Rudolf Steiner - Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda

Pripremio: MonteChristo, Galaksija forum

Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda 1/14
Stvaranje svijeta i čovjeka, stanje Saturna, Sunca i Mjeseca u zemljinoj evoluciji
Dornach, 30.lipnja 1924

Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Je li netko mislio na pitanje?

G.Dollinger: Želio bih pitati da li bi Dr.Steiner ponovno govorio o stvaranju svijeta i čovjeka. Ima mnogo novo pridošlih koji to još nisu čuli.

Dr. Steiner: Pitano je da li mogu ponovno govoriti o stvaranju svijeta i čovječanstva, pošto su ovdje mnogi novi radnici. To ću napraviti tako da najprije opišem originalne uvjete na Zemlji, koji su vodili s jedne strane prema svemu što vidimo oko nas a s druge strane do čovjeka.

Čovjek je stvarno vrlo, vrlo komplicirano biće. Ako ljudi misle da će ga moći razumjeti secirajući ljudski leš, varaju se, naravno da neće doći do podviga razumijevanja. Baš kao što malo mogu razumjeti svijet oko nas ako je sve što rade sakupljanje kamenja i biljaka i proučavanje pojedinih primjerka. Moramo moći dokučiti da na prvi pogled ono što proučavamo ne pokazuje ono što u stvari je.

Vidite, ako gledamo leš, možda odmah nakon što je čovjek umro — on još ima istu formu, ako je možda malo bljeđi — možemo vidjeti da ga se smrt dočepala, ali još ima istu formu koju je imao dok je bio živ. Ali promislite: kako ovaj leš eventualno izgleda ako ga nismo kremirali već pustili da se raspada? On je uništen; u njemu više ne djeluje ništa što ga može ponovno izgraditi; on je definitivno uništen.

Početak Biblije se prilično podsmjehuje, i zaista opravdano, kada se shvati da govori da je jednom neki bog formirao čovjeka iz busena zemlje. Ljudi gledaju na to kao na nemoguće i naravno da su u pravu. Ni jedan bog se ne može pojaviti i napraviti ljudsko biće iz grumena zemlje; to ne bi bio više čovjek nego što je to statua, koliko god slična forma bila — ne više nego što lutka koju dijete napravi može hodati. Tako se ljudi s pravom smiju kada se pretpostavi da je neko božanstvo napravilo čovjeka od grumena zemlje.

Taj leš koji gledamo je, u stvari, nakon određenog vremena upravo takav grumen zemlje koji u grobu postaje nekako dekomponiran, razgrađen. Dakle vjerovati da ljudsko biće može biti napravljeno od onog što tada imamo ispred nas je velika ludost.

Vidite, u jednu ruku danas se navodi da nije točno pretpostaviti da čovjek može biti formiran od grumena zemlje; u drugu ruku dopušteno mu je pretpostaviti da se sastoji od same zemlje. Ako želimo biti logični, tada ni jedno nije bolje od drugog. Treba biti jasno da dok je čovjek tamo bio živ u njemu je bilo nešto što mu je dalo oblik i formu, a kada to više nije u njemu više ne može zadržati svoju formu. Tu formu mu ne daju prirodne sile; prirodne sile samo lome na dijelove, ne čine da raste. Dakle moramo ići natrag do duše i duha čovjeka, pod čijom je kontrolom dok god je živ.

Kada gledamo izvana beživotni kamen, ako mislimo da je uvijek bio takav kakav je danas, to je kao kada bi za leš rekli da je uvijek bio ovakav čak i dok je čovjek bio živ. Kamenje koje danas vidimo vani u svijetu, stijene, planine, upravo su isto što i leš; u stvari, one jesu leš! Nisu uvijek bile kakve su danas. Baš kao što ni ljudski leš nije uvijek bio što je sada kada su ga duša i duh napustili, dakle ono što vidimo vani nije uvijek bilo u sadašnjem stanju. Činjenica da biljke rastu na beživotnom lešu, odnosno, na stijenju, ne treba nas iznenaditi; jer kada se leš raspada, svakakve sitne biljke i životinje rastu od njega.

