Opis biljke: pod kupusom se podrazumijeva određena vrsta, većinom
nazvana glavati kupus, koji je podijeljen u dvije podvrste i to: bijeli i
crveni kupus. Kupus se razvio iz svog prvobitnog oblika, tj. divljeg
kupusa (Brassica oleracea L.) koji raste na kamenitim obalama Evrope, od
Sredozemne obale do Irske. Još u prethistorijskom dobu taj su divlji
oblik upotrebljavali prastanovnici evropskog obalnog područja. Stalnom
selekcijom u dugom vremenskom razdoblju nastala je iz tog divljeg kupusa
današnja kulturna biljka. U starom Egiptu kupus nije bio poznat. Tek
putem raznih grčkih naseobina u zapadnom Sredozemlju dospio je kupus u
Grčku pa već Teolrast u 4. stoljeću pr. n. e. razlikuje 3 vrste kupusa.
Dioskurid ocjenjuje kupus već sasvim po današnjem shvaćanju: "Da je
kupus zdraviji ako se samo ugrije, nego kada se dugo kuha ili ga se dva
puta kuha, dakle, ako ga se podgrijava." Još veći ugled uživao je kupus
kod Rimljana koji su ga nazvali brassica. Već je Katon Stariji (oko 200.
pr. n. e.) hvalio kupus "kao najbolje povrće", te daje čitav niz
kuharskih i medicinskih uputa. Kao kiseli kupus u današnjem smislu i
njegovo konzerviranje, nije bio poznat niti Grcima, niti Rimljanima. U
germanske zemlje došao je kupus preko samostanskih vrtova. U početku je
konzerviranje kupusa vršeno na rimski način, tj. glavice su se kupusa
posipale solju, prelile octom i spremale u glinene posude, no taj se
način konzerviranja nije mogao probiti. Radi toga je slavenski postupak
pripremanja kiselog kupusa, kao što se to danas radi, našao opću
primjenu.
Iz izlaganja Kolumele, jednog od najznačajnijih pisaca starog Rima, vidi
se koliko je najraznovrsnijih jela već tada priređivano iz kupusa, a i
on već nabraja 10 vrsta kupusa. Danas je poznato mnogo vrsta i podvrsta,
što pokazuje, koliko su biljke sklone promjenama, da iz jedne male
divlje biljke može nastati kulturna biljka iz čije skraćene stabljike
izbijaju zaobljeni listovi, koji se zbijaju u čvrstu kuglastu glavu, tj.
u glavicu kupusa.
Tako dugo dok su se Rimljani jednostavno hranili i dok su kupus i žitna
kaša bili sastavni dio njihove jednostavne i zdrave hrane, bili su
stoljećima sposoban, zdrav i jak narod. Povijesni razvitak donio je
Rimljanima bogatstvo, a time i nezdrav udoban život. Rimski historičar i
pisac Gaj Plinije Sekund, koji je umro 79. god. n. e. i koji je živio u
tom nezdravom i rasipničkom vremenu, opominjao je već svoje
sunarodnjake i kudio njihov nezdravi način života: "Umjesto da se
zadovoljavamo jednostavnim načinom života naših predaka, koji su se
prehranjivali kupusom iz vlastitih povrtnjaka, drži se danas mnogo
pametnije, roniti u dubinu mora, izvlačiti iz njega kamenice i uvažati
fazane iz Kolhide i biserke iz Sjeverne Afrike. U našem vremenu, kada je
raskošni život došao do vrhunca, hoće se piti vino koje je sazrelo
prije nego je uživalac rođen, a bogati hoće jesti bolje plodove nego
siromašni. Plodovi zemlje se preziru, a bogati hoće imati bolji kruh
nego priprost čovjek."
Ljekoviti dio biljke: to su tzv. glavice kupusa koje se spremaju s polja
i povrtnjaka početkom jeseni. Pravilnim spremanjem kupus će pružiti sve
do proljeća iduće godine vrijedno svježe povrće, a time i najvrednije
biljne mineralne soli i vitamine.
Podrum za spremanje ne smije biti pretopao. Potpuno su neprikladni i ne
mogu se preporučiti podrumi s centralnim loženjem ili podrumske
prostorije s betonskim podom. Dobro prozračni, duboki kućni podrumi s
dobro nabitim podom od ilovače, najprikladniji su ne samo za spremanje
kupusa nego i za svako povrće, krumpir i voće. Samo u takvim podrumima
drži se povrće i voće svježe do drugog proljeća i ostaje biološki
punovrijedno. Preko ljeta se podrum vrlo temeljito očisti i prozrači
kako bi u jesen mogao primiti nove zalihe za zimu.
