Oni od vas koji su upoznati sa Kasiopejskim materijalima znat će
razloge ovog uvoda. One koji nisu, zamolila bih da posjete naše web
stranice http://www.cassiopaea.org/ . Odavde možete doći
na forum, a na forumu je sekcija koja se zove Cassiopaean Experiment.
Na tom podforumu naći ćete sve nedavnije transmisije (sesije), i ako
pročitate te nedavnije sesije, u potpunosti ćete razumjeti pozadinu i
razlog za ovaj audio-video program koji radim, i koji je vrlo značajan
u ovoj točki ljudske povijesti.
Idemo do napomene/upozorenja:
Bioenergetske vježbe disanja kontraindicirane su kod epilepsije,
trudnoće i bipolarnog
poremećaja.
Htjela bih započeti citatom Gurdjieffa (Iz U
potrazi za čudesnim od Ouspenskog):
— Prave vježbe, — rekao je G. jednom, — koje direktno vode do cilja
koji će zagospodariti organizmom i potčiniti njegove svjesne i nesvesne
funkcije volji, počinje vježbama disanja. Ako ne zagospodarite disanjem
ne možete ni sa čim. Ali to nije tako lako.
Gurdjieff je dao još nekoliko drugih komentara o disanju, posebice
naznaka da se izdahnuti zrak razlikuje u osobe više razvijenije {u
nekom ezoteričkom smislu} od osobe manje razvijene. Također je pričao o
nekim vježbama pokreta koji su značajni za disanje. No, pored ovih
sažetih napomena, on nam nije dao neke konkretne upute kako {na koji
način} bi trebali 'masterirati' {ovladati} svoje disanje, svoju volju.
Yogiji (put yogija) to rade već stoljećima. Tvrdi se da masteriranje
disanja može voditi do gotovo istovremenih promjena u fiziologiji
pojedinca. No, kako ističe Gurdjieff, yogiji mogu zadobiti ogromno
znanje o fiziologiji, o disanju, o tome kako proizvesti izvjesne
supstance unutar svojih tijela putem kontrole disanja ili drugim
povezanim metodama, a opet ne mogu napraviti ništa jer nisu razvili
dostatnu volju ili vjeru. Volju pak razvija fakir (put fakira), a vjeru
monah (put monaha). Gurđijeffov put se naziva Četvrtim putom, i kako ga
on opisuje, sastoji se u istovremenom radu na sva tri odjednom, tako da
se istovremeno razvije svo troje, tako da se u konačnici pojedinac može
pomaknuti u četvrti aspekt, kristaliziranje duše, astralnog tijela.
Vratimo se na to što je G. Rekao da gospodarenje organizmom počinje sa
vježbama disanja. Bez gospodarenja disanjem, ničim se ne može
gospodariti. I naravno, masterirati disanje nije uopće tako lako. U tom
smislu želim sa vama podijeliti moja osobna iskustva vježbi disanja.
Vratimo se nešto unazad u početak pa do sredine osamdesetih {prošlog
st.}. Bila sam majka četvero djece. Patila sam od ozbiljnih ozljeda
zadobivenih pri zadnjem porodu, i nisam bila u stanju hodati 6 mjeseci,
te sam ležala u krevetu. I to je bilo kao dodatak uvjetima života,
jedna krajnje stresna situacija u kojoj sam se našla, kako sam pisala u
knjizi Amazing Grace u kojoj sam također opisala svoja najranija
iskustva sa vježbama disanja, meditacijom i izvanrednim rezultatima
koji su došli prilično brzo kao rezultat poduzimanja tih vježbi, a koje
ću vas podučiti u audio video programu.
No, prije no što dođemo do dijela programa u kojem vam objašnjavam kako
i što da činite, želim malo pričati o tome zašto da to činite.
Dr. Richard Brown imao je u februaru 2005-e govor u kojem je govorio o
stresu. Rekao je da je stres epidemija raširena po cijelom svijetu.
Bolest broj jedan u odraslih je depresija. Depresija je najekstremniji
oblik stresa, koji učetverostručuje šansu za srčani udar. Stres također
povećava rizik od obolijevanja od raka; a kao što znamo, svi živimo u
stresnom svijetu. No, evo i neke naznake: Stres kao odgovor organizma
jest vitalan u vrijeme opasnosti. Problem je samo kada se to događa
predugo, prejako i previče često. Stres je rezultat simpatičkog nervnog
sistema, sistema "bori se ili bježi" koji se prečesto, predugo i
prejako ponavlja.
Stres povećava opasne upalne faktore, citokine. Oprostite mi ako krivo
izgovorim ove stručne izraze. Oštećuje hipokampus uzrokujući gubitke
sjećanja. Stres može uzrokovati poremećaj pokreta. Može smanjiti
sposobnost mozga da sam sebe popravi, može povećati abdominalnu mast i
interferirati sa funkcijom tiroidne žljezde. Čak i povećava ljepljivost
krvi, uzrokujuću ugruške/zgrušavanja, srčane udare, začepljenje žila.
