Val serija poglavlje 13-g

Poglavlje 13-g

Citat:

P: T: ...da bi našli način kako da to otkodiramo, da dobijemo odgovore, ili nešto, da bi vidjeli poruke i izvukli nešto iz njih... L: Da li razmišljamo u dobrom smjeru i da nastavimo tako ili smo skroz skrenuli? O: Svi su smjerovi kojima trebate ići. Sad, pogledajte na fotografije na zidu! (odnosi se na velike fotokopije brojnih znakova u žitu koje smo prikačili na zid ) P: Dobro, gledamo u njih: iznesite nešto... O: Prebrojite velike krugove na fotografiji broj 3. P: Sedam ih je. O: Da. P: I što ta fotografija predstavlja? O: Ne još. P: T: Dobro, tu je sedam velikih krugova, jedan veliki centralni, i onda šest vanjskih koji su manji. Svaki od šest manjih krugova je povezan s velikim pomoću osovine, ili linije, ili neke vrste veze. O: Zbrojite velike i male krugove. P: L: Dobro, sedam ih je. Dodajte male kojih je sedam; dodajte još one manje, imamo 13; i onda one malene-malecke, koji su na kraju izbočeni, bit će ih još šest, pa bi to ukupno bilo 19. O: Da... P: T: Dakle, to je još jedan primaran broj: 19 je primaran. L: Ok, to su primarni brojevi. I... T: Jesu li oni... samo kao ogranak ovdje, da li su tih 6 krugova, prvih 6 koji okružuju veliki krug, da li su to 6 denziteta prikačenih na 7. denzitet? O: Bez komentara. P: Dobro, sad, onda izvan njih su manji krugovi, svaki je povezan s jednim idućim na liniji. Tražimo primarne brojeve ovdje. Na što gledamo? Imamo jedan veliki centralni, 6 vanjskih, većih, 6 izvan njih, manjih, 6 izvan njih, malenih... Može li, mislim sad samo površno, ništa konkretno, to predstavljati kuglu, koja postaje sve manja i manja... i tako se kreće u tom smjeru. Ili, dolazi u ovom smjeru. Ili u oba smjera. Kao beskonačna ogledala... O: Ako trodimenzionaliziraš. P: L: Ti krugovi bi bili kao lopte, kao kugle. T: Ohhh, to je os, osi x-y-z! Trodimenzionalne osi. Trodimenzionalno, to bi bilo poput ovog ( podiže ruku u zrak, kažiprst prema gore, palac prema sebi, srednji prst drži vodoravno ). Veće, manje, i manje... Trodimenzionalne osi. Da li idemo nekuda s time ili sam opet zalutao? O: Da. P: Idem prema nekud s time? O: Da. P: Ahhh, sad to vidim kao trodimenzionalni objekt nasuprot viđenja toga kao ravnog kruga. O: Objasni to i drugima, također. P: L: Dobro, pokušat ćemo ih trodimenzionalizirati. Sad, recite nam kamo bi mi trebali poći kod ovoga... J: Pa, prvi spiralno izlazi... Ili DNA molekula... T: Tu mora biti još nečega... O: Vi ne morate to sve shvatiti večeras, ovo je samo malo hrane za um. P: Da, pa vratimo se na to. Krugovi u žitu, kako ih ja razumijem, vezani su uz kod primarnih brojeva mistike, staništima mistike, i to nekako veže sve te stvari skupa, te različite dijelove slagalice, iz tolikih različitih smjerova i oni će nam omogućiti da primjetimo ili naučimo ili shvatimo nešto što će nam omogućiti da nešto učinimo. Da li je to točno? O: Blizu.

Neuron šalje električni impuls kroz svoj myelinom izolirani akson do aksonskih terminala gdje kemikalije zvane neurotransmiteri bivaju otpuštane da otplove kroz sinapsu do dendrita primajućeg neurona. Ako je zbroj svih dolaznih signala dovoljan, primajući neuron će 'okinuti' {'ispaliti'}, šaljući jedan električni puls duž svojeg aksona do sljedećeg neurona u nizu. Ovo „dodavanje“ impulsa kako bi se odlučilo da li će ili neće neuron 'okinuti' predstavlja neku vrst „glasanja“. I tako imamo naznaku za Kasiopejsku upotrebu izraza [b] „primarni“, ili „koji bude izabran za dalje“.

Sada, pri aksonskom terminalu električni se impuls pretvara u kemijski, neurotransmiter, koji na neki način naplavljuje područje oko „primatelja“ ili dendrita susjednog neorona. Ono što je ovdje važno jest činjenica da primajući neuron ima mnoga mala vlakna za prijem neurotransmiterskih signala, ALI može doslovce biti u komunikaciji sa tisućama ostalih neurona. Dakle, kako onda odlučuje kojega će slušati? I zašto je to važno?

Pa, ovdje počinje biti interesantno. Početkom 20-og stoljeća, shvatilo se da lijek/droga mora funkcionirati u tijelu jer se može „zakačiti“ za nešto u tijelu. Odlučeno je da se to mjesto zove „receptor“. Nitko zapravo nije znao kako je to „kačenje“ funkcioniralo, ili zašto je vodilo do cijele kaskade promjena u tijelu, no bilo je tu. Uzmete lijek/drogu, i u mozgu se dogode svakovrsne stvari i/ili ostalim područjima tijela.

