15. dio

Prijevod: Gordan

Zvuči kao priča iz zemlje duhova
Kad bilo koji čovjek dobije ono što zaslužuje,
Ili bilo kakvu zaslugu da dobije.

Coleridge


Pod vodstvom Marije, Ted je počeo obuku za rad kao vidovnjak ili medij, kako je National Spiritual Association of Churches definirala taj fenomen. Prema njihovim priopćenju, “Medij je onaj čiji je organizam osjetljiv na vibracije iz duhovnog svijeta i kroz čije su instrumente, inteligencije iz tog svijeta u stanju prenjeti poruke i sprovesti fenomen spiritizma.” Ovo se svakako činilo da opisuje Tedove sposobnosti. Njegova iskustva sa ukazanjem crnkinje i posebno sa duhom gospođe Flowers, pokazala su da mu je njegova osjetljivost otvorila duhovnu komunikaciju. Počeo je tako kasnih 1970-tih godina da proučava spiritualna učenja. Marija ga je poučavala povijesti i razvoju tog pokreta kao i o crkvenoj filozofiji o čemu on do tada nije ništa čuo. Ted je morao istražiti jedan sasvim novi svijet metafizike i bio je nadaren učenik. Nakon početne studije, Ted i nekoliko drugih pripadnika grupe, počeli su sa stvarnim sesijama. Kao dio svakog susreta, proveli su najmanje sat vremena u učenju kako meditirati i kako prepoznati i podijeliti poruke koje su primljene na ovaj način. Grupa se obično sastojala od dvadesetak članova i u vježbenim sesijama, svi su imali priliku proslijediti mentalnu komunikaciju nekome drugome iz grupe. Kad bi došao red na Teda, utvrdio bi da isto kao što je bio slučaj sa fotografijama iz Majinog albuma, nije uopće imao problema primati očite vidovnjačke materijale u meditacijama. Njegova je metoda bila također slična: proučavao bi lice svakog člana a zatim bi bio u mogućnosti davati izjave o njima.

Točnost njegovih izjava je uvjerila Mariju da je Ted bio stvarno čovjek čiji dolazak je bio predviđen. Bilo je jasno to da je pripadao toj grupi i imao je jak vidovnjački talenat koji je već bio prilično aktivan. Čak u ranoj fazi treninga, Ted je bio u mogućnosti napraviti stvari koje je Marija mogla učiniti tek nakon što bi odradila jedan dug i snažan trening. Shvatila je da je njegov dar iznimno snažan. Ali bilo je i drugih stvari koje ga je mogla učiti. Medij mora znati najbolji način pročišćavanja dolaznih poruka i da ih iznosi bez nanošenja povreda osobi kojoj su bili namijenjeni. Marijina stručnost u ovom području je bila neprocjenjiva za Teda. Učila ga je da zadrži svaki materijal za sebe koji je bio osobne prirode, sve dok nije u mogućnosti da ga prenese direktno, da bi se izbjeglo moguće izlaganje primaoca sramoti. I naučila ga je da nikada ne "očitava" nekog bez njegovog dopuštenja jer ta očitanja predstavljaju povredu privatnosti isto kao i prisluškivanje privatnih telefonskih razgovora. Tedu je moralo biti pokazano i to kako da interpretira sadržaj psihičkih poruka koje su često bile isporučene u obliku nejasnih signala ili simbola. Ako bi, na primjer, vidio da se crni oblaci okupljaju oko subjekta, naučio je kako prepoznati što koji simbol znači. On je trebao naučiti cijeli psihički jezik simbola a Marija ga je bila u stanju podučiti takvim stvarima. Ted je to brzo naučio. Ubrzo, Marija ga je postavila ispred publike, čitajući iz nje mnoge ljude sa lakoćom i finoćom. Od individua koje bi odabrao, Ted je primao poruke koje bi plavile njegov um dok bi se on koncentrirao na njihova lica. Točnost njegovih očitavanja je ubrzo bila naširoko obznanjena a kad je savladao taj stupanj naobrazbe i izvedbe, sesije su se intenzivirale. Sa nevjerojatnom brzinom je usvajao gradivo i zakratko je savladao materijale pomoću kojih se pripremao da bude licencirani medij prema kriterijumima organizacije National Spiritualists Association. Kada je Marija osjetila da je spreman, zajedno su otputovali u sjedište udruženja u Cassadagi, Florida. Dio procesa za izdavanje dozvola podrazumijevao je održavanje govora ispred članova udruženja i dostavu vidovnjačkih poruka brojnim pripadnicima jednog velikog auditorijuma. To je omogućilo odboru da procjeni njegove vidovnjačke sposobnosti. Također je pisao test u trajanju od 6 sati, koji je pokrivao povijest udruge i njen razvoj i prošao je sa besprekornim ocjenama. Ted je dobio licencu od grupe, te s njom u ruci, on i Marija su mogli da se prijave za dozvolu za osnivanje crkve, koja je odmah odobrena. Nakon dobijanja odobrenja od službenika Georgie, započeli su prvu spiritističku crkvu u državi. Do tada, na području Atlante je bio prilično velik broj grupa sa zanimanjem za vidovnjaštvo i nova zajednica je procvjetala.

