Rudolf Steiner - Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda

Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda 8/14
Evolucija ljudske kulture
Dornach, 6.kolovoza 1924

Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Uručena su brojna pitanja, koja na zanimljiv način vode do onog što ćemo danas raspravljati.
Netko je pitao:

“Kako je došlo do čovjekova kulturalnog razvoja?” To ću razmotriti u vezi s drugim pitanjem:

“Zašto primitivan čovjek ima tako jako vjerovanje u duh?”

Jasno da je zanimljivo istraživati kako su ljudska bića živjela u ranija vremena. Kao što znate, čak i površno gledano o tome postoje dva suprotstavljena mišljenja. Jedno je da je čovjek izvorno bio na visokom stupnju savršenosti, odakle je pao u sadašnje nesavršeno stanje. Tu ne trebamo praviti iznimku, ili se baviti načinom na koji su različiti ljudi interpretirali tu savršenost — neki govore o raju, neki o drugim stvarima. Ali do prije kratkog vremena postojalo je vjerovanje da je čovjek izvorno bio savršen i postepeno degenerirao u sadašnje stanje nesavršenosti. Drugo gledanje je ono koje ste vjerojatno upoznali kao jedino ispravno, naime, da je čovjek izvorno bio nesavršen, kao neka vrsta više životinje, i da je postupno evoluirao do veće savršenosti. Znate kako ljudi ukazuju na primitivne uvjete koji prevladavaju kod divljih naroda — takozvanih divljih naroda — u pokušaju da dobiju ideju o tome kakav je čovjek mogao biti kada je još sličio životinji. Ljudi kaži: Mi Europljani i Amerikanci smo visoko civilizirani, dok u Africi, Australiji, i tako dalje, još žive necivilizirane rase na svom izvornom stupnju, ili barem na stupnju blizu izvornog. Od njih se može naučiti kako je čovječanstvo izvorno izgledalo.

Ali, gospodo, to je preveliko pojednostavljenje slike ljudske evolucije. Najprije, nije točno da svi civilizirani ljudi zamišljaju da je čovjek izvorno bio fizički savršeno biće. Narodi Indije se sigurno ne slažu mnogo s mišljenjima naših modernih materijalista, a ipak, čak i tako, njihova koncepcija je da je fizički čovjek koji je hodao po Zemlji u primitivna vremena sličio na životinju. Zaista, kada Indijci, indijski mudraci, govore o čovjeku u njegovu izvornom stanju na Zemlji, oni govore majmunolikom Hanumanu. Dakle vidite, nije točno da čak i ljudi s duhovnim pogledom na svijet oslikavaju prvobitnog čovjeka na način kako ga mi zamišljamo u raju. I u stvari, to nije tako.

Treba nam biti jasno da je čovjek biće koje unutar sebe nosi tijelo, dušu, i duh, gdje svaki od ova tri dijela prolazi vlastitu posebnu evoluciju. Naravno, ako ljudi nemaju misli o duhu, ne mogu govoriti o evoluciji duha. Ali jednom kad spoznamo da se čovjek sastoji od tijela, duše, i duha, možemo se dalje pitati kako evoluira tijelo, kako evoluira duša, i kako evoluira duh. Kada govorimo o ljudskom tijelu morali bi reći: Čovjekovo tijelo je postepeno usavršavano iz nižih stupnjeva. Moramo također reći da nam dokaz za to daje živi otisak. Kako sam već naglasio, izvornog čovjeka nalazimo u slojevima zemlje, koji pokazuju tijelo slično životinjskom — ne zaista kao današnjih životinja ali ipak životinjsko, i to se moralo postepeno razviti do sadašnjeg stanja savršenosti. Nije u pitanju, prema tome, da je duhovna znanost kakva se provodi ovdje u Goetheanumu u zavadi s prirodnom znanošću, jer ona jednostavno prihvaća istine prirodne znanosti.

S druge strane, gospodo, moramo moći prepoznati da su u periodu od prije samo tri ili četiri tisuće godina, prevladavala gledanja iz kojih možemo mnogo naučiti i kojima se možemo samo diviti. Kada smo u proučavanju i razumijevanju spisa koji su se pojavili u Indiji, Aziji, Egiptu, i čak Grčkoj, vođeni pravim znanjem, vidimo da su ljudi tog doba bili mnogo ispred nas. Ono što su znali, međutim, bilo je stečeno na sasvim različit način od načina na koji mi danas stječemo znanje.

