7. dio

Prijevod: galaksija

Četiri anđela kod mog kreveta,
Lete oni oko moje glave,
Jedan će gledati, drugi će moliti,
A dva će ponjeti moju dušu daleko.

Thomas Ady


Nekoliko godina nakon bakine smrti Ted je ima jedan generalno normalan i sretan život u skladu sa svojim godinama i mjestom gdje je živjeo. Mali grad Alabama je 1950-ih godina bio na neki način jedan uzan svijet. Njegovi stanovnici su ispoljavali konzervativna religijska i politička uvjerenja čak iako ih nisu uvijek upražnjavali a njihova životna očekivanja bila su skromna i provincijska. Stvari su se rijetko mijenjale i to je svima dobro odgovaralo, uključujući i Teda. Naposlijetku, on je bio popularan u školi, imao je dosta prijatelja a bio je često uključen i u vannastavne aktivnosti. Godine u srednjoj školi su trebale proteći glatko i predvidljivo. Međutim, Tedu nije bio namijenjen život jednog tipičnog tinejđera. Neko ili nešto drugo, božansko ili đavolsko, imalo je drugačije planove, - kako je on kasnije razmišljao o tim godinama.

Sredinom njegove četrnaeste godine, agenti te nepoznate sile odlučili su da ga posjete. Došli su po noći kao lopovi i ukrali Tedovu spokojnost. On je mislio da su to bili anđeli. Kada se probudio u krevetu te noći, prvo što je vidjeo bilo je jedno blago, zelenkasto-plavo svjetlo koje je prožimalo cijelu sobu. Onda je s nevjericom posmatrao kako se dva mala stvorenja pojavljuju u sobi kroz njen zid, prilaze mu i posmatraju ga. Izgledali su kao neke neodrasle ljudske spodobe u plavoj i zelenoj odjeći koja je visila na njima a glave su im bile pokrivene kapuljačama i turbanima. Ted je pokušao da im jasno vidi lice, međutim, činilo se kao da oni nisu imali crte lica, skoro da su bili prozirni. On je bio preneražen i nesposoban da se pokrene sve dok mu ta stvorenja nisu prišla, svaki sa jedne strane njegovog kreveta. Zatim se našao kako lebdi između njih dok su ga oni navodili pravo kroz zid, napolje u mračnu noć. Klizeći tako iznad zemlje, nastavili su da se kreću niz njegovu ulicu sve do jednog praznog školskog dvorišta koje se nalazilo u susjednom kvartu. Tada je Ted već bio u stanju da pogleda malo oko sebe i u daljini je vidjeo još dva anđela kako idu prema njemu sa jednom djevojčicom između njih. To je bila njegova susjetka i školska drugarica Jill a izgledala je ukočeno i šokirano isto kao i on. Anđeli su ih postavili jedno uz drugo, lice u lice a onda je jedan od anđela stao između njih. Stavio je svoju ruku za jedan momenat na Tedove grudi a onda ju je pomjerio prema mjestu iznad Jill-inog srca. Čudan glas zazvučao je u Tedovoj glavi: “Mi smo spojili vaše duše.”

