19. dio

Prijevod: Gordan


Ako ovaj savjet ili ovaj rad bude od čovjeka,
neće doći do ničeg; Ali ako će biti
od Boga, ne možeš ga odbacitit.

St. Paul


U siječnju 1984, sve se jureći vratilo. Nakon gotovo tri godine života bez paranormalnih upada, Ted je mislio da se oslobodio takvih stvari, ali jedna kratka vizija te zimske večeri, još jednom mu je pokazala da je njegova sloboda bila iluzija. U okruženju snova, Ted je vidio malog čovjeka, navodno Meksikanca, odjevenog u meksičku odjeću sa slamnatim šeširom, malim brkovima, tamnom kožom i kosom. Ništa se doista nije dogodilo u snu, nikakva poruka nije dostavljena, samo prisustvo stranog, tihog, moćnog malog čovjeka. San mu se nakon toga ponavljao jednom ili dva puta tjedno. Ted je odmah povezao čovjeka sa vidovitom porukom koju mu je Marija dala u očitanju nekoliko godina prije. Rekla mu je da će se u budućnosti pojaviti duhovni vodič po imenu Raphael, da će raditi s njim i primio je kontakt od takvog entiteta. Pitao se dali su Raphael i mali Meksikanac jedan te isti, ali sve što je imao do sada je samo prisustvo, bez poruke.

Tada su se snovi počeli mijenjati. Meksikanac mu je počeo davati informacije i Ted u snu nije imao izbora do slušati. Bio je zbunjen o onom što je čuo, iako je poruka bila jasna, nije razumio razlog koji stoji iza nje. Raphael mu je, kao što je Ted mislio da je, uzastopno dostavljao jednu jedinu poruku. “Moraš otići iz Alabame,” insistirao je u snovima. ”Moraš otići u New Mexico.” “Zašto New Mexico?” upitao je Ted. Nikad nije razmišljao o tako dalekom odlasku, ne od Doline sunca, a pogotovo ne u mjesto za koje je mislio da je prazno i suhoparno. “Moraš otići u Albuquerque,” odgovorio je Raphael, ignorirajući pitanje. Sve je ovo Teda učinilo znatiželjnim, ali nije shvatio ozbiljno poruku i nije imao zapravo namjeru slijediti Raphaelove naredbe. Snovi nisu bili toliko uznemirujući, kao mnogi iz prošlosti i kao vizije. Ipak, Raphael je bio uporan posjetioc, pojavljivajući se u snovima i podstičući Teda da krene. Došao je i do točke gdje mu je naveo datum kad bi Ted trebao otputovati u New Mexico. “Želio bi da Raphael jednostavno odustane,” Ted se nasmijao dok je govorio prijatelju o tim snovima. “Nema šanse da odem u New Mexico, čak i da želim. Imam obaveza prema mom poslu i restoranu. Mislite li da bi duhovni svijet znao o takvim stvarima.”

Međutim, nekoliko dana nakon ovog razgovora, Ted je imao nezgodu na poslu i ozlijedio donji dio leđa. Otišao je do kiropraktičara po pomoć zbog kroničnih bolova i doktor mu je savjetovao da uzme odmor od nekoliko tjedana, dalje od posla. U tim tjednima nije imao ništa za raditi, osim ubijati vrijeme. Ted je odlučio da iz znatiženje krene s tim i odputuje u New Mexico. Ipak, insistirao je na tome da cijeli put nije ništa više nego odmor. Odbio je vjerovati da su poruke iz snova bile ozbiljne. Sve što je htio je da leži, tako da mu se leđa oporave kao što je doktor preporučio. Osim toga, njegovi dugogodišnji planovi na poslu neće pobijeći. Bio mu je obećan dio vlasništva u budućim poslovnim proširenjima, ali ništa se za sad nije kretalo u tom smjeru. Kada je izledalo kao da obećanje neće biti održano, Ted je to shvatio kao znak da se ponovo zaputi u svijet i potraži nešto bolje. U restoranu je dao do znanja da će otići na dopust, spakirao je nešto stvari i odvezao se iz Alabame u pratnji svog dobrog prijatelja. Ispostavilo se kao prilično zanimljivo da je Ted otišao od kuće na isti datum kojeg mu je dao Raphael. Protumačio je to slučajnošću. Ted je u New Mexicu imao nekoliko daljnjih rođaka za posjetiti. Dok je bio kod jednog od njih, imao je još jedan san u kojem se susreo sa upornim Raphaelom, koji mu je donio još jednu zapovijed. “Moraš podnijeti poslovnu biografiju,” rekao je Tedu, kao da je to normalna stvar za nekoga u sombreru i meksičkoj odjeći da raspravlja o tome. I rekao je Tedu ime jedne tvrtke koju da kontaktira, kao i točan datum slanja biografije. Od sada, Ted je bio sklon posvetiti više pažnje savjetima malog čovjeka i savjesno je poslao biografiju na taj datum. Nije znao da li da se osjeća iznenađen ili ne kad je tvrtka odgovorila i zatražila od njega da dođe na razgovor. Brzina tih događaja ga je iznenadila i pristao je na razgovor.

