendencijom konverznog mišljenja: izvor terora ako ih koriste psihopatski pojedinci; Ono se javlja i kod ljudi koji normalno razmišljaju, pa ?ak i onih koji su studirali logiku.

Ova tendencija opadanja sposobnosti društva za adekvatno razmišljanje treba da bude neutralizovana, budu?i da ona tako?e umanjuje imunitet od ponerogeni?nog procesa. Delotvorna mera bi bila adekvatno razmišljanje, kao i umešno otkrivanje grešaka u razmišljanju. Front ovakvog obrazovanja treba da bude proširen i da uklju?i psihologiju, psihopatologiju i ovde opisanu nauku u svrhu odgajanja ljudi koji lako mogu da otkriju paralogizam.

Op?inioci

Da bi se razumjeli ovi infektivni ponerološki procesi, pogotovo oni koji djeluju u širem društvenom kontekstu, sada ?emo sagledati uloge i li?ne karakteristike individua koje ?emo nazvati "op?inioci" i koje su veoma aktivne na ovom podru?ju uprkos tome što je njihova statisti?ka zastupljenost vema mala.

Op?inioci su generalno nosioci raznih patoloških faktora, nekih karakteropatija i nasljednih anomalija. Individue ?ije su li?nosti poreme?ene, ?esto igraju sli?ne uloge, iako je njihov uticaj na socijalnoj razini mali (porodica, susjedsvo) i ne prelaze odre?ene granice društvenih normi ponašanja.

Op?inioci se odlikuju jednim patološkim egoizmom. Takva osoba je prisiljena nekim unutarnjim razlozima da napravi jedan rani izbor izme?u dvije mogu?nosti: prva je da prisili druge ljude da razmišljaju i doživljavaju stvari na na?in sli?an njihovom vlastitom; druga je jedan osje?aj usamljenosti i razli?itosti od drugih, jedna patološka neuklopljenost u društveni život. Njihov izbor ponekad podrazumijeva ili zmijsku-šarmantnost ili samoubistvo.

Trijumfalna represija samo-kriti?kih ili neprijatnih pojmova iz polja svijesti, postepeno omogu?ava izrastanje fenomena konverzivnog razmišljanja ili paralogistike, paramoralizma, kao i korištenja reverzivnih blokada. Oni tako profuzno teku iz uma i usta op?inioca da potapaju um prosje?nog ?ovjeka. Sve postaje pot?injeno op?inio?evom ubje?enju da je on izuzetan a ponekad, ?ak i mesija. Iz tog ubje?enja pojavljuje se i jedna ideologija, djelomi?no istinita, ?ija vrijednost je po svojoj prilici superiorna. Me?utim, ako analiziramo istinsku funkciju takve jedne ideologije u op?inio?evoj li?nosti, onda ?emo vidjeti da je to ništa drugo do jedan od na?ina za samo-zavo?enje, koristan za represiju onih koji se podsvjesno mu?e samo-kriti?kim asocijacijama. Instrumentalna uloga te ideologije u vršenju uticaja na druge ljude, tako?e služi op?inio?evim potrebama.

Op?inioc vjeruje da ?e on uvijek na?i one koje ?e preobratiti na njegovu ideologiju i naj?eš?e je u pravu. Me?utim, oni doživljavaju šok (pa ?ak i paramoralnu indignaciju) kad se ispostavi da njihov uticaj obuhvata samo jednu ograni?enu manjinu, dok stav ve?ine ljudi prema njihovim aktivnostima ostaje kriti?an, bolan i uznemiravaju?i. Op?inioc se tako suo?ava s jednim izborom: ili da se povu?e nazad u svoju rupu, ili da oja?a svoju poziciju pove?avaju?i efikasnost svojih djelatnosti.

Op?inioc postavlja na visok moralni nivo svakoga ko je podlegao njegovom uticaju i usvojio one doživljajne metode koje on name?e. On zasipa te ljude svojom pažnjom, pa ?ak materijalnim sredstvima, ako je u mogu?nosti. Njihovi kriti?ari nailaze na "moralne pogrde". Oni ?e ?ak obznanjivati da je ta pokorna manjina u stvari moralna ve?ina, jer ona propovijeda najbolju ideologiju i poštuje jednog lidera koji ima vanserijske kvalitete.

Takvu djelatnost je skoro po pravilu karakteriše nesposobnost predvi?anja njenih krajnjih rezultata, što je nešto što je o?igledno s psihološke ta?ke gledišta. Njihov substratum u sebi sadrži patološke fenomene, kako opsjenarske tako i samo-zavodljive, što im onemogu?ava da realnost vide dovoljno ispravno i da posljedice logi?no predvi?aju. Me?utim, op?inioci njeguju veliki optimizam i imaju vizije budu?ih pobjeda, sli?no onima u kojim su uživali kad su pobje?ivali svoju vlastitu obogaljenu dušu. Tako?e je mogu?e i da optimizam bude jedan patološki simptom.

U jednom zdravom društvu, aktivnosti op?inilaca nailaze na dovoljno efikasne kritike koje ih brzo zagušuju. Me?utim, kad su njima prethodili uslovi koji destruktivno djeluju na zdrav razum i društveni poredak; kao što je društvena nepravda, kulturna zaostalost, ili intelektualno ograni?eni vladari koji ponekad pokazuju patološke karakterne crte, aktivnosti op?inilaca su vodile cjelokupna društva u ljudske tragedije ogromnih razmjera.

Takva individua ?e da peca u jednoj životnoj sredini ili društvu ljude koji su prijem?ivi za njen uticaj, produbljuju?i njihovu psihološku slabost, sve dok se oni ne spoje zajedno u jednu ponerogeni?nu uniju. U drugu ruku, ljudi koji su uspjeli održati svoje kriti?ke osobine cjelokupnim, bazirane na njihovom zdravom razumu i moralnim kriterijumima, pokušavaju da se suprostave aktivnostima op?inilaca i njihovim posljedicama. To rezultira u jednoj polarizaciji društvenih odnosa gdje svaka strana pravda sebe uz pomo? odre?enih moralnih kategorija. To je upravo i razlog zašto je takav jedan otpor na bazi zdravog razuma ?esto povezan sa osje?ajem bespomo?nosti i nedostatka kriterijuma.

Svjesnost o tome da je op?inioc uvijek jedna patološka individua, trebala bi nas zaštititi od poznatih rezultata moraliziraju?ih tuma?enja patoloških fenomena, obezbje?uju?i nam objektivne kriterijume za jedno efikasnije djelovanje. Objašnjavanje vrste patološkog substratuma koja je skrivena iza datog slu?aja opsjenarskih aktivnosti, trebalo bi omogu?iti iznalaženje jednog modernog rješenja za takve situacije.

Karakteristi?an fenomen je i taj da jedan visok IQ (koeficient inteligencije) pomaže ?ovjeku da bude otporan na op?inila?ke aktivnosti samo u jednom umjerenom stepenu. Stvarne razlike u formiranju ljudskih stavova prema uticajima takvih aktivnosti mogu se pripisati nekim drugim karakteristikama ljudske prirode. Najvarljiviji faktor u zauzimanju jednog kriti?kog stava je dobra osnovna inteligencija koja uslovljava našu percepciju psihološke realnosti. Mi tako?e možemo posmatrati kako aktivnosti jednog op?inioca "kominjaju" prijem?ive individue s jednom zaprepaš?uju?om pravilnoš?u.

Kasnije ?emo se opet vratiti na specifi?ne veze koje se pojavljuju u op?inio?evoj li?nosti, na ideologiju koju oni iznose i izbore koje prave oni koji lako potpadaju pod njihov uticaj. Odatle, jedno sveobuhvatnije razjašnjenje posebno zahtijeva i jedno dodatno istraživanje unutar okvira opšte ponerologije, što je posao kojim se mogu baviti samo specijalisti, kako bi se mogli objasniti neki od onih interesantnih fenomena koje danas još uvijek nedovoljno razumijemo.

 

Ponerogeni?na društva

"Ponerogeni?nim društvom", možemo nazvati svaku grupu ljudi koju karakterišu ponerogeni?ni procesi nadprosje?nog društvenog intenziteta, gdje nosioci raznih patoloških faktora djeluju kao inspiratori, op?inioci i lideri, i gdje se stvara jedna odre?ena patološka društvena struktura. Manja i kratkotrajnija društva možemo nazivati "grupama" ili "unijama".

Takva jedna asocijacija ra?a zlo koje nanosi štetu kako drugim ljudima, tako i njenim pripadnicima. Možemo navesti razna imena koja su našom lingvisti?kom tradicijom pripisivana takvim organizacijama: banda, bagra, mafija, klika i koterija; one lukavo izbjegavaju sukob sa zakonom dok pokušavaju da izvuku za sebe neku korist. Takve unije ?esto žude za politi?kom mo?i kako bi mogli društvu nametnuti zakone koji njima odgovaraju, a u ime neke prigodno pripremljene ideologije, izvla?e?i tako korist za sebe u obliku jednog neproporcionalnog prosperiteta, kao i zadovoljštine za njihovu žudnju za vlaš?u.

Opis i klasifikacija takvih društava u pogledu njihove brojnosti, ciljeva, zvani?no promovisanih ideologija i unutrašnje organizacije bi naravno imao odre?enu nau?nu vrijednost. Takav jedan opis napravljen od strane pažljivog posmatra?a mogao bi biti od pomo?i i za ponerologa da odredi neke od osobina takvih unija, koje se ne mogu odrediti uz pomo? prirodnog konceptualnog jezika.

