Sinonimi: Helenium grandiflorium Gilib. — Helenium vulgare Bauhin. — Asler helenium Scop. — Aster officinalis Ali. — Corvisartia helenium Merat.

Narodni nazivi: alant — alent — aman — beli oman — devesilj — injula — kravski koren — lepuh — obratiš — omanika — omanov koren — ovnak — ovnika — pitomi oman — tusti koren — velika trava — veliki korijen.


Opis biljke: oman je trajna biljka, visoka često i preko 2 m s dugim mesnatim glavnim korijenom gomoljasto odebljalim te sporednim vlaknastim korijenjem. Čitavo korijenje je na vanjskoj strani smeđe, a iznutra bijele boje. Korijenje ima slab miris i gorak okus no u osušenom stanju, okus je blaži, a miris od osušenog korijenja nalik je mirisu ljubice. Listovi su s gornje strane obrasli kratkim dlačicama, s donje su strane sivo pustenasti i po rubu tupo nazubljeni. Listovi na stabljici su sjedeći, srcolikog, a katkada i jajastog oblika. Cvjetovi su skupljeni u cvjetnim glavicama žute boje.


Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.

Stanište: pradomovina omana je najvjerojatnije centralna Azija iz koje se oman raširio na današnja staništa južne Evrope, a pojedinačno čak i do Norveške. Kod nas je oman biljka nizinskih područja gdje kao korov vrlo često raste u priličnoj množini uz obale potoka i rijeka, kraj putova i željezničkih nasipa, po rubovima šuma i šikara te po vlažnim livadama i u blizini obrađenih površina. U Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj oman se mnogo uzgaja u vrtovima. Oman svakako zaslužuje makar malo mjesta u svakom kućnom vrtu. Oman zahtijeva duboku pjeskovito-ilovastu zemlju koja ne smije biti pognojena svježim stajskim gnojem. Sunčani položaji imaju bitan utjecaj na stvaranje korijenove mase. Uzgoj omana trpi radi pomanjkanja vode, naročito u sušnim razdobljima pa je potrebno marljivo zalijevanje ukoliko se želi postići obilna žetva korijenja.

Ljekoviti dio biljke: glavni mesnati dio korijena, kao i sporedno koiijenje (Rhizoma Enulae, Radix Helenii odnosno Radix Entdae) treba iskopali od dvogodišnjih do trogodišnjih biljaka u kasnoj jeseni (studeni do sredine prosinca). Nakon iskapanja korijen se očisti od zemlje i nadzemnih dijelova stabljike, razreže po dužini, a kod većih komada reže se u ploške te se suši u hladu u tankom sloju. Kod manjih količina razrezani korijen se može nanizali na konac i objesiti u hladu radi sušenja.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od sadržaja ljekovitih tvari treba u prvom redu istaknuti inulin. Najveća je količina inulina, oko 40-45 % u jesenskim mjesecima. Osim inulina korijenje sadrži eterično ulje, alantolnu kiselinu, kamfor, manje količine smolastih tvari, zatim azulen, peklin, vosak kao i neku pobliže neimenovanu gorku materiju.

Ljekovito djelovanje: u centralnoj Aziji, u svojoj pradomovini, bio je i jest vrlo cijenjena ljekovita biljka. Po istočnjačkim nazorima (Kinezi su oman zvali Hsun Fu Hua) pospješuje kolanje krvi, uklanja zastoje, oslobađa tvrdokornu sluz i kao mast liječi mišićne i druge lomove. Hipokrat je hvalio omanov korijen kao "ljekoviti napitak za uterus" (maternicu). Narodni liječnici srednjeg vijeka preporučivali su korijen omana protiv nadimanja, u liječenju plućnih bolesti te kao sredstvo za pospješenje iskašljavanja i za pospješenje izlučivanja mokraće. U srednjem vijeku omanovo vino (Vinum enulatum nazvano i Potio saneti Pauli) igralo je znatnu ulogu kao ljekoviti napitak te je bilo trošeno u velikim količinama kao univerzalno sredstvo protih gotovo svih bolesti glave, pluća, želuca, a što više, i protiv kuge i svake vrste zaraznih bolesti.

Oko god. 1420. u Regensburgu je dobro poslovala "Vojvodsko-bavarska pecara omanovog vina" koja je za vojvode bila zapaženo vrelo prihoda. Ne samo iskustva pučke medicine nego i ranije zdravstvene upute srednjovjekovne medicine, moderna je medicina zabilježila kao točne.

Lagani uvarak korijena s uspjehom se primjenjuje za ispiranje kod kožnih bolesti, kožnih nečistoća te za obloge kod svrbeža kože i kod svraba (scabies).

