22. dio

Prijevod: vjetar



Tko je mogao znati da nebo, dar nebeski će spasti...?

Marcus Manilius


U rano proljeće 1992. Ted se zaputio u središnji Arkansas preko vikenda posjetiti Karlu Turner i njezinog supruga Caseya. Tokom dugotrajnih istraživanja Tedovih iskustava Turnerovi i on postali su dobri prijatelji tako da je posjet bio i radni i prijateljski. U petak, nakon njegova dolaska, odužili su razgovor dobrano iza ponoći, pa su u subotu ujutro prilično kasno ustali.

"Kako si spavao?" Casey je upitao dok su sjedili u dnevnom boravku ispijajući kavu. "Fino," rekao je Ted, "barem neko vrijeme." "Nemoj mi reći da se nešto dogodilo sinoć", reče Karla tresući glavom zbog Tedovog izraza lica. "Mnogi su ljudi uključujući i otimane prije boravili u toj sobi i nitko nije imao nikakvih problema." "Ne znam je li se to dogodilo ili je bio san", Ted joj je rekao, "ali siguran sam kako sam mislio da sam budan. Ponašao sam se potpuno razbuđeno, u stvari, ustao sam iz kreveta da odem u kupaonicu, a onda točno ponad kuće kroz vjetar začuo šuštanje helikopterskih elisa."

Karla i Casey iznenađeno se pogledaše. "Imali smo prilično iskustva s aktivnostima helikoptera ", kazala je, "dok smo živjeli u Teksasu, a također i ovdje. Moji psi mrze heliće i uvijek laju kad su nam nad glavom, ali ih sinoć nisam čula. Znam da bi to čula, a i psi bi lajali. Jesi li siguran za buku?" " Da, sjeo sam na krevet slušajući lepet lopatica,“ nastavi, "i onda se dogodila najbolesnija stvar. Taj čovjek se samo pojavio spuštajući se ravno kroz strop."

"Čovjek? Kako je izgledao?" Casey je pitao. "Ljudski ili ne?" "Oh, izgledao je ljudski," reče Ted, "i nosio je vojnu uniformu. Spustio se u sobu, a s njim je bio mali kuruzni klinac star između sedam i osam godina. Mislit će te da sam lud", zastao je, "ali taj je dječak ličio na mene. Bio je isti ja u tim godinama, kad su me ono vanzemaljci klonirali." "Što si učinio? Je li se išta dogodilo?" "Ne baš. Vojnik mi je samo govorio. Rekao je da vraćaju nešto što mi je bilo oduzeto. I to je sve čega se sjećam." "I kako se onda jutros osjećaš?" upita Karla. "Zapravo," Ted se nasmiješi, "prilično sam dobro raspoložen. Ne znam o čemu se to sinoć točno radilo, ali nisam bio uplašen. Izgledalo je kao da se vojnik trudi biti ljubazan pokušavajući se iskupiti za nešto." "Što ti misliš što je podrazumijevao pod tim vraćanjem nečeg što ti je bilo oduzeto?" upita Casey. "Ako je taj dječačić trebao biti ti, kako su ti mogli vratiti tebe?" "Tko zna što je on mislio?", rekao je Ted. "To nema nikakvog smisla."

"Nema," Karla se složila "ali da li si svjestan koliko je ovaj scenarij sličan epizodi koju ste ti i Marija vidjeli da se dogodila Ameliji, zar ne? Scenarij virtualne stvarnosti?" "Dovraga, to stoji" rekao je Ted. "Amelijino je iskustvo isto započelo sa zvukom helikoptera, a i ona je rekla da je vidjela kroz strop." "I dvoje aliena se spustilo dolje u sobu, zar ne?" "Je" klimne Ted glavom. "Pitam se je li i oko mene bila sfera plavog svjetla koje nisam mogao vidjeti iznutra. Ta iluzija koju je Amelia vidjela nikad nije imala nikakvog smisla, a nema ga ni ova sad. Ja nisam vidio nikakvo plavo svjetlo, ali opet nije niti Amelia, samo Marija i ja."

