Sinonimi: Prunus communis Huds. — Prunus domestica ssp. oeconomica Borkh. — Prunus sativa Rony et Cam.

Narodni nazivi: bistrica — bistričanka — cepača — cepika — crnošljiva — čitlovka — mađarka — modra sliva — modrica — požega — požegača — sliva.


Opis biljke: šljiva je 3 do 10 m visoko drvo čije grane i grančice nose katkada trnje dok istovremeno razvija listove i cvjetove. Listovi su ovalni, naborani i po rubu nazubljeni. Neke sorte imaju listove koji su s donje strane mekano dlakavi. Cvjetovi su na kratkim peteljkama i tjeraju obično po dva zajedno iz postranih pupoljaka prošlogodišnjih izdanaka i bijele su boje. Plodovi su duguljasti, plave do crvenkaste boje, već prema sorti, u kojima se nalazi gruba, s obje strane zašiljena koštica.


Miris i okus: plodovi imaju nježan i slatkast miris, a u zrelom su stanju slatki, ukusni i vrlo sočni.

Vrijeme cvatnje: travanj do svibnja.

Vrijeme sazrijevanja plodova: rujan do listopada.

Stanište: šljiva u domaćim vrtovima potječe od divlje biljke kojoj je domovina Perzija, Kavkaz i Armenija. U 3. stoljeću pr. n. e. šljiva je, vjerojatno kao i mnoge biljke iz Azije, prispjela u Grčku s vojnim pohodom Aleksandra Velikoga. Rimljani su opet, preuzevši mnogo uz kulturu od Grka, preuzeli i šljivu i već su u južnoj Italiji imali uređene nasade šljiva koje su za vrijeme svojih ratnih pohoda proširili i sjevernije od Alpa. Karlo Veliki brinuo se svojim poznatim naredbama za proširenje i uzgoj preko 600 biljaka i za proširenje uzgoja šljive koja je u njegovim naredbama navedena kao "prunari diversi generis". Danas postoji veliki broj raznih sorti šljiva.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se list od svibnja do kolovoza, smola koja istječe iz kore od svibnja do srpnja, i konačno, zreli plodovi u jesen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u plodovima je sadržana uz bjelančevinu, i ugljikohidrate, mast, škrob, šećer, znatnija količina mineralnih tvari i niz voćnih kiselina.

Ljekovito djelovanje: čini se da se ljekovita vrijednost suhih šljiva ispravno cijeni samo u Portugalu i Nizozemskoj jer su samo u tim zemljama Evrope šljive u sušenom obliku u službenoj upotrebi.

Šljive su vrlo vrijedna dijetna hrana kod oboljenja bubrega, kod gihta, reumatizma, kod bolesti jetre i donose, uživane svježe ili kuhane, promjenu u inače jednoličnu ishranu tih bolesnika.

Šljive su blago sredstvo za otvaranje, djeluju na pospješenje probave i pobuđuju apetit. Upravo se ovo zadnje svojstvo mora naglasiti jer se čak i izrazito gađenje na jela najbrže otklanja uživanjem kuhanih šljiva. Tvari poput pektina, koje vrlo nabubre, čine stolicu mekanom i u velikoj mjeri olakšavaju pražnjenje crijeva. Ovo ljekovito djelovanje šljive bilo je poznato još u starom Rimu pa je pjesnik Gargilije Marcijal napisao u stihovima:

"Uzmi šljive u trošnom bremenu starosti, jer one običavaju smekšati tvrdo napeti trbuh."

Savjet, kojega u najrazličitijim oblicima uvijek iznova ponavljaju svi veliki narodni liječnici! Umjesto da se kod tvrde stolice navečer namoči u vodi 5 do 10 sušenih šljiva, i da se ujutro na tašte uzmu sa vodom, moderan čovjek uzima kemijska sredstva za otvaranje i čudi se što mora sve više uzimati tih različito obojenih tableta da bi omogućio stolicu.

Kod vrlo neredovite ili vrlo tvrde stolice može se djelovanje šljiva pojačati tako da se pripremi gust šljivov pekmez i od toga dnevno ujutro na tašte uzima 1 do 2 jedaće žlice. Tom se pekmezu dodaje na vrh noža kore krkavine stučene u prah (br. 122) ili podanka slatke paprati (br. 110). Mišljenje, koje se ponegdje čuje, da su sirove šljive nezdrave, ispravno je samo onda, ako se pojede prevelika količina šljiva. One, neprobavljene, nakupljene u crijevima počnu pomoću bakterija vreti, pri tom se razvijaju velike količine plinova i dolazi do stvaranja škodljivih kiselina. Sve to uzrokuje grčeve u želucu i crijevima, i konačno, jaki proljev.

Velike količine šljiva svake se godine beru i nakon potpunog vrenja peku ili destiliraju u poznatu rakiju šljivovicu. Ta rakija, uzimana u malim količinama, zagrijava i pobuđuje probavu, a upotrebljava se i za čišćenje rana. Šalica vrućeg biljnog čaja, sa 1 do 2 male čašice šljivovice, uvijek vrijedi kao zaštitno sredstvo za vrijeme epidemije gripe, a može najbrže odstraniti prehladu (hunjavica, lagano povišenje tjelesne topline, zimica, grlobolja, glavobolja).

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih primjena, koje sve potječu iz iskustva pučke medicine, treba još spomenuti da se listovi šljive smatraju u medicini vrlo ljekovitim. Svježe natrgani listovi, kuhani u vinu, daju piće protiv bolova u grlu ili natečenih krajnika. Ako se usta često ispiru tim uvarkom ili, ako se taj uvarak dulje drži u ustima, on jača zubno meso. Preporuča se i čišćenje rana vinskim uvarkom. Stare i teško zacjeljive rane liječe se ovim uvarkom u obliku obloga.

Smola, koja isteče iz drveta šljive, rastopi se u vinu i pije kao sredstvo protiv kamenaca.

Smola šljive i svježi listovi kuhani u octu upotrebljavaju se kao kupelj kojom se liječe kraste. Kupelji se moraju uvijek iznova ponavljati i tada kad su kraste već potpuno iščezle.

Staro prokušano sredstvo, koje olakšava pražnjenje crijeva, priprema se po slijedećem receptu:

U 6 litara vode stavi se 70 grama podanka slatke paprati i jednaka količina korijena sladića (br. 65) koji se nabavi u ljekarni. Kuha se tako dugo dok ne ispari otprilike 1 trećina tekućine. Preostala se tekućina procijedi i u njoj se kuha 2 kg šljiva i 1 kg šećera dok ne nastane gusta tekuća kaša. Od te se kaše uzimaju dnevno 2 do 3 jedaće žlice.