Me?utim, jedan opis ove vrste ne bi trebao da maskira one zna?ajnije fenomene i psihi?ke ovisnosti koji djeluju unutar takvih unija. Ukoliko se ne obrati pažnja na ovo upozorenje, onda ?e se lako do?i do nekih opisa ovih društava koji ?e ukazivati na njihove karakteristike koje su sekundarne po svom zna?aju, ili su ?ak namjerno pripremljene "za show", kako bi se impresionirali neupu?eni. To ?e onda dovesti do jednog prekomijernog zasjenjivanja istinskih fenomena koji odlu?uju kvalitet, ulogu i sudbinu takvih unija. Posebno u slu?aju ako nam ti opisi dolaze iz živopisne literature ili beletristike, oni ?e nam samo donijeti jedno iluzorno ili lažno znanje, otežavaju?i na taj na?in prirodnu percepciju i uzro?no poimanje tih fenomena.

Jedan od zajedni?kih fenomena kojeg imaju sve ponerogeni?ne grupe i društva je ?injenica da njihovi pripadnici gube (ili su ve? izgubili) sposobnost da vide patološke individue, kao takve, te tako interpretiraju njihovo ponašanje na jedan fascinantan, herojski ili melodramati?ni na?in. Mišljenja, ideje i procjene ljudi koji pate od raznih psihi?kih nedostataka obdarena su jednom važnoš?u koja je najmanje jednaka onoj koju imaju neke individe koje su istaknute me?u normalnim ljudima.

Ta atrofija prirodnih kriti?kih sposobnosti u vezi s patološkim individuama, postaje jedan otvor za njihovu aktivnost a u isto vrijeme i kriterijum za prepoznavanje društva koje je u pitanju, kao ponoregeni?nog. Tako ?emo to nazvati prvim kriterijumom ponerogeneze.

Drugi zajedni?ki fenomen kojeg imaju sva ponerogeni?na društva je njihova statisti?ki visoka koncentracija individua sa raznim psihi?kim anomalijama. Njihova kvaliativna mješavina je od presudnog zna?aja u obrazovanju cjelokupnog karaktera unije, njenih aktivnosti, razvoja ili odumiranja. Grupe kojima dominiraju razne vrste karakteropati?nih individua razvi?e relativno primitivne aktivnosti, te ?e se ispostaviti kao lagane za slamanje od strane društva normalnih ljudi.

Me?utim, situacija je potpuno druga?ija ukoliko su takva društva inspirisana od strane psihopatskih individua. Dopustite da navedemo idu?i primjer koji odslikava uloge dvije razli?ite anomalije, koji poti?e iz istinitih doga?aja koje je autor prou?avao.

U zlo?ina?kim bandama omladinaca, specifi?nu ulogu igraju mladi?i (u nekim slu?ajevima i djevojke) koji imaju jedan karakteristi?an deficit, koji ponekad ostaje kao posljedica upale pljuva?nih žlijezda (zaušnjaci). Ta bolest u nekim slu?ajevima uzrokuje reakcije na mozgu, ostavljaju?i iza sebe jedno diskretno ali trajno bljedilo osje?anja i lagano smanjenje opštih mentalnih sposobnosti. Sli?ne posljedice ponekad ostavlja i difterija. Kao rezultat toga, takvi ljudi lako podliježu sugestijama i manipulaciji od strane pametnijih individua.

Kad su uvu?eni u neku zlo?inacku grupu, te individue slabije gra?e po?inju da obavljaju kriti?nu ulogu pomo?nika i izvo?a?a namjera njihovih vo?a, alatke u rukama podmuklih, obi?no, psihopati?nih lidera. Kad budu uhapšeni, oni se pokoravaju insinuacijama (paramoralisti?kim) njihovih lidera da uzvišeni ideali grupe traže od njih da postanu žrtveni jarci, preuzimaju?i ve?inu krivice na sebe. Na sudu, isti oni lideri koji su zapo?eli delikvenciju, nemilosrdno svaljuju svu krivicu na svoje manje dovitljive kolege. Ponekad sudija stvarno prihvata takve insinuacije. Individue sa gorepomenutim karakternim crtama koje su posljedica zaušnjaka ili difterije ?ine manje od 1% populacije, dok njihova zastupljenost u grupama maloljetni?ke delikvencije dostiže 1/4. To predstavlja jednu inspizaciju [zgušnjavanje uz pomo? isparavanja ili apsorpcije te?nosti, koncentracija, (primjedba urednika)] od 75, tridesetpeterostrukog reda, što ne zahtijeva daljnje metode statisti?ke analize.

