II Poglavlje

OSNOVNI KONCEPTI

 

Naša evropska civilizacija nastala je zahvaljujući čudnoj kombinaciji tri, u osnovi heterogene komponente – Grčka Filozofija, Rimska imperijalna i legalna civilizacija, te Krišćanstvo. Tako je rođeno kognitivno/spiritualno nasljeđe u svojoj suštini uvjek zamagljeno kad god jezik koncepta - jako vezan za materiju i zakon, nije u stanju da razumije aspekte psihološkog i spiritualnog života.
Ovakvo stanje stvari imalo je negativne reperkusije na našu sposobnost da razumijemo realnost, naročito onu realnost koja se odnosi na humanost i društvo. Evropljani su tako postali nevoljni proučavati realnost (podređujući intelekt činjenicama) i uglavnom pokazuju tendenciju da prirodu podređuju svojim subjektivnim idejnim matricama koje su eksterne i ne sasvim dosljedne. Tek u skorije vrijeme, zahvaljujući dostignućima u naukama koje proučavaju činjenice na osnovu njihove prirode a također uz pomoć percepcija iz filozofskog naslijeđa drugih kultura, u stanju smo osloboditi naš svijet od uvriježenih koncepta.

Prilično je zanimljivo promatrati kako se staro-grčka kultura razvila u potpunoj autonomnosti. Čak i u to doba civilizacije su se teško mogle razvijati bez upliva prijašnjih kultura. Međutim, čini se da je grčka kultura ostala relativno izolirana – kulturološki govoreći. Razlog ovome vjerovatno leži u činjenici da je postojalo doba propadanja ili ono što arheolozi nazivaju “mračno doba,” između 1200. i 800. godine p.n.e. Drugi razlog koji se navodi je agresivnost Ahejskih plemena.
Kod starih Grka, bogata mitološka imaginacija razvila se u direktnom kontaktu sa prirodom te iskustvima života i rata. Ova mitologija iznjedrila je literarnu tradiciju a kasnije i filozofske refleksije koje su nastojale generalizirati, uočiti osnovne komponente, te uspostaviti kriterije i vrijednosti. Grčko nasljeđe je fascinatno ne samo zbog bogatstva i individualnosti već nadasve zbog svoje primalne prirode. Međutim, naša civilizacija bi svakako bolje prošla da su stari Grci u većoj mjeri iskoristili dostignuća drugih civilizacija.

Stari Rim je opet bio isuviše praktičan da bi dublje zašao u grčke misli koje je usvojio. U ovoj imperijalnoj civilizaciji osnovni praktični prioriteti bili su administartivna i sudska dostignuća. Za Rimljane uloga filozofije bila je više didaktična, korisna za razvijanje misaonog procesa koji će kasnije biti upotrebljen za stvaranje administrativnih funkcija, te za sprovođenje političkih opcija. Grčki introspektivni uticaj je malo omekšao rimske običaje što je unaprijedilo rimsko carstvo. Međutim, u svakoj imperijalnoj civilizaciji, kompleksni problemi ljudske prirode su suvišni faktori koji samo ometaju legalne regulative javnih i administrativnih funkcija.

Ovo je doprinjelo tendenciji da se razvije jedan koncept ljudske osobnosti dovoljno pojednostavljen kako bi mogao služiti zakonu.

Rimski građani mogli postizati svoje osobne ciljeve i razvijati svoje osobne stavove u okviru mreže ograničene sudbinom i legalnim principima. To je dovelo do individualne situacije bazirane na premisama koje imaju vrlo malo zajedničkog sa stvarnim psihološkim karakteristikama. Spiritualni život ljudi bez prava na državljanstvo nije bio podesan za dublje proučavanje. I tako je kognitivna psihologija tog doba ostala prilično jalova što je neminovno dovelo do moralne recesije kako na individualnom, tako i na javnom nivou.

Kršćanstvo je imalo nešto jače veze sa drevnim kulturama Azijskog kontinenta uključujući njihove filozofske i psihološke refleksije. Ovo je naravno bio dinamički faktor koji je kršćanstvo učinio atraktivnijim, ali nije bio i najvažniji faktor.
Primjećivanje i razumijevanje vjerskih transformacija u ljudima tog doba dovelo je i do određene psihološke škole. Ovaj novi pogled na odnose sa drugim ljudima, susjedima i sl. karakteriziran je razumijevanjem, opraštanjem, ljubavlju i otvara vrata za psihološku kogniciju koja je često podržavana karizmatičkim fenomenom.

Promatrač tog vremena mogao bi očekivati od kršćanstva da razvije umjetnost ljudskog razumijevanja do znatno višeg nivoa, nego što su to učinile prijašnje kulture i religije i nadati se da će takvo znanje zaštiti buduće generacije od opasnosti špekulativne misli razvedene od istinske psihološke realnosti koja može biti shvaćena jedino kroz duboko poštovanje za drugo ljudsko biće.

Historija, na žalost, nije potvrdila ovakva očekivanja, simptomi propadanja senzitivnosti i psihološkog razumijevanja kao i tendencija imperije da nameće vanjske vrijednosti mogu se primjetiti već od 350. godine n.e. Tijekom kasnijih stoljeća kršćanstvo prolazi kroz daljnje propadanje zbog nedovoljnog psihološkog razumijevanja stvarnosti. Detaljne studije o historijskim razlozima za supresiju razvoja ljudske kognicije u našoj civilizaciji su prijeko potrebne.

Najprije, kršćanstvo je usvojilo grčko naslijeđe filozofske misli i jezika. Ovo mu je omogućilo da razvije vlastitu filozofiju ali primalni i materijalistički obrasci ovakvog jezika uvjetovali su određene limite koji su otežali komunikaciju između kršćanstva i drugih religioznih kultura kroz stoljeća.
Kristova poruka proširila se obalama i uhodanim putevima rimskog carstva i to tek nakon krvavih progona i konačnog kompromisa sa rimskim pravom i zakonima. Rim se u stvari prilagodio prijetnji koju je nosilo kršćanstvo prilagođavanjem kršćanstva svojim potrebama i kao rezultat toga, kršćanska crkva je poprimila rimske organizacione forme i adaptirala se na postojeće društvene institucije. Posljedica ovog procesa adaptacije je nasljeđe rimskog legalnog razmišljanja u kršćanstvu, uključujući indiferentnost prema ljudskoj prirodi i njenim varijacijama.
Tako su dva heterogena sistema permanentno vezana u tolikoj mjeri da smo u kasnijim stoljećima zaboravili koliko su inicijalno ova dva sistema, u stvari, bila strana jedan drugom. U ovoj vezi preostale su unutarnje nelogičnosti a rimski utjecaj lišio je kršćanstvo dobrog dijela njegove primalno duboke psihološke vrijednosti. Kršćanska plemena koja su se razvijala pod različitim kulturnim uslovima poprimila su najrazličitije forme, tako da se jednakost u okviru kršćanstva ispostavila kao historijska nemogućnost.

Zapadna civilizacija je tako od početka osakaćena ozbiljnim nedostatkom u oblasti koja je možda najvažnija za zaštitu društva od različitih vrsta zla. Takva civilizacija razvila je formulacije u oblasti prava, bilo nacionalnog, bilo građanskog, odgovarajuće nerealnim i pojednostavljenim bićima. Takve formulacije daju malo važnosti svim komponentama ljudske ličnosti i velikim psihološkim razlikama koje postoje u okviru vrste homo sapiensa. Tijekom mnogih stoljeća nije ni postojalo razumijevanje o određenim psihološkim anomalijama koje se mogu uočiti kod određenih individua. Čak ni onda, kada su te anomalije uvijek iznova izazivale katastrofe.
Takva civilizacija je bila nedovoljno otporna prema zlu koje potječe iz sfera nepristupačnih ljudskoj svijesti i koje zloupotrebljava ovaj veliki raskorak između formalne, odnosno, pravne misli sa jedne strane i psihološke realnosti sa druge.
Zbog civilizacijskog nedostatka psihološke kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su različiti, naći će plodno tlo u nedovoljno razvijenoj svijesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nad svojom okolinom i društvom koje ih okružuje. Na žalost, u psihološki ignorantnom društvu ovi njihovi snovi često se i ostvaruju, postajući noćne more za druge ljude.

PSIHOLOGIJA

U 1870-tima dolazi do oluje. Započinje potraga za skrivenom istinom o ljudskoj prirodi i to kao svjetovni pokret baziran na biološkom i medicinskom progresu što znači da je kognicija ovog pokreta proizašla iz sfere materijalnog. Od samog početka mnogi naučnici imali su viziju kako će ova nova nauka u budućnosti biti najvažnija za dobrobit čovječanstva, za mir i red među ljudima, Međutim budući da je ovakav pristup odbacio sva prijašnja znanja kao pripadajuća duhovnim sferama, on je od početka bio jednostran i nedovoljan. Stručnjaci poput Ivana pavlova, Karla G. Jung-a , a i drugi vrlo brzo su uočili jednostranost takvog pristupa i pokušavali su ovo ispraviti sintezom novog sistema sa odbačenim znanjima. Međutim, Pavlovu nije bilo ni dozvoljeno da javnosti predoči svoje stavove.

Psihologija je jedina znanost u kojoj onaj koji promatra i promatrani pripadaju istoj vrsti .
Tako je vrlo lako moguće da se subjektivna greška potkrade prilikom procesa racionaliziranja i upotrebe mašte i individualnih običaja. Greška tada obično sama sebe ugrize za rep u začaranom krugu što dovodi do daljnjih problema izazvanih nedostatkom odgovarajuće udaljenosti između promatrača i promatranog.
Neki su naučnici, poput behejvioralista npr. pokušavali izbjeći ovu grešku po svaku cijenu. To su činili lišavanjem kognitivnih procesa u tolikoj mjeri da je malo toga na kraju ostajalo. Međutim, uspjeli su proizvesti prilično unosnu disciplinu misli.

Ovo je donjelo najveći napredak za osobe koje su patile od raznih unutrašnjih anksioznosti a koje su u isto vrijeme nastojale srediti svoju ličnost kroz samospoznaju i opće znanje. Ukoliko su ove anksioznosti bile uzrokovane defektivnim odgojem, tada je svakako uslijedio napredak a ovo je dovelo i do važnih otkrića u ovoj oblasti. Međutim kada je uzrok ležao u samoj ljudskoj prirodi, ovakvim pristupom se uspostavljala trajna tendencija deformacije razumijevanja psiholoških fenomena.
U okviru psihologije, progres je na žalost prilično ograničen individualnim vrijednostima i prirodom samih praktičara. Također je ovisan i o generalnoj društvenoj klimi. Kad god je društvo zasužnjeno i kada postoji jedna privilegirana klasa, psihologija je obično prva nauka koja se nađe na udaru cenzure administrativnog tijela, koje mora imati posljednju riječ o tome što je naučna istina a što nije.

