Darwin protiv boga - evolucionizam protiv kreacionizma
Kenyon, pisac Zabranjene Povijesti ima par dobrih primjedbi vezane za
odnose evolicunista (pristaša Darwinove terije) i kreacionista (pristaša
božanskog stvaranja):
(…)Darvinizam počinje pokazivati slične znakove opterećenja i umora.
Pogrebnu zvonjavu nisu započeli samo kreacionisti. Darwin je bio itekako
svjestan manjkavosti svoje teorije. Podrijetlo cva-tućih biljaka nazvao
je "neugodnom zagonetkom". Ta je zagonetka do danas ostala neriješenom.
(…)Dok su znanstvenici, bezuspješno, više od stotinu godina marljivo
pretraživali fosilni zapis, ne bi li našli "kariku koja nedostaje"
između primitivnih biljaka bez cvata i onih koje imaju cvat, pojavio se
niz drugih problema. Darwin je očekivao probleme u slučaju da se ne
pronađu prijelazni fosili (kemijski oblikovane replike živih stvorenja).
Svojevremeno je napisao: 'To je najozbiljniji prigovor koji se može
dati na teoriju.'
(…)Igrom sudbine, jedan od prvih torpeda koji su napravili rupe u
teoriji evolucije ispalio je biokemičar. Michael Behe, profesor
biologije, u svojem djelu Darwin's Black Box: The Biochemical Challenge
to Evolution (Darwinova crna kutija: biokemijski izazov evoluciji)
ukazuje na neobičan napitak koji ključa u epruveti. Usredotočio se na
pet fenomena: zgrušavanje krvi, cilije*, ljudski imunološki sustav,
prijenos tvari unutar stanica i sintezu nukleinskih kiselina. Svaki
fenomen sistematski analizira i dolazi do samo jednog zapanjujućeg
zaključka: ti su sustavi tako nepobitno kompleksni, da nikakav postupni,
korak-po-korak darvinovski put nije mogao dovesti do njihovog nastanka.
(…)Prema Miltonu, koji je bio čvrsti pristaša darvinizma, kad je počeo
iznova promišljati o teoriji, postao je redoviti posjetilac prestižnog
Prirodoslovnog muzeja Velike Britanije. Pomno je proučavao najbolje
primjere što su ih darvinisti tijekom godina skupili. Jedan po jedan,
pali su na njegovu testu. Shvatio je da su mnogi znanstvenici diljem
svijeta već stigli do istoga zaključka. Car je bio gol poput
čovjekolikog majmuna. Zašto nitko nije objavio kritiku teorije?
Koji školovani, ugledni znanstvenik, koji za život zarađuje na
sveučilištu ili u državnoj službi, želi ugroziti svoju karijeru i usput
na sebe navući prijezir kolega? Očito, nijedan.
Kritičari tvrde da je razlog nedostatka fosila prijelaznih oblika
jednostavan: Darwinova teorija ne ispunjava stroge znanstvene kriterije o
dokazima, jer je krajnje manjkava. Glavne postavke nisu predvidjele ono
što se pokazalo rezultatom više od stotinu godina istraživanja: karike
koje nedostaju umjesto vrsta prijelaznih oblika.
Darwin je znao da će se naći na meti kritike, ako fosilni zapis ne bude sadržavao potrebne prijelazne oblike.
Genetičari odavno znaju da je golema većina mutacija ili neutralna ili
negativna. Drugim riječima, mutacije su obično pogreške, neuspjesi DNK
da točno kopira informaciju. Čini se da to nije naročito pouzdan
primarni mehanizam, a trebao bi biti, jer prirodna selekcija očito nije
dinamična sila, koja bi mogla unijeti one vrste promjena što ih
evolu-cionisti pripisuju teoriji.
Prirodna selekcija djeluje više kao kontrolni mehanizam, sustav
povratnih informacija koji iskorjenjuje loše prilagodbe i bira uspješne.
Kad je riječ o mutaciji kao pokretačkoj sili, problem je višeslojan. Kao
što je Behe naglasio u svojoj knjizi, život unutar stanice previše je
kompleksan da bi bio rezultat nasumičnih mutacija. Naime, Darwin nije
imao laboratorijsku tehnologiju kakva danas stoji na raspolaganju
molekularnim biolozima. Darwin je radio s vrstama, a ne s građom
stanica, mitohondrijima i DNK. No teorija mutacije nije posebno uspješna
ni na drugim razinama.
Sad se moramo vratiti problemu iznenadnog pojavljivanja cvatućih
biljaka. U cvijeću nalazimo visoki stupanj organiziranosti. Cvijeće je
uglavnom posebno građeno, radi prihvata pčela i drugih kukaca koji ga
oprašuju. Što je bilo prvo, cvijet ili pčela? Začas ćemo doći na to;
prvo pitanje glasi: kako je navodno primitivna biljka bez cvata, koja se
eonima oslanjala na nespolno razmnožavanje, odjednom stvorila dijelove
potrebne za spolno razmnožavanje?
