17. dio

Prijevod: galaksija


Baci uže za spasavanje, baci uže za spasavanje,
Neko danas tone.

E. S. Ufford


Pamučna polja, farma, zečevi, i kombajn, i baka, skoro sve u priči o Karly Kane bilo je preuzeto iz Ted-ovog djetinjstva. On je bio isti kao Karly, igrao se i trčao, čak je i krotio divlje životinje, pa su možda te sličnosti bile ono što ga je duboko dirnulo kad je čitao tu priču. Međutim, ono što ga je tu bunilo, bio je onaj čudan slučaj nestanka drveta sa sijenkom, skriveni glas i hor djece u plavim kombinezonima. Ted je pretraživao sjećanja iz svog djetinjstva ali nijedan od tih detalja nije mu padao na pamet. Bio je nemoćan da si objasni zašto ga je ta priča primorala da ustaje usred noći da bi je napisao. Pokazao ju je Mariji i opisao joj je kako se cijela stvar desila. Ukoliko to on ne može objasniti, možda će ona imati nekog pojma o tome. Marija je razmišljala o tome dugo vremena i na kraju je zaključila da su duhovi opet, samo na jedan potpuno drugačiji način, mijenjali Tedove vidovnjačke zadatke.

“Možda je to njihov način da ti kažu šta oni žele od tebe da radiš,” rekla mu je ona. “Uradio si odličan posao s odraslima, a duhovi sada možda žele da se posvetiš pisanju metafizičkih priča za djecu. Uz pomoć priča kao što su te, ti možeš dovesti našu filozofiju dole do nivoa mladih umova i početi ih činiti svjesnim o jednom velikom i dobroćudnom spiritualnom svijetu koji ih okružuje.”

To se Tedu činilo razumnim tako da su ga ti izgledi počeli uzbuđivati. Ukoliko duhovi žele da ga inspirišu da piše, on neće imati ništa protiv toga. Međutim, dani su prolazili a nikakve druge priče nisu mu padale na pamet, tako da se počeo pitati da li je Marijino objašnjenje bilo ispravno. Jedna priča sigurno nije dovoljna, a pored toga, ni on sam nije stvarno shvatao značenje avanture Karly-a Kane-a. Da li je ona scena sa prelijepim životinjama i dječim horom trebala da bude neka vizija nebesa? A zašto mu je onda onaj zec bio oduzet? To mu nije imalo mnogo smisla. Niti mu je imalo smisla njegovo neprestano čuđenje i strah u vezi s onom noći u njegovoj sobi kad se cijela prostorija ispunila maglom. Uprkos vjeri koju je pridavao duhovnom svijetu, sjećanja na ta iskustva uvijek su ga nervirala i nisu htjela da ga ostave na miru. Ted se molio bogu često i iskreno u nadi da će dobiti odgovore, međutim, bez uspjeha.

Nekoliko noći kasnije, Ted se kao kroz maglu sjećao da je opet ustajao iz kreveta ali je cijela stvar bila toliko nejasna da ju je odbacio, odnosno, uzeo ju je dijelom nekog sna.

Sljedećeg jutra se obukao i popio prvu šoljicu kafe a kada je prolazio kroz sobu, primjetio je komad papira na pisaćoj mašini. Iznenađen, uzeo ga je i čitao, postajući sa svakom riječju sve uzbuđeniji. Hrpa kucanih listova papira stajala je na njegovom radnom stolu a Ted je bio siguran da ih on nije stavio tamo. A priča koju su sadržavali na sebi bila je nešto o čemu on nikada nije razmišljao a pogotovo to napisao.

Ta priča nije bila ni u kakvoj vezi s djecom. Umjesto toga, ona je sadržavala neke čudne informacije o Margaret Mitchell, poznatoj autorki novele PROHUJALO S VIHOROM. Ona je živjela u Atlanti, kako je to Ted dobro znao, ali on nikada nije imao nekog interesovanja za nju ili njene knjige. Tako se čudio odakle je taj materijal došao? Ted je živjeo sam pa iako se nije sjećao da je to uradio, napokon je shvatio da je on morao biti taj koji je napisao na mašini tu priču. Drugog objašnjenja nije bilo. Njegov san o ustajanju iz kreveta morao je biti istinit ali se on uopšte nije sjećao da je tada sjeo za sto i kucao nešto na pisaćoj mašini. Ukoliko su duhovi stajali iza te priče, onda bi možda on u njoj mogao naći neki znak koji bi mu ukazivao na njenu svrhu. Ponovo je to pročitao fasciniran pričom koja je tu predstavljena a istovremeno zbunjen kako je ona uopšte mogla da potekne iz njegove glave:

