Sinonimi: Oxalis alba Gilib. — Oxys acetosella Scop.

Narodni nazivi: kisela djetelina — kisela ditelina — kiseljak — kiseljača — kisjelača — kisla deteljica — kozji kiseljak — ljuta ditelina — obični cecelj — slanica — sočica — zajčja detelja — zečji kupus — zečja so.


Opis biljke: trajna biljka s malim puzavim podankom pokrivenim mesnatim ljuskicama. Izravno iz podanka izbijaju djetelini slični listovi s dugom peteljkom, kao i cvjetovi s još duljom peteljkom od listova. Cvjetovi su bijeli i protkani nježnim crvenim žilicama. Listovi se skupljaju uveče i prije padanja kiše.


Vrijeme cvatnje: travanj do kraja srpnja.

Stanište: zečja soca raste svugdje u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te se po njoj najpouzdanije ocjenjuje stanište jer, gdje ona uspijeva, tamo je i dobra šumska zemlja.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabire se čitava biljka bez korijena (Herba Acetosellae). Ona je gotovo bez mirisa, a okusa je svježeg i kiselog što dolazi od oksalne kiseline koja se nalazi u čitavoj biljci.

Ljekovito djelovanje: zečja soca nije biljka koja je u službenoj upotrebi ali je kao ljekovita biljka upotrebljavana još od starog vijeka. Njezina ljekovitost počiva na oksalnoj kiselini koja se u biljci nalazi u priličnim količinama. Zanimljivo je da količina oksalne kiseline prema noći pada, a da se početkom svitanja povisuje.

Ova se biljka upotrebljava samo u pučkoj medicini i to ne s malim uspjehom.

Primjena u pučkoj medicini: s obzirom da biljka nije prikladna za sušenje, gotovo se isključivo primjenjuje svježe ubrana. Oparak se od svježe biljke priprema tako da se šaka ubrane biljke popari litrom vode, ostavi 2-3 minute, ocijedi i pije hladno. Taj napitak, malo zaslađen, ugodan je ljeti jer osvježava i gasi žeđ.

Uz to što gasi žeđ, ovo piće ima i određeno ljekovito djelovanje. Ono otklanja laganije smetnje u jetri i u probavi, kao i često dosadnu žgaravicu. Za piće se preporuča topli čajni oparak kod žutice, upale bubrega, skorbuta, kožnih osipa i kod glista, čaju se pripisuje i djelovanje čišćenja krvi. Često se u pučkoj medicini drugih naroda spominje zečja soca kao ljekovita biljka za liječenje početnog raka na želucu, odnosno, unutarnjih i vanjskih čireva nalik na rak. Istiješteni sok iz svježe biljke pomiješa se s trostrukom količinom destilirane vode ili kišnice pa se to uzima svaki sat po 3 do 5 kapi. Nerazrijeđeni svježi sok stavlja se izravno na zloćudne čireve i otekline.

I kod tzv. Parkinsove bolesti (paralysis agitans) preporuča se istovremena primjena iznutra kao čajni oparak i izvana trljanjem kičme svježim sokom. Razrjeđenja i količina davanja trebaju biti točno dozirana jer inače oksalna kiselina štetno djeluje, a može prouzročiti čak i teške zdravstvene smetnje. U proljeće sabrani listovi zečje soce dodaju se u malim količinama proljetnim juhama od povrća, špinatu ili salati jer pobuđuju apetit, osvježuju i potiču izmjenu tvari. Iskopani podanak zečje soce dobro se opere, ali ga se pri tom ne smije dugo držati u vodi, i s reznom površinom stavlja na rane, što djeluje na stezanje, odnosno, zacjeljivanje rane. Podanak ukuhan sa šećerom daje se djeci u malim količinama kao lagano sredstvo za otvaranje.

Primjena u kuhinji: s obzirom da sabrane biljke nisu prikladne za čuvanje u suhom stanju, mnoge su domaćice već pokušale zečju socu konzervirati sa šećerom kako bi je u zimi upotrebljavale kao začin za juhe.

Primjena u liječenju životinja: oprani podanak služi u liječenju domaćih životinja, isto kao i u liječenju ljudi, kao lijek za rane. Veće količine su škodljive, naročito kod stoke na paši, jer mogu uzrokovati katare želuca i crijeva.