Ova knjiga prikazuje novi model materije, pomoću kojega se može mnogo
bolje odgovoriti na sva pitanja koja postavljaju ne samo znanstvenici
nego i obični ljudi: Kako je nastao Svemir. Kako je nastala Zemlja i
život na njoj. Kako smo nastali mi kao ljudska bića. Od čega smo
sazdani. Kamo idemo, i koja nam je svrha postojanja.
Odgovore na ta pitanja daje i religija, ali novo vrijeme traži i nova
otkrića, kojima bi se objedinila cjelokupna fizika i objasnili svi
prirodni mehanizmi, ne samo na Zemlji nego i u cijelom Svemiru. Pa i sam
Einstein proveo je svoje posljednje godine života u bezuspješnom
traganju za takvom teorijom. Osim toga u postojećem standardnom modelu
materije nalazi se i niz postavki koje su nastale vrlo davno, i koje
više ne odgovaraju ovom stupnju spoznaja.
Novi model materije treba dovesti ne samo do mnogih promjena u znanosti i
tehnologiji nego i u načinu razmišljanja Poznato je, na primjer, da se
atom sastoji od protona, neutrona, elektrona, i 99 posto “praznog
prostora”. Ali i u tom “praznom prostoru” nalazi se velika količina
energije koju bismo mogli koristiti kad bismo to znali!
Naša civilizacija pokušava uspostaviti vezu s nekom drugom svemirskom
civilizacijom i pri tom se služi elektromagnetskim valovima, koje su
razvijene svemirske civilizacije sigurno već davno odbacile. Na našim
televizorima gledamo dvodimenzionalnu sliku, i tome se divimo, dok
razvijene svemirske civilizacije već sigurno koriste trodimenzionalne
programe, pomoću kojih mogu stvarati letjelice u bilo kojem dijelu
Svemira. Otuda i takvi objekti na našem planetu! U tim letjelicama se
više ne nalaze stvarni znanstvenici, nego njihove kopije ili dvojnici.
Pored toga, novi model materije treba dovesti i do mnogih drugih
otkrića: do novih učinaka elektriciteta i magnetizma, novih postupaka u
kemiji i tehnologiji, do proizvodnje kemijskih elemenata u laboratoriju,
a na području zdravstva, do potpunog dešifriranja genetskog koda,
izlječenja mnogih za sada neizlječivih bolesti, i produžetka životnog
vijeka čovjeka. On treba dovesti i do proizvodnje dovoljnih količina
čiste i jeftine energije, o čemu zavisi daljnji razvitak, pa i sam
opstanak čovječanstva. Do stvaranja novog, drugačijeg i boljeg svijeta
od ovoga u kojemu sada živimo!
S tim područjem filozofije globalne teorijske fizike počeo sam se baviti
zbog toga što su mi se sama od sebe nametala pitanja: Je li Veliki
prasak jednokratna ili ponovljiva pojava. Jesmo li sami u Svemiru, ili
smo samo jedna od mnogobrojnih civilizacija u njemu. Kako je nastala
Zemlja. Kako smo nastali mi, ljudi. Je li doista neka nadnaravna sila iz
Svemira utječe na naš život i upravlja njime. Što se događa s čovjekom
kad on umre. Postoji li pored ovog svijeta i neki drugi svijet, na koji
odlazi duša poslije smrti, i mnoštvo drugoga.
Koliko je novi model materije važan vidi se i na primjeru Nikole Tesle,
koji je na osnovu svog modela materije o elektricitetu i magnetizmu,
stvorio niz vrlo korisnih izuma. Šteta što u njegovoj ostavštini, osim
nešto skica i nacrta, nije ostalo ništa drugo. Ta tajna otišla je
zajedno s njime u grob, pa će vjerojatno proći još mnogo vremena dok se
to ponovo otkrije, jer mnoge sadašnje "istine", kao i religije, samo
koće daljnji razvoj znanosti.
PRIRODNI ZAKONI
Prirodni zakoni su takvi zakoni, po kojima se odvijaju svi procesi u
prirodi. U svakoj fazi promjena materije mijenja se gustoća mase,
javljaju se drukčiji energetski nivoi i drukčija organiziranost čestica i
njihovih nakupina, pa nastaju i drukčiji efekti. Za funkcioniranje
materije postoje prirodni materijalni zakoni a za funkcioniranje efekta
života postoje prirodni moralni zakoni.
