Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Politi?ka ponerologija - nau?ni studij o prirodi zla - stranica


II Poglavlje

OSNOVNI KONCEPTI

 

 

Naša evropska civilizacija nastala je zahvaljuju?i ?udnoj kombinaciji tri, u osnovi heterogene komponente – Gr?ka Filozofija, Rimska imperijalna i legalna civilizacija, te Kriš?anstvo. Tako je ro?eno kognitivno/spiritualno naslje?e u svojoj suštini uvjek zamagljeno kad god jezik koncepta - jako vezan za materiju i zakon, nije u stanju da razumije aspekte psihološkog i spiritualnog života.
Ovakvo stanje stvari imalo je negativne reperkusije na našu sposobnost da razumijemo realnost, naro?ito onu realnost koja se odnosi na humanost i društvo. Evropljani su tako postali nevoljni prou?avati realnost (podre?uju?i intelekt ?injenicama) i uglavnom pokazuju tendenciju da prirodu podre?uju svojim subjektivnim idejnim matricama koje su eksterne i ne sasvim dosljedne. Tek u skorije vrijeme, zahvaljuju?i dostignu?ima u naukama koje prou?avaju ?injenice na osnovu njihove prirode a tako?er uz pomo? percepcija iz filozofskog naslije?a drugih kultura, u stanju smo osloboditi naš svijet od uvriježenih koncepta.

 

Prili?no je zanimljivo promatrati kako se staro-gr?ka kultura razvila u potpunoj autonomnosti. ?ak i u to doba civilizacije su se teško mogle razvijati bez upliva prijašnjih kultura. Me?utim, ?ini se da je gr?ka kultura ostala relativno izolirana – kulturološki govore?i. Razlog ovome vjerovatno leži u ?injenici da je postojalo doba propadanja ili ono što arheolozi nazivaju “mra?no doba,” izme?u 1200. i 800. godine p.n.e. Drugi razlog koji se navodi je agresivnost Ahejskih plemena.
Kod starih Grka, bogata mitološka imaginacija razvila se u direktnom kontaktu sa prirodom te iskustvima života i rata. Ova mitologija iznjedrila je literarnu tradiciju a kasnije i filozofske refleksije koje su nastojale generalizirati, uo?iti osnovne komponente, te uspostaviti kriterije i vrijednosti. Gr?ko naslje?e je fascinatno ne samo zbog bogatstva i individualnosti ve? nadasve zbog svoje primalne prirode. Me?utim, naša civilizacija bi svakako bolje prošla da su stari Grci u ve?oj mjeri iskoristili dostignu?a drugih civilizacija.

 

Stari Rim je opet bio isuviše prakti?an da bi dublje zašao u gr?ke misli koje je usvojio. U ovoj imperijalnoj civilizaciji osnovni prakti?ni prioriteti bili su administartivna i sudska dostignu?a. Za Rimljane uloga filozofije bila je više didakti?na, korisna za razvijanje misaonog procesa koji ?e kasnije biti upotrebljen za stvaranje administrativnih funkcija, te za sprovo?enje politi?kih opcija. Gr?ki introspektivni uticaj je malo omekšao rimske obi?aje što je unaprijedilo rimsko carstvo. Me?utim, u svakoj imperijalnoj civilizaciji, kompleksni problemi ljudske prirode su suvišni faktori koji samo ometaju legalne regulative javnih i administrativnih funkcija.

 

Ovo je doprinjelo tendenciji da se razvije jedan koncept ljudske osobnosti dovoljno pojednostavljen kako bi mogao služiti zakonu.

 

Rimski gra?ani mogli postizati svoje osobne ciljeve i razvijati svoje osobne stavove u okviru mreže ograni?ene sudbinom i legalnim principima. To je dovelo do individualne situacije bazirane na premisama koje imaju vrlo malo zajedni?kog sa stvarnim psihološkim karakteristikama. Spiritualni život ljudi bez prava na državljanstvo nije bio podesan za dublje prou?avanje. I tako je kognitivna psihologija tog doba ostala prili?no jalova što je neminovno dovelo do moralne recesije kako na individualnom, tako i na javnom nivou.

 

Krš?anstvo je imalo nešto ja?e veze sa drevnim kulturama Azijskog kontinenta uklju?uju?i njihove filozofske i psihološke refleksije. Ovo je naravno bio dinami?ki faktor koji je krš?anstvo u?inio atraktivnijim, ali nije bio i najvažniji faktor.
Primje?ivanje i razumijevanje vjerskih transformacija u ljudima tog doba dovelo je i do odre?ene psihološke škole. Ovaj novi pogled na odnose sa drugim ljudima, susjedima i sl. karakteriziran je razumijevanjem, opraštanjem, ljubavlju i otvara vrata za psihološku kogniciju koja je ?esto podržavana karizmati?kim fenomenom.

Promatra? tog vremena mogao bi o?ekivati od krš?anstva da razvije umjetnost ljudskog razumijevanja do znatno višeg nivoa, nego što su to u?inile prijašnje kulture i religije i nadati se da ?e takvo znanje zaštiti budu?e generacije od opasnosti špekulativne misli razvedene od istinske psihološke realnosti koja može biti shva?ena jedino kroz duboko poštovanje za drugo ljudsko bi?e.

 

Historija, na žalost, nije potvrdila ovakva o?ekivanja, simptomi propadanja senzitivnosti i psihološkog razumijevanja kao i tendencija imperije da name?e vanjske vrijednosti mogu se primjetiti ve? od 350. godine n.e. Tijekom kasnijih stolje?a krš?anstvo prolazi kroz daljnje propadanje zbog nedovoljnog psihološkog razumijevanja stvarnosti. Detaljne studije o historijskim razlozima za supresiju razvoja ljudske kognicije u našoj civilizaciji su prijeko potrebne.

 

Najprije, krš?anstvo je usvojilo gr?ko naslije?e filozofske misli i jezika. Ovo mu je omogu?ilo da razvije vlastitu filozofiju ali primalni i materijalisti?ki obrasci ovakvog jezika uvjetovali su odre?ene limite koji su otežali komunikaciju izme?u krš?anstva i drugih religioznih kultura kroz stolje?a.
Kristova poruka proširila se obalama i uhodanim putevima rimskog carstva i to tek nakon krvavih progona i kona?nog kompromisa sa rimskim pravom i zakonima. Rim se u stvari prilagodio prijetnji koju je nosilo krš?anstvo prilago?avanjem krš?anstva svojim potrebama i kao rezultat toga, krš?anska crkva je poprimila rimske organizacione forme i adaptirala se na postoje?e društvene institucije. Posljedica ovog procesa adaptacije je naslje?e rimskog legalnog razmišljanja u krš?anstvu, uklju?uju?i indiferentnost prema ljudskoj prirodi i njenim varijacijama.
Tako su dva heterogena sistema permanentno vezana u tolikoj mjeri da smo u kasnijim stolje?ima zaboravili koliko su inicijalno ova dva sistema, u stvari, bila strana jedan drugom. U ovoj vezi preostale su unutarnje nelogi?nosti a rimski utjecaj lišio je krš?anstvo dobrog dijela njegove primalno duboke psihološke vrijednosti. Krš?anska plemena koja su se razvijala pod razli?itim kulturnim uslovima poprimila su najrazli?itije forme, tako da se jednakost u okviru krš?anstva ispostavila kao historijska nemogu?nost.

 

Zapadna civilizacija je tako od po?etka osaka?ena ozbiljnim nedostatkom u oblasti koja je možda najvažnija za zaštitu društva od razli?itih vrsta zla. Takva civilizacija razvila je formulacije u oblasti prava, bilo nacionalnog, bilo gra?anskog, odgovaraju?e nerealnim i pojednostavljenim bi?ima. Takve formulacije daju malo važnosti svim komponentama ljudske li?nosti i velikim psihološkim razlikama koje postoje u okviru vrste homo sapiensa. Tijekom mnogih stolje?a nije ni postojalo razumijevanje o odre?enim psihološkim anomalijama koje se mogu uo?iti kod odre?enih individua. ?ak ni onda, kada su te anomalije uvijek iznova izazivale katastrofe.
Takva civilizacija je bila nedovoljno otporna prema zlu koje potje?e iz sfera nepristupa?nih ljudskoj svijesti i koje zloupotrebljava ovaj veliki raskorak izme?u formalne, odnosno, pravne misli sa jedne strane i psihološke realnosti sa druge.
Zbog civilizacijskog nedostatka psihološke kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su razli?iti, na?i ?e plodno tlo u nedovoljno razvijenoj svijesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nad svojom okolinom i društvom koje ih okružuje. Na žalost, u psihološki ignorantnom društvu ovi njihovi snovi ?esto se i ostvaruju, postaju?i no?ne more za druge ljude.

PSIHOLOGIJA

U 1870-tima dolazi do oluje. Zapo?inje potraga za skrivenom istinom o ljudskoj prirodi i to kao svjetovni pokret baziran na biološkom i medicinskom progresu što zna?i da je kognicija ovog pokreta proizašla iz sfere materijalnog. Od samog po?etka mnogi nau?nici imali su viziju kako ?e ova nova nauka u budu?nosti biti najvažnija za dobrobit ?ovje?anstva, za mir i red me?u ljudima, Me?utim budu?i da je ovakav pristup odbacio sva prijašnja znanja kao pripadaju?a duhovnim sferama, on je od po?etka bio jednostran i nedovoljan. Stru?njaci poput Ivana pavlova, Karla G. Jung-a , a i drugi vrlo brzo su uo?ili jednostranost takvog pristupa i pokušavali su ovo ispraviti sintezom novog sistema sa odba?enim znanjima. Me?utim, Pavlovu nije bilo ni dozvoljeno da javnosti predo?i svoje stavove.

 

Psihologija je jedina znanost u kojoj onaj koji promatra i promatrani pripadaju istoj vrsti .
Tako je vrlo lako mogu?e da se subjektivna greška potkrade prilikom procesa racionaliziranja i upotrebe mašte i individualnih obi?aja. Greška tada obi?no sama sebe ugrize za rep u za?aranom krugu što dovodi do daljnjih problema izazvanih nedostatkom odgovaraju?e udaljenosti izme?u promatra?a i promatranog.
Neki su nau?nici, poput behejvioralista npr. pokušavali izbje?i ovu grešku po svaku cijenu. To su ?inili lišavanjem kognitivnih procesa u tolikoj mjeri da je malo toga na kraju ostajalo. Me?utim, uspjeli su proizvesti prili?no unosnu disciplinu misli.

 

Ovo je donjelo najve?i napredak za osobe koje su patile od raznih unutrašnjih anksioznosti a koje su u isto vrijeme nastojale srediti svoju li?nost kroz samospoznaju i op?e znanje. Ukoliko su ove anksioznosti bile uzrokovane defektivnim odgojem, tada je svakako uslijedio napredak a ovo je dovelo i do važnih otkri?a u ovoj oblasti. Me?utim kada je uzrok ležao u samoj ljudskoj prirodi, ovakvim pristupom se uspostavljala trajna tendencija deformacije razumijevanja psiholoških fenomena.
U okviru psihologije, progres je na žalost prili?no ograni?en individualnim vrijednostima i prirodom samih prakti?ara. Tako?er je ovisan i o generalnoj društvenoj klimi. Kad god je društvo zasužnjeno i kada postoji jedna privilegirana klasa, psihologija je obi?no prva nauka koja se na?e na udaru cenzure administrativnog tijela, koje mora imati posljednju rije? o tome što je nau?na istina a što nije.