Ted se prilično dobro oslobodio od svog početnog straha i odbojnosti prema bavljenju paranormalnim aktivnostima. Ugodno mu je bilo s drugim ljudima koji razumiju njegov talent i cijene posao koji je mogao raditi. Otkrio je da je zabavno raditi sa ostalim vidovnjacima na sesijama treninga, dijeleći zajedničke vizije i jezik i davajući podršku jedni drugima. Nekada je dobijao vizije ili primao uznemirujuće informacije a bilo je tu često i onih poruka koje bi ga ražalostile, slično kao što je bio duboko dirnut snovima o smrti i katastrofama koje je imao u Tuscaloosi. Ali je isto tako bio ushićen mnogim porukama o ljudima kojima su bile namijenjene. Povremeno je npr. predviđao teške bolesti i mogao je obavijestiti klijente da zatraže liječničku pomoć koja bi se pokazala kao spasonosna. Bile su mu pokazane nove mogućnosti zaposlenja koje su često vodile do uspješnijih karijera i mnogo puta je obavještavao ljude o nekoj njihovoj budućoj srećnoj romansi, proslijeđujući im te duhovne komunikacije sa osjećajem radosti dok je gledao kako se te vizije pretvaraju u stvarnost. Takva sretna predviđanja su dolazila stalno i sve to ga je uvjeravalo da je njegov posao važan. Kako ga je Marija učila, morao je uvidjeti da u vidovnjačkom radu, tužne poruke treba prihvatati isto tako kao i sretne. Obje, negativne i pozitivne vrste poruka bi dolazile u njegov otvoreni vidovnjački um, i nije bilo izbora, nego se suočiti s tim materijalom i održavati podjednaku ravnotežu. Ted je otkrio postojanje jednog duhovnog svijeta iz kojeg je taj materijal i dolazio i osjećao je da je to dobronamjeran izvor, koji proizlazi iz voljenog i brižnog Boga. Po dolasku u kontakt sa svojim duhovnim vodičima i isporukom njihovih komunikacija, Ted je vjerovao da pomaže ovom neprimjetnom svijetu. Trudio se da nauči čovječanstvo da smrt nije kraj postojanja, da zagrobni život zaista postoji i da je Bog zaslužan za sve to.

Imao je nekoliko duhovnih vodiča koji su radili kroz njega. Jedan je bio poznat kao Raphael, koji je tvrdio da je Španjolac. Još jedan, više živahan i zabavan vodič, bio je duh jedne mlade djevojke po imenu Sharon. Ona je u svom životu bila Tedova draga prijateljica ali je umrla u dobi od 16 godina. U njezinom duhovnom obliku, Sharon je bila vesela i zabavna, baš kako ju je Ted poznavao u životu i to mu je bio dokaz da je ta individua nastavila život nakon smrti zemaljskog tijela. Tijekom tog vremena treninga, Ted je raspravljao sa ostalima o posjetu lika Tetke Đemime. Dao je detaljan prikaz tog događaja, uključujući živopisnu, gotovo trodimenzionalau, ljubičastu i smaragdnu odjeću koju je nosila. Međutim, nitko od njegovih kolega nije bio u mogućnosti dobiti jasnu poruku o svrsi njenog dolaska k Tedu. Ali su zaključili da pošto je Ted odrastao na farmi u zabitom dijelu Alabame, crnkinja je morala biti duhovno povezana sa bakinom farmom. Mislili su da mu je možda došla da bi mu otvorila oči o postojanju duhovnog svijeta i okrenula ga ka proučavanju takvih stvari. To je sada imalo smisla za Teda i prihvatio je to objašnjenje, iako nije bilo nikakve konačne komunikacije u vezi tih njenih namjera.

