Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Maškarada Anđela - Karla Turner - stranica

21. dio


Prijevod: galaksija


Pobijediti strah je početak mudrosti.

Russell



Barbara je zastala, smirivajući Teda sve dok se njegov strah nije povukao. Ona je to viđala i prije, abreakcija ili otpuštanje potisnutih emocija, koje ponekad izbijaju napolje kad žrtva otmica ponovo svjesno proživi neku situaciju u kojoj je bila izložena jednoj velikoj traumi. Kad je Ted doživljavao onaj svoj užasni slučaj otmice kad mu je bilo osam godina, on tada nije bio u stanju da ispolji svoj strah ali sada, uz Barbarinu ohrabrujuću podršku, on se osjećao dovoljno sigurnim da ispusti sve to iz sebe.

Kada se malo smirio, Barbara ga je položila na kauč, blago ga je povela naprijed kroz vrijeme i izvela iz transa. Nakon što se odmorio, Ted je razmislio o onoj priči o Karly Kane-u, koja je sada za njega imala drugačiji značaj. “Mislim da je ta priča bila o tom mom doživljaju,” rekao je Barbari. “Kad sam se sjetio da sam bio u onoj publici, vidjeo sam tamo cijelu jednu grupu malih stvorenja obučenih u plave kombinezone, slično kao onda djeca iz hora koju je Karly čuo kako pjevaju. Jednom prilikom sam pokazao tu priču mojoj rodici i ona mi je rekla kako joj se činilo da je Karly umro. Međutim, ja sam joj rekao da nije, on nije umro, on se vratio natrag. Mada, sada mislim da je ipak bila u pravu.” “Kako se osjećaš sada nakon ovoga što ti je bilo otkriveno prilikom regresije?

“Tu je bilo toliko slika da nisam bio u stanju da ti kažem sve što sam vidjeo. Ponekad me je bilo strah da gledam a na mahove mi je sve to bilo toliko čudno i zbunjujuće da nisam znao šta da mislim.”

“Ako sam te dobro razumjela, vanzemaljci su napravili duplikat tvog tijela, za ne?” pitala je Barbara a Ted je potvrdno klimnuo glavom. “Tako su onda, iz nekog razloga uzeli tvoju dušu i stavili je u ono klonirano tijelo a tvoja majka nikada nije primjetila neku razliku. Ted, zašto te je to toliko užasavalo?”

“Moj racionalni um je pokušavao to da prihvati,” odgovorio je. “To zvuči toliko podmuklo i užasno. Osjećao sam se kao da sam znao da sam bio uništen ali sam takođe dobio i jedan novi život. Proživjeo sam oba osjećaja, užas mog uništenja i radost što opet živim, dvostruka emocija.” “Da li se nakon toga tvoja ličnost promijenila na bilo kakav način?”
“Bio sam bolestan dugo vremena,” rekao je Ted. “Majka se žalila jer sam ponovo dobio neke dječije bolesti koje sam već jednom preležao. A rekla mi je da sam dugo vremena osjećao jake bolove. Govorio sam joj da sam osjećao kao da unutrašnjost moga tijela gori i ona me je stavljala u kadu napunjenu hladnom vodom. Kad sam išao u školu poslije toga, neko vrijeme mi tamo nije dobro išlo. Želio sam da se držim po strani od ostale djece.”

Zastao je, savladan traumom koju su mu nanosila sjećanja. “Tek sada sam shvatio zašto se moja majka ponekad čudno ponašala prema meni,” nastavio je sjetno. “Ponekad se dešavalo da mi se činilo kao da je reagovala s odbojnošću kad bih ju dotakao, kao da ju je to donekle nerviralo. Mislim da je na nekom nivou znala da sam se promijenio.” “To je možda bilo neko potisnuto znanje o tome,” nagađala je Barbara. “Ona nije imala pojma zašto je tako reagovala.” Viđala je takve situacije mnogo puta puta prije u intimnim vezama kod žrtava otmica koji su patili od stresa čiji uzrok je bio nepoznat a Tedova situacija se dobro uklapala s tim modelom. Međutim, samo znanje da su i drugi takođe pretrpjeli slične traume za njega nije predstavljalo nikakvu utjehu.