 

Na sre?u, zahvaljuju?i radu vrsnih pojedinaca, nau?ne discipline postoje i razvijaju se unato? ovakvim poteško?ama. Mnogi istraživa?i popunjavaju rupe detaljnim podacima koji uvjek služe za korekciju inicijalnih ideja. Dje?je bolesti svake nove nauke su, prije svega, nedostatak op?eg poretka i sinteze a ovo se ?esto dešava zbog tendencije da se u okviru neke oblasti vrši dodatna podjela prema individualnim školama misli. Zbog ovoga onda dolazi do ograni?avanja na uštrb manje zastupljenih pristupa.
Direktne opservacije do kojih terapeuti dolaze prilikom svakodnevnog rada su puno zna?ajniji instrument za formiranje nau?nog razumijevanja i za razvijanje jezika savremene psihologije, od bilo kakvih akademskih eksperimenata ili laboratorijskih poduhvata. Na kraju krajeva, život uvjek manifestira najrazli?itije uvjete, bilo da su oni udobni ili tragi?ni, a ovi uvjeti onda ?ine životnu situaciju ljudske individue koju je gotovo nemogu?e reproducirati u laboratoriji. Ova knjiga nastala je zahvaljuju?i istraživanjima na “terenu”.

Iskustvo u?i psihologa na koji na?in efektivno i brzo mapirati život individue, otkriti uzroke koji su uvjetovali razvoj njene li?nosti i njenog ponašanja.
Tako naš um može rekonstruirati faktore koji na njega utje?u, iako on sam nije svjestan tih istih faktora. Kada ovo ?inimo u pravilu se ne služimo naturalnom strukturom koncepta koji se ?esto naziva „zdrav razum“ i koji se zasniva na javnom mišljenju, odnosno, uvriježenom sudu ve?eg broja individua. Umjesto toga, služimo se kategorijama koje su onoliko objektivne koliko je to mogu?e posti?i. Psiholozi koriste konceptualni jezik sa opisima fenomena koji su neovisni od bilo kakvih op?ih zamisli i ovo je u praksi oru?e od neprocjenjive važnosti. U praksi se ovo ?esto pretvara u jedan klini?ki sleng, prije nego neki sofisticirani nau?ni jezik koji bi nam više prili?io kao profesionalcima.

 

Možemo povu?i paralelu izme?u ovog konceptualnog jezika i matemati?kih simbola: Vrlo ?esto, samo jedno gr?ko slovo predstavlja ?itav niz matemati?kih operacija i ovo svaki matemati?ar prepozna onog momenta kada ugleda takvo slovo.

 

 

 

OBJEKTIVNI JEZIK

 


U kategoriji psihološke objektivnosti, kognicija i misao su zasnovane na istim metodološkim i logi?kim principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim držimo ovih principa, nastojimo imati što otvoreniji pogled sa kojeg je mogu?e naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena. Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nužnost ukoliko želimo da naš jezik psiholoških koncepta zadrži objektivnu strukturu.
Kada odre?uje svoju osobnu li?nost, ?ovjek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog pogleda na svijet i njegovog ponašanja. Naru?ito mladi ljudi žele vjerovati da su slobodno došli do svojih namjera i odluka, u isto vrijeme, iskusan psihoanaliti?ar može lako identificirati vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke. Veliki dio ovog kondicioniranja je skriven još od našeg djetinjstva. Iako nas pam?enje služi isuviše slabo da bismo jasno pamtili takve utjecaje, mi obi?no nosimo rezultate ovakvih iskustava sa sobom kroz cijeli život.
Što je bolje naše razumijevanje uzro?nih mehanizama ljudske li?nosti, jasnije nam je to, da je ljudskost dio društva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment, pitamo se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. (prim. prev: iz sanskrita – rije? koja bukvalno zna?i “covjek” ali obi?no podrazumjeva tzv. idealnog ?ovjeka, naše više Ja koje se krije unutra. Termin Purusha je ?esto upotrebljavan u ezoteri?noj filozofiji da bi izrazio Duh ili vje?ni individualni entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog ?ovjeka. Rijec Puruša dolazi od glagola pri - što zna?i ispuniti, u?initi cijelim, ustoli?iti. To je jedna od dvije krajnje realnosti Sankhya filozofije. Božansko ja, apsolutna realnost, ?ista svijest.)

 

Što više napredujemo u umjetnosti razumijevanja ljudskih uzroka, bi?e nam lakše osloboditi ljudsku li?nost od toksi?nih efekata kondicioniranja koje je bespotrebno ograni?ilo njenu slobodu za pravo razumijevanje i odgovaraju?e donošenje odluka.
Ako u ovom procesu podlegnemo iskušenju da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoških koncepta, bi?emo u stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je naš pacijent sasvim sigurno ve? ?uo i koji mu nikada nije pomogao da se oslobodi od svog problema.

Svakodnevni, obi?ni, psihološki, društveni i moralni pogled na svijet je proizvod ?ovjekovog razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem odre?enih prijetnji. Te prijetnje su kako filogeneti?ka instinktivna komponenta, tako i odgoj koji nam pruža familija i okolina. Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju, odnosno, njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan, niti dovoljno istinit. Razlike me?u individuama ili nacijama su proizvod kako nasljedjenih stanja, tako i ontogeneze li?nosti (prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj organizma od oplo?ene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu biologije).

Tako?er je zna?ajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unato? velikim razlikama u vremenu, rasi i civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim o?evidno proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo. Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik razli?itih civilizacija i razli?itih era. Tako ljudi sa humanisti?kim obrazovanjem ?esto misle da su mudri.
Mi ?emo nastojati da poštujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Me?utim, savjestan psiholog mora se upitati sljede?e:
?ak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran da li on zaista odražava realnost na pravi na?in? Ili
Do koje mjere se možemo na njega oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom, društvenom i politi?kom životu?

Iskustvo nas u?i, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne karakteristike.
Pored toga, naš rad suo?io nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isklju?ivo upotrebom prirodnog jezika. I tako, objektivni nau?ni jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena postaje oru?e od neprocjenjive važnosti.

Sada, kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokušat ?emo nabrojati najvažnije tendencije za deformiranje realnosti, te ostale nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.

One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske li?nosti, nikada nisu odgovaraju?e onoj realnosti koju ta li?nost i iskušava. Ovo je rezultat kako našeg instinkta, tako i nekih uobi?ajenih grešaka u našem odgoju. Upravo zbog toga najve?i dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli dosti?i što precizniji pogled na našu realnost.

Prirodni pogled na svijet tako?er karakterizira sli?na emotivna tendencija da naša mišljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje ponašanje koje mi smatramo za “loše,” tada obi?no donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji takvu osobu ?ine da misli da se ponaša sasvim ispravno.
Dakle, bilo kakva moraliziraju?a interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zašto ?emo se u ovom djelu ?esto vra?ati ovoj ?injenici.

Slijede?i defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu odre?eni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno razli?it od pogleda koji ima ve?ina. Uzroci ovakvih aberacija nisu kavalitativno jedinstveni i razmatrat ?emo ih do detalja u ?etvrtom poglavlju ove knjige.

Uz ovo postoji još jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je ograni?enost njegove primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehni?ku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i najbližih planeta. Samo u slu?aju kada želimo zaviriti u unutrašnjost atoma ili van našeg sun?evog sistema, trebat ?emo geometriju ?iji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosje?na osoba se obi?no nikad i ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora suo?iti sa odre?enim problemima. Pošto je razumijevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet, ?ovjek se generalno mora oslanjati i na emocije, intuiciju i potragu za sre?om.
Kad god se susretnemo sa osobom ?iji se osobni pogled na svijet razvio pod atipi?nim uvjetima, obi?no donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipi?nog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatološki faktor, prirodni ljudski pogled na svijet nije više primjenjiv.

Vrlo ?esto sre?emo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a ?esto rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za su?enje o drugim ljudima. Obi?no ne uzimaju u obzir ?injenicu da ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš zato što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se o najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego precjenjivanje razumijevanja i obi?no sadrži vje?ne vrijednosti ljudskog iskustva.

U današnje doba, me?utim, svijetu prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti opisati pomo?u koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo opasan faktor koji onemogu?ava odgovaraju?e protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na svijet bi moglo zna?ajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovaraju?e kontra mjere.

Objektivni psihološki jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima, mora zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe individue, tako i makrosocijalne potrebe.
Tako?er bi morao biti formiran na osnovi biološke realnosti i biti produžetak analognim konceptualnim jezicima ve? definiranim od strane starijih prirodnih znanosti, naru?ito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim ?injenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobli?avanje takvog jezika je daleko od individualnih mo?i pojedina?nog nau?nika i to je, u stvari, postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživa?a i koji sazrijeva do to?ke kada se može organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanisti?kih i društvenih znanosti jer bi ih oslobodio ograni?enja i tendencija ka pogreškama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naru?ito kad je on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Ve?ina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domašaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobi?ajeni nau?ni jezik u?ino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je mogu?.

Bave?i se ovim problemima autor se polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji mogu?i ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa uloženim naporom i vremenom, nego on tako?er osigurava zaštitu uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.

U vezi sa ovim pitanjima, svaki istraživa? je prošao kroz svoj vlastiti period krize i frustracije kada je postalo o?evidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slu?aju neupotrebljivi. To?na hipoteza formulirana nau?no prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla na?i potporu u ?injenicama i preliminarnim statisti?kim kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepta koji su bolje upotrebljivi za istraživanje realnosti, pokazalo se jako teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju. možda on odražava samo percepciju naše vrste?

 

Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo se pomiriti sa osje?ajem “neznanja” kakav prili?i svakom filozofu. Svaka znanost ra?a se u prostoru u kojem ne postoji popularno zamišljanje koje moramo potpuno prevazi?i i ostaviti iza sebe. U ovom slu?aju, ovaj proces je morao biti naru?ito radikalan - morali smo se otisnuti u podru?je sistematske analize ?injenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vo?eni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridržavati unato? nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali i unato? našim vlastitim ljudskim li?nostima.

 

Vrlo malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedina?na pitanja fascinirani njihovom nau?nom vrijednoš?u i uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignu?a su prisutna u ovom djelu. Drugi su odustali suo?eni sa znanstvenim problemima, osobnim poteško?ama ili strahom da ?e biti otkriveni od strane vlasti.

