Mauricijus
je proveo posljednju deceniju uspješno gradeći raznovrsnu ekonomiju,
demokratski politički sistem i snažnu socijalnu bezbjednosnu mrežu.
Mnoge zemlje, uključujući i SAD, mogle bi učiti iz njihovog iskustva .
Zamislite da vam neko opisuje malu zemlju koja pruža besplatno
univerzitetsko obrazovanje za sve svoje građane, prevoz za djecu u
školama i besplatnu zdravstvenu njegu – uključujući i operacije srca -
za sve. Pomislili biste da je takva zemlja ili fenomenalno bogata ili je
na brzom putu ka fiskanoj krizi.
Na kraju krajeva, bogate zemlje u Evropi sve više otkrivaju da ne mogu
da plaćaju univerzitetsko obrazovanje, i traže od mladih ljudi i
njihovih porodica da snose troškove.
Što se tiče SAD, one nikada nijesu ni pokušale da pruže besplatne
koledže za sve, a tek nakon žestoke borbe američka sirotinja je dobila
pristup zdravstvenoj njezi – što Republikanska stranka uporno pokušava
da poništi, tvrdeći da zemlja to sebi ne može priuštiti.
Međutim, Mauricijus, mlada ostrvska država kod istočne obale Afrike,
niti je naročito bogata niti je na putu budžetarne propasti. Ipak, ona
je provela posljednju deceniju uspješno gradeći raznovrsnu ekonomiju,
demokratski politički sistem i snažnu socijalnu bezbjednosnu mrežu.
Mnoge zemlje, uključujući i SAD, mogle bi učiti iz njihovog iskustva.
U nedavnoj posjeti ovom tropskom arhipelagu sa stanovništvom od 1,3
miliona ljudi, imao sam priliku da vidim neke skokove koje je Mauricijus
napravio – dostignuća koja bi mogla izgledati zapanjujuće u svjetlu
debate u SAD i drugdje.
Pogledajte samo vlasništvo nekretnina: dok američki konzervativci kažu
da su pokušaji vlade da poveća broj vlasnika domova na 70 odsto
američke populacije odgovorni za finansijski krah, 87 odsto stanovnika
Maricijusa su vlasnici svojih domova – bez stvaranja građevinskog
mjehura.
Sada dolazi bolna cifra, BDP Mauricijusa raste brže od pet odsto
godišnje već skoro 30 godina. Ovo je sigurno neki „trik“. Mauricijus je
sigurno bogat dijamantima, naftom ili nekom drugom vrijednom robom.
Međutim, Mauricijus nema prirodne resurse koje je moguće eksploatisati.
Zapravo, šanse su mu bile tako mračne dok je išao ka nezavisnosti od
Britanije, koja se dogodila 1986, da je ekonomista nobelovac Džejms Mid
1961. napisao:
„Biće veliko dostignuće ukoliko (ova zemlja) uspije da pronađe
produktivno zaposlenje za svoju populaciju bez ozbiljnog smanjenja
postojećeg životnog standarda... Šanse za mirni razvoj su slabe“.
Kao da su htjeli da dokažu da Mid griješi, stanovnici Mauricijusa su
povećali prihod po glavi stanovnika sa manje od 400 dolara u vrijeme
sticanja nezavisnosti na više od 6.700 dolara danas.
Zemlja je napredovala od monokulture zasnovane na šećeru od prije 50
godina do raznovrsne ekonomije koja uključuje turizam, finansije,
tekstil i, ukoliko sadašnji planovi urode plodom, naprednom
tehnologijom.
Tokom moje posjete želio sam da bolje razumijem što je to dovelo do
onoga što su nazvali čudom Mauricijusa, i iz čega bi drugi mogli dosta
da nauče. Zapravo ima dosta lekcija, od kojih bi neke trebalo da se
urežu u umove političara u SAD i u drugim zemljama dok vode njihove
budžetne bitke.
Prvo, pitanje nije možemo li priuštiti zdravstvenu njegu ili
obrazovanje za sve, ili vlasništvo nekretnina. Ukoliko Mauricijus može
sebi tako nešto da priušti, onda to mogu i Amerika i Evropa – koje su
višestruko bogatije.
Pitanje je prije kako organizovati društvo. Stanovnici Mauricijusa su
odabrali put koji vodi do viših nivoa društvene kohezije, blagostanja i
ekonomskog rasta – i nižeg nivoa nejednakosti.
Drugo, za razliku od drugih malih zemalja, Mauricijus je odlučio da je
velika vojna potrošnja nepotrebna. SAD ne treba da idu tako daleko;
samo djelić novca koji Amerika troši na oružje koje ne funkcioniše
protiv neprijatelja koji ne postoji puno bi značio u stvaranju humanijeg
društva, uključujući pružanje zdravstvene njege i obrazovanja za one
koji ne mogu sebi da ga priušte.
Treće, Mauricijus je prepoznao da je bez prirodnih resursa, narod je
značajan resurs. Možda je to poštovanje ljudskih resursa, takođe, navelo
Mauricijus da shvati da je, naročito imajući u vidu moguće vjerske,
etničke i političke razlike – koje su pojedini pokušali da iskoriste
kako bi ta zemlja ostala britanska kolonija – obrazovanje od ključnog
značaja za društveno jedinstvo.
Kao i snažna posvećenost demokratskim institucijama i saradnji između
radnika, vlade i poslodavaca – što je upravo suprotno od podjele koju
zagovaraju konzervativci u današnjoj SAD.
Ne treba reći da je Mauricijus bez problema. Kao mnoge druge uspješne
zemlje koje napreduju na tržištu, Mauricijus se suočava sa gubitkom
devizne konkurentnosti.
I dok sve više zemalja interveniše kako bi oslabilo njihov devizni kurs
u okviru reakcije na pokušaje Amerike da sprovede konkurentsku
devalvaciju kroz kvantitativna popuštanja, ovaj problem se pogoršava.
Skoro sigurno i Mauricijus će takođe morati da reaguje.
Štoviše, poput mnogih drugih zemalja širom svijeta, Mauricijus danas
brine zbog uvezene hrane i energetske inflacije. Odgovoriti na inflaciju
povećanjem kamatnih stopa bi jednostavno pojačalo poteškoće visokih
cijena sa visokom stopom nezaposlenosti i još manje konkurentnim
deviznim kursom.
Direktne intervencije, ograničenja kratkoročnih kreditnih priliva,
poreza na kapitalnu dobit i stabilizacija bankarskih regulativa će
morati biti razmatrani.
Čudo Mauricijusa datira od nezavisnosti. Međutim, ova zemlja se još
muči sa kolonijalnom zaostavštinom: nejednakosti u zemlji i bogatstvu,
kao i ranjivosti u globalnoj politici visokih uloga. SAD okupiraju jedno
od ostrva Mauricijusa, Dijego Garsija, kao pomorsku bazu bez plaćanja
nadoknade, zvanično je rentirajući od Velike Britanije koja nije samo
zadržala Čagos ostrva kršeći međunarodni zakon, već je izbacila
stanovnike i odbija da im dozvoli da se vrate.
SAD bi sada trebalo da isprave nepravdu nanijetu ovoj mirnoj i
demokratskoj zemlji: priznaju vlasništvo Mauricijusa nad Dijegom
Garsijom, ponovo pregovaraju o zakupnini i okaju grijehe iz prošlosti
plaćajući poštenu sumu za zemlju koju nezakonito okupiraju decenijama.