Kad prou?avamo sadržaj ponerogeni?nih unija dovoljno vješto, ?esto se sre?emo s jednom inspizacijom drugih psihi?kih anomalija što tako?e nešto govori o njima samima.

~~~

Moramo razlikovati dva osnovna tipa gorenavedenih unija: Primarne ponerogeni?ne i sekundarne ponerogeni?ne.

Primarnu ponerogeni?nu uniju možemo opisati kao onu uniju ?iji su abnormalni pripadnici bili aktivni od njenog samog po?etka, igraju?i ulogu kristaliziraju?ih katalizatora na samom po?etku procesa stvaranja te grupe.

Sekundarnom ponerogeni?nom, možemo nazivati onu uniju koja je osnovana u ime neke ideje sa nezavisnim društvenim zna?enjem, generalno razumljivom u kontekstu jednog prirodnog pogleda na svijet, me?utim, koja je kasnije podlegla odre?enoj moralnoj degeneraciji. To je nadalje otvorilo vrata za infekciju i aktivaciju patoloških faktora iznutra, a kasnije i za ponerizaciju grupe kao cjeline, a ?esto i neke njene frakcije.

Od samog njenog za?etka, primarna ponerogeni?na unija je strano tijelo unutar društvenog organizma, njen karakter se sukobljava s moralnim vrijednostima koje su poštovane od strane ve?ine. Aktivnosti takvih grupa provociraju protivljenje i gnušanje i smatraju se nemoralnim; odatle, po pravilu, takve grupe se ne šire mnogo, niti metastaziraju u mnogobrojne unije; one na kraju gube bitku s društvom.

Me?utim, da bi se dobila prilika za razvoj u jedno veliko ponerogeni?no društvo, dovoljno je to da neka organizacija ljudi koju karakterišu neki društveni ili politi?ki ciljevi i jedna ideologija s nešto kreativne vrijenosti, bude prihva?ena od strane ve?e grupe normalnih ljudi prije nego što potpadne pod jedan proces ponerogeni?ne malignosti. Primarna tradicija i ideološke vrijednosti tog društva onda mogu dugo vremena da štite tu uniju koja je podlegla procesu ponerizacije od svjesnosti društva, pogotovo onih njegovih manje kriti?ki nastrojenih komponenti. Kad jedan ponerogeni?ni proces zahvati takvu jednu organizaciju ljudi koja se u po?etku pojavila i djelovala u ime politi?kih i društvenih ciljeva i ?iji su uzroci bili uslovljeni istorijski, kao i odre?enom društvenom situacijom, primarne vrijednosti originalne grupe ?e hraniti i štititi jednu takvu uniju, uprkos ?injenici da su te primarne vrijednosti podlegle jednoj karakteristi?noj degeneraciji, tako da je njena prakti?na uloga postala nešto potpuno razli?ito od one prvobitne, samo što su sa?uvana ista imena i simboli.

Upravo tu se otkrivaju slabosti individualnog i društvenog "zdravog razuma."

[Samo zato što neka grupa operiše pod parolom "komunizma", "socijalizma", "konzervatizma" ili "republikanstva," ne zna?i istovremeno da je njeno prakti?no djelovanje nešto što je blizu one prvobitne ideologije; (prim. urednika).]

To podsje?a na jedan slu?aj koji je psihopatolozima dobro poznat: jedna osoba koja je u svom krugu uživala povjerenje i poštovanje, po?inje da se ponaša izopa?eno i arogantno, i tako povre?uje druge, navodno u ime njenih poznatih, valjanih i prihva?enih ubje?enja koja su se u me?uvremenu pokvarila usljed odre?enih psiholoških procesa, pretvaraju?i ih u primitivne ali emotivno dinami?ne. Me?utim, jedan njen stari poznanik – poznaju?i je dugo kao onakvu li?nost kakva je ona bila – ne vjeruje onima koje je ona povrijedila i koji se žale na njeno novo ili skriveno ponašanje, te je tako spreman da njih okleveta i nazove lažovima. To onda nanosi još ve?u bol onima koji su ve? povrije?eni, a istovremeno podržava i ohrabruje individuu ?ija se li?nost po?ela kvariti, da nastavi dalje sa svojim rušila?kim ponašanjem; kao pravilo, takva jedna situacija traje sve dok ludilo date osobe ne postane o?igledno.

Ponerogeni?ne unije primarne vrste su ve?inom od interesa za kriminologiju; naša glavna briga ?e biti ona udruženja koja podliježu sekundarnom procesu poneri?ne malignosti. Me?utim, prvo ?emo skicirati neke karakteristike onih udruženja koja su se ve? odala tom procesu. Unutar svake ponerogeni?ne unije stvara se jedna psihološka struktura koja se može smatrati suprotnoš?u ili karikaturom normalne strukture društva ili neke normalne društvene organizacije. U jednoj normalnoj društvenoj organizaciji, individue sa raznim psihološkim vrlinama i manama, me?usobno se nadopunju u smislu njihovih talenata i drugih karakteristika. Ta struktura se podvrgava dijahroni?noj [tokom vremena; koriste?i se hronološkom perspektivom, (prim prev.)] modifikaciji u smislu promjena u karakteru udruženja kao cjeline. Isto važi i za jednu ponerogeni?nu uniju. Individue sa raznim psihi?kim aberacijama tako?e me?usobno nadopunjuju svoje talente i karakteristike.

Ranom fazom aktivnosti jedne ponerogeni?ne zajednice obi?no dominiraju karakteropati?ne, posebno, paranoidne individue, koje ?esto igraju jednu inspirativnu ili op?inila?ku ulogu u ovom procesu ponerizacije. Sjetimo se ovdje da mo? jednog paranoidnog karakteropate leži u ?injenici da oni lako pretvaraju u svoje robove manje kriti?ki sposobne umove, tj. ljude sa drugim vrstama psiholoških nedostataka ili one koji su bili žrtve individua sa poreme?ajem karaktera a to je jedan posebno veliki segment mladih ljudi.

U ovoj vremenskoj ta?ki, unija još uvijek pokazuje neke odre?ene romanti?ne crte i još uvijek je ne karakteriše jedno pretjerano brutalno ponašanje.

[Jedan od primjera bi bio neki paranoidan ?ovjek koji vjeruje da je oli?enje Robina Huda i da se nalazi u misiji "uzimanja od bogatih i davanja siromašnima." To se onda brzo transformiše u "uzmi od koga možeš a ve?inu zadrži za sebe", a odvija se pod plaštom jedne "borbe protiv socijalne nepravde", što bi naravno, trebalo da opravda njegovo ponašanje (primjedba urednika); ili neka vrsta "?aruge" (prim.prev)]

Uskoro, me?utim, oni normalniji pripadnici grupe se marginalizuju, dobijaju?i neke sporedne uloge i isklju?ivaju?i ih iz tajništva organizacije; neki od njih tada napuštaju takvu uniju. Individue sa nasljednim devijacijama onda po?inju progresivno da preuzimaju inspirativne i liderske pozicije. Uloga esencijalnih (ili suštinskih, prim. prev.) psihopata postepeno raste, iaoko oni naoko žele da ostanu u sijenci (kao npr. da upravljaju nekim manjim grupama), odre?uju?i njen tempo u smislu neke sive eminencije. U ponerogeni?nim unijama najve?eg društvenog obima, ulogu lidera obi?no igra jedna druga vrsta individue, koja je lakše svarljiva i uzorna. Primjeri uklju?uju frontalnu karakteropatiju, ili neke diskretnije poreme?ajne komplekse.

Isprva je op?inioc taj koji istovremeno igra ulogu lidera ponerogeni?ne grupe. Kasnije se pojavljuje jedna druga vrsta "liderskog talenta", jedna vitalnija individua koja se uglavnom pridružila toj organizaciji kasnije, nakon što je ona ve? podlegla ponerizaciji. Sada se op?inioc, koji je slabiji, mora pomiriti s ?injenicom da ?e biti odgurnut u stranu i mora priznati "genijalne" sposobnosti novog lidera, ili prihvatiti osudu na svoju potpunu propast. Uloge se dijele. Op?iniocu treba podrška od novog lidera koji je obi?no primitivan ali odlu?an, dok lideru treba op?inioc kako bi ovaj održao ideologiju njihovog udruženja, koja je od suštinske važnosti za održavanje mira kod onih dijelova njihovog ljudstva koji je skloniji kritici i sumnjama moralne vrste.

Sljede?i posao op?inioca je da prikladno prepakuje njihovu ideologiju, ubacuju?i unutra nove sadržaje pod starim nazivima, tako da ona može da nastavi sa ispunjenjem svoje propagande pod uslovima koji se stalno mijenjaju. On tako?e mora da podržava i održava liderovu misti?nost unutar i izvan udruženja. Me?utim, izme?u njih dvojice nikada ne može do?i do potpunog povjerenja, jer lider potajno prezire op?inioca i njegovu ideologiju, dok op?inioc prezire lidera zbog njegove grubosti. Igra otvorenih karata je uvijek mogu?a; ko god je slabiji, gubi.

Struktura takve jedne unije podnosi dalje varijacije i specijalizacije. Stvara se procjep izme?u onih njenih pripadnika koji su donekle normalniji i elitnih ?lanova, koji su po pravilu više patološki poreme?eni. Ovom drugom podgrupom sve više dominiraju slu?ajevi s nasljednim patološkim faktorima, dok se u prvoj, mahom radi o individuama s naknadnim posljedicama raznih bolesti koje zahvataju mozak, manje tipi?nim psihopatama, i ljudima ?ija je mentalna poreme?enost nastala usljed rane deprivacije ili brutalnih odgojnih metoda za vrijeme njihovog djetinjstva, od strane patoloških individua. Uskoro se ispostavlja da u grupi ostaje sve manje i manje prostora, uopšte, za one normalnije ljude. Liderove tajne i namjere se po?inju skrivati od proletarijata grupe; taj segment unije se mora zadovoljiti s onim materijalom kojeg je op?inioc proizveo.

