Opis biljke: listovi rosike poredani su pri dnu stabljike u obliku
rozete, na dugoj su peteljci i okruglastog oblika. Rubovi i gornja
površina lista proviđeni su crvenkastim žljezdastim dlakama na kojima se
izlučuje sjajna tekućina kao rosa - odatle i ime biljci - rosika. Mali
kukci, mušice i muhe prilijepe se na žljezdaste dlake te budu
probavljene putem soka kojeg izlučuju žlijezde, pa otuda i naziv toj
porodici biljaka "mesožderke". Cvjetovi se nalaze na dugoj, do 20 cm
visokoj stapci, smješteni poput grozda, pojedinačni cvjetovi su mali i
bijele boje.
Miris i okus: rosika nema nikakav naročit miris, dok je okusa kiselkasta, gorka, oštra i steže.
Vrijeme cvatnje: sredina lipnja do kraja kolovoza.
Stanište: često se susreće na kiselim, vlažnim i močvarnim tlima, na
tresetištima između tresetne mahovine (Sphagnum — bijeli mahovi ili
tresetari), no izbjegava vapnena tla. Rosika se u mnogim evropskim
zemljama nalazi pod prirodnom zaštitom, tj. zabranom sabiranja.
Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu bez korijena, u
srpnju i kolovozu (Herba Droserae ili Herba Roris solis). Sušenje se
provodi u hladu na zračnom mjestu, a droga se čuva u tamnim staklenim
posudama.
Ljekovite i djelotvorne tvari: od oko 400 raznih tzv. biljaka
mesožderki, rosika je najpoznatija biljka. Ona sadrži jedan ferment
gotovo identičan pepsinu, tj. sekretu koji služi za probavu
bjelančevina, nadalje tanin, mravlju, jabučnu, octenu i citronsku
kiselinu, gorke ekstraktivne tvari, tragove eteričnog ulja, jednu ne
pobliže istraženu crvenu boju i, konačno, kalij i kalcij.
Ljekovito djelovanje: rosika nije bila u starom vijeku poznata kao
ljekovita biljka i tek ju je u Barceloni oko 1300. god. medicinski
ispitao znameniti liječnik Arnold de Villanova. Njegovi medicinski
zapisi su spaljeni po odluci inkvizitorskog suda jer je priredio i
imenovao zlatnu vodu (aqua auri) kao sredstvo protiv mnogih bolesti, a
smatrali su da djeluje samo uz pomoć đavola i vještica. On sam spasio se
od lomače bijegom u Njemačku. Bilinar Tabernaemontan (1731) i prof. dr
Ossiander (1884) hvalili su rosiku kao lijek protiv plućnih oboljenja
(tuberkuloza), grča u prsima i kao sredstvo protiv neplodnosti kod žena.
Rosika djeluje protiv bolesnog otvrdnuća tkiva (antisklerotično
djelovanje). U Pasteurovom institutu utvrđeno je pokusima da se samo
malim dodatkom rosike kulturi tuberkuloznih bakcila trenutno obustavlja
rast bakcila!
Rosika bez sumnje ima ljekovito djelovanje protiv kašlja, grčevitog
kašlja, posebno protiv hripavca, bronhalnog katara, bronhitisa, kronične
promuklosti, grča u prsima, kod crveno-plavog obojenja kože (cijanoza)
nekih srčanih i plućnih bolesti, kod napadaja gušenja, katara ždrijela
(faringitis) pa čak i kod kašljucanja tuberkuloznih bolesnika (po dr
med. Madausu). Rosika se nadalje preporuča kao sredstvo za umirenje kod
poremećene probave, naročito kod nadražaja na povraćanje, kod jutarnjeg
povraćanja žena u trudnoći, kod jakog osjećaja gladi bez mogućnosti
uzimanja hrane i, konačno, kod katara mjehura (cistitis).
Upotreba: za navedene bolesti najbolje je rosiku pripremiti u obliku
čaja i to 1 čajnu žlicu za 1 šalicu čajnog oparka, a čaj piti u
gutljajima 1 do 2 šalice dnevno. Kod liječenja kataralnih oboljenja može
se čaju dodali med ili smeđi, neprerađeni šećer.
Dnevnu količinu od 1 do 2 šalice ne treba prekoračili, jer u protivnom
može doći do jakog napadaja kašlja pa čak i do grčeva u prsima i
napadaja gušenja.
Među ostalim, preporučaju se slijedeće čajne mješavine:
Kod hripavca i bronhalnog katara: rosika, trputac (br. 108), cvjetovi
bazge (br. 133a) i cvjetovi maćuhice (br. 157) u jednakim dijelovima.
Kod bronhalne astme: rosika, timijan (br. 144), komorač (br. 57) i biljka steže (br. 111b) u jednakim dijelovima.
Sve čajne mješavine pripremaju se kao čajni oparak, a uzima se 1 čajna
žlica mješavine za 1 šalicu, a piju se 1 do 2 šalice dnevno, polagano u
gutljajima, s dodatkom meda.
Svježi sok rosike u cvatu primjenjuje se izvana protiv bradavica i
kurjih očiju i to tako da se nakapa sok i pusti da se osuši; postupak po
potrebi ponoviti.
Primjena u pučkoj medicini: u skandinavskim zemljama i u Finskoj rosika
se upotrebljava u pučkoj medicini protiv neplodnosti kod žena. U tu
svrhu preporuča se priprema jedne vrste kiselog mlijeka na način da se u
mlijeko stavi rosika što dovodi do grušanja mlijeka. Gusto tekuće
kiselo mlijeko, koje se drži nekoliko tjedana, uzima se dnevno žlicom
kroz neko vrijeme. Priprema toga kiselog mlijeka ne uspijeva u Srednjoj
Evropi, što se može tumačiti nedostatkom određenih mikroba koji tamo
dolaze u rosiki, a uvjetovani su staništem. U pučkoj medicini alpskih
područja rado se priprema jednostavna tinktura protiv promuklosti,
prekomjerne sluzi i protiv hripavca i to tako da se 2 dijela rosike
stave na močenje u 10 dijelova vinske žeste ili jake 50 %-tne rakije i
to u blizini štednjaka kroz 8 do 10 dana; dnevno češće mućkati! Tako
dobivena tinktura procijedi se kroz čistu krpu i uzima 2 do 3 puta na
dan po 10 kapi, razrijeđeno s nešto vode.
Primjena u liječenju životinja: još i danas seosko stanovništvo
upotrebljava rosiku kod spolne tromosti domaćih životinja. Zanimljiva je
činjenica da ovce ne podnose rosiku te ona primiješana krmi prouzrokuje
grčeve u crijevima i napadaje gušenja.
Napomena: i druge vrste rosike, kao Drosera longifolia Sm. (— Drosera
anglica Huds.) i Drosera intermedia Hayne (— Drosera americana Willd.) s
jajolikim listovima i jednakim rasprostranjenjem imaju i jednaku
ljekovitost. Iako se rosike pojavljuju u našoj flori, dakako na vrlo
ograničenim prostranstvima jer su kod nas i vrlo rijetka tresetišta koja
su i najpovoljnija staništa za rast rosike, ipak se do te biljke u
našoj flori vrlo teško dolazi, pa je njezina praktična primjena u
liječenju i vrlo rijetka.
