Bijeli sljez - ALTHAEA OFFICINALIS L.

Narodni nazivi: ajbiš — bijeli šljez — bili sliz — dobri slez — navadni slez — pitomi slez — pitomi šljez — slez — slezovina —- šljez — šljezovina — trandovilje — trandofil — veliki sliz.

Bijeli sljez

Opis biljke: bijeli sljez je trajna biljka s jakim i razgranjenim mesnatim korijenom bijele boje. Iz korijena izbijaju najprije zeleni, okruglasti i ne pusteni listovi, a tek nakon toga više, do 2 m visokih, stabljika s dosta velikim i naboranim listovima. Listovi su trokrpasti, debeli i s obje strane provi?eni pustenastim dlakama, a boje su srebrnasto-sive ili sivo-zelene. Veliki svijetlocrveni do bijeli cvjetovi dolaze u nakupinama u pazušcima listova. Plodovi su sli?ni kao i kod crnog sljeza (br. 87), s tom razlikom, što je vanjska ?aška kod bijelog sljeza sastavljena iz mnogo ovršnih listova (6 do 9) dok se kod crnog sljeza sastoji od samo 2 do 3.

Bijeli sljez

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza.

Stanište: bijeli sljez je rasprostranjen u Srednjoj i Južnoj Evropi i Zapadnoj Aziji. Raste po grabama, na obalama i nasipima rijeka, vlažnim livadama i uop?e na poplavnim podru?jima, gdje se ?esto pojavljuje u velikom mnoštvu. Mnogo se uzgaja u Njema?koj, Ma?arskoj i u drugim zemljama Srednje Evrope.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Allhaeae), listovi (Folia Althaeae) kao i cvjetovi (Flores Althaeae). Korijen se kopa rano u prolje?e ili u jesen nakon cvatnje. Sabiranje korijena vrši se u više raznih oblika. Korijen se iskopa, o?isti od natrulih dijelova, od dijelova stabljike i sitnih korjen?i?a i opere u vodi. To je forma Radix Allhaeae naturalis. Pravilno osušen korijen na prijelomu je bijel, a prilikom prelamanja se praši. Mnogo se više izra?uje korijen u oguljenom stanju, tako da mu se oguli vanjska kora nakon što je prethodno dobro o?iš?en. Tako oguljeni korijen bijele je boje i ima oblik štapi?a (Radix Althaeae decorticata). Oguljeni sirovi štapi?i režu se ponajviše u kockice promjera 0,5 do 1 cm pa se takav oblik korijena naj?eš?e i upotreb­ljava u ljekovite svrhe. Cvjetovi se sabiru za vrijeme cvatnje. Listovi se ne smiju sabirati u prolje?e, nego na?elno tek nakon cvatnje, jer za vrijeme tra­janja rasta i cvatnje imaju najmanji sadržaj biljne sluzi. U zadnje je vrijeme bez sumnje utvr?eno da se ljekovita biljna sluz pove?ava u listovima tek nakon cvatnje. Pu?ka medicina preporu?a i sabiranje sjemena, koje se skida 2 do 3 tjedna nakon cvatnje. Kod dugotrajnog cvjetanja bijelog sljeza prvo se sjeme dobiva po?etkom srpnja, dok se u kasnoj cvatnji dobiva sjeme tek koncem rujna ili ?ak po?etkom listopada. Miris korijena je svojstven i slab, a okus sluzast.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu kod bijelog sljeza sluz, na­dalje škrob, še?er, pektin, tanin, masno ulje, asparagin, mineralne soli i tvar sli?na lecitinu. U zadnje vrijeme dokazan je jedan enzim, isparljiva mirisna tvar, jabu?na kiselina i bogat sadržaj fosfora.

Ljekovito djelovanje: još u starom vijeku bio je korijen bijelog sljeza vrlo cijenjen. Glasoviti narodni lije?nik Huleland odao mu je tako?er veliko pri­znanje i primijenio ga naro?ito kod plu?nih bolesti. Kneipp, naprotiv, nije bio prijatelj te ljekovite biljke i napisao je o njoj: "Nisam za nju naro?ito zainte­resiran, jer je premalo ispunila moja o?ekivanja. Ve? kod klju?anja stvara sluzavu masu, koja oduzima i kvari apetit. Takvu vrst medicine nikada ne preporu?ujem." Ovaj nepovoljan sud o sljezu nastao je iz Kneippova krivog shva?anja da se ?aj od sljeza mora kuhati. Upravo se sljez, sa svojim osobitim biljnim sluznim tvarima, nikada ne smije kuhali, niti se smije prelili jako vru?om vodom. Korijen bijelog sljeza treba staviti na mo?enje kroz 8 sati u hladnu vodu, nakon toga procijediti i tek onda lagano ugrijati; uzimaju se 3 ?ajne žlice za jednu šalicu. To isto vrijedi za listove, cvjetove i sjeme koje se dodaje sitno izrezanom korijenu. Može se prirediti ?aj od listova ili cvjetova, no i taj se prire?uje na "hladni" na?in. Za ?aj od listova uzima se 1 do 2 ?ajne žlice za 1 šalicu ?aja. Autor ove knjige ( Richard Willfort, 1959.g. ) smatra da je najdjelotvornija mješavina od jednakih dijelova korijena, listova i cvjetova. Od te mješavine uzima se 1 do 2 ?ajne žlice za pripremu 1 šalice hladnim mo?enjem kroz 8 sati, nakon ?ega se ?aj lagano zagrije i procijedi. Kod biljne mješavine s ostalim biljkama, mora se sljez posebno hladno pripremiti, procijediti i taj sljezov ?aj dodati toplom ?aju prire?enom od mješavina ostalih ljekovitih biljaka. Ovako ispravno pripremljeni ?aj od sljeza vrlo povoljno djeluje kod kašlja, hripavca, bronhitisa i plu?nog katara. Vrlo su dobri uspjesi zabilježeni i kod bronhijalne astme kao kod po?etne tuberkuloze plu?a. Za tu svrhu ?aj se zasla?uje medom i pije u gutljajima.

