Bijeli sljez - ALTHAEA OFFICINALIS L.

Narodni nazivi: ajbiš — bijeli šljez — bili sliz — dobri slez — navadni slez — pitomi slez — pitomi šljez — slez — slezovina —- šljez — šljezovina — trandovilje — trandofil — veliki sliz.

Bijeli sljez

Opis biljke: bijeli sljez je trajna biljka s jakim i razgranjenim mesnatim korijenom bijele boje. Iz korijena izbijaju najprije zeleni, okruglasti i ne pusteni listovi, a tek nakon toga više, do 2 m visokih, stabljika s dosta velikim i naboranim listovima. Listovi su trokrpasti, debeli i s obje strane proviđeni pustenastim dlakama, a boje su srebrnasto-sive ili sivo-zelene. Veliki svijetlocrveni do bijeli cvjetovi dolaze u nakupinama u pazušcima listova. Plodovi su slični kao i kod crnog sljeza (br. 87), s tom razlikom, što je vanjska čaška kod bijelog sljeza sastavljena iz mnogo ovršnih listova (6 do 9) dok se kod crnog sljeza sastoji od samo 2 do 3.

Bijeli sljez

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza.

Stanište: bijeli sljez je rasprostranjen u Srednjoj i Južnoj Evropi i Zapadnoj Aziji. Raste po grabama, na obalama i nasipima rijeka, vlažnim livadama i uopće na poplavnim područjima, gdje se često pojavljuje u velikom mnoštvu. Mnogo se uzgaja u Njemačkoj, Mađarskoj i u drugim zemljama Srednje Evrope.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Allhaeae), listovi (Folia Althaeae) kao i cvjetovi (Flores Althaeae). Korijen se kopa rano u proljeće ili u jesen nakon cvatnje. Sabiranje korijena vrši se u više raznih oblika. Korijen se iskopa, očisti od natrulih dijelova, od dijelova stabljike i sitnih korjenčića i opere u vodi. To je forma Radix Allhaeae naturalis. Pravilno osušen korijen na prijelomu je bijel, a prilikom prelamanja se praši. Mnogo se više izrađuje korijen u oguljenom stanju, tako da mu se oguli vanjska kora nakon što je prethodno dobro očišćen. Tako oguljeni korijen bijele je boje i ima oblik štapića (Radix Althaeae decorticata). Oguljeni sirovi štapići režu se ponajviše u kockice promjera 0,5 do 1 cm pa se takav oblik korijena najčešće i upotreb­ljava u ljekovite svrhe. Cvjetovi se sabiru za vrijeme cvatnje. Listovi se ne smiju sabirati u proljeće, nego načelno tek nakon cvatnje, jer za vrijeme tra­janja rasta i cvatnje imaju najmanji sadržaj biljne sluzi. U zadnje je vrijeme bez sumnje utvrđeno da se ljekovita biljna sluz povećava u listovima tek nakon cvatnje. Pučka medicina preporuča i sabiranje sjemena, koje se skida 2 do 3 tjedna nakon cvatnje. Kod dugotrajnog cvjetanja bijelog sljeza prvo se sjeme dobiva početkom srpnja, dok se u kasnoj cvatnji dobiva sjeme tek koncem rujna ili čak početkom listopada. Miris korijena je svojstven i slab, a okus sluzast.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu kod bijelog sljeza sluz, na­dalje škrob, šećer, pektin, tanin, masno ulje, asparagin, mineralne soli i tvar slična lecitinu. U zadnje vrijeme dokazan je jedan enzim, isparljiva mirisna tvar, jabučna kiselina i bogat sadržaj fosfora.

Ljekovito djelovanje: još u starom vijeku bio je korijen bijelog sljeza vrlo cijenjen. Glasoviti narodni liječnik Huleland odao mu je također veliko pri­znanje i primijenio ga naročito kod plućnih bolesti. Kneipp, naprotiv, nije bio prijatelj te ljekovite biljke i napisao je o njoj: "Nisam za nju naročito zainte­resiran, jer je premalo ispunila moja očekivanja. Već kod ključanja stvara sluzavu masu, koja oduzima i kvari apetit. Takvu vrst medicine nikada ne preporučujem." Ovaj nepovoljan sud o sljezu nastao je iz Kneippova krivog shvaćanja da se čaj od sljeza mora kuhati. Upravo se sljez, sa svojim osobitim biljnim sluznim tvarima, nikada ne smije kuhali, niti se smije prelili jako vrućom vodom. Korijen bijelog sljeza treba staviti na močenje kroz 8 sati u hladnu vodu, nakon toga procijediti i tek onda lagano ugrijati; uzimaju se 3 čajne žlice za jednu šalicu. To isto vrijedi za listove, cvjetove i sjeme koje se dodaje sitno izrezanom korijenu. Može se prirediti čaj od listova ili cvjetova, no i taj se priređuje na "hladni" način. Za čaj od listova uzima se 1 do 2 čajne žlice za 1 šalicu čaja. Autor ove knjige ( Richard Willfort, 1959.g. ) smatra da je najdjelotvornija mješavina od jednakih dijelova korijena, listova i cvjetova. Od te mješavine uzima se 1 do 2 čajne žlice za pripremu 1 šalice hladnim močenjem kroz 8 sati, nakon čega se čaj lagano zagrije i procijedi. Kod biljne mješavine s ostalim biljkama, mora se sljez posebno hladno pripremiti, procijediti i taj sljezov čaj dodati toplom čaju priređenom od mješavina ostalih ljekovitih biljaka. Ovako ispravno pripremljeni čaj od sljeza vrlo povoljno djeluje kod kašlja, hripavca, bronhitisa i plućnog katara. Vrlo su dobri uspjesi zabilježeni i kod bronhijalne astme kao kod početne tuberkuloze pluća. Za tu svrhu čaj se zaslađuje medom i pije u gutljajima.