Svemir takav kakav danas poznajemo nije nastao odmah, pa u njegovom
početku nisu postojali ni zakoni za njegov daljnji razvoj. Postojala je
samo težnja energije, za stalnim zgušnjavanjem u ono što danas nazivamo
masa. Tek sa pojavom mozgova u prvotnom kaotičnom Svemiru, javljaju se i
prvi materijalni zakoni, a sa pojavom efekta života, javljaju se i prvi
moralni zakoni, koji su se mijenjali s razvojem inteligencije materije.
Neke od tih moralnih zakona susrećemo i danas u obliku “Zapovjedi
Božji.”
U ovom modelu materije, prirodni materijalni zakoni dijele se na:
primarne ili temeljne, i sekundarne zakone. U primarne ili temeljne
zakone, ubrajaju se: Zakon suprotnosti, Zakon privlačenja i povezivanja
čestica i njihovih nakupina, Zakon pretvaranja mase u energiju, Zakon
pretvaranja energije u masu, Zakon očuvanja energije, Zakon ustrajnosti
ili inercije, Zakon o povećanju složenosti i organiziranosti materije,
Zakon o nagomilavanju kvantiteta i prelasku u novi kvalitet, a u
sekundarne zakone se ubrajaju: Zakon simetrije, Zakon oponašanja i
samoorganiziranja materije, Zakon uklapanja u jedinstvenu cjelinu, Zakon
samozaštite i očuvanja cjeline, Zakon nastajanja novih vrsta, Zakon
prilagođavanja, Zakon ravnoteže te Zakon o samouništenju.
Pored ovih prirodnih materijalnih zakona, postoje i dvije sposobnosti
materije. To su: sposobnost mišljenja i razmišljanja i sposobnost
samogibanja!
Zakon suprotnosti
Zakon suprotnosti se ubraja među najvažnije zakone u Svemiru, jer nema
ni jedne pojave u prirodi koja nema svoju suprotnost. Nasuprot malome
nalazi se veliko, nasuprot vrućem nalazi se hladno, nasuprot svjetlu
nalazi se tama, nasuprot lijepom nalazi se ružno, nasuprot ljubavi
nalazi se mržnja, nasuprot miru nalazi se rat, nasuprot dobru nalazi se
zlo, nasuprot životu nalazi se smrt i tako redom! Ipak, najvažnija
suprotnost u prirodi je ona, koja se javlja između “čiste energije” i
“čist mase!” Između te dvije krajnosti odvija se cjelokupni život
materije u Svemiru.
Zahvaljujući Zakonu suprotnosti, materija se stalno kreće ka sve novim
oblicima, koji stvaraju sve složenije efekte. Uvažavanjem tog zakona i u
svakodnevnom životu, mogla bi se izbjeći mnoga stradanja, jer borba
suprotnosti donosi i dobro i zlo! I sam dodir čestice i antičestice
dovodi do njihovog potpunog poništavanja. Bez suprotnosti Svemir bi bio
mrtav. Ne bi bilo ni Velikog praska, ni lokalnih anihilacija, pa ni nas!
Ovaj Zakon značajan je i zbog toga, što se on ne odnosi samo na
materijalne, nego i duhovne procese.
I Kineski filozofi suprotnostima pridaju veliko značenje. Za njih je to
Yin i Yang. Na primjer: noć je Yin, a dan Yang. Hladnoća je Yin, a
toplina Yang. Muško je Yin, a žensko Yang itd. Po njima, to su polovi
jedne te iste cjeline.
Većina suprotnosti u prirodi nalazi se u stalnom sukobu, koji obično
završava propadanjem starog i nastajanjem nekog novog stanja, koje za
efekte života ne mora uvijek biti i bolji od prethodnog!
Zakon privlačenja i povezivanja čestica i njihovih nakupina
Privlačenje i povezivanje čestica i njihovih nakupina u konvencionalnoj
fizici pripisuje se četirima silama: elektromagnetskoj, gravitacijskoj,
jakoj i slaboj sili. Elektromagnetskoj sili pripisuje se djelovanje
između električnih naboja, gravitacijska sila vrši privlačenje među svim
tijelima, jaka sila drži na okupu kvarkove u protonima i neutronima,
kao i protone i neutrone u atomima. Ona je najjača od ove četiri sile,
ali sa najkraćim dometom. O slaboj sili u krugovima fizičara još postoje
različita mišljenja. Ovoj sili pripisuje se i upravljanje sjajem
zvijezda.