Danas je nakon mnogih godina istraživanja poznato, da je receptor zapravo jedna molekula! I ne samo to, nego je jedinstveno komplicirana. Imajte na pameti da molekula, po definiciji, predstavlja najmanji mogući dio nečega što se još uvijek može prepoznati kao specifična supstanca.

Molekula je sastavljena od atoma. Atomi izgleda formiraju veze jedan sa drugim u skladu sa izvjeznim pravilima. Ta pravila imaju neke veze sa brojem elektrona u „školjci“ {ljusci} sa najvišim energetskim nivoom određenog atoma. Jedan atom je ono što JEST zahvaljujući broju elektrona koje posjeduje, a ti su elektroni aranžirani u „školjkama“ poput orbita planetarnih tijela oko Sunca. Jedino što se ne mogu smatrati okruglim planetarnim tijelima, nego više nešto poput „oblaka“ energije. Pune „školjke“ su osobito stabilne, tako da izgleda da atomi „vole“ sebe aranžirati na način da su im vanjske školjke pune. Elektroni također dolaze u dva „okusa“, kao „gore“ i „dole“, i jedan „gore“ elektron voli se spariti sa „dole“ elektronom. To se odnosi na stanje „spina“ atoma. I, u ovisnosti o broju elektrona u vanjskoj školjci atoma, i koliko elektrona bi on „volio“ imati u svojoj vanjskoj školjci, može se povezati sa jednim ili više drugih atoma.

Ugljik, npr, ima „valenciju“od četiri, jer ima mogućnost da stvori 4 veze. Vodik ima valenciju jedan jer može stvoriti samo jednu vezu. To znači da se ugljikov atom sa 4 „priključka“ može povezati sa 4 atoma vodika. To proizvodi molekule metana ili CH4. Kisik ima valenciju 2 što znači da se jedan ugljikov atom sa valencijom 4 može vezati sa svakim od 2 atoma kisika putem neke vrste „dvostrukog“ jarma. Proizvod toga je ugljični dioksid, ili CO2. Naravno, postoje neke interesantne kombinacije poput ugljičnog monoksida koji ostavlja svije slobodne valencije, i ozon koji se sastoji od 3 atoma kisika, i ostavlja dvije slobodne valencije. Obje te molekule kao da vrebaju da se za nešto zalijepe!



Ova slika pokazuje dva načina predstavljanja molekula. Metoda na desno vjerojatno je bliža „stvarnosti“, u smislu „oblika“, iako je to još uvijek stilizirano.

Najvažmiji atom u biologiji je ugljik. Otkriveno je da u slučaju ugljika, četiri veze se produžuju iz centralnog atoma prema četirima kutovima normalnog tetraedra. Kao što smo primijetili, ugljik ima valenciju 4, i događa se da je najstabilnija konfiguracija nekog atoma kada ima vanjsku školjku ispunjenu sa 8 elektrona. Normalno, to je najveća valencija koju neki atom može imati.

Znam da neki od vas primijećuju značaj tih brojeva, razmišljaju u „mističkim terminima“ metafizike, gdje nekako uvijek kao da nema puno smisla; a sada počinjemo gledati u te stvari i shvaćati da bi takvi brojevi mogli imati vrlo dubok značaj, iako ne u ritualnom i magičnom smislu. Dobivamo ideju da možda svi mitovi i tzv. „tajne“ koje su tako čvrsto umotane u velove analogija i alegorija, mogu zapravo biti stvarna znanost. Kao što je Jessie Weston napomenuo, tu bi se moglo raditi o „raščlanjivanju iščezle civilizacije“. A čak i ako to nije izopačena informacija od nekog drevnih ljudi koji su bili tehnički napredniji od nas, mogla bi biti informacija iz legitimnih „viših izvora“ koja je bila sakrivena u aluzijama i zagonetkama. Moglo bi biti da sve te zakukuljene stvari koje su nam dole proslijeđene, predstavljaju baš mitifikaciju značajnih znanstvenih informacija. A, ako je to slučaj, mi moramo iz toga oljuštiti svaki ritual, religiozne besmislice, babaroga stvari, te prijeći na posao i otkriti ovu „znanost duše“ u pravim terminima.

Vratimo se na našu temu. Ovo je vrlo čudna zagonetka o atomu ugljika – temeljnom atomu naše egzistencije. Kada ugljik stvara veze, one su potpuno simetrične, kako je to pokazao Linus Pauling. To znači da 4 veze leže u pravcima prema kutovima pravilnog tetraedra. Bilo je zaključeno da, kao dodatak tome što atom „voli“ imati vanjsku ljusku ispunjenu, elektroni vole biti što je moguće više udaljeniji jedan od drugoga u tim vezama, koliko god je to moguće, što rezultira ovim aranžmanom.