Te noći se opet pojavio Raphael i ovaj put mu je savjetovao da čeka do sljedećeg utorka za razgovor, a ne na datum koji je zatražila tvrtka. Odlučan da slijedi taj scenario, Ted je pristao i nazvao tvrtku da odgodi razgovor kao što mu je savjetovao Raphael. Kada se sastao sa upravom tvrtke, razgovor je završio u redu i Tedu je rečeno da će odmah biti obaviješten o njihovoj odluci. Ali, nekoliko je dana prošlo bez očekivanog telefonskog poziva, a on se počeo osjećati glupo što je poslušao savjet španjolske izmišljotine njegove mašte. U stvari, odustao je od nade i zaključio da su snovi bili nedosljedni, no u međuvremenu je opet intervenirao Raphael. “Nemoj se obeshrabriti,” reako je Tedu. “Ne smiješ otići. Ne smiješ se vratiti kući. Bićeš kontaktiran i primićeš ponudu za posao i moraš je prihvatiti.” Poruka je bila toliko uporna da je Ted nevoljno odgodio odlazak, davajući Raphaelu još jednu šansu. Prošla su dva dana, a još nije bilo odgovora od tvrtke. Konačno, zbog nestrpljivosti da se ili vrati u Alabamu ili da dobije posao, Ted je nazvao tvrtku. Tajnica mu se ispričala zbog kašnjenja i rekla mu da je čovjek s kojim je imao razgovor bio neočekivano odsutan. Vratit će se u ponedjeljak u kancelariju, objasnila je i nadala se da će Ted biti još malo strpljiv. Tajnica mu je također rekla da je njegov telefonski broj bio zagubljen, pa je bilo nemoguće za nju da ga kontaktira u vezi kašnjenja. U ponedjeljak ujutro, kao obećano, Ted je dobio telefonski poziv i poziv da dođe na posao, počevši već od narednog dana. Bio je u euforiji zaljubivši se u prelijepo okruženje i spremno je prihvatio posao. “Raphael je bio u pravu,” mislio je. “Ovo će biti dobra promjena. Ionako sam bio predugo kod kuće.” Prijatelj sa kojim je Ted putovao, ponudio mu je da će otići u Alabamu i donijeti mu sve njegove stvari koje bi mu zatrebale, na što se Ted složio. Tjedan dana kasnije, prijatelj se vratio sa njegovim stvarima, a Ted je obavijestio svog poslodavca u restoranu, objašnjavajući mu da će njegov "dopust" biti trajan. Posao je uspio i Ted je osjećao da je donio pravu odluku. Raphaelovi savjeti su bili poslušani i kad je Ted odreagirao na njih, mali Meksikanac je nestao iz njegovih snova. Ted se brzo ustalio u novoj rutini i utvrdio se u Albuquerqueu. Kupio je kamp kućicu i postavio je u prelijepom parku na rubu pustinje i uživao u veličanstvenosti Sandia Mountains u daljini.