Na sreću, zahvaljujući radu vrsnih pojedinaca, naučne discipline postoje i razvijaju se unatoč ovakvim poteškoćama. Mnogi istraživaći popunjavaju rupe detaljnim podacima koji uvjek služe za korekciju inicijalnih ideja. Dječje bolesti svake nove nauke su, prije svega, nedostatak općeg poretka i sinteze a ovo se često dešava zbog tendencije da se u okviru neke oblasti vrši dodatna podjela prema individualnim školama misli. Zbog ovoga onda dolazi do ograničavanja na uštrb manje zastupljenih pristupa.
Direktne opservacije do kojih terapeuti dolaze prilikom svakodnevnog rada su puno značajniji instrument za formiranje naučnog razumijevanja i za razvijanje jezika savremene psihologije, od bilo kakvih akademskih eksperimenata ili laboratorijskih poduhvata. Na kraju krajeva, život uvjek manifestira najrazličitije uvjete, bilo da su oni udobni ili tragični, a ovi uvjeti onda čine životnu situaciju ljudske individue koju je gotovo nemoguće reproducirati u laboratoriji. Ova knjiga nastala je zahvaljujući istraživanjima na “terenu”.

Iskustvo uči psihologa na koji način efektivno i brzo mapirati život individue, otkriti uzroke koji su uvjetovali razvoj njene ličnosti i njenog ponašanja.
Tako naš um može rekonstruirati faktore koji na njega utjeću, iako on sam nije svjestan tih istih faktora. Kada ovo činimo u pravilu se ne služimo naturalnom strukturom koncepta koji se često naziva „zdrav razum“ i koji se zasniva na javnom mišljenju, odnosno, uvriježenom sudu većeg broja individua. Umjesto toga, služimo se kategorijama koje su onoliko objektivne koliko je to moguće postići. Psiholozi koriste konceptualni jezik sa opisima fenomena koji su neovisni od bilo kakvih općih zamisli i ovo je u praksi oruđe od neprocjenjive važnosti. U praksi se ovo često pretvara u jedan klinički sleng, prije nego neki sofisticirani naučni jezik koji bi nam više priličio kao profesionalcima.

Možemo povući paralelu između ovog konceptualnog jezika i matematičkih simbola: Vrlo često, samo jedno grčko slovo predstavlja čitav niz matematičkih operacija i ovo svaki matematičar prepozna onog momenta kada ugleda takvo slovo.

 

OBJEKTIVNI JEZIK

U kategoriji psihološke objektivnosti, kognicija i misao su zasnovane na istim metodološkim i logičkim principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim držimo ovih principa, nastojimo imati što otvoreniji pogled sa kojeg je moguće naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena. Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nužnost ukoliko želimo da naš jezik psiholoških koncepta zadrži objektivnu strukturu.
Kada određuje svoju osobnu ličnost, čovjek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog pogleda na svijet i njegovog ponašanja. Naručito mladi ljudi žele vjerovati da su slobodno došli do svojih namjera i odluka, u isto vrijeme, iskusan psihoanalitičar može lako identificirati vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke. Veliki dio ovog kondicioniranja je skriven još od našeg djetinjstva. Iako nas pamćenje služi isuviše slabo da bismo jasno pamtili takve utjecaje, mi obično nosimo rezultate ovakvih iskustava sa sobom kroz cijeli život.
Što je bolje naše razumijevanje uzročnih mehanizama ljudske ličnosti, jasnije nam je to, da je ljudskost dio društva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment, pitamo se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. (prim. prev: iz sanskrita – riječ koja bukvalno znači “covjek” ali obično podrazumjeva tzv. idealnog čovjeka, naše više Ja koje se krije unutra. Termin Purusha je često upotrebljavan u ezoteričnoj filozofiji da bi izrazio Duh ili vječni individualni entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog čovjeka. Rijec Puruša dolazi od glagola pri - što znači ispuniti, učiniti cijelim, ustoličiti. To je jedna od dvije krajnje realnosti Sankhya filozofije. Božansko ja, apsolutna realnost, čista svijest.)

Što više napredujemo u umjetnosti razumijevanja ljudskih uzroka, biće nam lakše osloboditi ljudsku ličnost od toksičnih efekata kondicioniranja koje je bespotrebno ograničilo njenu slobodu za pravo razumijevanje i odgovarajuće donošenje odluka.
Ako u ovom procesu podlegnemo iskušenju da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoških koncepta, bićemo u stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je naš pacijent sasvim sigurno već čuo i koji mu nikada nije pomogao da se oslobodi od svog problema.

Svakodnevni, obični, psihološki, društveni i moralni pogled na svijet je proizvod čovjekovog razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem određenih prijetnji. Te prijetnje su kako filogenetička instinktivna komponenta, tako i odgoj koji nam pruža familija i okolina. Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju, odnosno, njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan, niti dovoljno istinit. Razlike među individuama ili nacijama su proizvod kako nasljedjenih stanja, tako i ontogeneze ličnosti (prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj organizma od oplođene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu biologije).

Također je značajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unatoč velikim razlikama u vremenu, rasi i civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim očevidno proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo. Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik različitih civilizacija i različitih era. Tako ljudi sa humanističkim obrazovanjem često misle da su mudri.
Mi ćemo nastojati da poštujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Međutim, savjestan psiholog mora se upitati sljedeće:
Čak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran da li on zaista odražava realnost na pravi način? Ili
Do koje mjere se možemo na njega oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom, društvenom i političkom životu?

Iskustvo nas uči, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne karakteristike.
Pored toga, naš rad suočio nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isključivo upotrebom prirodnog jezika. I tako, objektivni naučni jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena postaje oruđe od neprocjenjive važnosti.

Sada, kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokušat ćemo nabrojati najvažnije tendencije za deformiranje realnosti, te ostale nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.

One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske ličnosti, nikada nisu odgovarajuće onoj realnosti koju ta ličnost i iskušava. Ovo je rezultat kako našeg instinkta, tako i nekih uobičajenih grešaka u našem odgoju. Upravo zbog toga najveći dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli dostići što precizniji pogled na našu realnost.

Prirodni pogled na svijet također karakterizira slična emotivna tendencija da naša mišljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje ponašanje koje mi smatramo za “loše,” tada obično donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji takvu osobu čine da misli da se ponaša sasvim ispravno.
Dakle, bilo kakva moralizirajuća interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zašto ćemo se u ovom djelu često vraćati ovoj činjenici.

Slijedeći defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu određeni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno različit od pogleda koji ima većina. Uzroci ovakvih aberacija nisu kavalitativno jedinstveni i razmatrat ćemo ih do detalja u četvrtom poglavlju ove knjige.

Uz ovo postoji još jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je ograničenost njegove primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehničku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i najbližih planeta. Samo u slučaju kada želimo zaviriti u unutrašnjost atoma ili van našeg sunčevog sistema, trebat ćemo geometriju čiji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosječna osoba se obično nikad i ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora suočiti sa određenim problemima. Pošto je razumijevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet, čovjek se generalno mora oslanjati i na emocije, intuiciju i potragu za srećom.
Kad god se susretnemo sa osobom čiji se osobni pogled na svijet razvio pod atipičnim uvjetima, obično donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipičnog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatološki faktor, prirodni ljudski pogled na svijet nije više primjenjiv.

Vrlo često srećemo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a često rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za suđenje o drugim ljudima. Obično ne uzimaju u obzir činjenicu da ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš zato što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se o najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego precjenjivanje razumijevanja i obično sadrži vječne vrijednosti ljudskog iskustva.

U današnje doba, međutim, svijetu prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti opisati pomoću koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo opasan faktor koji onemogućava odgovarajuće protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na svijet bi moglo značajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovarajuće kontra mjere.

Objektivni psihološki jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima, mora zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe individue, tako i makrosocijalne potrebe.
Također bi morao biti formiran na osnovi biološke realnosti i biti produžetak analognim konceptualnim jezicima već definiranim od strane starijih prirodnih znanosti, naručito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim činjenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobličavanje takvog jezika je daleko od individualnih moći pojedinačnog naučnika i to je, u stvari, postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživača i koji sazrijeva do točke kada se može organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanističkih i društvenih znanosti jer bi ih oslobodio ograničenja i tendencija ka pogreškama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naručito kad je on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Većina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domašaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobičajeni naučni jezik učino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je moguć.

Baveći se ovim problemima autor se polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji mogući ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa uloženim naporom i vremenom, nego on također osigurava zaštitu uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.

U vezi sa ovim pitanjima, svaki istraživač je prošao kroz svoj vlastiti period krize i frustracije kada je postalo očevidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slučaju neupotrebljivi. Točna hipoteza formulirana naučno prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla naći potporu u činjenicama i preliminarnim statističkim kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepta koji su bolje upotrebljivi za istraživanje realnosti, pokazalo se jako teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju. možda on odražava samo percepciju naše vrste?

Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo se pomiriti sa osjećajem “neznanja” kakav priliči svakom filozofu. Svaka znanost rađa se u prostoru u kojem ne postoji popularno zamišljanje koje moramo potpuno prevazići i ostaviti iza sebe. U ovom slučaju, ovaj proces je morao biti naručito radikalan - morali smo se otisnuti u područje sistematske analize činjenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vođeni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridržavati unatoč nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali i unatoč našim vlastitim ljudskim ličnostima.

Vrlo malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedinačna pitanja fascinirani njihovom naučnom vrijednošću i uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignuća su prisutna u ovom djelu. Drugi su odustali suočeni sa znanstvenim problemima, osobnim poteškoćama ili strahom da će biti otkriveni od strane vlasti.

Čitajući ovu knjigu, čitaoc će se susresti sa istim problemima ali u nešto manjoj mjeri. Može mu se učiniti i da smo postupili nepravedno zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti emotivnog uplitanja. Zato tražim od čitaoca da prihvati ove uznemirujuće osjećaje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljujuće vrijednosti tog istog znanja.
Ovo sam morao objasniti do detalja da bi čitaoc stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo pisano. Pokušao sam pristupiti materiji na takav način da ne gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista, nego i široj publici. Naravno, budući da sam iskusan psiholog, mogu predvidjeti da će neki čitaoci odbaciti naučne podatke koje ovaj rad sadrži, osjećajući direktan napad na prirodnu mudrost svojih životnih iskustava.