Ljekovite i djelotvorne tvari: kupus sadrži ugljikohidrate, biljnu
bjelančevinu i masti, smolu, ekstrakt koji sadrži gumu, u alkoholu
rastvorljive tvari, važne elemente od kojih naročito kalij i kalijev
nitrat, kalijev sulfat, željezo, magnezijev oksid, sumpor, nedovoljno
istraženih vitamina te vitamina A i C.
Ljekovito djelovanje: kupus može na razne načine djelovati ljekovito:
1) svjeti listovi (bijelog) kupusa: čisti, zdravi i svježi listovi
moraju se dobro očistiti od dijelova zemlje. Vanjski se listovi kupusa
skinu, a upotrebljavaju se samo unutarnji, svježi listovi. Prije
upotrebe jedan do dva svježa lista se isperu i stave između dva čista
rupca da se lagano prosuše. Nakon toga se izrežu debela lisna rebra, a
preostali se lisni dijelovi izvaljaju okruglom bocom da bi postali
mekani. Više tako pripremljenih listova stave se na mjesta na tijelu
koja se liječe i lagano učvrste povezom.
Kod čireva i rana koje teško zacjeljuju i koje se djelovanjem stavljenih
listova kupusa sada otvaraju tako da ističe gnojni iscjedak, treba se
pobrinuti za oblog koji dobro upija, no i taj se ne smije čvrsto
povezati, jer inače nastaju jaki bolovi. Lisne obloge najbolje je
stavljati ujutro i navečer. Kod svake promjene obloga kod rana ili
čireva koji cure, potrebno je temeljito čišćenje rana razrijeđenim
alkoholom. Vrlo je dobro čišćenje i mlačnim čajem od kamilice (br. 89).
Upotrijebljeni listovi ne smiju se ponovno upotrebljavati, a najbolje ih
je spaliti.
Kod čireva ili gnojnih teško zacjeljivih rana treba opisane lisne obloge
obnavljati jednom do dva puta dnevno, a postupak provoditi do potpunog
izlječenja. U početku liječenja izlučuje se više ili manje iz rane
tekućina neugodna mirisa, crvenilo i oteklina se povlači, a bolno mjesto
na tijelu dobiva ponovo svoj oblik i boju, a otvoreni čirevi i rane
dobro zacjeljuju. Takvim postupkom liječe se i upalna mjesta izazvana
crvenim vjetrom (erysipelas), a i kod gnojnih upala staničnog tkiva
(flegmona) ili kod gangrenoznog crvenog vjetra kao i kod gangrena ili
još težih rana i ozljeda utvrđeni su iznenađujući rezultati liječenja.
Kod mjehurića i prišteva koji naginju da postanu čirevi, liječenje ovim
postupkom većinom sprečava stvaranje čireva.
Vrlo dobri uspjesi postižu se takvim oblozima kod raznih osipa
(egzantem), kod crljenice (rubeola), znojnog osipa (milijarija) te kod
pojasastog osipa (herpes zoster).
Gotovo da se listovi bijelog kupusa mogu nazvati širokim prirodnim
lijekom, a oni to u stvari i jesu, jer pokazuju dobre uspjehe u
liječenju neuralgije lica i zuba, kod naglih glavobolja i kod
reumatičnih bolova.
Crijevni katar (enteritis) povezan čak i s krvarenjima hemoroida liječi se oblozima svježih listova.
Boluje li se od astme ili bronhitisa s mnogo sluzi, treba ujutro i
navečer stavljati na prsa i gornji dio trbuha oblog od otprilike četiri
velika lista kupusa. Prije toga treba listove malo ugrijati u toploj
vodi i između dva rupca lagano prosušiti. Lisni oblozi ublažuju jake
bolove kod opekotina i pospješuju izlječenje.
Oni koji boluju od gihta, stavljaju takve obloge na bolna mjesta. Kod
upale maternice (metritis) ili kod prekomjerno jakih mjesečnih krvarenja
(menoragija) preporučuje se redovni oblozi u području trbuha i bubrega.
Kod gnojne upale prstiju (panaricij) u narodu nazvano "kukac" dolazi do
brzog ozdravljenja ako se cijeli prst omota sa dva lista i ako se oblog
obnavlja dva puta dnevno.
Kod krasta, mliječnih krastica dojenčadi, pa čak i kod raznih teško izlječivih oteklina može doći do izlječenja ovim oblozima.
