14. dio

Prijevod: vjetar

...vođen nekom čudnovatom silom, ja sam osuđen na putovanje
ruku pod ruku sa svojim čudnim junacima

Gogolj


Do kraja ljeta je Ted opet bio zdrav.

Kontaktirao je šefa i na svoj užas doznao kako je zbog dugog izostanka neki drugi zaposlenik preuzeo njegovo radno mjesto. Znao je da ga je tvrtka dužna vratiti na posao, ali trenutno u Tuscaloosa uredu za njega nije bilo mjesta.

Umjesto toga, ponuđeno mu je namještenje u stotinu milja udaljenom Gadsdenu. Iako potišten zbog seljenja tako daleko od kuće i prijatelja, Ted je, odlučan da izvuće najbolje iz situacije, ipak prihvatio ponudu. Da bi se financijski oporavio od mjeseci nezaposlenosti bilo mu je potrebno zaposlenje, a i nadao se da život u Gadsdenu neće biti previše samotan.

Međutim, kad se jednom doselio u stančić prljavog industrijskog grada, sav njegov entuzijazam ubrzo je splasnuo. Nikoga tamo nije poznavao i njegova depresija se produbila. Jedini odmor od monotonije svakodnevnice Tedu su bili odlasci u Tuscaloosu, koje je prakticirao gotovo svaki vikend. A svake nedjelje, dok se vozio natrag u Gadsden, njegov duh bi opet potonuo.

Na jednom od tih putovanja kući, kad ništa posebno nije imao u planu, Ted odluči skočiti do Chuckera, bara u kojem je visio za vrijeme faksa. Chucker, u svoj svojoj mjesnoj ozloglašenosti, nije bio ništa drugo doli natkriveni kolni prilaz zatvoren na oba kraja. Dotrajali stolovi i stolice trusili su se po podu, zimi je bilo hladno, a ljeti sparno, a žohari su ga smatrali svojom domovinom. Drugim riječima, Chucker je bio omiljeno studentsko okupljalište za razuzdavanje, a Tedu je bila potrebna dobra doza smijeha.

Ralph i Ted su bili stalni gosti Chuckera sve do Tedove bolesti, koja je u stvari i dovela do jednog od onih incidenata zbog kojih je mjesto i došlo na glas. Nakon što je Tedu dijagnosticiran hepatitis i on je hospitaliziran, Ralph je obavijestio stalne goste bara da su svi oni bili izloženi vrlo zaraznoj bolesti. Svi su digli galamu oko injekcija gama globulina koje su morali primiti, no nitko glasnije od sveučilišnog profesora dr.Eugena Thorn.

Prvo je nakratko osuo paljbu po odsutnom Tedu, a zatim se prebacio na liječnike, medicinske sestre i medicinu općenito, deklarirajući da nikad neće ići u bolnicu. No banda iz Chuckera ga je odvukla sa sobom bez obzira što je cijelim putem prosvjedovao.

Kada su stigli, drugi su inzistirali da bi dobri profesor trebao biti prvi nebi li ga tako ušutkali, te ga sestra povede u ordinaciju naloživši mu da spusti gaćice i nagne se preko stola. Dok je ona pripremala injekciju, liječnik iznenada širom otvori vrata, i dr. Thorn, potpuno izložen, „uslika“ pretrpanu čekaonicu. Ovaj prikaz bi dočekan gromoglasnim aplauzom, a nakon toga dr. Thornovo vrijeđanje Teda premetne se u prijetnje.

"Sad mi ga je dosta!" grmio je profesor, "sredit ću ga! Kad se Ted Rice oporavi, moj je. Koštao me je dvadeset dolara za ovu prokletu injekciju, i još me natjerao da cijelom gradu pokažem golu guzicu! "

A svakim novim prepričavanjem u Chuckeru zgoda je postajala sve napuhanija i kićenija. Tako da kad se Ted pojavio te subotnje večeri, bio je popularni lik. Ušao je na vrata i svo komešanje i buka su prestali dok je ekipa zloslutno šuteći buljila u njega. Za udaljenim stolom netko je iznenada skočio i uperivši prst u Teda zagalamio: "Bježite ljudi, ide tifusar Teddy!"