 

Ljudska Individua

Kada je August Comte [1798-1857, Francuski filozof pozitivizma, izumio termin "sociologija" da bio dao ime znanosti koju je osnovao Saint-Simone. Po Comte-u univerzalni zakon djeluje na sve nauke i on ovaj zakon naziva "zakon tri faze". Prema njemu društvo prolazi kroz tri faze- Teološku, Metafizičku i na kraju Naučnu. Naučnu fazu Compte naziva pozitivnom. Dalje, on tvrdi da postoji sljedeći univerzalni zakon koji naziva "Enciklopedijski zakon". Kombinirajući ove zakone Comte je razvio sistematsku i hijerarhijsku klasifikaciju svih znanosti, uključujući neorgansku fiziku i organsku fiziku. Comte je sociologiju vidio kao posljednju i najveću od svih znanosti, kao znanost koja će objediniti sve ostale nauke, integrirati sva njihova dostignuća u kohezivnu cijelinu, (opaska urednika)] pokušao osnovati novu sociologiju tijekom ranog devetnaestog stoljeća, dakle znatno prije nego je rođena moderna psihologija, prva misterija sa kojom se suočio a koju nikako nije mogao riješiti bio je problem čovjeka. Ukoliko je odbacio previše pojednostavljena objašnjenja o ljudskoj prirodi katoličke crkve, onda ne bi ostalo ništa osim tradicionalnih šema za razumijevanje ličnosti koje su izvedene iz poznatih društvenih uvijeta. Da bi kreirao svoju novu znanost morao je, dakle, izbjeći ovaj problem.
I tako, on je prihvatio da je osnovna stanica društva familija, koju je puno lakše karakterizirati i tretirati kao elementarni model društvenih odnosa.
Ovo konfrontiranje sa problemima koji su u to doba bili nerješivi, moglo se izbjeći jezikom razumljivih koncepta. Nešto kasnije, J.S. Mill [(1806-1873) engleski filozof i politički ekonomist, zalaže se za utilitarianstvo, etičku teoriju koju je izumio njegov kum Jeremy Bentham. Dok je bio član parlamenta, Mill je savjetovao uvođenje olakšica Irskoj, prvi je tražio pravo glasa za žene. U svom djelu „Razmišljanja o zastupničkoj vladi," Mill poziva na različite reforme parlamenta i glasovanja, naručito insistira na proporcionalnom zastupanju, jednom glasu i pravima žena na glasanje. Ingeniozno, on smatra da čak i pogrešna uvjerenja imaju vrijednost jer kroz suprotstavljanje pogrešnim uvjerenjima oni koji imaju prava, ista učvršćuju. Bez da imamo priliku da svoja uvjerenja branimo, ona postaju mrtva i zaboravljamo zašto smo ih uopće imali – smatra Mills)] ukazuje na nedovoljnosti psiholo[ke kognicije i uloge individua. Tek u dana[nje vrijeme se sociologija uspje[no nosi sa različitostima i to kroz učvrščavanje naučnih temelja. Ovo se naručito odnosi na dostignuća iz psihologije, nauke koja tretira individuu kao osnovni objekt promatranja. Restruktuiranje objektivnog psihološkog jezika će s vremenom dozvoliti sociologiji da postane naučna disciplina koja odražava socijalnu realnost sa odgovarajućom objektivnošću i pažnjom za detalje a ovo će biti osnova za praktičnu akciju. Na kraju krajeva, upravo čovjek je osnovna jedinica društva, zajedno sa cijelom kompleksnosti koju njegova ljudska ličnost podrazumijeva.

Da bismo mogli shvatiti funkcioniranje složenog organizma, u medicini započinjemo sa citologijom, naukom o strukturi i funkciji stanica. Ukoliko želimo razumjeti zakone koji vladaju socijalnim životom, na isti način moramo prvo razumjeti individualno ljudsko biće, njegovu fiziološku i psihološku prirodu te u potpunosti prihvatiti kvalitet i obim razlika, naručito onih psiholoških.

Doktrinarni i propagandistički sovjetski sistem sadrži karakterističnu ugrađenu kontradikciju a nadamo se da će njeni uzroci biti shvaćeni do kraja ove knjige. Čovjekovo životinjsko podrijetlo ovdje je prihvaćeno kao osnova materijalističkog pogleda na svijet. U isto vrijeme, ovakav pogled na svijet zanemaruje činjenicu da čovjek ima i instinkte, što je u stvari i karakteristika životinja. Nosioci ovakvih stavova, ukoliko ih suočite sa posebno problematičnim pitanjima, će priznati da čovjek sadrži određeni nivo ovakvog filogenetičkog nasljeđa, međutim, spriječit će publikaciju bilo kakvog rada koji se bavim ovim osnovnim fenomenom psihologije.

[pogledati :’Nered u Psihijatriji’ – interview sa Robertom van Vorenom , generalnim sekretarom Ženevske inicijative u psihijatriji, objavljen u holandskim novinama De Volkskrant u Kolovozu, 1997 a u kojem kaže: "Od 1950.g., sovjetska psihijatrija ne samo da tapka u mjestu nego je čak otišla unazad. Apsolutno ništa se tamo nije promijenilo. Većina ruskih psihijatara nikad se ne bi mogla zaposliti na zapadu. Tamo se još uvjek primjenjuju metodi liječenja o kojima na zapadu više ne možete ni pričati." (opaska urednika)]

Da bismo razumjeli ljudski rod, moramo se opskrbiti osnovnim razumijevanjem ljudskog instinktivnog supstrata i odati priznanje njegovoj ulozi kako u ljudskom individualnom životu, tako i u ljudskim društvima. Ova uloga ljudskih instinkata često prolazi neprimjećena budući da su naše instinktivne reakcije toliko očigledne i toliko se uzimaju zdravo za gotovo.

Ljudski instinktivni substrat ima nešto drukčiju biološku strukturu od životinjskog. Energetski govoreći, postao je manje dinamičan a vise plastičan, dakle nije više glavni upravljač ponašanja. Postao je receptivniji kontrolama rezoniranja.
Upravo ova filogenetički razvijena baza za naša iskustva je ono što individuama dozvoljava da razviju svoje osjećaje i društvene veze, ono što nam omogućava da intuitivno osjetimo neko psihološko stanje kao i individualnu, odnosno, društvenu psihološku realnost. Na isti način nam je moguće razumjeti ljudske običaje i moralne vrijednosti. Od djetinjstva ovaj instinktivni substrat stimulira razne aktivnosti koje imaju za cilj razvijanje viših funkcija uma. Drugim riječima, naš instinkt je naš prvi učitelj, kojeg nosimo sa sobom cijelog života. Odgovarajuće podizanje dijece nije dakle limitirano na učenje mladih osoba da kontroliraju pretjerano nasilne reakcije svog instinktivnog emotivizma, ono se također sastoji u učenju mladih ljudi da poštuju mudrost prirode koja je sadržana u i koja govori kroz njihovo instinktivno naslijeđe.

Ovaj instinktivni substrat sadrži biopsihološki razvoj vrijedan milione godina, kao rezultat životnih uvjeta naše vrste. Dakle nije i ne može biti savršena kreacija. Dobro znane slabosti ljudske prirode i greške u prirodnoj percepciji te razumjevanju realnosti su tako kondicionirane na filogenetičkom nivou kroz milenijume [Konrad Lorenz –Evolucija i modifikacija ponašanja 1965.; O agresiji 1966; Studije životinjskog i ljudskog ponašanja, Volumen I 1970, Volumen II 1971, Iza ogledala, Prirodna nauka ljudske vrste: Uvod u komparativno istraživanje ponašanja – ruski manuskript (1944-1948). Lorenz se priključio nazističkoj partiji 1938 i prihvatio mjesto šefa katedre pod nacističkim režimom. Njegove naučne publikacije iz tog doba umrljane su optužbama da je njegov naučni rad obojen simpatijama prema nacizmu. Prilikom primanja Nobelove nagrade, ispričao se za svoju publikaciju iz 1940., koja je uključila nacistički pogled na svijet, tada je rekao kako se „većina pristojnih naučnika tog doba, poput mene, za jedno kratko vrijeme nadala da će iz nacizma proizaći dobro a zatim su se užasnuti ogradili od njega". Izgleda sasvim vjerovatno da su Lorenzove ideje o nasljednoj bazi za obrasce ponašanja dobro poslužile nacističkim vlastima ali ne postoje dokazi da je Lorenzov eksperimanetalni rad bio inspiriran ili pod utjecajem nacističkih ideja. (Opaska urednika)].

Zajednički supstrat psihologije omogućio je ljudima da tijekom stoljeća i civilizacija razviju koncepte humanosti, društvene koncepte i moralne vrijednosti koji uglavnom dijele iste vrijednosti.
Inter-epohalne i među-rasne varijacije u ovoj oblasti su zapanjujuće minimalne u usporedbi sa razlikama između osoba čiji je instintivni humani substrat normalan i osoba koje pokazuju instinktivni bio-psihološki defekt, čak i kada se radi o pripadnicima iste rase i civilizacije. Ovoj razlici ćemo se uvjek iznova vraćati jer se upravo na njoj baziraju problemi kojima se ova knjiga bavi.

Čovjek živi u grupama još od predhistorije, te se njegov instiktivni supstrat uobličio u takvoj grupnoj vezi. Potreba za odgovarajućom internalnom strukturom jednakosti. Stremljenje da se dostigne zaslužna uloga u okviru te strukture. Sve to je inkodirano na ovom nivou. U konačnoj analizi, naš instinkt za samoodržanjem uvjek ima rivala u drugom osjećaju - dobrobit društva zahtjeva da se žrtvujemo, ponekad se radi o krajnjim žrtvama – kao što je život. U isto vrijeme valja naglasiti da ako volimo čovjeka, onda više nego išta, moramo voljeti njegov ljudski instinkt.

Naš elan za kontrolu bilo koga tko je opasan, bilo za nas, bilo za našu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan, tako da nema sumnje da je on utisnut na instinktivnom nivou. Međutim, naš instinkt ne pravi razliku između ponašanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greškom i ponašanja koje pokazuju individue koje posjeduju određene patološke devijacije. Šta više, naše instinktivno osuđivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogućava tendenciju prirode da eliminira biološki ili psihološki defektne individue.