Ugljikovi atomi su vrlo „sretni“ kada oblikuju veze sa ostalim ugljikovim atomima. To je baza poznate prstenaste strukture benzena.



Benzenov prsten je posebice stabilan molekularni oblik, jer prirodni kutovi napravljeni četverima veznim ugljikovim orbitama udobno sklapaju šestostranu strukturu – HEKSAGON!

Sada bismo mogli još poduže opisivati vezivanja i crtati dijagrame i sve što ide uz to. No, esencijalna stvar koju ovdje treba znati je: rezultirajuće molekule koje su spojene zajedno u tim procesima kemijskih vezivanja imaju specifičan OBLIK. Ugljikove veze imaju veliku fleksibilnost, dozvoljavajući savijanja, i mogu postojati zapetljaji i udvostručenja ispred i iza kako bi se stvorili vrlo složeni i specifični oblici. Ti zapetljaji i uvijanja donose drugačije atome od grupe sa jedne strane u kontakt sa drugima, čime se omogućuje svakovrsno složeno vezivanje. Prirodni kut između ugljikovih veza također uzrokuje da je oblik prstena benzena osobito favoriziran i u dugačkom ugljikovom lancu. Isti prirodni kut moče činiti da lanac ima tendenciju da čini 'petlju' uokolo sebe. U takvom slučaju ugljikovi atomi nisu združeni da zatvore prsten, nego mogu nastavljati lanac polimera poput namotaja zmije.

Ugljikohidrati, npr, su grupa supstanci temeljenih na strukturi benzenovog prstena. U ugljikohidratima, većina ugljikovih atoma su udruženi sa dva druga ugljikova atoma ali imaju svaki od njih one druge dvije veze iskorištene u kombinaciji sa ostalim atomima ili grupama OH na jednoj strani i H na drugoj strani. Zajedno, bez ugljika u sredini, OH i H bi tvorili H2O, ili vodu. Dakle, izraz ugljikohidrat doslovce znači „vodeni ugljik“.

Jednostavniji ugljikohidrati, ili „vodeni ugljici“, nazivaju se šećeri. Ako se radi o šećeru sa sistemom {samo} jednog prstena, onda je on monosaharid. Maltoza je disaharid. Lanac jedinica glukoze može se kombinirati da tvori polisaharid zvan škrob. Nešto malo drugačiji aranžman čini još jednu poznatu biološku supstancu, celulozu.

Postoje 6 ugljikovih atoma u vašem temeljnom monosaharidu. Ali neki monosaharidi sadrže samo 5 ugljikovih atoma, od kojih su 4 vezana za 1 atom kisika u obliku petostranog prstena. Peti ugljikov atom je dio bočne grupe CH2OH. Takve su tvari nazvane pentoze. Jedna od njih sliči glukozi, osim što nema ugljikova atoma sa pripadajućim bočnim grupama, zove se riboza. Druga je slična ribozi, osim što je jedna od njenih OH grupa izgubila atom kisika, pa je na tom mjestu ostala jednostavna CH veza, zove se deoksi-riboza. To znači da je to „riboza u kojoj nema jednog kisika.“

Deoksiriboza je temeljna jedinica koja daje ime deoksiribonukleinskoj kiselini, ili DNK, osnovnoj molekuli života.

Zvuči kao „primarno rebro?“ {Adamovo. U engleskom se igra riječi poklapa „prime rib-ose“ -„primarno rebro-oza“ – p.p.}. Kasnije ćemo se vratiti na to.

Vratimo li se na jednomolekularne receptore na ćelijama, možemo razumijeti iz principa povezivanja o kojima samo pričali, da ti receptori imaju vrlo specifične oblike koji precizno definiraju koje će im kemikalije biti privlačne, ili obratno. Možemo shvatiti da tu postoje atomske sile koje uzrokuju privlačnost između molekula. Receptorske molekule na ćelijama odgovaraju na te energije „meškoljenjem, podmetanjem, vibriranjem i čak brujanjem kada se njihov preferirajući oblik izmjenjuje iz jednog u drugi.“ Receptori su pričvršćeni na ćeliju, „plutaju“ na njenoj površini, poput lotosova cvijeta na površini jezerca, sa korijenima koji se produžuju u unutrašnjost ćelije. Referenca na lotosov cvijet podsjeća na „Četiri Sina Horusova“, ponekad predstavljena kao „Lotos“. I na ovo ćemo se također kasnije vratiti.

Postoje mnogi tipovi receptora na površini ćelije, a da su kojim slučajem kodirani bojom, površina ćelije sličila bi u divlji mozaik sastavljen od najmanje 70 različitih boja. Broj „kockica“ mozaika varira – 50.000 jedne vrste, 10.000 druge, 100.000 treće itd. Tipični neuron može imati milione receptora na svojoj površini.

Još jedna interesantna analogija koju znanstvenici koriste pri opisu neurona i njihovih receptora je da su oni poput „stabla sa pupoljcima“. Zapravo, vizualno, to je frapantna sličnost, tako da znanstvenici koriste izraze za rast neurona „grananje“ i „račvanje“. Ako koristimo ovu analogiju, kora drveta analogna je membrani ćelije neurona, to je „koža“ neurona. Međutim, suprotno od kore drveta koja je čvrsta i statična, membrana ćelije je podeblja fleksibilna granica koja ćeliju drži na okupu poput jednog tijela.