Naravno, ono što je vani u prirodi izgleda predivno, a ono što vidimo na lešu kada svakakve biljke rastu iz njega ne izgleda lijepo. Ali to je samo zato jer je jedan gigantske veličine a drugi mali. Kada mi ne bi bili ljudska bića već male bube koje pužu po raspadajućem lešu i mogli misliti kao ljudska bića, na kosti leša bi gledali kao na stijene. Smatrali bi ono što se raspalo kao krš i stijene; vidjeli bi – pošto smo sitne bube – velike šume u onom što raste na lešu; imali bi cijeli svijet za divljenje i ne bismo kao sada mislili da je odvratan.

Baš kao što moramo ići natrag do onog što je čovjek bio prije nego je umro, tako, u slučaju Zemlje i našeg okruženja, moramo ići natrag do onog što je jednom živjelo u svemu što je danas beživotno, prije negoli je zaista Zemlja u cjelini umrla. Da Zemlja u cjelini nije umrla tu ne bi moglo biti ljudskih bića. Ljudska bića su paraziti, takoreći, na sadašnjoj Zemlji. Zemlja je jednom bila živa; mogla je misliti kao što vi i ja sada mislimo. Ali tek kada je postala leš mogla je stvoriti ljudsku rasu. To je nešto što svatko može dokučiti ako samo misli. Ali ljudi danas ne žele misliti. Ipak treba misliti ako ćemo doći do istine.

Moramo, prema tome, zamisliti da je ono što je danas čvrsta stijena na kojoj rastu biljke, i tako dalje, izvorno bilo potpuno različito. Izvorno je tu bilo živo, misleće, kozmičko tijelo - živo, misleće, kozmičko tijelo!

Ovdje sam često govorio: Što danas ljudi zamišljaju? Zamišljaju da je izvorno bila gigantska izmaglica, da je ta prvobitna magla došla u rotaciju, da su se planeti onda razdvojili, da je Sunce postalo centar. To se sasvim rano uči djecu, i napravljen je mali eksperiment da bi pokazali da je zaista sve tako počelo. Par kapi ulja je stavljeno u čašu vode; pušta se da ulje pliva u vodi. Komad kartona ima pin provučen kroz njega; zatim se pomoću pina napravi da se karton okreće; male uljne kapi se razdvajaju, nastavlja se okretanje, i formira se sitni planetarni sustav sa suncem u sredini.

Dakle sada, obično je vrlina ako netko može zaboraviti sebe, ali u ovom slučaju učitelj ne bi trebao! Kada radi ovaj eksperiment, trebao bi tada reći djeci: Tamo vani u univerzumu je gigantski učitelj koji je napravio rotaciju!

Ono što iznosi je nepromišljenost — ne zato jer činjenice obvezuju na nepromišljenost, već zato jer netko takav želi biti. Ali tako se ne dolazi do istine.

Moramo prema tome zamisliti ne gigantskog učitelja kako tamo rotira svjetsku maglicu, već da je bilo nešto u samoj magli što se moglo kretati i tako dalje. Ali tu se vraćamo na živo. Ako želimo rotirati, ne trebamo pin postavljen kroz nas s kojim nas učitelj rotira.
To nije za nas; mi možemo sami rotirati. Ovu razrednu vrstu prvobitne magle treba rotirati učitelj. Ali ako je živa i može osjećati i misliti, tada ne treba kozmičkog učitelja; može sama uzrokovati rotaciju.

Dakle moramo predstaviti da ono što je danas oko nas beživotno da je jednom bilo živo, bilo osjetilno, bilo kozmičko biće. Ako dalje gledamo, bio je čak veliki broj kozmičkih bića koji animiraju cjelinu. Izvorni uvjeti u svijetu su prema tome takvi zbog činjenice da je unutar supstance bio Duh.

Što je to što leži ispod svega materijalnog? Zamislite da u ruci imam grumen olova, to jest, čvrste tvari, potpuno čvrste tvari. Ako sada stavim to olovo na užareno željezo ili na bilo što užareno, na vatru, pretvara se u fluid. Ako još dalje radim na njemu s vatrom, cijelo olovo nestane; ono ispari, i ne vidim više od njega ništa. Isto je sa svim supstancama. O čemu zavisi da li je supstanca čvrsta? Zavisi o tome kolika je toplina u njoj. Pojavnost supstance ovisi samo o tome koliko je topline u njoj.

