Narodni nazivi: alant — alent — aman — beli oman — devesilj — injula —
kravski koren — lepuh — obratiš — omanika — omanov koren — ovnak —
ovnika — pitomi oman — tusti koren — velika trava — veliki korijen.
Opis biljke: oman je trajna biljka, visoka često i preko 2 m s dugim
mesnatim glavnim korijenom gomoljasto odebljalim te sporednim vlaknastim
korijenjem. Čitavo korijenje je na vanjskoj strani smeđe, a iznutra
bijele boje. Korijenje ima slab miris i gorak okus no u osušenom stanju,
okus je blaži, a miris od osušenog korijenja nalik je mirisu ljubice.
Listovi su s gornje strane obrasli kratkim dlačicama, s donje su strane
sivo pustenasti i po rubu tupo nazubljeni. Listovi na stabljici su
sjedeći, srcolikog, a katkada i jajastog oblika. Cvjetovi su skupljeni u
cvjetnim glavicama žute boje.
Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.
Stanište: pradomovina omana je najvjerojatnije centralna Azija iz koje
se oman raširio na današnja staništa južne Evrope, a pojedinačno čak i
do Norveške. Kod nas je oman biljka nizinskih područja gdje kao korov
vrlo često raste u priličnoj množini uz obale potoka i rijeka, kraj
putova i željezničkih nasipa, po rubovima šuma i šikara te po vlažnim
livadama i u blizini obrađenih površina. U Austriji, Njemačkoj,
Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj oman se mnogo uzgaja u vrtovima. Oman
svakako zaslužuje makar malo mjesta u svakom kućnom vrtu. Oman zahtijeva
duboku pjeskovito-ilovastu zemlju koja ne smije biti pognojena svježim
stajskim gnojem. Sunčani položaji imaju bitan utjecaj na stvaranje
korijenove mase. Uzgoj omana trpi radi pomanjkanja vode, naročito u
sušnim razdobljima pa je potrebno marljivo zalijevanje ukoliko se želi
postići obilna žetva korijenja.
Ljekoviti dio biljke: glavni mesnati dio korijena, kao i sporedno
koiijenje (Rhizoma Enulae, Radix Helenii odnosno Radix Entdae) treba
iskopali od dvogodišnjih do trogodišnjih biljaka u kasnoj jeseni
(studeni do sredine prosinca). Nakon iskapanja korijen se očisti od
zemlje i nadzemnih dijelova stabljike, razreže po dužini, a kod većih
komada reže se u ploške te se suši u hladu u tankom sloju. Kod manjih
količina razrezani korijen se može nanizali na konac i objesiti u hladu
radi sušenja.
Ljekovite i djelotvorne tvari: od sadržaja ljekovitih tvari treba u
prvom redu istaknuti inulin. Najveća je količina inulina, oko 40-45 % u
jesenskim mjesecima. Osim inulina korijenje sadrži eterično ulje,
alantolnu kiselinu, kamfor, manje količine smolastih tvari, zatim
azulen, peklin, vosak kao i neku pobliže neimenovanu gorku materiju.
Ljekovito djelovanje: u centralnoj Aziji, u svojoj pradomovini, bio je i
jest vrlo cijenjena ljekovita biljka. Po istočnjačkim nazorima (Kinezi
su oman zvali Hsun Fu Hua) pospješuje kolanje krvi, uklanja zastoje,
oslobađa tvrdokornu sluz i kao mast liječi mišićne i druge lomove.
Hipokrat je hvalio omanov korijen kao "ljekoviti napitak za uterus"
(maternicu). Narodni liječnici srednjeg vijeka preporučivali su korijen
omana protiv nadimanja, u liječenju plućnih bolesti te kao sredstvo za
pospješenje iskašljavanja i za pospješenje izlučivanja mokraće. U
srednjem vijeku omanovo vino (Vinum enulatum nazvano i Potio saneti
Pauli) igralo je znatnu ulogu kao ljekoviti napitak te je bilo trošeno u
velikim količinama kao univerzalno sredstvo protih gotovo svih bolesti
glave, pluća, želuca, a što više, i protiv kuge i svake vrste zaraznih
bolesti.
Oko god. 1420. u Regensburgu je dobro poslovala "Vojvodsko-bavarska
pecara omanovog vina" koja je za vojvode bila zapaženo vrelo prihoda. Ne
samo iskustva pučke medicine nego i ranije zdravstvene upute
srednjovjekovne medicine, moderna je medicina zabilježila kao točne.
Lagani uvarak korijena s uspjehom se primjenjuje za ispiranje kod kožnih
bolesti, kožnih nečistoća te za obloge kod svrbeža kože i kod svraba
(scabies).