Drvo života ?

Promotrimo što ti receptori rade. Već znamo da oni „privlače“ druge molekule i odgovaraju na atomske/kemijske sile različitih vrsta veza. Dr. Pert piše:

Postoji jasan eksperimentalni znanstveni dokaz da su facijalni izrazi ljutnje, straha, tuge, zadovoljstva i gađenja isti, bio proučavani čovjek Eskim ili Talijan. Facijalni izrazi ostalih emocija, poput iznenađenja, prezira, srama/krivnje vrlo su slično rašireni među kulturama. Ovo ukazuje da emocije imaju urođene genetske mehanizme za svoje izražavanje.

Postoje i druge odlike dobivene u tim studijama povezane sa razlikovanjima između emocija, raspoloženja i temperamenta. Emocija je najprolaznija; raspoloženje može potrajati kroz nekoliko sati ili dana; a temperament ostaje tijekom cijelog života. Temperament se pokazao, eksperimentalno, da je genetski baziran, i vjerojatno je da su parametri raspoloženja i emocija slično bazirani u našim genima.

Kada govorimo o emocijama na ovaj način, treba se razumijeti da to uključuje sve poznate ljudske izražaje ljutnje, straha, tuge, zadovoljstva, uživanja, hrabrosti; jednako kao i „osjete“ ugode i bola, i stanja pokretačkih sila {nagona} poput gladi i žeđi. Sve je to mjerljivo u kemijskim terminima.

Međutim, dr.Pert, kako sam već rekla, ide čak i dalje i upućuje na još neopipljivija stanja, ili subjektivna iskustva, kao što je „duhovna inspiracija“, strahopoštovanje, blaženstvo i ostala „stanja svijesti“.

Mislim da nije uspjela napraviti razliku između kemikalija koje proizvode stanja i stanja koja proizvode kemikalije. No, na to ćemo se vratiti kasnije.

Vratimo se našim opijatnim receptorima i limbičkom sistemu: pokazalo se da jezgrene strukture limbičkog mozga poput amigdale, hipokampusa i limbičke kore, koje izgleda da su uključene u emocionalno ponašanje, sadrže 85 do 95% različitih neuropeptidnih receptora. Wilder Penfield, radeći u 1920-ima, eksperimentirao je tijekom operacija na otvorenom mozgu poduzetih radi kontrole teških epilepsija. Iznašao je da kada bi električki stimulirao limbičku koru iznad amigdale (dvije bademaste strukture na svakoj strani prednjeg dijela mozga, otprilike 2,5 cm u mozgu udaljene od ušne školjke) mogao je izmamiti cijelu skalu emocionalnih prikaza. Pacijenti su reagirali snažnim reakcijama tuge, ljutnje, užitka te proživljavali stare memorije! Tijela bi im se tresla od bijesa ili smijeha, plakali bi, a krvni tlak i temperatura bi fluktuirali u skladu sa onime što bi se „proživljavalo“.

NIMH istraživač Paul MacLean popularizirao je ideju da je limbički sistem „sjedište emocija“. Njegova trojna teorija držala je da u ljudskom mozgu postoje 3 sloja, kako smo već diskutirali u psihološkim terminima utisaka. MacLean je predložio da ta 3 sloja predstavljaju različite nivoe u ljudskoj evoluciji. Moždano deblo ili prvi krug {kolo}, naziva se reptilski mozak (nije li TO interesantno?). To je sjedište autonomnih funkcija, uključujuči i onaj „borba ili bijeg“ odgovor. Ovdje se nadzire „sigurnost“ organizma, i, ako se percipiraju izvjesne prijetnje, pokrenuti će automatsku kaskadu odgovora namijenjenih očuvanju života organizma.

Limbički sistem, ili drugi krug, okručuje vrh moždanog debla, i predstavlja, kako smo već rekli, sjedište emocija. Moždana kora, ili treći krug, frontalni mozak, jest sjedište razuma. Ali također može manifestirati emocije!

To nas vodi do činjenice da su opijatni receptori također vrlo gusti u čeonim režnjevima moždane kore ljudskog mozga, a ovaj dio mozga dijeli mnoge veze sa amigdalom, jednom od limbičkih struktura, ili dijelom sjedišta emocija.

Prednja kora, prema teoriji novije evoluirana, naj LJUDSKIJA, od moždanih struktura, mora „probiti“ putove između sebe i ostatka mozga da bi omogućila ljudima da kontroliraju svoje emocije i ponašaju se nesebično. Iako je kapacitet da se to nauči prisutan u izvjesnoj mjeri čak i u najjednostavnijim stvorenjima, snaga volje je jedinstveno ljudski elemenat. I smatra se da obitava u frontalnoj kori.