Čini se, dakle, da je ta naša tendencija da činimo grešku koja omogućava cvjetanje zla, kondicionirana na instinktivnom nivou. Na tom istom nivou, kao što smo već rekli, postoje i razlike među normalnim ljudskim individuama, a ove razlike zatim uvjetuju formiranje njihovog karaktera, pogleda na svijet i stavova. Primarne razlike postoje u bio-psihološkom dinamizmu ovog supstrata, dok su razlike u njegovom sadržaju sekundarne. Tako, kod nekih ljudi vitalni instinkt ima premoć nad psihologijom, dok kod nekih instinkt lako prepušta kontrolu razumu.
Također se čini da neki ljudi imaju nešto bogatije i nešto suptilnije instinktivno nasljeđe od drugih. Razlike u ovom nasljeđu, međutim, javljaju se u vrlo sitnom postotku ljudske populacije, i mi taj postotak vidimo kao kvalitativno patološki. Moramo obratiti dužnu pažnju ovakvim anomalijama jer one sudjeluju u genezi zla koju želimo razumjeti što sveobuhvatnije.

Zahvaljujući društvenim i roditeljskim utjecajima, tijekom odgoja dolazi do uspostavljanja nešto suptilnije strukture koja se nadograđuje na naš instinktivni substrat. S vremenom, ova struktura postaje sve uočljivija komponenta naše ličnosti i čini njenu integralnu komponentu. Ova komponenta je instrument za našu vezu sa društvom i pedagozi vode računa da se ona pravilno razvije, te kasnije psiholozima ona čini osnovni parametar u procjenjivanju individue. I pedagozi i psiholozi, potpuno su nemoćni kada je proces formacije ove komponente negativno pogođen defektivnim instinktivnim substratom.

***

Zahvaljujući memoriji, fenomenu koji je prilično dobro opisan u psihologiji ali čija priroda je još uvijek ostala djelimično misteriozna, čovjek pohranjuje u sebi životna iskustva i svjesno stečeno znanje. Postoje velike individualne varijacije u vezi njenog kapaciteta, kvaliteta i sadržaja. Jedan mladi čovjek takođe gleda na svijet drugačije od nekog starca sa dobrom memorijom. Ljudi sa dobrom memorijom i velikim znanjem imaju veću tendenciju za posezanjem ka zapisanim podacima iz kolektivne memorije, kako bi nadomjestili svoju vlastitu.

Taj prikupljeni materijal sačinjava predmetnu stvar drugog psihološkog procesa, kojeg nazivamo asocijacijama; naše razumijevanje njihovih karakteristika se stalno poboljšava, mada još uvijek nismo u stanju da dovoljno rasvijetlimo ono što ih podstiče. Uprkos svih, ili možda zahvaljujući svim vrijednim doprinosima rasvjetljavanju tog pitanja od strane psihologa i psihoanalitičara, čini se da sticanje jednog zadovoljavajućeg razumijevanja asocijativnih procesa neće biti moguće sve dok se hrabro ne odlučimo da pređemo granice čisto naučnog poimanja.

Karakteristike našeg rezonovanja stalno se razvijaju tokom cijelog našeg života, tako da naše ispravne sposobnosti za prosuđivanje dostižu svoj vrhunac tek kad nam kosa počne da sijedi a instiktivni nagoni, emocije i navike počnu da slabe. To je jedan kolektivni proizvod izvučen iz interakcije čovjeka sa njegovom sredinom, kao i blaga i transmisije koji su stvarani i koji su se odvijali kroz mnoge generacije.

Životna sredina može takođe da ima destruktivan uticaj na razvoj naših sposobnosti rezonovanja. Posebno u svojoj životnoj sredini, ljudska svijest se kontaminira konverzivnim razmišljanjem [korištenje pojmova kojima se daje suprotno ili izvitopereno značenje, prim. ured.] što je najčešća anomalija u tom procesu. Iz tog razloga, ispravan razvoj svijesti povremeno zahtijeva određene periode samostalne reflekcije. Čovjek je takođe razvio jednu psihičku funkciju koja se ne nalazi kod drugih životinja. Samo čovjek može poimati jednu određenu količinu materijala ili apstraktnih zamisli unutar njegovog polja pažnje, podvrgavajući ih unutrašnjoj analizi na osnovu koje će proisteći dalje aktivnosti uma u vezi s tim materijalom. To nam omogućava da se suočavamo s činjenicama, vršimo konstruktivne i efikasne radnje, i predviđamo njihove rezultate.

Ukoliko činjenice koje se podvrgavaju unutrašnjoj projekciji i analizi imaju veze sa čovjekovom vlastitom ličnošću, on onda sprovodi akt introspekcije koji je bitan za praćenje stanja ljudske ličnosti i značenja njegovog vlastitog ponašanja. Taj akt unutrašnje projekcije i inspekcije upotpunjuje našu svijest; tu karakteristiku nema nijedna druga vrsta osim ljudske. Međutim, među ljudima postoji jedno posebno široko odstupanje u vezi sposobnosti za takve mentalne akte. Efikasnost kod takvih mentalnih funkcija pokazuje donekle nisku statističku korelaciju sa opštom inteligencijom. Tako, ako govorimo o čovjekovoj opštoj inteligenciji, onda moramo uzeti u obzir oboje, njenu unutrašnju strukturu i individualne razlike koje se pojavljuju na svakom nivou te strukture.

Nakon svega, supstrat naše inteligencije, sadrži jednu prirodnu instiktivnu zaostavštinu mudrosti i grešaka, iz čega se rađaju bazična inteligencija i životna iskustva. Zahvaljujući našoj memoriji i sposobnosti asocijacije, na tu konstrukciju se nadograđuje naša sposobnost za izvođenje kompleksnih operacija razmišljanja, što je krunisano aktom unutrašnje projekcije i stalnim poboljšavanjem ispravnosti naših misli.

Mi smo različito obdareni ovim sposobnostima, što čini jedan mozaik od individualno različitih talenata. Bazična inteligencija izniče iz tog instiktivnog substratuma pod uticajem prijateljski nastrojene životne sredine i lako dostupne zbirke ljudskih iskustava; to je isprepleteno s višim svojstvima što nam omogućava da razumijemo druge i da intuitivno osjećamo njihovo psihičko stanje uz pomoć određenog naivnog realizma. To uslovljava razvoj moralnog rezonovanja. Taj nivo naše inteligencije je naširoko rasprostranjen unutar društva; velika većina ljudi ga imaju što je razlog zašto često cijenimo taktičnost, intuiciju, međuljudske veze, druženje i moral kod ljudi koji su obdareni samo s prosječnom inteligencijom. Takođe viđamo ljudi koji imaju izvanrednu inteligenciju ali kojima nedostaju te suštinski prirodne odlike. Kao što je slučaj s poremećajima u instiktivnom supstratu, poremećaji u toj bazičnoj strukturi naše inteligencije često manifestuju karakteristike koje smatramo patološkim.

Distribucija čovjekovog intelektualnog kapaciteta unutar društava je potpuno različita i veoma dalekosežna. Visoko nadareni ljudi čine jedan veoma mali procenat svake populacije, a onih sa najvećim kvocijentom inteligencije je samo par u jednoj hiljadi. Međutim, uprkos tome, oni igraju jednu tako važnu ulogu u kolektivnom životu da svako društvo koje pokuša da ih spriječi u ispunjavanju njihovih ciljeva, izlaže se velikom riziku. U isto vrijeme, individue koje su jedva u stanju da ovladaju jednostavnom aritmetikom i umjetnošću pisanja, u većini slučajeva su normalni ljudi čija je osnovna inteligencija sasvim adekvatna.

Univerzalni zakon prirode je takav da što je psihološka organizacija date vrste viša, veće su i razlike između njenih individualnih jedinki. Čovjek je naviše organizovana vrsta; odatle, te varijacije su kod njega najveće. Psihološke razlike, kvalitativno i kvantitativno, javljaju se u svim strukturama ljudske ličnosti kojima se ovdje bavimo, mada u smislu jednog neophodnog pojednostavljivanja. Ova velika psihološka raznobojnost može nekome zapasti u oči kao prirodna nepravda, međutim, i to ima svoje značenje.

Ova, na prvi pogled, nepravda, koju smo pomenuli je u stvari jedan veliki dar čovječanstvu, koji omogućava ljudskim društvima da razviju svoje kompleksne strukture i da budu visokokreativni na oba nivoa, individualnom i kolektivnom. Zahvaljujući toj psihološkoj raznovrstnosti, kreativni potencijal svakog društva je mnogo puta viši nego što bi on bio kad bi naša vrsta bila homogenija. Zahvaljujući tim varijacijama, unutrašnja društvena struktura se takođe može razviti. Sudbina ljudskog društva zavisi od ispravnog prilagođavanja individua unutar te strukture i od načina na koji se koriste prirodne varijacije talenata.

Naše nas iskustvo uči da su psihičke razlike između ljudi uzrok pogrešnog razumijevanja i drugih problema. Mi možemo savladati te probleme samo ako te psihičke razlike prihvatimo kao jedan zakon prirode i poštujemo njihovu kreativnu vrijednost. To će nam takođe omogućiti da steknemo jedno objektivno razumijevanje čovjeka i ljudskih društava; na žalost, to će nas takođe učiti da je jednakost pred tim zakonom, nejednakost pred zakonom prirode.

~~~

Ukoliko posmatramo ljudsku ličnost uz pomoć jednog konzistentnog praćenja psihičkih uzročnosti unutar nje, ukoliko smo u stanju da izmorimo pitanje do jednog određenog stepena, doći ćemo blizu fenomena čija je biopsihološka energija veoma niska, koji nam se manifestuju s jednom određenom i karakterističnom suptilnošću. Nakon što otkrijemo taj fenomen, onda pokušavamo da pratimo naše asocijacije, posebno zato što smo iscrpili dostupnu nam analitičku platformu.

Na kraju, moramo priznati da primjećujemo unutar nas nešto što je rezultat supra-senzorne uzročnosti. Taj put je možda najteži od svih ali bez obzira na to, on će nas voditi do jedne najmaterijalnije činjenice u vezi postojanja onoga o čemu svi religijski sistemi govore. Sticanje malog komadića istine tim putem,

navodi nas na poštivanje nekih učenja naših predaka u vezi postojanja nečega izvan ovog materijalnog univerzuma.

Tako, ukoliko želimo da razumijemo čovječanstvo, čovjeka kao jednu cjelinu, bez napuštanja onih zakona rasuđivanja koje nam nameće objektivni jezik, mi ćemo na kraju morati da prihvatimo tu realnost, koja je unutar svakog od nas, bez obzira na to da li je ona normalna ili ne, da li smo mi nju prihvatili zato što smo odgojeni na takav način ili smo došli do tih gnostičkih znanja svojim vlastitim putem, ili smo ih odbacili iz materijalističkih ili naučnih razloga. Nakon svega, kad analiziramo negativna psihička stanja, uvijek nailazimo na uvjerenja koja su potisnuta iz polja svijesti. Kao posljedica toga, stalni napor podsvijesti da negira koncepte o stvarima koje postoje rađa jednu težnju da se te stvari eliminišu i kod drugih ljudi.

Iskreno otvaranje uma ka postojanju te realnosti je neophodno za svakoga ko želi da razumije druge ljude, a takođe, savjetujemo to i svima drugima. Zahvaljujući tome, naš um se oslobađa unutrašnjih tenzija i pritiska i može se osloboditi od svoje tendencije ka selekciji i supstituciji informacija, uključujući i ona područja koja su lako pristupačna jednom prirodnom poimanju.

