Narodni nazivi: avs — ovas — oves — pir — pitoma — silj — siljevina — usjevna zob.
Opis biljke: zob je tako opće poznata biljka da ne iziskuje poseban
opis. Zob spada u mnogobrojnu porodicu trava, ima dva do četiri cvjetna
klasića koji vise na raširenoj metlici. Zrna su obavijena pljevom koja
nije srasla sa zrnom po čemu se zob i razlikuje od ostalih žitarica,
pšenice, raži i ječma.
Miris i okus: slama ima tipičan miris po zobi, a okus joj je bljutav,
poseban, ali ne i neugodan. Zobeno sjeme ima slab miris koji nije
neugodan, a okusa je slatkasta i brašnjava.
Vrijeme cvatnje: lipanj ili srpanj, a vrijeme sazrijevanja od srpnja do kolovoza, ovisno o sorti i položaju na kojem se uzgaja.
Stanište: kao evropska kulturna biljka, zob se gotovo svugdje uzgaja.
Uzgoj zobi uspijeva i u planinskom području sve do 1700 m nadmorske
visine, a dosiže i do 70° sjeverne širine (Tromso).
Ljekoviti dijelovi biljke: vrši se zobeno sjeme (Fructus Avenae) i
zobena slama za vrijeme žetve. Radi dobivanja zobi, koja se upotrebljava
i u ljudskoj ishrani, treba ukloniti zobenu pljevu, tako da se pripremi
neoljušteno zrnje sa svim svojim punovrijednim hranivim tvarima.
Ljekovito djelovanje: uzgoj zobi seže u daleku prošlost, pa je već u
brončano doba nađena zob u sojenicama uz pšenicu i ječam. Kao kulturna
biljka vjerojatno potječe iz Male Azije. Već u drugom stoljeću n. e. bio
je uzgoj zobi vrlo proširen u Maloj Aziji pa je odatle dijelom preko
Sicilije i Južne Italije, a dijelom preko sjeverne obale Crnog mora,
proširen uzgoj zobi na Zapad. Što je zob dalje prodirala na sjever, to
je jača bila upotreba zobi kao punovrijedne i vrlo cijenjene živežne
namirnice za ljude. Zob je bila pretežna žitna hrana stanovništva
srednjeg vijeka, a pripremala se ne samo u obliku pogače, nego i u
obliku zobene kaše. Sve većim poboljšanjem životnih uvjeta razvijala se
iz te jednostavne i zdrave ishrane sve složenija i najvećim dijelom
neprikladna ishrana. Nedostaci te, za ljudski organizam pogrešne
ishrane, sve se jasnije pokazuju, a ponekad čak i katastrofalno. Iz te
je spoznaje proizašla potreba da se prije svega na području ishrane
oslobodi nezdravih navika i da se u praksi primijene saznanja modernih
istraživanja ishrane.
Načelni zahtjev moderne nauke o ishrani ide u tom smjeru, da se ljudi
zaštite od opasnosti upotrebe biološki bezvrijednih namirnica koje
ugrožavaju zdravlje i da se putem jednostavne, ali biološki punovrijedne
ishrane, tijelu dovedu najvažnije tvari za njegovu izgradnju.
Da upravo zob sve više dobiva na značenju u tom nastojanju za biološki
punovrijednom ishranom i da čak nalazi primjenu kao ljekovita biljka,
razumjet će se u potpunosti tek onda kad se upoznaju vrijedni sastojci
sakriveni u zrnu zobi.
Ako se od zrna zobi ukloni neprobavljiva pljeva, zob sadrži mnoštvo
visokovrijednih bioloških ljekovitih i djelotvornih tvari: biljnu
bjelančevinu, masne tvari, lecitin, ugljikohidrate, fitosterin,
provitamin A (karotin), vitamin B-1 (aneurin), B-2 (koji među ostalim
sadrži tako važan laktoflavin), B-6 (neophodan za izmjenu bjelančevine i
masti), E (potreban za normalnu reprodukciju pa se naziva i
antisterilitetni, važan je i za normalni tok trudnoće), te vitamin K
važan za proces zgrušavanja krvi.