Smijeh se zaori lokalom, a Ted se probije do stola dr.Thorna, naruči pivo i sjedne promatrajući gužvu. Bila je to tipična mješavina kopača kanala i studenata, profesora i knjigovođa, školarki i nekoliko pritajenih prostitutki, i hrpa Tedovih starih prijatelja.

Par tamnoputih lica isticalo se u gužvi, a hipiji su masi dodavali mrvicu ekscentričnog kolorita. Čak se i Regina Cook, nekad slavna balerina danas stotridesetkilašica, pojavila na jednokratnu izvedbu piruete.

Vrata se treskom otvoriše i eto Regine! Sva blistava u prevelikoj tuti uskakutala je u gužvu izvedbom arabeske iz „labuđeg jezera“ razbacujući uokolo stolice i „pokrovitelje“ bara, dok je dr.Thorn galamio: "Razlaz! Regina se valja! "

Krici su se vremenom prigušili i sve se vratilo u kolotečinu, izuzev dvije tuče koje su svi ignorirali sve dok boksači nisu odustali i nastavili zajedno naručivati. Bila je to burna noć u Chuckeru, i prije nego su gosti očekivali, došuljala se ponoć i vrijeme za fajrunt.

No pijana bagra još nije bila spremna na fajrunt. Netko je uzviknuo: "Hej, pa kod Joa u kući je tulum! Svi za mnom!"

I narod odgovori kupljenjem iz Chuckera i ukrcavanjem u karavanu automobila koja se kotrljala niz ulicu. "Dobro, nije da ćeš se pretvoriti u bundevu kad otkuca ponoć ", reče dr.Thorn Tedu. "Zato hajde, i ti isto ideš. Ti si jedini trijezan, ti moraš voziti."

I Ted se odjednom našao za upravljačem svog auta namamljen i otet od najluđe ekipe suvozača. Svi preobilno natočeni putnici, u isti su glas, s dr.Thornovom nadglašavajućom grmljavinom, disonantno izvikivali naputke. Uskoro se Ted prebacio u pravu traku slijedeći kolonu namjerenu na tulum koji je već satima bio u tijeku. Sve sobe su bile nakrcane ljudima i u ovaj kasni noćni sat biješe to vrlo prijateljska gomila.

Ted je tumarao kroz veliku staru kuću domahujući, razgovarajući i slušajući glazbu, koja je za razliku od bilo koje druge koju je ikad čuo, bila puna čudnih ritmova i nepoznatih instrumenata. Nešto kasnije, u jednoj sobi nabasao je na grupicu ljudi okupljenih oko niskog stolića nasred kojeg se nalazila njemu neprepoznatljiva novotvorina.

S cjevastim viticama koje su izlazile iz urnolikog tijela, naprava je izgledala poput metalne hobotnice. Ljudi u sobi su bili nasmiješeni, ali neobično mirni, i Ted je promatrao kako svako malo netko od njih uzme cjevčicu i duboko udahne iz nje. Zanimalo ga je što to rade, ali nije htio ništa pitati ne želeći ispast neznalica.

Budući da nikada nije bio izložen takvim stvarima, uključujući tu i marihuanu, Ted doista nije imao pojma o čemu se tu radi, ali kad mu je jedan poznanik domahnuo i ponudio: "Zašto ne povučeš dim?", on se pridruži. Uzeo je cijev u usta i udahnuo punim plućima. Sjedio je tako nekoliko trenutaka napeto iščekujući, ali se ništa nije dogodilo.

Atmosfera je, s druge pak strane, bila tako puna sreće i ljubavi da se Ted zavalio uživajući. Ostale je očito „bolilo za sve“, i Ted zaključi da on to jednostavno nije propisno učinio. U ponovnom pokušaju Ted potegne iz nargile kao smuk. I opet nije primjetio nikakvu razliku. Međutim, ljudi sa strane su primijetili određenu promjenu. Ted je bio duboko u razgovoru s nekim, a zatim, usred rečenice, lice mu se iznenada smrznulo u čudni smiješak. Dvadeset minuta kasnije još uvijek nije završio rečenicu. Na kraju su ga prijatelji nježno poduprli uza zid i otišli.