No pet dana kasnije kada se već vratio kući u Shreveport Ted je imao još jedno iskustvo koje se činilo povezanim s vojnikovom posjetom i ovaj put postojala je očita veza s otmicom kad je bio osmogodišnjak.

"Sjećaš se što mi je prošli vikend vojnik rekao u tvojoj kući?" Ted je upitao Karlu preko telefona. "Naravno", odgovori ona, "zašto? Jesi li uspio shvatiti što je mislio sa vraćanjem nečega?" "Možda", reče. "Nikad nećeš pogoditi što se dogodilo jutros. Kada se alarm ugasio uspravio sam se u krevetu i vidio kako se nešto smeđe i čupavo miče u naborima popluna. Prepalo me, pa sam skočio, a kada sam ja skočio i čupava stvar je isto skočila. Baka, moja mačka, sjedila je na dijelu kreveta gdje inače spava i intenzivno buljila u tu stvar kad sam se probudio. Ali kad je čupavko poletio i Baka je, te je potjera krenula. Kričao sam i plesao okolo nastojeći se maknuti toj stvari s puta," Ted se smijao, "obzirom da još uvijek nisam znao što je to. Bože, nakon svega kroz što sam prošao moglo je biti bilo što! Do vremena kad je Baka stvorenje stjerala u ćošak već sam se bio popeo na ormarić za knjige i naoružao jastukom spreman napasti sve što mi se približi! "

"Što je zaboga bilo to Tede?" Karla upita također se smijući. "Jesi li uspio otkriti?" "O da," rekao je, "i nećeš vjerovati. Kad sam skupio hrabrosti i krenuo prema kutu sobe gdje je Baka pritisnula tu stvar, ugledao sam prekrasnog nasmrt prestravljenog bebu zečića. Bio je prekriven mačjom slinom tamo gdje ga je Baka ščepala, pa sam ga očistio i uljuljkao u rukama da ga smirim." "Je li bio povrijeđen?" Karla upita. "Je li ga Baka ubila? Sve što su moje mačke ikad dovukle uvijek je već bilo mrtvo i napola pojedeno." "Je, i Baka je isto takva," Ted je odgovorio: "ali na njemu nije bilo ni ogrebotine. Premda je sirotom malom stvorenju srce luđački tuklo. Izgledao je oko šest tjedana star."

"Što misliš kako se zeko zatekao u tvom krevetu?" Karla zapita. "Je li moguće da ga je Baka vani uhvatila i sinoć unijela?" "Palo mi je to na pamet", rekao je Ted, "ali kad sam mačku i psa puštao natrag unutra preko noći, ništa nisam vidio mački ili Luckyu u zubima. Bakine ostale životinjice uvijek su bile mrtve, kao što si rekla." "I ti misliš da bi to moglo imati veze s vojnikom?" "Točno. Zaustavi se na minutu i vrati na Karlyevu zgodbu. Kad je Karly pokupljen i odveden kroz maglu na mjesto gdje je pjevao dječji zbor..." "Nosio je bebu zeca," dovrši Karla. "Ali kad je sve bilo gotovo, a oni ga donijeli nazad na farmu, zec je nestao." "Da, to je ono na što sam mislio", rekao je Ted. "Premda ne želim previše ulaziti u to sa zecom. To sve može biti slučajnost."

"Uz sva uvrnuta iskustva kroz koja si prošao", Karla primijeti, "teško je reći. Obzirom da se pojavio tako brzo nakon onog scenarija s vojnikom i malim dječakom mogao bi to vrlo lako biti izrežirani događaj. Stvarno izgleda poput doživljaja virtualne stvarnosti." "Možda prvi i je bio, ali je zato zec ipak bio stvaran," rekao je Ted. "Pustio sam ga natrag u šumu." "I to nakon što je netko prošao kroz sve te nevolje da ti vrati ono što ti je bilo oduzeto?" Karla je zadirkivala. "Jako smiješno", rekao je Ted. "Šteta što mi ne mogu vratiti i sve ostalo što su mi oduzeli."