Sve su to loše stvari glede stresa, no vratimo se onoj ideji da je
stresni odgovor vitalan u vremenima opasnosti. Moramo razmišljati o
svijetu u kojem živimo i o opasnostima sa kojim se suočavamo. Očito je
da nam naši stresni odgovori {organizma} nešto kazuju. Individualno,
socijalno, globalno. Postoji opasnost tamo vani, postoji opasnost
svugdje. I moramo razumijeti zašto naša tijela odgovaraju na stres.
Postoje brojni faktori koji doprinose stresu u našim životima. Npr.,
naši pretci nisu bili rutinski izloženi otrovima sa kojima se danas
susrećemo u našoj svakodnevnoj okolini. Nismo razvili prikladnu
mašineriju organizma da bi izašli na kraj sa tim toxinima. Danas su
ljudi suočeni sa više otrova u svojoj okolini nego ikada prije na ovoj
planeti.
Međutim, zatrovanost naše okoline nije rezultat napretka naše
civilizacije. Ona je rezultat pomanjkanja zajedničke brige za druge
ljude. Možemo imati napredak, možemo imati industrijalizaciju a da ne
proizvodimo toliko otrova u naš okoliš. Prilično često, upravitelji
velikih korporacija priznati će da čišćenje "iza sebe", nakon njihovih
djelatnosti, uzrokuje troškove koji snižavaju njihove profite.
Očito, čovjek nije evoluirao ni u toxičnom psihološkom okolišu. Većina
ljudskih pića imaju vrlo slabu zaštitu od psihopatologije. No to je
cijela jedna druga tema koju smo pokrili/obradili na našim web
stranicama, a također je bila predmet i mnogih Kasiopejskih sesija,
tako da nećemo dublje ulaziti u nju.
Rano u prošlom stoljeću farmeri se nisu baš imali neke mogućnosti za
ubijanje insekata. No, tijekom 40-ih godina, razvijeni su DDT i slični
kemijski spojevi za ubijanje kukaca, malaričnih komaraca... ali također
i korisnih insekata. Sada su konačno dobili pravo sredstvo! Ne uspije
li odprve – pošpricaj još jedamput! No, nisu shvaćali da te bube imaju
strahovit reproduktivni kapacitet, i neke od njih uvijek nekako
prežive, i zatim produciraju milijune mlađi koja je sada otporna na
otrove. I ovo je jedan od načina na koji smo dobili zatrovan okoliš, sa
otrovima koji prolaze u ljudsku kožu, u kožu voća i povrća – našu
hranu. Otrovi su u našim novinama, automobilima, kompjuterskim čipovima
koji su srce svih naših uredskih strojeva, televizija. Otrovi su
svugdej; u hrani koju jedete, u uredu u kojem radite, školi u kojoj
studirate, čak i u vašem domu.
Niče je jednom rekao da ono što vas ne ubije to vas ojača. No postoji i
ono "Slamka {slamčica} koja je slomila kamili leđa".
Svatko može biti preplavljen fiziološkim stresom, koji je jedan od
glavnih stresora u našoj okolini. I, kao što sam spomenula, ljudska
bića nisu evoluirala u toksičnom okolišu, ni fizičkom ni psihološkom. I
tako imamo psihološke stresne odgovore, odgovore strahovima, i
fiziološke stresne odgovore na našu okolinu koji nam tako još više
umanjuju sposobnost odupiranja tim stresorima, i tako se upetljavamo u
taj krug bivajući svakim danom pod više stresa.
Dosta smo govorili o detoxikaciji tijela na našim web stranicama, ali
naravno, naš je rad fokusiran na detoxikaciju uma i emocija, izdvajanju
nezdravih programa koje smo zadobili još od djetinjstva, od strane
društva, od religije... No jasno je da se oluja toxičnosti u našem
svijetu povećava takvom brzinom da nam trebaju jače metode i tehnike, a
o tome ćemo govoriti danas. Jer postoji nešto vrlo jednostavno što
možete učiniti da umanjite efekte stresa. Zapravo nije baš precizno
reći "jednostavno", jer ono treba primjenu. No, u izvjesnom smislu i
jest jednostavno. Možete stimulirati vaš nervus vagus.
Ovo nije vrijeme ni mjesto za razvijanje rasprave tipa "pušenje ili
nepušenje"; ja bih samo htjela istaknuti da nikotin inducira u tijelu
stvaranje više acetilholinskih receptora koji uvelike pomažu kod
otpuštanja stresa. A netko bi ozbiljno mogao postaviti pitanje kako to
da vlada koja nikada nije napravila ništa što bi bilo istinski za
dobrobit ljudi, stalno poduzima kampanje zastrašivanja o cigaretama i
pušenju, za "dobrobit" ljudi. Da li je to zaista za dobrobit ljudi?
Protiv nečega što se godinama unazad pokazalo kao učinkovito protiv
stresa. I sada se to {duhan} pokazalo kao vrlo zgodno sredstvo da se
ima pri ruci kao dežurnog krivca kojeg se optužuje za većinu oboljenja
koja su zapravo rezultat raznoraznih industrijskih otrova iz naše
okoline i koji se nalaze u gotovo svačemu što smo napravili. Pa ipak,
ljudi su uvjereni da ako prestanu pušiti, sve će se poboljšati. A za to
vrijeme se industrijski zagađivači debelo smiju cijelim putem do banke
sa svim onim novcem koji zarađuju, jer oni ne moraju proizvoditi dobra
i usluge za ljudska bića koja nisu otrovna. Postavite si to pitanje. Je
li zaista moguće da vlade koje dozvoljavaju takva zagađenja, koje
dozvoljavaju farmaceutskim kompanijama da vam truju djecu sa otrovnim
kemikalijama stavljenim u cjepiva, i da daju ljudima lijekove za koje
je dokazano da su više štetni nego korisni, može li takva vlada imati
na umu vaše najbolje interese? Kada od pušača žele napraviti
kriminalce, kada donose zakone protiv pušenja i uvjeravaju vas da
prestanete pušiti, jesu li im zaista vaši najbolji interesi u cilju?