Daljnje izvrsno ljekovito djelovanje postiže se bijelim sljezom kod mnogih oboljenja mokra?nih i probavnih organa. Bijelim sljezom se s uspjehom lije?i katar mjehura, bolno mokrenje ili nesposobnost zadržavanja mokra?e i razni lakši slu?ajevi spolnih bolesti.

Sljezov ?aj je vrlo dobar ?aj za žene jer on redovito uziman lije?i upalu mater­nice i bijeli cvijet.

Od oboljenja cijelog probavnog trakta koja se mogu lije?iti bijelim sljezom treba navesti: upalu debelog crijeva (colitis), proljev, srdobolju, povra?anje s proljevom kod dojen?adi i dr.

Kod lije?enja ovih bolesti ?aj se pije nezasla?en i u gutljajima. Sljezov korijen upotrijebljen izvana nalazi tako?er niz mogu?nosti primjene. Tako se iz fino nastruganog korijena bijelog sljeza pomiješanog s medom pri­prema kaša koja služi za sazrijevanje ?ireva i potkožnih ?ireva. Ta se kaša namaže na lanenu krpu i položi na oboljelo mjesto. Oblog se obnavlja svaka 2 do 3 sata. Kaša od korijena bijelog sljeza pomiješana s medom otklanja upalu o?iju i vrlo je dobar oblog za opekotine jer smanjuje boli i lije?i.

?aj od bijelog sljeza, pripremljen na hladan na?in i malo ugrijan, hvaljen je kao voda za ispiranje usta i kao sredstvo za grgljanje.

Primjena u pu?koj medicini: osim ve? navedenih metoda lije?enja nalazi bijeli sljez u pu?koj medicini još nekoliko varijanti primjene. Tako se kod slabosti plu?a, a tako?er i kod gr?eva u trbuhu, pije vino u kojem je kuhan korijen bijelog sljeza ili se jede ugrijani korijen.

Kod bolnog mokrenja stavlja se na mjehur oblog od sitno struganog korijena bijelog sljeza.

Kod prehlada i plu?nih bolesti preporu?a se slijede?a ?ajna mješavina: pri­rede se 3 šalice sljezovog ?aja hladnim na?inom, nakon ?ega se pripremi ?aj od slijede?e mješavine:

20 g sjemena aniša (br. 104)
40 g listova podbijela (br. 149)
40 g biljke plu?njaka (br. 118)

Od te se mješavine uzmu 2 ?ajne žlice za 1 šalicu, pripremi se ?aj kao oparak, procijedi se i tome se dolije hladno pripremljen i procije?en ?aj od bijelog sljeza. Pije se u gutljajima s dodatkom meda.

?isti ?aj od sljezovog sjemena služi u pu?koj medicini kao sredstvo protiv bo­lesti uzrokovanih kamencem ili pijeskom. Svježe zdrobljeni listovi polažu se na ubode od insekata.

Mla?ni ?aj od bijelog sljeza služi kao sredstvo za klistiranje kod tromosti crijeva kod djece, ali i kod odraslih.

Primjena u lije?enju životinja: kod otvrdnu?a vimena najprije se otklanja bo­lest oblozima od korijena bijelog sljeza. Doma?ini životinjama oboljelim od bedrenice obilno se daje ?aj od bijelog sljeza, a oblozi od sljeza omekšavaju apscese. Kona?no, životinjama se daje topli ?aj od bijelog sljeza kod oboljenja crijeva, proljeva i gr?eva u crijevima.

Napomena: srodnik bijelog sljeza je:

ALTHAEA ROSEA CAV. — trandovilje

Sinonimi: Alcea rosea L.

Narodni nazivi: carev cvijet — malvaroza — pitomi sljez — rde?i slez — slezovina — trandafil — trandofilj — vrtni slez.

Opis biljke: biljka je jednogodišnja ili dvogodišnja s visokom i do 3 m usprav­nom i dlakavom stabljikom. Listovi su okrugli, srcolikog ili jajolikog oblika, nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su pojedina?ni ili 2 do 4 u pazuhu listova promje­ra i do 8 cm, vrlo razli?ite boje koja se kre?e od bijele do crvene.
 

Trandovilje


Vrijeme cvatnje: od lipnja do rujna.

Stanište: prvobitna domovina kao samonikle biljke je najvjerojatnije orijent. U Srednjoj Evropi mnogo se uzgaja te je prili?no uobi?ajena ukrasna biljka, naro?ito u selja?kim vrtovima. Biljka nema posebnih zahtjeva na tlo, no naj­bolje uspijeva na dubokim humoznim zemljištima te na toplim, sun?anim i vjetrom zašti?enim položajima.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabiru se cvjetovi (Flores Malvae arboreae) koji se moraju pomno osušiti i ?uvati na tamnom i suhom mjestu jer u protivnom brzo izgube svoju prirodnu boju.

Ljekovite i djelotvorne tvari su sluz, tanin i antocijanski glikozid altein.

Ljekovito djelovanje: cvjetovi se mogu primijeniti u lije?enju na isti na?in kao i cvjetovi ranije opisanog bijelog sljeza. Tamni crveno-crni cvjetovi upotreblja­vali su se za bojenje vina, likera i sirupa jer sadrže boju altein.