Postoji mnogo stvari o kojima danas malo znamo. Na primjer, iz onog što sam rekao o prehrani možete vidjeti koliko je neophodno da duhovna znanost pomogne ljudima u najjednostavnijim stvarima prehrane. Prirodna znanost to ne može. Trebamo samo čitati što su liječnici starine morali reći, i ispravno to razumjeti, da postanemo svjesni da su u stvari ljudi do vremena, na primjer, Hipokrata u Grčkoj znali mnogo više nego je to poznato našim modernim materijalističkim liječnicima. Počinjemo poštivati, duboko poštivati, znanje koje je posjedovano. Jedino što, gospodo, znanje nije davano u istom obliku kao danas. Danas naše znanje izražavamo u konceptima. Nije bilo tako kod drevnih naroda; oni su odijevali svoje znanje u poetske imaginacije, tako da ono što je od njega ostalo sada se uzima samo figurativno kao poezija. To nije bila poezija za ljude starine; to je bio način na koji su izražavali ono što su znali. To nalazimo kada možemo ispitati i temeljito proučiti dokumente koji još postoje, da više ne može biti u pitanju da je izvorno čovječanstvo bilo duhovno nerazvijeno. Mogli su jednom kružiti okolo u tijelima sličnim životinjskim, ali u duhu su bili beskonačno mudriji od nas!

Ali još nešto treba zapamtiti. Vidite, u iskonska vremena, čovjek je stekao veliku mudrost duhovno. Njegovo lice je više-manje bilo ono što bi mogli nazvati kao životinjsko, dok u licu današnjeg čovjeka njegov duh nalazi izraz; sada je njegov duh, takoreći, utjelovljen u fizičkoj supstanci njegova lica. To je, gospodo, neophodnost ako će biti slobodan, ako će biti slobodno biće. Ti pametni ljudi drevnih vremena su bili veoma mudri; ali su posjedovali mudrost na način na koji životinja danas posjeduje instinkt. Živjeli su u omamljenom stanju, kao u oblaku. Pisali su bez da vode vlastitu ruku. Govorili su s osjećajem da nisu oni ti koji govore već da duh govori kroz njih. U ta drevna vremena, prema tome, nije bilo govora o tome da je čovjek slobodan.

To je nešto u povijesti kulture što čini stvarni korak naprijed za ljudsku rasu: da je čovjek stekao svijest, da je slobodno biće. Više ne osjeća da s njime upravlja duh kao što instinkt upravlja životinjom. Osjeća da je duh u stvari u njemu, i to ga razdvaja od čovjeka ranijih vremena.

Kada s ove točke gledišta razmotrimo današnjeg divljaka, mora nam doći da čovjek iskonskih vremena — nazvan ovdje u pitanju primitivni čovjek — nije bio poput modernih divljaka, već da kasniji, naravno, vodi porijeklo od bivšeg, od drevnog čovjeka. Dobiti ćete bolju sliku o ovoj evoluciji ako vam kažem slijedeće.

U određenim regijama postoje ljudi koji misle da ako pokopaju neku malu stvar koja pripada bolesnoj osobi — na primjer, pokopaju na groblju njegov uvojak — da to ima magijski učinak na njegovo ozdravljenje. Čak sam osobno znao neke takve ljude. Poznavao sam osobu, koja je u vrijeme dok je car Frederick bio bolestan (dok je još bio Princ — znate sve o tome), pisao Carici (što je bila kasnije), tražeći uvojak koji pripada njenom suprugu. On će ga pokopati na groblju i Car će biti izliječen. Možete zamisliti kako je ovaj zahtjev bio primljen. Ali čovjek je jednostavno napravio ono za što misli da će dovesti do Careva oporavka. Sam mi je to rekao, dodajući da bi bilo mnogo manje glupo da su mu dali uvojak nego što su poslali po engleskog liječnika Mackenziea, i tako dalje; to je bilo apsurdno — trebali su mu dati uvojak.