"Tko je taj tip s blaženim smiješkom?" Ted je kasnije čuo kako netko pita, ali je on predaleko odlutao da bi mogao odgovoriti. Omamljenost se produžila, a negdje iza tri ujutro, Ted osjeti kako ga podižu i usmjeravaju van. Tulum je gotov, rečeno mu je, vrijeme je da se krene kući.

Prije toga, međutim, mora pronaći svoj auto, ogromni Buick koji je posudio od oca. Uz pomoć prijatelja, Tedov auto je lociran i on bi utrpan unutra. Njegov obiteljski dom nalazio se samo nekoliko blokova dalje, ali Ted je imao poteškoća s vidom. Njegova perspektiva se skroz iskrivila, a isto tako i motorika. Čak mu se i hodanje činilo vratolomno brzim.

Kad je upalio auto bilo mu je nemoguće kontrolirati mašinu. Čak i najmanji, nježni dodir nogom po papučici gasa ispaljivao je auto prema naprijed sumanutom brzinom, tako da je, poput dobrog defenzivnog vozača, zadržao jednu nogu na kočnici dok je drugom dodavao gas. Plašljivo se izvukao na rikverc i zaputio niz ulicu, no svaki put kad bi dodao gas činilo se kao da će automobil eksplodirati poda njim.

Nije mogao shvatiti zašto brzinomjer očitava samo pet milja na sat, kad je bio potpuno siguran da juri brže od dozvoljenog.

Spuštajući se sa kolnog prilaza pa niz cestu Ted je veliku pozornost posvetio svom kormilarenju. Put do doma prolazio je pored velikih, starih kuća s prostranim okućnicama. Ravno ispred sebe ugledao je ulicu u koju treba skrenuti. Okrenuo je volan i nagario makinu zatekavši se kako preko privatnog prilaza juri ravno u frontalni sudar sa garažom na njegovom kraju. Zamjenio je kućni prilaz za cestu, ali bilo je prekasno da se zaustavi. Moćni Buick se oteo kontroli i krenuo u stampedo.

"O moj Bože!" vrisnuo je skrenuvši u posljednjem mogućem trenutku. Ne premišljajući usmjeri auto prema rubniku, bez pardona vozeći preko travnjaka, ravno u betonsko pojilište za ptice. Osjetio je udarac i čuo struganje i lupanje krhotina po šasiji dok je automobil napredovao. Nažalost se i osuđeni nasad azaleja našao na putu pa su i one pokošene dok se vraćao na kolnik ostavljajući iza sebe trag od iščupanog grmlja i komadića cementa.

"Uf! To i nije toliko loše završilo! Vjerojatno neće ni primijetiti," razmišljao je čestitajući si na izbjegavanju za dlaku. „Hvala Bogu da nisam zabauljao u tu garažu i još i neku štetu napravio! "

Ulica koju je trebao bila je točno ispred njega, a Ted toliko zadovoljan samim sobom da nije uspio zamijetiti veliku garnituru vrtnog namještaja smještenu između njega i njegovog cilj. Buick se nastavio valjati, a aluminijske stolice gužvati glasno krckajući pod njegovih kotačima, no Teda nije bilo briga. Uspio je! Došao je do ulice živ i zdrav, i to je jedino važno!

"U redu", odahne, "sad je to dalje lagana vožnjica. Još samo par blokova. "

Ted je bubnuo preko rubnika pa zatalasao po sredini ceste kako ne bi još nešto pogodio. Pratila ga je buka struganja i grebanja, ali je bio previše fokusiran na svoj cilj da bi to primjetio. Sve u njegovu zadimljenu umu bilo je prikovano na dom, sada samo nekoliko kuća udaljen.

Nešto je bljesnulo u retrovizoru. Ted pogleda gore i vidje rotirajuća svjetla na policijskom autu koja se kreću u njegovom smjeru. "Uh-oh", mislio je penjući se polako na rubnik, "moraš biti kul. Ne želiš da nešto posumnja."