Znate, danas se može zrak napraviti tekućim, tada imamo tekući zrak. Zrak koji imamo u okruženju je samo zračan, plinovit, dok god sadrži određenu količinu topline. A voda — voda je fluid, ali može također postati led i prema tome čvrsta. Ako imamo određenu nisku temperaturu na našoj Zemlji neće biti vode, već samo leda. Sada otiđimo u planine: tamo nalazimo čvrsti granit ili druge čvrste stijene. Ali kada bi tamo bilo silno toplo, ne bi bilo čvrstog granita; bio bi fluid i otjecao kao voda u našim potocima.

Koji je stvarno onda izvorni element koji čini stvari čvrstima ili fluidnima ili plinovitima? To je toplina! I dok tamo najprije nema topline, ništa ne može biti čvrsto ili fluidno. Dakle možemo reći da je toplina ili vatra što je na početku u osnovi svega.

To je pokazalo i istraživanje duhovne znanosti ili antropozofije. Duhovna znanost pokazuje da izvorno tamo nije bilo prvobitne magle, beživotne magle, već da je na početku tamo bila živa toplina, jednostavno živa toplina. Dakle ja ću pretpostaviti da je izvorno kozmičko tijelo bila živa toplina. [Vidi crtež – crveno.] U mojoj Tajnoj znanosti nazvao sam to originalno stanje topline “Stanje Saturna ”; tako ga zovu od drevnih vremena, i premda treba imati ime, nije ime ono što je bitno. Ima, u stvari, nekakve veze s kozmičkim tijelom Saturn, ali sada nećemo u to ulaziti.

U tom originalnom stanju nije još bilo čvrstih tijela niti zraka, samo toplina; ali toplina je živjela. Kada se danas sledite, to se vaš ego sledio; kada se danas znojite, to se znoji vaš ego, jer je postalo strašno vruće. Uvijek ste u toplini, nekad vrućini, nekad hladnoći, ali uvijek u nekoj vrsti topline. U stvari, danas još uvijek možemo vidjeti da čovjek živi u toplini. Ljudsko biće živi potpuno u toplini.

Kada moderna znanost kaže da je u početku postojala velika toplina, na određeni način je u pravu; ali kada misli da je ta velika toplina bila mrtva, tada se vara. Bila je živo kozmičko biće, potpuno živo kozmičko biće.

Sada je prva stvar u vezi tog toplinskog bića bila hlađenje. Stvari se stalno hlade. I što se događa onda kada nije bilo ničega već se toplina hladi? Pojavljuje se zrak, zrak, plinovito stanje. Jer ako nastavljamo zagrijavati čvrsti objekt, u toplini se formira plin; ali kada se nešto što još nije supstanca hladi odozgo prema dolje, najprije se formira zrak. Dakle možemo reći da je drugo stanje do kojeg je došlo bilo plinovito, definitivno zračno. [Vidi crtež - zeleno.]

U onom što je formirano, u izvjesnom smislu, kao drugo kozmičko tijelo sve je zrak. Još nema vode, ničeg čvrstog unutar njega; sastoji se potpuno od zraka.

Dakle sada imamo drugo stanje koje se formiralo tijekom vremena. Vidite, u ovom drugom stanju razvilo se još nešto s onim što je već bilo tamo. Ovo drugo stanje sam u mojoj Tajnoj znanosti nazvao "Sunce"; to nije bilo sadašnje Sunce, već vrsta stanja Sunca, topla zračna magla. Sadašnje Sunce, kao što sam rekao, nije to, niti je ono što je originalno bilo ovo drugo kozmičko tijelo. Tako imamo drugo kozmičko tijelo formirano od prvog; prvo je bilo čista toplina, drugo je bilo prirode zraka.

Čovjek može živjeti u toplini kao duša. Toplina daje duši čulni osjećaj i ne uništava je. Međutim, uništava tijelo; ako bi bio bačen u vatru moje tijelo bi bilo uništeno ali ne i moja duša. (O ovom ćemo preciznije govoriti kasnije, jer naravno pitanje treba razmotriti detaljno.) Iz tog razloga su ljudska bića već mogla živjeti kao duše za vrijeme prvog, Saturnova, stanja. Ali premda je tada čovjek mogao živjeti, životinja nije mogla, jer u slučaju životinje kada je tijelo uništeno strada i element duše također. Vatra ima utjecaja na duševni element životinje. U prvom stanju, prema tome, imamo već prisutnog čovjeka ali ne i životinju.