Posmatra? koji izvana gleda na aktivnosti jedne takve grupe i koji koristi prirodni pogled na svijet, ima?e uvijek tendenciju da precjenjuje liderovu ulogu, kao i njegovo navodno autokratsko ponašanje. Op?inioci i aparat za propagandu su mobilisani da bi održavali jedan takav pogrešan vanjski utisak. Me?utim, lider je ovisan o interesima unije, pogotovo onih njenih elitnih ?lanova, u jednoj mjeri koje ?esto ni on sam nije svjestan. On vodi stalnu bitku za poziciju. On je glumac koji ima režisera. U makrosocijalnim društvima tu funkciju obi?no obavlja jedna uzornija individua kojoj ne nedostaju odre?ene kriti?ke sposobnosti; njeno upoznavanje sa svim onim planovima i kriminalnim kalkulacijama, bilo bi kontra-produktivno. U saradnji sa dijelom elite, jedna grupa psihopati?nih individua, skrivaju?i se iza scene upravlja liderom, na na?in na koji su Borman i njegova grupa upravljali Hitlerom. Ako lider ispunjava dodjeljenu mu ulogu, njemu je generalno jasno da je klika koja predstavlja elitu tog udruženja ili unije, u stanju da ga ubije ili da ga ukloni na neki drugi na?in.

Ovdje smo skicirali karakteristike društava u kojima su ponerogeni?ni procesi transformisali njihov originalno dobronamjeran sadržaj u jednu patološku suprotnost i modifikovali njihovu strukturu i kasnije promjene, na jedan dovoljno obiman na?in da obuhvate najve?u mogu?u oblast te vrste fenomena, od najmanjeg do najve?eg društvenog razmjera. ?ini se da su opšta pravila koja regulišu te fenomene istovijetna, nezavisno od kvantitativnih, društvenih ili istorijskih proporcija.

 

Ideologije

Sasvim je uobi?ajen fenomen da jedna ponerološka zajednica ili grupa ima neku svoju posebnu ideologiju koja uvijek opravdava njene aktivnosti i oprema njenu motivacionu propagandu. ?ak i jedna omanja banda bitangi može da ima neku svoju melodramati?nu ideologiju i patološki romantizam. Ljudska priroda traži da zle stvari imaju oko sebe jedan naglašeni oreol mistike kako bi se ne?ija savjest mogla smiriti a svijest i kriti?nost prevariti, bilo ?ovjeka samog ili tamo nekih drugih.

Kada bi se sa jedne takve ponerogeni?ne unije mogla svu?i njena ideologija, tu ništa ne bi ostalo, osim jedne psihološke i moralne patologije, gole i neprivla?ne. Takvo jedno ogoljavanje bi naravno izazvalo jednu "moralnu uvredu", ne samo kod pripadnika zajednice. ?injenica je da se ?ak i normalni ljudi koji osu?uju te vrste udruženja zajedno s njihovim ideologijama, osje?aju povre?eno ili lišeno ne?ega što tvori dio njihovog vlastitog romantizma, kad se za jednu naširoko idealizovanu grupu ispostavi da je ona ništa drugo do jedna banda kriminalaca.

Možda ?e se ?ak i neki ?itaoci ove knjige ljutiti na njenog autora što on ovako bez ikakve ceremonije razgoli?uje zlo od svih njegovih literarnih motiva. Rad na izvo?enju jednog takvog "striptiza," može se ispostaviti mnogo težim i opasnijim nego što se to može o?ekivati.

Primarna ponerogeni?na unija se formira u isto vrijeme kad i njena ideologija, možda ?ak i nešto prije. Jedna normalna osoba primje?uje da je ta ideologija druga?ija od svijeta ljudskih koncepcija, o?igledno sugestivna, pa ?ak i primitivno komi?na do nekog stepena.

Ideologije sekundarne ponerogeni?ne asocijacije se formirju postepenom adaptacijom primarne ideologije funkcijama i ciljevima koji su druga?iji od onih prvobitnih. Za vrijeme procesa ponerizacije dolazi do jedne odre?ene vrste raslojavanja ili šizofrenije te ideologije. Vanjski sloj, koji je najbliži onom orginalnom sadržaju, koristi se za propagandne svrhe grupe, pogotovo u odnosu na vanjski svijet, iako on, tako?e, djelomi?no može biti korišten unutar grupe, za svrhu smirivanja onih njenih ?lanova sa donjih nivoa, koji su postali sumnji?avi. Drugi sloj predstavlja elitu koja nema problema s razumijevanjem: on je zatvorenije prirode, karakteristi?an po plasiranju razli?itih zna?enja pod istim imenima. S obzirom da ista imena ozna?avaju razli?ite sadržaje, ovisno o sloju koji je u pitanju, razumijevanje tog "dvostrukog govora" zahtijeva jednu simultanu te?nost u oba jezika.

Prosje?ni ljudi podliježu sugestivnim insinuacijama prvog sloja, dugo vremena prije nego što saznaju za drugi i razumiju ga. Svaki od onih sa odre?enim psihi?kim devijacijama, pogotovo ako nosi ‘masku trezvenosti’ koja nam je ve? poznata, odmah ?e gledati na drugi sloj kao na nesto mnogo atraktivnije i zna?ajnije; nakon svega, on je i stvoren za ljude kao što je on. Razumijevanje dvostrukog govora ispostavlja se kao tegoban zadatak, što izaziva i jedan prili?no razumljiv psihološki otpor; me?utim, upravo taj dualitet jezika je patognomoni?an simptom da je organizacija ljudi koja je u pitanju, zahva?ena ponerogeni?nim procesom u jednom naprednom stepenu.

Ideologija unija koje su zahva?ene takvom degeneracijom ima odre?ene faktore koji su konstantni bez obzira na njihov kvalitet, kvantitet, ili obim dejstvovanja: motivacije grupe koja je zastranila, radikalno pravdanje zla ili nepravde, visoko vrednovanje individua koje su se pridružile organizaciji. Te motivacije olakšavaju osje?aj krivice i razli?itosti od drugih, prouzrokovan vlastitim psihološkim padovima a ?ini se da one i osloba?aju individuu od potrebe za poštivanjem neprijatnih moralnih principa.

U svijetu koji je pun stvarne nepravde i ljudskog poniženja, što omogu?ava stvaranje jedne ideologije koja sadrži gornje elemente, jedna unija njenih obra?enika može lako podle?i degradaciji. Kad se to desi, ljudi s tendencijom ka prihva?anju one bolje verzije te idelogije pokušava?e da opravdaju taj ideološki dualitet.

Ideologija proletarijata*, koja je uperena na revolucionarno preure?enje svijeta, bila je ve? kontaminirana šizoidnim poreme?ajem razumijevanja ljudske prirode i povjerenja u nju; onda nije nikakvo ?udo što je ona lako potpala pod tipi?an proces degenarcije kako bi se pothranjivao i maskirao jedan makrosocijalni fenomen ?ija je osnovna suština potpuno druga?ija.**

Za ubudu?e, moramo zaptamtiti ovo: ideologijama op?inioci nisu potrebni. Op?iniocima trebaju ideologije da bi ih podvrgli svojim li?nim devijantnim ciljevima. U drugu ruku, ?injenica da se neka ideologija degenerisala zajedno sa njenim prate?im društvenim pokretom, koji je kasnije podlegao toj šizofreniji u služenju ciljevima kojih bi se za?etnici te ideologije grozili, ne dokazuje da je ona bila bezvrijedna ili pogrešna od svog po?etka.

Upravo suprotno: prije se ?ini da pod odre?enim istorijskim okolnostima ideologija bilo kojeg društvenog pokreta, ?ak ako je ona i sveta istina, može da potpane pod proces ponerizacije.

Odre?ena ideogija može da sadrži slabe ta?ke, koje su nastale usljed grešaka u ljudskoj misli i emocija; ili ona može tokom svoje istorije biti infiltrirana nekim primitivnijim stranim materijalom koji sadrži odre?ene ponerogeni?ne faktore. Takav materijal uništava unutrašnju hegemoniju ideologije. Izvor takve infekcije zastranjenim ideološkim materijalom može biti vladaju?i društveni sistem, sa svojim zakonima i obi?ajima koji su zasnovani na jednoj primitivnijoj tradiciji, ili neki imperijalisti?ki sistem vladavine. Naravno, to može biti i neki filozofski pokret, kontaminiran eksentri?noš?u svog osniva?a.

Rimska imperija, uklju?uju?i njen pravni sistem i nedostatnost psiholoških koncepta, na sli?an na?in je kontaminirala primarno homogenu ideju hriš?anstva. Hriš?anstvo se moralo prilagoditi ko-egzistenciji sa jednim društvenim sistemom gdje je "dura lex sed lex"***, odlu?ivalo ?ovjekovu sudbinu a ne razumijevanje ljudskih bi?a; to je onda dovelo do jedne korupcije u pokušavanju dostizanja "Božjeg Kraljevstva" uz pomo? rimskih imperijalisti?kih metoda.

Što je originalna ideologija ve?a i istinitija, utoliko duže je ona u stanju da održava i maskira od ljudske kritike taj fenomen koji je prozvod jednog specifi?nog degenerativnog procesa. Kod jedne velike i vrijedne ideologije, opasnost za male umove je skrivena; oni mogu postati faktori jedne takve pre-eliminarne degeneracije, koja ?e da otvori vrata za invaziju patoloških faktora.

Tako, ako želimo da razumijemo proces sekundarne ponerizacije, kao i vrste ljudskih društava koji mu podliježu, moramo posvetiti veliku pažnju odvajanju originalne ideologije od njenog surogata, ili ?ak karikature, stvorene od strane ponerogeni?nog procesa. Rezimiraju?i svaku ideologiju, mi analogno moramo razumijeti i suštinu samog tog procesa koji ima svoje vlastite etiološke faktore koji su potencijalno prisutni u svakom društvu, kao i karakteristike njene razvojne patodinamike.

 

________________________

* Prema Manifestu komunisti?ke partije: proletarijat podrazumijeva klasu modernih nadni?ara koji su svedeni na prodaju svojih radnih sposobnosti, jer nemaju vlastita sredstva za proizvodnju.

** Fašizam podrazumijeva nešto što je dijametralno surotno od komunizma i marksizma, ne samo u filozofskom, nego i politi?kom smislu, a tako?e suprotno i od demokratskih kapitalisti?kih ekonomija, zajedno sa socijalizmom i liberalnom demokratijom. On posmatra državu kao jedno organsko bi?e u jednom pozitivnom svjetlu, a ne kao neku instituciju koja je stvorena kako bi se zaštitila kolektivna i individualna prava, ili nešto što se mora držati pod stalnom kontrolom.

Fašizam tako?e karakterišu stalni napori da se nametne državna kontrola nad svakim životnim aspektom: politi?kom, socijalnom, kulturalnom i ekonomskom, što ta?no opisuje sve ono što je provu?eno pod imenom komunizam.