“Nešto me je podstaklo da se sjetim nečega drugog iz tog istog perioda,” rekao je. “Tog dana je bila neka oluja i kad sam se vratio nazad od bilo gdje da sam bio, nisam bio na putu. Ostavili su me daleko od puta u polju. Nisam znao gdje sam bio i trčao sam. Bože, to je bilo skoro nepodnošljivo. Pokušavao sam da što prije stignem do kuće zato što mi se dogodilo nešto užasno. Stigao sam do zadnjih vrata moje kuće upravo u momentu kada je naletio tornado. Pomjerio je kuću iz temelja a moja majka i brat su bili unutra pokušavajući da otvore vrata i puste me u kuću dok sam ja napolju vrištao.”

“Da li se i ostatak tvoje porodice sjeća toga?” pitala ga je Barbara. “Apsolutno,” klimnuo je glavom. “Tornado je iščupao iz zemlje jedno malo jabukovo drvo i zabio ga je u zadnja vrata upravo gdje sam ja stajao. Grane su probile u kuću kroz prozore i svuda unaokolo a mene nijedna nije dotakla. A moj ujak koji je bio napolju i tražio me dugo vremena, rekao je da kad je tornado stigao u njemu je mogao vidjeti svjetla različitih boja a pojedina mjesta unutar tog ‘lijevka’ su svijetlila. Mislim da sada znamo o čemu se tu radilo.”

U danima koji su slijedili nakon njegovovog povratka u Shreveport, slike njegove smrti i kloniranog tijela su se neprestano ponavljale u Tedovoj glavi. Stalno je nanovo proživljavao bol koju je doživjeo prilikom svog odvajanja od tijela, svoju bespomoćnu radost kada je bio ponovo vraćen u život i šok od saznanja da je bio korišten za nečije eksperimente. Bio je bijesan zbog toga što su ga vanzemaljci prevarili a osjećao se još više prevarenim od strane spiritualnog svijeta kojem je uvijek vjerovao. Metafizička filozofija ga nije pripremila za ovakve stvari, njegovi duhovi vodiči mu nisu nikada pominjali umiješanost vanzemaljaca u njegov život, tako da je Ted živjeo u jedoj potpunoj ignorantnosti u vezi s tim silama oko njega.

Kratko nakon regresije, Ted je pisao Barbari, “Molim se neprestano nakon što sam napustio vašu kuću prošle nedjelje. Te molitve su jedina stvar koja me drži na okupu i pomaže mi da zadržim trezvenost. “Po cijenu svog života ne mogu vjerovati da je ono što sam doživjeo prilikom regresije bilo stvarno. To je morala biti neka iluzija ili imaginacija. To je ono u što stalno pokušavam da ubijedim sebe. Ali negdje duboko unutar mog bića, ja znam istinu. Dovoljno nam je da pogledamo samo ono nakaženje goveda, znakove u žitu, stvarne slike i video snimke NLO-a, svjedoke i regresirane žrtve otmica, da bi znali kakav je užas ušao u ovu našu fizičku dimenziju i da on jeste stvaran, isto kao što smo stvarni i mi. “U mojim molitvama,” nastavio je Ted, “Ja sam otvoreno priznao Bogu da sam izljeven, oblikovan i dizajniran tako da budem ‘Radnik Svjetlosti’, onakav kakvog su oni željeli. Četrdeset godina sam se pripremao da radim ovo što upravo radim, što podrazumijeva fasciniranje i mistificiranje ljudi mojim izvanrednim vidovnjačkim sposobnostima. Uz pomoć vidovnjačkih seansi, odvlačio sam ljude od hristove svijesti u svijet metafizičkih vjerovanja i ufologije. Ja sam ljude mentalno potčinjavao i ostavljao ih široko otvorenima za privlačenje noćnih mora u svoje živote. A sve ovo sam radio u iluziji i zabludi da sam stvarno i istinski pomagao ljudskim bićima da postanu duhovno mudrijim uz pomoć mog tzv. ‘nebeskog dara’.”

