Opis biljke: sladić je višegodišnja biljka, visine oko 1 m, s drvenastim
korijenom, koji je izvana smeđe, a na prijelomu blijedožute boje.
Stabljika je u donjim dijelovima okrugla, a u gornjoj polovini
pravokutna. Listovi su suprotni i neparno perasti i sastavljeni od 3 do 7
pari listića s kratkom peteljkom. Listići su jajolikog oblika, po rubu
cijeli, dugi 2 do 4 cm, a široki polovinu svoje duljine. Gornja strana
listića je gola i glatka, dok je donja strana većinom ljepljiva. Cvatovi
su na dugim peteljkama, grozdastog oblika s mnogobrojnim
Ijubičasto-bijelim cvjetovima.
Miris i okus: korijen ima ugodan miris, a okusa je napadno slatka.
Vrijeme cvatnje: već prema staništu od sredine lipnja do kolovoza.
Stanište: domovina sladića je Južna Evropa, no uzgaja se i na drugim
umjerenim klimatskim područjima. Biljka najbolje uspijeva na pjeskovitim
i ilovastim tlima, osjetljiva je na mraz, a ne podnosi gnojenje
gnojnicom i stajskim gnojem.
Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Liquiritiae) koji se
iskapa u ožujku i travnju ili u listopadu i studenome. U prometu
drogama nalaze se većinom dvije vrste i to korijen u neoguljenom stanju
(Radix Liquiritiae hispunica ili Radix Liquiritiae naturalis) te korijen
u oguljenom stanju, kao ruski sladić (Radix Liquiritiae russica ili
Radix Liquiritiae decorticata). Vrlo je cijenjen korijen sladića koji se
uzgaja u Njemačkoj, već od 15. stoljeća u okolici Bamberga. U grbu
grada Bamberga već nekoliko stoljeća ucrtana je grana sladića.
Ljekovite i djelotvorne tvari: glavna ljekovita tvar je glicirhizin,
tvar poput saponina, koja ima jednaka svojstva kao saponin, neotrovna
je, a njezino je djelovanje u rastvaranju i lakšem izlučivanju sluzi. Ta
ljekovita tvar ne uzrokuje nikakav nadražaj na sluznicu. Korijen
nadalje sadrži dušične spojeve, malo tanina, masti, mnogo škroba,
eterično ulje, gorke tvari, asparagin, malo oksalne kiseline i smole.
Ljekovito djelovanje: sladić se ubraja u najstarije ljekovite biljke u
povijesti te je već sa hvalom spomenut kao sredstvo za liječenje kašlja u
jednom staroegipatskom papirusu, oko 3000. god. pr. n. e. Dok Hipokrat
primjenjuje korijen samo izvana, kod Teofrasta iz Erezosa, Dioskurida, a
također i kod Plinija, preporuča se kao sredstvo za kašalj kod
tuberkuloze pluća i kao sredstvo za želudac. U srednjem vijeku proširila
se mogućnost primjene te ljekovite biljke, te Mattioli spominje korijen
sladića kao lijek za bubrege, mjehur i jetru. Katkad se upozorava na
štetnost od duge upotrebe korijena jer slatka sluz korijena može
uzrokovati nadimanje. Kao i kod svake ljekovite biljke, ne treba nikada
jednu te istu ljekovitu biljku ili biljnu mješavinu upotrebljavati dulje
vrijeme. U svakom slučaju je korijen sladića izvrstan lijek kod kašlja,
jer pospješuje rastvaranje i izbacivanje sluzi, liječi promuklost, a
dobri uspjesi u liječenju postižu se čak i kod tuberkuloze u početnom
slanju. Uspješna je i njegova primjena kod bolesti mjehura i bubrega.
Vrlo je obljubljena mješavina sitno izrezanog korijena sladića s
jednakim dijelovima podbijela (br. 149), bijelog sljeza (br. 12) i
trpuca (br. 108). Kao čaj samo od korijena sladića ili kao spomenuta
čajna mješavina uzima se 1 čajna žlica na 1 šalicu čajnog oparka, a piju
se dnevno 2 do 3 šalice zaslađene s malo meda. Prema novijim
istraživanjima, korijen sladića djeluje i na izlučivanje vode.
Iz glicirhizina stvara se glikuronska kiselina, važna za produkte
izmjene tvari, ako se izlučuju putem bubrega. Glikuronska kiselina čini
taloge izmjene tvari tako reći najprije sposobne za izlučivanje putem
mokraće, pa se zbog toga sladiću s pravom pripisuje važno ljekovito
djelovanje u izlučivanju otrovnih tvari iz tijela (Abderhalden).
Često se čuje, naročito u zadnje vrijeme, o otkriću da je sok od sladića
vrlo dobar lijek protiv čireva na želucu i dvanaestercu. Prednost te
najnovije metode liječenja leži prije svega u tome što se kura liječenja
može primijeniti ambulantno, bez mirovanja u krevetu i bez naročitih
propisa s obzirom na dijetu, pa se kura može obaviti uz posao.
Međutim, novija su iskustva pokazala da se samim uzimanjem soka ništa ne
postiže. Također je utvrđeno da prekoračenjem određene količine nastupa
prekomjerno povišenje krvnog tlaka, glavobolja, vrtoglavica i stvaranje
edema, ako se sok nekontrolirano uzima u većim količinama uvjerenjem da
veće količine imaju veće ljekovito djelovanje. Utvrđena je kao
neškodljiva i s punim djelovanjem količina od 40 g soka sladića,
rastvorena u 100 do 150 g mlačne vode. Ta se količina uzima jedaćom
žlicom, razdijeljena na čitav dan, ali uz hranu bez kuhinjske soli i
vrlo malo mesa. Pri tom treba izbjegavati alkohol, pića koja sadrže
ugljičnu kiselinu (pivo!), životinjsku mast i oštre začine. Kod starijih
se osoba kao, i kod srčanih bolesnika, ta kura ne treba primjenjivati.
Primjena u pučkoj medicini: čaj od korijena sladića oduvijek je poznat
kao čaj protiv kašlja, a prije svega kao sirup za kašalj kod djece. Kada
djeca trpe od začepljenosti, s uspjehom se primjenjuje sok od sladića.
