Narodni nazivi: divja loćika — cikorija — čikorija — divji radić — jandrašica — konjogriz — konjska trava — mlečak — modar cvijet — plavocvet — radić — zmijina trava — žućenica — žutenica — žutinica.


Opis biljke: iz trajnog valjkastog i vretenastog korijena, izvana žučkasto-bijele boje, a iznutra bijele boje, izbija duga čvrsta i razgranjena stabljika. Listovi su grubo nazubljeni i podsjećaju na maslačak (br. 142). Cvjetne glavice razvijaju se pojedinačno po čitavoj biljci u pazušcima listova ili na vrhu grana, a najčešće su svijetloplave boje.


Miris i okus: biljka i korijen su gotovo bez mirisa, a okus je više gorak. Vrijeme cvatnje: od srpnja do kolovoza.

Stanište: vodopija se gotovo svugdje susreće u slobodnoj prirodi, uz rubove putova i polja, na livadama i pustim zemljištima, a daje prednost sušnijim zemljištima.

Kao kulturna forma vodopija ili cikorija uzgaja se u mnogim zemljama. Nadzemni dio vodopije u uzgoju daje dobru zelenu krmu, dok mesnati korijen nakon prženja i mljevenja služi kao poznati nadomjestak za kavu.

Ljekoviti dijelovi biljke: za ljekovite svrhe sabiru se samo biljni dijelovi divlje rastuće vodopije. Korijen (Radix Cichorii) se iskapa od druge polovine ožujka do kraja svibnja, a listovi i cvjetovi se sabiru u srpnju i kolovozu. Korijen se nakon čišćenja od zemlje i nadzemnih dijelova biljke razreže radi lakšeg sušenja po dužini, te se za potrebe kućanstva niže na konac i suši na prozračnom mjestu u hladu. Listovi i cvjetovi suše se također u hladu u vrlo tankom sloju, a naročito cvjetovi zahtijevaju veliku pažnju pri sušenju. Korijen se priprema i kao povrće, no prije toga se mora temeljilo namočiti u vodi da bi se izvukao gorak okus. Time se izvlače sve hranjive i ljekovite tvari, tako da se dobiva ukusno povrće ali s druge strane siromašno hranjvim. Ukoliko se korijen, kao jedno od najboljih dijetnih povrća daje šećernim bolesnicima, ne smije ga se izložiti duljem stajanju u vodi.

Ljekovito djelovanje: od Paracelsusa do Kneippa svi su narodni liječnici jedinstveni u mišljenju da je vodopija vrlo vrijedna ljekovita biljka. To treba zahvaliti mnogim sadržanim tvarima, a u prvom redu raznim vrstama šećera, od kojih se u relativno većim količinama nalazi inulin. Inulina, koji u ishrani šećernih bolesnika igra tako značajnu ulogu, a osim toga je čak i ljekovit, sadrži svježi korijen do 18% od ukupnih tvari, a u pažljivo osušenom korijenu ima ga i preko 50% od ukupnih tvari.

Iz toga se razabire da za vrijeme procesa sušenja nastaju još i biokemijske promjene i da prema tome - to vrijedi za sve ljekovito bilje - sušenju i čuvanju ljekovitog bilja treba posvetiti najveću pažnju! Uz znatne količine željeza sadržana je u cvjetovima gorka tvar cikoriin, u stabljici i listovima gorka tvar laktoin i konačno u korijenu gorka tvar intibin, uz bjelančevinaste tvari, taninsku kiselinu, masna ulja i dr. Već spomenuti inulin dolazi u nekim biljkama (maslačak br. 142, čičak br. 19 i dr.) umjesto škroba, te ga šećerni bolesnici ne samo podnose, nego je dokazan - naročito kod uzimanja svježe istiještenog soka iz listova - čak pad šećera u krvi. Kod svih ispitivanja nije se moglo utvrditi otrovno djelovanje inulina na krv ili kakva druga štetna popratna djelovanja.

Vodopija je osim toga izvrsna ljekovita biljka za bolesti jetre i ne može se dovoljno preporučiti kod zastoja u radu jetre, žutice i teškoća sa slezenom. Svježi sok listova i čaj od cvjetova, listova ili korijena vrlo pospješuje izlučivanje žuči, odstranjivanje žučnih kamenaca, čišćenje krvi, izlučivanje prekomjerne sluzi i dr. Sasvim je razumljivo da ovo djelovanje vodopije na pospješenje tjelesnih funkcija, na čišćenje krvi, na izlučivanje žući i pospješenje kolanja krvi utječe na duševnu potištenost (hipohondrija) i da je također liječi. Za pripremu čaja uzima se korijen, listovi i cvjetovi, 1 puna čajna žlica te mješavine, koja se stavi u hladnu vodu te se kuha dok ne zavrije. Za navedene slučajeve piju se tokom dana 2 do 3 šalice. Svježi sok uzima se više puta dnevno i to svaki puta po jedna puna čajna žlica.

U nekim zemljama u službenoj su upotrebi i biljka cikorija u cvatu (Herbci Cichorii) i korijen (Radix Cichorii).

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: od jednakih dijelova vodopije i peršina (br. 101) priprema se čaj koji služi za pospješenje izlučivanja mokraće, a djeluje i na čišćenje krvi.

Listovi vodopije uzimani u octu stišavaju proljev.

Korijen vodopije kuhan s ječmenim sladom i od toga pripremljen oblog, liječi bolove u ždrijelu.

Svježi listovi položeni na upaljene čireve ublažuju bolove, smanjuju vrućinu i crveni vjetar (vrbanac, erysipelas).

Sok od cvjetova dobar je lijek za oči pa, ako oči peku od umora, pomoći će oblozi od soka koji hlade.

Kod osipa na koži, a i inače kod nečistoća kože, upotrebljava se svježi sok od svježe biljke i korijena vodopije. Primiješa se nešto ružine vode (br. 127) te se time više puta nakapaju oboljela mjesta na koži, a nakapani se sok pusti da se osuši.

Sok od svježih listova vodopije, pomiješan s nekoliko kapi ružina ulja (br. 127) i vinskog octa, brzo ublažuje glavobolju ako se od te mješavine načine oblozi. Sok od vodopije ukuhan sa šećerom do gustoće sirupa daje za djecu ukusno sredstvo za otvaranje.

Biljka vodopije namočena u vinsku žestu daje sredstvo kojim se češće masiraju oslabljeni udovi radi jačanja.

Sok od listova preporuča se protiv povraćanja krvi.

Stare babice na selu hvale čajni uvarak korijena vodopije kao najbolje sredstvo za jačanje oslabljenih unutarnjih spolnih organa rodilja. Svježi biljni sok vodopije smatra se u pučkoj medicini sredstvom za pospješenje porasta kose, a naročito sprečava ispadanje obrva.