Kada se odvila transformacija u stanje Sunca [vidi crtež], bila su tamo i ljudska bića i životinje. To je važna činjenica. Nije točno da su tamo izvorno bile životinje i da se čovjek razvio od njih. Tamo je bio izvorno čovjek i životinje su evoluirale iz onog što nije moglo postati čovjek. Naravno da ljudska bića nisu išla okolo na dvije noge kada je tamo bila samo toplina — očito da nisu. Živjela su u toplini i bila su lebdeća bića; imala su samo stanje topline. Tada kako je to metamorfoziralo u zračno-toplinsko tijelo, formirane su životinje i pojavile su se kraj čovjeka. Dakle životinje zaista imaju veze s čovjekom, ali su se razvile tek kasnije tijekom evolucije svijeta.

Što se sada još dogodilo? Toplina se smanjila, i kako se postepeno smanjivala, nije formiran samo zrak već također i voda. Tako imamo treće kozmičko tijelo. [Vidi sliku — žuto.] Nazvao sam ga “Mjesec” jer je bio pomalo slično našem sadašnjem Mjesecu. Bio je vodeno, potpuno vodeno tijelo. Zrak i toplina su naravno ostali, ali se sada pojavila voda koja nije bila prisutna kod drugog stanja. Nakon pojave vode tamo je mogao biti čovjek, koji je već bio tamo, životinje, i, izranjajući iz vode, biljke. Biljke su izvorno rasle iz vode, ne iz zemlje. Dakle imamo čovjeka, životinju, biljku.

Vidite, biljke izgleda da rastu iz zemlje, ali da zemlja ne sadrži vodu, ni jedna biljka ne bi rasla; za rast trebaju vodu. Postoje također kao što znate, vodene biljke, i o izvornim biljkama možete misliti kao da su slične njima; originalne biljke su plivale u vodi.
Također i životinje morate sebi predstaviti kao plivajuće životinje a u prethodnom, drugom stanju, čak i kao leteće životinje.

Nešto je još zaostalo od svega što je izvorno bilo. Za vrijeme Sunčeva stanja, kada su postojali samo čovjek i životinje, sve je moralo letjeti, i pošto je zrak bio preostao i još postoji, te leteće kreature imaju svoje nasljednike. Naše sadašnje ptice su nasljednici originalnih životinja koje su se razvile tijekom Sunčeva perioda. Međutim, u to vrijeme nisu bile kakve su danas. Ta životinjska stvorenja sastojala su se samo od zraka; bili su zračni oblaci. Ovdje, kasnije [stanje Mjeseca], imaju u sebi vodu. Danas — pogledajmo pticu. Obično se ptice promatraju vrlo nesmotreno. Ako ćemo oslikati životinje kako su postojale tijekom stanja Sunca, moramo reći da su se sastojale samo od zraka; bile su lebdeći zračni oblaci. Dok danas gledamo ptice, moramo shvatiti da imaju šuplje kosti ispunjene zrakom. Vrlo je zanimljivo to vidjeti kod današnjih ptica. U ptici je svuda zrak, u kostima, svuda!
Odbacite sve što nije zrak i dobijete zračno biće — pticu. Ako ne bi imala ovaj zrak, ne bi uopće mogla letjeti. Ima šuplje kosti; unutra, to je zračna ptica, podsjeća nas na prethodne uvjete. Ostatak tijela oko toga je građen u kasnija vremena. Ptice su stvarno nasljednici stanja Sunca.

Pogledajte modernog čovjeka: može živjeti u zraku, ali ne može letjeti; pretežak je za letenje. Nije za sebe oblikovao šuplje kosti kao ptica, inače bi i on mogao letjeti. Tada ne bi imao samo lopatice, već bi se njegove lopatice širile u krila. Ljudsko biće još ima rudimente krila gore u lopaticama; ako bi one izrasle, mogao bi letjeti.

Tako čovjek živi u zraku koji ga okružuje. Ali ovaj zrak mora sadržavati paru. Čovjek ne može živjeti u čisto suhom zraku; treba fluide.