Tedov bijes je bio očigledan a isto tako i njegova odlučnost da se bori protiv izvršilaca tih napada. “Tako, sada sam pitao Boga,” pisao je, “da uzme ovu sposobnost koju su oni ugradili u mene i da je koristi protiv njih, za otkrivanje njihovih planova i tajni. Neka nam Bog da snagu i moć da savladamo ovo njihovo zlo. Ta demonstracija njihove sposobnosti kloniranja kojoj sam bio svjedok, bila je demonstracija onog čovjeka s plavom kosom da on može kontrolisati život, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. S tom sposobnošću, vanzemaljci mogu iskorištavati najslabiju tačku ‘homo sapiensa’, naše emocije i ljubav jednog prema drugome. Kada dođu na zemaljsku ravan, oni mogu da nas omamljuju i manipulišu, mogu da nam nude ne samo vječni život, nego i da nam uz pomoć kloniranja dovode iz grobova naše voljene. Postoji li neko bolje oružje da nas sruše na koljena? Mi ćemo im se klanjati kao bogovima i obožavati ih.”

Nakon nekoliko dana, Barbara je primila od Teda još jedno pismo o jednom doživljaju ili viziji koju je on upravo imao. “Toliko sam pun bijesa, srdžbe i razočaranja zbog onoga što su mi ti vazemaljci učinili,” pisao je. “Želim da znam zašto, zbog čega mi je dat život nekog drugog bića. To ide protiv svega u šta sam prije vjerovao. To su bile moje misli i strahovi kratko nakon regresije. U to vrijeme nisu mi bili dati odgovori na ova pitanja. Umjesto toga, bile su mi pokazane neke druge stvari u obliku slika za koje sada mislim da su bile mamci koji su trebali da odvrate moju pažnju. Ti vanzemaljci su pametni, poznaju sve trikove. Danas, kad sam se vraćao natrag s ručka,” nastavljalo je pismo, “Iznenada sam u glavi, jasno kao dan, vidjeo kako se jedan NLO približava Shreveport-u, a bio je toliko velik da bi u njega mogle stati hiljade ljudi. Bio je tako ogroman da je zatamnio nebo dok se kretao iznad grada. Izgledao je potpuno okrugao sa stotinama malih prozora.

“I dok sam tako posmatrao tu letjelicu, iznenada sam unutar sebe dobio jedan osjećaj topline i sigurnosti, kao da sam dobio neku poruku da će se nešto slično stvarno dogoditi i da će to biti sa svrhom naše vlastite zaštite. Međutim, odmah nakon što je letjelica nestala iz moje glave, moja ljutnja i bol su se vratili. Vikao sam na njih dok sam se vozio i rekao sam im da me neće više moći prevariti uz pomoć ovakvih trikova. Nakon onoga što sam doživjeo prilikom regresije, mislim da će im trebati mnogo više od ovakvih slika da bi me uvjerili da su njihove namjere poštene.”

Tedovo vjerovanje u vizije iz spiritualnog svijeta je bilo narušeno i on zasigurno neće više ništa uzimati ‘na povjerenje’, kad se radi o NLO-ima i njihovoj posadi. Ono što je on želio, bila je istina. Sjećanja koje je Ted dosegao uz pomoć regresivne hipnoze naučila su ga nekoliko stvari. Prvo, bilo mu je jasno to da neka od njegovih svjesnih sjećanja mogu biti lažna. To mu je dokazivala ona razlika između priče Karly-a Kane-a i onoga čega se on kasnije sjetio. Tako je odlučio da preispita i neka druga svoja iskustva i da odredi da li u njihovoj pozadini takođe postoje neka iznenađenja.

On je spoznao i to koliko su abdukcije bile po njega traumatične i koliko prestrašeno i nemoćno se osjećao u rukama tih bića. Podvrgavanje daljim regresijama uzelo bi svu njegovu hrabrost i molio se da njegova potreba za istinom bude jača od njegovih strahova. Ted je želio da sa vrati kod Barbare što je moguće prije, međutim, takođe je morao da zadovoljava i svoje životne obaveze, tako da je nekoliko mjeseci bio previše zaposlen da bi mogao opet otići na put. Žudio je za znanjem i svako odgađanje ga je frustriralo. Međutim, činio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi razumjeo sve ono što je do tada saznao, koristeći se osjetilnošću, logikom i intuicijom, koje je razvijao tokom svog dugogodišnjeg bavljenja vidovnjačkim poslom. Takođe je održavao jednu izvanrednu pozornost. Ljutnja za je za Teda bila jedan veoma jak motiv. Riješio je da se odlučno suprostavi svakom njihovom daljem upadu i da zahtijeva odgovore od tih bića koja šetaju kroz njegov život kao da su njegovi vlasnici. Naoružan svojim novim znanjem o njihovim prevarantskim trikovima, Ted se osjećao spremnim da se bori za istinu. Ali, kako se neko može boriti protiv napadača čije područje egzistencije obuhvata i druge dimenzije? Tedov naredni susret s tim bićima je pokazao samo to koliko malo on može učiniti da bi ih zaustavio. Ujutro, petog decembra, nazvao je Barbaru da bi joj rekao šta mu se desilo prethodne noći i bilo je jasno da je bio uzbuđen. “Jutros sam se probudio sa jednim maglovitim sjećanjem da sam sinoć imao posjetioca,” rekao je. “To jeste bilo kao u nekom snu ali mislim da je važno da iznesem moje misli o tome, prije nego što se izgube.”

