Bruce H. Lipton, Ph.D., celularni biolog i pisac, bio je sveučilišni profesor i predavao je na Medicinskom Fakultetu u državi Winsconsin (1973-1982), gdje se također bavio i istraživanjem mišićne distrofije. Kao viši naučni suradnik na Odjeljenju za patologiju, Medicinskog fakulteta u Stanfordu (1987-1992), objavio je naučni rad na temu kloniranih ljudskih stanica u kojem otkriva kako percepcija kontrolira ponašanje i aktivnost gena. Bruce-ovo trenutno istraživanje na temu biokemijskih puteva koji povezuju um i tijelo, pruža nam jedan uvid u molekularnu bazu svijesti.
EPIGENETIKA - Percepcija i geni
Percepcija
kontrolira ponašanje i aktivnost gena
http://www.greggbraden.com/details_02.php3
Mi nismo
žrtve naših gena - naš um utiče na naše stanice
INSPIRACIJA: Veliki Dar za Svako Dijete Čovječanstva
Piše: Meryl Ann Butler
"Bradenovo i Liptonovo istraživanje u njihovim specifičnim naučnim
disciplinama urodilo je dvjema kartama koje vode do jedne te iste
riznice u kojoj se krije kovčeg sa duhovnim blagom. Najdublje misterije
religije i duhovnosti su do sada većinom izmicale zapadnim tragaocima.
Međutim, u iznenađujućoj završnici, nauka je ta koja je pritekla u
pomoć.” - Iz Prvog dijela:
Izvor
IZVOD:
- Kratak sažetak -
Podsvjesno ponašanje je programirano da radi bez kontrole ili
obzervacije od strane svjesnog dijela čovjekovog uma. Neurolozi su
otkrili da se 95%-99% naših aktivnosti nalazi pod kontrolom
podsvijesti. To je razlog zašto mi rijetko primjećujemo naše ponašanje
ili geste. Nama je nametnuto jedno vjerovanje da korištenjem slobodne
volje možemo poništavati negativne programe kojima je programirana naša
podsvijest. Na žalost, da bi se to učinilo, čovjek bi morao konstantno
bdjeti nad svojim ponašanjem."
Prenatalni i natalni mozak pretežno radi na delta i theta EEG
frekvencijama, tokom prvih šest godina našeg života. Taj niski nivo
moždane aktivnosti poznat je kao hipnogogično stanje. Dok se nalazi u
tom hipnotičkom transu, dijete se ne mora posebno obučavati kako se
ponašati na određeni način. Ono dobija svoje programiranje ponašanja
jednostavno uz pomoć promatranja roditelja, braće ili sestara, svojih
vršnjaka i učitelja.
Nadalje, podsvjesni um djeteta takođe “download-a” u sebe vjerovanja
koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom
djetetu da je ono bolesno, glupo, trulo, da ništa ne zaslužuje… to se
također zapisuje kao činjenica u podsvjesnom umu mališana.
Veliku većinu naših podsvjesnih programa stičemo za vrijeme našeg ranog
razvojnog doba [prvih šest godina]. Ta stečena uvjerenja sačinjavaju
onaj centralni glas koji kontrolira sudbinu zajednice stanica našeg
tijela. Kooperacija i zajedništvo su stvarni bazični principi
evolucije, kao i osnovni principi stanične ( li celularne ) biologije.
To programiranje za vrijeme našeg djetinjstva, vraća nam se kao neka
pošast kad odrastemo i lišava nas svih onih naših “natprirodnih” moći!
... Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvjesni um
može reprogramirati?
Prvo, mi možemo postati svjesniji samih sebe [svjesni onoga KAKO smo
svjesni], i manje se oslanjati na one automatske programe iz
podsvijesti. Postajući potpuno svjesni, mi ostajemo vladari nad našom
sudbinom, a ne žrtve naših programa. (…)
--------- slijedi izvod iz članka, prenesen sa: spiritualcrossing.org
Od Ludiranja do Kvantnog Polja, sa Gregg Braden-om i Dr. Bruce Lipton,
Autor: Meryl Ann Butler
Objavljeno u magazinu - Awareness.
Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o ovom našem svijetu, o
sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. Što ako su ta naša
vjerovanja pogrešna? Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve,
od DNA života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom
jednostavnom “kodu realnosti” koji se može mijenjati i popravljati
prema našem izboru? Gregg Braden, Bruce Lipton i Todd Ovokaitys
pozivaju nas na jedan razgovor upravo o tome!
MAB: Bruce, stvarno je iznenađujuće to kako su se vaši i Gregg-ovi
istraživački radovi međusobno spojili! Hvala vam što ste voljni da
podijelite s nama neke vaše misli.
Dr. Bruce H. Lipton: Hvala, drago mi je što sam ovdje!
MAB: Glavnu osnovu vaše knjige "The Biology of Belief" predstavlja to
da mi kao ljudska bića nismo, kako se prije vjerovalo, žrtve naših
gena, nego da i naša prirodna okolina ima jedan direktan uticaj na našu
DNA. Možete li to malo pojasniti?
BL: Naravno. Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što
znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga,
mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo genetski strojevi i da im
njihovi geni kontroliraju živote.
Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo
razumijevanje nauke o stanicama. Ova nova biologija nam otkriva da mi
“kontroliramo” naš genom, a ne da on kontrolira nas. Sada se priznaje
da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija
prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava
zašto ljudi mogu imati tzv. spontane remisije ili oporavljati se od
ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti.
MAB: Onda se tu stvarno radi o “uticaju uma na materiju"?
BL: Da, ova nova perspektiva ljudske biologije, ne gleda više na tijelo
kao na jedan običan mehanički uređaj, nego ona uključuje i ulogu uma i
duha. Ovo je jedan fundamentalan proboj u lječenju, zato što on
podrazumijeva to da mi možemo promjenom naše percepcije ili vjerovanja
slati potpuno drugačije poruke našim stanicama, i tako izazvati jedno
reprogramiranje njihovog oblika izražavanja.
Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina
ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko
Društvo za Istraživanje Raka je jedna organizacija koja obraća pažnju
na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih
5% slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95% slučajeva koji
nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak na
osnovu statističkih istraživanja da se 60% slučajeva raka može izbjeći
uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu,
“Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima."
MAB: Tako, ona oduvijek tražena “fontana mladosti” mogla bi biti upravo
u nama samima?
BL: Unutar svakog od naših tijela upravo u ovom momentu postoje
milijarde stem-stanica, embrijskih stanica čija je namijena iscjeljenje
ili zamjena oštećenih tkiva i organa. Međutim, aktivnost i sudbina ovih
regeneracijskih stanica je epigenetski kontrolirana. To znači da se one
nalaze pod jednim snažnim uticajem naših misli i percepcije naše
okoline. Otud, naša uvjerenja o starenju mogu ometati ili potpomagati
funkcioniranje stem-stanica, što će voditi k našoj fiziološkoj
regeneraciji ili degeneraciji.
MAB: Kakvu ulogu u svemu tome igra evolucija?
BL: Ispostavilo se da Darwin nije bio u pravu. Sadašnja nauka poništava
Darvinove teorije koje naglašavaju ulogu konkurencije i borbe, međutim,
trebat će godine dok ove informacije stignu i u školske knjige.
Suradnja i zajedništvo su osnovni i stvarni principi evolucije, kao što
su oni i osnovni principi stanične biologije. Ljudsko tijelo je izraz
kooperativnog truda jedne zajednice od pedeset triliona pojedinačnih
stanica. Zajednica je po svojoj definiciji jedna organizacija individua
koje se odlučno zalažu za osiguravanje neke zajedničke vizije.
Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U
1809.g. Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u
budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode, a to će
nadalje voditi k uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju
evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu
interakciju. Ako želite razumijeti sudbinu nekog organizma, onda prvo
morate razumjeti njegovu vezu s prirodnom okolinom. On je spoznao to da
nas odvajanje od naše prirodne sredine odsijeca od našeg izvora. Bio je
u pravu.