Međutim, postoji stanje, u kojem ljudsko biće ne može živjeti u zraku: to je najranije ljudsko stanje, embrio. Ove stvari treba gledati ispravno. Za vrijeme vremena embriona ljudski zametak ili embrio dobiva zrak i sve što treba od tijela majke. Mora biti u nečem živom.

Vidite, to je ovako: Ako je ljudski embrio operacijom odstranjen iz tijela majke, još ne može živjeti u zraku. Za vrijeme stanja embriona ljudsko biće treba imati živo okruženje. U vrijeme kada su postojali čovjek, životinje i biljke, ali još ne stijene i minerali kakve imamo danas, sve je bilo živo i čovjek je živio okružen s onim što je živo baš kao što sada živi kao embrio u tijelu majke. On prirodno raste. Mislite na ovo: Da se nismo morali roditi i živjeti u zraku i sami disati, tada bi naš isječak života završio s rođenjem.
Kao embrio svi možemo živjeti samo deset lunarnih mjeseci. U stvari, postoje takva stvorenja koja žive samo deset mjeseci; ona ne dolaze na vanjski zrak već uzimaju zrak unutar živog okruženja. Tako je davno bilo i s čovjekom. On je naravno stario, ali nikada nije izlazio iz živog elementa. Stalno je živio u takvom stanju. Nije napredovao do rođenja; živio je kao embrio. U to vrijeme još nije bilo minerala, ni stijena.

Ako se danas secira tijelo ljudskog bića, isti vapnenački karbonat će se naći u njegovim kostima kao što ga nalazite ovdje u planinama Jure. Sada u tijelu postoji mineralna supstanca koja nije postojala u ranijem stanju. U embriju također, posebno u prvim mjesecima, nema naslage minerala; sve je još fluidno, samo neznatno zgusnuto. I tako je bilo i za vrijeme tog ranijeg stanja; čovjek još nije bio koščat, imao je, najviše, hrskavicu. Na takvo ljudsko biće danas nas podsjeća jedino ljudski embrio. Zašto ljudski embrio ne može odmah izaći iz tijela majke? Zato jer je današnji svijet različit. Dok je trajao Stari Mjesec — sada ću ga zvati Stari Mjesec, pošto nije sadašnji Mjesec već prijašnje stanje Zemlje — dok je trajao period Starog Mjeseca, cijela Zemlja je bila utroba, iznutra živa, stvarna utroba. Ništa još nije bilo od stijena ili minerala. Sve je bilo gigantska utroba, i možemo reći da je naša sadašnja Zemlja nastala iz ove gigantske utrobe.

Ogromna utroba ranije nije uopće postojala. Što je onda bila? Dakle, u stvari, ranije je bilo nešto drugo. Razmotrimo što je došlo prije. Vidite, ako će se ljudsko biće razviti u tijelu majke, ako će biti embrio, mora najprije biti začeto. Odvija se začeče. Ali zar ništa ne prethodi začeću? Ono što prethodi je mjesečnica žene; to je ono što prethodi. Veoma poseban proces se odvija u ženskom organizmu koji je povezan s isključenjem krvi. Ali to nije jedina stvar; to je samo fizički aspekt. Svaki puta kada je krv potisnuta u isto vrijeme je rođeno nešto od duhovne prirode, i to ostaje. Ne postaje fizičko, jer se nije odigralo začeče. Duhovno duševni element ostaje bez da postane fizičko ljudsko tijelo. Ono što za ljudsko biće mora biti tamo prije začeća bilo je također tamo za vrijeme kozmičkog stanja Sunca! Cijelo Sunce je bilo kozmičko biće koje je s vremena na vrijeme potiskivalo nešto duhovno. Tako su čovjek i životinja živjeli u stanju sličnom zračnom, izgurani, izbačeni od cijelog tog tijela. Između jednog stanja (Sunce) i drugog (Mjesec), došlo je do toga da je ljudsko biće postalo fizičko biće u vodi. Prije je bilo fizičko biće samo u zraku. Tijekom ovog stanja Mjeseca imamo nešto slično začeću, ali još ništa slično rođenju. Kakva je bila priroda ovog začeća za vrijeme drevnog stanja Mjeseca?