Mislim da ne.
Kao što sam rekla, nervus vagus kontrolira relaksantni (opuštajući)
odgovor {organizma} putem prijenosnika {transmitera} acetilholina.
Tertapija stimulacije nervusa vagusa sa ugrađenim aparatićem {kao nekom
vrstom pejsmejkera} koristi se kao tretman od 1997-e i za epileptičare.
Pokazalo se da je učinkovito i kod liječenja kliničke depresije u
slučajevima kada lijekovi ne djeluju. Pazite, ta se stvarčica slična
pejsmejkeru kirurški
implantira u vaša prsa kako bi stimulirala
nervus vagus. A vi, zaboga, nemojte pušiti! {u smislu: zar nije
jednostavnije pušiti nego ići pod nož na implantaciju aparata}. Dakle,
taj mali aparatić stimulira vaš nervus vagus, uzrokujući kontrakciju
dijafragme. Nedavno je dokazan u SAD-u kao dobar tretman za depresiju,
jednako dobar kao i antidepresivi.
No, taj vas "gadget" {korisna mala stvarčica} košta oko 25.000 dolara,
i SAMO stimulira lijevi nervus vagus, i to jedan njegov manji dio.
Stimulacija nervusa vagusa može se također postići onime što se zove
"Manevri Vagusa". Jedan od tih vagalnih manevara sastoji se i od
zadržavanja daha na nekoliko sekundi; ili uranjanje vašeg lica u hladnu
vodu; ili oštro kašljanje; ili zatezanje vaših trbušnih mišića.
Pacijenti sa supraventrikularnom tahikardijom, fibrilacijom atrija i
drugim oboljenjima obučavaju se u izvođenju tih Manevara Vagusa kako bi
održali redovitost srčanih otkucaja.
Napravljene su studije o elektronskoj stimulaciji vagusa, i pokazalo se
da te spravice induciraju otpuštanje hormona poput prolaktina,
vazopresin i oxytocin. Oxytocin je poznat i kao stočni hormon. Otpušta
se kada grupa životinja dolazi na okup u socijalne kontakte. Također se
otpušta i kod rođenja djeteta (kod žena tijekom hranjenja djeteta na
prsima) i tijekom seksa. Serotonin koji ponovno preuzima inhibitore, to
je antidepresiv, aktivira oxytocin.
Promotrimo stoga taj nervus vagus. Stimulacija nervusa vagusa je ključ
za izlaženje na kraj sa stresom. Vagus ulazi u moždano deblo i dijeli
se na tzv., gornji dio koji stimulira hipotalamus što utiče na kortex
{koru} koji je odgovoran za vaš proces razmišljanja, i donji dio koji
ide u limbički sistem ilitga emocionalni mozak. Dakle on ide u dva
smjera, te može uticati na vaše mišjene, razumijevanje i na vaše
osjećaje. Limbički sistem uključuje brojne anatomske funkcije regija.
Hipotalamus brine o prehranjivanju, borbi, bijegu, tjelesnoj
temperaturi, žeđi, snubljenju [vidi
ovdje].
Amigdala je ono gdje osjećate ljutnju, zadovoljstvo i humor. Sisavcima
je ona mjesto odakle dolaze sve programirane akcije, djelovanja.
Krucijalna za preživljavanje. Još jednom, želimo se vratiti ideji da je
stres naš odgovor na opasno okruženje, program specijaliziran za
djelovanje karakteristično za svaku vrstu posebno. Trebamo razmisliti o
činjenici da svatko od nas osjeća neku vrst reakcije na nešto iz naše
okoline što nas gadno zastrašuje. I to je specifično za većinu od
ljudske vrste, ali postoji manjina koja očito to ne osjeća, zapravo oni
još i doprinose nastajanju takvih zastrašujućih situacija. Tome biste
trebali zaista posvetiti malo razmišljanja.
U PTSP-u aktivnost amigdale je ozbiljno izmijenjena. To me sjeća da
postoje studije koje pokazuju da amigdala defektna ili prilično
različita kod psihopata; također se pokazalo da psihopati utiču da se
kod normalnih ljudskih bića razvija PTSP. I tako imamo individuu koja
ima defektnu amigdalu, koja mijenja amigdalu svojih žrtava –
fascinantno, jel'?
Vratimo se našem nervusu vagusu. On se iz mozga spušta kroz vrat sve do
trbušne šupljine, crijeva, gdje doprinosi visceralnoj inervaciji.
