Narodni nazivi: bohinski mah — gorski mah — islandska lihena —
islandska mahovina — planinska mahovina — planinski mah — plućni mah —
plućnik — plućnjak — plučnik.
Opis biljke: biljka se najčešće naziva islandska mahovina što dovodi do
krivog shvaćanja da se radi o mahovini. To ime potječe iz vremena kada
se botanički nije pravila nikakva razlika između lišaja i mahovina. Po
današnjem shvaćanju biljka je lišaj pa je njezino pravo ime samo
islandski lišaj. Islandski lišaj nije raščlanjen na korijen, stabljiku i
listove jer on spada u posebnu skupinu biljnih organizama čija je
steljka sastavljena od alga i gljiva. Steljka tog lišaja tvorevina je
slična listu, visoka oko 10 cm te se s kratkim končastim organima
učvršćuje na površinu zemlje. Ubraja se u lišaje grmaše jer mu je
steljka uspravnog rasta i nepravilno razgranjena poput malog grma.
Strana lišaja, okrenuta suncu, je maslinasto do smeđe-zelena, a donja
strana je svijetlosive boje s bijelim mrljama. Ogranci lišaja su
žljebasti, na vrhu prošireni i nepravilno trepavičasti. Najdonji
dijelovi stelje su crvenkaste boje. U svježem stanju lišaj je mekan i
kožasto-žilav, dok je u suhom stanju krt i lomljiv, te mnogo svjetlije
boje.
Miris i okus: lišaj ima slabi miris dok je okusa bljutava, sluzava i gorka.
Stanište: geografsko ime biljke vodi do krivog shvaćanja da taj lišaj
raste samo na Islandu. To geografsko obilježje dobila je biljka samo
radi toga, što je na Islandu, gdje lišaj također raste, prvi puta
primijenjena kao ljekovita biljka. Lišaj uspijeva gotovo na čitavoj
sjevernoj polutki Zemlje, a nalazi se među vrijeskom i mahovinama na
visokom sjeveru, gdje skromnim sjevernim jelenima služi kao hrana. Na
tim područjima služi i kao hrana čovjeku. Taj lišaj služi i kao
nadomjestak za žitarice jer se iz, na vatri osušenog i smrvljenog
lišaja, priprema hranjiva kaša.
Na našim područjima ovaj se lišaj javlja često u velikom mnoštvu na
planinskom području u svijetlim i smrekovim šumama i na visinskim
pašnjacima među kamenjem, naročito na otvorenim područjima, koja su
često pod utjecajem vjetra. Za razliku od drugih lišajeva raste na tlu.
Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitav lišaj (Lichen islandicus)
isključivo po suhom vremenu tokom čitave godine, tj. dok je moguće
sabiranje s obzirom na vremenske prilike. Lišaj se očisti od raznih
primjesa, kao npr. zemlje, iglica, četinara, mahovine i dr. te se dosuši
u hladu.
Ljekovite i djelotvorne tvari: lišaj sadrži preko 50% sluzi, vitamin
B-12, nadalje lišajev škrob, lišajevu gorku kiselinu, gorku tvar
cetrarin, lihenin, šećer, gumu i još neke ne pobliže istražene
antibiotske djelotvorne tvari. Za ovaj se lišaj drži da od svih kopnenih
biljaka sadrži najviše joda. Od mineralnih tvari utvrđena je uglavnom
kremična kiselina i nešto eteričnog ulja. Vitamin B-12 ubraja se u
najdjelotvornije sredstvo protiv slabokrvnosti.
Ljekovito djelovanje: islandski lišaj je ljekovita biljka koja ublažuje
nadražaje i rastvara sluz. Zato je treba mnogo više primjenjivati kod
svih vrsta prehlade. Vrlo dobri uspjesi mogu se postići kod bronhalnog
katara, kašlja, hripavca, prehlade s prekomjernom sluzi, kod svih
oboljenja pluća kao i kod slabih pluća te sklonosti k prehladama pri
najneznatnijim vremenskim promjenama ili promjenama mjesta s drugom
klimom.
Hufeland je vrlo cijenio islandski lišaj i preporučao ga kod leških
plućnih oboljenja, a naročito kod plućne tuberkuloze. Prednost primjene
te droge kod tuberkuloze pluća leži u tome, da se ovdje zajedno susreću
dva važna zdravstvena faktora. Ne samo da teško oboljela pluća oslobađa
temeljito od sluzi, a i od žilave teško rastvorljive sluzi, nego
islandski lišaj ima i značajna svojstva za podsticanje djelatnosti
dišnog sustava (analeptik), tj. takve zdravstvene moći, koja je za
tuberkulozne bolesnike vrlo važna, jer zadržava gubitak snage koja se u
toj bolesti najčešće javlja. Prema Graupneru se već kod razrjeđenja
čajnog uvarka islandskog lišaja u odnosu 1:1000 koči razvitak
tuberkuloznih bakcila. Svojstvo islandskog lišaja da krijepi i jača od
značenja je kod stanja iscrpljenosti svake vrste, kao npr. za vrijeme
ili nakon teških bolesti, kod gubitka krvi uslijed operacija i nesretnih
slučajeva, nakon ospica, nakon teških infekcijskih bolesti, nakon
bolesti želuca i crijeva i dr. Islandski lišaj vrlo povoljno utječe na
sekreciju mlijeka kod majki koje doje, ali ne smije postojati upala bilo
prsiju, bilo prsnih bradavica. Daljnje područje primjene su oboljenja
želuca i crijeva: akutni ili kronični proljevi, odnosno začepi, probavne
smetnje (dispepsija), želučani ili crijevni katari (gastroenteritis),
zasluzenje želuca, odnosno otklanjanje nenormalnih procesa vrenja, i
normaliziranje izlučivanja žuči.