Clark Gable je otpratio Margaret Mitchell do podijuma kroz gomilu ljudi koja ih je čekala. Aplauz je bio zaglušujući. Ona je počela svoje obraćanje publici prvo zahvaljivanjem mnogim ljudima koji su doprinjeli tolikom uspjehu svjetske premijere filma PROHUJALO S VIHOROM. Na skupu je bilo prisutno mnogo poznatih imena i njene čestitke su bile upućene svima njima, koji su direktno ili indirektno igrali ulogu u donošenju toliko velike slave njenoj Scarlett. Posebno priznanje ukazala je Davidu Selzniku i javno je izrazila svoje mišljenje da je on okupio najbolji filmski tim koji je u tom momentu postojao.

Završila je naklonom i odavanjem priznanja gromoglasnoj publici, a kako je to ona učinila, slično je učinila i njena nevidljiva i tajanstvena partnerka. Ta tiha figura koja je stajala odmah pored nje, posmatrajući, čekajući i davajući joj snagu, pratila ju je po cijeloj platformi ne odvajajući se od nje. One su bile kao dvije sestre koje su međusobno dijelile neku tajnu koju svijet nikada neće saznati ili razumjeti. Margaret je godinama imala nagon da napiše jednu priču. To je bio jedan nagon unutar nje kojeg ona nije razumijevala, i on je bio s njom dugo prije nego što se Scarlett O’Hara rodila iz njenog pera. Kako je ona odrastala, tako je i ta želja postajala jačom. Prestala je da se bori s tim nagonom i otpustila je tu ključajuću energiju kroz papir i pero. Kad je to uradila, pojavile su se živopisne ličnosti, Scarlett, Rhett, Melanie, i svi ostali, u jednoj bajci nad bajkama koja je ostavila publiku bez daha. Ta publika je živjela, disala i plakala kroz stranice vremena koje je Margaret tako lijepo dočarala.

Đorđijanci ne bi prihvatili to da glavni sudionici nisu bile istorijske ličnosti, koje su se nekada stvarno kretale ulicama Atlante. Mnogi od njih su pretraživali istorijske dokumente i druge spise pokušavajući da otkriju bilo kakvu vezu koja bi dokazala da ta imena nisu bila samo figmenti Margaretine mašte. Čak i danas, Trgovačka Komora u mjestu Jonesboro, Đorđija, potvrdiće da turisti često traže uputstva kako bi stigli do plantaža koje su bile toliko drage Scarlett-inom srcu.

Kako su godine polako odmicale i Margaretina priča se sve više i više odvijala, shvatila je da dobija pomoć iz nekog čudnog izvora kojeg nije poznavala, niti razumijevala. To ju je zbunjivalo i u početku je pokušavala da to negira. Počela je da pravi duge pauze tokom svog pisanja, misleći da previše zamara samu sebe, međutim, ispostavilo se da to nije bio odgovor. Odmor bi to činio još jačim, jer je to postajalo još izražajnije nakon perioda relaksacije.

Jednog dana, postala je načisto s tim, kad je na svoje iznenađenje primjetila kako je njeno pero nastavilo samo da piše i to prilično čitljivo, nakon što su njene misli odlutale na neke sasvim druge teme. To ju je donekle uplašilo, pa je tako odlučila da popriča u vezi s tim s jednim od svojih bliskih saradnika, koji ju je naružio i predložio joj da ode na odmor, tvrdeći da ona previše radi.

Margaret nije više htjela da svom saradniku opet pominje te stvari ali je naišla na neke odgovore koje je tražila, nakon što je posjetila javnu biblioteku u Atlanti. Tamo je pronašla dovoljno toga što je zadovoljilo njenu radoznalost, uz pomoć nekih materijala na temu vidovnjaštva koji su bili dostupni u to vrijeme, iako su bili prilično ograničeni. Prestala je da se bori sa sobom i predala se tajanstvenom izvoru kojeg nije mogla vidjeti, nego samo osjećati. Počela je odavati priznanje gospođi s čije strane je dolazilo njeno inspirativno pisanje, a kako je to sve više činila, tako je i njen posao postajao lakši i obavljala ga je sa više uživanja. Margareta je otišla u grob a da nikada nije priznala niti potpuno razumjela kako je bila kanal za jednog duha koji je bio s njom, vodeći je tokom mnogih godina.