Ted nije razumjeo šta to znači jer njegov mozak nije bio u stanju da funkcioniše, tako da je samo nijemo klimnuo glavom. Odjednom, jedno blještavo svjetlo je zaplamtjelo sa svih strana oko njih i zaslijepilo ga. Kad je ponovo otvorio svoje oči, našao se natrag u njegovoj sobi, drhteći u krevetu. Ostatak noći je preležao budan razmišljajući o tom čudnom događaju i onim anđelima s kapuljačama. Ništa u vezi s tim iskustvom nije mu imalo smisla. To jest, nije, sve do idućeg dana. U školi, istog momenta kada je vidjeo Jill, osjetio je navalu emocija kao neki strujni udar. Juče, on skoro da ne bi ni obratio pažnju na nju, dok ju je danas obožavao. Snažno, potpuno i bolno. Pred očima mu se pojavila ona scena s anđelima i onda je znao da su na neki način Jill i on bili predodređeni jedno za drugo. Njihova ljubav je bila zamišljena i stvorena od strane jednog nebeskog izvora, shvatio je on a sigurno i Jill mora to sada takođe da zna. Međutim, ona je prošla pored njega bez ijedne riječi. Iako je Ted odmah nakon toga uložio svu svoju energiju u njeno proganjanje, Jill kao da nije obraćala pažnju na njegovu usplamtjelu ljubav. Ted je bio slomljen. Prestale su da ga interesuju vannastavne aktivnosti i školski predmeti i povukao se od prijatelja. Međutim, tokom njihovog srednoškolskog obrazovanja, Ted je pod jednim stalnim nagonom davao sve od sebe kako bi privukao Jill. Nosio je njene knjige nakon škole, sjedio je pored nje u školskoj biblioteci, pratio ju je s jedne pristojne razdaljine, međutim, sve što mu je ona davala zauzvrat bilo je jedno površno prijateljstvo.

Ted je bolovao za njom tokom tih adolescentnih godina. Gledao ju je kako šeta s drugim momcima, zabavlja se s njima i flertuje, slično kao što su to činile i druge djevojke. A on ju je još uvijek voljeo. Jednom, u očaju, pokušao je da porazgovara s njom o onoj noći u školskom dvorištu. “Zar se ne sjećaš?” pitao ju je. “Kako su nam oni anđeli spojili naše duše? Zaboga dragog, Jill, kako si uopšte mogla zaboraviti tako nešto?” “Šuti,” odgovorila mu je, “ne pričaj takve gluposti. To je previše ludo.” “Pa, dobro, šta je to onda uopšte značilo?” nastavio je. “Šta su nam uradili oni anđeli? Ne mogu vjerovati da se ti ne osjećaš isto prema meni, kao što su mene naveli da se osjećam prema tebi. Oni su spojili naše duše!” Njegov pogled je molio za neke znakove razumijevanja s njene strane ali sve što mu je dolazilo natrag bila je jedna sve veća ljutnja, kao i znakovi neugodnosti, pa čak i straha.

“Stvarno tako mislim, Tedi,” upozorila ga je, “bolje da prestaneš da pričaš o tome. Jednostavno ne želim da to da slušam. Samo me ostavi na miru.” Bijesan zbog njenog odbijanja, Ted se napokon povukao. Jedno obično prijateljstvo nije bilo ono što je on želio, tako da se povukao. Međutim, tokom završne godine školovanja, Jill je prekinula vezu s njenim mladićem, pa je ponovo potražila Teda i on je ipak popustio. Ponekad su zajedno izlazili ali bez ikakvih znakova neke romanse među njima. Kada se napokon pomirio s tim da budu samo prijatelji, među njima je polako počela rasti neka nova vrsta bliskosti. Nije htjeo da rizikuje, tako da više nikada nije pominjao onu noć s anđelima i pokušavao je da se zadovolji time što Jill sada ima povjerenja u njega i što se oslanja na njega kao na nekoga najbližeg. S vremena na vrijeme je razmišljao o onom spajanju njihovih duša, pitajući se zašto anđeoska magija nije djelovala kad je Jill bila u pitanju.

