Narodni nazivi: bela vrba — crna vrba — krta vrba — krhlica.
Opis biljke: vrbe u cvatu su simbol nadolazećeg proljeća i ponovnog
buđenja prirode. Cvjetovi, nazvani "mace" pojavljuju se prije listanja, a
s obzirom da je vrba dvodomna biljka, to svaki grm ili drvo nosi uvijek
samo cvjetove jednog spola i to veće, prašničke ili muške cvjetove
jajolikog oblika, koji se već izdaleka raspoznaju po žutim prašnicima, i
valjkaste i vitke, većinom sivo-zelene ženske cvjetove. Listovi bijele
vrbe su na kratkoj peteljci, lancetasti, dugi i šiljasti, sitno
nazubljeni i na objema stranama proviđeni srebrno-sivim dlakama, dok
krhka vrba, naprotiv, ima gole listove bez dlaka. Najveće listove ima
vrba iva s mnogim varijacijama po obliku i dlakavosti. Sve vrbe rastu u
obliku grma ili u obliku stabla.
Miris kore je slabo aromatičan, dok je okus gorak i trpak.
Vrijeme cvatnje: ožujak, a u višim planinskim područjima u travnju.
Stanište: vrbe se rado pojavljuju na vlažnim staništima: na rubovima
jezera, ribnjaka i bara, uzduž potoka i rijeka, ali rastu i uz rubove
šuma, na šumskim sječinama, a rado se sade i po međama pašnjaka i
livada.
Ljekoviti dijelovi biljke: od davnine se smatra kora vrbe vrlo ljekovitom, a u pučkoj medicini se upotrebljavaju i listovi.
Kora vrbe (Cortex Salicis) se sabire u proljeće tako da se guli s grana.
Kora se suši u hladu, za kućne se potrebe nakon sušenja usitni i sprema
u tamne staklene posude.
Ljekovite i djelotvorne tvari: kao glavne djelotvorne tvari u vrbinoj
kori se nalazi salicin i tanin, a također i populin koji je srodan
salicinu i ima slično djelovanje. Gledan s kemijskog stajališta salicin
je fenolglikozid koji se već u biljci putem enzima cijepa na salicilni
alkohol i šećer. Oksidacijom naslaju u tijelu salicilna kiselina, koja
je u stvari onaj pravi lijek zbog kojeg se sabire vrbova kora. Salicilna
se kiselina priprema danas gotovo isključivo sintetskim putem, te je
vrbova kora, nekoć tako mnogo cijenjena, potisnuta kemijskim preparatima
salicilne kiseline.
Ljekovito djelovanje: već su Hipokrat i Plinije upotrebljavali vrbinu
koru kao lijek protiv groznice. Bilinarka Hildegarda cijenila je vrbovu
koru kao standardni lijek, a i slijedećih je stoljeća u poznatim djelima
o Ijekovitom bilju vrbova kora mnogo hvaljena zbog svog mnogostrukog i
ljekovitog djelovanja. Školska je medicina dugo priznavala iskustva s
tom ljekovitom biljkom i tek je kemijska izrada njezinih ljekovitih
tvari utjecala na brisanje iz popisa lijekova koji su u Njemačkoj bili u
službenoj upotrebi.
Vrbina kora u prvom redu snizuje groznicu i steže, a dokazano je i
ljekovito djelovanje u pospješenju izlučivanja znoja i mokraće, kao i u
umirenju bolova. Prema tome se može primijeniti s najboljim uspjehom kod
grozničavih oboljenja s bolovima ili bez bolova, kod krvarenja, krvavog
kašlja, krvi u pljuvački i kod krvarenja pluća i bubrega.
Djelovanje na izlučivanje mokraće uzrokuje povišeno izlučivanje mokraćne
kiseline pa to vrlo povoljno utječe na oboljenja od gihta i upale
zglobova (artritis). Istovremeno djelovanje na izlučivanje znoja
povisuje i izlučivanje iz tijela otrovnih tvari. Čaj od vrbine kore vrlo
se preporuča kod reumatizma, naročito kod reumatizma zglobova i kod
svih pojava gihta. S obzirom da uništava klice i da istodobno umiruje
bolove, vrbina kora ima vrlo povoljan učinak kod svih kataralnih stanja
želuca i crijeva, pa se liječe proljevi i crijevni grčevi, prekomjerna
sluz želuca i crijeva, a uništavanjem klica dolazi do bakterijskog
rastvaranja, koje iz želuca i crijeva odvodi otrovne tvari pa u cijelom
tijelu nastaje ravnoteža sokova. Uvarak od vrbine kore služi za vanjsku
upotrebu kod liječenja rana, čireva i osipa, a vrlo je dobro sredstvo za
grgljanje kod upale zubnog mesa i upale krajnika. Kod znojenja nogu
pomoći će redovite kupke od uvarka vrbine kore. Vlažni i topli oblozi
vrlo se preporučaju kod upaljenih nervnih ganglija, neuralgije
trigeminusa i kod otvorenih gangrenoznih čireva.
Za pripremu čaja od vrbine kore uzima se 1 vrhom puna čajna žlica
isitnjene kore te se kroz 2 do 3 sata stavi na močenje u 2 šalice hladne
vode, zatim se jednom kratko prokuha. Tokom dana piju se 2 šalice u
gutljajima i bez šećera.
Čajne mješavine: kao čaj protiv groznice miješa se u jednakim dijelovima
vrbina kora s korijenom srčanika (br. 63); od te se mješavine uzima 1
čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka koji se ostavi najmanje 5 minuta
stajati, a piju se po potrebi 1 do 2 šalice.
Čaj za reumu i giht: vrbina kora miješa se u jednakim dijelovima s
listovima breze (br. 33), od čega se uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu
čajnog oparka, ostavi se 5 minuta pokriveno, a piju se prema potrebi 2
do 3 šalice dnevno. Taj čaj može se zasladiti medom.
Otvorene i teško zacjeljive rane posipaju se mješavinom jednakih
dijelova vrbine kore u prahu i drvenog ugljena (Carbo ligni). Rane treba
ispirati i posipati svakog dana.
Primjena u pučkoj medicini: ekstrakt od vrbinih cvjetova ("mace")
upotrebljavao se ranije u pučkoj medicini s uspjehom protiv seksualne
nadraženosti, nesanice i živčane slabosti (neurastenija).
Kod bolova u uhu nakapa se svježi sok vrbinih listova na komadić vate i
stavi u uho. Pepeo od vrbine kore posipa se na teško zacjeljive rane.
Uvarci od vrbine kore dodaju se u većim količinama vodi za kupke te se
preporuča kao ljekovita kupelj kod gihta i reume.
Primjena u liječenju životinja: uvarak od vrbine kore upotrebljava se
mnogo u veterinarskoj medicini za pranje i obloge pri liječenju rana.
Čaj od vrbine kore daje se govedu i konjima kod kolika i unutrašnjih
krvarenja.