~~~

Ljudska ličnost je nestabilna po samoj svojoj prirodi a životni vijek kao jedan evolutivni proces podrazumijeva normalno stanje stvari. Neki politički i religijski sistemi zagovaraju usporavanje tog procesa ili postizanje prekomijerne stabilnosti naših ličnosti ali su to nezdrava stanja s tačke gledišta psihologije. Ukoliko se evolucija ljudske ličnosti ili pogleda na svijet zamrzne duboko i dovoljno dugo, to stanje onda zalazi na područje psihopatologije. Proces transformacije ličnosti otkriva svoje značenje zahvaljujući svojoj vlastitoj kreativnoj prirodi koja je zasnovana na svjesnom prihvatanju tog kreativnog mijenjanja kao jednog prirodnog toka događaja.

Naše ličnosti takođe prolaze kroz privremene destruktivne periode kao rezultat raznih događaja u našem životu, pogotovo ukoliko smo podvrgnuti patnji ili se srećemo sa situacijama i okolnostima koje odudaraju od naših prethodnih iskustava ili zamišljanja.

Te tzv. dezintegrativne faze su često neugodne, mada ne moraju biti takve. Na primjer, jedan dobar, naporan rad, omogućava nam da doživimo jedno dezintegrativno stanje a istovremeno da utišamo sve one njegove neprijatne komponenete, kao i da dođemo do nekih kreativnih ideja za obnavljanje reintegracije naše vlastite ličnosti.

Odatle, istinsko pozorište stvara jedno stanje koje se naziva katarza. Dezintegrativno stanje nas nagoni da poduzmemo sve mentalne napore u pokušaju da ga nadvladamo kako bi ponovo ostvarili stanje aktivne ravnoteže ili homeostaze.

Savladavanje takvih stanja razultira ispravljanjem naših grešaka i obogaćivanjem naše ličnosti, što podrazumijeva jedan ispravan i kreativan proces reintegracije, koji nas vodi ka jednom višem nivou razumijevanja i prihvatanja životnih zakona, ka boljem razumijevanju samog sebe i drugih i ka visokorazvijenom smislu za međuljudske odnose. Naša osjećanja đe takođe validirati uspješno ostvarenje stanja reintegracije: neprijatne okolnosti koje smo savladali postaju obogaćene određenim značenjem. Tako nas to iskustvo čini bolje pripremljenim za suočavanje sa nekom idućom dezintegrativnom situacijom.

Međutim, ukoliko smo se pokazali nesposobnim da ovladamo problemima koji su nastali zato što su naši refleksi prebrzo potisnuli i zamijenili neprijatan materijal iz naše svijesti, ili nekog sličnog razloga, doći će do retroaktivne egotizacije naše ličnosti, ali će se tu ipak zadržati jedan osjećaj neuspjeha. Rezultati su devolutivni; sa jednom takvom osobom postaje mnogo teže imati bilo kakvog posla. Ukoliko se takvo dezintegrativno stanje ne može nadvladati zato što su nas nadjačale uzročne okolnosti ili zbog nedostatka istinskih informacija koje bi se mogle pravilno upotrijebiti, onda će naš organizam reagovati jednim neurotičnim stanjem.

~~~

Ovaj dijagram ljudske ličnosti koji je ovdje predstavljen, rezimiran i pojednostavljen, pokazuje nam koliko su ljudska bića komplesna u svojoj strukturi, njihovim promjenama i njihovim mentalnim i duhovnim životima.

Ukoliko želimo da napravimo društvene nauke čije će predstave o našoj realnosti biti sposobne da nam omoguće da se u praksi oslonimo na njih, ovu kompleksnost ćemo morati prihvatiti i osigurati da se ona dovoljno poštuje. Svaki pokušaj zamjene ovog osnovnog znanja sa prepojednostavljenim šemama vodiće do gubitka onog važnog spoja između našeg rezonovanja i realnosti koju posmatramo. Moramo ponovo naglasiti da korištenje našeg prirodnog jezika psiholoških imaginacija za te svrhe, ne može biti zamjena za objektivne premise.

Slično tome, jednom psihologu je nevjerovatno teško da vjeruje u vrijednost bilo kakve društvene ideologije koja je zasnovana na pojednostavljenim ili čak naivnim psihološkim premisama. To važi i za svaku ideologiju koja pokušava da pre-pojednostavi psihološku realnost, bila ona korištena od strane nekog totalitarnog sistema ili, na žalost, i od strane neke demokratije. Ljudi su različiti. Sve ono što je kvalitativno različito i ostaje u tom stanju permanentne evolucije, ne može biti jednako.

~~~

Gore navedene tvrdnje o ljudskoj prirodi važe za normalne ljude, sa par izuzetaka. Međutim, svako društvo na zemlji ima određen procenat individua, jednu relativno malu ali aktivnu manjinu, koja se ne može smatrati normalnom.

Napominjemo da ovdje imamo posla sa jednom kvalitativnom a ne statističkom abnormalnošću. Izvanredno inteligentne osobe predstavljaju jednu statističku abnormalnost ali sa kvalitativne tačke gledišta one mogu biti prilično normalni pripadnici društva. Mi ćemo se ovdje baviti individuama čiji je broj statistički nizak ali čiji kvalitet različitosti je takav da on može na negativan način uticati na stotine, hiljade, pa čak i milione drugih ljudskih bića.

Te individue, koje ćemo uzeti u obzir, su ljudi koji pokazuju morbidne fenomene i kod kojih se mogu primjetiti mentalne devijacije i anomalije različitog kvaliteta i inteziteta. Mnoge od tih ljudi pokreće jedan unutrašnji nemir: oni traže nekonvencionalne puteve za djelovanje i prilagođavanje životu s jednom određenom i karakterističnom hiperaktivnošću. U nekim slučajevima, takve aktivnosti mogu biti pionirske i kreativne što obezbjeđuje toleranciju društva za neke od tih individua. Neki psihijatri, pogotovo Nijemci, veličali su takve individue kao otjelovljenje jedne načelne inspiracije za razvoj civilizacije; to je jednostran pogled na realnost koji je veoma štetan. Oni koji dovoljno ne poznaju psihopatologiju često stiču utisak da takve osobe predstavljaju neke izvanredne talente. Međutim, upravo ta nauka objašnjava da ta njihova hiperaktivnost u smislu da budu posebni proističe iz njihovog prekomijernog nagona za kompenzacijom osjećaja neke manjkavosti. Takvo pogrešno držanje rezultira zamračivanjem istine: da je normalan čovjek najbogatiji od svih.

Četvrto poglavlje ove knjige sadrži jedan koncizan opis nekih od tih poremećaja, njihovih uzroka i biološke realnosti koji su izabrani na takav način da omoguće razumijevanje ovog djela kao cjeline. Drugi podaci su distribuirani kroz mnoge specijalizovane radove koji neće biti ovdje uključeni.

Međutim, moramo uzeti u obzir da je naše znanje na ovom području još uvijek nezadovoljavajuće u smislu razumijevanja i nalaženja rješenja za mnoge teške probleme u društvenom životu. Mnogi naučnici smatraju ovo područje nauke sporednim; drugi uzimaju u obzir njegovu "nezahvalnost", jer tu često dolazi do nerazumijevanja sa drugim specijalistima. Kao posljedica toga, pojavili su se razni koncepti i raznovrsne semantičke nagodbe a opšte znanje u toj nauci je još uvijek karakteristično po njegovoj pretjerano deskriptivnoj prirodi.

Odatle, ova knjiga obuhvata napore čija je svrha da se rasvijetle uzročni aspekti ovog deskriptivno poznatog fenomena. Ovi patološki fenomeni koji su u pitanju, dovoljno niskog inteziteta da se lako sakriju od mišljenja životne okoline, bez ikakvih poteškoća se uklapaju u vječni proces geneze zla, koji kasnije utiče na ljude, porodice i cijela društva. Kasnije ćemo u ovoj knjizi vidjeti kako ti patološki faktori postaju nezamjenljive komponente u jednoj sintezi koja rezultira sveopštom ljudskom patnjom, kao i to da praćenje njihovih aktivnosti uz pomoć naučnog nadzora i društvene svijesti može da se ispostavi kao jedno efikasno oružje protiv zla.

Zbog navedenih razloga, obim nauke o psihopatologiji predstavlja jedan nezamjenljivi dio onog objektivnog jezika kojeg smo prije pominjali. Preciznost bioloških i psiholoških faktora na tom području neprestano se povećava i tako postaje bitan preduslov za razumijevanje mnogih fenomena koji tište društvo, kao i za jedno moderno rješenje vijekovima starih problema. Biolozi, doktori i psiholozi koji se bore s tim klizavim problemima zaslužuju pomoć i ohrabrenje od strane društva jer će njihov rad omogućiti buduću zaštitu ljudi i nacija od jednog zla, čije uzroke još uvijek nedovoljno razumijemo.

 

Društvo

 

Priroda je napravila čovjeka takvim da bude društven, što je u njega inkodirano rano, na instiktivnom nivou naše vrste, kao što smo to već prethodno napomenuli. Naš um i ličnost je nemoguće razviti bez kontakta i interakcije sa jednim krugom ljudi koji se stalno širi. Naš um prima podatke od drugih, bilo svjesno, bilo nesvjesno, u vezi sa stvarima iz emocionalnog i mentalnog života, tradicije i misli, uz pomoć rezonantnog senzitiviteta, identifikacije, imitacije, razmjene ideja i permanentnih pravila. Materijal do kojeg dolazimo na te načine se onda transformiše od strane naše psihe kako bi se stvarala jedna nova ljudska ličnost, ona koju nazivamo “našom vlastitom”. Međutim, naša egzistencija je uslovljena neophodnim vezama sa onima koji su živjeli prije, onima koji trenutno obrazuju naše društvo i onima koji će egzistirati u budućnosti. Naša egzistencija ima samo značenje kao jedna funkcija društvenih veza; hedonistička izolacija dovodi do toga da gubimo sebe.