“Da li si bio budan kad se to desilo?” pitala ga je Barbara. “Mislim da jesam,” odgovorio je Ted. “Sjećam se da mi je bilo rečeno da ležim mirno. Glas je bio ženski. Onda sam postao svjestan toga da neko leži na krevetu pored mene. Ležala je blago povijena na svom stomaku a glava joj je bila u blizini mog lakta.”

“Šta je radila?” “Rekla mi je da uzima uzorak moje krvi i da je bilo potrebno da se to uradi. Nisam osjećao potrebu da pružim otpor i čak se ne sjećam da sam bio uplašen. “Barbara, to je ono što me buni. Činilo mi se kao da sam na nekom nivou znao šta se zbiva i da je sve to bilo u redu. Sjećam se kao kroz maglu da nisam osjetio nikakav bol. Krv je bila uzeta uz pomoć nečega što je ličilo na iglu ali iz nekog razloga, to nije ličilo na one igle koje medicinski tehničari obično koriste u laboratorijama.”

“Pogledaj da li je ostala neka rana,” rekla je Barbara. “Pogledao sam,” odgovorio joj je, “Sve sam pregledao ali ne vidim nikakav ožiljak ili ubodnu ranu. Nisam mogao da nađem fizički dokaz.” “Da li se sjećaš kako je ta žena izgledala?” “Ne, ne sjećam se. Ne mogu da shvatim o čemu se tu radilo. Zar druge žrtve otmica nemaju neke ožiljke nakon što im rade ovakve stvari? “Obično imaju,” složila se Barbara, “ali ne svaki put.” “Pa, dobro, zašto im uopšte trebaju naše tjelesne tečnosti? Možda paze na nas u smislu da osiguraju to da neke bolesti ne bi ometale sprovođenje planova koje su nam namijenili? Hoću da kažem, oni moraju imati neke planove s nama, ako već ulažu toliko truda, tako dugo i u toliko mnogo ljudi! Ili im možda trebaju naše tjelesne tečnosti za opstanak njihove vrste. Ko zna? Mi ne možemo vjerovati bilo čemu što nam kažu.”

Ted je bio razočaran svojom nesposobnošću pružanja otpora prošle noći. Da li je on stvarno znao nešto što ga je navelo da se složi s tom procedurom? Ili je to samo bilo rezultat sposobnosti vanzemaljaca da kontrolišu njegove misli i reakcije? Šta god da je bio razlog tome, on nije volio da ga neko tako iznenadno razoruža i on stvarno nije želio da se predaje bez borbe. To nije bila njegova priroda.

Sedam dana kasnije, jednog kišnog popodneva, Ted je bio kod kuće zajedno sa svojim prijateljem Badom koji mu je bio u posjeti i planirali su da završe pisanje božićnih čestitki. Dvojica prijatelja su pričala neko vrijeme a onda negdje oko četiri popodne, Ted je izvadio čestitke i počeo da ih ispisuje. Bad mu se izvinuo što mora za momenat da ga napusti, izašao je iz kuhinje i otišao u kupatilo. U četiri sata i tridesetpet minuta Bad se vratio nazad u kuhinju i sjeo je za sto pored Teda.

“Kako si uspjeo da adresiraš već toliko čestitki?” pitao ga je iznenađeno, gledajući u veliku hrpu koverti na stolu.

“Kako misliš?” pitao ga je Ted ne podižući pogled. “Tebe nije bilo toliko dugo da sam imao dovoljno vremena da ovo završim a imao sam čak i vremena da napravim pauzu, popušim cigaru i popijem još jednu šoljicu kafe.” “Jesi li ti lud?” nasmijao se Bad. “Samo sam otišao do kupatila a onda sam sjeo na sofu da poslušam jednu pjesmu koja je bila na radiju. Onda sam se odmah vratio ovamo. Sve to nije trajalo ni pet minuta!”