?itaju?i ovu knjigu, ?itaoc ?e se susresti sa istim problemima ali u nešto manjoj mjeri. Može mu se u?initi i da smo postupili nepravedno zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti emotivnog uplitanja. Zato tražim od ?itaoca da prihvati ove uznemiruju?e osje?aje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljuju?e vrijednosti tog istog znanja.
Ovo sam morao objasniti do detalja da bi ?itaoc stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo pisano. Pokušao sam pristupiti materiji na takav na?in da ne gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista, nego i široj publici. Naravno, budu?i da sam iskusan psiholog, mogu predvidjeti da ?e neki ?itaoci odbaciti nau?ne podatke koje ovaj rad sadrži, osje?aju?i direktan napad na prirodnu mudrost svojih životnih iskustava.

 

 

 

Ljudska Individua

 

Kada je August Comte [1798-1857, Francuski filozof pozitivizma, izumio termin "sociologija" da bio dao ime znanosti koju je osnovao Saint-Simone. Po Comte-u univerzalni zakon djeluje na sve nauke i on ovaj zakon naziva "zakon tri faze". Prema njemu društvo prolazi kroz tri faze- Teološku, Metafizi?ku i na kraju Nau?nu. Nau?nu fazu Compte naziva pozitivnom. Dalje, on tvrdi da postoji sljede?i univerzalni zakon koji naziva "Enciklopedijski zakon". Kombiniraju?i ove zakone Comte je razvio sistematsku i hijerarhijsku klasifikaciju svih znanosti, uklju?uju?i neorgansku fiziku i organsku fiziku. Comte je sociologiju vidio kao posljednju i najve?u od svih znanosti, kao znanost koja ?e objediniti sve ostale nauke, integrirati sva njihova dostignu?a u kohezivnu cijelinu, (opaska urednika)] pokušao osnovati novu sociologiju tijekom ranog devetnaestog stolje?a, dakle znatno prije nego je ro?ena moderna psihologija, prva misterija sa kojom se suo?io a koju nikako nije mogao riješiti bio je problem ?ovjeka. Ukoliko je odbacio previše pojednostavljena objašnjenja o ljudskoj prirodi katoli?ke crkve, onda ne bi ostalo ništa osim tradicionalnih šema za razumijevanje li?nosti koje su izvedene iz poznatih društvenih uvijeta. Da bi kreirao svoju novu znanost morao je, dakle, izbje?i ovaj problem.
I tako, on je prihvatio da je osnovna stanica društva familija, koju je puno lakše karakterizirati i tretirati kao elementarni model društvenih odnosa.
Ovo konfrontiranje sa problemima koji su u to doba bili nerješivi, moglo se izbje?i jezikom razumljivih koncepta. Nešto kasnije, J.S. Mill [(1806-1873) engleski filozof i politi?ki ekonomist, zalaže se za utilitarianstvo, eti?ku teoriju koju je izumio njegov kum Jeremy Bentham. Dok je bio ?lan parlamenta, Mill je savjetovao uvo?enje olakšica Irskoj, prvi je tražio pravo glasa za žene. U svom djelu „Razmišljanja o zastupni?koj vladi," Mill poziva na razli?ite reforme parlamenta i glasovanja, naru?ito insistira na proporcionalnom zastupanju, jednom glasu i pravima žena na glasanje. Ingeniozno, on smatra da ?ak i pogrešna uvjerenja imaju vrijednost jer kroz suprotstavljanje pogrešnim uvjerenjima oni koji imaju prava, ista u?vrš?uju. Bez da imamo priliku da svoja uvjerenja branimo, ona postaju mrtva i zaboravljamo zašto smo ih uop?e imali – smatra Mills)] ukazuje na nedovoljnosti psiholo[ke kognicije i uloge individua. Tek u dana[nje vrijeme se sociologija uspje[no nosi sa razli?itostima i to kroz u?vrš?avanje nau?nih temelja. Ovo se naru?ito odnosi na dostignu?a iz psihologije, nauke koja tretira individuu kao osnovni objekt promatranja. Restruktuiranje objektivnog psihološkog jezika ?e s vremenom dozvoliti sociologiji da postane nau?na disciplina koja odražava socijalnu realnost sa odgovaraju?om objektivnoš?u i pažnjom za detalje a ovo ?e biti osnova za prakti?nu akciju. Na kraju krajeva, upravo ?ovjek je osnovna jedinica društva, zajedno sa cijelom kompleksnosti koju njegova ljudska li?nost podrazumijeva.

Da bismo mogli shvatiti funkcioniranje složenog organizma, u medicini zapo?injemo sa citologijom, naukom o strukturi i funkciji stanica. Ukoliko želimo razumjeti zakone koji vladaju socijalnim životom, na isti na?in moramo prvo razumjeti individualno ljudsko bi?e, njegovu fiziološku i psihološku prirodu te u potpunosti prihvatiti kvalitet i obim razlika, naru?ito onih psiholoških.

 

Doktrinarni i propagandisti?ki sovjetski sistem sadrži karakteristi?nu ugra?enu kontradikciju a nadamo se da ?e njeni uzroci biti shva?eni do kraja ove knjige. ?ovjekovo životinjsko podrijetlo ovdje je prihva?eno kao osnova materijalisti?kog pogleda na svijet. U isto vrijeme, ovakav pogled na svijet zanemaruje ?injenicu da ?ovjek ima i instinkte, što je u stvari i karakteristika životinja. Nosioci ovakvih stavova, ukoliko ih suo?ite sa posebno problemati?nim pitanjima, ?e priznati da ?ovjek sadrži odre?eni nivo ovakvog filogeneti?kog naslje?a, me?utim, sprije?it ?e publikaciju bilo kakvog rada koji se bavim ovim osnovnim fenomenom psihologije.

 

[pogledati :’Nered u Psihijatriji’ – interview sa Robertom van Vorenom , generalnim sekretarom Ženevske inicijative u psihijatriji, objavljen u holandskim novinama De Volkskrant u Kolovozu, 1997 a u kojem kaže: "Od 1950.g., sovjetska psihijatrija ne samo da tapka u mjestu nego je ?ak otišla unazad. Apsolutno ništa se tamo nije promijenilo. Ve?ina ruskih psihijatara nikad se ne bi mogla zaposliti na zapadu. Tamo se još uvjek primjenjuju metodi lije?enja o kojima na zapadu više ne možete ni pri?ati." (opaska urednika)]

Da bismo razumjeli ljudski rod, moramo se opskrbiti osnovnim razumijevanjem ljudskog instinktivnog supstrata i odati priznanje njegovoj ulozi kako u ljudskom individualnom životu, tako i u ljudskim društvima. Ova uloga ljudskih instinkata ?esto prolazi neprimje?ena budu?i da su naše instinktivne reakcije toliko o?igledne i toliko se uzimaju zdravo za gotovo.

 

Ljudski instinktivni substrat ima nešto druk?iju biološku strukturu od životinjskog. Energetski govore?i, postao je manje dinami?an a vise plasti?an, dakle nije više glavni upravlja? ponašanja. Postao je receptivniji kontrolama rezoniranja.
Upravo ova filogeneti?ki razvijena baza za naša iskustva je ono što individuama dozvoljava da razviju svoje osje?aje i društvene veze, ono što nam omogu?ava da intuitivno osjetimo neko psihološko stanje kao i individualnu, odnosno, društvenu psihološku realnost. Na isti na?in nam je mogu?e razumjeti ljudske obi?aje i moralne vrijednosti. Od djetinjstva ovaj instinktivni substrat stimulira razne aktivnosti koje imaju za cilj razvijanje viših funkcija uma. Drugim rije?ima, naš instinkt je naš prvi u?itelj, kojeg nosimo sa sobom cijelog života. Odgovaraju?e podizanje dijece nije dakle limitirano na u?enje mladih osoba da kontroliraju pretjerano nasilne reakcije svog instinktivnog emotivizma, ono se tako?er sastoji u u?enju mladih ljudi da poštuju mudrost prirode koja je sadržana u i koja govori kroz njihovo instinktivno naslije?e.

 

Ovaj instinktivni substrat sadrži biopsihološki razvoj vrijedan milione godina, kao rezultat životnih uvjeta naše vrste. Dakle nije i ne može biti savršena kreacija. Dobro znane slabosti ljudske prirode i greške u prirodnoj percepciji te razumjevanju realnosti su tako kondicionirane na filogeneti?kom nivou kroz milenijume [Konrad Lorenz –Evolucija i modifikacija ponašanja 1965.; O agresiji 1966; Studije životinjskog i ljudskog ponašanja, Volumen I 1970, Volumen II 1971, Iza ogledala, Prirodna nauka ljudske vrste: Uvod u komparativno istraživanje ponašanja – ruski manuskript (1944-1948). Lorenz se priklju?io nazisti?koj partiji 1938 i prihvatio mjesto šefa katedre pod nacisti?kim režimom. Njegove nau?ne publikacije iz tog doba umrljane su optužbama da je njegov nau?ni rad obojen simpatijama prema nacizmu. Prilikom primanja Nobelove nagrade, ispri?ao se za svoju publikaciju iz 1940., koja je uklju?ila nacisti?ki pogled na svijet, tada je rekao kako se „ve?ina pristojnih nau?nika tog doba, poput mene, za jedno kratko vrijeme nadala da ?e iz nacizma proiza?i dobro a zatim su se užasnuti ogradili od njega". Izgleda sasvim vjerovatno da su Lorenzove ideje o nasljednoj bazi za obrasce ponašanja dobro poslužile nacisti?kim vlastima ali ne postoje dokazi da je Lorenzov eksperimanetalni rad bio inspiriran ili pod utjecajem nacisti?kih ideja. (Opaska urednika)].

Zajedni?ki supstrat psihologije omogu?io je ljudima da tijekom stolje?a i civilizacija razviju koncepte humanosti, društvene koncepte i moralne vrijednosti koji uglavnom dijele iste vrijednosti.
Inter-epohalne i me?u-rasne varijacije u ovoj oblasti su zapanjuju?e minimalne u usporedbi sa razlikama izme?u osoba ?iji je instintivni humani substrat normalan i osoba koje pokazuju instinktivni bio-psihološki defekt, ?ak i kada se radi o pripadnicima iste rase i civilizacije. Ovoj razlici ?emo se uvjek iznova vra?ati jer se upravo na njoj baziraju problemi kojima se ova knjiga bavi.

 

?ovjek živi u grupama još od predhistorije, te se njegov instiktivni supstrat uobli?io u takvoj grupnoj vezi. Potreba za odgovaraju?om internalnom strukturom jednakosti. Stremljenje da se dostigne zaslužna uloga u okviru te strukture. Sve to je inkodirano na ovom nivou. U kona?noj analizi, naš instinkt za samoodržanjem uvjek ima rivala u drugom osje?aju - dobrobit društva zahtjeva da se žrtvujemo, ponekad se radi o krajnjim žrtvama – kao što je život. U isto vrijeme valja naglasiti da ako volimo ?ovjeka, onda više nego išta, moramo voljeti njegov ljudski instinkt.

 

Naš elan za kontrolu bilo koga tko je opasan, bilo za nas, bilo za našu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan, tako da nema sumnje da je on utisnut na instinktivnom nivou. Me?utim, naš instinkt ne pravi razliku izme?u ponašanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greškom i ponašanja koje pokazuju individue koje posjeduju odre?ene patološke devijacije. Šta više, naše instinktivno osu?ivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogu?ava tendenciju prirode da eliminira biološki ili psihološki defektne individue.