Kao dio promjena u novom životu, Ted nije govorio o svojim vidovnjačkim talentima i po prvi puta u devet mjeseci, njegov život je išao glatko, bez bilo kakvih stranih epizoda. U stvari, nije mislio o paranormalnom sve do jednog dana kad je Judy, jedna od Tedovih suradnica, spomenula da su ona i njezin muž nedavno svjedočili jednom neobičnom događaju. “Bili smo na putu iz grada preko vikenda,” rekla je, “prema Estanciji. Vozili smo se po maloj autocesti sa dva traka. Vozili smo po mraku i bilo je oko osam naveče, kada se odjednom nebo osvjetlilo skroz oko nas. U nekoliko sekundi, mogli smo vidjeti osvjetljenu okolicu, baš kao po danu! Čak je i unutrašnjost auta bila ispunjena svjetlom. ”I tada odjednom, kao što se i pojavilo,” nastavila je Judy, “isto tako je i nestalo. Sve je bilo opet u mraku. Bilo nam je čudno, pa smo muž i ja stali da vidimo što se događa. Oboje smo izašli i pogledali prema gore da vidimo da li avion, helikopter ili što već stvara to jako svjetlo. Ali nije bilo ničeg, čak niti dolazećeg auta iz bilo kojeg smijera.” Ted i ostali su radoznalo slušali, pitajući se što su to ona i Joe vidjeli. “Valjda je bio NLO,” zaključila je Judy. “Nismo ga vidjeli direktno, ali što bi se drugo moglo pojaviti i nestati tako brzo? I što bi moglo osvijetliti nebo na taj način?” “Sjajno!” odgovori Ted. Sjetio se odjednom da nije poznavao nikog ko je vidio NLO osim Maje. Judini prijatelji su uzbuđeno slušali iskaz i postavljali mnogo pitanja o tom doživljaju, samo Ted nije rekao ništa. Mislio je na Maju i udaljenom objektu kojeg je prije mnogo godina vidio kako lebdi nad planinom iznad Doline sunca. Maja ga je tamo uputila sa sigurnošću da će vidjeti NLO, ali u to vrijeme nije mogao osjetiti pravu prirodu objekta. Nikad nije bio uvjeren da je to bio NLO, iako je Maja insistirala da jeste. No, budući da nije bila prisutna, zapitao se, kako bi ona mogla znati? Osim toga, ni Ted nije bio siguran da vjeruje u postojanje takvih stvari. Uostalom, vlada je konstantno negirala NLO viđenja. Međutim, sada je znao da Judy nije lagala i nije znao što misliti.

Nedugo nakon toga, Ted je poštom dobio knjigu od svoje nećakinje u Alabami. Cijenio je njezinu obzirnost, ali kad je pogledao korice knjige, nije je uspio naći posebno privlačnom. Ime joj je bilo OUT ON A LIMB (U raskoraku) i napisala ju je Shirley MacLaine. Međutim, njegova nećakinja je ubrzo nazvala i pitala ga da li je knjiga stigla. “Pročitala sam je,” rekla je oduševljeno, “i ti je moraš također pročitati Tede.” “Zašto?” zapitao se. ”To je tako čudno,” odgovorila je, “ali čitajući prvi dio, podsjetilo me na tebe. Sjećaš li se stvari koje si nam govorio o godinama provedenim u Dolini sunca?” “Naravno, ali o kojim to točno stvarima?” “Vidjet ćeš,” odgovori ona. “Ti samo pročitaj knjigu i tada ćemo ponovo razgovarati.” Zbog pobuđene znatiželje, Ted je počeo čitati knjigu i uskoro je postalo jasno zašto mu ju je njegova njećakinja poslala. U jednom dijelu priče, MacLaine je pisala o izvanzemaljskoj ženi, zvanoj Maja, iz planinskog dijela Južne Amerike. Ted je bio zapanjen. Opis MacLaineine Maje se u potpunosti podudarao sa mladom, lijepom ženom koju je poznavao u Dolini sunca. Sve što je čitao o njoj - ponašanje, razgovor, misterija - činilo se isto kao i s njegovom Majom, pa čak i neki događaji u knjizi su mu bili čudno poznati. Ted zasigurno nije mislio o Maji kao o nekoj vrsti vanzemaljca, nego kao o jako neobičnoj osobi, dragoj prijateljici, od koje je saznao neke važne stvari. Međutim, ova knjiga ga je natjerala da se osvrne natrag na one mjesece sa Majom i preispita cijelu situaciju pažljivije. Kako je mogao biti tako blizu nje a ipak nije znao ništa o njoj, čak ni prezime? Zašto nije bilo zapisa o njenom zaposlenju u uredu i što bi on doista vjerovao iz njezinih fantastičnih opisa mjesta i načina na koji je njezin narod živio? Zaželio je kontaktirati Shirley MacLaine i reći joj da je on također poznavao tu Maju i bio duboko pogođen njihovim odnosom. To je bilo jedno uzbuđujuće otkrovenje. Ted je odmah nazvao nećakinju i razgovarali su o svim detaljima susreta koje je davno imao sa Majom. Nazvao je i Mariju, koja je bila intrigirana Tedovim mogućim pronalaženjem Maje. “Ne pridajem mnogo pažnje NLO-ima i svemu tome,” odgovorila mu je Marija “ali je to u najmanju ruku iznenađujuća slučajnost.” “Ne, ne mislim da jeste,” odgovorii je Ted, “nije slučajnost, Marija.