Fašisti?ka država reguliše i kontroliše sredstva za proizvodnju. Fašizam veli?a naciju, državu ili rasu kao nešto što je superiornije od individua, institucija ili grupa koje je obrazuju. Fašizam se izri?ito koristi populisti?kom retorikom; poziva mase da ulože herojske napore za restauraciju veli?anstvenih dostignu?a iz prošlosti; zahtjeva poslušnost prema nekom vo?i, ?esto do ta?ke kulta li?nosti. Ovdje opet vidimo kako je fašizam bio provu?en pod pojmom komunizma.

?ini se da je ono što se tu dogodilo bilo to, da su originalni ideali proleterijata na jedan vješt na?in bili podvedeni pod državni korporatizam. Ve?ina ljudi koji žive na zapadu nisu ovoga svjesni zbog zapadnja?ke propagande protiv komunizma. Rije? "fašist" je pretvorena u klevetu širom svijeta nakon propasti sila osovine za vrijeme Dugog svjetskog rata.

U modernom politi?kom diskursu, pristalice neke politi?ke ideologije imaju tendenciju da povezuju fašizam sa svojim neprijateljima, ili ga definišu kao nešto što je suprotno od njihovih vlastitih pogleda. Nigdje u svijetu ne postoji niti jedna partija ili organizacija koja sebe naziva fašisti?kom. Me?utim, u ovim vremenima, u ameri?kom sistemu ima više fašizma nego demokratije, što vjerovatno objašnjava dugogodišnje postojanje anti-komunisti?ke propagande. To demonstrira jedan rani proces ponerizacije zapadne demokratije, koja je ve? sada skoro potpuno pretvorena u fašizam. [opaska urednika.]

*** Zakon je surov, ali je zakon.

 

Proces ponerizacije

Opservacija procesa ponerizacije raznih ljudskih udruženja kroz istoriju lako nas navodi na zaklju?ak da njegov prvi korak predstavlja moralno zamotavanje ideološkog sadržaja grupe. Kod analize te kontaminacije ideologije neke grupe, prvo primje?ujemo infiltraciju jednog stranog, pojednostavljenog i doktriniranog sadržaja, koji je odatle lišava svakog zdravog temelja, povjerenja i potrebe za razumijevanjem ljudske prirode. To otvara vrata za invaziju patoloških faktora i ponerogeni?ne uloge njihovih nosioca.

Primjer rimskog pravnog sistema nasuprot ranog hriš?anstva je jedna od klju?nih ta?ki. Rimska imperijalna i pravna civilizacija bila je prekomijerno vezana za materiju i zakon, i stvorila je jedan pravni sistem koji je bio previše rigidan da bi akomodirao stvarne aspekte psihi?kog i duhovnog života. Taj "zemaljski" strani elemenat koji je infiltrirao hriš?anstvo, doveo je do toga da katoli?ka crkva usvoji imperijalisti?ku strategiju kako bi uz pomo? nasilja nametala svoj sistem drugima.

Ta ?injenica bi mogla opravdati uvjerenje moralista da je održavanje eti?ke discipline jedne grupe i njene ideološke ?isto?e, dovoljno za zaštitu od iskakanja iz kolosijeka ili zastranjivanja ka jednom nepotpuno shvatljivom svijetu grešaka. Takvo jedno uvjerenje upada ponerologu u o?i kao jednostrano prepojednostavljivanje jedne vje?ite realnosti koja je mnogo komplikovanija. Nakon svega, odumiranje eti?ke i intelektualne kontrole je ponekad posljedica direktnog ili indirektnog uticaja sveprisutnog faktora postojanja devijanata u svakoj društvenoj grupi, zajedno sa nekim drugim ne-patološkim ljudskim slabostima.

Ponekad, tokom svog života, svaki ljudski organizam prolazi kroz periode za vrijeme kojih njegova fiziološka i psihi?ka otpornost slabi, što omogu?ava razvitak bakterijske infekcije u njegovoj unutrašnjosti. Sli?no tome, jedno udruženje ljudi ili društveni pokret prolazi kroz periode krize koji slabe njihovu ideološku i moralnu koheziju. To može biti uzrokovano pritiskom od strane drugih grupa, nekom opštom duhovnom krizom u životnoj sredini ili poja?anjem njihovog histeri?nog stanja. Isto kao što stroge sanitarne mjere mogu predstavljati jednu medicinsku indikaciju za neki organizam, razvoj svjesne kontrole nad aktivnostima patoloških faktora je ponerološka indikacija.

To je suštinski važan faktor za prevenciju tragedije za vrijeme perioda moralne krize u jednom društvu.

Individue koje su pokazivale razne psihi?ke anomalije, vijekovima su imale tendenciju da u?estvuju u aktivnostima ljudskih udruženja. To im je bilo omogu?avano usljed slabosti grupe, tj. nedostatka odgovaraju?eg psihološkog znanja; što je nadalje rezultiralo produbljivanjem moralnih padova i gušenjem mogu?nosti korištenja zdravog razuma i objektivnog razumijevanja stvari. Uprkos nesre?i i tragedijama koje su usljed toga proisticale, ?ovje?anstvo je pokazalo odre?eni napredak, pogotovo na podru?ju kognicije; odatle bi jedan ponerolog mogao biti optimisti?an uz odre?eni oprez. Nakon svega, otkrivanje i predstavljanje tih aspekata ponerizacije ljudskih grupa, što nam je sve donedavno bilo nepozanato, trebalo bi nam omogu?iti da se uspješno i na vrijeme suprostavljamo takvim procesima.

Opet, dubina i širina poznavanja ljudskih psihi?kih varijacija je od suštinskog zna?aja. Svaku grupu ljudi koja je zahva?ena procesom koji je ovdje opisan, karakteriše sve ve?a regresija prirodnog zdravog razuma i sposobnosti vi?enja psihološke realnosti.

Neko, ko gleda na to u okviru tradicionalnih kategorija, može to uzeti u obzir kao jedan slu?aj "pojave ludila", ili razvoja intelektualnih poreme?aja i moralnih padova. Me?utim, ponerološka analiza tog procesa indicira da je pritisak bio izvršen na onaj normalniji dio udruženja od strane patoloških faktora koji su bili prisutni u odre?enim individuama kojima je bilo dozvoljeno da u?estvuju u radu grupe usljed nedostatka adekvatnog znanja iz podru?ja psihologije, na osnovu kojeg bi se te individue isklju?ile iz nje.

Tako, gdje god vidimo da se ?lan neke grupe tretira bez kriti?ke distance, iako pokazuje neku od psihi?kih anomalija koje su nam poznate, a njegovo mišljenje se uzima u najmanju ruku jednakim s mišljenjem normalnih ljudi, mada je ono zasnovano na jednom karakteristi?no druga?ijem pogledu na životne stvari, moramo izvu?i zaklju?ak da je ta grupa ljudi zahva?ena ponerogeni?nim procesom i ukoliko se ne poduzmu odre?ene mjere, taj proces ?e nastaviti da se odvija sve do svog logi?kog zaklju?ka. Ovo moramo uzeti u skladu sa gorenavedenim prvim kriterijumom ponerologije, koji zadržava svoju validnost bez obzira na kvalitativne ili kvantitativne osobine jednog takvog udruženja: atrofija prirodnih kriti?kih sposobnosti u odnosu na patološke individue postaje jedan otvor za njihove aktivnosti, a u isto vrijeme, i jedan kriterijum za prepoznavanje udruženja, koje je u pitanju, kao ponerogeni?nog.

U takvoj jednoj situaciji daljnje ošte?enje zdravog razuma ljudi i njihovih sposobnosti za kriti?ko razmišljanje postaje sve lakše. Kada grupa jednom inhalira dovoljnu dozu patološkog materijala, ra?a se uvjerenje da su ti ne-baš-normalni ljudi posebni genijalci a ubrzo nakon toga po?inje se sa vršenjem pritiska na one normalnije ?lanove, što je pra?eno odgovaraju?im paralogi?kim i paramoralnim elementima.

Za mnoge ljude, takav pritisak kolektivnog mnenja dobija atribute jednog moralnog kriterijuma; za druge, to predstavlja jednu vrstu psihološkog terora kojeg je sve teže izdržati. Fenomen negativne selekcije se tako javlja u toj fazi ponerizacije: individue sa više zdravog razuma u vezi sa psihološkom realnoš?u, napuštaju grupu nakon sukoba s njenom modifikovanom verzijom; istovremeno, grupi se pridružuju individue sa raznim psihi?kim anomalija i lako se uklapaju u nju. Oni prvi se osje?aju "odgurnutim na kontra-revolucionarne pozicije", a ovi drugi sada mogu sebi dozvoliti da sve ?eš?e skidaju maske trezvenosti sa svojih lica.

Ljudi koji su tako izba?eni iz neke ponerogeni?ne organizacije zato što su bili previše normalni,modifikovane u jednom odre?enom stepenu, usljed zasi?enosti abnormalnim psihološkim materijalom, pogotovo psihopatskim materijalom. U takvim slu?ajevima, oni lako idu u drugu krajnost jer nezdrave emocije upravljaju njihovim odlukama. po?inju gorko da pate; oni nisu u stanju razumjeti svoje specifi?no stanje. Njihovi ideali, razlozi zbog kojih su se pridružili toj grupi i koji su davali smisao njihovom životu, sada su degradirani, a oni nisu u stanju na?i neki racionalan razlog za to. Oni se osje?aju krivim; "bore se protiv demona" koje nisu u stanju ni da vide. ?injenica je da su njihove li?nosti ve? bile

Ono što je njima potrebno, to je dobar psihološki savjet, kako bi mogli na?i jedan razuman i odmjeren put. Na osnovu ponerološkog razumijevanja njihovog stanja, psihoterapija može rapidno donjeti pozitivne rezultate. Me?utim, ukoliko je unija koju su oni napustili potpala pod jednu dublju ponerizaciju, nad njima po?inje da se nadvija jedna prijetnja: oni mogu postati žrtvama osvete jer su "izdali" jednu veli?anstvenu ideologiju*.