 

?ini se, dakle, da je ta naša tendencija da ?inimo grešku koja omogu?ava cvjetanje zla, kondicionirana na instinktivnom nivou. Na tom istom nivou, kao što smo ve? rekli, postoje i razlike me?u normalnim ljudskim individuama, a ove razlike zatim uvjetuju formiranje njihovog karaktera, pogleda na svijet i stavova. Primarne razlike postoje u bio-psihološkom dinamizmu ovog supstrata, dok su razlike u njegovom sadržaju sekundarne. Tako, kod nekih ljudi vitalni instinkt ima premo? nad psihologijom, dok kod nekih instinkt lako prepušta kontrolu razumu.
Tako?er se ?ini da neki ljudi imaju nešto bogatije i nešto suptilnije instinktivno naslje?e od drugih. Razlike u ovom naslje?u, me?utim, javljaju se u vrlo sitnom postotku ljudske populacije, i mi taj postotak vidimo kao kvalitativno patološki. Moramo obratiti dužnu pažnju ovakvim anomalijama jer one sudjeluju u genezi zla koju želimo razumjeti što sveobuhvatnije.

 


Zahvaljuju?i društvenim i roditeljskim utjecajima, tijekom odgoja dolazi do uspostavljanja nešto suptilnije strukture koja se nadogra?uje na naš instinktivni substrat. S vremenom, ova struktura postaje sve uo?ljivija komponenta naše li?nosti i ?ini njenu integralnu komponentu. Ova komponenta je instrument za našu vezu sa društvom i pedagozi vode ra?una da se ona pravilno razvije, te kasnije psiholozima ona ?ini osnovni parametar u procjenjivanju individue. I pedagozi i psiholozi, potpuno su nemo?ni kada je proces formacije ove komponente negativno pogo?en defektivnim instinktivnim substratom.

 

***

 

Zahvaljuju?i memoriji, fenomenu koji je prili?no dobro opisan u psihologiji ali ?ija priroda je još uvijek ostala djelimi?no misteriozna, ?ovjek pohranjuje u sebi životna iskustva i svjesno ste?eno znanje. Postoje velike individualne varijacije u vezi njenog kapaciteta, kvaliteta i sadržaja. Jedan mladi ?ovjek tako?e gleda na svijet druga?ije od nekog starca sa dobrom memorijom. Ljudi sa dobrom memorijom i velikim znanjem imaju ve?u tendenciju za posezanjem ka zapisanim podacima iz kolektivne memorije, kako bi nadomjestili svoju vlastitu.

 

Taj prikupljeni materijal sa?injava predmetnu stvar drugog psihološkog procesa, kojeg nazivamo asocijacijama; naše razumijevanje njihovih karakteristika se stalno poboljšava, mada još uvijek nismo u stanju da dovoljno rasvijetlimo ono što ih podsti?e. Uprkos svih, ili možda zahvaljuju?i svim vrijednim doprinosima rasvjetljavanju tog pitanja od strane psihologa i psihoanaliti?ara, ?ini se da sticanje jednog zadovoljavaju?eg razumijevanja asocijativnih procesa ne?e biti mogu?e sve dok se hrabro ne odlu?imo da pre?emo granice ?isto nau?nog poimanja.

 

Karakteristike našeg rezonovanja stalno se razvijaju tokom cijelog našeg života, tako da naše ispravne sposobnosti za prosu?ivanje dostižu svoj vrhunac tek kad nam kosa po?ne da sijedi a instiktivni nagoni, emocije i navike po?nu da slabe. To je jedan kolektivni proizvod izvu?en iz interakcije ?ovjeka sa njegovom sredinom, kao i blaga i transmisije koji su stvarani i koji su se odvijali kroz mnoge generacije.

 

Životna sredina može tako?e da ima destruktivan uticaj na razvoj naših sposobnosti rezonovanja. Posebno u svojoj životnoj sredini, ljudska svijest se kontaminira konverzivnim razmišljanjem [korištenje pojmova kojima se daje suprotno ili izvitopereno zna?enje, prim. ured.] što je naj?eš?a anomalija u tom procesu. Iz tog razloga, ispravan razvoj svijesti povremeno zahtijeva odre?ene periode samostalne reflekcije. ?ovjek je tako?e razvio jednu psihi?ku funkciju koja se ne nalazi kod drugih životinja. Samo ?ovjek može poimati jednu odre?enu koli?inu materijala ili apstraktnih zamisli unutar njegovog polja pažnje, podvrgavaju?i ih unutrašnjoj analizi na osnovu koje ?e proiste?i dalje aktivnosti uma u vezi s tim materijalom. To nam omogu?ava da se suo?avamo s ?injenicama, vršimo konstruktivne i efikasne radnje, i predvi?amo njihove rezultate.

 

Ukoliko ?injenice koje se podvrgavaju unutrašnjoj projekciji i analizi imaju veze sa ?ovjekovom vlastitom li?noš?u, on onda sprovodi akt introspekcije koji je bitan za pra?enje stanja ljudske li?nosti i zna?enja njegovog vlastitog ponašanja. Taj akt unutrašnje projekcije i inspekcije upotpunjuje našu svijest; tu karakteristiku nema nijedna druga vrsta osim ljudske. Me?utim, me?u ljudima postoji jedno posebno široko odstupanje u vezi sposobnosti za takve mentalne akte. Efikasnost kod takvih mentalnih funkcija pokazuje donekle nisku statisti?ku korelaciju sa opštom inteligencijom. Tako, ako govorimo o ?ovjekovoj opštoj inteligenciji, onda moramo uzeti u obzir oboje, njenu unutrašnju strukturu i individualne razlike koje se pojavljuju na svakom nivou te strukture.

 

Nakon svega, supstrat naše inteligencije, sadrži jednu prirodnu instiktivnu zaostavštinu mudrosti i grešaka, iz ?ega se ra?aju bazi?na inteligencija i životna iskustva. Zahvaljuju?i našoj memoriji i sposobnosti asocijacije, na tu konstrukciju se nadogra?uje naša sposobnost za izvo?enje kompleksnih operacija razmišljanja, što je krunisano aktom unutrašnje projekcije i stalnim poboljšavanjem ispravnosti naših misli.

 

Mi smo razli?ito obdareni ovim sposobnostima, što ?ini jedan mozaik od individualno razli?itih talenata. Bazi?na inteligencija izni?e iz tog instiktivnog substratuma pod uticajem prijateljski nastrojene životne sredine i lako dostupne zbirke ljudskih iskustava; to je isprepleteno s višim svojstvima što nam omogu?ava da razumijemo druge i da intuitivno osje?amo njihovo psihi?ko stanje uz pomo? odre?enog naivnog realizma. To uslovljava razvoj moralnog rezonovanja. Taj nivo naše inteligencije je naširoko rasprostranjen unutar društva; velika ve?ina ljudi ga imaju što je razlog zašto ?esto cijenimo takti?nost, intuiciju, me?uljudske veze, druženje i moral kod ljudi koji su obdareni samo s prosje?nom inteligencijom. Tako?e vi?amo ljudi koji imaju izvanrednu inteligenciju ali kojima nedostaju te suštinski prirodne odlike. Kao što je slu?aj s poreme?ajima u instiktivnom supstratu, poreme?aji u toj bazi?noj strukturi naše inteligencije ?esto manifestuju karakteristike koje smatramo patološkim.

 

Distribucija ?ovjekovog intelektualnog kapaciteta unutar društava je potpuno razli?ita i veoma dalekosežna. Visoko nadareni ljudi ?ine jedan veoma mali procenat svake populacije, a onih sa najve?im kvocijentom inteligencije je samo par u jednoj hiljadi. Me?utim, uprkos tome, oni igraju jednu tako važnu ulogu u kolektivnom životu da svako društvo koje pokuša da ih sprije?i u ispunjavanju njihovih ciljeva, izlaže se velikom riziku. U isto vrijeme, individue koje su jedva u stanju da ovladaju jednostavnom aritmetikom i umjetnoš?u pisanja, u ve?ini slu?ajeva su normalni ljudi ?ija je osnovna inteligencija sasvim adekvatna.

 

Univerzalni zakon prirode je takav da što je psihološka organizacija date vrste viša, ve?e su i razlike izme?u njenih individualnih jedinki. ?ovjek je naviše organizovana vrsta; odatle, te varijacije su kod njega najve?e. Psihološke razlike, kvalitativno i kvantitativno, javljaju se u svim strukturama ljudske li?nosti kojima se ovdje bavimo, mada u smislu jednog neophodnog pojednostavljivanja. Ova velika psihološka raznobojnost može nekome zapasti u o?i kao prirodna nepravda, me?utim, i to ima svoje zna?enje.

 

Ova, na prvi pogled, nepravda, koju smo pomenuli je u stvari jedan veliki dar ?ovje?anstvu, koji omogu?ava ljudskim društvima da razviju svoje kompleksne strukture i da budu visokokreativni na oba nivoa, individualnom i kolektivnom. Zahvaljuju?i toj psihološkoj raznovrstnosti, kreativni potencijal svakog društva je mnogo puta viši nego što bi on bio kad bi naša vrsta bila homogenija. Zahvaljuju?i tim varijacijama, unutrašnja društvena struktura se tako?e može razviti. Sudbina ljudskog društva zavisi od ispravnog prilago?avanja individua unutar te strukture i od na?ina na koji se koriste prirodne varijacije talenata.

 

Naše nas iskustvo u?i da su psihi?ke razlike izme?u ljudi uzrok pogrešnog razumijevanja i drugih problema. Mi možemo savladati te probleme samo ako te psihi?ke razlike prihvatimo kao jedan zakon prirode i poštujemo njihovu kreativnu vrijednost. To ?e nam tako?e omogu?iti da steknemo jedno objektivno razumijevanje ?ovjeka i ljudskih društava; na žalost, to ?e nas tako?e u?iti da je jednakost pred tim zakonom, nejednakost pred zakonom prirode.