Tamo je bio Mjesec, potpuno žensko biće, i ne sučeljava se s muškim bićem, već sa svime što je u to vrijeme bilo izvan kozmičkog tijela. Vani su bila mnoga kozmička tijela koja su vršila utjecaj. Sada dolazi crtež kojeg sam ovdje već napravio.

Tako je ovo kozmičko tijelo bilo tamo i oko njega druga kozmička tijela, vršeći utjecaj na najrazličitije načine. Izvana je dolazilo sjemenje i oplođivalo cijelu Mjesec-Zemlju. I da ste mogli živjeti u to vrijeme i stupiti na ovo prvobitno kozmičko tijelo, i kada bi vidjeli da dolaze svakakve kaplje ne biste rekli “to je kiša,” kao što se danas kaže. U to vrijeme bi rekli, “Zemlja je oplođena.” Bile su sezone kada je oplođujuće sjeme dolazilo iz svih smjerova, i druge kada je sazrijevalo i više nije dolazilo. Tako je u to vrijeme bila kozmička oplodnja. Ali ljudsko biće nije bilo rođeno, samo oplođeno; samo se pojavilo začećem. Ljudska bića su se javljala iz cijelog Zemaljskog tijela, ili Mjesečeva tijela, kako je bilo tada. Na isti način je oplodnja iz cijelog kozmičkog okruženja došla i za životinje i biljke.

Sada je kroz daljnje hlađenje došlo do očvršćivanja svega što je tada živjelo kao čovjek, životinja, i biljka. Tamo, u stanju Mjeseca još imamo posla s vodom, uglavnom, stvrdnjavanjem preko hlađenja. Ovdje na Zemlji se javlja čvrsto, mineralno. Dakle sada imamo četvrto stanje [vidi crtež]: to je naša Zemlja kakvu danas imamo, i ona sadrži čovjeka, životinju, biljku, mineral.

Samo pogledajmo što je ptica, na primjer, postala na Zemlji. Tijekom ovog vremena (stanja Sunca) ptica je još bila vrsta zračne vreće, nije se sastojala od ničeg osim zraka, mase zraka koja zajedno pluta. Zatim tijekom ovog vremena (stanje Mjeseca) postala je vodena, zgusnuta vodena stvar, i lebdjela je poput vrsta oblaka — samo ne kao naši oblaci nego već sadržavajući formu. Ono što su za nas bezoblične vodene strukture tada su bili oblici. Postojala je forma kostura, ali je bila fluidna. Sada dolazi mineralni element, ali to je bilo pripojeno samo onome što je vodena struktura. Karbonat vapna, fosfatno vapno i tako dalje izraslo je dužinom kostura, formirajući čvrste kosti. Dakle najprije imamo zračnu pticu, zatim vodenu pticu, i na kraju čvrstu zemaljsku pticu.

To ne može biti isto u slučaju čovjeka. Čovjek ne može jednostavno sebi pripojiti ono što se jedino javlja kao mineral za vrijeme njegovog perioda embrija. Ptica to može — zašto? Vidite, ptica je stekla svoju zračnu formu ovdje (Stanje Sunca); zatim je živjela u stanju vode. Za nju je esencijalno da ne dopusti da mineral dođe previše blizu za vrijeme njenog stanja zametka. Ako bi joj mineralno došlo prerano, tada bi postala upravo mineralna i čvrsta. Ptica je dok se razvija još nekako vodena i fluidna; mineralno joj, međutim, želi prići. Što ptica radi? Dakle, gura vani, čini nešto oko sebe, radi oko sebe ljusku jajeta! To je mineralni element.
Ljuska jaja ostaje dokle god se ptica mora iznutra štititi od mineralnog; odnosno, dok god mora ostati fluidna. Razlog za to je što je ptica nastala tek za vrijeme drugog stanja Zemlje. Da je bila tamo tijekom prvog stanja, sada bi bila mnogo osjetljivija na toplinu nego što u stvari je. Pošto u to vrijeme nije bila tamo, sada može formirati čvrstu ljusku jaja oko sebe.