Patrolni automobil parkirao se iza njega i policajac se došetao do vozačeve strane Buicka odmahujući glavom. Navirio se kroz prozor u Tedovo nacereno lice i upita: "Što to radite?" Ted ispusti uzdah olakšanja kad je prepoznao policajca kojeg je nekoliko puta susreo u Chuckeru. "Oh, baš se vraćam kući“, odgovori on hihoćući se. "Znate li da posljednja tri bloka ostavljate trag od rasutog vrtnog namještaja iza vas?" policajac upita. "I da vućete sofu zakačenu za stražnji branik?"

Zbunjen tim iznenađujućim novostina, Ted se nagne kroz prozor i užasnuto zagleda u pokolj iza sebe. "O moj Bože!" zahropće. "Ma fućkaš namještaj, čovječe! Ja sam zabrinut za ljude koji su sjedili na njemu!"

Prestravljen, očekivao je da ga odvuku u zatvor, ali policajac koji je iz osobnog iskustva znao što se nekom može dogoditi nakon noći provedene u Chuckeru, nije ga uhitio. A Ted, koji je izvukao lekciju iz marihuana-hobotnice, odluči da bi se možda trebao držati samo pive.

Većina vikenda su, međutim, bili dosadni i samotni, pogotovo kad se Tedu automobil pokvario i on nije mogao otići iz Gadsdena. Ipak, nekoliko mjeseci nakon preseljenja iznenadio ga je Ralphov telefonski poziv.

"Donna i ja bi te željeli vidjeti", veselo je rekao Ralph.

"Zašto ne bi ovaj vikend došao u posjetu? To je samo dva sata vožnje do Atlante. Super ćemo se provesti."

"Stvarno bih vas oboje volio opet vidjeti", rekao je Ted ", ali ne mogu. Auto mi je na popravku." " Nema problema ", Ralph je inzistirao. "Southern Airlines upravo imaju sniženje cijena. Let do Atlante bagatelno je jeftin. Zašto ne sjedneš na avion? Mi ćemo te dočekati na aerodromu i povesti u razgledavanje Atlante. Svidjet će ti se."

Očekivanje još jednog dosadnog vikenda u Gadsden bilo je više nego što bi Ted mogao podnijeti, pa je pristao i odmah obavio rezervaciju. U petak nakon posla otišao je ravno do aerodroma i ukrcao se na avion.

Čovjek koji je sjedio pokraj njega bio je vrlo prijateljski i odmah povede razgovor kako bi im brže prošlo vrijeme. Dok su razgovarali Ted se iznenadi otkrićem da je čovjek poznavao njegovu sestru jer su prije više godina radili u istoj banci. Čovjek je sada bio predsjednik nove banke u Atlanti, i on i Ted ostatak leta provedoše u prijateljskom druženju.

"Uzgred budi rečeno," rekao je dok su se rastajali na aerodromu, "ako ćete ikad razmišljati o preseljenju u Atlantu Tede, posjetite me u banci. Puno ćemo se poslovno širiti u ovom području, a budući da imate iskustva u financijama, mogli bi nam biti od koristi. "

"Hvala, puno hvala ", kazao je Ted rukujući se s njim. "To je stvarno lijepo od vas."

Ralph i Donna su stajali vani toplo dočekavši Teda. Sljedeća dva dana bili su koloplet posjećivanja i razgledavanja po gradu u koja su ga poveli njegovi prijatelji. Po prvi puta nakon preseljenja u Gadsden Ted se dobro zabavio i to je njegov povratak u samački stančić učinilo još depresivnijim. Razmišljao je o ljubaznom čovjeku kojeg je upoznao u avionu i ponuda za posao postajala mu je sve privlačnijom. Ralph ga je ohrabrivao da ju prihvati, a obojica su došli do zaključka da bi to bio dobar način za Teda da se makne iz Alabame daleko od čudnih i zastrašujućih psi-fenomena s kojima se tamo susretao. Govoreći sam sebi da ne očekuje previše kontaktirao je predsjednika banke i zatražio termin za razgovor.