Školske godine su brzo prošle a niko nije bio svjestan Tedove samoće. Izvana, Ted je izgledao sretan i zadovoljan ne razlikujući se od ostalih učenika. Međutim njegove noći i njegovi snovi, razdvajali su ga od drugih. Često mu se ponavljao jedan san za kojeg mu se činilo da ga proganja, pa čak nekako i proročanski izgleda. Prvi put kada se on pojavio, bilo je to nedugo nakon što su ga anđeli odveli do onog školskog dvorišta a onda se nakon toga ponavljao tri ili četiri puta godišnje. Taj san se uvijek činio istim. Ted se prvo zatekne kako polako uzlijeće sa svog kreveta i prolazi kroz plafon. Onda putujući velikom brzinom prolazi kroz neke svjetlosne pruge blještavih boja, nakon čega se nađe na jednom mjestu s kojeg odozgo posmatra ispod sebe jedan pustinjski pejzaž kao i snježne planine koje su se nazirale u daljini. Dolje ispod, jedan stari autobus tipa Grayhound, obojen u žuto, kretao se polako uskom cestom. Nakon toga, Ted uskače kroz krov autobusa unutra, direktno na jedno sjedište koje se nalazilo negdje oko sredine. Tamo je bilo još nekoliko ljudi ali niko nije obraćao pažnju na njega. Autobus je išao neko vrijeme ka sjeveru, prema planinama a onda se naglo zaustavio sa strane puta kao da čeka nešto. Radoznao, Ted je prošetao do prednje strane autobusa i pogledao kroz stako. Ispred autobusa je mogao vidjeti kauboje na konjima kako gone stotine ovaca preko ceste. Vratio se natrag do svog sjedišta i kako se temperatura u autobusu bila podigla, on je otvorio prozor. Pored autobusa su se polako kotrljala mala konjska kola i Ted je čuo kako ljudi koji su se vozili na njima pričaju nekim čudnim jezikom. Napokon je i poslednja ovca prešla cestu tako da je autobus opet nastavio da se kreće prema sjeveru. Krajolik je bio predivan. Ted je nedaleko od puta vidjeo i jedan kristalno bistar potok i nekoliko ljudi koji su tamo pecali ribu a planine su rasle sve veće i postajale sve veličanstvenije kako im se autobus primicao.

Onda se put zavio i ušao u prelijepu dolinu oblika jedne ogromne zdjele opkoljene snježnim planinskim vijencima. Tedu je to mjesto izgledalo kao raj, jedan zemaljski prikaz nebesa, jedna prava zemlja čudesa. Autobus je prošao pored nekoliko velikih zgrada koje su ga podsjećale na švajcarske planinske kuće koje je vidjeo na slikama i zaustavio se pored najveće zgrade u dolini. Izgledala je kao da je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje. Ted je izašao iz autobusa, otišao pravo u zgradu a onda je iz nekog neobjašnjivog razloga počeo da grebe noktom svog kažiprsta po jednom njenom zidu, pri čemu je uslijedio jedan osjećaj iznenađenja.

Cijela scena njegovog sna se promijenila i Ted je sada vidjeo sebe kako nosi neku vrstu uniforme. Jedan srednjovječni čovjek mu je nešto govorio ali Ted nije mogao razabrati te riječi. U blizini je stajala jedna uniformisana žena sa svijetlo-smeđom kosom a takođe je vidjeo i jednu zdepastu ženu koja se smiješila sjedeći za stolom na kojem je stajala kasa. On je bio u jednoj maloj prostoriji u kojoj su bili nagomilani poslužavnici a iza nje je bila jedna ogromna trpezarija puna gostiju. U pozadini je orkestar svirao muziku za ples a kroz prozor je Ted mogao vidjeti jedno smrznuto klizalište po kome su se klizaći glatko kretali u krug. Tu se san završavao. Šta je on značio, to Ted nije znao ali svaki put kad bi se pojavio, svi njegovi detalji su bili identični. On je ljubomorno čuvao te svoje snove jer su oni obrazovali jedan lijep dio njegovog ličnog svijeta, tokom srednje škole kao i prve godine studija na fakultetu. Nije imao Jill ali je ipak imao jednu prekrasnu dolinu, ako ništa, onda bar u svojim snovima. Nakon srednje škole, Ted se upisao na Alabama Univerzitet. Jill se odlučila za jedan drugi fakultet, međutim, ostali su da održavaju svoje prijateljstvo uz pomoć čestih pisama i telefonskih razgovora.