Čovjek je već bio prisutan tijekom prvog stanja Zemlje, stanja topline, i prema tome ne može sada odlagati mineralno dok je u stanju embrija. Ne može izgraditi ljusku jaja; mora biti drugačije organiziran. On mora uzeti mineralni element od utrobe, i tako mineralnu formaciju imamo već u embriju na kraju njegovog razvoja. Čovjek mora apsorbirati nešto minerala iz utrobe; prema tome, utroba mora već posjedovati mineralno koje će biti apsorbirano. Dakle u slučaju čovjeka mineralni element je pripojen sasvim drugačije. Ptica ima zrakom ispunjene kosti; ljudska bića imaju kosti ispunjene srži, vrlo različite od kostiju ptica. Preko činjenice da naše imaju tu srž ljudska majka može snabdjeti mineralnom supstancom embrio unutar nje. Ali jednom kada je snabdjeveno mineralnim elementom, ljudsko biće ne može više živjeti u okruženju utrobe i mora postepeno biti rođeno. Najprije mora priskrbiti mineralne sastojke. Kod ptice se ne radi o rađanju, već miljenju vani iz ljuske jaja; čovjek je rođen bez ljuske jaja. Zašto? Jer se čovjek pojavio ranije i prema tome sve treba biti napravljeno preko topline a ne preko zraka.

Iz ovog možete shvatiti razlike koje još postoje i danas se mogu uočiti. Razlike između “životinje-jaja” i takvog bića kakav je čovjek, a također i viši sisavci, leže u činjenici da je čovjek daleko stariji nego, na primjer, ptičje vrste, daleko stariji od minerala. Prema tome, dok je sasvim mlad, tijekom stanja embrija u utrobi, on mora biti zaštićen od mineralne prirode i može mu se dati samo pripremljeni mineral koji dolazi od majke. U stvari, mineralni element pripremljen u majčinu tijelu mora mu se čak i izvjesno vrijeme nakon rođenja davati u majčinom mlijeku! Dok ptica može odmah biti hranjena vanjskim supstancama, čovjek i više životinje mogu biti hranjeni jedino onim što daje majčino tijelo.

Ono što ljudsko biće ima danas u našem sadašnjem stanju Zemlje od majčina tijela imao je tijekom prethodnog kozmičkog stanja od zraka, od okruženja. Ono što je imao oko sebe tijekom cijelog života bilo je prirode mlijeka. Naš današnji zrak sadrži kisik i dušik ali relativno malo ugljika i vodika i posebno malo, vrlo malo sumpora. Oni su nestali. Tijekom stanja Mjeseca je bilo drugačije; u zraku u okruženju nije bilo samo kisika i dušika već također vodika, ugljika, sumpora. To je oko Mjeseca tvorilo vrstu mliječne kaše u kojoj je postojao život. Danas čovjek još živi u razrijeđenoj mliječnoj kašici prije nego se rodi! Jer mlijeko tek nakon njegova rođenja ide u grudi; prije rođenja ono je u onim dijelovima ženskog tijela gdje leži ljudski embrio. To je zapanjujuće, da procesi u majčinom organizmu koji prije rođenja pripadaju maternici nakon toga idu u prsi. I tako je stanje Mjeseca još sačuvano u čovjeku prije nego je rođen, i aktualno stanje Zemlje dolazi tek u trenutku rođenja a priroda Mjeseca je još prisutna u mlijeku prsiju.

Ovako treba objašnjavati stvari povezane s porijeklom Zemlje i čovječanstva. Ako se ljudi ne usmjere prema duhovnoj znanosti, jednostavno ne mogu riješiti misteriju zašto se ptica leže iz jaja i može odmah biti hranjena vanjskim supstancama, dok se ljudsko biće ne može izleći iz jaja i mora izaći iz utrobe da se hrani majčinim mlijekom. Zašto je to tako? To je zato jer je ptica nastala kasnije i prema tome je vanjsko biće. Čovjek je nastao ranije, i kada je prolazio stanje Mjeseca, nije još toliko bio očvrsnut kao ptica. Stoga ni danas još nije toliko očvrsnut; još mora biti više zaštićen, jer ima unutar sebe mnogo više od originalnih uvjeta.