{inervaciji unutrašnjih organa}
Lijevi i desni vagus spuštaju se u vrat između trahee i ezofagusa. A to
je mjesto odakle će disanje početi biti vrlo važno. Stimuliranjem
vagusa možete uticati na gornji dio prema kortexu; a kada tako utičete
na kortex, producirate nešto što se zove SMR {senzoričko-motorički
ritam}. To
je povezano sa stanjem opuštene budnosti. Drugim riječima to vas čini
vrlo budnim {svjesnim} i opreznim, ali u isto vrijeme i vrlo opuštenim,
a ne pod stresom. Životinje i ljudi koji produciraju/izvode taj SMR,
poboljšavaju svoje spavanje, probavu, memoriju i razmišljanje. Također
je rečeno da taj SMR djeluje preventivno na uzimanje droga. Pa, zvuči
kao jedan ideal kojem vrijedi stremiti. Očito se sve te benificije mogu
dosegnuti putem samostimulacije nervusa vagusa kontroliranim vježbama
disanja; upamtite, lijevi i desni nervus vagus prolaze između trahee i
ezofagusa.
Vježbe disanja koje induciraju stimulaciju nervusa vagusa reduciraju
djelovanje simpatičkog sistema, a pojačavaju aktivnost parasimpatičkog;
opuštanja, regeneraciju, oporavak – a to vas smiruje. Efekti dobrobiti
kontroliranog disanja na nervus vagus prvenstveno se zbivaju tijekom
izdisaja. Pri izdisaju puls se smanjuje, a tijekom tog smanjenja vagus
postaje aktivan. Plitko ubrzano disanje inhibira {koči djelovanje}
vagus, jer je period vagalne aktivnosti prekratak. Putem usporavanja
vašeg disanja vi stvarate više vagalne aktivnosti, te na taj način i
efekte opuštanja i regeneracije.
Postoje i ozbiljni problemi koji se razvijaju iz pogrešnog disanja,
koje je istaknuo Paul Ingraham, masažer koji je opširno pisao o tom
problemu na internetu. (pročitajte njegove članke) U svakom slučaju,
Paul nam kaže da su ljudska bića rođena da dišu duboko i sa
dijafragmom, dakle PRIRODNO dišu dijafragmom. PRAKTIČKI SVA
SAMONAMETNUTA OGRANIČENJA ZAPOČINJU ZADRŽAVANJEM DAHA. Puno prije no
što i pomislimo kako bi se osramotili da zapjevamo, mi već zadržavamo
svoj dah, jer osjećamo kako je opasno izražavanje dubokog disanja.
Zapravo, dio razloga zbog čega je pjevanje tako dobrobitno za organizam
leži u tome jer uključuje toliko disanja. To je interesantno, jer jedna
od stvari koju smo radili u našim radionicama je bila i ta da
pohađateljima naše radionice, kako bi ih opustili i zbližili, damo
karaoke mašinu; i bilo je zabavno, svatko u sebi krije tajnu rock
zvijezdu. Primijetilismo da kada su ljudi zajedno, i pjevaju, da dišu
drugačije, i imaju mnogo katarzi, emocionalnih opuštanja pjevanjem.
U svakom slučaju, nije disanje samo aparat za zvukove koje mi
proizvodimo, duboko udisanje i izdisanje su neodvojivo povezani sa
emocionalnošću i izmijenjenim stanjima. Kinezi daju metaforičku važnost
disanju kakvu mi dajemo krvi. Za njih je disanje bio život. Disanje je
značilo biti, a disati duboko značilo je pomaknuti svoj "či" ili "ki",
zavisno kako izgovarate, što je bila vaša duša, ili barem energija vaše
duše.
Ingraham nam kaže da su mnogi uobičajeni bolovi u ramenima i vratu
uzrokovani neučinkovitim disanjem. Veza između disfunkcionalnog disanja
i bolova je izravna i principijelna. AKO DIJAFRAGMA NE RADI SVOJ POSAO,
TADA GORNJI GRUDNI MIŠIĆI POKUŠAVAJU PREUZETI POSAO. NAŽALOST TI MIŠIĆI
NISU GRAĐENI ZA RUTINSKO DISANJE I POSTAJU UMORNI, ISCRPLJENI I
EVENTUALNO BIVAJU POVRIJEĐENI TIM PREUZIMANJEM POSLA DIJAFRAGME.
Dijafragma je vaš glavni mišić za disanje. On odvaja šupljinu grudnog
koša od šupljine donjeg {nižeg} abdomena. Kada je u kontrakciji,
izravnata, kao što i jest kada dišete, odnosno bi trebala biti ako
dišete dijafragmalno, ona stvara pritisak na niži dio abdominalne
šupljine, dok u gornjoj, torakalnoj šupljini stvara podtlak, vakuum,
koji uzrokuje da se plućna krila šire uzimajući zrak. Ovo je u osnovi
način na koji bi se disanje trebalo odvijati. Dijafragmom.
Kada se dijafragma kontrahira ona pritišće dole visceralnu šupljinu.