Kada sada ovakva stvar dođe do materijalista on kaže: To je praznovjerje koje se negdje pojavilo. U određeno vrijeme nekome je došlo u glavu da će pokapanje uvojka bolesne osobe na groblju i govorenje male molitve nad njim čovjeka izliječiti.
Gospodo, ništa se nije pojavilo na takav način. Nikakvo praznovjerje se ne pojavljuje iz razmišljanja. Dolazi na sasvim različiti način. Jednom je bilo vrijeme kada su ljudi imali veliko poštovanje za svoje mrtve i sebi govorili: Toliko dugo dok se čovjek kreće na Zemlji on je grješno biće; osim što radi dobre stvari radi i mnoge loše. Ali, mislili su, umrli živi kao duša i duh, i smrt otklanja sve nedostatke. Tako kada su mislili o umrlima, mislili su o onom što je dobro, i misleći na umrle pokušavali su sami biti bolji.

Sada je osobina ljudskih bića da lako zaboravljaju. Samo promislite kako su lako oni koji su nas napustili — umrli— danas zaboravljeni! U ranija vremena bile su osobe koje bi dale svojim drugovima različite znakove kako bi mislili na umrle i tako ih unaprjeđivali. Netko bi na selu mislio da ako je čovjek bio bolestan, drugi seljani su trebali na njega paziti. Zasigurno nije bio običaj naplaćivati bolesnom uslugu; to je moderni izum. U tim vremenima seljaci su jedan drugom pomagali iz ljubaznosti; svatko je trebao misliti na one koji su bolesni. Vodeći čovjek u selu je možda rekao: Ljudi su egoisti, tako ne misle na bolesne ukoliko nisu potaknuti i imaju misli, na primjer, o umrlima. Tako bi im rekao da trebaju uzeti — dakle, možda uvojak bolesnog čovjeka po kojem će se na njega podsjećati, i trebali su ga pokopati u zemlju, tada će ga se zasigurno sjetiti. Misleći na umrle trebali su se sjetiti da misle na nekog živog. Vanjski čin je izumljen jednostavno da se ljudi sjete.

Kasnije, ljudi su zaboravili razlog za to i tome je pripisana magija, praznovjerje. To se dogodilo s mnogo toga što živi kao praznovjerje; to je proizašlo iz nečeg savršeno razumnog. Ono što je savršeno nikad ne proizlazi iz nečeg nesavršenog. Tvrdnja na nešto savršeno može doći od onog što nije savršeno svakome tko ima uvid čini se kao da je rečeno: Ti ćeš napraviti stol, ali moraš ga napraviti nevješto i nepotpuno koliko možeš, tako da može s vremenom postati savršen stol. Ali stvari ne idu tako. Nikad ne dobijemo dobar stol iz onog koji je loš. Stol počinje s time da je dobar i s vremenom se haba. I na taj način se stvari odvijaju i vani u prirodi također, bilo gdje u svijetu. Prvo imate stvari u savršenom stanju, zatim iz njih dolazi nesavršenost. Isto je i kod ljudskih bića: njegov duh je u početku, premda s nedostatkom slobode, bio u određenom stanju savršenstva. Ali njegovo tijelo — točno je — bilo je nesavršeno. A ipak baš u tome leži savršenost tijela: bilo je meko i prema tome sposobno da ga formira duh tako da može doći do kulturnog napretka.

Dakle vidite, gospodo, nismo u pravu kada mislimo da su ljudska bića izvorno bila kao današnji divljaci. Divljaci su se razvili u ono što su sada — sa svojim praznovjerjem, magijskom praksom i nečistim izgledom – od izvorno savršenijeg stanja. Jedino u čemu smo im superiorni, startajući od istih uvjeta, mi nismo degenerirali kao oni. Mogao bih prema tome reći: Evolucija čovjeka je uzela dva smjera. Nije točno da današnji divljaci predstavljaju izvorno stanje čovječanstva. Čovječanstvo, premda je u početku izgledalo više animalno, bilo je visoko civilizirano.

Ali sada ćete možda pitati: Ali da li su izvorni više animalni ljudi potomci čovjekolikih majmuna ili drugih životinja? To je prirodno pitanje. Vidite današnje majmune i kažete: Mi smo potomci tih majmuna. Ah! ali kada su ljudska bića imala animalni oblik, nisu bila takve životinje kao naši sadašnji majmuni! Čovjek prema tome nije potekao, od majmuna. Upravo suprotno! Baš kao što su današnji divljaci pali od nivoa ljudskih bića prvobitnih vremena, tako su i majmuni bića koja su pala još niže.