Ted je upitno pogledao svog prijatelja a Badovo lice je bilo vrlo ozbiljno. U stvari, izgledao je blijedo a gestovi su mu bili nekako nekontrolisani. “Nemoj se šaliti samnom,” rekao mu je Ted, polako postajući zabrinut. “Hoću da završim s ovim čestitkama i da malo prilegnem prije večere.” “Ja sam stvarno ozbiljan,” uvjeravao ga je Bad. “Uopšte se ne šalim.” “Kad si izlazio iz kuhinje, sjećaš li se da si rekao kako je već četiri sata i da bi već mogao večerati?” upitao ga je Ted. Bad je potvrdno klimnuo glavom a Ted je pokazao prema satu koji je visio na zidu. Na njemu je sada bilo dvadeset do pet. Bad je skočio sa stolice i odjurio do dnevne sobe i kupatila, provjeravajući sve satove. Onda se tiho vratio nazad i sjeo sav zbunjen. “Šta si radio?” pitao ga je Ted. “Reci mi sve čega se sjećaš.” “Samo sam otišao do kupatila,” odgovorio je Bad, “a onda sam sjeo na krevet da poslušam radio.” “Koju si pjesmu slušao?” “Ne sjećam se.” Ustao je i ponovo počeo da se kreće kroz kuću istim putem kojeg je prethodno napravio kako bi vidjeo može li se još nečega sjetiti. “Dođi ovamo”, viknuo je Tedu, koji je brzo došao za njim. Bad je pokazao na mali stolić. “Da li si ti ostavio makaze ovdje?” pitao je. Ted je unezvijereno piljio u makaze. Dva dana ih je tražio i Bad mu je pomagao u njihovom traženju nešto ranije, istog dana. Obojica su bili sigurni da na stoliću nije bilo ničeg drugog osim pepeljare i saksije sa cvijećem.
“Ne,” rekao je Ted, “Ja ih nisam stavio tamo. A ti? Da li ti to pokušavaš da me prevariš?” “Naravno da ne,” uzvratio je Bad ljutito, potresen onim slučajem izgubljenog vremena i ponovnom pojavom makaza. “Mora da ih jednostavno nismo primjetili ovdje, i to je sve,” Ted je pokušavao da smiri Bada, dok je prećutao ono o izgubljenom vremenu.

Shvatio je šta se moglo dogoditi. Bad je mogao imati jedan susret s njima u drugoj prostoriji, dok je on sjedio u kuhinji, nesvjestan ičega, baveći se se božićnim čestitkama. Međutim, nije bilo načina da se to zasigurno zna jer se Bad nije sjećao ničega neobičnog. Ted se pitao da ukoliko su vanzemaljci bili odgovorni za to, kakva bi onda trebala biti svrha ove njihove posjete. Da li se tu radilo samo o jednoj posjetnici, pitao se, koju su ostavili čisto kao znak da su navraćali? Da li su mu ovim pokazivali kako ne postoji ništa što bi on mogao učiniti, budan ili u snu, ukoliko oni požele da intervenišu?

Kratko nakon Božića, kad je za vrijeme odmora Tedu bio u posjeti njegov prijatelj Carl, desio se jos jedan čudan događaj. Te noći Carl je spavao na sofi u dnevnoj sobi dok je pored njega prigušeno svjetlila noćna lampa. Iz svoje sobe Ted je mogao vidjeti kroz hodnik sve do sofe i kad se probudio oko tri sata ujutro, pogledao je kroz hodnik. Nije bilo nikakve buke niti kretanja, pa nije znao zašto se probudio. Gledajući kroz hodnik, primjetio je jedno sićušno plavičasto svjetlo kako treperi odmah iznad Carla koji je mirno spavao na sofi. Takođe je vidjeo neke sijenke, dvije ili tri njih, kako se jedva primjetno kreću po prostoriji. Međutim, prije nego što je mogao reagovati, obuzeo ga je jedan snažan osjećaj i on se spokojno spustio u krevet. Ted je odjednom osjetio kako zna šta se zbiva u vezi sa plavičastom svjetlošću i ona ga više nije uznemiravala. U stvari, cijela ta situacija mu se činila perfektno normalnom, tako da je odmah utonuo u san.