Obzirom da je visceralna šupljina (vaša crijeva itd.) vodenasta, ona ne
može biti komprimirana, te stoga ide VAN – drugim riječima kada dišete
dijafragmom vaš se trbuh širi, ide gore-dole. To je dobar način disanja
koji se obično poisuje kao abdominalno disanje. Sada, svatko je u našem
društvu uznemiren idejom o imanju velikog trbuha. Dosta vremena
utrošimo na držanje trbuha u uvučenom položaju; ljudi kao rezultat
sociološko kulturološkog programiranja ne žele disati trbuhom. Dišu
vrlo plitko kako im se trbuh ne bi micao. To je vrlo loše. Kada ne dišu
kako treba, naginju ka obratnom disanju, a to znaši da su pokreti
abdomena tijekom udisanja i izdisanja obratni nego što su u normalnom
disanju. Umjesto da puste da se trbuh širi prema van tijekom udisaja,
oni ga uvlače. A kad izdišu, kada je prošla opasnost da im netko vidi
trbuh, tada ga opuštaju. I tako svi dišu obratno. Drugim riječima
većina ljudi ne koristi svoje dijafragme da bi disali.
Sada, stvar je u tome da izdisaj bez dijafragme i nije nešto strašno,
problem je u udisaju {udahu} bez dijafragme. Udisaj bez dijafragme
predstavlja vrlo težak posao, jer na neki način morate natjerati vaš
rebrani kavez da se proširi kako bi stvorio vakum, kako bi se pluća
napunila zrakom. Jedini mišići koji su zaista napravljeni za ozbiljnije
podizanje rebara su interkostalni {međurebreni}, i tako oni doprinose
većem dijelu posla. Na kraju se završi upošljavanjem pektoralisa
minora, sternokleidomastoideusa i skalenskih (bočnih vratnih) mišića.
To samo po sebi nije strašna stvar, no nevolja je kada to radite cijelo
vrijeme. Zamislite šačicu mišića veličine kemijske olovke kako
pokušavaju podići vaš rebrani kavez nekoliko puta u minuti, cijelog
dana, dan za danom, tjedan za tjednom, godinu za godinom. To je krajnji
ishod problema ne korištenja dijafragme.
Sada, skalenski mišići su oni koji se nalaze na obje strane vašeg
vrata, možete ih napipati, nakrivite malo glavu, počinju od ispod uha,
zatim prema dolje i ustranu, tvoreći kao mali trokut... no, iako su
veoma snažni za svoju veličinu, oni nisu dizajnirani za podizanje vašeg
rebranog kaveza nekoliko tisuća puta na dan.
Ingraham nam
kaže da su skalenski mišići pripadnici emocionalne mišićne grupe. Imaju
neobičnu osjetljivost za emocionalna stanja i neobičnu sposobnost da
generiraju i kontroliraju emocionalna stanja. Zajedno sa ostalim
grlenim mišićima, skaleni određuju stanje veze glava-tijelo i vitalnost
vašeg glasa. Oni su moćna sredstva promjene i opuštanja u emocionalnim
stanjima.
Također treba uzeti u obzir da ti mišići kontroliraju vrat, a vrat je
mjesto gdje nervus vagus prolazi između trahee i ezofagusa.
Da bi prestali disati sa svojim prsnim i grlenim mišićima, što mnogi
ljudi čine, morate naučiti kako disati sa svojom dijafragmom. To je
malo teže jer je dijafragma mišić kojeg ne možete vidjeti niti osjetiti
direktno; velika "stranica" od mišića koja razdvaja prsni koš od
abdominalne šupljine. Dakle, da bi naučili koristiti dijafragmu, morate
učiniti rezultate vidljivima. Ingraham predlaže da nađete jednu
prikladnu tešku knjigu, legnete na leđa sa koljenima uspravljenima i
stavite knjigu na trbuh, odmah ispod pupka. Uzmite dubok udah. Ali
zapamtite da cilj nije pomicati {podignuti} knjigu zatezanjem svojih
trbušnih mišića. Cilj je pritisnuti visceralnu šupljinu {pomoću
dijafragme} tako da širenje visceralnig organa zapravo "podiže"
{"gura"} knjigu. Apsolutno je nemoguće kontrahirati vašu dijafragmu bez
da se trbuh ne pomakne {isturi} prema van. Ako to radite ispravno,
knjiga bi se trebala micati gore i dole. Obično, kada počinjete,
uspijevate izvesti da se pomiče oko 5 cm. Želimo raditi do točke kada
će se ona pomicati barem 10 cm svaki puta kada kontrahirate dijafragmu
i uzmete udah; još jednom – cilj je podizanje knjige pomoću disanja a
ne pomoću zatezanja trbušnih mišića te ju na taj način prisiljavati da
se miče gore i dole. To dakle trebate vježbati.
On također predlaže dijafragmalno disanje (jednom kada ste izdvojili
taj osjećaj radeći to pomoću knjige) u bazenu s vodom. To je jako dobra
vježba za dijafragmu, jer je pritisak vode izjednačen posvuda uokolo
vašeg tijela; to je na neki način kao podizanje nekog utega sa svojom
dijafragmom.
On kaže da su svi emocionalno konstipirani {zatvoreni}, osim naravno
ako ste sociopata, no već smo pominjali patologiju pa se nećemo vraćati
u tom smjeru. Većina ljudi potiskuje ono što zaista osjeća i to počinje
u ranom djetinjstvu kad god ste osjetili da ste u nevolji, kadgod ste
se osjećali stresno, ili da bi nešto moglo poći ukrivo zbog čega biste
mogli biti kažnjeni... vjerojatno ste zadržavali svoj dah. I kako ste
odrastali, postali ste svjesni društveno kulturnih normi imanja ravnog
stomaka, tako ste također zadržavali / potiskivali svoje disanje.