Prema Darwinovoj teoriji, to se dogodilo kad je golosjemenjača mutirala,
i s vremenom se promijenila u biljku koja cvate. Je li to moguće?
Kako bi se tek razvijeni cvijet razmnožavao ako u blizini nema drugih
cvjetova? Zašto u fosilnom zapisu pronalazimo brojne primjere
golosjemenjača i krito-sjemenjača, ali nema prijelaznih vrsta koje bi
pokazale kako je mutacijom i prirodnom selekcijom nastalo cvijeće?
Ako darvinizam ne može objasniti mehanizme odgovorne za razvoj novih vrsta i kako život na ovom planetu evoluira, što može?
Sir Francis Crick, jedan od znanstvenika koji su otkrili dvostruku
uzvojnicu u građi DNK, iznio je ideju "panspermia", koja kaže da je
život na Zemlju donijela napredna civilizacija s drugog planeta. Očito
je da Crick nije vjerovao u darvinizam. Behe svoju knjigu završava
prijedlogom da se u biologiju integrira "teorija inteligentnog plana".
Drugi biolozi, kao što je Lynn Margulis, misle da se darvinizam previše
oslanja na ideju da je natjecanje glavna, pokretačka sila koja stoji iza
opstanka. Naglašava daje suradnja jednako uočljiva i važna, možda i
važnija. Priroda sadrži mnogo primjera simbioze: cvjetovi trebaju pčele i
obrnuto. Drugi primjer je odnos između mikoriznih gljiva* i šumskih
stabala. Postoje bakterije koje osiguravaju dušik za biljke. Popis se
nastavlja. Što je ljudsko tijelo osim zbirke različitih vrsta stanica i
virusa koji surađuju u svrhu stvaranja kompleksnog organizma?
U dokumentarnoj emisiji NBC-a, "The Mysterious Origins of Man"
("Zagonetno podrijetlo čovjeka"), emitiranoj u veljači 1996, Thompson i
Cremo dokazuju svoju teoriju zajedno s drugim stručnjacima. Dokazi što
ih razotkrivaju pokazuju da se čovjek nije razvio od čovje-kolikih
majmuna, niti je nastao od zemaljskoga praha samo četiri tisuće godina
prije Krista. Implikacije su beskrajne, i mogle bi prisiliti na ponovnu
evaluaciju cijelog pitanja ljudskog podrijetla.
(…)Sporne točke su ljudski otisci stopala otkriveni u Teksasu, odmah uz
tragove dinosaurusa; kameno oruđe staro pedeset pet milijuna godina;
sofisticirani zemljovidi nepoznate starosti; te podaci o naprednoj
civilizaciji u pretpovijesti.
Na temelju istraživanja obavljenih nakon što je Darwin počeo dominirati u
znanstvenim stavovima na prijelazu iz devetnaestog stoljeća, kao i na
novijim arheološkim otkrićima(…)
Slijedom toga, fosilni dokazi koji sugeriraju da je čovjek daleko
stariji no što kaže konvencionalna teorija, te da se nije razvio od
čo-vjekolikih majmuna, skupljali su prašinu više od stoljeća. Zapravo su
bili prešućeni jer se sukobljavaju s ukorijenjenim sustavom vjerovanja,
razotkriva dokumentarni film NBC-a. Štoviše, znanstvenici koji dovode u
pitanje prihvaćene dogme, mogu biti izbačeni iz rasprave, ali i ostati
bez posla.
U slučaju takozvanog pitecanthropusa (pitekantrop) čovjekolikog majmuna
(odnosno javanskog čovjeka, Homo erectus), antropolog Eugene Dubois je u
Indoneziji našao ljudsku bedrenu kost i gornji dio lubanje čovjekolikog
majmuna, međusobno udaljene dvanaest metara. To se dogodilo 1891.
Povezao je dvije kosti i stvorio slavnog javanskog čovjeka. No mnogi
stručnjaci kažu da bedrena kost i gornji dio lubanje nemaju veze jedno s
drugim. Malo prije svoje smrti, čak je i Dubois rekao da je gornji dio
lubanje pripadao velikom majmunu, a bedrena kost čovjeku. Ipak, javanski
čovjek do današnjega dana za mnoge ostaje dokaz, da se čovjek razvio od
čovjekolikih majmuna, a kao takav je do 1984. bio predstavljan u
Prirodoslovnom muzeju New Yorka.
Čak se ni najveći dragulj među navodnim fosilima ljudskih predaka,
slavna "Lucy", pronađena 1974. u Etiopiji, prema riječima mnogih
antropologa, ne može razlikovati od majmuna ili izu-mrlog čovjekolikog
majmuna.