A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova
teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer
nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti
ova njegova teorija, a pogotovo zato što smo progutali koncept
neo-darvinističkih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo
podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate što, napredna nauka danas
pokazuje da je on nakon svega, bio u pravu.
MAB: Dobro, kako se to odražava na staničnom nivou?
BL: Informacija iz životne sredine se prenosi do stanice preko stanične
membrane. Mi smo mislili da je jezgra stanice njen mozak. Međutim,
1985. godine otkrio sam da je stanična ovojnica u stvari mozak stanice.
Jezgra je, kako se ispostavilo, njen reproduktivni centar.
Stanična membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje
signale genima da oni mogu upravljati staničnim procesima, što
omogućava njen opstanak. U ljudskom tijelu, mozak šalje poruke
staničnoj membrani kako bi kontrolirao njeno ponašanje i genetsku
aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.
Na primjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se
psihoneuroimunologija. Bukvano, taj pojam znači: um (psiha-) kontrolira
mozak (neuro-) koji onda kontrolira imunološki sistem (imunologija). To
je način na koji dolazi i do placebo efekta!
Kada um ocijeni da je prirodna sredina sigurna i da ona podržava život,
onda se stanice koncentriraju na rast. Stanice moraju rasti kako bi
održavale zdravo funkcioniranje tijela.
Međutim, kod stanja stresa, stanice zauzimaju obrambeni stav kako bi se
zaštitile. Kad se to desi, onda se energetske zalihe tijela koje se
normalno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju k onim
sistemima koji osiguravaju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili
sprečavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom.
Dok se naši sistemi mogu prilagoditi periodima akutnog (kratkotrajnog)
stresa, produžena ili stanja kroničnog stresa dovode do iscrpljivanja
organizma jer potrebe tijela za energijom nisu u skladu s količinom
energije potrebne za njegovo održavanje, a to je i ono što vodi do
narušavanja rada organizma i pojave bolesti.
Na primjer, strah koji se širi u SAD-u nakon 9-11 ima vrlo destruktivno
djelovanje na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi
mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone
stresa koji zatvore ili isključe našu biologiju i počnu s obrambenim
reakcijama.
Od napada na Svjetski Trgovački Centar, zdravlje u našoj državi se
drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske
kompanije skočio za više od 100%!
Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, također je
odgovoran i za neke druge ozbiljne posljedice. U stanju straha, hormoni
stresa mijenjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uvjetima, tok
krvi je većinom orijentiran na prednji mozak, mjesto svjesne kontrole.
Međutim, kod stresa, krvne žile prednjeg mozga se sužavaju, tjerajući
krv u njegov zadnji dio, koji predstavlja centar podsvjesne refleksne
kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više
reaktivni, a manje inteligentni. (…)
Preveo: Galaksija ( http://www.galaksija.info/forum
)
Nadmoć uma
nad genima
Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja
ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni
invaliditet
Ranije u svojoj karijeri znanstvenika istraživača i profesora na
Medicinskom fakultetu aktivno sam podržavao motrište da je ljudsko
tijelo »biokemijski stroj programiran genima.« Mi znanstvenici smatrali
smo da ljudske sposobnosti - kao na primjer one umjetničke i
intelektualne - te ljudske slabosti - na primjer, bolesti krvožilnog
sustava, rak ili depresija - predstavljaju unaprijed programirane
karakteristike u našim genima. Stoga sam životne prednosti i
nedostatke, uključujući i naše zdravlje te predisponiranost bolestima,
smatrao tek odrazom našeg genetskog nasljeđa.
Sve donedavno mislilo se da se geni samostalno ostvaruju, da se mogu
sami »uključivati i isključivati.« Takvo ponašanje potrebno je da bi
geni mogli upravljati biologijom. Pa ipak, naše razumijevanje se
razvija. U sadašnjim kolegijima i udžbenicima biologije i dalje se
naglašava moć gena, međutim među vodećim znanstvenicima koji se bave
proučavanjem stanica rađa se radikalno novo shvaćanje. Sada se
prepoznaje da aktivnošću naših gena neposredno upravlja okolina,
konkretno naša percepcija (interpretacija) okoline. Aktivnošću gena
upravlja okolina preko procesa koji se naziva epigenetska kontrola.