Za elektromagnetsku silu koja djeluje između električnih naboja, vrijedi
Coulombov zakon, po kojemu je sila kojom se dva električna naboja
privlače i odbijaju upravo razmjerna umnošku količina naboja, a obrnuto
razmjerna kvadratu njihove međusobne udaljenosti. Za gravitacijsko
privlačenje koje se ponaša kao i električni naboji vrijedi Newtonov
zakon, koji glasi: Sila kojom se dva tijela privlače, upravo je
razmjerna s umnoškom mase tih tijela, a obrnuto razmjerna s kvadratom
njihove međusobne udaljenosti. Podrijetlo jake i slabe sile još nije
dovoljno razjašnjeno.
Po Jedinstvenom modelu materije, sve čestice i nakupine mase u prirodi
između kojih postoji razlika energetskog potencijala, međusobno se
privlače. Sila privlačenja zavisi od gustoće čestica koje se privlače,
njihove razdaljenosti te razlike njihovog energetskog potencijala, a
povezivanje čestica i nakupina masa vrše razne neatomne čestice, u
obliku glasnika ili posrednika. Ove čestice ponašaju se kao električni
dipoli.
Glasnici ili posrednici koji povezuju čestice i nakupine mase na većim
razdaljenostima, formiraju se u obliku vlakana ili struna. Sila
privlačenja između tih nakupina masa izračunava se u ovom modelu
materije, kao i u klasičnoj fizici, pomoću Newtonovog zakona.
Razmaci između čestica u pojedinim tijelima, po teoriji Jedinstvenog
modela materije, posljedica su titranja određene vrste glasnika ili
posrednika. Zbog toga između istovrsnih atoma i njihovih nakupina u
prirodi, svugdje postoje jednaki razmaci.
Privlačenje i povezivanje čestica i njihovih nakupina uvijek je
privlačilo pozornost fizičara, pa je još u 18. stoljeću Ruđer Bošković
postavio tezu, da se čestice na određenim razdaljenostima privlače, a na
određenim razdaljenostima odbijaju, i tako tvore tijela. On je to
pripisivao prirodnim svojstvima materije.
Zakon pretvaranja mase u energiju
Masa se u energiju može pretvarati jedino anihilacijom, poništavanjem
ili sagorijevanjem. To je proces u kojemu se čestice mase usitnjavaju i
pretvaraju u povećanu brzinu samotitranja i samogibanja. Prilikom
anihilacije dolazi do poravnavanja napetosti između čestica koje imaju
različitu brzinu samotitranja i različiti energetski potencijal.
Anihilirati se mogu samo čestice koje imaju masu mirovanja i koje
pripadaju istom kvantu. Pri tom se mogu anihilirati samo u jednakim
omjerima.
Ukupna količina energije prije i poslije anihilacije ostaje uvijek ista.
Kod anihilacija koje su izazvane u laboratorijima, zapaženo je da se
čestice prilikom anihilacije pretvaraju u zračenje, koje poprima oblik
svjetlosnih gama-kvanata i drugih mogućih čestica, kao što su fotoni,
neutrini i slično.
U konvencionalnoj fizici se kaže, da se količina energije koja se dobije
od neke čestice ili nakupine mase u stanju mirovanja, može izračunati
po Einsteinovom obrascu: E = m*c² Pri čemu je “E” ukupna energija
slobodnog tijela u stanju mirovanja, “m” masa mirovanja, a “c” brzina
svjetlosti.
U Jedinstvenom modelu materije taj obrazac se mijenja tako, da se masa
pomnoži s kvadratom brzine koju mogu imati i druge čestice, thioni i
tahioni, a ne samo svjetlost. (Einstein je smatrao da je brzina
svjetlosti najveća moguća brzina u prirodi, što ovaj model materije
osporava).
Zakon pretvaranje energije u masu
Budući da je masa zgusnuti oblik energije, pretvaranje energije u masu
samo je obrnuti proces od pretvaranja mase u energiju. I u jednom i u
drugom slučaju, količina energije ostaje uvijek ista, jer je energija
neuništiva. Najviše pretvaranja energije u masu javlja se nakon Velikog
praska.
Zakon očuvanja energije
Zakon očuvanja energije govori o tome da je energija očuvana u svakom
fizikalnom procesu. Energija na početku procesa jednaka je energiji na
kraju procesa, uz uvjet da se proces odvija u zatvorenom sustavu i da
se energija ne može dovesti izvana, niti odvesti iz sustava.