Trajno izlječenje kod svih kožnih oboljenja može se postići samo tada,
ako se uz tu kuru liječenja primjenjuje istodobno i unutarnje čišćenje,
pa bezuslovno treba poduzeti istovremeno i kuru čišćenja krvi.
2) Unutarnja primjena svježeg soka od kupusa: svježe istiješteni sok
pokazuje također jedinstvenu ljekovitost. Svježi sok, koji se dobiva
tako da se kupus usitni i istiješti, ima doduše svojstven i pomalo
neugodan okus, no oni koji boluju na želucu, rado će prihvatiti tu
osebujnost, ako se zna, da je taj svježi sok u stanju liječiti čir na
želucu (ulcus ventriculi) i čir na dvanaestercu (ulcus duodeni).
Temeljita klinička istraživanja u Kaliforniji kao i neovisno o ovima
izvršena istraživanja na Sveučilišnoj medicinskoj klinici u Bernu, dala
su dokaze da se svježim sirovim sokom bijelog kupusa te bolesti mogu
izliječiti bez operacije. Provedba tog prirodnog liječenja je
jednostavna: uz dijetnu hranu (ništa pečenog, ništa prženog, bez
svinjskog mesa i masti, umjetnog octa, s vrlo malo soli, bez mirodija,
ništa alkohola, bez pušenja i dr.) dobiva bolesnik prema stanju bolesti
dnevno do 1 litre svježeg istiještenog soka, kojega tokom dana pije u
gutljajima. Nakon 3 do 4 tjedna točno pridržavane kure u pravilu će biti
izliječen čir na dvanaestercu i čir na želucu. Kod velikih čireva ili
kod već puknutog čira s krvarenjem, trajanje liječenja bit će nešto
dulje. Čirevi na želucu reagiraju katkada nešto slabije pa u tom slučaju
kura može trajati do 6 tjedana.
Vrlo dobri uspjesi liječenja utvrđeni su i kod upale debelog crijeva (ko-litis).
Još nikada nisu nastupile negativne posljedice ili kakva druga
oštećenja. Vraćanje bolesti ne može se izbjeći, kao kod svake bolesti,
pa u tom slučaju treba kuru sa sokom u skraćenom obliku nakon nekog
vremena ponoviti, odnosno, treba s njom početi pravovremeno čim postaju
vidljivi prvi znakovi vraćanja bolesti.
Kod pripreme soka ili kod kure sa sokom treba strogo paziti na slijedeće:
a) uvijek treba upotrijebiti samo svježe istiješteni sok. Sok nije
podesan niti za spremanje niti za držanje u hladnjaku. Grijanjem soka
ili pasteriziranjem gube se gotovo u cijelosti najdjelotvornije
ljekovite supstance. Nastojanja da se istraže metode konzerviranja
svježeg soka kod kojih se nebi gubile njegove biološke vrijednosti, nisu
još pokazala pozitivnih rezultata i nisu još provedena do kraja;
b) usitnjavanje i tiještenje kupusa u kojem od sokovnika za povrće treba provesti s dodatkom vode;
c) sok se ne smije primijeniti kao isključiva hrana. Kure s hranom, kao i
uzimanje soka, treba se bezuvjetno pridržavati. Kura traje najmanje 3
tjedna, u težim slučajevima do 6 tjedna i to neprekidno;
d) u slučaju da nastupi nadutost, uzima se ujutro na tašte te prije
ručka i večere 1 mala šalica nezaslađenog biljnog čaja i to mješavinu
jednakih dijelova kamilice (br. 89) i kima (br. 42) priređenog na
uobičajeni način. Sok se u tom slučaju ne pije neposredno iza uzimanja
čaja nego tek 1 sat nakon ručka.
Jedinstveni uspjeh liječenja tom kurom svježeg soka treba zahvaliti novo
otkrivenom anti-ulcus-faktoru koji je u naročitoj mjeri sadržan u
bijelom kupusu, a koji se vjerojatno nalazi i u kojoj drugoj biljci.
Nije isključeno da se ovdje radi o novom vitaminu, vitaminu U (izvedeno
od ulcus) čije pomanjkanje u crijevima i u želucu pospješuje stvaranje
čira i koji obilnim dovođenjem u obliku opisane kure sa svježim sokom
ponovo oživljava izmjenu tvari u stanicama i nadasve povoljno djeluje.
Sok od kupusa liječi! Mnogima izgleda to danas još previše jednostavno,
no kako je rekao Paracelsus, veliki narodni liječnik.