I kad se osvrnuo na iskustva sa gospodjom Flowers, mogao je vidjeti kako je on bio oruđe u provedbi dobroćudnih želja s njene strane da pomogne svom štićeniku da završi školovanje. Sve je izgledalo sasvim divno zbog Tedove nove svijesti o ljubavi spiritualnog svijeta. Vidio je kako su duhovi pripremili Mariju za njegov dolazak u Atlantu prije nego je on odlučio da ode tamo i kako su mu dogovorili da radi sa Harriett da bi se on i Marija sastali. Za njega je to ipak još jedan dokaz da je on doista bio izabran za vidovnjački rad i njegov je život kroz sljedećih nekoliko godina bio veseo i zadovoljavajući.

Ipak, ponekad je došlo do događaja koji se doista nisu uklapali u novu filozofiju. U njegovom metafizičkom gradivu nije bilo ničega što bi moglo objasniti te neobične epizode i čudne kontakte sa silma drugačijima nego što je prije iskusio. Prvi neobičan događaj došao je usred noći, nekoliko godina nakon što su on i Marija započeli zajednicu u Atlanti. Nazvao ju je sljedeće jutro, zabrinut i depresivan, da bi joj dao potpuni opis, nadajući se da će mu pomoći shvatiti što se dogodilo. “Ovo nije bilo kao ni jedno iskustvo koje sam imao do sad,” započeo je. “Spavao sam i tada sam se odjednom probudio ne znajući zašto. Pokušao sam podignuti glavu i pogledati uokolo ali se nisam mogao micati. Bio sam apsolutno, totalno paraliziran. I kada sam shvatio da se ne mogu micati, moje srce je počelo jako tuči i znao sam da nešto nije u redu. “Borio sam se, Marija, jako sam se borio,” rekao joj je, “i napokon, mogao sam se pomaknuti toliko da pogledam po prostoriji. Sve je bilo puno magle, slične onoj što se ponekad valjala u zaljevu San Francisca. Jednostavno se valjala oko mene sve dok nije progutala cijelu sobu i nisam mogao vidjeti više ništa. Bio sam jako preplašen, mislio sam da je možda negdje požar.” “Što se nakon toga dogodilo?” zapitala je Marija zabrinuto. “Borio sam se da se oslobodim od toga što me je držalo,” odgovori on. “Želio sam ustati i vidjeti što se to do vraga događa. Tada je već moje srce toliko brzo kucalo, da sam pomislio da će mi iskočiti iz grudi. Bilo je bolno! Želio sam vrištati, pokušao sam vrištati ali ništa nije izašlo iz mojih usana. Magla je bila svugdje. ”I tada sam vidio sitnu svjetlost u daljini. Približavala se sve više kroz maglu, sve dok se nije pojavila ispred mog lica. Izgledala je kao olovka a svijetlila je na onom dijelu gdje je gumica, kao mala žarulja. Ne sjećam se koje je boje bila, bijela, mislim, ili žuta. I kako se to svjetlo približavalo mom licu, vidio sam ruku koja drži tu stvar. Pokušavao sam i pokušavao sjetiti se kako je ruka u stvari izgledala, ali nisam mogao. Tada je ruka pomaknula taj svjetlosni štapić još bliže meni,” nastavio je, “i prije nego je dotaknula moje čelo, vidio sam lice.” “Čije je bilo lice?” prekinula ga je Marija. “Ne znam,” odgovori on, “Ne mogu se ni to sjetiti. Ali bio sam prestrašen, Marija, preplašen na smrt. I tada je svjetlost dotakla moje čelo, u području trećeg oka i kada se to dogodilo, odjednom sam postao potpuno opušten. Nisam se više bojao. U stvari, sve je bilo predivno, kao da je val električne struje, ili nebeskog blaženstva i ljubavi prošao kroz moje tijelo. Ne mogu se sjetiti da sam ikad osjetio tako nešto prije. Bilo je zaista prekrasno.” Zastao je, prisjećajući se živopisnog osjećaja. ‘Hvala Bogu za to,” odgovori Marija. “ Pa onda što je duh učinio, nakon što si se umirio? Da li si dobio neku poruku ili objašnjenje?” “Ništa,” odgovorio je Ted. “Sve je ostalo prazno nakon toga. Ovog jutra, ipak se još uvijek sjećam osjećaja straha. Samo razmišljanjem kako je sve počelo, mogu osjetiti taj užas. I tada sve prelazi u taj blaženi osjećaj. Zbunjen sam, ne znam što misliti o tome. Što je to za ime svijeta bilo, Marija? Što mi se dogodilo?” “Željela bi da znam,” odgovori ona. “Ali to nemože biti ništa negativno, pa se nemoj brinuti oko toga. Možda su duhovi pokušavali probuditi neke nove snage u tebi, ne znam. Možda si bio doveden do nekog novog stupnja svjesnosti. To bi moglo objasniti električni udar.” “Pa, to me je toliko nokautiralo da sam skoro napravio kolut unatrag,” odgovori Ted. “Osjećam se užasno.” Marija mu je rekla da ima vjeru u dejstvovanje duhovnog svijeta. Ted joj je htio vjerovati ali njegovo psihičko stanje ga je ostavilo depresivnog i bolesnog, bez imalo energije. I to mu se nije činilo ispravnim. U svima od njegovih ostalih kontakata sa duhovnim vodičima, nikad nije bio fizički manipuliran. Ono što ga je još više zasmetalo je da nije bilo nikakve komunikacije i nije bilo prepoznatljivog duhovnog vodiča, samo jedno lice kojeg se nije mogao sjetiti i ruka koja mu je sa svjetlosnim štapićem dotakla glavu.