Idući dalje natrag u evoluciji Zemlje, nalazimo ljudska bića oblikovana na način kako sam nedavno ovdje opisao, iz mekog elementa – ne iz naših sadašnjih životinja. Ljudska bića nikako ne mogu evoluirati od današnjih majmuna. S druge strane lako je moguće da ako se uvjeti koji sada prevladavaju nastave, uvjeti u kojima se sve temelji na nasilju i snazi, a mudrost ne vrijedi ništa — dakle, može se zaista dogoditi da čovjek koji sve želi temeljiti na snazi postepeno ponovno zadobije tijela slična životinjskim, i da se onda pojave dvije rase. Jedna rasa onih koji su za mir, za duh, i za mudrost, dok bi druga bila oni koji su se vratili animalnoj formi. Može zaista biti rečeno da oni koji danas ne haju za napredak čovječanstva, za duhovne stvarnosti, riskiraju degeneraciju u vrstu čovjekolikog majmuna.

Vidite, danas se doživljavaju svakakve čudne stvari. Naravno, ono što novine izvještavaju uvelike je pogrešno, ali ponekad pokazuje trend ljudskog razmišljanja na izvanredan način. Tijekom našeg nedavnog puta u Holandiju kupili smo ilustrirane novine, i na zadnjoj strani je bila rijetka slika: dijete, malo dijete, zaista beba — i kao njegova bolničarka, koja brine o njemu, podižući ga, majmun, orangutan. Tamo je bila, držeći bebu sasvim ispravno, i trebalo ju je angažirati, kažu novine, — negdje u Americi, naravno — kao dadilju.

Moguće da to nije stvarna činjenica, ali pokazuje što neki ljudi zamišljaju: danas bi željeli koristiti majmune kao dadilje. A ako majmuni postanu dadilje, gospodo, kakvi su to izgledi za čovječanstvo! Jednom kada se otkrilo da majmuni mogu paziti na djecu — moguće ih je, naravno, uvježbati da rade razne stvari; dijete bi zbog toga patilo, ali majmun može biti tako uvježban: u određenim okolnostima može biti uvježban da pazi na fizičke potrebe djece — dakle, tada će ljudi nastaviti s tom idejom i socijalno pitanje će biti na novom nivou. Vidjeti ćete dalekosežne prijedloge za uzgoj majmuna i postavljanje u tvornice da rade. Vidjeti će se da su majmuni jeftiniji od ljudi, stoga će se na njih gledati kao na rješenje socijalnog problema. Ako ljudi zaista uspiju u tome da majmuni paze na djecu — dakle, biti će preplavljeni pamfletima kako riješiti socijalno pitanje uzgajajući majmune!

Zaista je razumljivo da se to lako može dogoditi. Promislite: osim majmuna druge životinje se mogu dresirati da rade razne stvari. Pse se, na primjer, lako uči. Ali je pitanje da li će to biti napredak ili nazadak civilizacije. Civilizacija će sasvim sigurno nazadovati. Biti će pogoršana. Djeca podignuta majmunskim dadiljama sasvim sigurno će postati majmunolika. Tada bi zaista imali mijenjanje savršenosti u nesavršenost. Moramo shvatiti da je zaista moguće za određena ljudska bića da u budućnosti imaju majmunoliku prirodu, ali da ljudska rasa u prošlosti nikad nije bila takva da je čovječanstvo evoluiralo od majmuna. Jer kada je čovjek još ima animalni oblik — zaista sasvim različit od onog od majmuna — sadašnji majmuni još nisu postojali. Sami majmuni su degenerirana bića; pali su iz višeg stupnja.