Pozvan je u Atlantu i nakon cjelodnevnog obilaska banke i sastanaka s raznim zaposlenicima, Ted je dobio ponudu za radno mjesto. Nije mu trebalo ni dvije sekunde da prihvati, a kad se vratio u Gadsden obavijesti svoje i poče se pripremati za preseljenje. Dva tjedna kasnije pronašao je stan u Atlanti i prionuo na učenje o svom novom poslu. Njegovo prvo namještenje je bilo u odjelu kreditnih kartica uz ženu po imenu Harriett Wallace. Brzo su postali prijatelji, a Ted je u njoj pronašao ugodnog sugovornika i veliku pomoć u prilagodbi novoj okolini. U stvari, sve u njegovom životu u Atlanti razvijalo se tako glatko da je bio siguran kako je napravio dobar izbor preselivši tamo.

Jedno popodne dok je zadubljeno radio za stolom, Harriett se nagne prema njemu i prošapće: "Hej, Tede, vjeruješ li u duhove?"

Čelo mu se prestrašeno naboralo dok mu se u misli vratila noć terora u kući gospođice Flowers. "Zašto to pitaš?" upita je. "Moja prijateljica Julia ima prijateljicu po imenu Marie Jackson," objasni Harriett, "i upravo mi je rekla da kreću s nekim predavanjima o duhovima."

"Predavanja o duhovima?" ponovi Ted. "Što je za ime Boga to?" "To je studij psi-razvoja ", reče Harriett. "Uče te kako da komuniciraš s duhovima. Prijateljica želi da se pridružim i sudjelujem, ali ja stvarno ne želim ići sama. Mislila sam da bi možda ti htio ići sa mnom." " Uhuhu, nema šanse," Ted je protresao glavom. "To mi ni najmanje ne treba! Ne gospo, ne želim razgovarati s duhovima!" Harriett ga iznenađeno pogleda. "Što je bilo?" upita, "Što se to dogodilo, a da mi o tome nisi pričao?" "Srećo", nasmijao se nervozno, "stvarno mi ne bi vjerovala da i jesam."

Ali Harriett se nije dala otkantati i nakraju je Ted popustio dovoljno da joj nešto malo ispriča o iskustvu s Ralphom u Tuscaloosi.

"Da si kroz takvu muku prošla," zaključio je, "ni ti nebi htjela imati posla s duhovima. Zato, molim te Harriett, pusti to na miru i nemoj me tražiti da idem na ta predavanja, u redu? "

"Ma naravno", složila se i neko vrijeme se to nije spominjalo. Kako bilo, ona i Ted su se kroz iduće mjesece još više zbližili redovito navečer razgovarajući preko telefona jadajući se i tračajući o poslu. Jedne noći, nakon što su neko vrijeme proveli u razgovoru, Harriett opet spomene satove nastave psi-razvoja, moleći Teda da još jednom razmotri svoj dolazak. "Kad bi samo znala koliko mi je i sama pomisao na sve te stvari još uvijek uznemirujuća", kazao je iritirano, "ne bi nastavljala kopati po tome! Harriett, ti jednostavno ne razumiješ. Preselio sam sve do Alabame kako bih se maknuo od tih stvari, a sad ih ti pokušavaš vratiti u moj život. Osim toga, možda su baptisti u pravu. Možda je to sve djelo đavola. To je nešto s čim jednostavno ne želim imati posla, pa ako si uistinu moj prijatelj, odmah ćeš prestati s tim!"

"U redu, žao mi je", ispričala se Harriett. "Ali moram ti samo još nešto reči i onda više to neću ni spomenuti. Nekoliko puta sam o tebi pričala Juliji, Tede, i Marie isto. Marie je pitala kako izgledaš, a kad sam joj objasnila inzistirala je da te sretne što je prije moguće. Ne znam zašto, ali obećala sam joj da ću vas barem pokušati spojiti." "Pa molim te, nemoj!" Ted je odgovorio odlučno. "Ne želim razgovarati s njima, ili se nalaziti, ili uopće išta imati s njima."