Sat kasnije, Ted se opet probudio i sjeo na krevet, budan i oprezan. Pogledao je kroz hodnik i tamo nije vidjeo ništa neobično. Međutim, onda se sjetio sna kojeg je upravo imao i postao je uzrujan. Sanjao je kako vidjeo Carla kako leži bez odjeće dok je neko na njegovom tijelu radio nešto uz pomoć nekog uređaja. Ta osoba, ili šta god da je to bilo, uvlačila je u Carla neki uređaj a onda je nešto izvukla iz njega i stavila u jednu malu kesu. To je bilo ono čega se Ted sjećao i to ga je uznemiravalo. Ustao je tiho iz kreveta i na vrhovima prstiju otišao do dnevne sobe. Carl je spavao i Ted tamo nije vidjeo nikakve uznemiravajuće znakove. Nevoljno se vratio u svoj krevet ali ovaj put nije više mogao zaspati. Kad se Carl ujutro probudio, Ted ga je pitao da li se sjeća ičega iz prošle noći.

“Ne,” rekao je Carl, “baš sam lijepo spavao.” “Kako se osjećaš?” pitao ga je Ted.

“Dobro. Zašto?” Ted je slegnuo ramenim i ostavio sve na stranu, ne pominjući ništa u vezi s onim njegovim snom. Sigurno je to bio samo san, rekao je samom sebi. Plava svjetlost, sijenke i rektalna sonda, sve je to moralo biti samo jedna noćna mora.

Nakon nekih sedam dana, jedne večeri u kasnim satima, Ted je dobio telefonski poziv od Carla koji je bio veoma uznemiren. “Žao mi je što te ovako uznemiravam, znam da je kasno,” rekao je Tedu, “ali, upravo sam imao jedan ružan san i on me je jako potresao.”
“Reci mi o tome,” odgovorio mu je Ted. “Šta se desilo?” Na njegovog prijatelja normalno nije ličilo to da se uzbuđuje zbog nekog sna.

“Sve čega se sjećam, to je da sam bio s nekim čudnim ljudima,” odgovorio je Carl, “i oni su me učili kako da koristim neke naglavne slušalice s mikrofonom koje neobično izgledaju.” “Kako su izgledali ti ljudi?” “Ne sjećam se,” rekao je Carl, “a ne znam ni zašto su služile te slušalice.”

“Pa šta te je onda toliko uznemirilo?” pitao je Ted. “Ne znam, ne znam,” ponovio je Carl, dok je bio vidljivo uzbuđen. “Iako me je to me je stvarno uplašilo.” Iz svog vlastitog iskustva, Ted je znao na šta bi mogao ukazivati scenario sa slušalicama ali mu nije to rekao jer Carl nije ništa znao o Tedovoj regresiji. Ted se počeo pitati da li je bezbjedno za njegove prijatelje da ga uopšte posjećuju. Na pamet mu je opet pao onaj Marijin čudni susret s vanzemaljcima u njegovoj kući godinu dana ranije, pa onda ona epizoda sa Badom i njegovim izgubljenim vremenom. Onda, pojava one plavičaste svjetlosti iznad Carla i Tedov uznemiravajući san. Sada se pojavio i ovaj Carlov san sa svim svojim implikacijama.

“Da li oni mene koriste kao mamac?” pitao je Barbaru kad je sljedeći put pričao s njom telefonom. “Ljudima se dešavaju čudne stvari kada dođu kod mene u posjetu.” “Sumnjam,” odgovorila mu je Barbara. “Na osnovu mog cjelokupnog istraživanja, smatram da ne otimaju ljude samo zato što se oni nalaze u tvojoj blizini.” Ted je osjećao da je bila u pravu i smatrao je da otmice počinju dosta ranije u životu, ali mu to nije pomoglo da se osjeća imalo bolje u vezi s onim što se dešavalo njegovim prijateljima. A sama pomisao na stvari koje su mu uradili, toliko ga je plašila da nije više mogao izdržati da živi sam u svojoj pokretnoj kući. Nakon što je ponovo preživjeo sjećanja na svoju smrt i kloniranje njegovog novog tijela, bojao se da bi se vanzemaljci mogli vratiti, kao što su obećali da će činiti s vremena na vrijeme, i da će ga onda podvrgavati novim užasima. Zamolio je svog prijatelja Larry-a, koji je bio crnac, da se preseli kod njega na neko vrijeme, tj. bar do onda kad on uspije da ponovo uspostavi svoj poljuljani osjećaj za realnost. Čak i sa Larry-evim prisustvom u kući, Ted je imao problema prilikom odlaska u krevet. U očajanju, počeo je da se okružuje religijskim simbolima svake noći prije nego što bi išao na spavanje. Pokrio je svoj krevet sa ukupno jedanaest Biblija, spavao je čvrsto držeći u ruci jedan veliki drveni krst, dok je noćnu lampu u uglu sobe držao stalno upaljenom. Ugnježden usred svih tih parafernalija, Ted se bjesomučno molio da zaspe, međutim, san mu je stalno bio isprekidan.