Sjećam se još nečega, nešto što se dogodilo još u Atlanti i možda ćeš se sjetiti da sam govorio o tome tada. Bio je jedan tip Mark, koji je bio prijatelj od nekih ljudi koje sam poznavao, pa sam i njega također malo bolje upoznao. Mark je tada imao problema sa alkoholom i jedno vrijeme, kad je pijan jednostavno nestao na nekoliko dana, njegovi prijatelji su me zamolili da iskoristim svoje vidovnjačke sposobnosti da ga nađem.” “Ovo zvuči poznato, u redu,” odgovori Marija, “ali jednostavno se ne mogu sjetiti detalja što se dogodilo.” “Pa, skoncentrirao sam se i dobio sliku starog motela u gradu, pa sam se tamo i odvezao,” nastavio je Ted, “i Mark je bio tamo. Stalno je bio pijan i bio je u jako lošem stanju. Napokon sam ga dovoljno otrijeznio da bih porazgovarao s njim o njegovim problemima i tada mi je rekao o ženi u koju je bio zaljubljen, ženi koju je upoznao u Texasu, koja je bila prekrasna, preplanula, čudesna. Žena po imenu Maja. Opisao ju je i po izgledu je bila kao i moja Maja i mislio sam da je to neka čudna slučajnost. Mislio sam, koliko samo može biti Maja? Ona moja Maja je bila jednostavno jedinstvena za mene da bih vjerovao da bi ih bilo više, kao kopije ili nešto. Ali sada je tu bila MacLaina Maja, i neznam što se to dovraga događa.” Marija nije imala odgovor, kao ni niko drugi. Nije bilo nikoga u Albuquerqueu s kim bi mogao razgovarati o tim osobnim otkrivenjima. Osjećao je da bi mu samo oni kojima je davno rekao za Maju, vjerovali i shvatili koji mu je šok knjiga OUT ON A LIMB priredila. Nije htio da niko od njegovih novih prijatelja, za koje je bio običan Ted, misli da je lud ili da izmišlja priče nakon čitanja knjige. Zato je to sve zadržao za sebe. Bez obzira koliko se on našao začuđen NLO -ima i vanzemaljcima, nakon toga, nije ni s kim podjelio svoje misli.

Godina je prošla normalno, sve do incidenta 1985.g., kada su ga posjetili prijatelji iz Alabame. Nekoliko dana nakon njihovog dolaska, Ted se probudio ujutro u pola četiri sa jakim kucanjem srca. Lagano ustajući iz kreveta, pogledao je uokolo kamp kućice na bilo kakve znakove nečega krivog. Svi njegovi gosti su mirno spavali ali Ted je imao osjećaj da je nešto ili neko vani. Otišao je pogledati van, na terasu. U noći, mogao je vidjeti promet na autocesti u daljini i tada je podigao pogled prema gore. Iznad njega je bila crna praznina ovalnog oblika, naglašena između zvjezda. Nije bilo nikakvog zvuka, niti očitog objekta, samo savršena tmina, kao da su zvijezde izbrisane. Mislio je da je to čudno, pa se vratio u unutra i probudio jednog od prijatelja, moleći ga da izađe van vidjeti taj strani fenomen. Ali dok su se vratili na terasu, ovalna praznina je nestala i nebo je djelovalo potpuno normalno. Iz nekog razloga, to viđenje je Teda učinilo veoma nervoznim, pa je zapalio cigaretu i govorio neko vrijeme, ponavljajući prijatelju detalje onog što je vidio.