Omanov čaj ima vrlo široku primjenu: on se upotrebljava za pospješenje
izmjene tvari, protiv šećerne bolesti, protiv teškoća u želucu,
prekomjerne sluzi u crijevima, katara crijeva (enteritis), proljeva
(diarrhoea), žutice (icterus) protiv prekomjerne sluzi dišnih organa, a
povoljno utječe i na slabokrvnost. Kao ljekovita biljka oman ne samo da
povoljno utječe na slabokrvnost nego i na čišćenje i obnavljanje krvi.
Za pripremu omanova čaja uzima se pola čajne žlice sitnog izrezanog
svježeg ili sušenog korijena u obliku preljeva za 1 šalicu. Dnevno se
pije nezaslađeno 2 do 3 šalice. Kod slabokrvnosti, prekomjerne sluzi
dišnih organa i za opće jačanje može se čaj zasladiti medom i to 1 čajnu
žlicu meda za 1 šalicu čaja. Čajna mješavina iz jednakih dijelova
korijena omana, vrtnog timijana (br. 144), lista koprive (br. 150) i
plućnjaka (br. 118) daje zaslađen medom vrlo dobar ljekoviti čaj protiv
velikog kašlja (hripavac) i kod bronhalnog katara. Čaj od omana, uziman
dulje vremena, odstranjuje smetnje pri mokrenju.
Primjena u pučkoj medicini: uz čaj se preporuča za pojačanje teka
žvakanje svježeg dobro očišćenog korijena prije glavnih obroka. Svježi
listovi omana, ubrani u svibnju, lipnju ili srpnju mjesecu stavljaju se
na rane ili vlažne kožne lišaje. Po shvaćanju narodne medicine sadržaj
kamfora djeluje povoljno za liječenje tuberkuloze pluća jer sprečava
širenje tuberkuloznih bacila. Uzimanje čaja od omanova korijena kroz
određeno vrijeme donosi oboljelima od plućne tuberkuloze zaista osjetno
olakšanje.
Omanovo vino se vrlo preporuča protiv krvoliptanja i tjelesnog
slabljenja, a omanov čaj, upotrijebljen u obliku obloga, djeluje na
jačanje očiju. Omanova mast: dobro očišćen i sitno izrezan korijen s
nešto vode treba stalnim miješanjem usitnjavati i lagano kuhati dok se
ne stvori kaša. Na još vruću, dobro izmiješanu smjesu, treba dodati
svinjsku mast i kroz krpu procijedili u posudu u kojoj će se mast
čuvati. Tom mašću premažu se oboljela mjesta na koži i zaštite zavojem.
Omanova tinktura: U 1,5 litre jake (60 %) rakije stavi se 50 g sitno
izrezanog omanovog korijena, 20 g pelina (br. 23), 30 g kičice (br. 43) i
50 g kore od slatke naranče, drži se 10-12 dana na umjerenoj sobnoj
temperaturi, zatim se procijedi, a ostatak dobro istiješti. Uzima se tri
puta po 15-20 kapi, uvijek prije jela, a primjenjuje se kod slabosti
želuca, pomanjkanja teka i prekomjerne sluzi u organima za disanje.
Korijen omana upotrebljava se i kao zaštita od komaraca stavljanjem suhog korijena na žeravicu.
Omanovo vino: 40 g svježeg dobro opranog korijena izrezanog u ploške
prelije se sa 50 g vinske žeste (80 % alkohol dobiven destilacijom vina)
i ostavi stajati pokriveno kroz 24 sata. U tu se otopinu ulije 1 litra
dobrog bijelog vina i ostavi kroz 3-4 dana bilo na suncu ili u blizini
štednjaka, zatim se istiješti i procijedi kroz lanenu krpu. Tako
pripremljeno omanovo vino, uzimano po rakijsku čašicu prije glavnog
obroka, dobro djeluje kod pomanjkanja teka, uklanja slabosti želuca i
opće tjelesne slabosti poslije operacije ili dulje bolesti.
Primjena u liječenju životinja: čajni uvarak ili mast vrlo se uspješno
primjenjuje kod oboljelih domaćih životinja i to kod rana i ozljeda te
protiv kožnih oboljenja (šuga). Čaj pripremljen kao oparak daje se stoci
protiv kašlja i prekomjerne sluzi. Sitno izrezani korijen primiješan
stočnoj hrani povećava volju za uzimanjem hrane domaćih životinja, no
kod tog dodavanja korijena ne treba pretjerivati u količini jer stoka
neće uzimati hranu.
Goveda i konji koji ponekad dobiju kao piće čaj od omana postaju otporniji protiv tuberkulozno-grozničavih oboljenja.
Uzgoj omana: oman je vrlo lako uzgojiti. Treba pripaziti na stanišne
uvjete, opisane u poglavlju "Stanište", a starije korijenje treba
pomladiti pomoću dijeljenja korijenja. Oman uspijeva osobito dobro na
sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.