Nedugo nakon toga Tedu je iznenada u posjet banula Marija. Kad joj je ispričao o istrazi koju su pokrenule Karla i Barbara u vezi njegovih prošlih iskustava, Marija se ponudila da pomogne. Dogovoreno je da njih dvoje odu u posjet Karli i Caseyu na jedan dulji razgovor. Jedna od najvažnijih stvari koju je Karla trebala raspraviti bila je epizoda s Tedovom prikolicom od prije nekoliko godina kada je Marija imala susret s malim bićima koja su je htjela izvući van. U njihovom razgovoru Marija je događaje iz te noći opisala na isti način kao i Ted kad je prvi puta iznosio priču Karli. Vidjela je kako se zid rastapa a zatim kako kroz njega prolaze neka mala bića i pokušavaju je izvesti vani. "Ali sam ja bila previše tvrdoglava,"završi Marija, "i kad sam svršila s otpiljivanjem, oni su me donijeli ravno nazad unutra."

"Mislila sam da si rekla da nikad nisi ni izašla van, u stvari", komentirala je Karla. "Pa kako si se onda mogla vratiti unutra?" "Ne znam", odgovori Marija zbunjeno. "Mislila sam da nisam izlazila van, ali se sjećam vraćanja unutra. Možda sam zaboravila nešto, davno je to bilo." "Iznenadila bi se koliko toga se ne možemo sjetiti kada su te stvari u pitanju", rekao je Ted. "Ako doista želiš saznati što se odigralo Marija, možda bi hipnoza mogla pomoći. Meni je puno pomogla." "U redu", pristala je. "Ako se zbilo išta preko onoga što se mogu sjetiti, zasigurno bih željela znati o tome. Nisam prepoznala ta bića niti duhovno, ni fizički, ili na bilo koji drugi način i mislim da bi bilo najbolje pokušati saznati što oni stvarno jesu." "Mogli bismo barem površno zaroniti u to iskustvo ", Karla ponudi. "Ne bih te pokušavala voditi nigdje posebno, ali ako ti pomognem pri postizanju stanja transa, možeš se sama vratiti kroz iskustvo i reći nam da li si pronašla nešto čega se do sad nisi sjetila."

Marija nikad prije nije bila pod hipnozom, pa ju je Karla prvo uvela u fazu laganog opuštanja tijela i uma. Kad je postalo očito da je u laganom transu, Karla ju usmjeri natrag u vrijeme noćenja kod Teda. "Marija, kako se osjećaš?" pitala je. "Umorno", Marija je mrmljala "ali sretna što ću posjetiti Teda. Razmijenjujemo stvari, iskustva kroz koja smo prošli, mjesta koja smo posjetili od zadnji put kad smo se vidjeli."

"Fino", rekla je Karla. "U krevetu si i čitaš knjigu. Pomakni se mrvicu u vremenu do točke gdje se nešto novo događa i samo mi sve reci." "Čini se da ne mogu održati pažnju na knjizi," reče Marija. "Čudno se osjećam, ne mogu držati knjigu. Neće ostati u fokusu. Nešto čudno se događa." "Da li ti to izaziva nelagodu?" Karla upita primjetivši zabrinut izraz Marijinog lica. "Da", odgovori ona, "to se ne bi trebao događati. Sve bi trebalo biti radosno, a to više nije tako." Marija zastane i zaškilji kroz zatvorene oči. "To je gotovo kao da se netko provezao s reflektorom," nastavila je. "Bože, to ulazi u prikolicu."