Čovjekova sudbina je da aktivno sarađuje u oblikovanju sudbine društva, na dva principijelna načina: formiranjem svog individualnog i porodičnog života unutar njega, i aktivnim sudjelovanjem u sveukupnosti društvenih zbivanja baziranom na njegovom, po mogućnosti dovoljnom, razumijevanju onoga što treba da se radi, što mora da se radi i da li, ili ne, on to može uraditi. To zahtijeva od jedne individue da razvije dva područja znanja o stvarima, koja se donekle preklapaju jedno preko drugog; njegov život zavisi od kvaliteta tog razvoja, kao što od toga zavisi i njegova nacija i čovječanstvo kao cjelina.

Ako, recimo, posmatramo pčelinju košnicu okom jednog slikara, mi tu vidimo nešto što liči na zakrčenu gomilu insekata povezanih sličnošću njihove vrste. Međutim, jedan pčelar će pratiti komplikovane zakone koji su inkodirani u instiktima svakog insekta kao i u kolektivnom instiktu pčelinje zajednice: to će mu pomoći da razumije kako da sarađuje sa prirodnim zakonima koji upravljaju pčelinjom zajednicom. Roj pčela je jedan organizam višeg organizacionog reda; ni jedna pčela ne može egzistirati izvan njega, te se tako potčinjava apsolutnoj prirodi tih zakona.

Ukoliko posmatramo gomile ljudi koji zakrčavaju ulice neke velike metropole, mi tu vidimo nešto što liči na individue pokretane od strane njihovih poslova i problema, u trci za nekom mrvicom sreće i zadovoljstva. Međutim, takvo jedno prepojednostavljivanje realnosti navodi nas na nepoštivanje zakona društvenog života koji su postojali mnogo prije nego što su se pojavile metropole, i koji će nastaviti da postoje dugo nakon što ogromni gradovi ostanu bez ljudi i svoje svrhe. Usamljenicima iz jedne takve gomile će veoma teško biti da prihvate takvu realnost, koja - za njih - postoji samo u potencijalnom obliku, mada je oni ne mogu direktno zamisliti ili vidjeti.

U realnosti, prihvatanje zakona društvenog života sa svom njihovom kompleksnošću, čak i kad naiđemo na početne teškoće u njihovom shvatanju, na kraju će nam pomoći da steknemo nešto što je slično osmozi. Zahvaljujući takvom poimanju ili samo instiktivnoj intuiciji o takvim zakonima, jedna individua će biti u stanju da dosegne svoje ciljeve i aktivno odgoji svoju ličnost. Zahvaljujući dovoljnoj intuiciji i poimanju takvih okolnosti, društvo je u mogućnosti da napreduje kulturalno i ekonomski i da postigne političku zrelost.

Što više napredujemo u tom razumijevanju, utoliko više će nas društvene doktrine pogađati kao primitivne i psihološki naivne, pogotovo one bazirane na mislima onih mislilaca koji su živjeli u 18-tom i 19-tom vijeku, koje je karakterisala oskudica psihološke percepcije. Sugestivna priroda tih doktrina proističe iz njihovog prepojednostavljenja realnosti, što je nešto što se lako adaptira i koristi u političkoj propagandi.

Te doktrine i ideologije pokazuju osnovne mane u vezi sa razumijevanjem ljudskih ličnosti i razlika među ljudima, što je prilično jasno ako se posmatra u svjetlu prirodnog jezika psiholoških koncepta, a čak i više u svjetlu objektivnog jezika.

Pogled na društvo jednog psihologa, čak ako je on zasnovan i na profesionalnom iskustvu, uvijek daje prednost ljudskoj individui; onda se perspektiva širi kako bi se uključile manje grupe, kao porodice, i na kraju, društva i čovječanstvo kao cjelina. Tako, od početka moramo prihvatiti to da je sudbina individue značajno zavisna od okolnosti. Kad postepeno povećamo obim naših opservacija, onda takođe dobijamo jednu veću slikovnu specifičnost uzročnih veza, a statistički podaci postaju takodje stabilniji.

Da bi se opisala zavisnost između nečije sudbine i ličnosti, kao i stanje razvoja društva, prvo moramo prostudirati cjelokupnu količinu informacija iz tog područja koje smo do tada skupili, dodajući svemu jedan novi rad baziran na objektivnom jeziku.