"U jednostavnom leži sve!"
Spoznaja tog genijalnog čovjeka, temelj je moderne nauke o prirodnom liječenju.
3) Kupus kao svježe povrće i kao kiseli kupus: već kao svježe povrće
kupus je prikladan u dijetnoj ishrani, jer on kod kronične začepljenosti
povećava voluminoznost sadržaja crijeva, na taj se način formira klizna
masa i olakšava pražnjenje crijeva. Listovi kupusa sadrže malo
ugljikohidrata i radi toga su dozvoljeni u dijeti šećernih bolesnika.
Kupus kod pripremanja upija mnogo masti pa je i hranjivo jelo. Mali
sadržaj purinskih supstanci i obilje mineralnih soli u kupusu, čine ga
prikladnom dijetnom hranom za one koji boluju od gihta.
Zahvaljujući konzerviranju, tj. kiseljenju, kupus je jedan od
najvažnijih biljaka čija ljekovita snaga prelazi i gdjekoje druge
ljekovite biljke. Ovo se mora naročito naglasiti, ako kupus i nije
oficijalna biljka, da se njegovo opisivanje u knjizi o ljekovitom bilju
nebi pogrešno ocijenilo. Da je kupus više nego samo "povrće" zahvaljuje
se rezultatima istraživanja slavnih biologa i narodnih liječnika pa,
iako danas još za kupus pridjevak "ljekovita biljka" zvuči neobično,
mogla bi ova izlaganja pridonijeti da se kupusu kao ljekovitoj biljci
daje ono mjesto koje mu pripada.
Konzerviranja kupusa u obliku kiseljenja kao kiselog zelja treba
provesti vrlo pažljivo i točno. Za ispravno pripremljeni kiseli kupus
moraju se u rezanom i zasoljenom kupusu razviti dva mikroorganizma i to
bacili mliječne kiseline i kvasne gljivice. Ako se te dvije vrste
ispravno razviju, tada one potiskuju gljivice plijesni i bakterije
maslačne kiseline i one koje uzrokuju tzv. pljesnivu pjenu. Ti
nepoželjni mikroorganizmi rastvaraju kiselo zelje i čine ga čak
neprikladnim za jelo.
Te tako važne bakterije mliječno-kiselog vrenja stvaraju mliječnu
kiselinu i acetilholin. Obje te tvari koje su kao najvrednije sadržane u
kiselom kupusu, najuspješnije suzbijaju sve procese truljenja u
crijevima, vrlo pospješuju stolicu i pridonose da se svi postojeći
produkti truljenja u crijevima brzo iz njih izvode. Na taj način se i
krv očuva od primanja u crijevima nastalih otrovnih tvari. Uživanje
kiselog kupusa djeluje vrlo protuotrovno, odnosno čisti krv, što ima za
daljnju posljedicu znatno smanjenje prijevremene starosti i naklonosti
prema mnogim bolestima, a zaštitna snaga prema uzročnicima bolesti
znatno raste. Djelovanje kupusa na čišćenje krvi uzrokuje normalizaciju
odnosa krvnog pritiska te se bitno potiskuje ovapnjenje žila. Nije
slučajno da se stari i pri tom još vrlo snažni ljudi susreću u onim
područjima u kojima se mnogo jede kiseli kupus, kao npr. u Lici.
Kiseli kupus djeluje ljekovito kod takvih crijevnih oboljenja, gdje je
dovoljno da se bakterijska flora uskladi, odnosno, normalizira. Kiseli
kupus sadrži u sirovom stanju značajne količine vitamina C koji se u
slabo kiseloj tekućini dobro drži. Radi toga kiseli kupus otklanja one
pojave bolesti koje se svode na pomanjkanje vitamina C, pa radi toga
pomanjkanja nastaje skorbut kod dojenčadi i odraslih. Ta bolest,
popraćena krvarenjem kože i sluznice, može čak dovesti i do smrti.
