Sinonimi: Cerasus avium Moench. — Cerasus dulcis G. M. Sch. — Cerasus nigra Mili. — Prunus cerasus Scop. — Prunus cerasus v. avium L.

Narodni nazivi : crešnja — češnja — črešnja — črišnja — divjaka — divlja trešnja — drobnica — kriješ — kriša — ptičarica— sitnica — tičarca — trišnja.


Opis biljke: trešnja raste kao samoniklo drvo, sama, ili u šumi s ostalim listopadnim drvećem, a visoka je često i iznad 10 m. Iz samoniklog oblika razvili su se mnogobrojni uzgojni oblici trešnje. Kora drveta je glatka i odvaja se u vodoravnim trakama. Listovi su na rubu dvostruko pilasti, ovalni, s donje strane pahuljasti s dvije žlijezde na peteljci lista. Cvjetovi se razvijaju u čupercima i snježno su bijele boje. Plodovi su različite veličine, uglavnom crvene ili crne boje, a nalaze se na peteljkama obično po 2 do 3 zajedno.


Vrijeme cvatnje: travanj, svibanj, a sazrijevanje plodova od svibnja pa nadalje do ljeta što je ovisno o sorti, a naročito o položaju gdje trešnja raste.

Stanište: prvobitna domovina trešnje je Mala Azija, a danas je raširena u svim listopadnim šumama srednje Evrope.

Gotovo prije 2000 god. rimski je vojskovođa i proslavljeni sladokusac Lucijel Lukul donio prvu trešnju u Rim. Monasi su se trudili da trešnju kao drvo koje voli topla područja priviknu na hladnija područja, pa je oko 800 god. kasnije već u propisima Karla Velikoga bilo preporučeno za uzgoj nekoliko sorti trešanja. Od onog vremena trešnja se udomaćila u šumama srednje Evrope, tamo je podivljala pa je presađivana iz šuma u rasadnike i kućne vrtove da bi se oplemenila u nove sorte. Danas je već poznato vrlo mnogo uzgojnih oblika trešnje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se plodovi s peteljkom i to od divljih i oplemenjenih sorti trešanja. Katkada se sabiru u ljekovite svrhe samo peteljke plodova (Stipites Cerasorum). Plodovi su slatki i osvježuju, a koštice i peteljke plodova imaju gorkast miris i okus nalik na badem. Ponekad se sakuplja i smola koja ističe iz kore.

Ljekovito djelovanje: radi male količine masti, soli i bjelančevina, trešnje su vrlo važne u bolesničkim dijetama, naročito kod oboljenja srca i krvnih žila, kod bolesti bubrega kao i kod gihta i reumatizma. Trešnje se daju srčanim bolesnicima u obliku kompota, ne samo zbog toga što jača i osvježava, nego i zato da bi se izbjeglo stvaranje plinova u crijevima koji potiskuju ošit prema srcu. Vrlo mala količina masnih i hranjivih tvari čini trešnje vrlo prikladnim za dijetu kod kura za mršavljenje. Šećernim bolesnicima mogu se trešnje dati u umjerenim količinama, jer je najveći dio šećera, tzv. levuloza, u obliku koji ne škodi šećernim bolesnicima.

Primjena u pučkoj medicini: iz plodova se radi tzv. trešnjeva rakija. Ona je korisna za želudac jer ga grije i brzo odstranjuje sve želučane teškoće koje može prouzročiti prehladno piće, naročito ljeti. Rakija od trešanja djeluje osvježavajuće kod osjećaja slabosti, a upotrebljava se i kao sredstvo za masiranje jer jača premorene udove.

Svježi ili sterilizacijom konzervirani bezalkoholni sok od trešanja jača srce. Peteljke od plodova trešanja dobro se osuše te služe kao vrlo dobar prsni čaj za rastvaranje sluzi.

Smola, koja teče iz ozlijeđene kore, rastopi se u vinu te se pije za liječenje starog, kroničnog kašlja. Smola se umjesto u vinu otopi u pravom octu, te se sa tom tekućinom kupaju šugava mjesta na tijelu nakon čega uskoro dolazi do nestanka šuge. Tom tekućinom odstranjuje se i prhut na glavi. Koštice trešnje, stučene u prah i miješane sa vinom smanjuju kamence i pijesak.