Kada razmatramo te primitivne narode za koje se može reći da su bili bogati u duhu ali su imali animalna tijela, vidimo da su još bili nerazvijeni u razumu, u inteligenciji — sposobnosti na koju smo mi tako ponosni. Ti ljudi drevnih vremena nisu bili sposobni misliti. Stoga, kada danas netko tko se posebno ponosi svojim mišljenjem dođe do drevnih dokumenata, gleda ih kao da su temeljeni na misli — i gleda u prazno. On kaže, prema tome: Sve je to predivno, samo to je jednostavno poezija. Ali, gospodo, ne možemo sve suditi samo po svojim standardima, jer ćemo tada zalutati. To drevno čovječanstvo je imalo, iznad svega, veliku moć imaginacije, imaginacije koja je radila kao instinkt. Kada danas koristimo imaginaciju često se izdižemo i mislimo: Imaginaciji nema mjesta u onom što je stvarno. To je danas za nas sasvim ispravno, ali čovjek drevnih vremena, primitivni čovjek, nikako ne bi mogao nastaviti dalje bez imaginacije.

Sada će se činiti čudnim kako se ta živa imaginacija koju su posjedovali primitivni ljudi mogla primijeniti na bilo što stvarno. Ali i ovdje također imamo krive pojmove. U školi u vašim povijesnim knjigama čitali ste o ogromnoj važnosti za ljudsku evoluciju da je povezana s izumom papira. Papir na kojem pišemo — bezdrvni — postoji tek nekoliko stoljeća. Prije toga, ljudi su morali pisati na pergamentu, koji ima različito porijeklo. Tek je krajem Srednjeg vijeka netko otkrio mogućnost pravljenja papira iz vlakana biljke, vlakana istrošenih nakon što su najprije korištena kao odjeća. Ljudska bića su kasnila u stjecanju intelekta potrebnog za pravljenje ovog papira.

Ali ista stvar (osim što nije bijel onoliko koliko bi voljeli za našu crnu tintu) je bila otkrivena davno prije. Ista stvar koja se koristi u našem sadašnjem papiru bila je otkrivena ne prije dvije ili tri tisuće godina, već prije mnogo, mnogo tisuća godina. Od koga, onda? Ne uopće od ljudskih bića, već od osa! Samo pogledajte osinje gnijezdo koje nalazite na stablu. Pogledajte materijal od kojeg se sastoji — papir! Ne bijeli papir, ne onakav na kakvom pišete, jer ose još nemaju naviku pisanja, inače bi napravile bijeli papir, već onakav papir koji možete koristiti za pakiranje. Mi imamo žućkasti papir za pakiranje što je upravo ono što ose koriste za svoja gnijezda. Ose su otkrile kako napraviti papir tisućama godina prije, prije nego su ljudska bića došla do toga preko intelekta.

Razlika je što u životinjama radi instinkt dok je kod čovjeka drevnih vremena to bila imaginacija; ne bi bili sposobni bilo što napraviti ako im to ne bi omogućila imaginacija, jer im je nedostajala inteligencija. Moramo prema tome zaključiti da su u vanjskoj pojavnosti ti drevni ljudi bili sličniji životinjama nego su to ljudi današnjice, ali su u izvjesnoj mjeri bili obuzeti duhom, u njima je radio duh. Oni nisu bili oni koji su posjedovali duh preko svojih vlastitih snaga, bili su obuzeti duhom i njihove duše su imale veliku moć imaginacije. Pomoću imaginacije su napravili svoja oruđa; imaginacija im je pomagala u svemu što su napravili, i omogućila im je da naprave sve što su trebali.

Mi smo, gospodo, strašno ponosni na sve naše izume, ali trebali bi razmotriti da li stvarno imamo za to razloga; jer većina onog što čini veličinu naše kulture u stvari je razvijeno iz sasvim jednostavnih ideja. Čujete ovo, na primjer: Kada čitate o Trojanskom ratu, da li shvaćate kada se odigrao? — otprilike 1200 godina prije osnutka Kršćanstva. Kada sada čujemo o takvim ratovima — koji se nisu odigrali u Grčkoj, već daleko, preko u Aziji — dakle, slijedećeg dana u Grčkoj čujemo ishod preko telegrama, kako to sada činimo: to se, gospodo, nije događalo u tim danima! Danas primimo telegram, poštanski ured nam ga dostavi. Naravno da se to nije dogodilo u to vrijeme u Grčkoj, jer Grci nisu imali telegraf. Što su tada mogli napraviti? Dakle, sada gledajte, rat je bio tamo preko na nekom mjestu; zatim je tu more i otok, planina i opet more; preko još jedan otok, planina i onda more; i tako dalje, dok ne dođete do Grčke — ovdje je Azija, more, i ovdje u sredini, Grčka. Bilo je dogovoreno da se kada rat bude završen na planinama upale tri vatre.
Tkogod je bio smješten na prvoj planini trebao je dati prvi signal paleći tri plamena. Straža na slijedećoj planini, vidjevši tri vatre, pali tri vatre sa svoje strane; slijedeći stražar opet tri vatre; i na taj način je poruka došla u Grčku za sasvim kratko vrijeme. To je bio njihov način slanja telegrama. Tako se radilo. To je jednostavan način telegrafiranja. Bio je brz — i prije vremena telegrama morali su se služiti time.