William James teoretizirao je da emocije izviru iz tijela a onda bivaju percipirane u glavi, gdje „izumljujemo“ priču koja ih objašnjava. Pišući 1884.g., zaključio je da je izvor emocija čisto utrobni, izvire iz tijela i nije spoznajan, i da najvjerojatnije nema moždanog centra za emocije. Mislio je da mi percipiramo događaje i imamo tjelesne osjećaje, a nakon percepcije koja prodrma naše memorije i maštu, mi imenujemo fizičke osjete kao jednu ili drugu emociju. Vjerovao je da postoji jednostavno percepcija i tjelesni odgovor temeljen na sjećanju na druge događaje koji su u odnosu sa „sadašnjim“ doživljajem. Smatrao je da njihove trenutne senzoričke i motoričke reakcije koje se događaju kao odgovor na percepciju, poput lupanje srca, zatezanje stomaka, grč i ubrzano disanje, JESU emocije.

Walter Cannon tvrdio je da one izviru iz glave i spuštaju se u tijelo. Pišući i knjizi Mudrost Tijela, objasnio je rad simpatičkog autonomnog nervnog sistema. Jedan jedini nerv, zvan vagus (lutajući) nerv, izlazi iz stražnjeg dijela mozga kroz rupu na dnu lubanje zvanoj foramen magnum. Ovdje se dijeli i spušta nakupine nervnih ćelija, ili ganglije, uzduž svake strane kičmene moždine, kako bi poslao izdanke u mnoge organe, uključujući papile u oku, žljezde slinovnice, srce, plućne bronhe, stomak, crijeva, mokraćni mjehur, seksualne organe i nadbubrežne žlijezde.

Kada je Cannon stimulirao vagus putem elektroda implantiranih u hipotalamusu na dnu mozga, odmah iznad hipofize, prikazao je fiziološke promjene u svim tim organima, koje su bile kao kada je tijelo u opasnosti. Cannon je bio u stanju izmjeriti koliko vremena treba od trenutka kada hipotalamus dobije impuls do trenutka tjelesnih promjena u krvotoku, probavi, kucanju srca. Zaključak je bio da su te promjene bile previše spore da bi bile uzrok emocija a ne efekt. I ne samo to, životinje čiji je vagus bio presječen i vjerojatno su bile nesposobne za simpatičke unutrašnje tjelesne promjene, još uvijek su se izgleda ponašale jednako emocionalno kao i kada su u opasnosti.

Trebalo je preko 100 godina da se shvati da su i James i Cannon bili u pravu.

Biofidbek {bio-povratna sprega} nam prikazuje ovu činjenicu jer je to tehnika koja može omogućiti osobi da zadobije svjesnu kontrolu nad fiziološkim procesima za koje se prethodno smatralo da su autonomni i ne podložni voljnom upravljanju.

Elmer Green, pionir biofidbeka izjavio je: „Svaka promjena u fiziološkom stanju popraćena je prikladnom promjenom u mentalnom emocionalnom stanju, svjesnom ili nesvjesnom, i obratno.“

I baš u ovoj ideji nalazimo ključ. Ako je istina da se našim fiziološkim stanjem može manipulirati uzrokovanjem promjena u našem mentalnom/emocionalnom stanju, onda ono što mi moramo raditi jest učiti kontrolirati emocionalno i fiziološko stanje putem svjesne volje.

Postoji majušna nakupina tjelesnih ćelija u stražnjem mozgu zvana lokus keruleus . Ona proteže svoje nerve koji sadrže norepinefrinske završetke u prednji mozak, i izgleda da sav norepinefrin u prednjem mozgu dolazi jedino iz ovog izvora. Bilo je otkriveno da se ono što je poznato kao centar za ugodu, nalazi unutar tog lokus keruleusa.

Izgleda da je, bez da su to znali raniji istraživači, električni impuls za ugodu radio na takav način da je zapravo uzrokovao otpuštanje norepinefrina iz nervnih završetaka uzduž staze. Amfetamini i kokain također funkcioniraju pojačavajući tu istu „stazu ugode“ na način da blokiraju ponovno preuzimanje tjelesnog norepinefrina, te stoga pojačavaju vezivanje liganda na norepinefrinske receptore.

Problem sa ovom idejom bio je, ako su peptidi i njihovi receptori komunicirali samo preko sinapsi, trebali bi biti na vrlo maloj udaljenosti. No, dokazi upućuju da su mnogi receptori koji su odgovarali {na podržaj} bili smješteni predaleko da bi bili dijelovi specifične sinaptičke pukotine. Zaključak je bio da je najveći izvor kontrole informacija u mozgu – onaj koji određuje njegovo „stanje“ - zapravo specifičnost receptora i njihove mogućnosti da se vežu samo sa jednom vrstom liganda.