Danima poslije toga, Ted je bio opsjednut pokušavajući razumjeti to iskustvo. On i Marija su o tome raspravljali više puta ali njezina objašnjenja ga nisu zadovoljila. Duboko unutar sebe, Ted je imao ozbiljne dvojbe o onome što mu se dogodilo i po prvi puta je osjetio bijes i ljutnju što nije osjetio godinama. U nekoliko navrata je pokušao pitati njegove poznate duhovne vodiče Raphaela i Sharon, ali mu nisu dali nikakve odgovore o tom događaju. Jedini način da Ted prevlada svoju depresiju i tjeskobu zbog tog događaja, bio je da ubijedi samog sebe da je cijela stvar bila samo jedan zastrašujući san. I to je jedino palilo sve dok nije počeo razmišljati o ruci, licu i potresnom šoku koji ga je bacio u nesvijest. Međutim, u noći je strah bio još gori. Ted nije mogao spavati više u mraku, pa je imao upaljenu noćnu svjetiljku ali je i dalje bio nervozan i nije se mogao dobro odmoriti. On je imao česte napade tjeskobe i kada je napokon mogao zaspati, često bi se opet budio, posebno između tri i četiri ujutro. U potrebi za pomoć, Ted je otišao doktoru i dobio recept za tablete za spavanje. To je veoma malo pomoglo ali je također utjecalo i na njegovo raspoloženje, pa je postao nervozan i depresivan.

Nedugo nakon epizode s maglom u sobi, Ted je imao još jedno novo iskustvo za koje ga njegova metafizička obuka nije pripremila. Prikazao mu se jedan novi duh ili je barem tako mislio da to mora da bude duh. Ali, ovaj je bio daleko čudniji od bilo kojeg vodiča kojeg je do tada čuo ili vidio. I opet je započelo sredinom noći. Prvo je pomislio da su ti susreti isto snovi, zbog njihove krajnje neobičnosti. Dok je spavao, entitet bi se pojavio i odveo Teda na nepoznatu lokaciju, gdje je bio upućen u ono za šta mu je entitet govorio da su “duhovne istine.” To biće je zvalo sebe “Volmo,” i kako je Volmo dostavljao svoje instrukcije, Ted se osjećao kao da je u vrlo izmijenjenom stanju. Svakog jutra nakon posjete Volma, Ted se budio sa znatiželjom i pokušavao se sjetiti duhovnih lekcija. No mogao se sjetiti samo jednog malog djela Volmovog učenja, kao da je bio blokiran ili su mu sjećanja izblijedila. Nedostatak tih sjećanja ga je zbunjivao. U prošlosti, duhovne poruke su uvijek dolazile Tedu dok je bio potpuno budan i nije imao problema da ih čuje i zapamti. Ali sa Volmom je bilo drugačije.

‘To je stvarno čudno,” rekao je Mariji ubrzo nakon nekoliko prvih susreta sa Volmom. “Taj duh ili što god da je, Volmo, jednostavno nije čovjek. Mislim, tako je izgledao, oblik glave i sve na njemu nije ljudsko.” “Ne razumijem,” odgovorila mu je Marija. “Kako je onda izgledao?” “Visok je, uistinu visok,” objasni Ted. “Kada stojim pokraj njega, visok je za stopu (30 cm) ili više iznad moje glave, tako da mislim da je visok između šest i pola stopa (200 cm), možda sedam (215 cm). I krupan. Ima jako i snažno tijelo i tamne je boje, mutno sive ili maslinasto-smeđe.” “Nikad nisam čula za nekog takvog,” zbunjeno odgovori Marija.