 

~~~

 

Ukoliko posmatramo ljudsku li?nost uz pomo? jednog konzistentnog pra?enja psihi?kih uzro?nosti unutar nje, ukoliko smo u stanju da izmorimo pitanje do jednog odre?enog stepena, do?i ?emo blizu fenomena ?ija je biopsihološka energija veoma niska, koji nam se manifestuju s jednom odre?enom i karakteristi?nom suptilnoš?u. Nakon što otkrijemo taj fenomen, onda pokušavamo da pratimo naše asocijacije, posebno zato što smo iscrpili dostupnu nam analiti?ku platformu.

 

Na kraju, moramo priznati da primje?ujemo unutar nas nešto što je rezultat supra-senzorne uzro?nosti. Taj put je možda najteži od svih ali bez obzira na to, on ?e nas voditi do jedne najmaterijalnije ?injenice u vezi postojanja onoga o ?emu svi religijski sistemi govore. Sticanje malog komadi?a istine tim putem,

 

navodi nas na poštivanje nekih u?enja naših predaka u vezi postojanja ne?ega izvan ovog materijalnog univerzuma.

 

Tako, ukoliko želimo da razumijemo ?ovje?anstvo, ?ovjeka kao jednu cjelinu, bez napuštanja onih zakona rasu?ivanja koje nam name?e objektivni jezik, mi ?emo na kraju morati da prihvatimo tu realnost, koja je unutar svakog od nas, bez obzira na to da li je ona normalna ili ne, da li smo mi nju prihvatili zato što smo odgojeni na takav na?in ili smo došli do tih gnosti?kih znanja svojim vlastitim putem, ili smo ih odbacili iz materijalisti?kih ili nau?nih razloga. Nakon svega, kad analiziramo negativna psihi?ka stanja, uvijek nailazimo na uvjerenja koja su potisnuta iz polja svijesti. Kao posljedica toga, stalni napor podsvijesti da negira koncepte o stvarima koje postoje ra?a jednu težnju da se te stvari eliminišu i kod drugih ljudi.

 

Iskreno otvaranje uma ka postojanju te realnosti je neophodno za svakoga ko želi da razumije druge ljude, a tako?e, savjetujemo to i svima drugima. Zahvaljuju?i tome, naš um se osloba?a unutrašnjih tenzija i pritiska i može se osloboditi od svoje tendencije ka selekciji i supstituciji informacija, uklju?uju?i i ona podru?ja koja su lako pristupa?na jednom prirodnom poimanju.

 

~~~

 

Ljudska li?nost je nestabilna po samoj svojoj prirodi a životni vijek kao jedan evolutivni proces podrazumijeva normalno stanje stvari. Neki politi?ki i religijski sistemi zagovaraju usporavanje tog procesa ili postizanje prekomijerne stabilnosti naših li?nosti ali su to nezdrava stanja s ta?ke gledišta psihologije. Ukoliko se evolucija ljudske li?nosti ili pogleda na svijet zamrzne duboko i dovoljno dugo, to stanje onda zalazi na podru?je psihopatologije. Proces transformacije li?nosti otkriva svoje zna?enje zahvaljuju?i svojoj vlastitoj kreativnoj prirodi koja je zasnovana na svjesnom prihvatanju tog kreativnog mijenjanja kao jednog prirodnog toka doga?aja.

 

Naše li?nosti tako?e prolaze kroz privremene destruktivne periode kao rezultat raznih doga?aja u našem životu, pogotovo ukoliko smo podvrgnuti patnji ili se sre?emo sa situacijama i okolnostima koje odudaraju od naših prethodnih iskustava ili zamišljanja.

 

Te tzv. dezintegrativne faze su ?esto neugodne, mada ne moraju biti takve. Na primjer, jedan dobar, naporan rad, omogu?ava nam da doživimo jedno dezintegrativno stanje a istovremeno da utišamo sve one njegove neprijatne komponenete, kao i da do?emo do nekih kreativnih ideja za obnavljanje reintegracije naše vlastite li?nosti.

 

Odatle, istinsko pozorište stvara jedno stanje koje se naziva katarza. Dezintegrativno stanje nas nagoni da poduzmemo sve mentalne napore u pokušaju da ga nadvladamo kako bi ponovo ostvarili stanje aktivne ravnoteže ili homeostaze.

 

Savladavanje takvih stanja razultira ispravljanjem naših grešaka i oboga?ivanjem naše li?nosti, što podrazumijeva jedan ispravan i kreativan proces reintegracije, koji nas vodi ka jednom višem nivou razumijevanja i prihvatanja životnih zakona, ka boljem razumijevanju samog sebe i drugih i ka visokorazvijenom smislu za me?uljudske odnose. Naša osje?anja ?e tako?e validirati uspješno ostvarenje stanja reintegracije: neprijatne okolnosti koje smo savladali postaju oboga?ene odre?enim zna?enjem. Tako nas to iskustvo ?ini bolje pripremljenim za suo?avanje sa nekom idu?om dezintegrativnom situacijom.

 

Me?utim, ukoliko smo se pokazali nesposobnim da ovladamo problemima koji su nastali zato što su naši refleksi prebrzo potisnuli i zamijenili neprijatan materijal iz naše svijesti, ili nekog sli?nog razloga, do?i ?e do retroaktivne egotizacije naše li?nosti, ali ?e se tu ipak zadržati jedan osje?aj neuspjeha. Rezultati su devolutivni; sa jednom takvom osobom postaje mnogo teže imati bilo kakvog posla. Ukoliko se takvo dezintegrativno stanje ne može nadvladati zato što su nas nadja?ale uzro?ne okolnosti ili zbog nedostatka istinskih informacija koje bi se mogle pravilno upotrijebiti, onda ?e naš organizam reagovati jednim neuroti?nim stanjem.

 

~~~

 

Ovaj dijagram ljudske li?nosti koji je ovdje predstavljen, rezimiran i pojednostavljen, pokazuje nam koliko su ljudska bi?a komplesna u svojoj strukturi, njihovim promjenama i njihovim mentalnim i duhovnim životima.

 

Ukoliko želimo da napravimo društvene nauke ?ije ?e predstave o našoj realnosti biti sposobne da nam omogu?e da se u praksi oslonimo na njih, ovu kompleksnost ?emo morati prihvatiti i osigurati da se ona dovoljno poštuje. Svaki pokušaj zamjene ovog osnovnog znanja sa prepojednostavljenim šemama vodi?e do gubitka onog važnog spoja izme?u našeg rezonovanja i realnosti koju posmatramo. Moramo ponovo naglasiti da korištenje našeg prirodnog jezika psiholoških imaginacija za te svrhe, ne može biti zamjena za objektivne premise.

 

Sli?no tome, jednom psihologu je nevjerovatno teško da vjeruje u vrijednost bilo kakve društvene ideologije koja je zasnovana na pojednostavljenim ili ?ak naivnim psihološkim premisama. To važi i za svaku ideologiju koja pokušava da pre-pojednostavi psihološku realnost, bila ona korištena od strane nekog totalitarnog sistema ili, na žalost, i od strane neke demokratije. Ljudi su razli?iti. Sve ono što je kvalitativno razli?ito i ostaje u tom stanju permanentne evolucije, ne može biti jednako.

 

~~~

 

Gore navedene tvrdnje o ljudskoj prirodi važe za normalne ljude, sa par izuzetaka. Me?utim, svako društvo na zemlji ima odre?en procenat individua, jednu relativno malu ali aktivnu manjinu, koja se ne može smatrati normalnom.

 

Napominjemo da ovdje imamo posla sa jednom kvalitativnom a ne statisti?kom abnormalnoš?u. Izvanredno inteligentne osobe predstavljaju jednu statisti?ku abnormalnost ali sa kvalitativne ta?ke gledišta one mogu biti prili?no normalni pripadnici društva. Mi ?emo se ovdje baviti individuama ?iji je broj statisti?ki nizak ali ?iji kvalitet razli?itosti je takav da on može na negativan na?in uticati na stotine, hiljade, pa ?ak i milione drugih ljudskih bi?a.

 

Te individue, koje ?emo uzeti u obzir, su ljudi koji pokazuju morbidne fenomene i kod kojih se mogu primjetiti mentalne devijacije i anomalije razli?itog kvaliteta i inteziteta. Mnoge od tih ljudi pokre?e jedan unutrašnji nemir: oni traže nekonvencionalne puteve za djelovanje i prilago?avanje životu s jednom odre?enom i karakteristi?nom hiperaktivnoš?u. U nekim slu?ajevima, takve aktivnosti mogu biti pionirske i kreativne što obezbje?uje toleranciju društva za neke od tih individua. Neki psihijatri, pogotovo Nijemci, veli?ali su takve individue kao otjelovljenje jedne na?elne inspiracije za razvoj civilizacije; to je jednostran pogled na realnost koji je veoma štetan. Oni koji dovoljno ne poznaju psihopatologiju ?esto sti?u utisak da takve osobe predstavljaju neke izvanredne talente. Me?utim, upravo ta nauka objašnjava da ta njihova hiperaktivnost u smislu da budu posebni proisti?e iz njihovog prekomijernog nagona za kompenzacijom osje?aja neke manjkavosti. Takvo pogrešno držanje rezultira zamra?ivanjem istine: da je normalan ?ovjek najbogatiji od svih.

 

?etvrto poglavlje ove knjige sadrži jedan koncizan opis nekih od tih poreme?aja, njihovih uzroka i biološke realnosti koji su izabrani na takav na?in da omogu?e razumijevanje ovog djela kao cjeline. Drugi podaci su distribuirani kroz mnoge specijalizovane radove koji ne?e biti ovdje uklju?eni.

 

Me?utim, moramo uzeti u obzir da je naše znanje na ovom podru?ju još uvijek nezadovoljavaju?e u smislu razumijevanja i nalaženja rješenja za mnoge teške probleme u društvenom životu. Mnogi nau?nici smatraju ovo podru?je nauke sporednim; drugi uzimaju u obzir njegovu "nezahvalnost", jer tu ?esto dolazi do nerazumijevanja sa drugim specijalistima. Kao posljedica toga, pojavili su se razni koncepti i raznovrsne semanti?ke nagodbe a opšte znanje u toj nauci je još uvijek karakteristi?no po njegovoj pretjerano deskriptivnoj prirodi.

 

Odatle, ova knjiga obuhvata napore ?ija je svrha da se rasvijetle uzro?ni aspekti ovog deskriptivno poznatog fenomena. Ovi patološki fenomeni koji su u pitanju, dovoljno niskog inteziteta da se lako sakriju od mišljenja životne okoline, bez ikakvih poteško?a se uklapaju u vje?ni proces geneze zla, koji kasnije uti?e na ljude, porodice i cijela društva. Kasnije ?emo u ovoj knjizi vidjeti kako ti patološki faktori postaju nezamjenljive komponente u jednoj sintezi koja rezultira sveopštom ljudskom patnjom, kao i to da pra?enje njihovih aktivnosti uz pomo? nau?nog nadzora i društvene svijesti može da se ispostavi kao jedno efikasno oružje protiv zla.

 

Zbog navedenih razloga, obim nauke o psihopatologiji predstavlja jedan nezamjenljivi dio onog objektivnog jezika kojeg smo prije pominjali. Preciznost bioloških i psiholoških faktora na tom podru?ju neprestano se pove?ava i tako postaje bitan preduslov za razumijevanje mnogih fenomena koji tište društvo, kao i za jedno moderno rješenje vijekovima starih problema. Biolozi, doktori i psiholozi koji se bore s tim klizavim problemima zaslužuju pomo? i ohrabrenje od strane društva jer ?e njihov rad omogu?iti budu?u zaštitu ljudi i nacija od jednog zla, ?ije uzroke još uvijek nedovoljno razumijemo.