Taj duh je bio jedna veoma razvijena duša, koja je nekada živjela život sličan onom od Scarlett O’Hara, a njena bajka je bila tako jaka kao i ona Poema starog mornara i ona je to morala da ispriča. Njoj je trebao ventil za ispuštanje te energije i Margareta je bila njen kanal. Kroz Margaretino pero, ona je mogla da prizna svoje nepravedne postupke koji su povrijedili mnoge ljude kad je ona boravila na zemaljskoj ravni. Čvorovi koji su čvrsto držali njenu dušu sprječavajući je da ostvari spiritualnu perfekciju, trebali su na taj način biti odriješeni. To bi takođe pomoglo i Margareti u njenom vlastitom duhovnom razvoju, dok bi ista priča zabavljala i milione ljudi širom svijeta. Tiho i tajanstveno, ona se kretala oko Margarete, te su one tako formirale tim koji je proizveo jednu od najpoznatijih svjetskih novela svih vremena. Margareta je bila svjesna inteligentne i prijateljski nastrojene sijenke koja se kretala oko nje, a nekako je i osjećala, na neki način, da se pred njenim očima odvijalo nešto više od same novele. Danas joj je iz pozadine zavjese bila otkrivana stvarna istina. Između te dvije duše postoji prijateljstvo i jedna duboka ljubav. One su s ponosom gledale na tu njihovu priču i njen uspjeh, dok su se zajednički penjale ka jednom razvijenijem duhovnom izražaju.

Ted je završio poslednju stranicu prilično začuđen i odložio ju je pored sebe. Nije mu ništa bilo poznato u vezi sa životom Margarete Mitchell, a sigurno nikada nije ni razmišljao o tome da je ona bila okupirana nekim tajnim izvorom inspiracije. “Pa dobro, šta mi ovo pokušava da kaže?” pitao se. “Da li to ima ičega zajedničkog s onom pričom o Karly Kane?”

Međutim, to nije imalo smisla. Nijedan drugi duh ne bi mogao napraviti takvu jednu priču kroz njega, razmišljao je on, jer je Karly bio veoma sličan njemu. Bilo mu je nemoguće razumjeti sve u vezi ova dva noćna spisateljska poduhvata a nakon toga se nisu pojavljivale nikakve druge priče. Kao toliko mnogo drugih događaja u njegovom životu, ni ovaj nije imao neko jasno značenje koje je on bio u stanju razabrati. Ukoliko su iza ove dvije priče stvarno stajali duhovi, Ted je zaključio da bi oni morali biti mnogo jasniji s njihovim porukama ukoliko žele da on razumije njihovu namijenu. Međutim, detalji Margaretine priče nastavili su da mu se motaju po glavi.

Kako je on to vidjeo, ta priča je otkrivala kako je Margareta bila korištena kao kanal od strane duhovnog svijeta. Bar taj dio priče je bio relevantan kad se o njegovoj ličnoj situaciji radilo. A PROHUJALO S VIHOROM je pružilo svijetu jednu veliku zabavu. Da li je tu, naposlijetku, bila i neka poruka za njega? Da li je ta bajka implicirala da Ted, slično kao Margareta, treba dozvoliti duhovima da donesu dobre stvari čovječanstvu uz pomoć njegove saradnje s njima? Da bi zadovoljio svoju radoznalost, Ted je pročitao PROHUJALO S VIHOROM. Dok je čitao tu priču počeo je viđati neke sličnosti između Margaretinih vidovnjačkih sposobnosti i svojih ličnih. Kroz Margaretinu sposobnost, primjetio je da je ona stvorila jedno književno remek djelo, što je sigurno predivna stvar. Da li je poenta bila u tome da i on takođe može ponuditi neko ohrabrenje ovom svijetu uz pomoć svog talenta? On to stvarno nije znao ali mu je bilo neprijatno što se uhvatio u jednom takvom egoističkom razmišljanju. Međutim, on sebe nije smatrao vrijednim takvih poduhvata. Nadalje, čitajući tu knjigu, Ted je primjetio pasus u kome se pominje jedan Scarlett-in san koji joj se stalno ponavljao. U tom snu ona se bojala da se ne izgubi u magli. Ted je razmišljao o onoj misterioznoj magli koja je kod njega prouzrokovala sličan strah. Pitao se da li je to sama Margareta bila ta koja se plašila magle a ne fiktivna Scarlett. Da li je Margareta tu predstavljala neku svoju ličnu traumu? I opet, Ted nije mogao biti siguran, ali mu je nešto u vezi s tom idejom govorilo da se nalazi na jednom važnom tragu.