Drugim riječima, izgleda da se manje od 2% neuronske komunikacije događa u sinapsi. Vidjelo se da način na koji peptidi cirkuliraju kroz tijelo, pronalazeći svoje ciljeve posvuda naokolo, čini da je moždani komunikacijski sistem više poput nekog endokrinog sistema. Kao što to dr.Pert jasno iznosi: „Mozak je poput torbe sa hormonima!“

Da. Vrećice sa obrokom! {i to obrok za 4D OPS! – p.p.}

Ono što se prenosi komunikacijom tih peptida je krucijalno za sve u tijelu! Npr, receptori za seksualne hormone bili su identificirani kao način koji, ako je testosteron ili estrogen otpušten u fetus tijekom trudnoće, određuje neuronske veze u mozgu i trajno utiče na seksualni identitet djeteta. Ženski fetusi izloženi testosteronu sličnim steroidima, koji su devijantno proizvedeni od strane trudnih majki, tj. njihovih nadbubrežnih žlijezdi, najvjerojatnije će biti muškobanjaste. Obratno, prekomjerni estrogen može orijentirati muški fetus na više „ženske“ staze u kasnijem životu.

Jedno vrlo zanimljivo otkriće Rite Valentino sa Univerziteta u Pennsylvaniji pokazalo je da Baringtonova jezgra u stražnjem mozgu, za koju se prije vjerovalo da samo kontrolira pražnjenje mokraćnog mjehura, ima aksone koji sadrže neuropeptide DRF koji se proširuju kroz vagus sve do najudaljenijih dijelova tankog crijeva i anusa. Dokazano je da osjećaj debelocrijevne istrgnutosti, ili osjećaj potrebe pražnjenja crijeva, kao i genitalijskog uzbuđenja, biva prenošen natrag do Baringtonove jezgre. Od tamo postoji kratak neuronski put koji se spaja sa lokus keruleusom, norepinefrinskim izvorom „staze ugode“, koja je također napunjena opijatnim receptorima! Još jednom, evo kako to kaže jasno dr.Pert:

Nedavno sam svjedočila aktivnostima ovakve vrste u različitim ljudima koji su čitali ove stranice, koji jednostavno čitaju ono za što su programirani da čitaju, a NE ono što je stvarno rečeno. Jedna od glavnih naznaka OPS kontrole je da osoba "izvrće" ono što čita. U prošlosti, prije nego sam razumjela prirodu 4.denzitetne kontrole, kada bih svjedočila ovom fenomenu, mislila bih da osoba namjerno izvće moje riječi. Sada jasno shvaćam da to nije namjerno. Oni još nisu "došli na sebe" i nadvladali Predatorov Um, te priznali mogućnost da njihove vlastite misli mogu biti manipulirane i/ili kontrolirane. Dok to ne postignu, oni nisu u stanju priznati "Griješio sam protiv nebesa..." Jer "Nebesa" su bit unutar Stvoritelja, i griješenje protiv njih znači dozvoliti da se bude korišten kao transduktor za hranu za gladnu OPS gomilu.

Činjenica je da, mi čitamo i razumijemo ono za što smo programirani da VJERUJEMO, bez obzira na to što zapravo čitamo. Sve dotle dok, poput alkoholičara koji konačno priznaje da JE alkoholičar, mi konačno priznamo da smo ovisnici o našim emocionalnim uvjerenjima.

Sada, ono o čemu smo bili pričali u terminima tih kemijskih sistema tijela, predstavlja jednostavno rečeno sistem prijenosa INFORMACIJA. Informacija može biti nesvjesna, dogoditi se ispod nivoa svjesnosti. Ta dešavanja vidimo cijelo vrijeme u autonomnom nervnom sistemu.

Misao nije materijalna, a ipak ima sistem sučelja sa tijelom, a to je neurokemijska mreža. Um tijela je Predatorov Um, spojen „žicama“ poput marionete, sa „žicama“ u rukama Gospodara Lutaka iz 4.denziteta.

Za Darwiniste, tijelo nije ništa do li energija i materija sa spojenim refleksima uzrikovanim električnom stimulacijom; ono operira na više-manje mehanički, reaktivni način sa malim mogućnostima izmjene. Inteligencija je jedva nusprodukt u opstanku najprikladnijih gena. Koncept tijela kao neinteligentne gomile ćelija koje rade na struju, kao vrhunac nepromišljene evolucije, predstavlja produkt konačnog bezbožnog, mehaničkog univerzuma naseljenog organizmima nalik satu.

Nažalost, to je izgleda način funkcioniranja za većinu ljudskih bića – oni su kompjuteri koji vrte programe koji su kontrolirani od strane nekoga ili nečega, drugačijeg od njih. Više ne možemo o emocijama razmišljati kao o obaveznima „za dušu“. Iako je vjerojatno da svijest MOŽE ući u emocionalni proces, za većinu ljudi to se nikada ne dešava. Njihove su emocije jednostavno ćelijski signali koji su uključeni u proces prevođenja informacija u fizikalnu stvarnost – općenito neugodnu, koja može uključivati sve vrste oboljenja, bolova i transpersonalne patnje.

Neuropeptidi i njihovi receptori su u stalnoj komunikaciji sa imunološkim sistemom, i postoje mnoge studije koje pokazuju snažnu vezu između emocija i bolesti, čak i specifičnosti veza emocija-bolest. Imunitetne ćelije stalno izbacuju iz sebe peptide koji ili povećavaju ili smanjuju naslage plaka u koronarnim krvnim žilama. Virusi koriste iste receptore kao i neuropeptidi kako bi ušli u ćeliju. U ovisnosti o tome koliko je prirodnog peptida za specifični receptor dostupno za vezivanje, virus koji se uklapa u taj receptor imati će više ili manje teškoća da uđe u ćeliju. Ovo jasno ukazuje da je stanje naših emocija čak igra ulogu u tome da li ćemo ili nećemo pobrati virusnu infekciju!