Od ostalih ljekovitih i djelotvornih tvari zobeno zrno sadrži pantoten
kiselinu, niacin, biotin, a od mineralnih tvari kalcij, fosfor, željezo,
bakar, mangan, cink, aluminij, kalij, natrij, magnezij, sumpor, klor,
bor i jod kao važne elemente za živa bića koji se javljaju u tragovima,
odnosno, u vrlo malim količinama. Od tih tvari naročito je značajna
biljna bjelančevina u zobi jer je ona neophodna za rast dječjeg
organizma, a kod odraslih za izgradnju žlijezda, mišića i vezivnog
tkiva. Bjelančevina zobi ima vrlo prikladan sastav aminokiselina kojima
se pripisuje ne samo visoka vrijednost za poticaj rasta, nego imaju i
znatan uticaj na procese disanja stanica. Nadalje je dokazano da je
visoko vrijedna biljna bjelančevina, kao što se nalazi u zobi, neophodna
i za crvena krvna tjelešca.
Nedavno su istraživači ponovo potvrdili da je od mineralnih sastojaka
potrebno vapno za čvrstoću kostiju i zuba, a da fosfor povoljno utječe
na stvaranje moždanih stanica kod djece. Mnoge poteškoće u pamćenju kod
djece (s izuzetkom duševno zaostale djece) svode se među ostalim i na
pomanjkanje fosfora.
Od ostalih elemenata koji dolaze u tragovima od velikog je značaja
željezo za stvaranje krvi, pri čemu se bakru i kobaltu pripisuje također
sudjelovanje. Lecitin, važan za nervnu aktivnost i druge masne tvari,
kao fitosterin, uzrokuju da ishrana sa zobi nema preveliki sadržaj
masti, što je upravo zahtjev moderne ishrane.
Iz tih samo najvažnijih izlaganja o sadržajnim tvarima zobi jasno se razabire kolika je važnost te žitarice za zdravlje.
Proizvodnja zobenih pahuljica ili drugih namirnica od zobi danas je
toliko modernizirana i povezana s istraživanjima i laboratorijskom
kontrolom da se upravo najvažnije mineralne tvari u rubnim slojevima
zrna te visoki sadržaj vitamina u klicama zadržava u pripremljenim
namirnicama. Osim toga, najstrože higijenske mjere koje se primjenjuju u
proizvodnji, garantiraju potpunu čistoću i visoki kvalitet proizvoda od
zobi.
Kuhanje zobenih pahuljica treba iznositi najviše 5 minuta, jer tek nakon
tog vremena nastaju gubici vitamina i hranjivih sastojaka.
Vrlo je zanimljivo da u zrnu zobi uslijed faktora koji sprečavaju
oksidaciju ne nastupa gubitak vitamina, uslijed djelovanja kisika za
vrijeme zagrijavanja unutar navedenog vremena. Naročito treba naglasiti
da se kod pripreme zobene kaše ili juhe ne smije odliti voda u kojoj se
zob kuhala, jer su upravo u toj vodi rastvorene i neoštećeno sadržane
najvrednije hranjive, ljekovite i djelotvorne tvari. Te je činjenice
utvrdio poznati istraživač ishrane prof. Conr. A. Elvehjem na
Sveučilištu u Wisconsinu, a izričito su naglašavali visoku vrijednost
zobi radi svoje vrlo dobre primjene u ishrani bolesnika i poznati
liječnici kao prof. dr Carl von Noorden te bečki sveučilišni profesori
dr Clemens von Pirquet i dr E. Mayerhofer. U prirodnom liječenju jako su
se založili za zob kao dijetu i lijek Kneipp i ostale pristalice
prirodnog liječenja. Kod nabrajanja ljekovite vrijednosti zobi treba
početi s prehranom bolesnika. Sluz od zobi pripremljena npr. kao juha
ili kao kaša, ne samo da je najzdravije i lako probavljivo jelo, nego
predstavlja i odličnu dijetnu namirnicu.