Koliko važnu ulogu igra ovdje kiseli kupus, vidi se iz jednog klasičnog
slučaja u povijesti pomorstva. Dok je Portugalac Vasco da Gama na svojoj
prvoj plovidbi oko Rta dobre nade 1498. g. izgubio radi jednostrane
gotovo avitaminozne ishrane od 160 članova posade, 105 uslijed skorbuta,
dotle engleski pomorac i istraživač James Cook na svojoj plovidbi oko
svijeta 1775. g. nije radi skorbuta izgubio niti jednog čovjeka. To on
zahvaljuje njemačkom prirodoslovcu Georgu Forsteru po čijem je savjetu
na svoj dugi put uzeo 60 bačava kiselog kupusa. Već tada se jeo sirovi
kiseli kupus, jer se opazilo da se kuhanjem gubi ljekovita vrijednost
kiselog kupusa. Zatim je ljekovitost kupusa pala u zaborav. Moderna
istraživanja o vitaminima vratila su tu staru spoznaju i ponovo utvrdila
eminentnu važnost kiselog kupusa kao ljekovitog faktora. Upravo moderan
čovjek treba ponovo uvrstiti kiseli kupus u svoju prehranu, jer svojom
neprirodnom prehranom (konzerve, kemijski preparirane živežne namirnice,
biološko gotovo bezvrijedno pecivo iz potpuno bijelog brašna i dr.),
neprirodnim načinom života, porastom potrošnje nikotina i alkohola, vrši
nerazborito iscrpljivanje svojeg organizma.
Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini sirovi kiseli kupus se
daje rado protiv glista, a za suzbijanje početne tuberkuloze preporučuje
se uzimanje soka od kiselog kupusa (rasol) pomiješanog s lanenim uljem
(br. 84).
Zapamtite: kuhanjem se uništavaju bakterije mliječne kiseline i time
dijelom razara ljekoviti acetilholin. Na žalost se tome premalo
posvećuje pažnje, te se kiseli kupus dugo kuha. Kiseli kupus treba što
više jesti sirov i piti sirov rasol. Ljekovito djelovanje kiselog kupusa
bit će jače ako se prije glavnog obroka pojedu 2 do 3 jedaće žlice
sirovog kiselog kupusa. Jednom tjedno treba kao doručak na tašte popiti u
gutljajima 1 šalicu sirovog rasola, jer je to najvredniji, a uz to tako
jeftin napitak, koristan za zdravlje. Što je čovjek stariji, to više
treba u svoj jelovnik uključiti sirovi kiseli kupus i rasol. Slabokrvnoj
djeci ili djeci zaostaloj u razvitku, i odraslim koji nakon duže
bolesti trpe od tjelesne slabosti ne može se dovoljno preporučiti sirovi
kiseli kupus. Ako već kiseli kupus mora bezuslovno doći na stol kuhan,
može se kuhanom kiselom kupusu primješati četvrtina do trećina sirovog
kiselog kupusa.
Ako kiseli kupus nije ugodna okusa i, ako ga netko ne voli uzimati, onda
je tome razlog u pogrešnom pripremanju, jer bakterije maslačne
kiseline, gljivice plijesni i tzv. pljesniva pjena čine da kiseli kupus
postane bezvrijedan i neprikladan za ishranu.
Ako ste ovo poglavlje o ljekovitosti kupusa pažljivo pročitali, mogli ste uvidjeti koliko je ta biljka važna za zdravlje.
U daljnjem izlaganju o kupusu pisac u 14 točaka izlaže na koji se način
vrši pripremanje kiselog kupusa te kako se uzgaja i kako se gnoji kupus
kao povrtlarska kultura. Kako sadržaj takvog izlaganja prelazi okvire
glavnog sadržaja ove knjige, u prijevodu je ispušten. U koliko čitaoca
zanimaju i ta u knjizi ispuštena poglavlja o kupusu, može ih lako naći u
bilo kojoj "kuharici" koja obrađuje pripremanje hrane ako se radi o
pripremi kiselog kupusa, ili u povrtlarskoj literaturi, koja obrađuje
uzgoj povrća. (prim. prev.)
Napomena: od mnogih vrsta kupusa i kelja treba neke najvažnije nabrojiti i to:
Brassica oleracea L. var. gemmifera — kelj pupčar
Brassica oleracea L. var. acephala fgg lisni ili bezglavi kelj
Obje vrste imaju grube stanične stijenke pa nisu preporučljive oboljelima od čireva ili katara sluznice na crijevima i želucu.
Nasuprot tome, te se vrste preporučuju kod kronične začepljenosti jer
povećavaju voluminoznost sadržaja crijeva i olakšavaju bezbolno
pražnjenje tvrde stolice. Te vrste imaju malu kaloričnost, no ipak dobro
zasićuju. Vrijedne su kod kura za mršavljenje ako se pripremaju bez
brašna i masti.
Brassica aleracea L. var. gongylodes — koleraba
Brassica oleracea L. var. sabauda — glavati kelj
Prikladni su za kure debljanja jer sadrže obilnije kalorija, naročito ako se u pripremi jela dodaje mast.