Taj burni period ponerizacije jedne grupe pra?en je odre?enom stabilizacijom u smislu njenog sadržaja, strukture i obi?aja. Na nove ?lanove primjenjuju se rigorozne selektivne mjere psihološke vrste. Da bi se isklju?ila mogu?nost izbacivanja grupe s kolosijeka od strane odbjeglih ?lanova, novi ljudi se podvrgavaju pregledima i testovima kako bi se eliminisali oni koji pokazuju ja?u psihi?ku nezavisnost tj. oni koji su psihi?ki normalni.** U grupi se formira i funkcija ne?eg sli?nog "psihologu", koji nesumnjivo pretvara u korist grupe gorenavedeno psihološko znanje, koje je skupljeno od strane psihopata.

Moramo napomenuti da neke od ovih eksluzivnih koraka koje preduzima jedna grupa prilikom procesa njene ponerizacije, trebala bi tako?e poduzeti i jedna ideološka grupa, odmah na po?etku, ali protiv devijanta. Tako, jedan rigorozan proces selekcije kojeg preduzima neka grupa ne mora obavezno da bude indikator da je ta grupa ponerogeni?na. Dakle, moramo pažljivo ispitati na ?emu je bazirana ta psihološka selekcija. Ukoliko neka grupa želi da izbjegne proces ponerizacije, ona ?e morati isklju?iti individue koje su psihi?ki ovisne o subjektivnim vjerovanjima, ritualima, ceremonijama, drogama i svakako, one individue koje su nesposobne da objektivno analiziraju svoj vlastiti unutarnji psihi?ki sadržaj ili odbijaju proces pozitivne dezintegracije.

U grupi koja se nalazi u procesu ponerizacije, op?inioci preuzimaju na sebe brigu za "ideološku ?isto?u". Pozicija lidera je relativno sigurna. Individue koje ispoljavaju sumnju ili kriti?nost, izlažu se paramoralnim osudama. S krajnjim dostojanstvom i stilom, rukovodsvo grupe diskutuje mišljenja i namjere ?ija je pririoda, psihološki i moralno – patološka. Svaka intelektualna veza koja ih može otkriti kao takve, eliminiše se zahvaljuju?i zamjeni premisa koje djeluju u podsvjesnim procesima, na temelju prethodno uslovljenih refleksa.

Objektivan posmatra? mogao bi uporediti jedno takvo stanje s onim, gdje pacijenti neke ludnice preuzimaju upravu nad njom. Ta zajednica onda dolazi u fazu u kojoj ona, kao cjelina, navla?i na sebe jednu masku tobožnje normalnosti. To stanje ?emo u idu?em poglavlju nazivati "disimulativnom fazom," s obzirom na makrosocijalne ponerogeni?ne fenomene.

Posmatranje odgovaraju?eg stanja u odnosu na prvi ponerološki kriterijum – atrofija prirodnih kriti?kih sposobnosti u vezi sa patološkim individuama – zahtjeva dobro poznavanje psihologije i raspolaganje jednim specifi?nim ?injeni?nim znanjem; drugi kriterijum, stabilnija faza, može se primjetiti ne samo od strane prosje?nog ?ovjeka nego i javnog mnenja u ve?ini društava. Me?utim, ako je ova interpetacija nametnuta jednostrano, moralisti?ki ili sociološki, istovremeno se pojavljuje i jedan osje?aj nedostatnosti, u smislu, kako mogu?nosti razumijevanja tog fenomena, tako i suprostavljanja širenju navedenog zla.

Me?utim, u toj fazi, manji broj društvenih grupa sklon je da na ovakvu ponerogeni?nu grupu gleda s razumijevanjem unutar kategorija njihovog vlastitog pogleda na svijet a na vanjski sloj njihove difuzne ideologije kao na neku doktrinu koja im je prihvatljiva. Što je ljudsko društvo u pitanju primitivnije i izdvojenije od direktnog kontakta sa udruženjem koje je zahva?eno patološkim stanjem, utoliko ?e broj tih manjina biti ve?i. Upravo taj period, u kome je ponašanje grupe nešto blaže, ?esto istovremeno predstavlja i njenu najintenzivniju ekspanzionisti?ku aktivnost.

Taj period može dugo da traje ali ne zauvijek. Unutra, grupa progresivno postaje sve više patološka, na kraju pokazuju?i svoje istinske kvalitativne boje, kako njene aktivnosti bivaju sve nezgrapnije. Na toj ta?ki, društvo normalnih ljudi može lako da ugrozi tu ponerološku zajednicu, ?ak i na makrosocijalnom nivou.

 

____________________

*Moramo napomenuti da se ista stvar dešava i kad se psihi?ki poreme?ena osoba izbaci iz grupe normalnih ljudi. Razlika je u tome što grupa normalnih ljudi koja je izbacila napolje nekog devijanta ne?e kasnije pokušavati da mu se sveti, dok ?e devijant stalno pokušavati da se osveti grupi iz koje je izba?en. (op. ured.)

** Danas i mnoge multinacionalne korporacije vrše selekciju novih kadrova uz pomo? testova baziranih na sli?nim principima. Individue koje pokažu odre?ene psihopatološke karakteristike imaju prednost kod zapošljavanja (prim.prev.)

 

Makrosocijalni fenomeni

Kad ponerogeni?ni proces obuhvati cijelu vladaju?u klasu jednog ljudskog društva, ili nacije, ili kad je opozicija normalnih ljudi zagušena, -- kao rezultat masovnog karaktera tog fenomena, ili kad se koriste opsjenarske metode i fizi?ka prinuda, uklju?uju?i i cenzuru, -- onda imamo posla sa jednim makrosocijalnim ponerološkim fenomenom. Me?utim, u takvom jednom slu?aju, tragedija društva udružena sa li?nom patnjom istraživa?a, otvara pred njim cijeli jedan volumen ponerološkog znanja, odakle on može saznati sve o zakonima koji upravljaju takvim jednim procesom, ukoliko je on samo u stanju da se upozna s njegovim prirodnim jezikom i njegovom posebnom gramatikom.

Studije geneze zla koje su bazirane na opservaciji malih grupa ljudi, mogu nam pružiti neke detalje o tim zakonima. Me?utim, moglo bi se pomisliti da bi to dalo jednu umotanu sliku koja je zavisna od raznih uslova iz odre?ene životne sredine, koji su dalje ovisni o historijskom periodu koji je u pitanju; to je pozadina fenomena koje se posmatra. Bez obzira na to, takve opservacije mogu nas osposobiti da postavimo jednu hipotezu koja pretpostavlja da generalni zakoni ponerogeneze mogu biti isti, bez obzira na kvantitet i kvalitet opseg fenomena u vremenu i prostoru. Me?utim, oni ne dozvoljavaju verifikaciju takve jedne hipoteze.

Kod prou?avanja jednog makrosocijalnog fenomena, mi možemo dobiti kvantitativne i kvalitativne podatke, pokazatelje statisti?ke korelacije, kao i druge opservacije onoliko ta?ne koliko je to mogu?e kod jedne moderne nauke, metodologije istraživanja i razumljivo teške situacije u kojoj se posmatra? nalazi (život istraživa?a ovakvih ‘fenomena’, je u stalnoj opasnosti, s obzirom da se svaka patokratija trudi da sprije?i bilo kakve aktivnosti koje bi mogle osvijetliti njenu psiho-patološku prirodu; prim.prev.) Onda se možemo poslužiti klasi?nom metodom gdje ?emo postaviti jednu hipotezu a nakon toga aktivno tražiti one faktore koji bi je mogli osporiti. Široko rasprostranjena uzro?na pravilnost ponerogeni?nih procesa ?e onda biti potvr?ena unutar granica gorenavedenih mogu?nosti. To je ono što su u stvari i poduzeli autor ove knjige i njegove kolege. Zaprepaš?uju?e je to s kolikom urednoš?u uzro?na pravilnost, koja je primje?ena u malim grupama, upravlja ovim makrosocijalnim fenomenom. Shvatanje tog fenomena ste?eno na ovakav na?in može poslužiti kao osnova za predvi?anje njegovog budu?eg razvoja, što ?e vrijeme i verifikovati. Uz pomo? jedne pažljive opservacije i nakon jednog odre?enog vremena, posta?emo svjesni ?injenice da, nakon svega, taj kolos ima i Ahilovu petu.

Studija makrosocijalnih ponerogeni?nih fenomena susre?e se sa o?iglednim problemima: period njihove geneze, trajanja i odumiranja je nekoliko puta duži nego što je istražiteljev nau?ni radni vijek. Istovremeno, u istoriji, obi?ajima, ekonomiji i tehnologiji dešavaju se i druge transformacije; me?utim, poteško?e s kojima se susre?emo kod izdvajanja prikladnih simptoma ne bi trebale biti nesavladive, jer su naši kriterijumi bazirani na vje?nim fenomenima koji tokom vremena trpe relativno ograni?ene transformacije.

Tradicionalna interpretacija ovih velikih istorijskih bolesti ve? je nau?ila istori?are da razlikuju dvije faze. Prvu predstavlja jedan period spiritualne krize u društvu*, koju istoriografija spaja sa iscrpljivanjem ideoloških, moralnih i religijskih vrijednosti koje su do tada inspirisale dato društvo. Me?u ljudima i u društvenim grupama pove?ava se egoizam, a veze sa moralnim i društvenim obavezama slabe. Nadalje, ljudskim umovima po?inju dominirati besmislice do jednog tolikog stepena da više ne preostaje mjesta za razmišljanje o javnim problemima ili za osje?anje odgovornosti prema budu?nosti. Dolazi do atrofije mjerila vrijednosti u razmišljanju individua i društva; to je ve? opisano u istoriografskim monografijama i radovima iz podru?ja psihijatrije. Na kraju, vlada države je paralizovana i bespomo?na kod suo?avanja s problemima koji bi u nekim drugim uslovima bili riješeni bez ve?ih poteško?a. Ozna?i?emo ovakve periode onom ve? poznatom frazom, kao - društvena histerizacija.

Sljede?u fazu karakterišu krvave tragedije, revolucije, ratovi i padovi imperija. Razmišljanja istori?ara ili moralista u vezi ovih pojava uvijek ostavljaju iz sebe jedan odre?eni osje?aj nedostatnosti u pogledu mogu?nosti sagledavanja odre?enih psiholoških faktora koji se mogu nazrijeti unutar prirode tih fenomena; suština tih faktora ostaje izvan opsega njihovog nau?nog iskustva.