Znači, čitavog života dišete na pogrešan način.
U svakom slučaju, plitko disanje i emocionalna konstipacija idu rukom
pod ruku, te se jedino SKUPA mogu i popraviti. Očito, najbolji lijek
protiv plitkog disanja jest naučiti kako da duboko dišete. Ingraham
preporučuje bioenergetsko disanje, koje je slično onome što Kinezi zovu
"potpunim disanjem" {round breathing}.
Sada, dopustite mi da vam kažem više o tom "potpunom disanju" {round
breathing}. Nedavno smo imali divnu osobu koja je bila došla da nas
nauči tehnike disanja koje su promovirane od strane jednog indijskog
gurua. Bilo je to vrlo interesantno iskustvo, a kasnije smo napravili
malo istraživanje o toj vrsti disanja jer smo bili svjesni i ostalih
tehnika disanja i drugih stvari. U svakom slučaju, ovaj guru kaže da mu
je ta tehnika bila dana u meditaciji ili da je to bilo otkrovenje za
njega i da je to ono što bi on trebao raditi, podučavati svijet kako da
diše na ovaj način, jer producira emocionalnu katarzu i ima vrlo brze
rezultate u pomaganju ljudima da smanje svoj stres i zadobiju
emocionalnu stabilnost.
Disanje se sastoji od nekoliko tehnika koje su dobro poznate
praktikantima yoge. Jedna od članica naše grupe je bila naučila iste te
tehnike na lekcijama yoge prije mnogo godina, i čak je naučila tehnike
koje se smatraju naprednima prema ovim nizevima koje je dao guru u
lekcijama i radionicama. Oni uče izvjesne dvije ili tri tehnike u prvoj
seriji, a zatim uče ono što nazivaju naprednijim tehnikama na drugoj
naprednoj radionici, ili čak naprednije. No, očito je da tehnike koje
je naučila članica naše grupe na regularnim satovima yoge, jesu
identične onima za koje se tvrdi da su otkriće tog gurua. Sada, ja ne
želim reći ništa definitivno negativno o ovome, no bilo je nekoliko
problema koje smo imali sa nekim od tehnika disanja.
Prvi je bio tvrdnja da je to otkriveno i onda patentirano i zaštićeno
autorskim pravima, ili je barem ime bilo zaštićeno.
Drugi je bio u tome da je postojao dio tehnika disanja koji je
uključivao vrlo, vrlo ubrzano hiperventilacijsko disanje. Mi ne mislimo
da je to neophodno, i kasnije ću objasniti zašto.
Najprije ću reći ovo o brzom disanju. Kada vježbate, postoji jak
metabolički zahtjev za intenzivnom respiracijom. Vaše tijelo treba
kisik, a još neophodnije / hitnije mu je potrebno da se riješi
ugljičnog dioksida i ostalih ćelijskih respiracijskih nusprodukata. Na
ovaj način disati brzo i jako, ima nekog psihološkog smisla. Međutim,
kada dišete jako, samo onako {bez one neophodne potrebe}, događa se
nešto potpuno suprotno. Prema ovom guruu i još nekim zagovornicima
hiperventilacijskoh sistema, možete zadobiti "živo" tijelo svjesnosti
kada hiperventilirate. I da to brzo disanje "dodiruje" jedno
izmijenjeno stanje u kojem su emocije povišene i postaje vrlo teško
držati se krutih ograničenja koja određuju rubove vaše zone udobnosti.
Prema njima, disati jako i brzano, jako jako ubrzano, pomaže u
proširenju vaše zone udobnosti podižući vas iznad nje. Sve je to divno
i krasno.
Međutim, sjetite se što smo ranije naučili, da kada dišete ubrzano, vi
ne stimulirate vaš nervus vagus. Sjetite se, dobrobitni efekti
kontroliranog disanja na vagus dešavaju se prvenstveno tijekom
izdisanja. Plitko, brzo disanje inhibira vagus jer je period vagalne
aktivnosti prekratak. Usporavanjem vašeg disanja vi stvarate više
vagalne aktivnosti naglašavajući / pojačavajući njegove opuštajuće i
regeneratvine efekte. Razmotrimo sada što se zbiva kada radite tu
hiperventilaciju.
Hiperventilacijski način disanja teži da uzrokuje tri navodno
bezopasna, ali definitivno alarmantna popratna efekta. Para-seizuru,
tetanus i tremor. Zagovornici ovog sistema koji uključuje
hiperventilacijsku fazu i "potpuno disanje" kažu da su ta iskustva
bezopasna i nastavljaju sa prakticiranjem. Para-seizure označavaju
izmijenjene senzacije {osjete} obično u obliku peckanja koje počinje
oko usta, prstiju ruku i prstiju na nogama. To napreduje i širi se kroz
tijelo, i kako napreduje, obično je popraćeno nečim što je vrlo slično
tetanusu, a to je zadržana ali blaga kontrakcija mišića. Ruke i stopala
mogu težiti da se "pretvore" u kliješta, i navodno vaše će usne biti
kao kad kod zubara dobijete injekciju novokaina. Oni kažu da to
prestaje ubrzo nakon što prestanete tako disati, i to je istina. To sam
iskusila; zatim oni kažu da tremor {drhtanje} može biti doživljen u
jednom dijelu tijela ili drugom, ali da i to brzo prolazi.