A kako je danas? Kada telefonirate — ne telegrafirate već telefonirate — pokazati će na najjednostavniji mogući način što se događa. Imamo vrstu magneta koji je, točno je, proizveden elektricitetom; i imamo nešto što se zove kotva. Kada je krug zatvoren, ovo je privučeno bliže; kada je krug otvoren, kotva je otpuštena, i tako oscilira naprijed nazad. Žicom je povezana s pločom, koja s njime vibrira i prenosi ono što je generirao od kotve — upravo na isti način kako su u starim vremenima tri vatre prenosile poruku čovjeku. Ovo je ipak više komplicirano, i, naravno, za primjenu se koristi elektricitet, ali to je još uvijek ista ideja.

Kada čujemo ovakve stvari svakako moramo respektirati ono što su ljudska bića tih drevnih vremena smislila i organizirala iz svoje imaginativne sposobnosti. I kada s tim osjećajem čitamo stare dokumente moramo svakako reći: Ti su ljudi ostvarili velike stvari na duhovnom planu i sve to iz imaginacije. Da bi to potpuno shvatili trebate samo razmotriti što ljudi danas vjeruju. Vjeruju da znaju nešto o starim germanskim bogovima — Wotanu, Lokiju, na primjer. Njihove slike u ljudskom obliku nalazite u knjigama: Wotana s gracioznom bradom; Loki izgleda kao vrag, s crvenom kosom, i tako dalje. Mislilo se da su ljudi starine, drevni Germani, imali iste ideje o Wotanu i Lokiju. Ali to nije točno. Ljudi starine su prije imali slijedeći koncept: Kada puše vjetar, u njemu ima nešto duhovno — što je zaista točno — i to Wotan puše u vjetru. Nikada nisu zamišljali da kada su išli u šumu, da će tamo sresti Wotana prerušenog u običnog čovjeka. Da bi opisali susret s Wotanom govorili bi o vjetru koji puše u šumi. To još može osjetiti u samoj riječi Wotan svatko tko ima osjećaj za takve stvari. A Loki — nisu imali sliku Lokija kako mirno sjedi u kutu i tupo bulji; Loki je živio u vatri!

Zaista, ljudi su uvijek na različite načine govorili o Wotanu i Lokiju. Netko će na primjer reći: Kada ideš u planine, možeš sresti Wotana. On će te napraviti snažnim ili slabim, što god si zaslužio. Tako su ljudi osjećali, tako su razumijevali te stvari. Danas se kaže da je to samo praznovjerje. Ali u ona vremena nisu to tako shvaćali. Znali su: Kada idete gore u kraj kojeg je teško doseći, nećete sresti čovjeka u tijelu kao što ga ima obični čovjek. Ali sam oblik planine na tom mjestu uzdiže poseban vihor, koji iz bezdana nosi poseban zrak na to mjesto. Ako izdržite i nastavite svojim putem, možete biti dobro ili možete postati bolesni. Na koji način postajete dobro ili bolesni, ljudi su bili spremni ispričati; bili su u skladu s prirodom i ne bi govorili na intelektualan način već iz svoje imaginacije. Vaš moderni liječnik bi se pokušao izraziti intelektualno: Ako imate sklonost za tuberkulozu, idite gore na planinu na određenu visinu i tamo svaki dan sjedite. Radite to neko vrijeme, jer će vam to biti blagotvorno. To je intelektualni način govora. Ali ako govorite imaginativno kažete: Wotan se uvijek može naći u visokim oblastima; ako ga par tjedana posjećujete svaki dan, on će vam pomoći.