Za one koji se oporavljaju nakon operacije želuca ili crijeva gotovo i
nema bolje hrane no što je zob pripremljena na najrazličitije načine.
Tako se među ostalim kuha zobena krupica s mlijekom gustoće prema želji,
ili se zobena krupica kuha s vodom dok ne nastane kaša kojoj se
neposredno prije uzimanja dodaje mlijeko ili slatko vrhnje. Juha
pripremljena kao zobena sluz toplo se preporuča kod bolesti prsiju i
grla. Kod tjelesne slabosti nakon dulje bolesti priprema se slijedeće
jelo: u pola litre vode ostavi se kroz 15 minuta 1 jedaća žlica zobene
krupice ili zobenih pahuljica; zatim se doda meda ili nešto soka od
limuna. Tako pripremljeno jelo uzima se polagano u malim obrocima. I na
slijedeći način pripremljeno piće osvježuje i jača: 2 litre zobi ispere
se 8 do 10 puta u vodi, nakon čega se do polovine prekuha u 3 litre vode
i odmah procijedi. Nakon hlađenja pomiješa se s medom.
Ispravnom primjenom navedenih jela i pića postižu se dobri uspjesi u
liječenju tuberkuloze jer djeluju i na regeneraciju čitavog organizma te
na taj način pridonose ozdravljenju.
Moderna dijetna kuhinja poznaje čitav niz punovrijednih dijetnih jela od
zobi. Ta su jela neophodna kao trajna hrana ili hrana za rekreaciju kod
liječenja čira na želucu ili na dvanaestercu, nadalje kao dijetna hrana
kod oboljenja žučne kesice - žutice i ostalih popratnih pojava koje se
mogu pojaviti kod žutice. Nadalje, kao dijetna hrana zob se može
primijeniti kod upale želučane sluznice, kod kronične začepljenosti ili
kroničnog proljeva, kod oboljenja reume, bubrega i krvotoka i kod
šećerne bolesti. Kure od zobi u mnogo su slučajeva djelovale na nestanak
šećera u mokraći i to onda kada se to nije moglo postići ni jednim
drugim sredstvom.
Nemoguće je u okviru ovih izlaganja navesti samo i najvažnija dijetna
jela pripremljena od zobi, no ta ćete dijetna jela naći u posebnim
djelima koja obrađuju recepte iz dijetne kuhinje.
Redovite kupelji pripremljene od zobene slame vrlo su korisne u
bolestima bubrega, bubrežnog pijeska i gihta kao i kod svih reumatičnih
teškoća, kod bolova kičme, kočenja svih vrsta te kod bolesti jetre.
Sjedeće kupke od zobene slame ublažuju teškoće kod ženskih bolesti, kod
nekontroliranog noćnog mokrenja, kod grčeva u crijevima i bolestima
mjehura, a redovitim primjenama tih kupki može doći i do ozdravljenja.
Lokalne kupke iz zobene slame preporučljive su kod krasta, kožnih lišaja, rana, ozeblina, promrzlih udova i nekih bolesti očiju.
Kupanje nogu u kupkama priređenim iz zobene slame, redovito kroz
stanovito vrijeme oživljavaju kronično hladne i jako premorene noge. Te
kupke nogu naročito se preporučuju osobama čije je zvanje povezano s
duljim stajanjem ili hodanjem, kao npr. kod konobara i sl.
Iz starih blinarskih knjiga i pučke medicine:
Kaša od zobenog brašna dobra je protiv kašlja, samo je treba piti toplu.
Zobena kaša zatvara stolicu i oduzima unutarnju vrućinu. Vrlo
djelotvorno sredstvo protiv kamenaca je zob kojoj se doda nešto borovice
(br. 75). Ta se smjesa ugrije, stavi u platnenu vrećicu i položi na
oboljelo mjesto, toplo koliko se može izdržati. Protiv osipa na koži i
krasta kod male djece nema ništa boljeg od kupanja djece u kupkama koje
su priređene iz zobene slame.