Njegovo srce se odazivalo samo njoj, tako da u vrijeme kad je većina mladića izvodila i po nekoliko djevojaka, Ted nije bio zainteresovan za studentske romanse na univezitetu. Pored toga, on je sa strahopoštovanjem gledao na svoje sofisticirane kolege s kojima je pohađao predavanja. Za sve njih činilo mu se da su uradili mnogo više od njega, da su obišli mnoga mijesta i da su živjeli jedan mnogo uzbudljiviji život od njegovog. Sve što je on ikada upoznao bile su farme i mali gradići u zaleđu Alabame. Njega niko nikada nije naučio da preispituje svoj život ili svoje mjesto na ovom svijetu. Ljudi su sadili žito, radili svoje poslove, brinuli o svojoj porodici i išli nedjeljom u crkvu, i to je bila svrha postojanja. Međutim, život na univerzitetskom koledžu otkrivao je Tedu i druge mogućnosti. Studenti iz većih gradova kao što su Tuscaloosa i Birmingham, znali su mnogo više od Teda i on je sada postao radoznao da i sam sazna nešto više. Svi čudni događaji koji su se dešavali u njegovoj prošlosti bili su zaboravljeni u zanosu njegovog sadašnjeg novog života i on je osjetio prve poticaje koji su stizali iz njegovog istraživački nastrojenog uma. Želio je da otkrije jedan širi univerzum od onog kojeg je upoznao na farmi.

Pred kraj druge godine neki od Tedovih prijatelja počeli su pričati o svojim ljetnim planovima, tako je i on shvatio kao i većina drugih da će mu biti potreban novac da bi platio za svoje dalje školovanje. To je značilo da će morati da pronađe neki posao, što je bilo nešto o čemu nikada prije nije morao razmišljati. Njegov cimer mu je pričao o lijepom provodu kojeg je on imao dok je radio u jednom odmaralištu i ta ideja je zagrijala Tedovu maštu.

Tako je tog proljeća Ted otišao u univerzitetski ured za zapošljavanje studenata kako bi se tamo sastao sa savjetnikom. Sjedio je u čekaonici, čekajući da prozovu njegovo ime i prelistavajući neke časopise. Dok je poluzainteresovano prelistavo stranice, pažnju mu je privukao jedan oglas. Bila je to slika jednog planinskog područja, sa klizalištima na ledu i snijegom pokrivenim padinama na kojima su se skijali poznati ljudi. “Dođite u Dolinu sunca u Idaho, na najbolji odmor svog života,” pisalo je u oglasu.

Ted je bio opčinjen tom scenom. Odlučio je da je Dolina sunca ono odmaralište gdje će on raditi a kad je bio pozvan u savjetnički ured, odmah je položio magazin na sto ispred savjetnice i saopštio joj svoju želju da radi tamo. “Ti, i svaki drugi mladić u Americi,” odgovorila je ona. “Ted, ja radim u ovom uredu već godinama i mnogo puta smo pokušali da dobijemo ljetne poslove za naše studente u Dolini sunca ali nikada nismo to uspjeli. Nikada.” “Ali ja stvarno želim da radim tamo,” insistirao je Ted. “Sigurno postoji neki način kako mi možete pomoći.” Ona je odmahnula glavom. “To je mjesto gdje bogataši provode svoje odmore i mnogo poznatih zvijezda ima tamo svoje kuće. Bogataši koriste veze da tamo dobiju poslove za svoju vlastitu djecu, eto koliko je to mjesto eksluzivno. Jednom smo ubijedili našeg senatora da poduzme nešto tamo u našu korist ali ni on takođe nije uspjeo.”
Primjećujući kako se izraz razočaranja pojavljuje na Tedovom licu, savjetnica je pokušavala da bude realna ali i da ga malo ohrabri: “Ted, to je gubljenje vremena,” rekla je blago. “Hajde da obratimo pažnju na nešto što možemo učiniti, a ne na nešto što je nemoguće. Ovdje ipak imam nekoliko mijesta koja bi te mogla interesovati. Na svakome od njih ćeš se lijepo provesti.” Uzela je jednu fasciklu i počela u njoj da prelistava ponude za posao, pokazujući Tedu cijeli jedan niz odmarališta na jugu. Onda mu je dala formulare za prijavu i rekla mu da ih popuni a onda ih vrati njoj, kako bi ih ona mogla poslati već iduće sedmice. Ted je pažljivo popunio formulare. Međutim, kada se nakon nekoliko dana opet obreo kod nje da joj ih preda, još uvijek je razmišljao o onom prekrasnom mjestu kojeg je vidjeo u oglasu. Ona fotografija je ostala zarobljena u njegovom srcu i on nije mogao da se nje odrekne.