“Doima se stvarno prijateljski i prijatno,” nastavi Ted, “ali da ti velim istinu, njegov me izgled plaši. Nema kose, i tu su koštane izbočine na vrhu. Njegove oči ne izgledaju ljudski, to je sigurno. Tamne su, nekako žuto-zlatne i nemaju kapke. Ali najgori dio su mu usta, Marija. Izgledaju kao velika riblja usta, sa oštrim zubima.” ‘A što je sa rukama?” zapita Marija. “ Vidio sam ih prilično jasno. Postoje samo tri ili četiri prsta na svakoj ruci i mislim da su lagano spojeni kožom. Ruke izgledaju poput panđa, jer ima te duge, zašiljene nokte na svakom prstu. Pa što misliš da je to stvorenje?” “Za mene je to misterija,” prizna Marija. “Kažeš da te poučava stvarima. Kojim to stvarima?” “Pa, nemoj se smijati,” odgovori Ted, “ali sinoć, kad je došao i odveo me iz kreveta, naučio me da se krećem kroz zidove. Odveo me do zida spavaće sobe i rekao mi da je lako proći kroz čvrste tvari. Rekao je da da sve ovisi o tome kako vidim stvari. Kao, ako mislim o materiji da je čvrsta, biti će čvrsta ali ako shvatim da je drugačije gustoće od mene, tada je mogu kontrolirati i kretati se kroz nju kao kroz vodu. “Volmo mi je pokazao što je htio reći,” nastavio je Ted. “Pružio je svoju ruku kroz zid. Tada je rekao da i ja pokušam i uspio sam.” “Da li je stvarno uspjelo?” zapita Marija. “Ne, ne od prvi puta. Ali sam kasnije pokušao opet i kunem se da je moja ruka prošla kroz zid, kao da ga uopće tamo nije bilo! I sada, pošto je on radio sa mnom nekoliko puta, to je lako. Zajedno smo stajali ispred zida i tada je uzeo moju ruku i kretali smo se kroz zidove!” “Gdje ste išli kad ste prošli kroz zid?” “Volio bih znati,” nasmije se Ted. “Pokušao sam zapamtiti što se dogodilo poslije toga ali jednostavno ne znam. Kao da sam se ispraznio.” “Osjećaš li da je sve u redu kad je s tobom, radeći sve te stvari?” “Da, zabavno je,” odgovori Ted. “Sviđa mi se i zadivljen sam stvarima koje mi je pokazao. Ali bi želio znati što je u stvari Volmo. Naučila si me sve u vezi filozofije spiritualizma, ali ne sjećam se ničeg što bi objasnilo ovog lika.” Ni Marija nije mogla objasniti Volma.

No kasnije kada su zajedno razgovarali o ovim noćnim posjetama, Marija je počela dobivati sliku tog bića. Upitala je svoje duhovne vodiče da joj daju objašnjenje i na kraju je i došlo. “Mogu vidjeti sliku Volma,” uzbuđeno je rekla Tedu. “On je upravo ovdje u duhovnom obliku.” Dala je fizički opis koji se poklapao sa tim bićem kojeg je Ted intimno poznavao. “Moji vodiči su mi rekli da Volmo nije sa Zemlje,” nastavi ona. “ On je međuplanetarni duh ali se izgubio u našoj zemaljskoj ravnini i sad ne može pobjeći. Zato i izgleda tako čudno, jer nije nikad bio rođen u našem svijetu. Ali su mi vodiči rekli da ga se ne trebaš bojati. Potpuno je bezopasan za tebe. U stvari, kažu da je Volmo veoma razvijen duh na svojoj ravni postojanja i da će ti biti od velike pomoći.” Ove informacije su dale Tedu jedno dobrodošlo olakšanje i pokušao je prihvatiti objašnjenje vodiča. Neće se opirati ako mu neki međuplanetarni duh želi pomoći. Mada mu je smetala činjenica da se ne može mnogo sjetiti u vezi događaja kada je sa Volmom, vjerovao je da će mu se jednog dana sve razbistriti.

Stranica 15 od 24 Sve stranice