Omanov čaj ima vrlo široku primjenu: on se upotrebljava za pospješenje izmjene tvari, protiv šećerne bolesti, protiv teškoća u želucu, prekomjerne sluzi u crijevima, katara crijeva (enteritis), proljeva (diarrhoea), žutice (icterus) protiv prekomjerne sluzi dišnih organa, a povoljno utječe i na slabokrvnost. Kao ljekovita biljka oman ne samo da povoljno utječe na slabokrvnost nego i na čišćenje i obnavljanje krvi.

Za pripremu omanova čaja uzima se pola čajne žlice sitnog izrezanog svježeg ili sušenog korijena u obliku preljeva za 1 šalicu. Dnevno se pije nezaslađeno 2 do 3 šalice. Kod slabokrvnosti, prekomjerne sluzi dišnih organa i za opće jačanje može se čaj zasladiti medom i to 1 čajnu žlicu meda za 1 šalicu čaja. Čajna mješavina iz jednakih dijelova korijena omana, vrtnog timijana (br. 144), lista koprive (br. 150) i plućnjaka (br. 118) daje zaslađen medom vrlo dobar ljekoviti čaj protiv velikog kašlja (hripavac) i kod bronhalnog katara. Čaj od omana, uziman dulje vremena, odstranjuje smetnje pri mokrenju.

Primjena u pučkoj medicini: uz čaj se preporuča za pojačanje teka žvakanje svježeg dobro očišćenog korijena prije glavnih obroka. Svježi listovi omana, ubrani u svibnju, lipnju ili srpnju mjesecu stavljaju se na rane ili vlažne kožne lišaje. Po shvaćanju narodne medicine sadržaj kamfora djeluje povoljno za liječenje tuberkuloze pluća jer sprečava širenje tuberkuloznih bacila. Uzimanje čaja od omanova korijena kroz određeno vrijeme donosi oboljelima od plućne tuberkuloze zaista osjetno olakšanje.

Omanovo vino se vrlo preporuča protiv krvoliptanja i tjelesnog slabljenja, a omanov čaj, upotrijebljen u obliku obloga, djeluje na jačanje očiju. Omanova mast: dobro očišćen i sitno izrezan korijen s nešto vode treba stalnim miješanjem usitnjavati i lagano kuhati dok se ne stvori kaša. Na još vruću, dobro izmiješanu smjesu, treba dodati svinjsku mast i kroz krpu procijedili u posudu u kojoj će se mast čuvati. Tom mašću premažu se oboljela mjesta na koži i zaštite zavojem.

Omanova tinktura: U 1,5 litre jake (60 %) rakije stavi se 50 g sitno izrezanog omanovog korijena, 20 g pelina (br. 23), 30 g kičice (br. 43) i 50 g kore od slatke naranče, drži se 10-12 dana na umjerenoj sobnoj temperaturi, zatim se procijedi, a ostatak dobro istiješti. Uzima se tri puta po 15-20 kapi, uvijek prije jela, a primjenjuje se kod slabosti želuca, pomanjkanja teka i prekomjerne sluzi u organima za disanje.

Korijen omana upotrebljava se i kao zaštita od komaraca stavljanjem suhog korijena na žeravicu.

Omanovo vino: 40 g svježeg dobro opranog korijena izrezanog u ploške prelije se sa 50 g vinske žeste (80 % alkohol dobiven destilacijom vina) i ostavi stajati pokriveno kroz 24 sata. U tu se otopinu ulije 1 litra dobrog bijelog vina i ostavi kroz 3-4 dana bilo na suncu ili u blizini štednjaka, zatim se istiješti i procijedi kroz lanenu krpu. Tako pripremljeno omanovo vino, uzimano po rakijsku čašicu prije glavnog obroka, dobro djeluje kod pomanjkanja teka, uklanja slabosti želuca i opće tjelesne slabosti poslije operacije ili dulje bolesti.

Primjena u liječenju životinja: čajni uvarak ili mast vrlo se uspješno primjenjuje kod oboljelih domaćih životinja i to kod rana i ozljeda te protiv kožnih oboljenja (šuga). Čaj pripremljen kao oparak daje se stoci protiv kašlja i prekomjerne sluzi. Sitno izrezani korijen primiješan stočnoj hrani povećava volju za uzimanjem hrane domaćih životinja, no kod tog dodavanja korijena ne treba pretjerivati u količini jer stoka neće uzimati hranu.

Goveda i konji koji ponekad dobiju kao piće čaj od omana postaju otporniji protiv tuberkulozno-grozničavih oboljenja.

Uzgoj omana: oman je vrlo lako uzgojiti. Treba pripaziti na stanišne uvjete, opisane u poglavlju "Stanište", a starije korijenje treba pomladiti pomoću dijeljenja korijenja. Oman uspijeva osobito dobro na sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.