Sigurna sam da je većina čitatelja čula za neke zapanjujuće podvige jogina sa Istoka koji su zadobili kontrolu nad ne samo svjesnim mislima/umom, nego i nad onim što smatramo da je isključivo autonomni sistem tijela. Različite discipline su korištene, a već smo spominjali Put Jogija, Fakira i Monaha, tako da znamo koji su temeljni principi uključeni. Uzet ćemo te principe i ovdje ih primijeniti na nov način.

Uzmimo samo jedan primjer onoga što jogiji i fakiri mogu, npr, svjesno kontrolirati bol, i pogledajmo što bi se tu moglo zbivati. U mozgu postoji područje zvano periakvueduktalno sivo, smješteno oko akvedukta između 3. i 4. ventrikla srednjeg mozga. Ispunjeno je opijatnim receptorima, čineći ga kontrolnim područjem za percepciju bola. Također je napunjeno sa receptorima za praktično sve neuropeptide koji su do sada proučeni. Ono što se izgleda događa kada jogiji i fakiri uče kontrolirati njihovu percepciju bola jest da oni dobivaju mogućnost pristupa tom području mozga sa svjesnom namjerom i onda RESETIRAJU prag bola. To znači: ponovno uokviren putem svjesnih očekivanja i podsvjesnih vjerovanja, bol može biti poništen na način da se ili interpretira kao neutralno iskustvo ili čak zadovoljstvo.

I to je naš As u rukavu. Možemo učiniti sebe nedostupnima kao hranu; možemo promijeniti naše sistemske odgovore tako da nas Matrica „išteka“ {iskopča} i izbaci nas van baš kao što je Neo bio izbačen iz one kadice kada se "probudio“. No, još važnije: možemo se istrenirati da NE TREPĆEMO. Sa znanjem i svjesnošću o onome što JEST, i što bi moglo biti, mi nikada ne moramo biti suočeni sa situacijom, bilo u tijelu ili izvan, koja će prouzročiti da padnemo u negativno stanje.

Izgleda, prema svim dosadašnjim studijama, da jedno povišeno raspoloženje – ono o sretnom očekivanju o mogućnostima avanture – predstavlja najveću zaštitu protiv bolesti. Možda je to također ono što nekoga čini „nejestivim“ za Matricu?

1990. Howard Hall prikazao je da imuni sistem može biti kontroliran. On je podučio svoje subjekte cyber-fiziološkim strategijama. Riječ cyber dolazi od grčkog „kybernetes,“ što znači „krmaniti“ ili Navigator. Zanimljivo je da je jedno od imena boginje Izis – „Navigator“. A proces „skidanja velova Izis“ je onaj prikupljanja znanja.

Wilhelm Reich je u 1940-ima predložio da je rak rezultat nemogućnosti izražavanja emocija, posebice seksualnih emocija. Reich nije bio samo ismijan od znanstvene zajednice, nego i proganjan na najprekorljiviji način. Jedno od najsramnijih djela vlade SAD-a bilo je kada su tražili da se sve kopije Reichovog životnog djela spale. Zvanično spaljivanje knjiga u „zemlji slobode“! Ja pak mislim da je Reich bio na nečemu!

Druga je studija pokazala pacijenti sa rakom koji ne otpuštaju svoj bijes {ljutnju} imaju sporiji oporavak. Još jedna prijetnja zajednička žrtvama raka bila je samoporicanje; to se odnosi na nesvjesnost njihovih vlastitih, temeljnih emocionalnih potreba. Izgleda da emocije koje su generirane i/ili potisnute zbog pomanjkanja znanja, mogu biti smrtonosne. Obzirom da je emocionalno izražavanje uvijek povezano sa specifičnim protokom peptida u tijelu, stalno generiranje i potiskivanje emocija rezultira u masivnim poremećajima psihosomatske mreže. Mnogi psiholozi su bili rekli da je depresija zaista potisnuta ljutnja ili čak bijes preusmjeren protiv sebe.

Identificiranje, otpuštanje i izražavanje emocija koje je bilo potisnuto predstavlja značajan korak u preuzimanju zapovjedništva nad vašim brodom i učenjem kako da njime upravljate. Ali u isto vrijeme, esencijalno je naučiti transformiranje emocija. Možemo naučiti da imamo samo pozitivne emocije!

Na Istoku, dio obuke mnogih puteva jogijske mudrosti uključuje meditiranje na grobljima. Sada, groblje na Istoku je poprilično različito od groblja na Zapadu. Na Istoku je običaj da se tijela izlažu tako da budu prožderana od strane ptica i ostalih predatora. Meditacija na takvom mjestu bila bi suočena sa fizičkim užasom, i teško bi bila zamisliva Zapadnjacima. U isto vrijeme, postoji praznovjerni strah od sablasti i demona sa kojima se meditant mora suočiti. U Tantra jogi, jedna od vježbi je vođenje ljubavi na groblju.