Nekoliko je mjeseci prošlo bez nekih poteškoća a jesenje noći su postale hladnije. A onda jednom opet, Ted se probudio usred noći i ustao iz kreveta. Njegovo je srce ludo tuklo. Instinktivno je ispustio glasan urlik, istrčao na terasu, nekontrolirano se tresući. Jedan od susjeda se probudio od urlika, upalio svjetlo i izašao napolje, gledajući zabrinuto uokolo. “Što nije u redu?” povikao je. “Da li si u redu?” Još uvijek drhteći, Ted je odgovorio nervozno klimajući, “Da, samo sam imao noćnu moru. Žao mi je što te gnjavim.” Odjednom je osjetio jaku hladnoću i tada shvatio da nosi samo donje rublje i požurio natrag u kućicu. No nije se mogao smiriti i njegov je strah bio toliko jak, da je pušeći prosjedio ostatak noći, sve dok se nije razdanilo. Polako se počeo sjećati dijelova noćne more, iako u to vrijeme nije bio siguran da li je doista spavao kada se to dogodilo.

Sjetio se da je bio odveden nekamo, iznad kamp kućice i gledao dolje na nju ispod. Osjećao se svjesnim i prizor je izgledao stvarnim. Sjetio se brzog kretanja od tog mjesta i gledanja svjetala koja su kratko vrijeme letjela pokraj njega prije zaustavljanja. U toj točci, Ted je gledao dolje na pust teren u kojem je sve bilo pomješano u nejasnu žućkastu boju. Vidio je američku komoljiku i tada je vido velik kompleks objekata, okružen visokim zidom. Unutar zida bile skupine ljudi, skupljeni kao stoka u malom toru. Kako se približio, Ted je vidio ženu i mladića kako potpuno nepokretni sjede zajedno u prepunoj prostoriji. Kako se još više primakao, osjetio je da im se može još približiti i dotaknuti ih. Odjednom ih je htio protresti da se probude, iako nije znao zašto. Okrenuo se prema nekom koga je mogao vidjeti i rekao, “Ne možete to raditi mojim ljudima! Postupate s njima kao sa stokom!” “Vi postupate tako sa stokom,” odgovorila je nepoznata osoba. “Zašto mi onda ne bi mogli postupati tako s ljudima?”

Sljedeća stvar koju se Ted sjeća je bila da je histerično vrištao i tada se probudio u krevetu. Sjedeći nervozno na terasi na jutarnjem suncu i pokušavajući naći smisao tih sjećanja, Ted je također osjetio da je bio na drugom području, unutar podzemnog kompleksa. Što god je vidio da se događa s ljudima, podsjetilo ga je na stoku. Danima poslije toga, doživljavao je snažne osjećaje ljutnje i straha. Nije mogao dobro spavati i opet je nakon nekoliko godina posegnuo za sedativima, koji bi mu dozvolili da se odmori i nastavi funkcionirati na poslu. Zabrinuo se da će skliznuti natrag u stresno stanje koje ga je dovelo do kolapsa u Atlanti. Također se bojao da je duhovni svijet još jednom imao namjeru ometati ga i upletati mu se u normalan, sretan život kojeg je imao u Albuquerqueu. Očajnički se protivo tome. Međutim, kako je nekoliko mjeseci prošlo bez daljnjih incidenata, Ted se polako počeo opuštati, ponovo dobro spavajući i zahvaljujući višim energijama povratio se u jedan duševno zdrav i nekompliciran život. Nije bilo više čudnih oblika u nebu i na kraju, zastrašujuća sjećanja na onaj kompleks i ljude u toru, također su izbljedila. Sa upornom vjerom, rekao je sebi da je oslobođen paranormalnog. Negdje, možda u drugoj dimenziji, mora da su duhovi bili zabavljali. Gledajući dolje na Tedovo prijanjanje ka očajničkom vjerovanju da je mogao živjeti svoj život normalno u svakodnevnim uvjetima, mora da su se pitali koliko se dugo on mogao zavaravati sa takvim idejama. Nije bilo važno to što je Ted odustao od vidovnjačke grupe i vidovnjačkih seansi i što je držao svoj neobičan talenat u tajnosti od okoline. Kada duhovi odluče da nastave njihove planove u vezi s njim, Ted je naučio da nije imao izbora, nego da ih slijedi.