Ovi su simptomi navodno proizvedeni jednom izmjenom od strane stanja
uma i tijela, koja je i psihološka i fiziološka. Nisam sigurna za to.
Mislim da je to u potpunosti fiziološko. Mislim da je tetanus
posljedica promjena u kemiji krvi. To je vrlo jasna, izrazita senzacija
i može težiti da producira ono što može izgledati kao emocionalno
otpuštanje, ali pitanje je da li su ta oslobađanja trajna i dugog
trajanja ili samo privremeni efekt imanja vašeg mentalnog stanja
izmijenjenog, a vi ste propagandom uvjereni da kada ste jednom iskusili
to izmijenjeno stanje svijesti, da će to imati nekog efekta na vas?
Znate, teško je to reći. Jedino što mogu reći je da naš program disanja
nije temeljen na nijednoj vrsti hiperventilacije ili ekstremno brzog
potpunog disanja, mada tu postoje neki dijelovi tog programa, gdje će
se se koristiti malo brže disanje, ali ono će biti korišteno na vrlo
specifičan način, i ono će biti vrlo DUBOKO, i postojat će adekvatno
izdisanje, tako da nervus vagus može biti ispravno stimuliran.
Ako ste čitali moje osobno izvješće o tome što sam doživjela kao
posljedično prakticiranju vježbi dubokog disanja u meditativnom stanju,
znati ćete točno što mislim. Da nema potrebe da se ikada uključite u te
hiperventilacijske prakse. Ja nikada nisam, a emocionalna oslobađanja i
dobrobiti koje sam iskusila daleko nadilaze bilo što od onoga što sam
ikada čula da opisuju ti ljudi koji tvrde da je hiperventiliranje
emocionalna, mentalna ili fiziološka dobrobit. Ja samo ne mislim da je
to neophodno. Mislim da možete zadobiti mnogo brže rezultate, a moja
iskustva i iskustva drugih sa kojima sam radila pokazuju da se mogu
dobiti i brži i bolji rezultati sa dubokim disanjem, sa regularnim
disanjem, sa dugim periodima izdisaja, sa potpunim pražnjenjem plućnih
krila, te također korištenjem meditacijskih tehnika.
I tako, da se vratim na "potpuno disanje" {round breathing}, kako je
Ingraham rekao, to je brzo, duboko kontinuirano disanje koje je
hiperventilacijsko i daje vam ošamućenost i emocionalnu ranjivost. Mi
to nećemo raditi. Pričati ćemo o vrsti "potpunog disanja" {round
breathing} koje nije hiperventilacijsko. A činjenica je da izvođenje
regularnih vježbi dubokog disanja koje ću vas podučiti, u nekoj točki
čini da postajete emocionalni. Možda ne prvog puta, ali biti će dubokih
emocionalnih oslobađanja u nekoj točki vašeg vježbanja. Većina ljudi to
osjeća kao plakanje. Osjećanje tuge ili ljutnje i frustriranosti su
uobičajene reakcije. Neki će se osjećati kao da bi htjeli nešto
udariti. Za većinu nas postoje oceani tuge unutar nas. Oceani bola zbog
povreda koje smo doživjeli i povreda koje smo nanijeli drugima. Stvari
ovakve vrste mogu biti duboko otpuštene {oslobođene} ako redovno
vježbate kontrolirano disanje.
Uredu, sada ću vam objasniti jednu od primarnih tehnika vagalne
stimuloacije koju će vam trebati naučiti prije no što dođemo na video
program. To se naziva cijevno disanje {pipe breathing}. Način na koji
se odvija cijevno disanje zapravo bi se mogao opisati kao da dišete sa
nekim suženjem u grlu. To je vrlo slično osjećaju kojeg imate
neposredno prije ili neposredno poslije gutanja, posebice ako ste
progutali nešto vrlo hladno. Recimo da ste za vrućeg dana popili neko
hladno piće, i onda rekli "haaaaaaa". I tako imate u tom "haaaaaaa"
momentu "haaaaaaa" suženje u svom gornjem faringealnom prolazu. Recite
"haaaaaaa", recite "haaaaaaa" i osjetite kako se gornji dio vašeg skroz
stražnjeg dijela grla malo spušta. "haaaaaaa", "haaaaaaa", "haaaaaaa".
{slično se izvodi tzv. Ki-disanje u Aikidu – p.p.}
Sada, ako to možete izvesti, i držati dok dišete, a nije neophodno da
izgovarate "haaaaaaa", ali bi mogli barem na par minuta, samo da
dobijete osjećaj. Dobro? Pokušajmo sada disati sa zatvorenim ustima,
kroz nos, sa onim "suženjem na svom mjestu", u "zategnutom"
faringealnom prolazu. Pokušajmo, i želim da slušate pažljivo i vidite
da li možete proizvesti isti zvuk. Sada ću to izvesti
[zvukovi disanja Laure]
Tako to {udah} zvuči sa onim suženjem. Hajmo sada izdahnuti kroz nos.