Čim je to izgovorio u telefon, Ted pogleda uvis i ugleda staklenu čašu koja se, kao nevidljivom rukom nošena, sa kuhinjskog elementa podigla u zrak. Od šoka mu je skoro vilica otpala. Tada čaša iznenada tresne u sudoper zdrobivši se u tisuću komadića.

"Što je to bilo?" upita Harriett čuvši buku u pozadini.

"Za ime Božje, dolazi ovamo!" uzvikne Ted ispustivši slušalicu. Otrčao je prestravljeno iz kuhinje ravno van na parkiralište, ne usudivši se vratiti unutra sam.


Harriett je stigla za par minuta. Ugledala je Teda koji je problijedio i nekontrolirano drhtao. Odveo ju je do stana i pokazao joj razbijeno staklo u sudoperu. Kad joj je rekao što se dogodilo, Harriett je postala nervozna poput njega. "Sad valjda razumiješ zašto ne želim pričati o duhovima?“, rekao je. "Sablasne stvari koje su se odigrale u prošlosti jednostavno su previše za mene. Ne želim te duhove nigdje u svojoj blizini! A onda si ti opet počela pričati o tome i pogledaj što se sad desilo. Dobit ću slom živaca ako me ne ostaviš na miru. A ako ti one žene budu opet dosađivale u vezi sa mnom, jednostavno im reci da sam odselio iz grada! "

"Naravno Tede, samo se smiri", reče Harriett. "Neću to više nikad ni spomenuti, kunem se."

Očistili su krhotine stakla i još neko vrijeme razgovarali, dok Harriett nije bila siguran da je Ted povratio pribranost. No, kad je otišla, Ted odluči da neće ostati u tom stanu ni minute duže nego što mora.

U roku od nekoliko tjedana pronašao je novo mjesto za život i još jednom preselio, nadajući se da je jezive utjecaje ostavio iza sebe. Njegov novi dom bio je stan na kat u prekrasnom kompleksu miljama daleko od starog stana. Imao je pogled na jezerce i drvored što je našao vrlo umirujućim. Šečući opet šumom Ted se prisjetio dana u Dolini sunca, a u prirodnom okruženju osjetio umirujuće efekte. Bio je odlučan u namjeri da iz glave izbriše sjećanja na sve čudne događaje, a posebice na razbijanje čaše. I bio je zahvalan što Harriett, održavši riječ, nije više spominjala duhove ili psi-predavanja.

Nekoliko dana nakon useljenja u novi stan, Ted je sam uživao u večernjoj tišini kad se neočekivano oglasi zvono na vratima. Otvori vrata i ugleda dvije žene, od kojih je jedna držala Bibliju.

"Super", zastenje Ted u sebi, "Jehovini svjedoci. Kako ću ih se sad dovraga riješiti?" "Zdravo", rekla je prva žena, no Ted ju brzo prekide- "Nisam zainteresiran“, kazao joj je počevši zatvarati vrata.

Žena, međutim, zaglavi vrata nogom i centimetar po centimetar krene ulaziti u sobu, ignorirajući Tedove riječi. Nemoćno je odstupio ne mogavši reagirati grubo prema ženama koje su razgovorom probijale svoj put kroz vrata. Osim toga, prema izrazu njihovih lica mogao je reći da one nebi prihvatile ne za odgovor. Tako da on popusti te ih uvede unutra, očekujući da ostatak večeri provede bombardiran upozorenjima o paklenom ognju i sudu. No prve riječi koje su izgovorile otpuhale su njegova očekivanja na sve strane.

"Ja sam Julia Black," reče žena, "Harriettina prijateljica. A ovo je Marie Jackson."

"Ja sam Harriettin ubojica," pomisli Ted mizerno," a ove će ju morati sutra pokopati. "

No naglas je ostao gospodin, te ponudi ženama da se smjeste u dnevnoj sobi. On je zauzeo najudaljenije mjesto koje je mogao, na stolici pokraj prozora s požarnim stepenicama. Ako čaše opet počnu lebdjeti, ili se bilo što drugo sablasno dogodi, on je želio brzu odstupnicu, a te žene nek se bakću s duhovima bez njega.