Njihov povratak je bio najavljen u vizionarskom snu kojeg je Ted imao u januaru 1986. Kad je san završio, probudio se sa jasnim sjećanjima detalja. Putovao je po državi, kada je ugledao znak na kojem je pisalo “Amarillo, Texas.” To je bilo sve čega se sjetio ali instinktivno je znao da je poruka bila proročanska. Sile koje su poslale Raphaela, sa njegovim požurivanjem prema New Mexicu, opet su se služile starim trikovima, shvatio je Ted. Pitao se zašto imaju tolki interes za njegovo mjesto boravka i nikada nije shvatio značaj njegovog preseljenja u Albuquerque. Ali poruka na cestovnom znaku je bila jasna. Preseliti će u Amarillo, iako nije imao naznaka kada će se to dogoditi. Odgovor mu je došao nekoliko tjedana kasnije. Njegov nadzornik ga je pozvao u ured i rekao mu da je tvrtka upravo kupila nekoliko objekata u Teksasu. Nalet uzbuđenja prošao je kroz Teda kada je shvatio što će doći sljedeće. “Jedan od naših novih ureda u Amarillu,” rekao mu je nadzornik, “trebaće jednog sposobnog kreditnog menadžera. Naravno, to će biti unapređenje za tebe, sa dobrom povišicom i mi ćemo ti platiti troškove preseljenja ako prihvatiš tu poziciju.” “Dobro,” odgovori Ted, osjećajući da nebi imalo svrhe da se odupire. Uskoro je pripremio kamp kućicu za preseljenje i kako se vozio iz New Mexika i ulaskom u Texas, vidio je identičan znak na cesti kao što mu je bilo pokazano tjednima prije u snovima. San, kao i mnogi ostali, se pokazao točnim. Svu svoju koncentraciju, posvetio je novom poslu i smještaju u Amarillu.

Međutim, kasnije te godine iznenadio se telefonskim pozivom starog prijatelja vidovnjaka Franka. Ted ga je upoznao još u Georgiji, kada je njegov spiritualni rad bio na svom vrhuncu. “Pogodi što?” započeo je Frank. “Moja dobra prijateljica trenutno živi u Amarillu i dolazim je posjetiti. Budući da se ti i ja nismo vidjeli već nekoliko godina, što kažeš da dođem do tebe i provedemo neko vrijeme zajedno dok sam tamo?” Ted se složio i Frank je ubrzo došao u posjet. Tri mjeseca kasnije, nazvao je ponovo. “Mnogo je ljudi koje sam upoznao,” rekao mu je, “koji bi zaista htjeli imati vidovnjačka očitanja, ali ovdje nema nikoga da im to napravi. Zašto ne pomogneš?” Prije tog trenutka, Ted nije imao namjeru da se ikad više opet primi vidovnjačkog posla, no impulsivno je prihvatio Frankovu želju. “Prošlo je mnogo vremena,” rekao je, “ali ako misliš da ti ljudi stvarno trebaju pomoć, valjda mogu probati.” Nije mogao vjerovati da to govori i duboko u sebi je osjetio da bi otpor bio uzaludnim. Potražnja za očitanjima u tom području je bila velika i rasla je još više, kada je počeo raditi na tjednoj bazi. Reputacija za točnost očitanja mu se širila. Upoznao je dosta novih ljudi, davajući bilo kakvu pomoć koju je mogao dati a kako je vrijeme prolazilo bilo mu je udobnije raditi. Ali bilo je i problema i mnogo skeptika koji su davali sve od sebe da bi osporili Tedov utjecaj. Kada mu je došla jedna žena, pitajući u vezi bračnih problema, Ted joj je savjesno opisao viziju koju je dobio od duhovnih vodiča. Ovaj puta su bili očito previše specifični, pa je žena dovoljno zaključila iz očitanja da će uhvatiti svog muža u aferi. Kada je muž saznao da su ga vidovnjačka očitavanja otkrila, došao je k Tedu osvetoljubivog duha. Situacija je postala toliko napeta, da se Ted odlučio odreči očitanja, žalostan što je uopšte dopustio sebi da se vrati tom poslu. Neki od ljudi su željeli njegovu pomoć, ali dosta njih je imalo namjeru poniziti njegove sposobnosti i napasti njegovu reputaciju. Nije vrijedno glavobolje, rekao si je, odlučan da opet odustane i da se fokusira na vlastitu sreću.