Jedne noći nakon što je čitao tu knjigu, Ted je doživjeo da u snu čuje jedan glas. On mu je rekao da se više ne treba bojati magle. Isto kao i sa PROHUJALO S VIHOROM, glasovi su ga uvjeravali da će iz tog njegovog iskustva proisteći nešto lijepo. A sljedećeg jutra, kad se sjetio tog glasa, Ted je mislio da je sada razumjeo kanaliziranu poruku kao i priču koju je napisao.

Prestao je da se bakće onim strašnim događajem s maglom i pokušao je da se vrati svom normalnom životnom miru i aktivnostima. Činilo se da je njegova opsesivna zabrinutost prestala. Kad bi se sjetio onog užasavajućeg susreta s maglom u njegovoj sobi, svjetlosnim štapićem i strujnim udarom, imao je osjećaj da je tada mogao umrijeti. To zasigurno nije bilo neko prijatno iskustvo za njega, a isto tako i one vizije masivnog uništavanja koje su ga obuzimale, kao ni ono izgubljeno vrijeme i bolest koja je uslijedila nakon one čudne epizode na autoputu. Sve te stvari su uzele svoj danak, mentalni i fizički, i natjerale su Teda da dovede u pitanje svoje učešće u duhovnom svijetu. Međutim, ona ohrabrujuća priča o tome kako je PROHUJALO S VIHOROM nastalo iz kanaliziranih informacija, djelovala je kao antidot za njegove strahove. Koliku god cijenu je on morao lično da plati, zaključio je da je korist od njegovog posvećenja vidovnjačkom poslu vrijedna te cijene.

S jednom novom odlučnošću, Ted se bacio natrag na njegov spiritualistički rad. Pokušao je da povrati onaj osjećaj pozitivnog i lijepog, koji ga je održavao tokom proteklih godina. Međutim, uprkos njegovom uloženom trudu, osjećao je kako se nešto mijenja, kako ga snaga napušta. Iznenađivalo ga je to da niko od njegovih kolega nije primjećivao kako on postaje sve sporiji i generalno se raspada. Jednim laganim tempom, njegovi nervi su počeli popuštati a naleti depresije dolazili su sve češće. Nedjelje izgubljenog sna i buđenje nekoliko puta noću u potresenom stanju, na kraju su ga doveli do jedne očajavajuće tačke kad mu je bila potrebna pomoć da bi dobio bar malo odmora. Počeo je da pije noću, nadajući se da će ga alkohol nokautirati tako da će moći malo odspavati, ili ako ništa drugo, onda će ga bar onesvijestiti. To je u početku pomagalo, međutim, nije prošlo dugo kad ni alkohol nije mogao zaustaviti njegov neprestani nemir.

Ted je mjesecima krio svoju situaciju od drugih, a održavao je redovno svoje vidovnjačke i studentske seanse, nadajući se da će se šta god da ga je uznemiravalo, smiriti. Međutim, umjesto toga, mentalni i fizički zamor nije popuštao i gurao ga je nadole.
Do stvarnog nervog sloma je došlo kad je bio na poslu. Cijelog jutra, Ted je bio na ivici suza a da nije znao zašto. U stvari, cijelu prethodnu sedmicu jedva je uspijevao da se kontroliše. Njegove kolege stalno su iritirale njegove slabašne nerve, bio je ljut na klijenete i nestripljiv s njima i sve bi mu se odjednom natovarilo na leđa.

U srijedu, oko dva sata popodne, nakon nekoliko sati teškog podnošenja svog emocionalnog haosa, Ted se tiho predao. Prestao je da radi ono što je radio, ignorisao je zvonjavu telefona u pozadini i uredno je složio papire na svom radnom stolu. Kako se približavao sekretaričinom stolu, postajao je nekako sve mirniji i spokojniji na jedan neprirodan način a onda joj je rekao, “Pozovite nekoga iz glavnog ureda da odmah dođe ovamo. Ja sam bolestan i sada moram da odem kod doktora i neću se vraćati danas natrag.”