Ovdje ću navesti samo par primjera takvog rezonovanja kako bih otvorio vrata pitanjima postavljenim u poslednjim poglavljima.

~~~

Vijekovima su u raznim kulturama najbolji pedagozi razumijevali značaj formiranja jedne kulture i čovjekovog karaktera, u obimu koncepta koji opisuju psihološke fenomene. Kvalitet i bogatstvo koncepta i jezičke terminologije kojima je ovladala jedna individua ili društvo, kao i stepen u kome se oni približavaju jednom objektivnom pogledu na svijet, uslovljavaju razvoj našeg morala i društvenih stavova. Ispravnost našeg razumijevanja sebe i drugih karakteriše one komponente koje uslovljavaju naše odluke i izbore, bile one prizemne ili važne u našim privatnim životima i društvenim aktivnostima.

Nivo kvaliteta psihološkog pogleda na svijet datog društva je takođe uslov za ostvarenje jedne kompletne sociopsihološke strukture, što je prisutno kao potencijal u psihološkim odlikama unutar naše vrste.

Samo kad čovjek može razumjeti jednu osobu u odnosu na njen stvarni unutrašnji sadržaj, a ne na neke vanjske etikete, mi mu možemo pomoći na njegovom putu ka ispravnom prilagođavanju društvenom životu, što će biti korisno za njega a takođe će i pomoći u stvaranju jedne kreativne i stabilne strukture društva.

Zasnovana na jednom ispravnom osjećaju i razumijevanju psiholoških kvaliteta, takva jedna struktura će dodijeliti visoko društveno nadleštvo individuama koje su psihički normalne i imaju dovoljno talenta i specifične obuke. Osnovna kolektivna inteligencija ljudskih masa će njih onda poštovati i podržavati. I tako, u jednom takvom društvu, jedini problemi koji će čekati na svoje razrješavanje će biti one stvari toliko teške da obaraju prirodni jezik koncepta, ali obogaćene i kvalitativno oplemenjene.

Međutim, uvijek je bilo “društvenih pedagoga” koji su manje istaknuti a više brojni, koji su postajali fascinirani njihovim vlastitim idejama, koje ponekad čak mogu biti i istinite, ali su češće ograničene ili sadrže tragove nekih skrivenih patoloških misaonih procesa. Takvi ljudi su uvijek težili da nameću pedagoške metode koje bi slabile i deformisale razvoj individualnog i društvenog psihološkog pogleda na svijet; oni nanose trajnu štetu društvima, lisavajući ih univerzalno korisnih vrijednosti. Tvrdeći da rade u ime vrednijih ideja, takvi pedagozi u stvarnosti potkopavaju vrijednosti o kojima pričaju i otvaraju vrata za destruktivne ideologije.

U isto vrijeme, kako smo već napomenuli, svako društvo sadrži u sebi jednu malu ali aktivnu manjinu osoba sa raznim izvitoperenim pogledima na svijet, pogotovo na područjima koja smo prethodno pominjali, koji su izazvani psihičkim anomalijama, koje ćemo kasnije razmatrati, ili dugotrajnim uticajem takvih anomalija na njihovu psihu, pogotovo za vrijeme djetinjstva. Takvi ljudi kasnije ispoljavaju poguban uticaj na formativne procese psihološkog pogleda na svijet u društvu, bilo direktinim aktivnostima ili uz pomoć pisanog ili nekog drugog prenosa, pogotovo ako se upuste u službu neke ideologije. Mnogi uzroci koji mogu lako da promaknu pažnji sociologa i političkih naučnika, svode se tako ili na razvoj ili na involuciju tog faktora, čiji je značaj za život društva toliko odlučujući kao i kvalitet njihovog jezika psiholoških koncepta.

Zamislimo da želimo da analiziramo te procese: mi ćemo konstruisati jedan dovoljno kredibilan inventorni metod koji će ispitati sadržaj i ispravnost ideje o pogledu na svijet koji je u pitanju. Nekon što podvrgnemo određene predstavnike grupa jednom takvom ispitivanju, dobićemo indikatore o sposobnosti tog posebnog društva da razumije psihološke fenomene i zavisnosti unutar njihove države i drugih nacija. To će istovremeno činiti osnovne indikatore o talentu tog društva za upravljanje sobom i napretkom, kao i sposobnošću da vodi jednu razumnu internacionalnu politiku. Takvi testovi mogu obezbjediti jedan rani sistem za upozorenje ukoliko bi se takve sposobnosti narušile, u kom slučaju bi bilo ispravno poduzeti određene mjere na području društvene pedagogije. U ekstremnim slučajevima, za takve zemlje koje procjenjuju problem da poduzmu direktne korektivne mjere, pa čak i da se izopačena država izoluje sve dok se u njoj ne uvedu pogodne korekcije.

Navešćemo još jedan podesan primjer: razvoj nadarenosti odraslih ljudi, kao i njihovih vještina, realističkog razmišljanja i prirodnog pogleda na svijet će biti optimalan tamo gdje nivo i kvalitet njegovog obrazovanja i potreba za njegovim profesionalnim poslom, odgovaraju njegovim individualnim talentima. Dostizanje takve pozicije za njega predstavlja jednu ličnu, materijalnu i moralnu korist; istovremeno i društvo, kao jedna cjelina, takođe ubire plodove od svega toga. Takva osoba će to onda vidjeti kao društvenu pravdu u odnosu na sebe.

Ukoliko dođe do stjecaja različitih okolnosti, uključujući jedan oskudan pogled na svijet datog društva, individue se onda tjeraju da obavljaju poslove kod kojih njihovi talenti ne mogu da dođu do punog izražaja. Kada se to desi, produktivnost te osobe neće biti ništa bolja, a često će biti i gora od one koju bi ostvario radnik sa zadovoljavajućim darom. Takva osoba se onda osjeća prevarenom i preplavljenom obavezama koje ju sprečavaju u ostvarenju samoispunjenja.

Njene misli će za vrijeme posla odlutati u jedan svijet fantazije ili će se baviti stvarima koje nju mnogo više interesuju; u svom svijetu mašte ona će biti ono što treba i zaslužuje da bude.

Takva jedna osoba uvijek zna kad njeni odnosi s društvom ili s poslom krenu nizbrdo; međutim, ukoliko ona istovremeno ne uspije da razvije jedan zdrav kritički stav u vezi sa gornjim granicama njenih sposobnosti i nadarenosti, onda će se njena mašta “fiksirati na” nepravednom svijetu u kome je “moć sve što je nekome potrebno.” Revolucionarne i radikalne ideje nalaze plodno tlo među takvim ljudima koji su se loše prilagodili društvu. U najboljem interesu društva je da se takvi uslovi poprave ne samo zbog bolje produktivnosti, nego i da bi se izbjegle tragedije.

U drugu ruku, jedna druga vrsta individue, može dobiti neku važnu funkciju zato što pripada privilegovanoj društvenoj grupi ili organizaciji na vlasti dok su njene sposobnosti i talenti nedovoljni za obavljanje tog posla, pogotovo za rješavanje nekih težih problema. Takve osobe onda izbjegavaju suočavanje s tim problemima i počinju da se prilično razmetljivo bave nebitnim stvarima. U njihovom ponašanju se onda pojavljuje jedna komponenta glume a testovi pokazuju da se ispravnost njihovog rezonovanja neprestano pogoršava nakon samo par godina takvih aktivnosti. Suočeni sa povećanim pritiskom da obavljaju svoj posao na nivou kojeg nisu u stanju da dosegnu, i sa strahom da će biti otkriveni kao nekompetentni za posao koji rade, oni počinju direktno da napadaju sve one koji su sposobniji od njih ili imaju više talenta, odstranjujući ih sa određenih radnih mjesta i igrajući aktivnu ulogu u degradaciji društvenih i poslovnih odnosa. To naravno rađa osjećaj nepravde i može da vodi do pojave slučajeva koji su prethodno opisani. Tako, oni ljudi koji su se ukorijenili na višim pozicijama preferiraju jednu batinašku totalitarnu vlast koja može da zaštiti njihove funkcije i pozicije.

Na taj način dolazi do nepravilnog korištenja prirodne nadarenosti i radne sposobnosti pripadnika jednog društva što istovremeno vodi ka povećanju nezadovoljstva i tenzija između individua i društvenih grupa; svaki pokušaj da se priđe problematici ljudske nadarenosti i njegove produktivnosti kao jednoj čisto privatnoj stvari, odatle se mora razumjeti kao opasno naivan. Razvoj ili involucija u svim oblastima, kulturnoj, ekonomskoj, kao i u političkom životu, zavise od stepena u kome je pravilno korišten taj fond ljudske darovitosti ili talenta. U krajnjoj analizi, to takođe određuje da li će doći do evolucije ili revolucije.

Tehnički govoreći, bilo bi lakše napraviti odgovarajuće metode koje će nam omogućiti da odredimo korelaciju između individualnih sposobnosti i društvenog poravnanja u datoj državi, nego se baviti prethodno pomenutim pitanjima razvoja psiholoških koncepta. Sprovođenje odgovarajućih testova će nam obezbjediti jedan vrijedan indeks kojeg možemo nazvati “indikatorom društvenog reda”. Što je on bliži brojci +1.0, to je vjerovatnije da država koja je u pitanju ispunjava osnovni preduslov za socijalni mir i da će krenuti pravim putem u pravcu jednog dinamičkog razvoja. Jedna niža korelacija bi ukazivala na potrebu društvene reforme. Korelacija vrijednosti blizu nule ili negativna, trebala bi biti tumačena kao znak-opasnosti koji ukazuje na neposredno izbijanje revolucije. Revolucija u jednoj državi često uzrokuje mnogostruke probleme u drugim državama, tako je u najboljem interesu drugih država da prate takve situacije.

Primjeri koji su gore navedeni ne iscrpljuju pitanje uzročnih faktora koji utiču na stvaranje jedne društvene strukture koja bi adekvatno odgovarala zakonima prirode. Instiktivni nivo naše vrste ima u sebi već inkodiranu intuiciju o potrebi postojanja jedne unutrašnje strukture društva, koja je utemeljena na psihološkim varijacijama; ona nastavlja da se razvija zajedno s našom osnovnom inteligencijom, inspirišući naš zdrav razum. To objašnjava zašto najveći dio populacije koji je prosječno nadaren, generalno prihvata svoje skromno mjesto u društvu svake države, sve dok to mjesto zadovoljava neophodne uslove za pravilno društveno prilagođavanje i garantuje jedan pravedan način života bez obzira na to na kom nivou društva se ta individua uklopila.

Ta prosječna većina prihvata i poštuje društvenu ulogu onih ljudi sa superirniom nadarenošću i obrazovanjem, sve dok oni zauzimaju odgovarajuće pozicije unutar društvene strukture.

Međutim, isti ti ljudi će reagovati sa kriticizmom, nepoštovanjem, pa čak i mržnjom kad god neko ko je prosječan kao i oni, pokušava da nadomiješta svoje nedostatke šepurenjem sa neke visoke pozicije. Procjene koje potiču iz te sfere prosječnih ali razumnih ljudi mogu često biti veoma precizne, što može biti veoma značajno ako uzmemo u obzir da pomenuti ljudi nemaju dovoljno znanja o mnogim aktuelnim problemima, naučne, tehničke ili ekonomske prirode.

Jedan iskusan političar će rijetko kad pretpostaviti da poteškoće na području ekonomije, odbrane ili unutrašnje politike mogu biti potpuno shvaćene od strane njegovih birača. Međutim, on može i treba uzeti u obzir to da će njegovo vlastito poimanje ljudi i stvari, kao i svega onoga što ima veze sa međuljudskim odnosima unutar pomenute strukture, naći svoj eho u istoj toj većini pripadnika društva. Te činjenice djelomično opravdavaju ideju o demokratiji, pogotovo ako određena država ima jednu takvu istorijsku tradiciju, dobro razvijenu socijalnu strukturu i adekvatan nivo obrazovanja. Međutim, to ne predstavlja one psihološke podatke koji su potrebni za podizanje demokratije na nivo moralnih kriterijuma u politici. Jedna demokratija koju sačinjavaju individue sa nedovoljnim psihološkim znanjem može samo odumirati.

Isti političar bi trebao biti svjestan činjenice da u istom društvu postoje i oni ljudi koji već na sebi nose neke psihičke posljedice društvene neprilagođenosti Neke od tih individua će pokušavati da zaštite svoje pozicije kojima nisu dorasli, dok će se drugi boriti da im se dopusti da rade ono za šta su nadareni. Upravljanje državom postaje sve teže kad takve bitke počnu da zasjenjuju druge važne probleme. To je razlog zašto stvaranje jedne postene društvene strukture nastavlja da bude osnovni preduslov za društveni red i oslobažanje stvaralačkih vrijednosti. To takođe objašnjava zašto ispravnost i produktivnost procesa stvaranja te strukture čini glavni kriterijum za uspostavljanje jednog dobrog političkog sistema.

Političar takođe mora biti svjestan da u svakom društvu postoje ljudi kod kojih se osnovna inteligencija, prirodni psihološki pogled na svijet i moralno rezonovanje, nisu pravilno razvili. Neki od tih ljudi razlog za to nose u sebi, dok su drugi bili pod uticajem psihički nenormalnih ljudi kad su bili djeca. Poimanje društvenih i moralnih pitanja je kod tih ljudi drugačije, kako sa prirodne, tako i sa objektivne tačke gledišta; oni predstavljaju jedan destruktivni faktor za razvoj psiholoških koncepta društva, društvene strukture i unutrašnjih veza.

U isto vrijeme, takvi ljudi lako prodiru kroz društvenu strukturu uz pomoć jedne razgranate mreže zajedničkih patoloških konspiracija koja je slabo povezana sa glavnom društvenom strukturom. Ti ljudi i njihove mreže učestvuju u genezi zla koje ne štedi nijednu naciju. Ta podstruktura rađa snove o sticanju vlasti i nametanju nečije volje društvu, a prilično često zaživljava u raznim zemljama, kako tokom naše istorije, tako i danas. Zbog toga će znatan dio naše pažnje biti posvećen razumijevanju ovog vijekovima starog i opasnog izvora problema. Neke zemlje sa ne-homogenom populacijom ispoljavaju i druge faktore koji destruktivno djeluju na formaciju društvene strukture i permanentni razvojni proces društvenog psihološkog pogleda na svijet. Njih prvenstveno podrazumijevaju rasne, etničke i kulturalne razlike koje postoje kod bukvalno svake nacije koja je nastala osvajanjem. Sjećanje na bivše patnje i prezir prema pobijeđenima nastavljaju vijekovima da dijele populaciju. Takve poteškoće je moguće prebroditi ukoliko razumijevanje i dobra volja prevladaju kroz nekoliko generacija. Razlike u vjerskim uvjerenjima i moralnim ubjeđenjima u vezi s tim nastavljaju da prouzrokuju probleme, mada ne toliko ozbiljne, ukoliko situacija nije pogoršana postojanjem neke doktrine o netoleranciji ili superiornosti jedne vjere nad svim ostalim. Stvaranje jedne društvene strukture sa patriotskim i nadreligijskim temeljima se takođe ispostavilo mogućim.

Sve ove poteškoće postaju ekstremno destruktivne ukoliko jedna društvena ili vjerska grupa u skladu sa pridržavanjem njenim doktrinama zahtijeva dodjeljivanje visokih pozicija svojim pripadnicima koje su izvan domašaja njihovih istinskih sposobnosti.

Jedna pravedna društvena struktura ispletena od individualno prilagođenih osoba, tj. kreativna i dinamična kao jedna cjelina, može se formirati samo ukoliko se taj proces podvrgne njegovim prirodnim zakonima a ne nekim konceptualnim doktrinama. Kada je svaka individua u stanju da pronađe svoj vlastiti način samo-ispunjenja uz pomoć jednog društva koje razumije te zakone, individualne interese i zajedničko dobro, to onda koristi društvu kao cjelini.

Jednu od prepreka za izgradnju psihološkog pogleda na svijet jednog društva, izgradnju zdrave socijalne strukture i ispravnih institucija za upravljanje nacijom, mođe da predstavlja enormno velika populacija i ogromne udaljenosti kod veoma velikih država. Upravo kod takvih nacija se javljaju i najveće etničke i kulturne varijacije. U jednoj zemlji koja se naširoko proteže i ima stotine miliona ljudi individuama nedostaje jedna bliska podrška njihove domovine, i one se osjećaju nemoćnim kad se radi o uticaju na stvari visoke politike. Struktura tog društva se onda gubi na široko otvorenim prostorima. Ono što tu ostaje, to su uske, generalno, porodične veze. Istovremeno, upravljanje tom zemljom stavra svoje vlastite nezaobilazne probleme: giganti pate od onog ašto bi se moglo nazvati makropatijom (bolest giganta), jer su autoriteti uprave daleko udaljeni od individualnih i lokalnih stvari. Glavni simtom je proliferacija administracijskih odredb; one se mogu činiti za glavni grad države ali su često besmislene kad se radi o vanjskim distriktima ili primjeni na individualne stvari. Državne službenike se tjera da slijepo slijede takve regulacije; opseg korištenja njihovog ljudskog zdravog razuma u realnim situacijama postaje veoma uzak. Takva procedura ponašanja nanosi teške udarce društvu, koje takođe počinje da razmišlja o regulacijama više nego o praktičnoj i psihološkoj realnosti. Psihološki pogled na svijet, koji podrazumijeva osnovni faktor kulturalnog razvoja i koji aktivira društveni život, tako počinje da se komplikuje. To nas tako onda navodi da se upitamo: Da li je jedna dobra vlada uopšte moguća?

Da li je održavanje društvene i kulturne evolucije moguće u ogromnim državama?

Doduše, čini se da su najbolji kandidati za takav razvoj one države čija populacija broji između deset i dvadeset miliona i gdje lične veze između građana, kao i između građana i njihovih autoriteta, još uvike pružaju zaštitu ispravnoj psihološkoj diferencijaciji i prirodnim međusobnim vezama. Prekomijerno velike države bi se trebale podijeliti na manje organizme koji bi uživali znatnu autonomiju, pogotovo u pogledu kulturnih i ekonomskih stvari; oni bi mogli obezbijediti svojim građanima osjećaj jedne domovine unutar koje se njihove ličnosti mogu razvijati i sazrijevati.

Kada bi me neko zapitao šta bi se moglo uraditi za izlječenje SAD-a, države koja manifestuje simptome makropatije, inter alia, predložio bih podjelu te ogromne nacije na trinaest država, -- koje bi bile iste kao i ove orginalne, osim što bi bile odgovarajuće veće i sa mnogo prirodnijim granicama. Tim državama bi onda trebalo dati odgovarajuću autonomiju. To bi ostavrilo kod građana jedan osjećaj domovine, i oslobodilo bi ih od motivacije za lokalni patriotizam, kao i rivaliteta između tih takvih država. To bi nadalje pospiješilo nalaženje rješenja za druge probleme drugačijeg porijekla.