 

 

 

Društvo

 

 

 

Priroda je napravila ?ovjeka takvim da bude društven, što je u njega inkodirano rano, na instiktivnom nivou naše vrste, kao što smo to ve? prethodno napomenuli. Naš um i li?nost je nemogu?e razviti bez kontakta i interakcije sa jednim krugom ljudi koji se stalno širi. Naš um prima podatke od drugih, bilo svjesno, bilo nesvjesno, u vezi sa stvarima iz emocionalnog i mentalnog života, tradicije i misli, uz pomo? rezonantnog senzitiviteta, identifikacije, imitacije, razmjene ideja i permanentnih pravila. Materijal do kojeg dolazimo na te na?ine se onda transformiše od strane naše psihe kako bi se stvarala jedna nova ljudska li?nost, ona koju nazivamo “našom vlastitom”. Me?utim, naša egzistencija je uslovljena neophodnim vezama sa onima koji su živjeli prije, onima koji trenutno obrazuju naše društvo i onima koji ?e egzistirati u budu?nosti. Naša egzistencija ima samo zna?enje kao jedna funkcija društvenih veza; hedonisti?ka izolacija dovodi do toga da gubimo sebe.

 

?ovjekova sudbina je da aktivno sara?uje u oblikovanju sudbine društva, na dva principijelna na?ina: formiranjem svog individualnog i porodi?nog života unutar njega, i aktivnim sudjelovanjem u sveukupnosti društvenih zbivanja baziranom na njegovom, po mogu?nosti dovoljnom, razumijevanju onoga što treba da se radi, što mora da se radi i da li, ili ne, on to može uraditi. To zahtijeva od jedne individue da razvije dva podru?ja znanja o stvarima, koja se donekle preklapaju jedno preko drugog; njegov život zavisi od kvaliteta tog razvoja, kao što od toga zavisi i njegova nacija i ?ovje?anstvo kao cjelina.

 

Ako, recimo, posmatramo p?elinju košnicu okom jednog slikara, mi tu vidimo nešto što li?i na zakr?enu gomilu insekata povezanih sli?noš?u njihove vrste. Me?utim, jedan p?elar ?e pratiti komplikovane zakone koji su inkodirani u instiktima svakog insekta kao i u kolektivnom instiktu p?elinje zajednice: to ?e mu pomo?i da razumije kako da sara?uje sa prirodnim zakonima koji upravljaju p?elinjom zajednicom. Roj p?ela je jedan organizam višeg organizacionog reda; ni jedna p?ela ne može egzistirati izvan njega, te se tako pot?injava apsolutnoj prirodi tih zakona.

 

Ukoliko posmatramo gomile ljudi koji zakr?avaju ulice neke velike metropole, mi tu vidimo nešto što li?i na individue pokretane od strane njihovih poslova i problema, u trci za nekom mrvicom sre?e i zadovoljstva. Me?utim, takvo jedno prepojednostavljivanje realnosti navodi nas na nepoštivanje zakona društvenog života koji su postojali mnogo prije nego što su se pojavile metropole, i koji ?e nastaviti da postoje dugo nakon što ogromni gradovi ostanu bez ljudi i svoje svrhe. Usamljenicima iz jedne takve gomile ?e veoma teško biti da prihvate takvu realnost, koja - za njih - postoji samo u potencijalnom obliku, mada je oni ne mogu direktno zamisliti ili vidjeti.

 

U realnosti, prihvatanje zakona društvenog života sa svom njihovom kompleksnoš?u, ?ak i kad nai?emo na po?etne teško?e u njihovom shvatanju, na kraju ?e nam pomo?i da steknemo nešto što je sli?no osmozi. Zahvaljuju?i takvom poimanju ili samo instiktivnoj intuiciji o takvim zakonima, jedna individua ?e biti u stanju da dosegne svoje ciljeve i aktivno odgoji svoju li?nost. Zahvaljuju?i dovoljnoj intuiciji i poimanju takvih okolnosti, društvo je u mogu?nosti da napreduje kulturalno i ekonomski i da postigne politi?ku zrelost.

 

Što više napredujemo u tom razumijevanju, utoliko više ?e nas društvene doktrine poga?ati kao primitivne i psihološki naivne, pogotovo one bazirane na mislima onih mislilaca koji su živjeli u 18-tom i 19-tom vijeku, koje je karakterisala oskudica psihološke percepcije. Sugestivna priroda tih doktrina proisti?e iz njihovog prepojednostavljenja realnosti, što je nešto što se lako adaptira i koristi u politi?koj propagandi.

 

Te doktrine i ideologije pokazuju osnovne mane u vezi sa razumijevanjem ljudskih li?nosti i razlika me?u ljudima, što je prili?no jasno ako se posmatra u svjetlu prirodnog jezika psiholoških koncepta, a ?ak i više u svjetlu objektivnog jezika.

 

Pogled na društvo jednog psihologa, ?ak ako je on zasnovan i na profesionalnom iskustvu, uvijek daje prednost ljudskoj individui; onda se perspektiva širi kako bi se uklju?ile manje grupe, kao porodice, i na kraju, društva i ?ovje?anstvo kao cjelina. Tako, od po?etka moramo prihvatiti to da je sudbina individue zna?ajno zavisna od okolnosti. Kad postepeno pove?amo obim naših opservacija, onda tako?e dobijamo jednu ve?u slikovnu specifi?nost uzro?nih veza, a statisti?ki podaci postaju takodje stabilniji.

 

Da bi se opisala zavisnost izme?u ne?ije sudbine i li?nosti, kao i stanje razvoja društva, prvo moramo prostudirati cjelokupnu koli?inu informacija iz tog podru?ja koje smo do tada skupili, dodaju?i svemu jedan novi rad baziran na objektivnom jeziku.

 

Ovdje ?u navesti samo par primjera takvog rezonovanja kako bih otvorio vrata pitanjima postavljenim u poslednjim poglavljima.