Daljnje izvrsno ljekovito djelovanje postiže se bijelim sljezom kod mnogih oboljenja mokraćnih i probavnih organa. Bijelim sljezom se s uspjehom liječi katar mjehura, bolno mokrenje ili nesposobnost zadržavanja mokraće i razni lakši slučajevi spolnih bolesti.

Sljezov čaj je vrlo dobar čaj za žene jer on redovito uziman liječi upalu mater­nice i bijeli cvijet.

Od oboljenja cijelog probavnog trakta koja se mogu liječiti bijelim sljezom treba navesti: upalu debelog crijeva (colitis), proljev, srdobolju, povraćanje s proljevom kod dojenčadi i dr.

Kod liječenja ovih bolesti čaj se pije nezaslađen i u gutljajima. Sljezov korijen upotrijebljen izvana nalazi također niz mogućnosti primjene. Tako se iz fino nastruganog korijena bijelog sljeza pomiješanog s medom pri­prema kaša koja služi za sazrijevanje čireva i potkožnih čireva. Ta se kaša namaže na lanenu krpu i položi na oboljelo mjesto. Oblog se obnavlja svaka 2 do 3 sata. Kaša od korijena bijelog sljeza pomiješana s medom otklanja upalu očiju i vrlo je dobar oblog za opekotine jer smanjuje boli i liječi.

Čaj od bijelog sljeza, pripremljen na hladan način i malo ugrijan, hvaljen je kao voda za ispiranje usta i kao sredstvo za grgljanje.

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih metoda liječenja nalazi bijeli sljez u pučkoj medicini još nekoliko varijanti primjene. Tako se kod slabosti pluća, a također i kod grčeva u trbuhu, pije vino u kojem je kuhan korijen bijelog sljeza ili se jede ugrijani korijen.

Kod bolnog mokrenja stavlja se na mjehur oblog od sitno struganog korijena bijelog sljeza.

Kod prehlada i plućnih bolesti preporuča se slijedeća čajna mješavina: pri­rede se 3 šalice sljezovog čaja hladnim načinom, nakon čega se pripremi čaj od slijedeće mješavine:

20 g sjemena aniša (br. 104)
40 g listova podbijela (br. 149)
40 g biljke plućnjaka (br. 118)

Od te se mješavine uzmu 2 čajne žlice za 1 šalicu, pripremi se čaj kao oparak, procijedi se i tome se dolije hladno pripremljen i procijeđen čaj od bijelog sljeza. Pije se u gutljajima s dodatkom meda.

Čisti čaj od sljezovog sjemena služi u pučkoj medicini kao sredstvo protiv bo­lesti uzrokovanih kamencem ili pijeskom. Svježe zdrobljeni listovi polažu se na ubode od insekata.

Mlačni čaj od bijelog sljeza služi kao sredstvo za klistiranje kod tromosti crijeva kod djece, ali i kod odraslih.

Primjena u liječenju životinja: kod otvrdnuća vimena najprije se otklanja bo­lest oblozima od korijena bijelog sljeza. Domaćini životinjama oboljelim od bedrenice obilno se daje čaj od bijelog sljeza, a oblozi od sljeza omekšavaju apscese. Konačno, životinjama se daje topli čaj od bijelog sljeza kod oboljenja crijeva, proljeva i grčeva u crijevima.

Napomena: srodnik bijelog sljeza je:

ALTHAEA ROSEA CAV. — trandovilje

Sinonimi: Alcea rosea L.

Narodni nazivi: carev cvijet — malvaroza — pitomi sljez — rdeči slez — slezovina — trandafil — trandofilj — vrtni slez.

Opis biljke: biljka je jednogodišnja ili dvogodišnja s visokom i do 3 m usprav­nom i dlakavom stabljikom. Listovi su okrugli, srcolikog ili jajolikog oblika, nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su pojedinačni ili 2 do 4 u pazuhu listova promje­ra i do 8 cm, vrlo različite boje koja se kreće od bijele do crvene.
 

Trandovilje


Vrijeme cvatnje: od lipnja do rujna.

Stanište: prvobitna domovina kao samonikle biljke je najvjerojatnije orijent. U Srednjoj Evropi mnogo se uzgaja te je prilično uobičajena ukrasna biljka, naročito u seljačkim vrtovima. Biljka nema posebnih zahtjeva na tlo, no naj­bolje uspijeva na dubokim humoznim zemljištima te na toplim, sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabiru se cvjetovi (Flores Malvae arboreae) koji se moraju pomno osušiti i čuvati na tamnom i suhom mjestu jer u protivnom brzo izgube svoju prirodnu boju.

Ljekovite i djelotvorne tvari su sluz, tanin i antocijanski glikozid altein.

Ljekovito djelovanje: cvjetovi se mogu primijeniti u liječenju na isti način kao i cvjetovi ranije opisanog bijelog sljeza. Tamni crveno-crni cvjetovi upotreblja­vali su se za bojenje vina, likera i sirupa jer sadrže boju altein.