Opis biljke: gomolji krumpira su krajnja zadebljanja podzemne stabljike.
Nadzemna stabljika je do prst debela, zeljasta 1/2 do 3/4 m visoka i
kutasta. Listovi su nepravilno perasto razdijeljeni s jajolikim
listićima i malim palistićima. Cvjetovi su - ovisno o sorti krumpira -
bijele do ljubičaste boje, a smješteni su u pašticama na dugim
peteljkama. Plod je žućkasto-bijelo-zelenkasta boba. Razmnožavanje
krumpira vrši se samo vegetativnim putem, tj. gomoljima.
Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz, a ranije sorte već u svibnju. Berba
krumpira vrši se, ovisno o sorti, od kraja lipnja do listopada.
Stanište: krumpir potječe iz Amerike, te se u Evropi posve udomaćio i
uspjeva gotovo na svim zemljištima. Vrlo je mnogo sorti krumpira, a neke
sorte uspijevaju samo na određenim zemljištima.
Ljekoviti dio biljke: sabiru se gomolji za vrijeme berbe krumpira.
Sirovi krumpir nije za uživanje, a u nezrelom stanju je škodljiv jer
sadrži alkaloid solanin. Kuhani krumpir, međutim, tako je važan sastavni
dio naše ishrane, da se iz nje više neda izbrisati.
Ljekovite i djelotvorne tvari: gomolj krumpira prije svega sadrži škrob,
jabučnu i mliječnu kiselinu, a samo je jedan dio ugljikohidrata sadržan
u obliku šećera i dekstrina. Ako se gomolj smrzne, tada stanične
stijenke gomolja postaju propusne za ferment diastazu te se stvara više
šećera pa smrznuti gomolj postaje slatkast. U gomolju sadržane dušične
tvari sastoje se dijelom iz aminokiselina, a dijelom iz punovrijedne
bjelančevine. Krumpir sadrži vitamin A koji djeluje na regeneraciju,
nadalje tzv. kožni vitamin F, te obilno vitamina C. Kao biljka iz
porodice pomoćnica (Solanaceae) sirovi krumpir sadrži i otrovni alkaloid
solanin. Solanin se javlja u opasnijim količinama u sirovom krumpiru i u
krumpiru koji klije, no on se kuhanjem razara.
Ljekovito djelovanje: krumpir zaslužuje da ga se nazove ljekovitom
biljkom već zato što je pomoću njega u Evropi gotovo posve nestala
masovna bolest, nazvana skorbut. Pred skorbutom u prijašnje vrijeme nisu
strahovali samo pomorci, već su i kod seljačkog stanovništva endemije
skorbuta bile vrlo česte. Tek masovnim širenjem kulture krumpira došlo
je i do znatnog smanjenja te bolesti, koja se uglavnom svodi na
pomanjkanje vitamina C. Krumpir je danas jedan od najvažnijih
snabdjevača vitaminom C. Iako je taj važan vitamin sadržan u najvećem
dijelu raznih vrsta povrća, on se kuhanjem povrća gotovo sasvim razara.
Kod krumpira je situacija drugačija jer, iako se krumpir kuha ili peče,
ipak se sadržaj vitamina C kuhanjem ili pečenjem smanjuje samo na
polovinu, tako da je preostala količina vitamina C dovoljna da spriječi
pojavu skorbuta.
Uz visoku hranidbenu vrijednost - otkada je u Evropi masovno proširena
kultura krumpira, nestale su u potpunosti i povremene pojave gladi - i
sadržaj vitamina C, koji se gotovo dnevno unosi s krumpirom u organizam,
krumpir ima čitav niz primjena u liječenju pa se s punim pravom može
nazvati ljekovitom biljkom. Sirovi sok od krumpira, ali ne onoga koji
klije, može znatno ublažiti bolove želuca, prije svega grčevite želučane
bolove, a u lakšim slučajevima može čak i potpuno osloboditi bolova.