 

~~~

 

Vijekovima su u raznim kulturama najbolji pedagozi razumijevali zna?aj formiranja jedne kulture i ?ovjekovog karaktera, u obimu koncepta koji opisuju psihološke fenomene. Kvalitet i bogatstvo koncepta i jezi?ke terminologije kojima je ovladala jedna individua ili društvo, kao i stepen u kome se oni približavaju jednom objektivnom pogledu na svijet, uslovljavaju razvoj našeg morala i društvenih stavova. Ispravnost našeg razumijevanja sebe i drugih karakteriše one komponente koje uslovljavaju naše odluke i izbore, bile one prizemne ili važne u našim privatnim životima i društvenim aktivnostima.

 

Nivo kvaliteta psihološkog pogleda na svijet datog društva je tako?e uslov za ostvarenje jedne kompletne sociopsihološke strukture, što je prisutno kao potencijal u psihološkim odlikama unutar naše vrste.

 

Samo kad ?ovjek može razumjeti jednu osobu u odnosu na njen stvarni unutrašnji sadržaj, a ne na neke vanjske etikete, mi mu možemo pomo?i na njegovom putu ka ispravnom prilago?avanju društvenom životu, što ?e biti korisno za njega a tako?e ?e i pomo?i u stvaranju jedne kreativne i stabilne strukture društva.

 

Zasnovana na jednom ispravnom osje?aju i razumijevanju psiholoških kvaliteta, takva jedna struktura ?e dodijeliti visoko društveno nadleštvo individuama koje su psihi?ki normalne i imaju dovoljno talenta i specifi?ne obuke. Osnovna kolektivna inteligencija ljudskih masa ?e njih onda poštovati i podržavati. I tako, u jednom takvom društvu, jedini problemi koji ?e ?ekati na svoje razrješavanje ?e biti one stvari toliko teške da obaraju prirodni jezik koncepta, ali oboga?ene i kvalitativno oplemenjene.

 

Me?utim, uvijek je bilo “društvenih pedagoga” koji su manje istaknuti a više brojni, koji su postajali fascinirani njihovim vlastitim idejama, koje ponekad ?ak mogu biti i istinite, ali su ?eš?e ograni?ene ili sadrže tragove nekih skrivenih patoloških misaonih procesa. Takvi ljudi su uvijek težili da name?u pedagoške metode koje bi slabile i deformisale razvoj individualnog i društvenog psihološkog pogleda na svijet; oni nanose trajnu štetu društvima, lisavaju?i ih univerzalno korisnih vrijednosti. Tvrde?i da rade u ime vrednijih ideja, takvi pedagozi u stvarnosti potkopavaju vrijednosti o kojima pri?aju i otvaraju vrata za destruktivne ideologije.

 

U isto vrijeme, kako smo ve? napomenuli, svako društvo sadrži u sebi jednu malu ali aktivnu manjinu osoba sa raznim izvitoperenim pogledima na svijet, pogotovo na podru?jima koja smo prethodno pominjali, koji su izazvani psihi?kim anomalijama, koje ?emo kasnije razmatrati, ili dugotrajnim uticajem takvih anomalija na njihovu psihu, pogotovo za vrijeme djetinjstva. Takvi ljudi kasnije ispoljavaju poguban uticaj na formativne procese psihološkog pogleda na svijet u društvu, bilo direktinim aktivnostima ili uz pomo? pisanog ili nekog drugog prenosa, pogotovo ako se upuste u službu neke ideologije. Mnogi uzroci koji mogu lako da promaknu pažnji sociologa i politi?kih nau?nika, svode se tako ili na razvoj ili na involuciju tog faktora, ?iji je zna?aj za život društva toliko odlu?uju?i kao i kvalitet njihovog jezika psiholoških koncepta.

 

Zamislimo da želimo da analiziramo te procese: mi ?emo konstruisati jedan dovoljno kredibilan inventorni metod koji ?e ispitati sadržaj i ispravnost ideje o pogledu na svijet koji je u pitanju. Nekon što podvrgnemo odre?ene predstavnike grupa jednom takvom ispitivanju, dobi?emo indikatore o sposobnosti tog posebnog društva da razumije psihološke fenomene i zavisnosti unutar njihove države i drugih nacija. To ?e istovremeno ?initi osnovne indikatore o talentu tog društva za upravljanje sobom i napretkom, kao i sposobnoš?u da vodi jednu razumnu internacionalnu politiku. Takvi testovi mogu obezbjediti jedan rani sistem za upozorenje ukoliko bi se takve sposobnosti narušile, u kom slu?aju bi bilo ispravno poduzeti odre?ene mjere na podru?ju društvene pedagogije. U ekstremnim slu?ajevima, za takve zemlje koje procjenjuju problem da poduzmu direktne korektivne mjere, pa ?ak i da se izopa?ena država izoluje sve dok se u njoj ne uvedu pogodne korekcije.

 

Naveš?emo još jedan podesan primjer: razvoj nadarenosti odraslih ljudi, kao i njihovih vještina, realisti?kog razmišljanja i prirodnog pogleda na svijet ?e biti optimalan tamo gdje nivo i kvalitet njegovog obrazovanja i potreba za njegovim profesionalnim poslom, odgovaraju njegovim individualnim talentima. Dostizanje takve pozicije za njega predstavlja jednu li?nu, materijalnu i moralnu korist; istovremeno i društvo, kao jedna cjelina, tako?e ubire plodove od svega toga. Takva osoba ?e to onda vidjeti kao društvenu pravdu u odnosu na sebe.

 

Ukoliko do?e do stjecaja razli?itih okolnosti, uklju?uju?i jedan oskudan pogled na svijet datog društva, individue se onda tjeraju da obavljaju poslove kod kojih njihovi talenti ne mogu da do?u do punog izražaja. Kada se to desi, produktivnost te osobe ne?e biti ništa bolja, a ?esto ?e biti i gora od one koju bi ostvario radnik sa zadovoljavaju?im darom. Takva osoba se onda osje?a prevarenom i preplavljenom obavezama koje ju spre?avaju u ostvarenju samoispunjenja.

 

Njene misli ?e za vrijeme posla odlutati u jedan svijet fantazije ili ?e se baviti stvarima koje nju mnogo više interesuju; u svom svijetu mašte ona ?e biti ono što treba i zaslužuje da bude.

 

Takva jedna osoba uvijek zna kad njeni odnosi s društvom ili s poslom krenu nizbrdo; me?utim, ukoliko ona istovremeno ne uspije da razvije jedan zdrav kriti?ki stav u vezi sa gornjim granicama njenih sposobnosti i nadarenosti, onda ?e se njena mašta “fiksirati na” nepravednom svijetu u kome je “mo? sve što je nekome potrebno.” Revolucionarne i radikalne ideje nalaze plodno tlo me?u takvim ljudima koji su se loše prilagodili društvu. U najboljem interesu društva je da se takvi uslovi poprave ne samo zbog bolje produktivnosti, nego i da bi se izbjegle tragedije.

 

U drugu ruku, jedna druga vrsta individue, može dobiti neku važnu funkciju zato što pripada privilegovanoj društvenoj grupi ili organizaciji na vlasti dok su njene sposobnosti i talenti nedovoljni za obavljanje tog posla, pogotovo za rješavanje nekih težih problema. Takve osobe onda izbjegavaju suo?avanje s tim problemima i po?inju da se prili?no razmetljivo bave nebitnim stvarima. U njihovom ponašanju se onda pojavljuje jedna komponenta glume a testovi pokazuju da se ispravnost njihovog rezonovanja neprestano pogoršava nakon samo par godina takvih aktivnosti. Suo?eni sa pove?anim pritiskom da obavljaju svoj posao na nivou kojeg nisu u stanju da dosegnu, i sa strahom da ?e biti otkriveni kao nekompetentni za posao koji rade, oni po?inju direktno da napadaju sve one koji su sposobniji od njih ili imaju više talenta, odstranjuju?i ih sa odre?enih radnih mjesta i igraju?i aktivnu ulogu u degradaciji društvenih i poslovnih odnosa. To naravno ra?a osje?aj nepravde i može da vodi do pojave slu?ajeva koji su prethodno opisani. Tako, oni ljudi koji su se ukorijenili na višim pozicijama preferiraju jednu batinašku totalitarnu vlast koja može da zaštiti njihove funkcije i pozicije.

 

Na taj na?in dolazi do nepravilnog korištenja prirodne nadarenosti i radne sposobnosti pripadnika jednog društva što istovremeno vodi ka pove?anju nezadovoljstva i tenzija izme?u individua i društvenih grupa; svaki pokušaj da se pri?e problematici ljudske nadarenosti i njegove produktivnosti kao jednoj ?isto privatnoj stvari, odatle se mora razumjeti kao opasno naivan. Razvoj ili involucija u svim oblastima, kulturnoj, ekonomskoj, kao i u politi?kom životu, zavise od stepena u kome je pravilno korišten taj fond ljudske darovitosti ili talenta. U krajnjoj analizi, to tako?e odre?uje da li ?e do?i do evolucije ili revolucije.

 

Tehni?ki govore?i, bilo bi lakše napraviti odgovaraju?e metode koje ?e nam omogu?iti da odredimo korelaciju izme?u individualnih sposobnosti i društvenog poravnanja u datoj državi, nego se baviti prethodno pomenutim pitanjima razvoja psiholoških koncepta. Sprovo?enje odgovaraju?ih testova ?e nam obezbjediti jedan vrijedan indeks kojeg možemo nazvati “indikatorom društvenog reda”. Što je on bliži brojci +1.0, to je vjerovatnije da država koja je u pitanju ispunjava osnovni preduslov za socijalni mir i da ?e krenuti pravim putem u pravcu jednog dinami?kog razvoja. Jedna niža korelacija bi ukazivala na potrebu društvene reforme. Korelacija vrijednosti blizu nule ili negativna, trebala bi biti tuma?ena kao znak-opasnosti koji ukazuje na neposredno izbijanje revolucije. Revolucija u jednoj državi ?esto uzrokuje mnogostruke probleme u drugim državama, tako je u najboljem interesu drugih država da prate takve situacije.

 

Primjeri koji su gore navedeni ne iscrpljuju pitanje uzro?nih faktora koji uti?u na stvaranje jedne društvene strukture koja bi adekvatno odgovarala zakonima prirode. Instiktivni nivo naše vrste ima u sebi ve? inkodiranu intuiciju o potrebi postojanja jedne unutrašnje strukture društva, koja je utemeljena na psihološkim varijacijama; ona nastavlja da se razvija zajedno s našom osnovnom inteligencijom, inspirišu?i naš zdrav razum. To objašnjava zašto najve?i dio populacije koji je prosje?no nadaren, generalno prihvata svoje skromno mjesto u društvu svake države, sve dok to mjesto zadovoljava neophodne uslove za pravilno društveno prilago?avanje i garantuje jedan pravedan na?in života bez obzira na to na kom nivou društva se ta individua uklopila.

 

Ta prosje?na ve?ina prihvata i poštuje društvenu ulogu onih ljudi sa superirniom nadarenoš?u i obrazovanjem, sve dok oni zauzimaju odgovaraju?e pozicije unutar društvene strukture.

 

Me?utim, isti ti ljudi ?e reagovati sa kriticizmom, nepoštovanjem, pa ?ak i mržnjom kad god neko ko je prosje?an kao i oni, pokušava da nadomiješta svoje nedostatke šepurenjem sa neke visoke pozicije. Procjene koje poti?u iz te sfere prosje?nih ali razumnih ljudi mogu ?esto biti veoma precizne, što može biti veoma zna?ajno ako uzmemo u obzir da pomenuti ljudi nemaju dovoljno znanja o mnogim aktuelnim problemima, nau?ne, tehni?ke ili ekonomske prirode.

 

Jedan iskusan politi?ar ?e rijetko kad pretpostaviti da poteško?e na podru?ju ekonomije, odbrane ili unutrašnje politike mogu biti potpuno shva?ene od strane njegovih bira?a. Me?utim, on može i treba uzeti u obzir to da ?e njegovo vlastito poimanje ljudi i stvari, kao i svega onoga što ima veze sa me?uljudskim odnosima unutar pomenute strukture, na?i svoj eho u istoj toj ve?ini pripadnika društva. Te ?injenice djelomi?no opravdavaju ideju o demokratiji, pogotovo ako odre?ena država ima jednu takvu istorijsku tradiciju, dobro razvijenu socijalnu strukturu i adekvatan nivo obrazovanja. Me?utim, to ne predstavlja one psihološke podatke koji su potrebni za podizanje demokratije na nivo moralnih kriterijuma u politici. Jedna demokratija koju sa?injavaju individue sa nedovoljnim psihološkim znanjem može samo odumirati.

 

Isti politi?ar bi trebao biti svjestan ?injenice da u istom društvu postoje i oni ljudi koji ve? na sebi nose neke psihi?ke posljedice društvene neprilago?enosti Neke od tih individua ?e pokušavati da zaštite svoje pozicije kojima nisu dorasli, dok ?e se drugi boriti da im se dopusti da rade ono za šta su nadareni. Upravljanje državom postaje sve teže kad takve bitke po?nu da zasjenjuju druge važne probleme. To je razlog zašto stvaranje jedne postene društvene strukture nastavlja da bude osnovni preduslov za društveni red i oslobažanje stvarala?kih vrijednosti. To tako?e objašnjava zašto ispravnost i produktivnost procesa stvaranja te strukture ?ini glavni kriterijum za uspostavljanje jednog dobrog politi?kog sistema.

 

Politi?ar tako?e mora biti svjestan da u svakom društvu postoje ljudi kod kojih se osnovna inteligencija, prirodni psihološki pogled na svijet i moralno rezonovanje, nisu pravilno razvili. Neki od tih ljudi razlog za to nose u sebi, dok su drugi bili pod uticajem psihi?ki nenormalnih ljudi kad su bili djeca. Poimanje društvenih i moralnih pitanja je kod tih ljudi druga?ije, kako sa prirodne, tako i sa objektivne ta?ke gledišta; oni predstavljaju jedan destruktivni faktor za razvoj psiholoških koncepta društva, društvene strukture i unutrašnjih veza.

 

U isto vrijeme, takvi ljudi lako prodiru kroz društvenu strukturu uz pomo? jedne razgranate mreže zajedni?kih patoloških konspiracija koja je slabo povezana sa glavnom društvenom strukturom. Ti ljudi i njihove mreže u?estvuju u genezi zla koje ne štedi nijednu naciju. Ta podstruktura ra?a snove o sticanju vlasti i nametanju ne?ije volje društvu, a prili?no ?esto zaživljava u raznim zemljama, kako tokom naše istorije, tako i danas. Zbog toga ?e znatan dio naše pažnje biti posve?en razumijevanju ovog vijekovima starog i opasnog izvora problema. Neke zemlje sa ne-homogenom populacijom ispoljavaju i druge faktore koji destruktivno djeluju na formaciju društvene strukture i permanentni razvojni proces društvenog psihološkog pogleda na svijet. Njih prvenstveno podrazumijevaju rasne, etni?ke i kulturalne razlike koje postoje kod bukvalno svake nacije koja je nastala osvajanjem. Sje?anje na bivše patnje i prezir prema pobije?enima nastavljaju vijekovima da dijele populaciju. Takve poteško?e je mogu?e prebroditi ukoliko razumijevanje i dobra volja prevladaju kroz nekoliko generacija. Razlike u vjerskim uvjerenjima i moralnim ubje?enjima u vezi s tim nastavljaju da prouzrokuju probleme, mada ne toliko ozbiljne, ukoliko situacija nije pogoršana postojanjem neke doktrine o netoleranciji ili superiornosti jedne vjere nad svim ostalim. Stvaranje jedne društvene strukture sa patriotskim i nadreligijskim temeljima se tako?e ispostavilo mogu?im.

 

Sve ove poteško?e postaju ekstremno destruktivne ukoliko jedna društvena ili vjerska grupa u skladu sa pridržavanjem njenim doktrinama zahtijeva dodjeljivanje visokih pozicija svojim pripadnicima koje su izvan domašaja njihovih istinskih sposobnosti.

 

Jedna pravedna društvena struktura ispletena od individualno prilago?enih osoba, tj. kreativna i dinami?na kao jedna cjelina, može se formirati samo ukoliko se taj proces podvrgne njegovim prirodnim zakonima a ne nekim konceptualnim doktrinama. Kada je svaka individua u stanju da prona?e svoj vlastiti na?in samo-ispunjenja uz pomo? jednog društva koje razumije te zakone, individualne interese i zajedni?ko dobro, to onda koristi društvu kao cjelini.

 

Jednu od prepreka za izgradnju psihološkog pogleda na svijet jednog društva, izgradnju zdrave socijalne strukture i ispravnih institucija za upravljanje nacijom, mo?e da predstavlja enormno velika populacija i ogromne udaljenosti kod veoma velikih država. Upravo kod takvih nacija se javljaju i najve?e etni?ke i kulturne varijacije. U jednoj zemlji koja se naširoko proteže i ima stotine miliona ljudi individuama nedostaje jedna bliska podrška njihove domovine, i one se osje?aju nemo?nim kad se radi o uticaju na stvari visoke politike. Struktura tog društva se onda gubi na široko otvorenim prostorima. Ono što tu ostaje, to su uske, generalno, porodi?ne veze. Istovremeno, upravljanje tom zemljom stavra svoje vlastite nezaobilazne probleme: giganti pate od onog ašto bi se moglo nazvati makropatijom (bolest giganta), jer su autoriteti uprave daleko udaljeni od individualnih i lokalnih stvari. Glavni simtom je proliferacija administracijskih odredb; one se mogu ?initi za glavni grad države ali su ?esto besmislene kad se radi o vanjskim distriktima ili primjeni na individualne stvari. Državne službenike se tjera da slijepo slijede takve regulacije; opseg korištenja njihovog ljudskog zdravog razuma u realnim situacijama postaje veoma uzak. Takva procedura ponašanja nanosi teške udarce društvu, koje tako?e po?inje da razmišlja o regulacijama više nego o prakti?noj i psihološkoj realnosti. Psihološki pogled na svijet, koji podrazumijeva osnovni faktor kulturalnog razvoja i koji aktivira društveni život, tako po?inje da se komplikuje. To nas tako onda navodi da se upitamo: Da li je jedna dobra vlada uopšte mogu?a?

 

Da li je održavanje društvene i kulturne evolucije mogu?e u ogromnim državama?

 

Doduše, ?ini se da su najbolji kandidati za takav razvoj one države ?ija populacija broji izme?u deset i dvadeset miliona i gdje li?ne veze izme?u gra?ana, kao i izme?u gra?ana i njihovih autoriteta, još uvike pružaju zaštitu ispravnoj psihološkoj diferencijaciji i prirodnim me?usobnim vezama. Prekomijerno velike države bi se trebale podijeliti na manje organizme koji bi uživali znatnu autonomiju, pogotovo u pogledu kulturnih i ekonomskih stvari; oni bi mogli obezbijediti svojim gra?anima osje?aj jedne domovine unutar koje se njihove li?nosti mogu razvijati i sazrijevati.

 

Kada bi me neko zapitao šta bi se moglo uraditi za izlje?enje SAD-a, države koja manifestuje simptome makropatije, inter alia, predložio bih podjelu te ogromne nacije na trinaest država, -- koje bi bile iste kao i ove orginalne, osim što bi bile odgovaraju?e ve?e i sa mnogo prirodnijim granicama. Tim državama bi onda trebalo dati odgovaraju?u autonomiju. To bi ostavrilo kod gra?ana jedan osje?aj domovine, i oslobodilo bi ih od motivacije za lokalni patriotizam, kao i rivaliteta izme?u tih takvih država. To bi nadalje pospiješilo nalaženje rješenja za druge probleme druga?ijeg porijekla.

 