Kao da je pod kontrolom nečega drugog a ne pod svojom vlastitom, Ted se okrenuo i izašao napolje u ošamućenom stanju, ne brinući se o poslu i njegovoj odgovornosti kao jedinog ovlaštenog službenika te bankine filijale. Bilo mu je na pameti samo jedno, da ode odatle. Sjeo je u auto i odvezao se do doktora. “Moram da vidim doktora,” rekao je na recepciji bez pokazivanja ikakvih emocija. “Vi nemate zakazan termin?” odgovorila mu je recepcionistkinja. “Pokušaćemo da vas ubacimo negdje ako nam to vrijeme dozvoli ili ćemo vam možda zakazati termin za sutra.” Tedova mirna poza se nije promijenila ali je njegov glas dobio jedan sasvim drugačiji ton. “Moram da ga vidim sada!” rekao je empatično. “Neću da se pomjerim odavdje sve dok ga ne vidim.” Odlučno je sjeo na stolicu, dok je službenica s recepcije žurno otišla u doktorovu ordinaciju. Ubrzo nakon toga, doktor se pojavio u čekaonici. Pogledao je Teda u lice i zaključio da mu je pacijent u ozbiljnoj emocionalnoj krizi a onda ga je blago uzeo pod ruku i odveo ga u svoju ordinaciju. “Hajde da ovdje malo popričamo,” rekao je, upućujući Teda da sjedne na stolicu. “Šta nije u redu, Ted? Vrlo sam zabrinut, pa mi reci u čemu je problem?” Ted je briznuo u plač, nesposoban da odgovori. Doktor ga je pustio da plače sve dok se nije malo smirio. Međutim, Ted još uvijek nije bio u stanju da bilo šta kaže.

“U čemu je problem?” pitao ga je opet doktor. “Dolaziš ovamo kod mene jednom mjesečno već nekih šest mjeseci. Imao si dosta problema, osipe, stomačne tegobe, jake glavobolje. Činilo se da je sve to bilo u vezi sa stresom. Poduzeli smo opsežne preglede i nismo našli nikakve fizičke poremećaje kod tebe. Svi simptomi kao da dolaze od neke vrste stresa.”

“Ne znam šta nije u redu,” odgovorio mu je Ted. “Možda je to pritisak kojem sam izložen na poslu.” Ali stvarno nije imao pojma o tome šta se nalazilo u središtu te neprestane tenzije. Na njegovom poslu jeste bilo velikog pritiska jer je u banci dolazilo do nekih promijena. Znao je da postoji određena vjerovatnoća da će usljed toga neki od zaposlenih biti otpušteni, tako možda to jeste bio problem. Možda njegovo tijelo samo reaguje na stres prilikom tog tranzicionog perioda i to će na kraju proći kad se stvari na poslu riješe. S druge strane, kad bi čak i ostao bez posla neko vrijeme, to ga ne bi trebalo jako brinuti. On je finansijski dobro stajao, nakon svega, a njegova profesija je bila dosta tražena, tako da bi lako mogao naći drugi posao. Međutim, u njegovom životu nije bilo ničega drugog za šta bi mogao reći da je bilo izvor njegove iritacije. Doktor je pozvao jednog psihijatra iz obližnje ordinacije i posavjetovao se s njim. Nakon što su završili, vratio se natrag u svoju ordinaciju i ponudio je Tedu jedan savijet.

“Ted, mislim da te je taj tvoj stres doveo u jednu kritičnu fazu,” rekao je. “Možda bi najbolja stvar koju bih mogao učiniti za tebe bila da te uputim u bolnicu Northside Hospital, na psihijatrijski pregled. Tamo rade neke dobre stvari. Ostani tamo par dana i pusti da ti Dr. Nichols pomogne. Oni ti mogu dati nešto što će ti pomoći da spavaš i možda ćeš se sljedeće sedmice osjećati toliko bolje da ćeš se moći vratiti na posao. Mislim da bi to bilo najbolje što možemo sada učiniti.”

Nesposoban da jasno razmišlja o drugim mogućnostima, Ted je prihvatio doktorov prijedlog. Otišao je kući, pokupio je tamo par stvari i odvezao se u bolnicu. Psihijatar je već ostavio neka uputsva u vezi s njim, tako da nakon što je bio primljen, Ted je primio jednu injekciju a onda je otišao u svoju sobu gdje je spavao sve do sljedećeg jutra. Osjećao se sigurno znajući da se jedan tim dobro obučenih profesionalaca nalazi blizu njega kao i to da će u njegovoj blizini biti i drugih pacijenata dok on bude spavao. Kako je padao u san, Ted je razmišljao o svom hladnom i pustom stanu kojeg je uvijek sve više mrzio kako bi se približavao mrak. Nije mu bilo važno to što u njegovoj sobi nije bilo drugih ljudi koji bi bili s njim, dovoljno mu je bilo to što je znao da su oni tu u blizini, tako da ja ta utjeha dozvolila sedativima da djeluju bez njegovog otpora. To je bio najbolji odmor kojeg je imao nakon mnogo mjeseci.

Stranica 17 od 24 Sve stranice