"Kakve je boje svjetlost?" "Iskričava je. Nastavlja se kretati. Zidovi između svjetla i spavaće sobe, oni nestaju!" "Jesi li u krevetu?" "Da, a tu ću i ostati. Netko je u svjetlu. Zidovi potpuno nestaju." "Vidiš li Teda?" upita Karla. "On spava," reče Marija. "Mogu ga vidjeti kako grli svoj jastuk. Više nema zidova u prikolici." "Kako se sada osjećaš?" "Ne sviđa mi se ovo" Marija je ponavljala. "Ne osjećam se dobro u vezi s tim, ali se ne mogu pomaknuti." "Rekla si da je netko u svjetlu. Pogledaj i reci mi sve o toj osobi što možeš vidjeti ", kazala je Karla. Ali mentalne slike koje je Marija ponovo proživljavala sad su zaokupile svu njezinu pozornost. "Ne diraj me," rekla je, očito se obraćajući liku u svjetlu. "Odbij, ne diraj me."

"Je li ta osoba posegnula za tobom?" "Da," kimnula je Marija glavom "a i ovdje je netko." pokazala je na drugu stranu sobe. "Znači tu su dvije osobe prisutne?" "Makni se od mene, bježi," snažno izgovori Marija. "Ne diraj me!" Ruke joj polete naprijed braneći se od uljeza. "Mogu vidjeti oči koje me gledaju. Ne sviđaju mi se." "Kako izgledaju?" "Gotovo poput mačjih, vrlo dominantno." "Koliko su ti blizu?" "Točno tu," Marija pokaže rukom po zraku u blizini lica. "Ne želim da me diraju. Stoj! Tu je još jedan, gledaju me. Žele da spustim ruke, ali ja neću." Karla ju zamoli da opiše bića, ali Marija joj je, osim da su im oči bile žućkaste, malo toga mogla reći. "Možeš li vidjeti išta drugo?" Karla upita. "Nos ili usta?" "Samo oči. Lice gotovo da liči na spljoštenu masku. Izgledaju sluzavo. Jedan pokušava razgovarati sa mnom."

"Što govori?" "On u rukama ima nešto," odgovori Marija: "poput kristalne kugle. Mala je, ispunjena nekim bojama. On ju drži." "Kako ruke izgledaju?" "Gotovo poput štapića, tanki prsti. Daje mi kuglu," Marija nastavi. "Na dodir je bockava poput struje, ali ne bolna. Govori mi da može biti moja, ali nisam baš sigurna da ju želim. Čudna mi je. Oh, dobro, pretpostavljam da ne može naštetiti. Ako ću ju duže gledati mogla bi mi se više svidjeti."

"Što činiš s kuglom?" upita Karla. "Ništa, ali sam jako pospana sada", odgovori ona. "Da li još uvijek imaš kuglu?" "Da. Onaj jedan ukazuje, govori mi da ako ću držati kuglu, on će mi pomoći da letim. Ali ja ne znam da li želim letjeti ili ne. Upravo je ušao još netko i on je drugačiji od ovih ostalih, gotovo kao dijete. Pruža ruku, želi da ju primim", objasni Marija. "Ima oko dvanaest godina, tamnokos je i crnih očiju, poput indijanske djece. Kaže da je izgubio nešto, želi da mu pomognem pronaći to."

Marijina je početna paraliza sada nestala i dok su tri mačkooka bića tiho promatrala, ona je dopustila da je djetinji entitet povede van u šumu.

"Ostali su pratili", rekla je "valjda da vide gdje ćemo. Sad idemo dalje prema nečemu što izgleda kao šator. U nekakvoj vrsti šatora smo čudnog izgleda. Ne osjećam se kao u šatoru. Tu unutra je, uspravljeno uza zid, nešto poput računala i ovo dijete koje je sa mnom prilazi toj kompjuterskoj stvari. On želi pritisnuti gumbe na njoj," nastavila je sa zabrinutim izrazom lica. "Što se događa kad on to uradi?" pitala je Karla. "To čudno zvuči, kao kad mnoštvo pčela zuji, zuji, zuji" odgovori Marija oponašajući buku. "To je u mojoj glavi, izaziva bol. Ono računalo ima raznobojne tipke na sebi, a mogu vidjeti i ekran nalik monitoru, prikazuje linije, slično kao monitor otkucaja srca."

Marija je opisala opremu i napomenula da se dijete igralo s njom, a zatim je vidjela kako su se slike na monitoru počele mijenjati.