[zvukovi disanja Laure]
Unutra [zvukovi disanja Laure] ... van [zvukovi disanja Laure]
Mogli biste reći da pomalo podsjeća na Darta Vadera, ili na zvukove
disanja kada samo što ne zaspete, no samo malkice zahrknete. Niste u
punom hrkanju, nego onako, malo. Pokušajmo ponovo. Udišite sa suženjem,
sa zategnutim faringealnim prolazom. Dišite sada samnom ...
Unutra [zvukovi disanja Laure]
Sada van [zvukovi disanja Laure]
I udah i izdah izvodili smo kroz nos. Idemo sada udah kroz nos, a izdah
na usta. Dobro, spremni ...
Udah [zvukovi disanja Laure]
Izdah na usta [zvukovi izdisanja Laure]
Idemo sada probati udah na nos, izdah na usta, samo ćemo pri izdisanju
reći "haaaaaaa". Dobro?
Unutra [zvukovi udisanja Laure]
Van [zvuk poput "haaaaaaa"]
Unutra [zvukovi udisanja Laure]
Van [zvuk poput "haaaaaaa"]
Unutra [zvukovi udisanja Laure]
Van [zvuk poput "haaaaaaa"]
Dobro? To se zove cijevno disanje {pipe breathing}. Ono što ćemo
učiniti sa time kada budemo u video dijelu, jest da ćemo koristiti
cijevno disanje u različitim pozicijama i tijekom različitik
aktivnosti, a od vas će se tražiti da to radite na / uz brojanje.
Zamolit ćemo vas da udišete na određen broj i zatim izdišete na određen
broj. Sada, meni je teško brojiti i disati u isto vrijeme, tako da ću
misliti na brojanje dok vam to predstavljam, a onda ću reći broj...
Spremni ...
Unutra [zvukovi udisanja Laure]
Van [zvuk poput "haaaaaaa"]
Unutra [zvukovi udisanja Laure]
Van [zvuk poput "haaaaaaa"]
Brojanje je bilo "unutra 1, 2, 3, 4, 5, 6, zadrži {dah} 2, 3 van 2, 3,
4, 5, 6, 7, 8, 9, zadrži {dah} 2, 3."
Sada, dopustite da ja brojim za vas, a vi dišite. Unutra kroz nos sa
suženjem u faringealnom prolazu i van na usta govoreći "haaaaaaa" dok
ja brojim. Spremni?
Jeste li primijetili da je dio za izdisaj duži od dijela za udisaj?
Tijekom te točke izdisanja stimuliran je vaš nervus vagus, a puno je
bolje stimuliran ako proizvodite onaj "haaaaaaa" zvuk. Stoga, pokušajmo
još jednom.
To je osnovna tehnika disanja i to trebate vježbati često koliko god
možete. Kadgod se osjećate stresno sjedeći za svojim stolom, ili se
vozeći auto osjećate posebno umorni, uhvativši sebe u zijevanju ili
dubokom uzdahu, jer se osjećate kao da nemate dovoljno kisika, odmah
možete primijeniti ovu tehniku i početi sa stimulacijom nervus vagusa,
koji vas zatim stavlja u ono stanje budne opuštenosti. Spremni i
svjesni ali u isto vrijeme opušteni i mirni. Zapamtite da kada to
radite, trebate disati svojom dijafragmom. I tako imate dvije vjeđžbe
koje odmah možete početi prakticirati. Možete prakticirati disanje
dijafragmom. Zapamtite i to da legnete na leđa sa koljenima
uspravljenim i knjigom na trbuhu, i naučite da pogurate tu knjigu prema
gore 7 do 10 cm samo aktom disanja, i zatim prakticirajte "cijevno
disanje" {pipe breathing}. Cijevno disanje stimulira vaš nervus vagus
što je krajnje značajno, a također možete izvoditi i cijevno disanje na
način da gotovo i nije čujno, tako da ga možete izvoditi i za svojim
stolom na poslu. Ako vam dođe šef sa lošim vijestima, odmah možete
započeti cijevno disanje i smanjiti svoj stres.
Ako radite ovu vježbu cijevnog disanja, radite to po 12 puta. Napravite
12 puta i onda se vratite normalnom disanju, i to možete raditi
nekoliko puta na dan. To će vam pomoći da dođete do točke kada možete
kontrolirati vaš stres kadgod vam zatreba.
Dobro, mislim da sam obuhvatila sve što trebate znati u uvodnom dijelu
ovog audio video programa; u video programu ćemo vas voditi kroz neke
vježbe koje će vam pokazati kako da koristite ovu tehniku disanja koju
sam vam upravo predstavila. Trebati ćete to prakticirati mnogo puta
prije no što vidite video dio, a također ćemo predstaviti super moćno
disanje i meditativnu tehniku koju ja koristim sa izvanrednim
rezultatima. Mogli bi gotovo reći da su sesije {prijenosi} Kasiopejaca
posljedica toga što sam razvila i prakticirala ovu tehniku super moćnog
disanja.
Hvala što ste slušali, i veselim se da vas vidim i na video dijelu.
Download
audio i video materijala Eiriu Eolas - Breathing meditation