Kao i u konvencionalnoj fizici, ovaj Zakon vrijedi i u Jedinstvenom modelu materije.
Zakon ustrajnosti ili inercije
Zakon ustrajnosti ili inercije zasniva se na pojavi, da sve čestice i
nakupine mase u prirodi nastoje zadržati stanje u kojemu se trenutno
nalaze, jer prilikom svake promjene njihovog položaja, dolazi do
suprotstavljanja energije mirovanja energiji gibanja i obrnuto.
U konvencionalnoj fizici, Zakon ustrajnosti ili inercije glasi: Čestica i
nakupina mase koja miruje želi da i dalje miruje, a čestica i nakupina
mase koja se kreće, želi da se i dalje kreće. Da bi se tijelo koje se
kreće dovelo u stanje mirovanja i obrnuto, potrebno je upotrijebiti neku
silu. U ovom modelu materije, ta sila naziva se sila opiranja.
Zakon ustrajnosti važan je ne samo za svemirsku mehaniku, nego i za
stvaranje i održavanje efekta života na Zemlji. Djelovanje ovog zakona
opaža se ne samo u materijalnom nego i duhovnom svijetu, gdje za mnoge
stvari kažemo da su inertne.
Zakon o nagomilavanju kvantiteta i prelaska u novi kvalitet
Zakon o nagomilavanju kvantiteta i prijelasku u novi kvalitet, govori o
skokovitim promjenama u oblikovanju materije. Svaka čestica i nakupina
mase u prirodi količinski je određena ili kvantificirana. Ta
kvantifikacija javlja se kod svih čestica i nakupina masa; kod atomnih i
neatomnih čestica, elemenata, spojeva, ljudi, drveća, pa čak i plodova
na drveću. Svi plodovi približno su podjednaki. Odstupanja od
kvantiziranih veličina kreću se samo u određenim granicama.
Nagomilavanje energije ili mase u okviru nekog kvanta, dovodi do
skokovitog prelaska u novi kvalitet ili novi kvant. To vidimo i na
primjeru vode. Kada vodu zagrijavamo do 99 stupnjeva Celzija, ona još
uvijek ostaje voda, a dodavanjem samo još jednog stupnja Celzija
topline, voda prelazi u paru.
Kod nagomilavanju kvantiteta i prelaska u novi kvalitet, ne mora se
uvijek bitno mijenjati i postojeći oblik ili struktura. To može dovesti
do stvaranja sličnih, ali i drugačijih vrsta. Na primjer: domaća i
divlja mačka.
Kod svakog kvanta postoji gornji i donji energetski nivo, ili gornja i
donja kvantna točka. Na primjer: kod zagrijavanja vode, gornja kvantna
točka je vrelište (100 stupnjeva Celzija, a donja kvantna točka je
ledište, 0 stupnjeva Celzija) itd.
Zakon simetrije
Po Zakonu simetrije, sva tijela u prirodi nastoje se formirati u
simetričnom obliku, pa je tako građeno i naše tijelo. Za neki predmet u
fizici kažemo da je on simetričan, ako se njegov izgled ne promijeni i
nakon što je podvrgnut nekom postupku. Do odstupanja u simetričnosti
dolazi uglavnom kod manje složenih nakupina masa.
Zakon oponašanja i samoorganiziranja materije
Zakon oponašanja i samoorganiziranja materije proizlazi iz toga, što sve
čestice i nakupine mase iz svemirskog prostora primaju i u svemirski
prostor odašilju svoju energiju. S razmjenom te energije one odašilju i
informaciju o sebi.
Posljedica toga je da se na različitim mjestima stvaraju potpuno isti
oblici i iste strukture mase i energije. Pa se i u najudaljenijim
dijelovima Svemira mogu pronaći potpuno isti atomi vodika, helija,
ugljika i drugih elemenata, a na površini Zemlje istovrsni kukci,
biljke, životinje, minerali i slično.
Zakon oponašanja i samoorganiziranja materije ne javlja se samo u
materijalnom svijetu, nego i na drugim područjima života: u slikarstvu,
književnosti, govoru, glazbi, odijevanju i slično. Po tom Zakonu, sve
što postoji na Zemlji, može postojati i bilo gdje drugdje u Svemiru,
gdje god postoje za to uvjeti.