Tako jedne noći, Tedu je postalo toliko vruće nakon što je Larry uključio grijalicu u kući, da je morao skinuti teške pokrivače sa sebe i spavati pokriven samo čaršafom. Jedanaest Biblija je bilo uredno raspoređeno po krevetu, drveni krst je čvrsto stajao u Tedovoj ruci a ventilator je duvao vazduh sa plafona koji ga je ugodno hladio. Napokon je nekako utonuo u san, tako da nije bio svjestan kad se njegova mačka Grandma tiho uvukla u sobu tražeći mjesto na krevetu gdje bi se mogla sklupčati i provesti noć. Grandma je uvijek spavala s Tedom, međutim, nakon što se vratio od Barbare, mačka je bila privremeno napustila ono svoje mjesto u krevetu pored njega. Mora biti da je odlučila da te noći ne zamijera Tedu na njegovom čudnom ponašanju, pa se vratila natrag. Mačka je gledala unaokolo i pomno posmatrala sve one knjige na krevetu ne bivajući u stanju da pronađe neko slobodno mjesto za sebe. Tako je pokušala preskočiti preko cijelog tog nereda i na kraju je aterirala na Tedove grudi. “Aaaahhh!” panično je vrisnuo on, siguran da su se vanzemaljci vratili po njega. Skočio je s kreveta razbacujući Biblije u svim pravcima i zamahujući drvenim krstom kao da se radilo o nekom maču. Čaršav je poletio s kreveta i zakačio se za lopatice ventilatora, te je tako počeo kružiti iznad njega po sobi kao neki duh dok je Grandma skakala naokolo u potrazi za nekim skloništem. U polumraku, Ted nije imao pojma šta se to kreće oko njega, međutim, bespoštedno je tukao po nepoznatom napadaču psujući mu sve po spisku a ono stvorenje je skakalo unaokolo pokušavajući da izbjegne njegove napade.

“Aaaahhh!” vrisnuo je opet a mačka je bolno mjaukala dok se čaršav okretao s plafona neprestano mlateći po Tedovoj unezvijerenoj glavi. Ta velika gungula je napokon probudila i Larry-a, koji se odmah zaletio kroz hodnik ka Tedovoj sobi. Uletio je kroz otvorena vrata i kada je vidjeo čaršav kako avetinjski kruži po polumračnoj sobi, počeo je da viče, “Utvare! Utvare!”

U sobi je zavladao urnebes, Larry je galamio, Ted je vrištao a Grandma je mjaukala, svi iz sveg glasa. Neko je na kraju uspjeo upaliti svjetlo i Ted je napokon mogao vidjeti ko je izvršio napad na njegovo utočište. Grandma je tada iskoristila priliku da pobjegne iz sobe i zbrisala je kroz hodnik, dok ju je Larry zdušno pratio. Ted je požurio za njima, još uvijek čvrsto drzeći krst u ruci, međutim, prošlo je još neko vrijeme dok nisu uspjeli uhvatiti prestravljenu mačku i uvjeriti se da je prošla bez povreda. Situacija se napokon smirila i Ted se na kraju dobro nasmijao samom sebi i svojoj paranoji. On i Larry su počistili nered kojeg su napravili u sobi a onda su pokušali da prespavaju ostatak noći.

“Moja majka mi je uvijek govorila da su bijeli ljudi čudni,” vrtio je Larry glavom dok je išao nazad prema svojoj sobi. “A šta bi tek rekla da je ovo vidjela?!”
 

Stranica 21 od 24 Sve stranice