Antropolog Charles Oxnard i drugi znanstvenici izradili su sliku ljudske
evolucije, koja se radikalno razlikuje od konvencionalne teorije, a to
je činjenica što je sveučilišta i prirodoslovni muzeji obično
ignoriraju. Oxnard je rod Homo, kojemu pripada čovjek, svrstao u daleko
starije vremensko razdoblje od onoga što kaže standardna teorija
evolucije, dovodeći u pitanje osnove Darwinove teorije. U knjizi
Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) Cremoa i Thompso-na,
Oxnard kaže: 'Konvencionalni stavovi o ljudskoj evoluciji moraju se
uvelike promijeniti ili čak odbaciti... moraju se istražiti nove
zamisli.'
Argumenti kreacionista potječu iz ortodoksne religiozne doktrine,
odbacujući alegorijska i metaforična tumačenja Knjige Postanka. To je
sustav vjerovanja što ga mnogi kršćani ne shvaćaju doslovno, i koji čak
ni Biblija možda ne podupire. Za to, također, nedostaju znanstveni
dokazi, jer fosilni zapisi pokazuju da ljudska bića na Zemlji postoje
mnogo više od šest tisuća godina. Štoviše, prikaz stvaranja u šest dana,
ako se shvati doslovno, uopće nije sličan vremenu koje je bilo potrebno
da nastane univerzum.
Razumnije poimanje inteligentnog plana (kreacionizam bez dogme) malo je
prihvatljivije, čak i među nekim znanstvenicima kojima je teško
zanijekati da unutar univerzuma postoji inherentna inteligencija. Dakle,
problem kreacionizma nije u ideji inteligentnog plana, već u njegovim
dogmatskim i krutim tumačenjima Biblije kad je riječ o raspravi o
ljudskom podrijetlu.
(…)Međutim, katastrofizam pomaže drugom scenariju, kada je riječ o
ljudskom podrijetlu i pretpovijesti. Kako je prikazano u knjizi Graha-ma
Hancocka Fingerprints of the Gods: The Evidence od Earth s Lost
Civilization (Otisci bogova: dokazi izgubljene civilizacije na Zemlji), i
u knjizi Randa i Rose Flem-Ath When the Sky Fell: In Search of Atlantis
(Kad se nebo srušilo: u potrazi za Atlantidom), naglo, katastrofalno
pomicanje Zemljine litosfere, pod nazivom "premještanje kore", možda se
dogodilo u nekom razdoblju prošlosti. Teorija, koju je podržao Albert
Einstein, pretpostavlja da se vanjska Zemljina kora mogla naglo (ne
postupno) pomaknuti na površini zemaljske kugle, uzrokujući klizanje
kontinenata do posve drukčijih položaja.
Na temelju rada Charlesa Hapgooda, koji je teoriju razvio uz
Ein-steinovu pomoć, Flem-Athi objašnjavaju da je to možda objašnjenje za
otkriće trupala stotina dlakavih mamuta, nosoroga i drugih drevnih
sisavaca, zamrznutih u "zoni smrti" diljem Sibira i sjeverne Kanade.
Nevjerojatno je, ali u želucima tih sisavaca pronađene su biljke koje
uspijevaju u toploj klimi, što ukazuje na to da su mjesta gdje su te
životinje pasle, odjednom prešla s umjerene klime na arktičku. Hapgood i
Einstein iznijeli su teoriju da je do iznenadnog pomicanja i
zamrzavanja kontinenta Antarktika, koji je možda bio tri tisuće
kilometara sjevernije nego danas, došlo uslijed premještanja Zemljine
kore.
Drevni zemljovidi, koji točno prikazuju Antarktik prije nego ga je
pokrio led, također podupiru ideju da se u novijoj pretpovijesti
kontinent nalazio u području umjerene klime. Nastali na temelju izvornih
zemljovida nepoznate starosti, zemljovidi Piri Reisa, Oronteja Finea i
Mercatora potječu, pretpostavljaju Graham Hancock i Flem-Athi, od neke
pretpovijesne zajednice, koja je znala točno izračunati geografsku
dužinu i ucrtati morske obale, što je postignuće koje je u zabilježenoj
povijesti ostvareno tek u osamnaestom stoljeću. Kako je navedeno u
knjigama Flem-Atha i Hancocka, zemljovidi i niz dokaznog materijala
svjedoče o postojanju sofisticirane pretpovijesne civilizacije. Charlton
Heston, pripovjedač u filmu "The Mysterious Origins of Man" ("Zagonetno
podrijetlo čovjeka"), taj scenarij uspoređuje s Platonovim opisom
izgubljenog kontinenta Atlantide.
Sasvim dovoljno da krenemo u nova istraživanja, zar ne?