Pošto ljudi u cjelini danas više ne mogu ispravni misliti, krivo razumiju ono što na Zemlji postoji kao biljka, životinja, i čovjek. Tako se pojavio darwinistički materijalizam, koji je vjerovao da su tu životinje bile prve i da se čovjek jednostavno razvio od životinja.
Točno je da je sa svojom vanjskom formom čovjek povezan s životinjama, ali on je postojao ranije, i životinje su se stvarno razvile kasnije nakon što je svijet prošao kroz transformaciju. I tako možemo reći da životinje koje sada vidimo predstavljaju ranije stanje kada su zaista bile bliskije povezane s čovjekom. Ali ne smijemo sebi nikad dopustiti stav da se od sadašnjih životinja moglo pojaviti ljudsko biće. To je u potpunosti pogrešna ideja.

Sada skrenimo pogled ne na ptičju vrstu već na ribe. Ptičje vrste su se razvile iz zraka, riblje vrste od vode. Sve do onog što zovemo stanje Mjeseca nisu se ranija zračna pticolika bića transformirala na takav način da su postala ribolika — zbog vode. Pticolikim bićima je dodana riba. Može se reći da su ribe ptice koje su postale vodene, ptice primljene od vode. Iz ovog možete vidjeti da su se ribe pojavile kasnije od ptica; pojavile su se kada je tamo bio vodeni element, odnosno, tijekom perioda Starog Mjeseca.

I sada više nećete biti zaprepašteni da je sve što je okolo plivalo u vodenom stanju tijekom vremena Starog Mjeseca izgledalo riboliko. Ptice su izgledale riboliko usprkos letenju u zraku i lakoći. Sve je bilo riboliko. Sada je ovo zanimljivo: ako danas gledamo ljudski embrio oko 21-og ili 22-og dana nakon začeća, kako izgleda? Tamo pliva u fluidnom elementu u majčinu tijelu, i stvarno izgleda kao mala riba! Ljudsko je biće stvarno imalo taj oblik tijekom perioda drevnog Mjeseca i još ga ima u trećem tjednu trudnoće; ono ga je sačuvalo.

Možete reći, znači, da se čovjek gradio iz ovog obrasca Starog Mjeseca, i još možemo vidjeti iz oblika ribe koji je imao kao embrio kako se izgrađivao. Kada promatramo sadašnji svijet, svugdje vidimo kako je prije sve imalo život, baš kao što i za leš znamo da je ranije imao život. Dakle danas sam vam opisao ranije stanje onog što sada na Zemlji imamo kao mineralno. Gledamo na leš i kažemo da on ne može više pomicati noge, ruke, otvoriti usta ili oči — sve je postalo nepokretno; ipak nas to vodi natrag na stanje kada se sve moglo pokretati — noge, ruke, šake — kada su se oči mogle otvoriti. Na potpuno isti način gledamo oko nas leš Zemlje, ostatke živog tijela, u kojem čovjek i životinje još okolo lutaju, i gledamo natrag na vrijeme kada je cijela Zemlja jednom bila živa.

Ali ima tu još nešto. Rekao sam da je sa začećem tu i potencijal fizičkog ljudskog bića, i embrio se postupno razvija. Također sam opisao što se ranije događa, procese u ženskom organizmu, što je istisnuto u mjesečnim periodima, i kako je istisnut također i duhovni element. U tom procesu sada uvijek imamo nešto od prirode groznice, čak i kod savršeno normalne, zdrave žene. To je zato jer postoji stanje topline; stanje topline je ono koje je sačuvano od drevnog prvog stanja koje se na crtežu naziva Saturn. To stanje topline još podnosimo.

Može se reći da se cijela naša evolucija uputila od stanja neke vrste groznice naše Zemlje, koja se napokon ohladila. Većina ljudi danas više nije grozničava već potpuno suha i suhoparna. Ipak još i sada, kada nešto nije uzrokovano vanjskom toplinom već se iznutra pojavljuje kao toplina, dajući nam nešto od unutarnjeg života, sada također imamo stanje groznice.

Tako je to, gospodo: Svugdje se može vidjeti kako uvjete sadašnjeg čovječanstva možemo pratiti unatrag do uvjeta u prošlosti.
Danas sam vam kazao kako su čovjek, životinja, biljka, i mineral postepeno evoluirali kako je cijelo kozmičko tijelo s kojim su svi povezani postajalo sve čvršće.

Govoriti ćemo dalje o ovome — danas je ponedjeljak — u srijedu u devet sati.