“Znam da ne želite to da činite,” rekao je on čežnjivo svojoj savjetnici, “ali stvarno bih cijenio to od vas ukoliko bi ste poslali jedno pismo u Dolinu sunca, bar da pokušamo.” Savjetnica je uzdahnula i slegla ramenima. “Ako će to učiniti da se ljepše osjećaš, poslaćemo to pismo”, odgovorila mu je. “Ali se nemoj razočarati, Ted. Već sam ti objasnila situaciju.” “Da, gospođo”, klimnuo je on glavom. “Sada, vjerovatno nećeš dobiti odgovor od njih za nekoliko sedmica. A ako od ovog prvog pokušaja ne bude ništa, onda ću nazvati lično jedno mjesto gdje imam dobre veze. Jedan turistički ranč u državi Georgia.”
Nasmijala se dok se Ted okretao ka izlazu. “Budi siguran da ćemo već naći nešto za tebe do ljeta.”

Semestar se već bližio kraju i nakon slanja njegovih prijava Ted se morao koncentrisati na pripremanje završnih ispita. To je bilo vrijeme neke nestrpljivosti jer su studenti žurili da polože ispite i počinjali su da se pakuju za ljetni raspust. Ted ih je ljubomorno posmatrao jer za razliku od drugih, on nije imao kuda da ide. Njegova porodica se nedavno preselila u Tuscaloosa-u, tako da je živjeo kod kuće za vrijeme fakultetske nastave. Bez ljetnjeg posla negdje drugo, morao bi takođe tu da provede tih nekoliko mjeseci. Jednog dana, nakon što je položio jedan od završnih ispita, Teda je majka dočekala odmah na vratima kuće i uručila mu je jedan telegram. On ga je otvorio nestrpljivo od radoznalosti. Kako je čitao tekst, tako su mu se oči širile a izraz lica mu je na kraju prešao u jedan široki osmijeh. “Vaša prijava za Dolinu sunca je prihvaćena,” glasno je pročitao. “Obavijestite nas kada možete početi ali da to ne bude kasnije od od prvog juna.” Na dnu je bilo neko ime kao i broj telefona kojeg je trebalo kontaktirati. Neke božanske sile su umiješale svoje prste u ovom njegovom svijetu, osjećao je on, jer mu je jedna nemoguća želja bila ispunjena. Ona prekrasna slika iz oglasa zabljesnula je u njegovoj glavi i on je već zamislio sebe kako juri niz snježne padine kao jedan od onih skijaša. On nikada prije nije skijao ali što to ima veze? Ovaj svijet je na kraju krajeva jedno čudesno mjesto, tako da ne postoji ništa što on ne može uraditi. Ted je odmah nazavao onaj broj s telegrama i dobio je jednu željezničku kancelariju. Od njih je saznao da je željeznica bila vlasnik onog odmarališta u Dolini sunca i oni će mu besplatno organizovati transport do tamo.