To je način na koji su se ljudi dovijali u životu kroz svoju imaginaciju. Na taj način su i radili, također. Sigurno ste svi bili negdje daleko na selu gdje se vršidba nije radila strojno već se još radila ručno. Možete čuti kako ljudi vrše u savršenom ritmu. Znaju da kada moraju danima vršiti, ako to idu raditi bez ikakvog reda, svatko po svome, brzo će biti svladani iscrpljenošću. Vršiti se tako ne može. Ako, međutim, rade u ritmu, svi zajedno, iscrpljenost se izbjegne — jer je tada njihov ritam u harmoniji s ritmom disanja i cirkulacije. Čak je razlika da li udaraju mlatilom pri izdisaju ili udisaju ili to rade pri prijelazu od jednog na drugo. Zašto je tako? Vidite da to nema veze s intelektom, jer danas se gotovo ne čuje za taj način vršidbe. Sve takvo je iščezlo. Ali u prošlosti, sav rad je vršen ritmički i iz imaginacije. Počeci ljudske kulture su se razvili iz ritma.

Sada ne pretpostavljam da mislite da ako uzmete komad drva i par struna i igrate se s njima na neki amaterski način, da ćete napokon dobiti violinu. Violina se pravi kada um, kada duh, ulaže sve snage, kada je drvo pažljivo oblikovano na određeni način, kada se strune podvrgnu posebnom procesu, i tako dalje. Tada moramo reći: Ti drevni ljudi, koji još nisu sami mislili, mogli su pripisati način na koji su strojevi izvorno napravljeni jedino duhu koji ih je posjedovao, koji je u njima radio. Prema tome, ti ljudi, radeći ne iz intelekta, već iz svoje imaginacije, prirodno su svugdje težili govoriti o duhu.

Kada danas netko konstruira stroj radeći iz intelekta, on ne kaže da mu je duh pomogao — i to s pravom. Ali kada je čovjek tih ranijih vremena koji nije znao ništa o razmišljanju, koji nije imao kapacitet, za razmišljanje, kada je takav čovjek nešto konstruirao, odmah je osjetio: duh mi je pomogao.

Dogodilo se prema tome da kada su Europljani, ti “superiorni” ljudi, tek stigli u Ameriku a također i kasnije, u devetnaestom stoljeću, kada su došli u oblasti gdje su još živjeli Indijanci koji su pripadali drevnim vremenima, ti Indijanci su govorili (bilo je moguće znati što su govorili) o “Velikom Duhu” koji svugdje vlada. Ti primitivni ljudi su uvijek nastavili govoriti na takav način o Biću koje vlada u svemu. To je bio “Veliki Duh” koji je poštovan posebno od ljudskih bića koja su živjela u Atlantska vremena kada je još bilo kopno između Europe i Amerike; Indijanci su zadržali to štovanje, i još nisu znali ništa o intelektu. Onda su postepeno upoznali “superiorne” ljude prije nego su ih istrijebili. Upoznali su europski tiskani papir na kojem su bili mali simboli koje su smatrali za male vragove. Gadili su se papira i malih znakova, jer oni imaju intelektualno porijeklo, a čovjek čije aktivnosti proizlaze iz imaginacije gnuša se onog što dolazi od intelekta.

Sada Europljanin sa svojom materijalističkom civilizacijom zna kako konstruirati lokomotivu. Intelektualna metoda kojom konstruira svoj pogon nije mogla biti i način na koji bi to drevni Grci postavili, jer je Grcima još nedostajao intelekt. Intelekt je došao čovjeku tek u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Grci bi izvodili svoje konstrukcije uz pomoć imaginacije. Pošto su Grci sve prirodne forme pripisivali dobrim duhovima a sve što nije prirodno, sve što je umjetno napravljeno, lošim duhovima, oni bi rekli: Zao duh živi u lokomotivi. Oni bi svakako izmislili svoju konstrukciju iz imaginacije; ništa drugo im ne bi došlo osim onog što je bilo uz pomoć duha.

Prema tome, gospodo, vidite da u stvari moramo pripisati uzvišeni ljudski duh izvornom, primitivnom ljudskom biću; jer je imaginacija daleko više duhovne prirode nego sami intelekt koji je danas tako visoko cijenjen.