Istori?aru koji posmatra te velike istorijske bolesti prvo zapada u o?i njihova sli?nost, me?utim, on lako zaboravlja da sve bolesti imaju mnoge zajedni?ke simptome zato što one predstavljaju stanja nedostatka zdravlja. Ponerolog koji razmišlja na prirodan na?in, naginje ka sumnji da tu nemamo posla samo s jednom bolesti društva, što ga dalje vodi do odre?enih razlikovanja formi u smislu etnoloških i istorijskih uslova. Razlikovanje suštine takvih stanja mnogo je pogodnije za šeme rezonovanja koje su nam poznate iz prirodnih nauka. Me?utim, kompleksni uslovi društvenog života spre?avaju korištenje ove metode razlikovanja, što je nešto sli?no etiološkim kriterijumima u medicini: kvalitativno govore?i, fenomeni postaju slojeviti u vremenu, stalno uslovljavaju?i i transformišu?i jedan drugog. Odatle je bolje koristiti odre?ene apstraktne šeme, sli?ne onima koje se koriste kod analize neuroti?nih stanja ljudskih bi?a.

Vo?eni ovakvim na?inom rezonovanja, pokuša?emo da razlikujemo dva patološka stanja društva; njihova suština i sadržaj se ?ine dovoljno razli?itim ali oni mogu djelovati jednim redom, na takav na?in da prvi otvara vrata drugom. Prvo takvo stanje je ve? bilo skicirano u poglavlju o histerioidnom ciklusu; ovdje ?emo dodati i neke druge psihološke detalje. Sljede?e poglavlje ?e biti posve?eno drugom patološkom stanju, za kojeg sam usvojio termin "patokratija".

 

________________________

*Sorokin, Pitirim. (1941). Social and Cultural Dynamics, Volume Four:

Basic Problems, Principles and Methods, New York: American Book Company.

Sorokin, Pitirim. (1957). Social and Cultural Dynamics, One Volume

Revision. Boston: Porter Sargent. Simonton, Dean Keith. (1976). "Does

Sorokin’s data support his theory?: A study of generational fluctuations in

philosophical beliefs." Journal for the Scientific Study of Religion 15: 187-198.

 

Stanja društvene histerizacije

Kad se koristimo nau?nim ili literarnim opisima histeroidnih fenomena, kao što su oni koji datiraju iz poslednjeg ve?eg poja?anja histerije u Evropi, što obuhvata onu ?etvrtinu prošlog vijeka koja je predhodila Prvom svjetskom ratu, neko ko je u ovom podru?ju laik mogao bi ste?i utisak da se tu samo radilo o endemi?nim individualnim slu?ajevima, pogotovo me?u ženama. Zarazna priroda histeri?nih stanja ve? je bila otkrivena i opisana od strane Jean-Martin Charcota*.

Za histeriju je prakti?no nemogu?e da se manifestuje kao jedan obi?an individualni fenomen, jer je ona zarazna preko psihi?ke rezonancije, identifikacije i imitacije. Svako ljudsko bi?e, u razli?itom stepenu, ima predispozicije za ovaj poreme?aj li?nosti, mada se on normalno nadvladava pravilnim odgojem i samo-odgojem, koji su ovisni o ispravnom razmišljanju i emocionalnoj samodisciplini.

Za vrijeme "sretnih vremena" mira, baziranog na društvenoj nepravdi, djeca iz privilegovane klase u?e kako da potisnu iz polja njihove svijesti neugodne misli koje ukazuju na to da njihovi roditelji izvla?e korist za sebe na osnovu nepravdi koje ?ine drugima. Tako, mladi ljudi u?e kako da omalovažavaju moralne i mentalne vrijednosti svakog onoga, ?iji rad koriste za svoj vlastiti prosperitet. Mladi umovi tako sti?u naviku za podsvjesnu selekciju i supstituciju podataka, što vodi do jedne histeri?ne konverzije ekonomike rezonovanja. Oni onda izrastaju u donekle histeri?ne osobe koje na ve? pomenuti na?in prenose svoj histeriju na sljede?u generaciju, koja onda razvija te karakeristike do jednog još ve?eg stepena.

Ti histeri?ni obrasci doživljavanja i ponašanja, rastu i šire se od privilegovane klase prema dole, zalaze?i na podru?je onog prvog kriterijuma ponerologije:

atrofija prirodnih kriti?kih sposobnosti prema patološkim individuama.

Kada se ta navika podsvjesne selekcije i supstitucije misli-podataka proširi do makrosocijalnog nivoa, društvo po?inje da razvija prezir prema jednom ?injeni?nom kriticizmu i ponižava svakoga ko pokušava da diže uzbunu. Tako?e se po?inju prezirati i druge nacije koje su uspjele da održe normalne misaone obrasce kao i njihovo mišljenje. Društvo tako ostvaruje jedan egotisti?an teror-misli zajedno sa procesima konverzivnog razmišljanja. To otklanja potrebu za cenzurom štampe, pozorišta, televizije i radija, jer sada jedan patološki hipersenzitivan cenzor živi unutar samih gra?ana.

Kad tri "ega" upravljaju, egoizam, egotizam i egocentrizam, onda se gubi osje?aj za društvene veze i odgovornost prema drugima, a društvo koje je u pitanju rascjepljuje se na grupe koje su sve više neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj. Kada jedna takva histeri?na životna sredina prestane razlikovati mišljenja ograni?enih, ne-sasvim-normalnih ljudi, od mišljenja onih ljudi koji su normalni i razumni, to onda otvara vrata za ulazak raznih patoloških faktora.

U takvim uslovima po?inju da razvijaju svoje aktivnosti individue s kojima smo se ve? sreli, koje su pokretane od strane jednog patološkog pogleda na svijet i abnormalnih ciljeva koji su rezultat njihove druga?ije prirode.

Ukoliko dato društvo nije u stanju da savlada to stanje histerizacije u njegovim etnološkim i politi?kim okolnostima, usljedi?e jedna ogromna i kravava tragedija.

Patokratija može da bude jedna od varijacija jedne takve tragedije. Tako, neka mala nezgoda u smislu politi?kog neuspjeha ili vojnog poraza, može biti upozorenje u takvoj situaciji a može predstavljati i prerušen blagoslov, ukoliko se to pravilno razumije i dozvoli mu se da postane jedan ?inilac u regeneraciji normalne misli i obi?aja društva. Najvredniji savjet kojeg ponerolog može ponuditi u takvim okolnostima je da društvo potraži pomo? od moderne nauke, obra?aju?i posebnu pažnju na dostupne podatke koji su ostali iza poslednjeg velikog izbijanja histerije u Evropi.

Društvene grupe koje vlastitim radom zara?uju svoj svagdašnji hljeb i kod kojih svakodnevni životni problemi nagone njihove umove na trezeveno razmišljanje, odlikuju se ve?om otpornoš?u prema histerizaciji. Na primjer: seljaci ?e da gledaju na histeri?ne obi?aje bogate klase kroz njihovu dobro prizemljenu percepciju psihološke realnosti i sa njihovim smislom za humor. Sli?ni obi?aji i ponašanje buržoazije prouzrokova?e kod radnika gorak kriticizam i revolucionarni bijes. Bilo da su zasnovani na ekonomskoj, ideološkoj ili politi?koj podlozi, kriticizam i zahtjevi tih društvenih grupa uvijek sadrže jednu komponentu psihološke, moralne i anti-histeri?ne motivacije. Iz tog razloga, najbolje je da se takvi zahtjevi promišljeno uzmu u obzir i da se osje?anja tih klasa uzimaju ozbiljno. U drugom slu?aju, usljed nesmotrenog ponašanja moglo bi do?i do tragi?nih rezultata i sticanja uslova za oglašavanje op?inilaca.

 

 

________________________

*Jean-Martin Charcot (1825 - 1893) Francuski neurolog. Njegovi radovi su imali veliki uticaj na razvoj neurologije i psihologije. Charcot se posebno zanimao jednim poreme?ajem koji je tada nazvan histerijom. ?inilo se da se radilo o jednom mentalnom poreme?aju sa psihi?kim manifestacijama koje su bile vrlo interesantne za neurologe. On je vjerovao da je histerija posljedica jedne nasljedne slabosti nervnog sistema i da ona može biti aktivirana jednim traumatskim doga?ajem, kao što je neka nesre?a, te da odatle ona postaje progresivna i ireverzibilna. Kod prou?avanja histerije on se koristio i odre?enim tehnikama hipnoze, pa je tako postao ekspert u jednoj relativno novoj "nauci". Charcot je vjerovao da je stanje hipnoze veoma sli?no izlivima histerije, pa je tako hipnotizirao svoje pacijenete da bi prou?avao njihove simptome. On je zaslužan što je tadašnja francuska medicinska zajednica promijenila svoj stav prema hipnozi (ona je prethodno bila odba?ena kao mesmerizam). [op. ured.]

 

Ponerologija

Ponerologija se koristi nau?nim napretkom koji je ostvaren tokom poslednjih dekada i godina, posebno na podru?ju biologije, psihopatologije i klini?ke psihologije. Ona pojašnjava neke nepoznate uzro?ne veze i analizira genezu zla. Prilikom za?injanja ove nove discipline, autor je tako?e koristio svoje profesionalno iskustvo, kao i rezultate svojih vlastitih istraživanja na tom podru?ju.

Ponerološki pristup pomaže kod razumijevanja nekih dramati?nih tegoba ?ovje?anstva, na oba nivoa, makrosocijalnom i individualnom. Ta nova disciplina ?e omogu?iti dosezanje prvo teoretskih a onda i prakti?nih rješenja za probleme koje smo pokušavali rješavati nedjelotvornim tradicionalnim metodama, što je rezultiralo jednim osje?ajem bespomo?nosti pred talasima istorije. Te metode su bile bazirane na istoriografskim konceptima i pretjerano moraliziraju?im stavovima, koji precjenjuju ulogu sile kao sredstva za suprostavljanje zlu. Ponerologija može pomo?i u izjedna?avanju takve jednostranosti uz pomo? modernog prirodnog razmišljanja, zamjenjuju?i naše shvatanje uzroka i geneze zla ?injenicama, koje su potrebne za izgradnju stabilnijih temelja za spre?avanje procesa ponerogeneze i suprostavljanje njegovim posljedicama.