Taj novi pogled na biologiju čovjeka ne smatra da je tijelo samo
mehanički uređaj, nego priznaje ulogu uma i duha. Budući da prepoznaje
da promjenom svoje percepcije ili uvjerenja svojim stanicama šaljemo
potpuno drukčije poruke i tako reprogramiramo njihovo djelovanje, taj
proboj u biologiji od ključnog je značaja za sve vrste liječenja. Nova
biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili
se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni
invaliditet.
Funkcionalne jedinice života su pojedinačne stanice od kojih se sastoje
naša tijela. Iako je svaka stanica inherentno inteligentna te može
samostalno preživjeti i kada se odstrani iz tijela, u tijelu se svaka
stanica odriče svoje individualnosti i postaje član višestanične
zajednice. Tijelo, u stvari, predstavlja suradnju zajednice od pedeset
bilijuna pojedinačnih stanica. Po definiciji, zajednica je organizacija
individuuma predanih promicanju zajedničke vizije. Sukladno tome,
premda je svaka stanica slobodan entitet, tjelesna zajednica se
pokorava željama i svrsi svog »središnjeg glasa«, onoga što percipiramo
kao um i duh.
Kada um opaža da je okolina sigurna i prijateljska, stanice se bave
rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama stanice, međutim,
napuštaju svoje uobičajene funkcije i zauzimaju »obrambeni stav«.
Energetski izvori tijela – koji se obično koriste za podržavanje rasta
– preusmjeruju se u sustave koji osiguravaju obranu za trajanja stresa.
Jednostavno rečeno, kada je sustav pod stresom, procesi rasta se
ograničavaju ili prekidaju. Iako se naši tjelesni sustavi mogu
prilagoditi razdobljima akutnog (kratkotrajnog) stresa, produženi ili
kronični stres ih slabi budući da crpi energiju potrebnu za njihovo
održavanje, što posljedično dovodi do poremećaja i bolesti.
Glavni uzrok stresa je »središnji glas« sustava, um. Um možemo
usporediti s vozačem automobila. Ukoliko ga se pažljivo vozi, automobil
se može održavati i imati dobre performanse tijekom cijelog životnog
vijeka. Većina olupina ostavljenih uz cestu i naslaganih u
auto-otpadima rezultat su lošeg vozačkog umijeća. Isto tako, upravljamo
li umješno svojim ponašanjem, možemo očekivati dug, sretan i ispunjen
život. S druge strane, neprikladno ponašanje i pogrešno upravljanje
osjećajima, slično lošem vozaču, izlaže stanično »vozilo« stresu, te
slabi njegove performanse i izaziva »kvar«.
Jeste li dobar ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje,
uočite da »središnji glas« koji upravlja tijelom sačinjavaju dva
odijeljena uma. (Sebe)svjesni um je misleće »ja«, to je kreativni um
što izražava slobodnu volju. Njegov partner i pomoćnik je podsvjesni
um, super-računalo s bazom podataka odnosno programiranih ponašanja.
Jedan dio njegovih programa proizlazi iz genetike; to su naši nagoni i
oni predstavljaju prirodu.
Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja ni kreativne svijesti; on je
isključivo uređaj koji reagira na podražaje. Kada se signal iz okoline
percipira, podsvjesni um refleksno aktivira od prije pohranjen
bihevijoralni odgovor odnosno ponašanje, nešto što ne zahtijeva
razmišljanje. Podsvjesni um je programibilni autopilot koji može
upravljati »vozilom« bez opažanja ili znanja pilota – svjesnog uma.
Kada podsvjesni autopilot upravlja ponašanjem, svijest sanjari o
budućnosti ili revidira prošlost.