U oba slučaja cilj je istrenirati svijest da zadobije viša stanja uma pred licem hladnih, teških činjenica života u materijalnom svijetu; da zadobije gospodarenje nad fizičkim, programiranim emocijama; da se postane Navigator.

U ovom su nas smislu Kasiopejci podučavali da znanje štiti. Imati puno polje svjesnosti znači biti u kontroli nad, komandirati svojim brodom, bez obzira što bi moglo eruptirati u vašem životu. Informacija je most između svijesti i materije, a bez tog mosta, materija i njeni programi – Predatorski Um – će dominirati. „Tjelesni um“ Predatora je poput vrtloga Harbida i iskušenja Sirena iz drevnog mita zajedno. Poput Ulisisa, mi moramo sebe vezati za jarbol našeg broda, začepiti uši voskom, i pozvati se na znanje/nimfe da nam pomogne proći kroz te opasnosti.

Informacija nadilazi vrijeme i prostor. To je, kako je Gregory Bateson rekao, „razlika koja čini razliku“. Svijest postoji „ranije“ od fizičke oblasti, koja je doslovce, vanjsko oslikavanje svijesti. Poricanje stvarnosti „stvarnog svijeta“ - poricanje stvarnosti prirodnosti postojanja „tame“, isto je kao i biti manipuliran da se ima negativne emocije, dok nam se istovremeno govori da ih potiskujemo. One će još uvijek postojati; i napraviti će „back-up“ {rezervnu kopiju} u vašem sistemu i postati glavni dio vaše realnosti, jer, poput blokiranih emocija, ne mogu biti „otpuštene“, pa tako pozitivne emocije ne mogu zauzeti njihovo mjesto.

Sada PRIMIJETITE: Ja ne kažem da mi moramo imati, izraziti ili prigrliti negativne emocije; kao što nikada nisam rekla, niti su Kasiopejci ikada rekli da mi moramo „prigrliti tamu“. Oni koji žele sebe uvjeriti u ovu činjenicu trebaju se vratiti i ponovo pročitati {poglavlje 12E} „Ogoljen do kostiju“, a istovremeno se osigurati da su njihove manipulirane emocije ostavljene po strani. Cijelo to poglavlje radi se o činjenici da mi moramo IZABRATI jednu orijentaciju koja uključuje VIĐENJE tame i davanje joj prava slobodne volje da postoji, obzirom da JE to slobodna volja tame da bude tama... ali oni koji žele „diplomirati“ za OPD 4.D, moraju POVEĆATI svoju OPD polarizaciju putem izabiranja da se odvoje od tame, čak i dok drugima dopuštaju da ju izaberu i prigrle!

I, na isti način, mi moramo pronaći prikladne putove da se lišimo manipuliranih negativnih emocija koje su pohranjene u našim sistemima, i naučiti kako koristiti naš razum i volju da bi se osigurali da imamo samo pozitivne emocije!

Sa povećanjem informacija, Navigator vodi brod stalnim ispravljanjem kormila u skladu sa informacijama. Navigatoru je potrebna stalna povratna sprega da obavi posao, i to je ono zbog čega, skupa sa znanjem u terminima činjenica i razumijevanja, mora biti kombinirano sa samo-nadzorom {praćenjem sebe} kako bi se imao inteligentniji dohvat onoga što se događa u fizičkom sistemu, i u njegovom odnosu prema stvarnosti koju osoba doživljava. Što brža i uža petlja povratne sprege, više je inteligencije dostupno sistemu. Samo tijelo predstavlja metaforu našeg nesvjesnog stanja. Kako sve više postaje svjesno, sve je manje „neočekivanih“ elemenata koji 'smetaju' naše živote.

Tijelo je bojno polje za ratne igre uma. A te su igre vrlo vjerojatno, planirane i izvršavane sa viših denziteta.

Kako gore tako i dole {po naški: kako na nebesima tako i na zemlji – p.p.} Misliti drukčije znači patiti od stresa odijeljenosti od Izvora, doživljavati pomanjkanje Jedinstva. I što je to što protiče između nas svih, povezujući i komunicirajući, koordinirajući i integrirajući sve od Kozmosa?

Znanje.

Baš kao što neuropeptidi plove između tjelesnih ćelija, uzrokujući da svi receptori vibriraju kao odgovor na informaciju, tako i znanje djeluje na našu svijest, kao kada žice violine koja miruje, zabruje u odgovor na violinu koja svira. Znanje producira rezonanciju između različitih ljudi koji su Unikatni {jedinstveni}, ali Ujedinjeni u svojoj različitosti. Sa znanjem mi možemo istinski osjećati ono što MI osjećamo. Jedinstvo života temeljeno je na jednostavnoj činjenici da sa znanjem, mi svi vibriramo zajedno.

Znanje štiti.

A sada, hajmo naučiti malo više o strategiji nekih od tih Ratnih Igara.



Prijevod 13g - EQ@2009