“Javite mi kada ćete krenuti,” rekao mu je menadžer, “kao i vašu najbližu željezničku stanicu.” ‘To je Birmingham,” odgovorio mu je Ted. “Dobro. Kad sve sredite, nazovite me i ja ću vam obezbijediti voznu kartu.” Ted je spustio slušalicu telefona sav ushićen. Ostatak dana je bio toliko uzbuđen da se nije mogao ni na šta koncentrisati, - nije mogao ni pomisliti na učenje – tako da je skoro pao na sljedećem ispitu. Čim je našao malo vremena, otišao je do ureda svoje savjetnice. “Pogledajte!” sretno je uzviknuo, mašući telegramom ispred njenih očiju. “Uspjeo sam! Dali su mi posao!” Jedva je uspijevao da se kontroliše dok je savjetnica zgranuto čitala dragocjeni komad papira, pitajući se ko je bio taj mladi momak i šta ga je to činilo toliko posebnim da mu pođe za rukom da ostvari nemoguće. U svom oduševljenju Ted nije razmišljao o tome koliko je ta ponuda za posao bila neobična. On je samo razmišljao o svim planovima koje mora da napravi. Nakon što je položio poslednji ispit, Ted je spakovao nešto svojih stvari, otišao u Birmingham, podigao tamo svoju voznu kartu i zaputio se na dvodnevno putovanje u Idaho. Za njegove roditelje to je mogao biti i mjesec jer ih je plašila velika udaljenost koja će ih razdvajati od njihovog sina. Međutim, Ted je gledao na ono što se nalazi ispred njega a ne na ono što ostavlja iza sebe. Bio je previše naivan da bi mogao i zamisliti koliko će on biti jedna drugačija osoba kad sljedeći put vidi svoje roditelje.

Duga vožnja vozom Tedu ni u jednom momentu nije bila dosadna dok je posmatrao kako poznati krajolici prolaze pored njega. Prošle su borove šume i vruće ruralne farme a onda su one bile zamijenjene pustinjskim pejzažima koji su se širili i rasprostirali prema zapadu. I oni su se transformisali kad su se pojavile veličansvene planine Rocky Mountains, koje su se nadvijale iznad horizonta. Posmatrao ih je u zanosu puštajući vozu da ga nosi prema naprijed i nagore ka šumovitim visinama dok se njegov duh uzvinuo u još veće visine. Njegova stara realnost je polako iščezavala sve dok nije osjetio kao da se nalazi negdje između sna i jave. A kad je iza njega ostalo oko dvije hiljade milja, razdvajajući ga od njegove prošlosti, voz se zaustavio u mjestu Shoshone, u državi Idaho, i Ted je sišao napolje u jedan novi svijet.

Upravitelj željezničke stanice mu je pokazao gdje se nalazi autobuska stanica objašnjavajući mu da će ostatak puta do Doline sunca morati preći autobusom. Ted je prošetao kroz mali gradić koji mu je bio potpuno stran i pokušavao je u sebe da upije svaki novi detalj. Ovdje je krajolik bio drugačijih boja, ljudi na ulici su bili obučeni na način kakav Ted nikad prije nije vidjeo, vazduh je mirisao na neki nov i čudan način a imao je i neku aromu u sebi. Bio je ponosan na sebe, impresioniran svojom vlastitom smjelošću da se otisne u jednu takvu avanturu u nepoznato.

Par sati kasnije, autobus je stigao na stanicu, a Ted se sledio kad je vidjeo kako se jedan veliki žuti autobus tipa Grayhound zaustavlja na peronu. “Ne,” rekao si je, “ovo je nemoguće,” a onda je pokušao otresti sa sebe osjećaj jeze koji mu se penjao uz kičmu. Ukrcao je svoj prtljag i stari autobus je krenuo ka sjeveru. Ted je daleko u daljini mogao vidjeti snježne planine kako stoje tamo kao neki svjetionici. Kako ga je autobus vozio, on se sve više opuštao u svom sjedištu a onda je primjetio da sjedi negdje oko sredine autobusa.

Pogledao je unaokolo i primjetio nekoliko putnika koji su bili duboko udubljeni u svoje misli i nisu mu poklanjali pažnju. Ted se osjećao čudno, skoro izgubljeno, osjećajući kao da je cijela ta scena kao neki eho zvučala u njegovoj glavi. Onda se autobus zaustavio. Ted se na momenat nije micao dok se borio s jednim osjećajem slutnje a onda je bacio pogled kroz prozor i vidjeo je da je put bio zakrčen ovcama. Stotine njih, gonjene od strane kauboja na konjima. Nije mogao ništa prozboriti, jedva je disao a kad su mala konjska kola prošla pokraj autobusa, mislio je da će se onesvijestiti. Kroz otvoren prozor čuo je neki čudan jezik kauboja kojeg nije mogao razumjeti.