Krumpir sadrži, slično kao i velebilje (br. 166), jednu atropinu sličnu
tvar koja je u znatnom razrjeđenju sadržana u soku sirovog krumpira kao i
u velebilju. Ta atropinu slična tvar omogućuje uklanjanje grčevitih
bolova, ali ih ne liječi pa se prema tome djelovanje soka sirovog
krumpira svodi samo na oslobađanje od bolova. Često se nesnosna
žgaravica može otkloniti uzimanjem jedne male šalice soka sirovog
krumpira od zrelih gomolja, ali se uzroci žgaravice time ipak ne mogu
otkloniti.
Kaša krumpira (pire), naprotiv, čini kod želučanih bolesnika važan
sastavni dio dijetne ishrane. Pire od krumpira, nezasoljen ili zasoljen
vrlo malo, i kao dijetna hrana serviran bez luka, upija i odvodi
prekomjernu želučanu kiselinu. Prekomjerna želučana kiselina
(hiperaciditet) često je uzrok upalama želuca i crijeva. Te se bolesti
liječe duljim uzimanjem krumpirova pirea. Prednost je ove jednostavne
kure u tome, što se bolesnik tako brzo ne zasiti krumpira, jer s
mlijekom, maslacem, vrhnjem, i jogurtom ne samo da raste hranidbena
vrijednost krumpira, nego se bolesniku pruža i promjena u ishrani. Kod
liječenja kronične začepljenosti uspješno se primjenjuju kure s
krumpirom. Bolesnik ujutro dobiva pečeni krumpir s kavom, a u podne i
navečer druga jela od krumpira, većinom u kašastom obliku. U pravilu
dolazi treći dan do normalne i obilne stolice koja se ispražnjuje bez
boli i grčeva. Veliki sadržaj kalija u krumpiru pospješuje izlučivanje
vode pa se s kurom krumpira bez soli znatno normalizira preopterećeno
srce. Ako su potrebne kure za debljanje, mogu se jelom od krumpira dati
tijelu i veće količine masti, a da povišeno dovođenje masti pacijentu ne
postane odvratno. Uz 150 g krumpira može se lako dodati 40 g maslaca i
60 g tučenog slatkog vrhnja.
Primjena u pučkoj medicini: sirove ploške krumpira daju hladan oblog
koji oduzima vrućinu, bilo kod vruće glave ili kod glavobolje. Kuhani,
topli i zgnječeni krumpir daje dobre obloge kod promrzlih udova i
ozeblina. Škrob od krumpira primjenjuje se i za klistiranje. Oblozi od
sirovog naribanog krumpira prvo su sredstvo kod opekotina.
Kod reumatičnih otečenih udova i napadaja gihta pomažu vrlo dobro tzv.
kupelji od krumpira. U tu se svrhu prelije odgovarajuća količina sirovog
naribanog krumpira vrućom vodom i time se kupaju bolna mjesta na
tijelu.
Naročito upozorenje! Koliko god može krumpir biti koristan i ljekovit,
on može biti i opasan, čak i kuhan, ako klije ili je zelen. U takvom
stanju krumpir kuhanjem ne gubi solanin, koji je sadržan u povišenim
količinama. Uživanje krumpira koji klija može dovesti više ili manje do
teških želučanih teškoća. Istom 1-2 sata nakon uživanja nastupa teško
stanje: povraćanje sa žuči obojenim sadržajem želuca, začepljenje,
bezvoljnost i iscrpljenost. Bilo je slučajeva gdje je tek 8 do 9 dana
nakon uživanja jako isklijalog krumpira nastupila smrt, kod pune
svijesti i potpunog osjećaja bezbolnosti. Domaćice to često ne uzimaju
dovoljno ozbiljno. Prema kraju zime krumpir se uvijek mora dobro
pregledati, pa se može upotrebljavati samo onaj koji je u početnom
klijanju i, ako se mjesta oko klica vrlo temeljito i duboko izrežu. U
takvom slučaju mora se krumpir uvijek prije kuhanja oguliti.
Kod ispravnog uskladištenja krumpira tek od sredine veljače, nastaje
gubitak vitamina C, tako da od toga vremena krumpir više ne može biti
isključivi izvor vitamina C. Gubitak vitamina može se promišljeno
nadopuniti sirovim kiselim zeljem ili voćnim sokovima. Djeca i buduće
majke moraju imati puni nadomjestak vitamina C.