Marie mu se zagleda ravno u oči i poče pričati o satovima psi-razvoja, fiksirajući ga svojim nemilosrdnim buljenjem. Ona taj posao, objasnila je, radi pod pokroviteljstvom Nacionalnog Uruženja Spiritualista (eng.- National Spiritualists Association), i ona ga uvjerava da se sav njen rad odvija kroz Boga.

"Stvarno bih vam željela da dođete i sudjelujete", kazala je. "Mi vas jako želimo u našoj skupini." "Oprostite gospo, ali zašto?", upitao je. "Harriett mi je nema dugo pričala o tome da ste bili zainteresirani za mene. Ali ja ne razumijem ništa od ovoga. Rekao sam joj da vas drži podalje od mene. Zašto je tako važno da dođem biti dio vaše studijske grupe?" Marie i Julia su oklijevale za trenutak pogledavajući se tajanstveno. "Zašto mu ne kažeš Julija?" Marie konačno progovori. Julia klimne i otvori Bibliju koju je nosila, otkrivši list papira zaglavljen među stranicama.

'Pred nešto više od godinu dana ", počela je- i Ted odmah odbroji u svom umu, shvaćajući da bi to bilo otprilike u isto vrijeme kad je vidio svijetleću Tetku Đemimu u svojoj spavaćoj sobi- " jedne večeri u meditaciji s grupom dobila sam sliku pročelavog čovjeka svijetlo smeđe kose. Nisam prepoznala tog čovjeka, ali sam dobila poruku da će se pojaviti u budućnosti i da je od najvećeg značaja da ga dovedemo u našu grupu. Poruka je govorila da bez angažmana tog čovjeka, naša skupina ne može opstati."

Ted je slušao bez prekidanja, s jednim okom na požarnim stepenicama pitajući se koliko brzo bi mogao izaći na prozor pa što dalje od tih luđakinja.

"Inicijali koji su mi dani," nastavila je Julia, "bili su T.R. Kad je Harriett počela govoriti o vama, i ja sam saznala vaše ime, zamolila sam ju da vas opiše. Tede, njezin je opis točno odgovarao slici čovjeka koja mi je bila prikazana, a sada kad sam vas vidjela, potpuno sam sigurna da ste onaj kojeg smo čekali. Preklinjala sam Harriett da vas dovede na predavanje, ali ste vi ustrajali u odbijanju. A budući vi niste htjeli doći do nas, jednostavno sam ja morala doći k vama." Kada je Julia započela s ovim objašnjenjem, Ted se odmah počeo neugodno osjećati. Epizoda s razbijanjem čaše pokrenula je sve njegove stare strahove i on se kompletno želio osloboditi od svih tih paranormalnih stvari. Ali dok je Julia nastavila objašnjavati kako su je informacije usmjeravale izravno prema njemu, on je polako počeo osjećati, usprkos čudnim stvarima koje su mu govorile, neku umirujuću bit koja je izbijala iz te dvije žene.

Sve kroz sto je u prošlosti prošao samo je služilo tomu da ga uplaši i otjera od svijeta duhova. No Marie i Julia su mu izazivale skroz drugačiji osjećaj i on je osjetio da s čime god one imale posla to ne može biti tako strašno, jer su očito bile blagi i iskreno dobri ljudi.

Slušao je dame pozorno preko sat vremena i po prvi puta nesputan strahom dopustio sebi da osjeća znatiželju vezanu uz psi-fenomene i da prepozna čudesnost koju su evocirala njegova bivša iskustva. Na kraju kada su završile sa govorom, Ted shvati da se više ne opire silama koje su ga vračale područjima od kojih je tako dugo zazirao.

Njegovi strahovi su se premetnuli u znatiželju. "U redu, pokušat ću“, šapne zadivljen samim tim što je to izgovorio.

Dvije su se žene nasmijale i klimnule glavom. Negdje duboko u sebi je osjećao da je njegov angažman bio neizbježan. Sljedeći put kad je Marieina grupa održavala sastanak, Ted je bio tamo. Znao je da se nalazi na važnoj prekretnici, ali nije imao pojma gdje bi ga spiriti u konačnici mogli odvesti.

Stranica 14 od 24 Sve stranice