Nastajanje jedinstvene cjeline i njena samozaštita
Zbog općeg poravnavanja energije u Svemiru, sve je u prirodi međusobno
je usko povezano. Svaki predmet povezan je s drugim predmetima, a svako
biće povezano je s drugim bićima. Na sličan način povezani su i organi u
našem tijelu, u kojemu svaka stanica komunicira s mozgom. Čim dođe do
promjena na nekom organu, stanice obavještavaju mozak da s tim organom
nešto nije uredu.
Kad se u prirodi formira neka cjelina, ona se opire svakoj sili koja ju
na bilo koji način želi promijeniti To opiranje predstavlja samozaštitu
ili očuvanje cjeline. Takva samozaštita javlja se ne samo u materijalnom
svijetu, nego i u društvu, kad nastane neki društveni sustav, i on se
opire bilo kakvoj promjeni.
Za sve cjeline u prirodi karakteristično je, da se one sastoje od
pojedinačnih dijelova. Svaka cjelina u svrhu samozaštite nastoji se
prilagoditi uvjetima u kojima postoji. Dok se kod jednostavnijih
nakupina masa svaki dio cjeline sam brine za svoj opstanak i svoje
potomstvo, kod složenijih nakupina masa, ta funkcija prenosi se na
zajednički mozak, koji sam o svemu odlučuje.
Nastajanje novih vrsta
Budući da kod efekata života stalno dolazi do novog udruživanja i
pridruživanja čestica različitog energetskog potencijala, nastaju i
nove, stabilne cjeline, koje se dalje razmnožavaju kao nove vrste.
Na nastajanje novih vrsta utječe više čimbenika. To su u prvom redu
lokalne anihilacije, vjetar, vlaga, kao i slučajna udruživanja i
pridruživanja čestica i njihovih nakupina. Ali na to može utjecati i
čovjek, svojom svjesnom aktivnošću.
Zakon prilagođavanja
Svaka čestica i nakupina mase ima određeni energetski potencijal i
oblik titranja. Ako su takve čestice i njihove nakupine okružene
česticama i nakupinama mase koje drugačije titraju, njihov zajednički
opstanak u prirodi moguć je samo ako se njihovo međusobno titranje
uskladi.
Čestice i nakupine mase, koje svoje titranje usklade s česticama i
nakupinama masa oko sebe, duže opstoje u prirodi, a čestice koje se ne
uključe u zajedničko titranje, moraju formirati svoju vlastitu
rezonantnu cjelinu. Takve cjeline javljaju se kod čovjeka i kao
neoplastično tkivo.
Prema tome, po Zakonu prilagođavanja, svaka nakupina mase koja i dalje
želi opstati u nekom tijelu, mora se uključiti u zajedničko titranje s
okolnim nakupinama mase, ili mora osnivati svoju vlastitu rezonantnu
cjelinu, koju tijelo obično odbacuje!
Zakon ravnoteže i samouništenja
Ni jednom efektu života u prirodi nije dozvoljeno da se toliko razmnoži,
da ugrozi opstanak drugih vrsta. To regulira Zakon ravnoteže.
Kad se, na primjer, virus gripe počne razmnožavati, to poprima sve veće
razmjere, ali traje samo do određenog stupnja. Tada dolazi do
samouništenja virusa, i gripe nestaje.
Prema tom Zakonu, i svaka stanica u našem tijelu programirana je tako,
da nakon određenog vremena izvrši samoubojstvo i načini mjesta novim
stanicama.
Prirodni moralni zakoni
Pored materijalnih zakona, u prirodi postoje i moralni zakoni. Njih
stvaraju najrazvijeniji efekti života i oni govore o tome, kako skladno
treba živjeti. Takve zakone danas donosi svaka civilizacija za sebe i
oni su na svakom stupnju njenog razvoja različiti.
Najpoznatiji moralni zakoni napisani su u Bibliji i mnogi od njih
zadržali su se i do danas. Ali moralna načela postojala su i prije toga.
Ona su sadržavala pravila ponašanja i zakone, koji su ljudima
omogućavali sigurniji život. Njima se propovijedala dobrota, samilost i
pomoć bližnjemu. Prenosile zapovijedi i zabrane, koje su uljuđivale
ljude i pomagali im u odgajanju djece do odraslog doba. Učili ih što
smiju, a što ne smiju raditi. Mnoge mudrosti stečene u jednom naraštaju,
prenosile su se na druge naraštaje, pa su i ti zakoni s vremenom
postajali i prirodni zakoni, iza kojih nije morala stajati nikakva
vlast.