Djelotvornost sustava s dvostrukim umom određuje kvaliteta programa u
podsvjesnom umu. U biti, vaše vozačko umijeće oblikuje osoba koja vas
je naučila voziti. Na primjer, ako su vas naučili da vozite s jednom
nogom na gasu, a s drugom na kočnici, bez obzira na to koliko
automobila posjedujete, svima će se neizbježno prijevremeno pokvariti
kočnice ili motor. Slično tome, ako je vaš podsvjesni um programiran
neprikladnim bihevijoralnim odgovorima na životna iskustva, vaše će
»vozačko umijeće«, koje je ispod optimalnog, pridonositi životnim
nedaćama i havarijama. Na primjer, bolesti krvožilnog sustava, glavni
uzrok smrti, mogu se izravno pripisati programima ponašanja koji loše
upravljaju tjelesnu reakciju na stres.
Jeste li dobar ili loš vozač? Odgovor nije lak. U našem svjesnom,
kreativnom umu možemo se smatrati umješnim vozačima (bez obzira na
autodestruktivne i ograničavajuće programe ponašanja koji neopaženo
potkopavaju naša stremljenja.)
Ljudi su uglavnom nesvjesni svojih temeljnih predodžbi i uvjerenja o
životu. Uzrok tome krije se u činjenici što prenatalni i neonatalni
mozak u prvih šest godina ljudskog života djeluje pretežno na delta i
theta EEG frekvencijama. Ta niska razina moždane aktivnosti naziva se
hipnogogično stanje. Dok su u tom hipnotičkom transu, roditelji djecu
ne moraju aktivno podučavati jer ona svoje programe ponašanja stječu
jednostavno promatranjem roditelja, braće i sestara, vršnjaka i
učitelja. Jesu li vam vaša iskustva u ranoj razvojnoj dobi pružila
dobre modele ponašanja za nastavak vašeg života?
Tijekom prvih šest godina života dijete podsvjesno stječe repertoar
ponašanja potreban da postane funkcionalni član društva. Povrh toga,
djetetov um također »skida« uvjerenja koja se odnosi na njega samog.
Kada roditelj malom djetetu kaže da je glupo, nevrijedno, odnosno da
posjeduje bilo kakvu negativnu osobinu, to se u djetetov podsvjesni um
registrira kao »činjenica«. Ta stečena uvjerenja tvore »središnji glas«
koji upravlja sudbinom tjelesne stanične zajednice tijela. Iako osoba u
domeni svjesnog uma može imati visoko mišljenje o sebi, moćniji
nesvjesni um istovremeno može promicati autodestruktivno ponašanje.
Kod autopilotskog mehanizma nevolja je u tome što su podsvjesni
postupci programirani na način da se odvijaju bez da ih svjesno
nadziremo, pa čak i bez da ih opazimo. Budući da je većina naših
postupaka pod nadzorom podsvjesnog uma, rijetko ih zamjećujemo, a
kamoli da znamo da su se uopće počeli odvijati. Mada vaš svjesni um
percipira da ste dobar vozač, nesvjesni um, koji većinu vremena drži
ruke na upravljaču, mogao bi vas voditi putem uništenja.
Kada postanemo svjesniji i sve se manje oslanjamo na automatizirane
podsvjesne programe, prestajemo biti »žrtve« vlastitih programa i
postajemo gospodari svoje sudbine. Svjesnost posredstvom vlastite
sposobnosti da prerađuje ograničavajuće predodžbe (uvjerenja) i
autodestruktivna ponašanja može aktivno preobraziti narav našeg života
tako da bude ispunjen ljubavlju, zdravljem i napretkom.
Danas nam različiti modaliteti nove energetske psihologije omogućavaju
da brzo i temeljito reprogramiramo ograničavajuća podsvjesna uvjerenja
koja potom staničnoj zajednici, to jest našem tijelu, šalju skup poruka
drukčije kvalitete. Stoga upotreba tih modaliteta predstavlja ključ za
osobni razvoj i fizičko zdravlje. Sve to govori u prilog postavci da
živimo u svijetu svjesnog izbora, a ne genetskog determinizma.
Dr. Bruce Lipton je znanstvenik, liječnik i nastavnik. Za više
detaljnih informacija, uključujući i reference koje se mogu bez
ograničenja kopirati s interneta posjetite, http://www.brucelipton.com/
Preuzeto iz časopisa Svjetlost br. 47.
---------------
Preporučam pogledati dokumentarac: "Bruce Lipton - Biology of perception"