~~~

Društvo nije neki organizam koji potčinjava svaku svoju ćeliju dobru većine; niti je ono neka kolonija insekata, gdje kolektivni instikt djeluje kao neki diktator. Međutim, ono takođe ne bi trebalo predstavljati jednu zbirku egocentričnih individua koje su povezane čisto ekonomskim interesima, legalnim i formalnim organizacijama.

Svako društvo je jedna socio-psihološka struktura ispletena od individua sa najvišom psihološkom organizacijom a tako i najraznovrsnijom. Značajan opseg čovjekovih individualnih sloboda potiče od jednog takvog stanja stvari i održava se u jednoj veoma komplikovanoj vezi s njegovim mnogostrukim psihološkim zavisnostima i obavezama, u vezi s tom kolektivnom cjelinom.

Izolovanje ličnih interesa jedne individue u smislu kao da su oni u sukobu sa interesima kolektiva, predstavlja jednu običnu špekulaciju koja radikalno prepojednostavljuje stvarne uslove umjesto da prati njihovu kompleksnu prirodu. Postavljanje pitanja baziranih na jednoj takvoj šemi je logički neispravno jer sadrži pogrešne sugestije.

U stvarnosti, mnogi tobože kontradiktorni interesi, kao individualno vs kolektivno, ili oni od raznih društvenih grupa i podsruktura, mogu se međusobno pomiriti ukoliko bi se vodili jednim dovoljno prožimajućim razumijevanjem onoga što je dobro u čovjeku i društvu, i ako možemo nadvladati djelovanje emocija kao i nekih primitivnijih doktrina. Međutim, jedno takvo izmirenje zahtijeva prevođenje ljudskih i društvenih problema koji su u pitanju na jedan viši nivo razumijevanja, kao i prihvatanje prirodnih zakona života. Na tom nivou se ispostavlja da i najteži problemi imaju svoja rješenja, jer oni uvijek proističu iz istih podmuklih dejstava psihopatoloških fenomena. S tim pitanjima ćemo se pozabaviti na kraju ove knjige.

Kolonija insekata, bez obzira na to koliko dobro ona bila društveno organizovana, osuđena je na propast kad god njen kolektivni instikt nastavlja da dejstvuje prema njegovom psihogenetskom kodu, uprkos nestanku biloškog značenja. Na primjer, kada pčela-matica ne obavi svoj svadbeni let na vrijeme zbog loših vremenskih uslova, ona počinje da polaže neoplođena jaja, iz kojih se ne leže ništa drugo osim trutova. Pčele nastavljaju da štite svoju kraljicu, kao što ih na to nagoni njihov instikt; i naravno, kada pčele radilice izumru, dolazi do propasti cijele pčelinje zajednice.

U tom momentu, jedan “viši autoritet” u obliku pčelara mođe da spasi to pčelinje leglo. On mora da pronađe i odstrani lažnu maticu a onda da ubaci unutra jednu novu oplođenu maticu zajedno sa nekoliko njenih pčela radilica. To će zahtijevati i privremeno postavljanje jedne zaštitne mreže oko matice, koja će nju i njene sluge štititi od uboda onih pčela koje su još uvijek ostale vijerne staroj matici. Kasnije, instikt pčelinje zajednice prihvata novu maticu. U tom procesu, pčelar će takođe zaraditi par uboda.

Iz gornjeg primjera rađa se sljedeće pitanje: da li ljudska zajednica koja naseljava ovu planetu može doseći jedno dovoljno dobro poimanje makrosocijalnog patološkog fenomena koji je toliko opasan, gnusan i istovremeno fascinantan, prije nego što to bude prekasno? U ovom momentu, naši individualni i kolektivni instikti kao i naš prirodni psihološki i moralni pogled na svijet ne može nam dati sve odgovore na kojima se mogu utemeljiti djelotvorne protumjere.

Oni dobronamijerni ljudi koji propovijedaju da sve što nam preostaje, to je da se pouzdamo u “Velikog Nebeskog Pčelara” i vratimo se njegovim zapovijestima, vide obrise jedne generalne istine, međutim, oni takođe trivijaliziraju posebne istine, pogotovo one prirodne. Upravo ove druge su te koje sadrže osnovu razumijevanja fenomena i ciljaju na praktično dejstvovanje. Zakoni prirode su nas načinili veoma različitim jedne od drugih. Zahvaljujući njegovim individualnim karakteristikama, izvanrednim životnim okolnostima i naučnim naporima, čovjek je možda donekle ovladao umjetnošću objektivnog razumijevanja ovih fenomena gorenavedene vrste, međutim, moramo podvući da se to ne bi samo desilo zato što je to u skladu sa zakonima prirode.

Ukoliko bi društva i njihovi pametni ljudi bili u stanju da ostvare jedno objektivno razumijevanje socijalnih i sociopatoloških fenomena, te s tim ciljem savladali svoj emocionalizam i egotizam prirodnog pogleda na svijet, onda bi oni pronašli i načine za dejstvovanje koji bi bili zasnovani na razumijevanju suštine tih fenomena. Tada bi postalo evidento to da jedna efikasna vakcina ili terapija može da se nađe za svaku od ovih bolesti koje haraju zemljom u obliku većih ili manjih društvenih epidemija.

Kao što jedan mornar koji posjeduje jednu preciznu nautičku mapu uživa veću slobodu u izboru pravca plovidbe i manevrisanju između ostva i zaljeva, čovjek koji je opremljen s jednim boljim razumijevanjem sebe i drugih ljudi, kao i razumijevanjem kompleksnih međuzavisnosti u društvenom životu, postaje nezavisniji od raznih životnih okolnosti i sposobniji za savađivanje situacija koje su teško razumljive. U isto vrijeme, takvo jedno poboljšano znanje čini jednu individuu odgovornijom za prihvatanje njenih obaveza prema društvu kao i da se potčini disciplini koja paralelno iz toga poizilazi. Što je društvo bolje informisano utoliko će ono lakše ostvariti i jedan unutrašnji red i kriterijume za kolektivne zadatke. Ova knjiga je posvećena poboljšanju tog znanja stečenog uz pomoć jednog prirodnog razumijevanja fenomena, nečega što je do sada prekomijerno poimano samo u sklopu moralističkih kategorija prirodnog gledanja na svijet.

U jednoj široj perspektivi, konstano poboljšavanje shvatanja zakona koji upravljaju društvenim životom, kao i njihovih zabitih kutaka, mora nas navesti na jednu reflekciju neuspijeha i propusta onih društvenih doktrina koje su do danas poznate, i koje su bile zasnovane na jednom ekstremno primitivnom razumijevanju tih zakona i fenomena.

Udaljenost između takvih poimanja i boljeg razumijevanja tih dejstava i zavisnosti u bivšim i sadašnjim socijalnim sistemima nije toliko velika da se ne može prebroditi.

Sada se rađa jedna nova ideja koja je zasnovana na jednom razumijevanju zakona prirode koje se neprestano poboljšava, i koja konkretno podrazumijeva izgradnju jednog novog društvenog sistema za nacije. Takav jedan sistem će biti bolji od svih njegovih dosadašnjih prethodnika.

Njegova izgradnja je moguća i neophodna, i to nije samo neka maglovita futuristička vizija. Nakon svega, cijelom jednom serijom država sada dominiraju okolnosti koje su uništile strukturalne forme građene istorijom, i zamijenile ih društvenim sistemima štetnim za svako kreativno funkcionisanje, sistemima koji se mogu održavati samo uz pomoć sile. Mi smo tako suočeni s jednim velikim građevinskim projektom koji zahtijeva jedan sveobuhvatan i dobro organizovan rad. Što prije poduzmemo taj posao, utoliko više vremena ćemo imati za njegovo izvođenje.

Stranica 2 od 4 Sve stranice