Ali to, naravno, nije moglo proći tek tako, uzimajući u obzir upornost Tedovih duhovnih vodiča. Da bi osigurali to da on primi njihovu poruku, zahtijevali su njegovu pažnju na jedan silovit način. Usred noći, budan, ali u izmjenjenom mentalnom stanju, našao se prevezen na nepoznatu lokaciju u pratnji od dva čovjeka koji su mu stajali sa obje strane i čije su mu značajke bile nejasne. Kada je došao ka punoj svijesti, Ted je stajao između muškaraca u jednoj velikoj, dobro osvjetljenoj sobi, bez ikakvog očitog izvora svjetlosti. Nasred sobe je stajao dugačak stol sa nizom praznih stolica iza njega. Vrata su se otvorila na lijevoj strani i pet čudnih ljudi je umarširalo skladno koračajući u liniji. Čovjek na uzglavlju linije je bio bijelac sa svijetlosmeđom kosom, drugi je bio tamne puti a ostalo troje su bili različitih rasa. Svaki je nosio majicu po mjeri sa visokim ovratnikom, koji je podsjećao na zastarjele Nehru jakne. Potpuno dezorijentirano, Ted se trudio da ih prepozna ali nitko mu nije izgledao poznato. Ljudi su tiho došli do stola. Vođa se zaustavio kod srednje stolice dok su se ostali smjestili pored njega, po dvoje sa svake strane. Kratko su se naklonili prema Tedu i sjeli. Čak u omamljenom stanju, Ted je bio iznenađen uljudnom pozdravu tih ljudi. Kao da stoji u redu, dva čovjeka iza teda uputila su ga naprijed, dok troje njih stajalo tik do stola. “Slušaj pažljivo,” rekla je centralna figura, napeto zureći u Tedove oči. “Moraš prestati pokušavati da zadovoljiš ljude i da pridobiješ njihovo potvrđivanje svog posla. Doveli smo te ovdje da ti kažemo da se prestaneš brinuti jer ti ovi osjećaji ometaju tvoj ispravan smjer. “Ne smiješ se brinuti zbog mišljenja drugih. Ti si ovdje da radiš jedan veoma važan posao. Ova tvoja prevelika zabrinutost zbog mišljenja drugih, zadržava tvoj napredak.” Gledajući čovjekov čvrsti pogled, Ted je želio odgovoriti ali se nije mogao pomaknuti, ni govoriti. “Uvijek imaj na umu da ljudi koji trebaju čuti tvoju poruku, čuti će je,” nastavio je vođa. “Oni koji ne čuju, ne smiju te zabrinjavati. Nikada neće biti dovoljno dokaza da ih uvjeriš, no u svakom slučaju oni će uvijek naći način da to diskreditiraju. Radi svoj posao i sve će biti u redu, bez obzira na njih i njihove stavove.” Sljedećeg što je bio svjestan, bilo je to da je sjedio u krevetu i da je bilo jutro. Sjetio se svega i po prvi puta u nekoliko mjeseci imao je osjećaj sigurnosti i olakšanja. Bilo da je noćni događaj bio stvarnost ili samo san, Ted je prihvatio poruku kao valjanu. Duhovi su znali za njegove sumnje i dali su mu svu sigurnost koju je trebao. Sa takvim voljenim, brižnim snagama na njegovoj strani, osjećao se siguran da ponovo nastavi sa očitanjima.

Ubrzo nakon toga, baš kada su se stvari smirile, pojavila se druga vrsta poremećaja. Na poslu su izbile glasine o dolazećim promjenama, koje Teda nisu učinile veoma sigurnim. Počeo je tražiti druge poslovne mogućnosti, u slučaju da se glasine ostvare. Međutim, prije nego se bilo što razvilo, imao je još jedan vizionarski san, sličan onome kojeg je vidio prije preseljenja u Amarillo. U ovom snu, Ted je vidjeo sebe kako se vozi u drugome gradu, tražeći mjesto da smjesti svoju kamp kućicu. Našao je jedno posebno mjesto koje je izgledalo primamljivo, ali nije znao točno reći gdje je to. Međutim, kada se probudio i očistio misli, odjednom je shvatio da je grad koji mu je bio pokazan bio Shreveport, Louisiana. “Gospode!” mislio je, zaprepašten vizijom. “Ne mogu ni zamisliti da ću morati preseliti u Shreveport! Rađe bih otišao natrag u New Mexico, ili možda u Denver, bilo gdje samo ne u Louisianu. Što bi me to moglo povući u Shreveport?”

Stranica 19 od 24 Sve stranice