Sinergi?na aktivnost, kad je nekoliko tih mijera zajedni?ki usmjereno ka istom važnom cilju, kao npr. kod tretmana neke bolesne osobe, obi?no daje bolje efekte od krajnjeg zbira faktora koji su u tome sudjelovali. U izgradnji drugog krila u odnosu na one dosadašnje aktivnosti koje su bile rezultat moralisti?kih napora, ponerologija ?e omogu?iti ostvarivanje rezultata koji su tako?e bolji od zbira njihovih korisnih efekata. U?vrš?ivanje povjerenja u poznate moralne vrijednosti kao i korištenje sredstava koja do sada nisu bila korištena, pogotovo u nekom širem obimu, omogu?iti ?e da se do?e do odgovora na mnoga, do sada neodgovorena pitanja.

Društva imaju pravo na odbranu od bilo kakvog zla koje ih zlostavlja ili im prijeti.

Nacionalne vlade imaju obavezu da koriste efikasna sredstva za te svrhe, i da ih koriste što je mogu?e vještije (naravno, ukoliko sama vlada ne predstavlja zlo koje prijeti ljudima i zlostavlja ih, prim ured.) Da bi sprovele u djelo tu svoju bitnu ulogu, nacije se moraju koristi informacijama koje su tada dostupne u datoj civilizaciji u vezi prirode i geneze zla, kao i sredstvima za borbu protiv njega, kojima se može ovladati. Opstanak društva se mora obezbijediti a do zloupotreba vlasti i sadisti?ke degeneracije veoma lako dolazi.

Mi sada imamo jednu racionalnu i moralnu sumnju u vezi pravilnog shvatanja i suprostavljanja zlu, kad su prošle generacije u pitanju. Jednostavna opservacija istorije nam to potvr?uje. Opšti stav koji se razvija u slobodnim društvima zahtijeva da se nasilne represivne mjere humaniziraju i ograni?e, tako da se postave prepreke za njihovu mogu?u zloupotrebu. ?ini se da je razlog za to taj što moralno osjetljivi ljudi žele da zaštite sebe od destruktivnih uticaja prenošenih svjesnoš?u o tome da se ljudi još uvijek surovo kažnjavaju, pogotovo smrtnom kaznom. Tako se oštrina tih metoda suprostavljanja zlu ublažava ali istovremeno se ne uvode nove efikasne metode za zaštitu gra?ana od pojave sile i zla. To stvara jedan procjep izme?u potrebe za protivdejstvo i sredstava koja imamo na raspolaganju, koji se sve više širi;

Kao rezultat toga, mnoge vrste zla mogu se razviti na svakom društvenom nivou. Pod takvim okolnostima, razumljivo je to što neki glasovi bu?no zagovaraju povratak zastarjelih i surovih metoda, koje su veoma štetne za razvoj ljudske misli.

Ponerologija prou?ava prirodu zla i kompleksne procese njegove geneze, odakle otvara nove na?ine za suprostavljanje njemu. Ona ukazuje na to da zlo ima odre?ene slabosti u svojoj strukturi i genezi, koje se mogu iskoristiti kod sprje?avanja njegovog razvoja, kao i prilikom eliminacije njegovih plodova.

Ukoliko se ponerogeni?ne aktivnosti patoloških faktora - devijantne individue i njihove aktivnosti – podvrgnu jednoj svjesnoj kontroli nau?ne, individualne i društvene prirode, mi možemo neutralizovati zlo toliko efikasno kao i uz pomo? stalnih poziva za poštivanjem moralnih vrijednosti. Starinske metode u kombinaciji s ovim potpuno novim, mogu proizvesti rezultate koji su povoljniji od aritmeti?ke sume tih dvaju metoda. Ponerologija tako?e obezbje?uje mogu?nost za preventivno ponašanje na nivoima individualnog, društvenog i makrosocijalnog zla. Taj novi pristup trebao bi omogu?iti društvima da se osje?aju ponovo sigurnima, ne samo na unutrašnjem nivou, nego i u vezi sa internacionalnim prijetnjama.

Metode suprostavljanja zlu koje su uzro?no uslovljene, i podržavane sve ve?im napretkom u nauci, bi?e naravno sve kompleksnije, isto kao što su kompleksni priroda i geneza zla. Bilo kakvo posmatranje u smislu postojanja jedne poštene veze izme?u kriminala kojeg je ?ovjek po?inio i kazne koju je dobio, predstavlja ostatke jednog arhai?nog razmišljanja, što je nešto ?ak mnogo teže za shvatiti. To je razlog zašto ova vremena zahtijevaju od nas da dalje razvijamo ovu disciplinu o kojoj se ovdje govori i poduzimamo detaljna istraživanja, pogotovo u vezi sa prirodom mnogih patoloških faktora koji sudjeluju u ponerogenezi.

Jedno pravilno ponerološko ?itanje istorije je važan uslov za razumijevanje makrosocijalnog ponerogeni?nog fenomena, ?ije trajanje prevazilazi mogu?nosti za opservaciju pojedinca. Autor je koristio tu metodu u narednom poglavlju, rekonstruišu?i fazu u kojoj su karakteropati?ni faktori dominirali u po?etnom periodu stvaranja patokratije.

Podu?avaju?i nas o uzrocima i genezi zla, ponerologija jedva da pominje ?ovjekovu krivicu. Tako, ona ne rješava dugovje?ni problem ljudske odgovornosti, mada baca dodatno svjetlo od strane njegove uzro?nosti. Kad pokušavamo da ispravimo naše shvatanje kompleksne uzro?nosti fenomena i spoznamo ve?u individualnu ovisnost od operacija vanjskih faktora, postajemo svjesni ?injenice koliko mi malo poznajemo to podru?je. Na toj ta?ki, bilo koje moralno prosu?ivanje o nekoj drugoj osobi kao vrednoj krivnje, pada nam u o?i kao nešto što je bazirano na emocionalnim reakcijama ili vijekovima staroj tradiciji.

Mi imamo pravo i obavezu da kriti?ki prosu?ujemo svoje vlastito ponašanje i moralnu vrijednost naših motivacija. To je uslovljeno od strane naše svijesti što je jedan fenomen koliko rasprostranjen, toliko i neshvatljiv, unutar granica prirodnog razmišljanja. ?ak, ukoliko bi se i naoružali sa svim sadašnjim i budu?im dostignu?ima iz ponerologije, da li bismo ikada došli u poziciju da izdvojimo i odredimo individualnu krivicu neke druge osobe? U teoretskom smislu, to se ?ini još nesigurnijim; u prakti?nom smislu, ?ak nepotrebnijim.

Ukoliko se stalno suzdržavamo od moralnog prosu?ivanja drugih ljudi, mi prebacujemo našu pažnju na pra?enje uzro?nih procesa koji su odgovorni za kondicioniranje ponašanja druge osobe ili društva. To popravlja naše šanse za postizanje valjane mentalne higijene i naše sposobnosti za poimanje psihološke realnosti. Takvo uzdržavanje nas tako?e osposobljava da izbjegnemo jednu grešku koja veoma efektivno truje umove i duše, konkretno, nametanje moraliziraju?ih interpretacija aktivnostima patoloških faktora. Tako?e, treba da izbjegavamo svako emocionalno upetljavanje a vlastiti egotizam i egocentri?nost bolje da kontrolišemo, pomažu?i tako sprovo?enje jedne objektivne analize tih fenomena.

Ako jedan takav stav pogodi neke ?itaoce kao previše blizu moralne indiferentnosti, moramo naglasiti da ova, ovdje navedena metoda analize zla i njegove geneze, potencira zauzimanje jedne vrste razumne distance od njegovih iskušenja, kao i aktiviranje dodatnih teoretskih i prakti?nih mogu?nosti za protivdejstvo. Tako?e, trebali bi uzeti u obzir i zapanjuju?u konvergenciju izme?u zaklju?aka do kojih smo došli prilikom analize ovog fenomena i odre?enih ideja starih filozofa, koji su lijepo navedeni u bibliji:

"Ne sudite, da vam se ne sudi. Jer kakovijem sudom sudite, onakovijem ?e vam se suditi; i kakovom mjerom mjerite, onakom ?e vam se mjeriti." (Mat. 7:1-2)

Te vrijednosti, na žalost, ?esto zasjenjene prijekim potrebama vlada, kao i aktivnostima naših instiktivnih i emocionalnih refleksa koji nas navode na osvete i kažnjavanje drugih, nalaze bar jedno djelomi?no racionalno opravdanje u ovoj novoj nauci. Samo sprovo?enje u praksi takvog jednog rigoroznog razumijevanja i ponašanja, može potvrditi te vrijednosti na jedan evidentan i nau?an na?in.

Ova nova disciplina može se primjenjivati na mnoge aspekte života. Autor je koristio ta dostignu?a i isprobavao njihovu prakti?nu vrijednost tokom individualne psihoterapije na njegovim pacijentima. Kao rezultat toga, njihova li?nost i budu?nost bili su preure?eni na mnogo bolji na?in od onoga koji bi bio baziran na prijašnjim metodama. Imaju?i na umu posebnu prirodu vremena u kojem živimo, kada moramo sprovoditi jednu višestruku mobilizaciju moralnih i mentalnih vrijednosti da bi se suprostavili zlu koje prijeti svijetu, u idu?im poglavljima autor ?e sugerirati prihvatanje upravo takvog jednog stava, ?iji bi krajnji rezultat bio jedan, u istoriji ne?uven, akt opraštanja. Imajte na umu tako?e to da razumijevanje i oproštaj ne isklju?uju popravljanje stanja i poduzimanje profilakti?kih mijera.

Raspetljavanje Gordijevog ?vora današnjih vremena, napravljenog od ovog makrosocijalnog fenomena koji ugrožava našu budu?nost, može se ?initi nemogu?im bez korištenja ove nove discipline. Taj ?vor se više ne može presje?i ma?em. Psiholog ne može sebi priuštiti to, da bude nestrpljiv kao Aleksandar Veliki. To je razlog zašto smo mi to ovdje predstavili u okviru jedne nezamjenljive oblasti, adaptacije i selekcije podataka, tako da bi omogu?ili rasvjetljenje problema koje ?emo kasnije diskutovati u ovoj knjizi. Možda ?e nam budu?nost omogu?iti da usavršimo jedan opšti teoretski rad.

----

Kompletnu knjigu možete skinuti ovdje.