Opis biljke: ružmarin je trajni, razgranjeni, zimzeleni grm. Listovi su
nasuprotni, sjedeći, čvrsti, kožasti, vrlo uski, a dugi 2-3 cm. Rubovi
lista su cijeli i prema dolje savijeni. Gornja strana listova je
tamnozelena, a donja je sivo-bijele boje i lagano pustenasta. Između
listova, na krajevima ogranaka, razvijaju se pršljenasto na maloj
peteljci maleni ljubičasto-plavi cvjetovi.
Miris i okus: miris cvjetova i cvjetnih vrhova grančica je jak i nalik na kamfor, dok je okus ljut, pomalo gorak i aromatičan.
Vrijeme cvatnje: od ožujka do svibnja, a katkada u rujnu cvate po drugi put.
Stanište: vrlo je poznat grm na sunčanim i kamenitim krajevima našeg
obalnog područja i naših otoka, a često se sadi i u vrtovima i u
cvjetnim loncima, no vrlo je osjetljiv na mraz, pa ga u sjevernijim
krajevima treba štititi od hladnoće. Sadržaj ulja u cvjetovima,
listovima i grančicama ovisi o klimi i o sunčanim i zaštićenim
položajima.
Ljekoviti dijelovi biljke: u službenoj su upotrebi cvjetovi ružmarina
(Flores Rosmarini ili Flores Rorismarini), izdanci u cvatu (Herba
Rosmarini), a najčešće se sabiru listovi (Folia Rosmarini). Listovi se
sabiru tako da se ljeti režu grane i stave na sušenje. Kad su se grane
osušile, listovi se omlate i pomoću rešeta očiste od nepoželjnih
primjesa.
Destilacijom listova ili grančica dobiva se ružmarinovo ulje (Oleum
Rosmarini). Ulje je sastavni dio ružmarinove masti (Unguentum Rosmarini
compositum) i špirita za rane (Spiritus vulnerarius).
Cvjetovi, kao i biljka u cvatu, sabiru se u travnju i svibnju i suše u
hladu; droga se čuva najbolje u zatvorenim posudama, kako je to općenito
propisano kod droga koje hlape.
Ljekovite i djelotvorne tvari: uz eterično ulje, ružmarin sadrži smolu, tanin, gorke tvari i male količine saponina.
Ljekovito djelovanje: ljekovito djelovanje ružmarina na bolji protok
krvi čini ga prikladnim za liječenje slabosti probave i tromosti želuca,
nedovoljne opskrbe krvi i bljedoće. Djelovanje ružmarina da pobuđuje,
može dovesti do poboljšanja funkcije jetre i sekrecije žučne kesice, što
pridonosi poboljšanju općeg stanja cijelog organizma.
Za otklanjanje svih navedenih bolesti pije se čaj od ružmarina, dnevno 2
šalice; uzima se 1 čajna žlica suhih i sitno izrezanih listova i
cvjetova ili samih cvjetova za 1 šalicu čajnog oparka.
Ružmarinovo ulje u malim količinama djeluje na proširenje krvnih žila, a
time i na bolji protok krvi. Kao i kod mnogih ljekovitih biljaka, i kod
ružmarina djeluju nepovoljno prekoračenja bilo u količini ili u vremenu
primjene, pa mogu izazivati bolne upalne procese.
Uvarak od ružmarina primjenjuje se za vanjsku upotrebu kao dodatak
kupeljima, a alkoholna otopina ružmarina (Spiritus Rosmarini) služi kao
sredstvo za masažu kod uzetosti, reumatizma mišića, živčanih bolova,
glavobolje i duševne ili tjelesne iznemoglosti. Špirit od ružmarina
možete sami napraviti ako 1 dkg ružmarinova ulja prelijete sa pola litre
razrijeđenog alkohola ili 70 % vinske žeste; mješavinu treba dobro
protresti.
Kod duševne iscrpljenosti, bljedoće, kod slabog čula i vida, za čišćenje
krvi i za pospješenje izlučivanja mokraće, pije se ružmarinovo vino tri
puta dnevno po 1 malu čašicu i to ujutro na tašte, 1 sat prije ručka
ili večere. Ružmarinovo vino se priprema tako da se 70 g listova
ružmarina stavi kroz 4 dana na močenje u 1 litru dobrog bijelog vina, a
zatim procijedi.
Primjena u pučkoj medicini: ako se ružmarin kuha u kozjem mlijeku i
dnevno pije, to je lijek protiv tuberkuloze, a upotrijebljen izvana, kao
oblog, primjenjuje se protiv raka kože.
Kod slabog vida priprema se čaj od jednakih dijelova ružmarinovih
cvjetova i kamilice (br. 89), 1 čajna žlica te mješavine za 1 šalicu
čajnog oparka - pa se nakon što se ohladi da bude mlako, rade očne
kupelji.
Iz mitologije i narodnih običaja: u starom vijeku ružmarin je bio
posvećen grčkoj božici Afroditi, božici ljepote i ljubavi. S vijencem od
ružmarina ukrašavali bi ne samo kipove bogova nego bi grančicu
ružmarina stavljali i u kolijevku novorođenčeta, ukrašavali bi bračne
parove, a ružmarin je bio i mrtvački cvijet. Ovi su se običaji, naročito
na selu, zadržali do danas gdje se ružmarinov grm često uzgaja na
prozoru kao biljka lončanica. Tek u srednjem vijeku ružmarin je postao
tako cijenjena kućna i ljekovita biljka koju su u sjevernije krajeve
preko Alpa prenijeli monasi iz Sredozemlja, tj. iz domovine ružmarina.
Ružmarin je preporučan i u Kapitularima Karla Velikog, a stekao je slavu
kao destilat iz svježih cvjetova pod imenom "Aqua Reginae Hungariae". U
godini 1675. izdana je knjiga nepoznatog autora sa 200 recepata o
upotrebi ružmarina kao lijeka. O ulozi ružmarina u narodnim običajima -
literaturi i povijesti - moglo bi se još mnogo toga navesti, no i ovo
navedeno dovoljno jasno pokazuje koliko je ružmarin kao biljka uživao
ugled kod naroda već od najstarijih vremena, a da su se neki običaji u
vezi s upotrebom ružmarina sačuvali čak do danas.