Prijašnji uvjeti se, međutim, nikada ne mogu vratiti. Moramo ići naprijed — ali ne sa idejom da se ono što danas postoji u životinji kao čisti instinkt može ikada razviti u duh. Ne smijemo težiti, dakle, oslikavati primitivnog čovjeka kao da je zaposjednut samim instinktom. Oni su znali da u njima radi duh. Zato su imali, kako mi danas kažemo, tako jaku vjeru u duh.

Ovo možda malo pridonosi našem razumijevanju kako se razvila ljudska kultura. Također, moramo se složiti da su u pravu oni koji tvrde da su ljudska bića proizašla iz animalnih oblika, jer zaista jesu — ali ne iz oblika kao što su sadašnje životinje, jer je do takvih oblika došlo tek kasnije kada je čovječanstvo već postojalo. Ranije animalne forme čovjeka koje su se tijekom evolucije razvile u sadašnje forme, zajedno sa sposobnostima koje je u to vrijeme već posjedovao, dolaze zbog toga jer je čovjekov duhovni entitet izvorno bio savršeniji nego je danas — ne u smislu intelekta već imaginacije. Moramo uvijek imati na umu da je to izvorno savršenstvo bilo zbog činjenice da čovjek nije bio slobodan; čovjek je bio, takoreći, zaposjednut duhom. Tek je intelekt omogućio čovjeku da bude slobodan. Pomoću svog intelekta čovjek može postati slobodan.

Vidite, svatko tko radi sa svojim intelektom može reći: sada ću u određeni sat misliti o tome i tome. To pjesnik ne može, jer čak i danas pjesnici još rade iz imaginacije. Goethe je bio veliki pjesnik. Ponekad kada je netko tražio da napiše pjesmu ili kada se sam osjećao za to potaknut, sjeo bi napisati nešto u određeno vrijeme — i, dakle, rezultat je bio mizeran! Da toga ljudi danas nisu svjesni dolazi jednostavno iz nesposobnosti da se razlikuje dobra poezija od loše. Između Goetheovih pjesama ima mnogo loših.
Imaginativni rad može se napraviti samo ako postoji za to potrebno raspoloženje, i kada je raspoloženje uhvatilo pjesnika, mora odmah napisati pjesmu. A tako je bilo i u slučaju drevnih ljudi. Nikada nisu mogli napraviti nešto iz slobodne volje. Slobodna volja se razvila postepeno – ali mudrost ne. Mudrost je izvorno bila veća od slobodne volje i sada mora ponovno steći svoju veličinu. To znači, moramo se vratiti duhu preko intelekta.

A to je, vidite, zadatak antropozofije. Ona ne želi napraviti ono što bi mnogima bilo drago, odnosno, donijeti natrag u čovječanstvo primitivne uvjete – drevnu indijsku mudrost, na primjer. Besmislica je kada ljudi o tome čavrljaju. Antropozofija, s druge strane, pridaje važnost povratku duhu, ali povratku duhu upravo pri punom posjedovanju intelekta, s potpuno aktivnim intelektom. To je važno, gospodo, i treba stalno imati na umu, da nemamo baš ništa protiv intelekta; već, bit i je da moramo ići s njim naprijed. Izvorno su ljudska bića imala duh bez intelekta; tada je duh postepeno otpadao a intelekt se povećavao. Sada, pomoću intelekta, moramo ponovno doći do duha. Kultura je obvezna slijediti taj smjer.

Ako tako ne napravi — dakle, gospodo, ljudi uvijek govore da je Svjetski rat bio nešto što nikada ranije nije doživljeno, i zaista je činjenica da ljudi nikad nisu tako pakosno kidali jedni druge na komadiće. Ali ako ljudi odbiju uzeti smjer povratka duhu noseći svoj intelekt s njima, tada će nas snaći još veći ratovi, ratovi koji će biti sve više divlji. Ljudi će zbilja uništiti jedni druge kao što to rade dva štakora, zatvoreni zajedno u kavez, glodajući jedan drugog dok ne ostane samo rep. To je brutalno izraženo, ali u stvari čovječanstvo je na putu totalnog uništenja. Veoma je važno to znati.