"Prikazuje se nešto poput facijalnih kostiju", rekla je, "kao foto negativ lica." "Čijeg lica?" "Ne mogu reći, samo obris kosti lica. Sada se slika kreće," rekla je Marija, "kao da se spušta niz tijelo." "Govoriš li štogod djetetu?" "Pokušavam ga odvratiti od stroja prije nego ga strga" rekla joj je Marija, "ali on se samo nasmiješio i kaže mi da se umirim." "Pogledaj svoje tijelo," sugerirala je Karla, "i reci mi u što si obučena." "Hmm," Marija promrmlja "Ne vidim ništa." "Da li si nosila nešto kada si otišla u krevetu?" "Da, pidžamu." "Gdje ti je onda nestala odjeća?" "Ne znam. Dječak pokreće stroj", kazala je dok joj se pozornost preusmjerila, "izgleda kao da je na ekranu dobio moje tijelo." "Kako je on to mogao učiniti?" Karla upita. "Ne znam," reče Marija, "osim ako nije u pitanju to svjetlo na vrhu ovog šatora. Tu je blijedo svjetlo na vrhu, nalik lampi za kvarcanje, koje me obasjava. "

"Pogledaj čega ima na svakom zidu sobe," predloži Karla. "Što je u svakom od uglova?" "Ovdje je nešto kao statua," poče Marija, "kip žene bez odjeće. Kao da ga je netko upravo oblikovao. Velik je, ali možda ne i visok poput mene. Ženski kip stoji tamo na podu." Marijine sklopljene oči zatrepću dok je proučavala mentalnu sliku. "A kakav je pod?" "Poput nehrđajućeg čelika. Stroj, računalo, je ovdje, a tamo je drugačiji mali stroj, izgleda kao visoki aparat za vodu. Smiješan je i u njemu lagano grglja." "Pričaj mi o vodi", upita Karla. "Ima li što u njoj, neke boje?" "Ne mislim da želim imalo toga", odgovori Marija dubiozno. "Izgleda zamućeno. Moglo bi biti da nije dobra, možda je u njoj neka vrsta gljivica."

"Osvrni se dalje po sobi. Čega još ima?" "Što je ova stvar?" upita Marija iznenađeno. "Kao tepih od medvjeđe kože? Nešto gore na zidu. Ukras?" Tada joj je pozornost odvučena negdje drugdje. "Ovo troje i dalje žele doći u moju blizinu, a ja ne želim da me diraju. Ne poznam ih." " Možeš li ih sada jasnije vidjeti?" "Oni nešto skrivaju. Imaju na sebi, ne pelerine, nego kao sivkaste horske haljine skroz dolje do poda. Ne dozvoljavaju mi da im vidim lica. Kao da imaju maske."

Ponovo je spomenula svoj strah od dodira, a tada je primijetila da je nešto očito uzrujalo dijete za računalom.

"Postoji nešto što on ne može ispravno izvesti," rekla je. "Pokušava razgovarati s tim ljudima, ali ne mogu razumjeti što kaže, on govori jako brzo. Nešto o kugli? Ili o povratku na kuglu? Ima nekakav nastup gnjeva govoreći im "natrag na kuglu", pa se sad oni povlače. On dolazi pod svjetlo gdje sam ja. Želi da popijem nešto te vode, ali ja to ne želim. Daje mi čašu, ali ja to neću piti." "Što je tada učinio?" upita Karla. "Ne pokušava raspravljati sa mnom. On to tretira gotovo kao vic, kao da misli da me može čikati i ja ću nasjesti i piti. Ali ja to ne uradim. Nešto se događa vani", kazala je naglo. "Uzima vodu i odlaže ju i sada izlazimo vidjeti što se događa. Zvuči kao glasanje hrpe žaba, ali ih ja ne vidim. Vani je mrak."