~~~

 

Društvo nije neki organizam koji pot?injava svaku svoju ?eliju dobru ve?ine; niti je ono neka kolonija insekata, gdje kolektivni instikt djeluje kao neki diktator. Me?utim, ono tako?e ne bi trebalo predstavljati jednu zbirku egocentri?nih individua koje su povezane ?isto ekonomskim interesima, legalnim i formalnim organizacijama.

 

Svako društvo je jedna socio-psihološka struktura ispletena od individua sa najvišom psihološkom organizacijom a tako i najraznovrsnijom. Zna?ajan opseg ?ovjekovih individualnih sloboda poti?e od jednog takvog stanja stvari i održava se u jednoj veoma komplikovanoj vezi s njegovim mnogostrukim psihološkim zavisnostima i obavezama, u vezi s tom kolektivnom cjelinom.

 

Izolovanje li?nih interesa jedne individue u smislu kao da su oni u sukobu sa interesima kolektiva, predstavlja jednu obi?nu špekulaciju koja radikalno prepojednostavljuje stvarne uslove umjesto da prati njihovu kompleksnu prirodu. Postavljanje pitanja baziranih na jednoj takvoj šemi je logi?ki neispravno jer sadrži pogrešne sugestije.

 

U stvarnosti, mnogi tobože kontradiktorni interesi, kao individualno vs kolektivno, ili oni od raznih društvenih grupa i podsruktura, mogu se me?usobno pomiriti ukoliko bi se vodili jednim dovoljno prožimaju?im razumijevanjem onoga što je dobro u ?ovjeku i društvu, i ako možemo nadvladati djelovanje emocija kao i nekih primitivnijih doktrina. Me?utim, jedno takvo izmirenje zahtijeva prevo?enje ljudskih i društvenih problema koji su u pitanju na jedan viši nivo razumijevanja, kao i prihvatanje prirodnih zakona života. Na tom nivou se ispostavlja da i najteži problemi imaju svoja rješenja, jer oni uvijek proisti?u iz istih podmuklih dejstava psihopatoloških fenomena. S tim pitanjima ?emo se pozabaviti na kraju ove knjige.

 

Kolonija insekata, bez obzira na to koliko dobro ona bila društveno organizovana, osu?ena je na propast kad god njen kolektivni instikt nastavlja da dejstvuje prema njegovom psihogenetskom kodu, uprkos nestanku biloškog zna?enja. Na primjer, kada p?ela-matica ne obavi svoj svadbeni let na vrijeme zbog loših vremenskih uslova, ona po?inje da polaže neoplo?ena jaja, iz kojih se ne leže ništa drugo osim trutova. P?ele nastavljaju da štite svoju kraljicu, kao što ih na to nagoni njihov instikt; i naravno, kada p?ele radilice izumru, dolazi do propasti cijele p?elinje zajednice.

 

U tom momentu, jedan “viši autoritet” u obliku p?elara mo?e da spasi to p?elinje leglo. On mora da prona?e i odstrani lažnu maticu a onda da ubaci unutra jednu novu oplo?enu maticu zajedno sa nekoliko njenih p?ela radilica. To ?e zahtijevati i privremeno postavljanje jedne zaštitne mreže oko matice, koja ?e nju i njene sluge štititi od uboda onih p?ela koje su još uvijek ostale vijerne staroj matici. Kasnije, instikt p?elinje zajednice prihvata novu maticu. U tom procesu, p?elar ?e tako?e zaraditi par uboda.

 

Iz gornjeg primjera ra?a se sljede?e pitanje: da li ljudska zajednica koja naseljava ovu planetu može dose?i jedno dovoljno dobro poimanje makrosocijalnog patološkog fenomena koji je toliko opasan, gnusan i istovremeno fascinantan, prije nego što to bude prekasno? U ovom momentu, naši individualni i kolektivni instikti kao i naš prirodni psihološki i moralni pogled na svijet ne može nam dati sve odgovore na kojima se mogu utemeljiti djelotvorne protumjere.

 

Oni dobronamijerni ljudi koji propovijedaju da sve što nam preostaje, to je da se pouzdamo u “Velikog Nebeskog P?elara” i vratimo se njegovim zapovijestima, vide obrise jedne generalne istine, me?utim, oni tako?e trivijaliziraju posebne istine, pogotovo one prirodne. Upravo ove druge su te koje sadrže osnovu razumijevanja fenomena i ciljaju na prakti?no dejstvovanje. Zakoni prirode su nas na?inili veoma razli?itim jedne od drugih. Zahvaljuju?i njegovim individualnim karakteristikama, izvanrednim životnim okolnostima i nau?nim naporima, ?ovjek je možda donekle ovladao umjetnoš?u objektivnog razumijevanja ovih fenomena gorenavedene vrste, me?utim, moramo podvu?i da se to ne bi samo desilo zato što je to u skladu sa zakonima prirode.

 

Ukoliko bi društva i njihovi pametni ljudi bili u stanju da ostvare jedno objektivno razumijevanje socijalnih i sociopatoloških fenomena, te s tim ciljem savladali svoj emocionalizam i egotizam prirodnog pogleda na svijet, onda bi oni pronašli i na?ine za dejstvovanje koji bi bili zasnovani na razumijevanju suštine tih fenomena. Tada bi postalo evidento to da jedna efikasna vakcina ili terapija može da se na?e za svaku od ovih bolesti koje haraju zemljom u obliku ve?ih ili manjih društvenih epidemija.

 

Kao što jedan mornar koji posjeduje jednu preciznu nauti?ku mapu uživa ve?u slobodu u izboru pravca plovidbe i manevrisanju izme?u ostva i zaljeva, ?ovjek koji je opremljen s jednim boljim razumijevanjem sebe i drugih ljudi, kao i razumijevanjem kompleksnih me?uzavisnosti u društvenom životu, postaje nezavisniji od raznih životnih okolnosti i sposobniji za sava?ivanje situacija koje su teško razumljive. U isto vrijeme, takvo jedno poboljšano znanje ?ini jednu individuu odgovornijom za prihvatanje njenih obaveza prema društvu kao i da se pot?ini disciplini koja paralelno iz toga poizilazi. Što je društvo bolje informisano utoliko ?e ono lakše ostvariti i jedan unutrašnji red i kriterijume za kolektivne zadatke. Ova knjiga je posve?ena poboljšanju tog znanja ste?enog uz pomo? jednog prirodnog razumijevanja fenomena, ne?ega što je do sada prekomijerno poimano samo u sklopu moralisti?kih kategorija prirodnog gledanja na svijet.

 

U jednoj široj perspektivi, konstano poboljšavanje shvatanja zakona koji upravljaju društvenim životom, kao i njihovih zabitih kutaka, mora nas navesti na jednu reflekciju neuspijeha i propusta onih društvenih doktrina koje su do danas poznate, i koje su bile zasnovane na jednom ekstremno primitivnom razumijevanju tih zakona i fenomena.

 

Udaljenost izme?u takvih poimanja i boljeg razumijevanja tih dejstava i zavisnosti u bivšim i sadašnjim socijalnim sistemima nije toliko velika da se ne može prebroditi.

 

Sada se ra?a jedna nova ideja koja je zasnovana na jednom razumijevanju zakona prirode koje se neprestano poboljšava, i koja konkretno podrazumijeva izgradnju jednog novog društvenog sistema za nacije. Takav jedan sistem ?e biti bolji od svih njegovih dosadašnjih prethodnika.

 

Njegova izgradnja je mogu?a i neophodna, i to nije samo neka maglovita futuristi?ka vizija. Nakon svega, cijelom jednom serijom država sada dominiraju okolnosti koje su uništile strukturalne forme gra?ene istorijom, i zamijenile ih društvenim sistemima štetnim za svako kreativno funkcionisanje, sistemima koji se mogu održavati samo uz pomo? sile. Mi smo tako suo?eni s jednim velikim gra?evinskim projektom koji zahtijeva jedan sveobuhvatan i dobro organizovan rad. Što prije poduzmemo taj posao, utoliko više vremena ?emo imati za njegovo izvo?enje.

 

Stranica 2 od 4 Sve stranice