Dokazana je i činjenica da islandski lišaj uspostavlja ravnotežu želučane kiseline bilo da je ima previše ili je ima premalo.
Primjena islandskog lišaja kod slabokrvnosti se preporuča, jer ljekovita
tvar cetrarin pobuđuje stvaranje crvenih i bijelih krvnih tjelešaca u
pravilnom omjeru. Ako se još dalje spomene da islandski lišaj dovodi do
ozdravljenja čak i Brightove bolesti (obostrana upala bubrega) i da pod
određenim liječnički utvrđenim uvjetima može znatno pridonijeti
poboljšanju općeg stanja šećernih bolesnika, mora se toj ljekovitoj
biljci, doduše tako neuglednoj, posvetiti veću pažnju i više je
cijeniti.
Ta mnogostrana i nadasve dragocjena ljekovitost islandskog lišaja u
zadnje je vrijeme ponovo znanstveno dokazana kao točna i to kliničkim
ispitivanjima i opažanjima. Ta ljekovita biljka posjeduje i antibiotičko
dijelovanje (dr med. Winkelmann), te se može donekle usporediti s
djelovanjem penicilina. Kulturom bakterija na agar-agaru, želatinoznoj
podlozi iz crvenih algi može se u svako doba to i naučno dokazati.
Svakako treba posebno naglasiti da nerazumna i pretjerana primjena te
tako dragocjene ljekovite biljke može prouzročiti i vrlo neugodne
posljedice; prevelike doze i dugotrajna upotreba mogu dovesti do
osjetljivih nadražaja u probavnom traktu, a mogu izazvali i smetnje u
jetrima. Količinu i trajanje primjene najbolje će odrediti liječnik na
temelju pažljivih promatranja.
Opće upute za upotrebu: za pripremu čaja islandski se lišaj u pravilu
kuha i to 1 puna čajna žlica droge jednom se prokuha u 1 šalici vode i
ostavi stajati 10 minuta. Čaj se redovito pije nezaslađen, u gutljajima,
2-3 šalice dnevno. Takozvana "hladetina" od islandskog lišaja -
izvanredno sredstvo za osvježenje i okrepu bolesnika - priprema se
namakanjem droge preko noći u hladnoj vodi nakon čega se kratko popari i
konačno procijedi. Za poboljšanje okusa može se dodati nešto sitno
naribane čokolade.
Taj napitak koji gasi žeđ, a pije se topao ili rashlađen, pije se kod
oboljenja s pojavom žeđi. Pazite da šećernim bolesnicima kao dodatak
dale samo dijabetsku čokoladu. Za šećerne bolesnike preporuča se kruh
pripremljen iz suhe droge, koji je i vrlo hranjiv. Kao čaj može se
islandski lišaj primijenili dva puta. Droga se namoči preko noći u
hladnoj vodi, ujutro se malo podgrije i ocijedi, poslije toga se
procijeđena droga ponovo namoči u hladnoj vodi, ostavi preko dana,
navečer se stavi da jednom kratko provrije, ocijedi se i pije lako
ponovo dobiveni čaj u gutljajima topao ili rashlađen. Važno je
zapamtiti: droga se nikada ne smije kuhati - ma kako se to ponekad
pogrešno preporuča - s dodatkom sode bikarbone ili potaše radi
oslobađanja od gorke cetrarne kiseline, jer je upravo ta cetrarna
kiselina jedna od najljekovitijih sastojaka islandskog lišaja.
Primjena u pučkoj medicini: malo rashlađeni čaj, po mišljenju pučke
medicine, može se kao hladni oblog primijenili preko noći kod guše
(slruma). Po receptu islandske pučke medicine ljekoviti se napitak nakon
preboljelih bolesti za jačanje i ponovo postizanje tjelesne snage
priprema na slijedeći način: kao dnevna količina uzme se oko 20 g suhe
droge i namoči u hladnoj vodi kroz 5-6 sati, potom se ta voda odlije,
izmekšana se droga istiješti te se iz toga ostatka čaja pripremi čajni
oparak kome se doda oko pola čajne žlice aniša (br. 104), a nakon što se
procijedi i ohladi, zaslađuje se prema potrebi medom.
I u pučkoj medicini Švicarske mnogo se upotrebljava sušeni i u prah
stučeni islandski lišaj kao prah za posipavanje rana. Islandski lišaj
uživa u švicarskoj pučkoj medicini visoki ugled kao mnogostrani prirodni
lijek.
Primjena u liječenju životinja: čaj kao ljekoviti napitak daje se
domaćim životinjama kod gubitka volje za uzimanjem hrane, kod crijevnih
oboljenja, griže, kolika, kao i kod kašlja i svih plućnih bolesti,
uključujući tu i tuberkulozu. Kod gubitka krvi uslijed ozljeda islandski
će lišaj djelovati povoljno, a i kao prašak za posipavanje rana nalazi
mnogostruku primjenu u veterinarstvu.
Napomena: islandski lišaj se ne smije zamijeniti s crvenom algom
Chondrus crispus (L.) Stackhouse iz koje se dobiva droga karagen ili
irski mah. Ta alga rasle na stjenovitim obalama Sjevernog mora i
Atlantskog oceana, a najviše se droga priređuje u Irskoj. Obalno
stanovništvo kraja gdje ta alga raste, smatra ovu ljekovitu biljku
jednom od najboljih ljekovitih i hranljivih sredstava za tuberkulozne
bolesnike i one koji se nakon te bolesti oporavljaju. Ova se alga
upotrebljava i kod oboljenja organa za disanje: kašlja, bronhitisa i
drugih bolesti, a primjenjuje se i u bolestima crijeva.