Marijina je memorija nakon toga postala prilično nejasna i maglovita i ona se nije mogla prisjetiti više ničega o komešanju izvan čudnog šatora. Sjetila se samo da ju je dijete dovelo natrag do Tedove prikolice, s ostalim likovima u pratnji, a kad je samu sebe vidjela u dvorištu, kompletno sjećanje je izblijedjelo. Ne mogavši ništa više izvući iz nje Karla izvede Mariju iz transa.

"Ajme meni", reče Marija dok je ustajala i počinjala kružiti "Ni nakraj pameti mi nije bilo da bi moglo biti išta više u tom iskustvu negoli sam se oduvijek sjećala." "U tim iskustvima susreta, to je prilično uobičajeno", rekla je Karla, a Ted kimne glavom. "Ja ti nisam ispričao sve čega sam se sjetio pod hipnozom", kazao je, "ali neki od detalja kojih si se upravo prisjetila su vrlo slični." "Kao što?" Marija upita zaintrigirano. "Poput tvoje nagosti", objasni Ted "i tekućine koju si trebala popiti. I rada na računalu, promatranja skeniranja tvog tijela gore na ekranu, iritantne buke, pa čak i figure gole žene koju si vidjela." "Misliš i ti si također vidio golu ženu?" Marija se smijala.

"Ne", odgovori Ted odmjereno ne želeći uplašiti Mariju detaljima svog sjećanja, "ne, ja sam bio maleni dječak, a goli lik koji sam vidio isto je bio dijete." Shvatio je da je čak i u stanju vrlo laganog transa Marija povratila u sjećanje dovoljno sličnih detalja da posumnja što se još moglo skrivati u njezinom umu. Sa svojim prijevarama i iluzijama, mislio je, vanzemaljci mogu uspješno zakamuflirati svoje stvarne aktivnosti i ostaviti u svijesti otetih vrlo malo toga. Pa čak i pod hipnozom, kad su memorije istražene na površan način, znao je da su sjećanja koja se pojavljuju često djelomična i varljiva.

"To je sve tako čudno," odmahnula je Marija glavom. "Ja jednostavno ne znam što da mislim." "A jesi li znala što da misliš one noći u Floridi kad ste ti i Ted vidjeli Ameliu u onoj sferi plave svjetlosti?" Karla upita. "Ne," reče Marija, "cijela ta stvar je bila zblesirajuća. Znaš, Amelia je doista bila impresionirana tom helikopterskom stvari za koju je rekla da je vidjela iznad moje kuće. Nedugo nakon toga ona i suprug su otišli na aerodrom gdje je vojska demonstrirala neke zrakoplove i helikoptere. Željela je pronaći neki nalik toj napravi jer je bio toliko neobičan. Pregledali su cijeli teren i nisu nigdje vidjeli nešto poput toga. I tako Amelia ode do jednog od vojnika koji je čuvao avione i poče opisivati tu napravu," Marija nastavi, "pitajući gdje bi se mogao nalaziti. Amelia mi je rekla da ju je vojnik vrlo čudno gledao. Rekao joj je da ne zna gdje je dobila tu informaciju, ali da postoji nacrt za takvu letjelicu. Rekao je da će jednog dana biti u upotrebi, ali ne u tako skoroj budućnosti, te je htio znati kako je Amelia saznala za to." "Amelia znači nije vidjela NLO ponad tvoje kuće", komentirala je Karla. "Ne," reče Marija, "to je izgledalo kao vrlo čudni helikopter. Ona nikada nije vidjela NLO, a nisam ni ja one noći kod Teda. Sve što sam vidjela bio je čudan šator."

Ted se nasmijao, ali nije ništa rekao. Iz vlastite regresije je znao sve o vanzemaljskim lažnim predstavljanjima i ako je Mariji bilo potrebno da misli kako je bila u šatoru, on joj nije htio rušiti iluzije. Uostalom, ona je samo pristala pomoći u njegovom istraživanju, a ne poduzimati vlastito. Bio je uvjeren, međutim, da su alienski posjetitelji doista upali u život njegove prijateljice, barem taj jedan put. I jedino se nadao da on nije bio uzrokom toga.

Stranica 22 od 24 Sve stranice