“Šta kažu?” pitao je jednog od svojih saputnika. “Zašto tako smiješno pričaju?” “To su Baski iz Španije, odgovorila mu je ta osoba. “Oni čuvaju stoku na ovom području.” Ovce su prešle put i autobus je nastavio svoje putovanje. Nešto dalje, pokraj ceste, proticao je jedan svjetlucavi potok, ribari su u tišini zabacivali u njega svoje udice dok je Ted sve to ošamućeno gledao. Put je onda zavio pored podnožja snježnih planina i onda se ponovo otvorio ka jednoj prekrasnoj dolini koja je bila oblika ogromne zdjele za koju je Ted već znao da će biti tamo. Nije više bio toliko zbunjen, najviše zbog uzbuđenja i oduševljenja koje ga je naglo zahvatilo.

Elegantne zgrade bile su razbacane po dolini kao da su bile prenešene iz švajcarskih Alpi, dok su blještava jezera ukrašavala krajolik šaljući svoj odsjaj ka planinama koje su opasavale dolinu. Autobus se zaustavio ispred najveće zgrade koja je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje.

Kada je Ted sišao s autobusa, kao da se kretao nečijom tuđom voljom a ne svojom vlastitom. Zaboravivši da odmah uzme svoj prtljag, otišao je direktno do najbližeg zida zgrade i zagrebao ga noktom kažiprsta. Crveno drvo je bila samo jedna iluzija, otkrio je iznenađeno, odlupljujući sa zida farbu koja je otkrivala jednu betonsku realnost ispod sebe. Vrlo jasno, Ted je trebao naučiti da vanjski izgled nije uvijek ono što se čini ali je bio previše iznenađen da bi zapazio ovu lekciju. Igrajući u već isprobanoj predstavi, Ted je otišao do kadrovskog ureda gdje mu je menadžer uručio ključ od sobe u radničkoj spavaonici. Sljedeće stajalište je bio upravni ured odmarališta gdje je Ted dobio zadatak da radi na dočeku gostiju u odjeljenju sobne posluge. Žurio je u uniformu koju je dobio sjećajući se da ju je već mnogo puta prije vidjeo.

Ted se nejasno sjećao događaja koji su uslijedili nakon što je raspakovao kofer i otišao u sobu. Zaspao je čim je dodirnuo krevet. Međutim, sljedećeg dana kada je otišao da se javi na posao, skoro da se srušio od iznenađenja kad ga je tamo dočekao jedan srednjovječan čovjek i poveo ga unaokolo kako bi ga upoznao s ostalim radnicima. Tamo je bila ona smeđokosa konobarica u onoj njemu već dobro poznatoj uniformi a tu je bila i ona zdepasta žena koja se smiješila dok je radila za kasom. Okrenuo se i vidjeo je veliku trpezariju u kojoj su čavrljali gosti dok se u pozadini vidjela orkestarska bina. Onda ga je Bert, njegov novi šef, poveo u jednu radnu prostoriju koja je bila puna praznih poslužavnika. Jedna skoro neprimjetna misao, tiho je šaputala u njegovoj glavi:

“Gledaj i divi se. Mi te pazimo. Ti si poseban. Ti si naš. Mi smo oni koji su ti ovo dali. A daćemo ti još više.”

Nije mu bilo potpuno jasno da li je stvarno čuo te riječi ili ih je zamislio, međutim, Ted se jeste osjećao posebnim. Čudio se ko mu je to mogao ostvariti njegove snove o ovoj dolini. Kome bi se mogao zahvaliti? Gdje god bi se okrenuo, Ted nije mogao da izbjegne onaj san koji ga je proganjao i ostvarivao se pred njim do najmanje sitnice. A on nije želio da bježi. Njegova rajska dolina je bila stvarna i Ted se napokon osjećao dobrodošlim u toj nebeskoj oazi na zemlji.

Stranica 7 od 24 Sve stranice